Podgorica-Transkripts-prvog-debatnog-kruga

postoje registarske varijante, da ne postoje markeri kojima se odražava učtivost,
kojima se odražava poštovanje, kojima se odražava distanca, nema onoga power
distance and imposition, svega onoga što Levinson navodi u klasičnom poimanju učenja
o učtivosti. Znači prosto se izgubilo. Profesori se ne oslovljavaju s „Vi“. Kada se piše
mejl, nema naslova, nema informacije kome se obraća. Imate vrlo često mejl koji kaže
„Ja bi da znam koja mi je ocjena“, i to čak „Ja bi“, nema „h“, znači, to se podrazumijeva,
je l’, i da se profesor ignoriše, da se ne oslovi, da se mejl ne potpiše, da se ne pozdravi.
Tako da smo mi naše studente nakon tog projekta podučavali svim tim pravcima
akademskog govora. Da završim, to su neke od osobina, a ima ih i još, koje su onako
kao duh iz boce izašle zajedno s tom supstandardnom varijantom. Jer koliko god se
nominalno supstandardna varijanta zagovarala kao standardna, nešto se još uz nju
provuklo kao metaporuka.
Eto, samo toliko. Hvala.
HANKA VAJZOVIĆ: Hvala kolegici Perović.
Ako smijem u dvije-tri riječi samo komentirati da o svemu ovome i sama govorim
i da isto zapažam u Bosni i Hercegovini. Pritisnuta suodnosom jezika i politike, jezika
i nacionalizama, naprosto, jezična kultura je otišla ispod nule. Niko više o njoj ne vodi
računa. Traga se za etnonacionalnim identitetima i u jeziku i onda je važno hoće li biti
glagol na „-irati“ ili će na „-ovati“, hoće li biti „-telj“ ili „-lac“ itd. Sve drugo je naprosto
zapušteno. I puno drugih pitanja je vrlo slično u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini. O
tome će nam kolega Bojan Glavašević više reći ali moje tumačenje je da smo mi, iz
one situacije kad smo imali dvije varijante, srpsku i hrvatsku, i dva standardna jezička
izraza, crnogorski i bosansko-hercegovački, mi, i jedni i drugi, poteško prošli. Imali smo
turbulencije, imali smo dosta problema, stabilnije su bile varijante od jezičkih izraza.
Doduše, imale su drukčiju etničku sliku pa i moć, svašta je tu bilo ali o tome će nam
kolega Glavašević, a pitanje je gdje smo to bili prije? Sada smo od kolegice Perović
čuli kako je sada u Crnoj Gori. Sve je gotovo isto, pojavno, kao u Bosni i Hercegovini.
Videćemo kako to i u Hrvatskoj danas izgleda. Ali uopće, evo, kako nam je svima bilo
prije. Izvolite.
BOJAN GLAVAŠEVIĆ: Hvala lijepa.
Samo bih, prije nego što počnem s izlaganjem, dao jedan komentar na ovo zadnje
što je Slavica Perović rekla o kulturi komuniciranja preko mejla jer mi je bilo užasno
interesantno, s obzirom da i ja predajem na fakultetu, a ima jako puno veze i s time
kakve su karakteristike generacije koje s nama komuniciraju.
Bio sam prošle godine na „Danima komunikacija“, to je jedan od najvećih
festivala, kako se takvi skupovi danas popularno nazivaju, na kojima se okupljaju ljudi
koji rade u odnosima s javnošću, u marketingu i koji su se prodali novim medijima,
elektronici itd. To kažem od milja, mislim, s obzirom da mi supruga već jedanaest
godina radi u toj industriji pa bi bilo licemjerno da to kažem drugačije. Bio je tamo i
jedan govornik iz Velike Britanije kojega su zvali komunikacijskim guruom new age
diskursa. On je govorio o Millennialsima, dakle, o ljudima koji su rođeni, recimo, između
1988. i 1998.
Mogu li vas zamoliti da svi koji ste rođeni između, recimo, 1988. i 1998. da
ustanete, ako vas ima? U redu, možete sjesti.
Vidite, ista ta generacija, oni govore o tome koliko su oni zapravo drastično
drukčiji - mislim, ja sam isto zapravo jedan od njih, da se razumjemo - koliko su