Podgorica-Transkripts-prvog-debatnog-kruga

drugoga s čime su se nadrealisti nekad zafrkavali, a rečenica koju trenutno izgovaram
potpuno je lišena humora.
Sada zapravo imamo tih šest jezika. A ja bih ovdje nekako postavio pitanje da
li je ta podjela objektivna, odnosno prevedeno u neke vrlo praktične termine – da
li je okej da danas-sutra ja, vi, u svoj CV, kada se prijavljujemo bilo gdje za posao,
navedemo šest jezika prije nego što i spomenemo engleski? A dilema je prije svega
sljedeća. Netko tko poznaje situaciju i ima insajderski pogled kakav mi ovdje imamo
i kojemu smo skloni, kada bi to vidio, vjerojatno bi se opalio smijati. Međutim, netko,
i to je vrlo zapravo logično, netko tko ne zna kakve su naše okolnosti, i povijesne i
aktualne, mogao bi reći: “Čovječe, ova osoba govori šest jezika. Wow!” Dakle, to je
pitanje objektivnosti. A jako je nezgodno to pitanje objektivnosti zato što nitko ne može
s punom sigurnošću reći što je zapravo objektivno. Što je objektivnost? Pa bih ja,
razmišljajući o tome, a relevantno za temu o kojoj pričamo, zapravo pokušao to svesti
na nekakve tri osi. Prva definicija jezika, dakle objektivna definicija jezika, koja je uvijek
aktualna a bolno aktualna se kod nas pokazala i devedesetih, glasi da je jezik, baš kao
što kaže Max Weinreich 6 , “dijalekt s kopnenom vojskom i mornaricom”. U praksi to
najčešće biva tako, da u onome trenutku kada zapravo govornici pojedinog dijalekta
odjednom steknu oružane snage, onda u principu paralelno s time slijedi i novo ime za
jezik.
Drugo, a vrlo blisko povezano s time, dakako je politička objektivnost. Onoga
trenutka kada dignete granicu i na nju stavite carinika pa omeđite svoj mali komadić
kugle zemaljske, piknete nekakvu zastavu sa životinjama na njoj, ili bez, šahovnice su
isto okej, ali mi imamo i životinja nekoliko, cijeli zoološki vrt, onda jednostavno postaje
fakat, dakle, postaje uistinu politički objektivno da vi tamo kažete – ovdje se govori
taj i taj jezik. Jednostavno propišete to zakonima i to onda postaje politička realnost.
Vrlo, vrlo lako primjenjiva i opipljiva. E sad, svatko tko se bavi lingvistikom reći će
vam – ali to je sve bezveze, i ova vaša vojska i mornarica i vaše granice, zastave sa
životinjama i bez njih, bitno je šta je jezično objektivno. Tada zapravo dolazimo do tog
područja o kojem je maloprije profesorica govorila. Gledajte, lingvistika je istovremeno
i najobjektivnija i najkonkretnija humanistička znanost, zasigurno, a istovremeno
i najmanje sve to. Lingvistika ima taj problem, ili blagoslov, da je istovremeno vrlo
zdravorazumski shvatljivo što je to jezik i što je to riječ, a istovremeno uopće niste
u stanju dati adekvatnu ili jednoznačnu definiciju toga. Inače, uvijek na prvoj godini
fakulteta zbunjujemo brucoše tako što ih tjeramo da nam pišu definicije riječi i jezika
i onda oni jadni pokušavaju ispasti pametni ali im ne uspije jer ih uvijek pobijedimo,
naravno.
Ali, poanta je u ovome, ‘ajmo se malo pozabaviti ovom lingvističkom
objektivnošću. Imam nekoliko primjera. Ono što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji,
odnosno raspadom bivše Jugoslavije, u situaciji gdje smo imali jedan jezik s dva imena
i nekakve varijante, jeste da smo dobili šest jezika. Mislim, to je sasvim, po mom
mišljenju, opravdan postupak. Najlakša stvar vam je u lingvistici naći nekoliko obilježja
i reći – ovo ćemo sad zvati jezikom, a ne dijalektom. To je skroz opravdano, iako će o
opravdanosti govoriti možda više profesor Baotić. Ali, kako bih rekao, za mene, kao
sociolingvista, nije pitanje što je jezik, nije mi to relevantno, jer u onome trenutku kad
napravite popis i kad napravite propis, dakle, kad napravite rječnik nečega i napravite
gramatiku koja se makar po minimalnom broju obilježja razlikuje od nečeg drugog
•
6
Max Weinreich (1894 – 1969), lingvista, sociolingvista i ekspert za jidiš