Podgorica-Transkripts-prvog-debatnog-kruga

znači, potpuno mi je to nešto prirodno, kao što držim da je prirodan i jezik moje
generacije. Ja sam rođen 1966. i mi smo generacija koja je odrasla bukvalno na
sjajnim hrvatskim prevodima iz toga vremena. Nevjerovatno je u kojoj mjeri jezik kojim
govorim zapravo sadrži mnoge hrvatske riječi, uključujući tu čak i leksiku iz jednog
stripa, „Alana Forda“ u kultnom Brixijevom prijevodu i tako dalje.
Znači, kada pričam s ljudima iz moje generacije, oni nikada ne drže da u
mom govoru ima suvišak hrvatizama, ali se primjeti da, recimo, na portalu mlađi
komentatori mojih tekstova vrlo često imaju potrebu da kažu – ovaj piše hrvatskim
jezikom, pri čemu je to, naravno, samo moj jezik, jezik nekoga ko je formiran u vrijeme
SFRJ. Ja mislim da sam sve ruske pisce čitao u prijevodu na srpski, ali sam zato sve
zapadne pisce čitao u prijevodu na hrvatski, naprosto, tako se vjerovatno i zalomilo ili
šta već. Hoću da kažem, na koncu, jezik je uvijek individualna stvar i čuvajte, držite vi
svako do svog ličnog jezika a onda će se i sve ovo drugo složiti, prije ili kasnije.
HANKA VAJZOVIĆ: Hvala kolegi Brkoviću što nam je na ovako eksplicitan način
dočarao nesklad između norme i jezičke prakse. Pokojni profesor Milan Šipka učio
nas je u Institutu za jezik i jako na tome insistirao: “Popis, opis, pa propis”. Mi smo se
apsolutno od toga udaljili... Mislim da tu leži jedan ozbiljan problem, gdje se politika
umiješala, gdje je našla, iskomercijalizirala ljude koji će reći – ovo vam je norma. A što
niko do toga ne drži, to izgleda i nije toliko važno.
BALŠA BRKOVIĆ: Jedan lijep detalj sam nedavno našao u knjizi „Bosanski
Hrvati“ Ivana Lovrenovića u kojoj se opisuje kako su hrvatski trgovci u Bosni u XVIII
vijeku, koliko se sjećam, oblik „suma sumarum“, koji je iz latinskog, dio njihove kulture,
pretvorili u „suma sumajle”. To je komunikacija s novom sredinom, Lovrenović to
navodi u knjizi, ne znam jeste li to vidjeli. Ali mi je to, recimo, detalj koji mi potpuno
govori zapravo o načinu na koji jezici žive.
BOJAN GLAVAŠEVIĆ: U stvari me je Balša sjetio na vjerojatno najbolju definiciju
nacionalizma koju je dao gospodin Antonije Pušić, inače Crnogorac, poznatiji kao
Galaktički mega-car i Giga-imperator Rambo Amadeus. I on je rekao: “Nacionalizam je
turbo-folk.” To je poduži jedan opis šta je sve turbo-folk, ali to je sve tu, u kompletu ide,
je l’.
RAJKA GLUŠICA: Molim vas samo kratko o imenu jezika, pošto me je Balša
podsjetio, jer to je i ključni problem u ovim našim raspravama.
Dakle, lingvonim ili ime jezika. Ovaj termin “srpskohrvatski” nije nastao s
Jugoslavijom, nastao je 1824. godine, to malo ljudi zna, i nećete vjerovati, Jakov Grim je
prvi upotrijebio termin srpskohrvatski i on je skoro sto godina stariji od Jugoslavije.
BALŠA BRKOVIĆ: Hvala ti na pojašnjenju, u pravu si, nego mislio sam na taj
momenat političke moći da se realizuje.
RAJKA GLUŠICA: Tako je, naravno. U XIX vijeku prihvatio ga je Jernej Kopitar,
Francuzi su pisali gramatike na tom jeziku i slično. Naravno da je Jugoslavija dala
politički podstrek jer je taj naziv i te kako forsirao ideologemu bratstva i jedinstva i
nije se u nauci smatralo da je to jezik isključivo Srba i Hrvata kao dva krajnja naroda
nego i svih između. Međutim, kada je došlo vrijeme nacionalizma, to nacionalno