Podgorica-Transkripts-prvog-debatnog-kruga

PRVI DEBATNI KRUG
Učestvuju:
Prof. dr Rajka Glušica (CG)
Nađa Bobičić (CG)
Balša Brković (CG)
Bojan Glavašević (HR)
Prof. dr Slavica Perović (CG)
Prof. dr Josip Baotić (BiH)
Članica Radne grupe projekta “Jezici i nacionalizmi”:
Božena Jelušić (CG)
Moderatorka:
Prof. dr Hanka Vajzović (BiH)
HANKA VAJZOVIĆ: Dužna sam nešto objasniti za početak. Mi to svakako dobro
znamo, ali za publiku je važno kazati nešto o naslovu ili nazivu ovog niza konferencija
- „Jezici i nacionalizmi“. Naravno, nećete se ni pitati zašto nacionalizam ide uz jezik.
Mislim da već poodavno svjedočimo da je taj spoj evidentan, ali vrijedi kazati da smo
uzeli kao poticaj i motiv za ovaj projekat naslov knjige kolegice Snježane Kordić koji
glasi „Jezik i nacionalizam“. Pa ako se nekome i učini da nije jezički korektno od
toga napraviti množinu, evo odmah opravdanja: riječ je zaista o nekoliko različitih
nacionalizama. To vam dođe kao kod gradivnih imenica. Ako već govorimo o vinima i
ako govorimo o solima ovakvim ili onakvim, vodama sliva ne znam kojeg, mi smo bili
slobodni napraviti i ovdje jednu množinu koja sigurno ima smisla.
Šta je, međutim, ovdje kod nas toliko sporno s nacionalizmom?
Biće onih koji će ga braniti, tumačiti odanošću, privrženošću, ljubavlju prema
etnonacionalnom kolektivitetu kome ta i ta osoba pripada. Slušala sam ljude koji kažu:
pa, nacionalizam nije ništa negativno, to je samo ljubav prema naciji kojoj pripadaš. Na
našim se prostorima nakon disolucije Jugoslavije, nakon što smo iz republika prerasli
u zasebne države, upravo u tom pogledu desilo pomjeranje koje je sve dobro koštalo, a
to je to specifično razumijevanje nacionalizma po kom se on ne mjeri mjerom pozitivne
emocije tj. ljubavi prema svome, nego naprotiv stepenom iskazane netrpeljivosti prema
drugome. Možda je na tim osnovama i krenuo ovaj proces zasebnih standardizacija,
diferencijacije u svakom pogledu, vještačke, ovakve, onakve. A sve to da bi se drugome
poručilo: nemoj sa mnom, makni se od mene, ja sam drukčiji. Kako sam drukčiji?
Izmisliću da sam drukčiji ako već nemam jasnih dokaza za to. I tako se sve što je bilo
zajedničko počelo bespoštedno potirati. Pa tako, naravno, i jezik.
U nekom od ranijih tekstova već sam opisivala kako smo mi pravili te naše
zasebne jezike. Vrlo jednostavno je bilo napraviti podjelu nečega što je bilo zajedničko
tamo gdje je vladalo bogatstvo sinonimije. Ono što je meni „sprat“, tebi je „kat“, ono
što je meni „sat“, tebi je „čas“ i tako dalje. I tako se podjelilo sve što se moglo dijeliti.
No, išlo se i korak dalje, s tim da možda vrijedi kazati da se nisu sve sredine i sve