Dok imamo lica - C. S. Lewis
C. S. Lewis, proslavljeni autor serijala Kronike iz Narnije, ali i brojnih drugih djela poput Pisma starijeg đavla mlađem, Velike rastave i Kršćanstvo nije iluzija, cijeli je život bio fasciniran antičkim mitom o Amoru i Psihi. Zaintrigirala ga je krajnja jednostavnost i istovremeno nerazjašnjenost mita i slutio je da se u njemu krije puno dublji i širi smisao. Više je puta prionuo pisanju te priče i potom je ostavljao da bi je kao već zreo i proslavljen pisac objavio kao svoj posljednji roman, 1956. godine, pod naslovom Dok imamo lica. Radnja ovoga najzrelijeg i najdubljeg Lewisova djela smještena je u pretkršćansko vrijeme, u barbarsku zemlju Glome u kojoj žive ružna i neugledna kraljevna Orual i njezina voljena mlađa sestra Psiha koju je sebi prisvojio bog Amor, u Glomeu poznat kao bog Sive planine, tajanstvena Crna zvijer koja proždire žrtve. Očajna Orual htjela je spasiti zaljubljenu Psihu pa ju je natjerala da izda Amora. Tako je razorila sestrinu sreću i osudila je na progonstvo. Zbog toga čina Orual je cijeli život patila, desetljećima kriveći nijeme, nepristupačne bogove za svoju odluku i čin. Orual – kao slika svake ljudske duše – na kraju života mora spoznati i priznati vlastite sebične motive i nagone, zavist, podlost i niske strasti, kako bi došla do istinske slike Boga i nadnaravne, čiste ljubavi prema bližnjemu. Ponirući duboko u psihološku karakterizaciju likova, Dok imamo lica briljantan je roman o ljubavi, zavisti, boli, izdaji, gubitku, krivnji i obraćenju. https://www.vbz.hr/book/dok-imamo-lica/
C. S. Lewis, proslavljeni autor serijala Kronike iz Narnije, ali i brojnih drugih djela poput Pisma starijeg đavla mlađem, Velike rastave i Kršćanstvo nije iluzija, cijeli je život bio fasciniran antičkim mitom o Amoru i Psihi. Zaintrigirala ga je krajnja jednostavnost i istovremeno nerazjašnjenost mita i slutio je da se u njemu krije puno dublji i širi smisao. Više je puta prionuo pisanju te priče i potom je ostavljao da bi je kao već zreo i proslavljen pisac objavio kao svoj posljednji roman, 1956. godine, pod naslovom Dok imamo lica.
Radnja ovoga najzrelijeg i najdubljeg Lewisova djela smještena je u pretkršćansko vrijeme, u barbarsku zemlju Glome u kojoj žive ružna i neugledna kraljevna Orual i njezina voljena mlađa sestra Psiha koju je sebi prisvojio bog Amor, u Glomeu poznat kao bog Sive planine, tajanstvena Crna zvijer koja proždire žrtve. Očajna Orual htjela je spasiti zaljubljenu Psihu pa ju je natjerala da izda Amora. Tako je razorila sestrinu sreću i osudila je na progonstvo. Zbog toga čina Orual je cijeli život patila, desetljećima kriveći nijeme, nepristupačne bogove za svoju odluku i čin. Orual – kao slika svake ljudske duše – na kraju života mora spoznati i priznati vlastite sebične motive i nagone, zavist, podlost i niske strasti, kako bi došla do istinske slike Boga i nadnaravne, čiste ljubavi prema bližnjemu. Ponirući duboko u psihološku karakterizaciju likova, Dok imamo lica briljantan je roman o ljubavi, zavisti, boli, izdaji, gubitku, krivnji i obraćenju.
https://www.vbz.hr/book/dok-imamo-lica/
- TAGS
- dok-imamo-lica
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Grk; u situacijama kad je moj otac bio sposoban odgovoriti<br />
samo s „da“ ili „ne“ kralju susjednoga kraljevstva ili opasnu<br />
plemenitašu, on je bio sposoban kratko odrezati „da“ i<br />
zasladiti „ne“ tako da klizne niz grlo kao gutljaj najboljega<br />
vina. Bio je sposoban uvjeriti vašega slabašnog neprijatelja<br />
da ste mu najbolji prijatelj, a vašega snažnog neprijatelja da<br />
ste dvaput jačči nego što jeste. Bio je odveć koristan da bi ga<br />
Kralj poslao u rudnike.<br />
Trećega dana spalili su mrtvu Kraljicu i otac je nadjenuo<br />
djetetu ime Istra. „To je dobro ime,“ rekao je Lisica, „vrlo<br />
dobro ime. Sada već znaš dovoljno da mi možeš reći kako<br />
bi ono glasilo na grččkom.“<br />
„Glasilo bi Psiha, djede“, rekla sam.<br />
Novorođenččad nisu bila rijetkost u našoj palačči; bila je<br />
puna dječčurlije robova i nezakonite djece moga oca. Otac<br />
bi katkad znao reći: „Pohotni nitkovi! Netko bi mogao pomisliti<br />
da je ovo Ungitina, a ne moja kuća“, prijeteći da će<br />
ih podaviti cijelo tuce kao slijepu štenad. No duboko u srcu<br />
cijenio je muške robove koji su bili sposobni napraviti dijete<br />
polovici djevojaka u palačči, napose ako su nosile muškiće.<br />
(Djevojččice bi, osim onih koje bi ushtio zadržati za sebe,<br />
običčno prodao ččim bi se zadjevojččile; neke su davane Ungitinoj<br />
kući.) Unatočč tome, budući da sam bila (donekle) privržena<br />
Kraljici, već te veččeri, ččim mi je Lisica rekao da se ne<br />
trebam zabrinjavati, pošla sam vidjeti Psihu. Tako se, u sat<br />
vremena, najgora muka koju sam pretrpjela u životu pretvorila<br />
u poččetak svih mojih radosti.<br />
Dijete je bilo vrlo krupno, nipošto slabunjavo stvorenje<br />
kakvo biste oččekivali od majke onakva stasa, i lijepe puti.<br />
Činilo se kao da obasjava cijeli kutak sobe u kojoj leži. Spavala<br />
je (jedva se ččulo da diše). Ali nijedno dijete u kolijevci<br />
nije bilo tako mirno kao Psiha. <strong>Dok</strong> sam zurila u nju, Lisica<br />
je na prstima ušao u sobu i pogledao preko moga ra-<br />
26
Change language