You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Ako kao obitelj želimo jednakost u kući, moramo<br />
uzeti i očeve u obzir. Oni su ravnopravni majkama<br />
SNIMLJENO U HOTELU PALACE ZAGREB<br />
mlađa: Znaš, muškarci i žene će biti jednaki<br />
tek kada muškarci prihvate da žene imaju<br />
jednako puno mana kao i oni - prisjeća se<br />
Leïla Slimani. Roman “U vrtu čudovišta” koji<br />
je uslijedio 2014., o Parižanki, pripadnici<br />
visokog srednjeg sloja, čija je potreba za<br />
seksom toliko snažna i destruktivna, bio je<br />
instant-hit kod kritičara, te je dobio književnu<br />
nagradu La Mamounia u spisateljičinu<br />
rodnom Maroku. No Slimani će postati<br />
najpoznatija po svojoj drugoj knjizi dražesnog<br />
plavog omota koja počinje s tri jezovite<br />
rečenice: Beba je mrtva. I taj roman je bio<br />
inspiriran stvarnim događajem – ubojstvima<br />
dvoje djece 2012. koja je počinila njihova<br />
dadilja u New Yorku. Nevjerojatno uspješan<br />
roman prati priču o buržujskom paru koji<br />
angažira ženu za čuvanje njihovo dvoje djece<br />
kako bi se majka, inače odvjetnica, vratila na<br />
posao. Više od uznemirujućeg psihološkog<br />
trilera koji je istraumatizirao zaposlene<br />
roditelje, riječ je o briljantno spretnom<br />
prikazu modernog pojma majčinstva,<br />
društvenog statusa i rase. Preveden na više<br />
od 40 jezika, “Uspavanka” je pretvorila<br />
Slimani u rijetku zvjerku – književni celebrity.<br />
Prije tri godine postala je prva Marokanka<br />
koja je osvojila prestižni Goncourt. Danas je<br />
najprodavanija autorica u Francuskoj, a<br />
predsjednik Emmanuel Macron imenovao ju<br />
je ambasadoricom francuskog jezika u svijetu.<br />
Krasila je naslovnice brojnih časopisa i<br />
otvorena je feministica. Nije loše za<br />
spisateljicu koja iza sebe ima tek dva romana.<br />
Kaže nam da je, kad se preselila u Pariz kako<br />
bi studirala političke znanosti, željela istražiti<br />
grad poput malog miša.<br />
Slimani je rođena u muslimanskoj obitelji,<br />
ali odbija biti svedena na vjeru ili podrijetlo.<br />
Odrasla u Rabatu, uz majku liječnicu i<br />
pokojnog oca koji je bio ministar<br />
gospodarstva, opisuje se jednako kao<br />
Francuskinja i Marokanka. Ima dvojno<br />
državljanstvo jer joj je pradjed iz Alsacea. - To<br />
je vrlo ćudoredno društvo – kaže Slimani o<br />
svom rodnom gradu. Odrastajući, njezin<br />
odnos prema seksu bio je povezan s brakom -<br />
'seksualnost postoji samo ako si vjenčan. Na<br />
ulici se ljudi ne dodiruju'. Tek nakon što se<br />
preselila u Pariz vidjela je da se ljudi ljube u<br />
javnosti. - Idete u kino i gledate film u kojem<br />
su ljudi goli i seksaju se - kaže Leila. Je li bila u<br />
šoku? - Ne, bilo je fascinantno. U to vrijeme<br />
sam otkrila Pigalle i vidjela prostitutke i<br />
transseksualce. Bila sam fascinirana tom<br />
vrstom slobode - priča.<br />
A propos slobode, prošlo je dvadeset<br />
godina od njezina dolaska u Pariz. Danas je<br />
uspješna žena, majka i supruga, ali svjesna je<br />
pritiska koji se stavlja pred današnju ženu.<br />
- Nikada ne možete imati sve, jer uvijek<br />
želite više od onoga što imate. Najteža je<br />
stvar za ženu prihvatiti da će razočarati<br />
samu sebe, razočarati druge, da neće biti<br />
savršena. Biti slobodna žena znači prihvatiti<br />
da nećete ispuniti sve što očekuju od vas.<br />
Oba su vaša romana šokantna i na<br />
trenutke mučna za čitanje. Veoma<br />
podsjećaju na filmove Michaela Hanekea.<br />
Čitatelj osjeća jezu, ali izostaje eksplicitno<br />
nasilje. Radite li to namjerno?<br />
- Nemam tu namjeru kad pišem, ali<br />
istovremeno volim ideju stavljanja čitatelja u<br />
neugodnu situaciju. Ne pišem kako bih mu<br />
udovoljila ili ga usrećila. Želim da osjeti<br />
nelagodu i tjeskobu i pokuša razumjeti<br />
kompleksnost likova.<br />
