Podgorica-Transkripts-prvog-debatnog-kruga

to što jeste komunikativno ima smisla da svi naučimo jer tek ako tako tumačim jezičnu
toleranciju, da svi znamo sve, a da bez kompleksa, bez ikakvih problema biramo ono
što je nama bliže, draže, što uistinu hoće možda značiti ostvarivanje tog identiteta.
U Bosni i Hercegovini, stalno poredim, ima takvih primjera i oni su često komični,
ja ih komičnima i predstavljam studentima. Recimo, „vanredan“ i „izvanredan“.
„Vanredan“ će u bosanskom jeziku značiti da je neko vanredan student, vanredni
profesor itd, u hrvatskom će to biti „izvanredan“. Onda ja karikiram to i kažem – kako
bi u komunikaciji između jedne Hrvatice i jedne Bošnjakinje bilo da Hrvatica kaže da joj
je sin izvanredan student? Bosanka bi rekla: “Mašala, blago tebi, onaj moj neće knjige
nikako!” Jer bi mislila da je odličan, jer riječ “izvanredan” razumijeva kao “odličan”.
Ja bih sad profesoricu Glušica zamolila da izvuče iz ovoga nešto konkretnije o
jezičkoj politici uopće kao i o različitim pristupima. Svi smo mi imali svoje pristupe
koliko je politika nalagala, kako gdje. Tamo ne daju ćirilicu, kod nas daju, ali je ni u RS-u
toliko ne koriste. Dakle, Rajka, izvolite.
RAJKA GLUŠICA: Prvo moram da pozdravim organizatore koji su načeli
ove vrlo dobre teme. Izuzetno su važne ove koje govore o nacionalizmu uopšte,
posebno o nacionalizmu u jeziku jer čini mi se da nas vrijeme polako vraća, po nekim
parametrima, u devedesete. Nadali smo se da će tog nacionalizma biti manje, a čini mi
se da se grdno varamo, da ga ima sve više i više.
Pozdravljam svoje studente koji su tu u velikom broju. Oni ovu priču koju ja
pričam danas dobro znaju. Dakle, predajem opštu lingvistiku na Filološkom fakultetu,
nekad Filozofskom. Ja ću najprije nešto reći o nauci jer mislim da nauka ima odgovore
na sve. Dakle, ako nemaju jezikoslovci, i to upravo ovi s velikim „J“, pa i lingvisti
ponekad, nauka ima. Definitivno imamo odgovore na sve i kad pogledamo neke
sociolingvističke pojmove i šta o tome kaže sociolingvistika, možemo vrlo lijepo da
nađemo zašto je to tako, šta stoji iza toga, bez obzira na to što vam lingvisti govorili.
I lingvisti su ljudi, dakle, mogu ponekad da budu i emocionalni i da pripadaju nekoj
ideologiji i na vlasti i da budu pristrasni, tako da lingvistima ne morate da vjerujete, ali
nauci vjerujte.
Dakle, šta je jezička politika? Jezička politika je uvijek, po svim definicijama
tog sociolingvističkog fenomena, vrlo usko vezana s opštom ideologijom koja vlada
u društvu i s opštom politikom koja takođe vlada u toj državi i društvu. Sve definicije
tog fenomena kažu jedno isto, dakle, uglavnom to da jezička politika ima dva cilja –
da reguliše upotrebu jezika i pisama u multietničkim društvima i da podrži, naravno,
procese standardizacije i dobijanja standardnog jezika, ali uvijek je ona veoma, veoma
vezana s ideologijom i aktuelnom politikom. To se, naravno, pokazalo kroz istoriju.
Ako pogledamo jezičku politiku u Španiji u Frankovo vrijeme i nakon njega,
vidjećemo ogromnu razliku. Dakle, ovo što sam rekla uvijek je u skladu s opštom
ideologijom i politikom jednog društva. To implicira da će demokratske politike i
demokratska društva imati demokratičniju jezičku politiku nego one politike i ona
društva koja to nijesu. I to su pokazali, dakle, brojni primjeri u svijetu. Evo, pomenula
sam jezičku politiku u Španiji za vrijeme Franka i nakon Franka, jezičku politiku u
Trećem Rajhu, koja je bila ekstremno nacionalistička i fašistička, zato što je, naravno,
takva bila ideologija u to vrijeme i u toj državi, jezičku politiku u Nezavisnoj Državi