Podgorica-Transkripts-prvog-debatnog-kruga

su u pitanju standardi. Pa, standarda može biti koliko god želite, svaka zemlja može
da proglasi standard ukoliko je sociološki zaokružena. Pa, Vojvođani mogu da stvore
standard ako hoće, od svoga jezika, prema tome, ko će im to zabraniti. Standardi,
dakle, nisu potpora lingvističkih kategorija, to su jezici druge socijalizacije, kada mi u
stvari prihvatamo nešto da bismo komunikativno bili sposobniji. E, jednom sam jednog
Crnogorca čuo, ali u političkom smislu, koji je rekao, da li je to Njegoš, ne znam ko je,
parafraziram: “Vi činite što znate, a ne znate što činite.” To je suština.
BALŠA BRKOVIĆ: To je Petar I.
JOSIP BAOTIĆ: Oni koji su cijepali, u stvari, oni koji su stvarali nove standarde
nisu ugrozili jedan jezik u nauci jer je jedan jezik u nauci u stvari trajan za ova četiri
naroda, ali oni ipak jesu nešto ugrozili, smanjili su komunikativnu sposobnost svakog
od govornika, to je prvo. Znači, svako će biti prepoznatljiv i može stradati zbog riječi,
ubi ga tiješka riječ. Pročitaćete zašto bi se to moralo na kraju krajeva raditi. Na kraju
kada stvorite homogeniziran prostor i svako će svojim ovcama vladati i šišati svoje
ovce. Dobro znamo tko su oni koji šišaju. Čobani.
I na kraju, moram da kažem još samo jednu stvar. Standardni jezik je konkretan
i trebalo bi da bude racionalan. Ja, na primjer, u odluci da se u crnogorski jezik uvedu
navodne foneme „ś“ i „ź“ nisam vidjeo ništa racionalno, nego čisto emotivno što u
stvari, kad se sve svede, nema nimalo opravdanja upravo zbog toga što „ś“ i „ź“ nisu
foneme.
RAJKA GLUŠICA: Za „ź“ sada je u gramatici crnogorskog jezika „ženica“ i
„źenica“, a „źenica“ je riječ koja ne postoji.
JOSIP BAOTIĆ: E sad kažem, napravljeni su ti diftonzi i oni mogu imati svoje
opravdanje, ali to nije u normi. Neka bude u u stvari u slobodnom govoru, na kraju
krajeva. Treba i prenijeti nešto, na primjer, u druge jezike. Kako ćete prenositi u srpsku
i hrvatsku normu, kad one nemaju te znake? Dakle, neće oni izmisliti dva nova znaka
da bi označili dva nova glasa.
HANKA VAJZOVIĆ: Možemo li sada uključiti publiku? Pošto se primičemo kraju,
voljela bih da se uključi publika.
Poentirala bih da mi, normirajući jezik, zapravo proglašavamo generacije
nepismenima, jer trebaju sada učiti ispočetka. Dakle, udaljavajući se u nastojanju da
se udaljimo jedni od drugih, zapravo se udaljavamo od samih sebe. Tražeći vještački
razlike između jezika, odmičemo se od onoga što nam je maternji jezik i zato također
bude ugrožena kultura komuniciranja. Mi učimo, osim ako ćemo reći – ima ovaj glas
koji se menja, koji ono bijaše drugi? E, isto tako se i ja ponašam prema našoj normi.
Ali, da ostavimo prostora kolegama koji su nas ovako strpljivo slušali. Vidite ovo,
u retorici je pravilo nedugo govoriti, taman da si Ajnštajn, a mi smo baš pretjerali. Vi ste
(obraća se publici) vrlo pažljivo to slušali i podnijeli, bogami junački. Evo, sada je na vas
red.
PITANJE IZ PUBLIKE 2: Prevashodno bih da se zahvalim na datoj riječi i nadam
se da neću previše duljiti. Ovo što ja hoću da iznesem biće red pitanja i red tvrđenja
nekih mnjenja koja mene zanimaju kao čovjeka za koga se ne može reći da je stručan.
Ne mogu reći za sebe da sam lingvista ili da sam filolog, iako stvarno volim svoj jezik,