Podgorica-Transkripts-prvog-debatnog-kruga

konstituisala građanska klasa. Kod nas je to pitanje ponovo postalo zanimljivo nakon
raspada Jugoslavije. Mi smo generacija koja živi u posttranzicijskom periodu. Kako se
formiraju nove klase, ko ima pravo da se zove, recimo, građaninom, građankom itd, pa
onda s tim u vezi obavezno dolazi i pitanje jezika, odnosno na koji način jezik odigrava
tu funkciju i kako je s tim povezana jezička norma, ko sve ima pravo na građanstvo,
recimo.
A ako me konkretno, recimo, pitate za mlađe generacije, onda bih postavila
pitanje - gdje je taj jezik mladih danas? Da li se on obavezno vezuje za nove
informacione tehnologije? Kako se mi obraćamo jedni drugima? Kako razgovaramo
na akademskom nivou o čemu smo maloprije razgovarali? Na koji način sami sebe
cenzurišemo ili ne? Na koji će način današnji jezik mladih ući u normu, da li će itd.
To su sva razna pitanja o kojima bih ja danas željela da raspravljam i barem
donekle da doprinesem diskusiji, a voljela bih i da otvorimo kasnije diskusiju s
publikom, pa da onda možemo da na razne načine interreagujemo i odgovaramo na
sve te teme.
Dakle, evo da zaključim, da ne bih puno dužila. Recimo da bi glavne teme koje
me zanimaju bile: gdje je norma, na koji način ta norma uključuje ili isključuje, da li ona
može biti inkluzivna, pod navodnicima, sad inkluzivnost je jedan termin koji je vezan
za određenu politiku, dakle, liberalnu politiku, gdje bi u svemu tome bili mladi i njihove
ideologije i šta, u krajnjem slučaju, nas zanima, kakva je naša pozicija. To bi bilo to.
HANKA VAJZOVIĆ: Hvala, Nađa. Ostao je još profesor Baotić. Da li, profesore,
govorimo jednim jezikom ili ih možda ima četiri?
JOSIP BAOTIĆ: Nema sumnje da govori Bošnjaka, Hrvata, Srba, Crnogoraca
čine jedan jezik kao lingvističku kategoriju. Nažalost, taj jezik je predmet proučavanja
dijalektologa i onih koji se bave poredbenom gramatikom i koji vrše klasifikaciju jezika
i u nauci se nigdje do sada nije pomenulo više nego četiri južnoslovenska jezika i neće
se to promijeniti ni kad sve ovo prođe, bez obzira koliko ćemo imati standardnih jezika.
Ali to nisu lingvističke kategorije, to su sociološke kategorije. Prema tome, taj jedan
jezik koji nam je zajednički nije jezik na kome komuniciramo jer je on širok, znači, on je
u stvari zasnovan na približavanju struktura i supstancija dijalekata. I to je lingvistika
utvrdila još od početka XIX stoljeća i nije se ništa promijenilo do danas. Problem za
nauku bio je u sljedećem, što je bio termin “srpski ili hrvatski”, “srpski i hrvatski”,
“srpsko-hrvatski”. U prvom trenutku on asocira na nacionalnu kategoriju, a lingvistika
XIX stoljeća govori o standardnim jezicima upravo kao o nacionalnim kategorijama. U
označavanje jezika kao lingvističke kategorije, tako, ušao je u stvari “srpskohrvatski”.
U Katičićevoj 7 vizuri govori se o jednom jeziku, a ne o razdvojenim jezicima, srpskom i
hrvatskom a kamoli bosanskom i crnogorskom.
Standardni jezici su u stvari stvoreni u okviru države da bi svi građani bili i
jedan drugome komunikativno razumljivi. U tom procesu neki od pripadnika pojedinih
govora žrtvovali su daleko više, a neki daleko manje. Najmanje su u stvari žrtvovali
oni koji su govorili istočnohercegovačkim govorima. Ali vidite, Dalibor Brozović 8 kaže
u svojoj knjizi, koja se smatra najboljom knjigom koja je kod nas napisana o formaciji
7 Radoslav Katičić (1930.), hrvatski klasični filolog i paleoslavist.
8 Dalibor Brozović (1927 - 2009.), hrvatski lingivst, kroatist, akademik i političar.