Podgorica-Transkripts-prvog-debatnog-kruga

prije sto godina priča o nacionalizmu. Srpski imperijalizam je proizveo razne probleme,
naravno i hrvatski itd. Ovdje konkretno kažem zašto se mi između sebe nismo toliko
raspravljali, da bismo uopšte mogli da raspravljamo o tome, da bismo pokušali da
damo neke odgovore iz ugla lingvističke nauke. To bi bio moj kratak odgovor.
PITANJE IZ PUBLIKE 4: Samo ću kratko. Zovem se Todora Đurić, predajem
francuski jezik i prevođenje na Filološkom fakultetu u Nikšiću i pored toga bavim se
prevođenjem. Dakle, akreditovani sam prevodilac za francuski i italijanski jezik pri
evropskim institucijama.
Govorim doista našim jezikom, kako god ga zvali, suočavam se sa ta dva aspekta,
dakle, u učionici, i idem u one silne kabine u EU i UN, gdje piše Bosnian, Croatian,
Serbian and Montenegrin. I ja tu uđem i govorim tim jednim jezikom, kako god ga svi mi
zvali. Vrlo je bitna ova razlika između naziva jezika i jezika samog kojeg ja vidim kao
jednu cjelinu, kao i svi, čini mi se, ozbiljni lingvisti koji su o tome, istorijski, pa i dandanas
pisali.
Sad moje pitanje je vrlo kratko. Cjenim jako sva vaša izlaganja i dijelim i
lično i profesionalno ono što sam čula od svih izlagača ovdje. Pozvaću se na jednu
inicijativu profesorice Glušice, dakle, jer je ona u Crnoj Gori i na Sorboni u Parizu
pomogla promociju knjige koja se zove Grammaire du bosniaque, croate, monténégrin,
serbe, dakle, “Gramatika jezika” - ne množina, nego jezika - “bosanskog, hrvatskog,
crnogorskog i srpskog”, u kojoj se sjajno sa fonetskog, morfološkog, sintaktičkog,
donekle sintaktičkog nivoa, opisuje jezik. Knjigu potpisuje profesor Paul-Louis
Thomas, koji je uzgred nekada bio lektor za srpski jezik u Beogradu i doktorirao na
govorima Niša, zajedno sa sjajnim romanistom Vladimirom Osipovim, koji je u Sarajevu
svojevremeno predavao, a bio je takođe visoko kotiran u jednoj elitnoj pariskoj školi za
učenje istočnoevropskih jezika. Dakle, gramatika je dosta deskriptivna, sa svim onim
varijantama mogućih razlika. Ja se, recimo, sjećam profesora Osipova, sa kojim sam
lično sarađivala na svom doktoratu koji nikakve veze s našim jezikom nema, on me
je zvao da mu preko telefona izgovorim neke riječi da on čuje kako se to u Crnoj Gori
akcentuje, pa sam ja rekla da sam ja sa Cetinja, da ću ga ja akcentovati tako, a neko
drugi iz Nikšića ili, ne znam, Kotora onako.
Moje pitanje je u stvari sljedeće – da li je neka slična gramatika moguća ovdje od
strane, recimo, veoma stručnih ljudi koji čine tim ovog projekta?
HANKA VAJZOVIĆ: Bilo je ideja.
BOJAN GLAVAŠEVIĆ: Moguće da, vjerojatno ne.
HANKA VAJZOVIĆ: Mi nismo uspjeli.
RAJKA GLUŠICA: Dakle, u uvodnom djelu te gramatike, preko čitave prve
stranice, profesori sa Sorbone su napisali da se formalno radi o četiri jezika i
naveli kako se oni zovu. A onda su na nekih tridesetak strana potpuno promijenili
sociolingvističku teoriju o nazivu jezika, o jezičkoj politici, identitetu jezika i pokazali da
se radi o jednom jezičkom sistemu s četiri imena. To je policentrični jezik, netipičan jer
ima četiri različita imena, a u suštini je jedan jezik, strukturalno-sistemski. Naravno da
se može napisati gramatika, zato što u gramatici nema razlika. Crnogorci su napravili