Vaši likovi nisu dopadljivi, pa čitatelj ne<br />
suosjeća s njima.<br />
- Teško je za likove poput Adele ili Louise<br />
reći da vam se sviđaju.<br />
Ali čak ni prema Adelinu prevarenom<br />
suprugu ne osjećamo samilost jer ga<br />
smatramo suodgovornim.<br />
Da je barem bio malo topliji prema<br />
njoj ili zainteresiraniji za seks...<br />
- Kad bismo u pravom životu znali sve o<br />
ljudima, kada bismo proniknuli što je ispod<br />
površine, ispod društvenih maski koje tako<br />
revno nosimo, shvatili bismo da nismo uopće<br />
tako dragi ni simpatični. Možda nitko nije<br />
drag - i to je odlična polazišna točka kad ste<br />
pisac jer možete zaviriti iza tih maski i otkriti<br />
da možda nitko nije dopadljiv ili da bi svatko<br />
trebao biti voljen čak i ako je loša osoba,<br />
prepuna mana. Postoji nešto religijsko u<br />
književnosti jer, kad pišete, počnete razvijati<br />
suosjećanje prema drugima. Osjećate<br />
određenu dragost, i želite spasiti ljude, čak i<br />
one loše. Želite im vratiti dostojanstvo. Da,<br />
možda nismo dobri, ali smo ljudi.<br />
Možete li spasiti svoje likove?<br />
- Mislim da mogu. Likovi u mojim<br />
romanima imaju šansu braniti se i pokazati<br />
svu svoju kompleksnost. Adele nije<br />
nimfomanka, ona je puno više od toga.<br />
Usamljena je žena, izgubljena je, teško joj je<br />
biti majka i supruga. Ne pronalazi mjesto u<br />
ovome svijetu, ne zna smisao svog<br />
postojanja. Mislim da sam je spasila od<br />
osuđivanja i svih ljudi koji ju žele staviti u<br />
jednu ladicu, koji kažu da je kurva, da je<br />
nimfomanka. I to pokušavam kad pišem.<br />
Objasniti ljudima da su uvijek u krivu kad<br />
osuđuju druge ljude.<br />
Danas svi žele biti prihvaćeni, žele da ih<br />
ljudi vole, ljudi se pretvaraju da su nešto<br />
što nisu. Nanovo grade svoj imidž...<br />
- Živimo u vremenu kad želimo biti voljeni,<br />
da nam svako malo jednim klikom potvrde<br />
koliko smo važni. Želimo pokazati da smo<br />
ljetovali na super destinacijama, da imamo<br />
prekrasnu djecu i dom. Ja to izbjegavam.<br />
Nisam na društvenim mrežama, jer osim<br />
toga što je to vrlo tašto, veoma je iscrpljujuće.<br />
Ali kao spisateljici jako mi je zanimljivo<br />
promatrati tu energiju koju ljudi troše samo<br />
da bi ih netko lajkao. Ja ne želim da me ljudi<br />
vole, to mi je nevažno. Zato i pišem jer sam se<br />
odrekla ideje da budem voljena. Ionako nitko<br />
ne može biti potpuno voljen ili shvaćen.<br />
Prije tri godine vaš roman<br />
“Uspavanka” dobio je najveću francusku<br />
književnu nagradu Goncourt. Jeste li se<br />
osjetili počašćeno, s obzirom na to da ste<br />
tek 12. žena koja je primila nagradu u<br />
odnosu na 104 muškarca?<br />
- Naravno. Osjećala sam se počašćeno, ali<br />
sam osjetila i svojevrsni pritisak jer mislim da<br />
je to jako važno za žene koje pišu, za ljude iz<br />
Magreba... Drago mi je jer možda ženama iz<br />
Maroka ili Nigerije mogu pružiti nadu da i<br />
one mogu ostvariti isto. Kad sam bila mlađa i<br />
kad sam sanjala o tome da postanem<br />
spisateljica, shvatila sam da ne postoji roman<br />
o djevojci kao što sam ja.<br />
Mislite li da muškarci imaju<br />
monopol na dobro pisanje?<br />
- Ni najmanje. Ali imaju bolji ulaz jer se<br />
poznaju, kod njih je izražena ta muška<br />
solidarnost. U žirijima i izdavačkim kućama<br />
sjede uglavnom muškarci. I često ćete čuti<br />
kako žene nisu pisale u prošlosti. To nije<br />
istina, žene su oduvijek pisale, razlika je bila u<br />
tome što njihova djela nisu bila objavljena ili<br />
su objavljivale pod muškim pseudonimom.<br />
Neke žene su doživjele golem uspjeh, ali su<br />
onda pale u zaborav jer im novinari i kritičari<br />
nisu dopustili da imaju svoje mjesto u tom<br />
svijetu. Naposljetku, kad govorimo o pisanju,<br />
spol nema nikakve veze s tim.<br />
84
Change language