glam_76

FOTOGRAFIJA MARIO KUČERA
Petra
Svrtan
Mislim da nema
djevojke koja
barem jednom u
životu nije
poželjela da se
ukalupi, prilagodi
društvu, roditeljima, autoritetima - na
bilo koji način, uporno se stišavajući da
ne bi bila preglasna, skrivajući se da ne
bi bila preosebujna, minimizirajući se da
ne bi zauzimala previše prostora,
bivajući tako više u drugima nego u sebi
samoj. To me kao ženu dubinski boli -
osjećam strah svake žene jer se i ja bojim;
strahujem od odbijanja, napuštenosti,
nepoželjnosti, nevoljenosti i ponekad si
uskraćujem, prekrajam se, reduciram si
duhovni prostor da bi ga drugi imali više,
nekad se čak lišavam slobode kako bi se
oni osjećali slobodnijima. Povlađujemo
drugima iz "korijenskih" strahova koje
sve, sigurna sam, barem u nekom obliku
osjećamo. Vrijeme je da osvijestimo svoje
žensko biće kao divlje, kao instinktivno
vrelo intuicije, da se sagledamo malo
bolje iznutra i potražimo svoju ženstvenu istinu koju mnoge od nas
izgube putem.
Jedan od najalarmantnijih pokazatelja gubitka veze sa svojom
nutrinom je porast broja djevojaka koje se bore s poremećajima
prehrane - i sama sam se susrela s tim glasom u glavi koji mi je dugo
govorio: smanji se pa će te ljudi primijetiti, više će te voljeti, a
šokantno je i s koliko slučajeva se susrećem gotovo svakodnevno, u
društvu mojih najbližih prijateljica. Svaka od tih borbi jednako me
pogodi jer mislim da su, među ostalim, rezultat izluđujuće
egoističnog društva koje inzistira na našem imidžu, slici koju šaljemo
u svijet kao kanalu kroz koji uspostavljamo vlastitu vrijednost,
umjesto da se posvetimo njezi duha, duše, mentalnoga prostora, i da
se konačno destigmatizira briga o mentalnom zdravlju, koja je u
ovakvim situacijama životno važna.
Danas je odnos s tijelom narušen u mnogo oblika: osim anoreksije,
bulimije i poremećaja koji ozbiljno i dugoročno ugrožavaju život,
postoji i cijeli spektar tegoba koje možda nisu toliko vidljive niti toliko
opipljive, no jednako su važne jer sve duboko zatiru i potkopavaju
ljubav prema našem ženskom biću. Moje prijateljice, a među njima sam
bila i ja, opsesivno vježbaju, važu porcije, broje kalorije, prejedaju se pa
zatim sumanuto treniraju ili su jednostavno nesretne zbog toga pa se
kažnjavaju daljnjim uskraćivanjem, slijede trendi dijete jer moraju
skinuti još tih pet kila, izbacuju makronutrijenate iz prehrane jer su
pročitale da ugljikohidrati nisu zdravi ili da masti uzrokuju nakupljanje
sala - svako od tih ponašanja poziv je u pomoć, vapaj koji šaljemo u
svemir: želimo biti voljene, silno se želimo uklopiti u društvo. Problemi
poremećaja prehrane vanjski su pokazatelji kako doživljavamo vlastitu
unutarnju vrijednost i odraz su pritisaka društva koje podržava
izjedajuću usporedbu s drugima i na taj način uspostavlja kriterije:
medijski prostor pun je reklama koje obećavaju brzo mršavljenje kao
garanciju sreće (a nitko pritom ne nudi psihološku potporu onima koji
DOŠLO JE VRIJEME
DA OSVIJESTIMO
SVOJE ŽENSKO
BIĆE KAO DIVLJE,
KAO INSTINKTIVNO
VRELO INTUICIJE
zaista žele smršavjeti) ili šalje subliminalne
poruke djevojkama da nisu "dovoljne", da
neće biti prihvaćene u svim oblicima,
veličinama i izdanjima. Društvo nam šalje
sliku o "jedinstvenoj veličini" kao
izvanjskome cilju kojemu trebamo težiti -
naša tijela postaju nam zapreka i problem,
sredstvo težnje savršenstvu, sredstvo
održavanja kontrole koju smo izgubile u
mnogim drugim aspektima života.
Poremećaji prehrane danas su slika
društva zasnovana na strahu od izolacije,
od gubitka kontrole, od neuspjeha, od
odbačenosti, a glavni ženski rekvizit u toj
borbi sa strahovima postaje bič koji
prečesto usmjeravamo prema sebi samima
i kažnjavamo se jer mislimo da nismo
zadovoljile nekoga izvana, no pravi
odgovori na pitanja zapravo nas čekaju
unutra. Kroz sve te unutarnje dubioze
probijam se na psihoterapiji - umjesto da
slušam onaj nametnuti zli glas koji me
dosad vrlo uspješno uvjeravao da nisam
dovoljna, da nisam poželjna, da se
neprestano moram transformirati,
ponovno se upoznajem s onim našim
ženskim urođenim instinktom, s intuicijom
koju sve mi nepogrešivo naslijedimo od
majke i od generacija žena koje su živjele na
ovom svijetu prije nas. Ponovno učim biti
autentična, a i prihvatiti vlastito tijelo ne
kao uteg koji sam osuđena nositi do kraja
života, nego kao vrata sanjarija i pjesama
kroz koje možemo naučiti i saznati koješta, kao moćno i sveto biće.
Moje dame, ako ste se ikada susrele s poljuljanim
samopouzdanjem, nevjerom u sebe i u moć vlastitoga tijela, ako ste se
poželjele smanjiti na veličinu točkice i nestati, ako ste vjerovale da se
vaša uspješnost mjeri u reduciranju porcija, količini masnog tkiva,
broju izgubljenih kilograma ili vidljivim trbušnim mišićima i čvrstoj
guzi - niste same i možda je krajnje vrijeme da o tome progovorite
naglas i potražite pomoć. Predugo sam mislila da mi pomoć ne treba,
da sam uvijek snažna i izdržljiva, brižno skrivala svoje slabosti, bivala
sve iscrpljenija od preskakanja obroka i desetog treninga tjedno, a
predstavljala se uvijek s osmijehom na licu i spremna ugoditi svakome,
samo ne sebi. Destigmatizirajmo važnost ženskog mentalnog zdravlja
- doživite odlazak psihijatru kao dnevnu higijenu, čišćenje od balasta
suvremenog društva, podijelite svoje boli sa svojim sestrama,
progovorite glasnije o svojim potrebama.
Velika hrabrost je potrebna da priznamo svoju ranjivost.
Jungovska psihoanalitičarka Clarissa Pinkola Estes u svojoj
maestralnoj knjizi "Žene koje trče s vukovima" kaže: "Pogrešna je ta
isključiva predodžba naše kulture o tijelu kao skulpturi. Tijelo nije
mramor. To mu nije svrha. Njegova je svrha da podupire i potpaljuje
duh i dušu u sebi, da bude spremnik za sjećanje, da nas ispuni
osjećajima koji dokazuju da postojimo, da smo ovdje, da nas uzdigne i
hitne uvis, da nam da temelje, važnost, težinu". Cure - ohrabrimo se i
zauzmimo više prostora, naše tijelo je spona s božanskim i poštujmo
ga kao lansirnu rampu u nebesa.
točka na
210