Podgorica-Transkripts-prvog-debatnog-kruga

prebacivanja supstandarda u standard. Na akademskom diskursu, na akademskom
nivou, koji ja znam ponajbolje, vidjela sam sve reperkusije ovoga što sam rekla
maločas. Znači, na neki način norma supstandarda i standarda je, u stvari, prema
sociolingvističkom tumačenju, jedan klasični coat-switching. Mi svi kažemo u
neformalnom govoru i „śedi“, „śole“ i „đevojka“, i „đe si“, međutim, u standardnom
jeziku, a mislim da to potvrđuju naši mediji, da to potvrđuje formalni diskurs u
institucijama, da to potvrđuju sajtovi koje konsultujemo, pogledajte sajt Vlade,
doskora je stajalo „predśednik“ i „potpredśednik“ i „poneđeljak“, međutim, danas stoji
„predsjednik“, „potpredsjednik“ i „ponedjeljak“. Znači, tu se nešto promijenilo.
Dakle, taj klasični coat-switching koji svako od nas radi i dalje je zadržao te
pozicije upravo prelaska sa jednog standarda na drugi, odnosno sa supstandarda
na standard, odnosno registarsku primjerenost. Onda kada je potrebno da se bude
neformalan, bude se neformalan, a kada je potrebno da se bude formalan, zna se na
koji se način biva formalan.
Možda je meni interesantno nešto što se ne vidi dobro, ali se vidi u komunikaciji
ukoliko imate izoštren sluh i vid i, uopšte, ukoliko vam je percepcija usmjerena ka
tom pravcu. Postoji jedna nit u metaporuci koja je sadržana u onome „piši kao što
zboriš“. „Zboriš“ je riječ pomalo arhaičnog prizvuka, ona stoji u kontrastu s „govoriti“.
Pretpostavljam da svi koristimo „zboriti“ kad želimo malo da obojimo iskaz, a „govoriti“
je neutralno. E, to nešto, što je došlo iz supstandarda jotovane varijante i ovog mota
„piši kao što zboriš“, čini mi se da je na neki način motivisalo - ali kažem opet, to je
više u metaporuci nego zaista u poruci - motivisalo jednu arhaizaciju, odnosno jedno
okretanje ka prošlosti kojoj se Crnogorci inače rado okreću. Pa su, recimo, teme
i analogije često iz davnina, primjeri su iz istorije, principi vrlo često iz prošlosti.
Nema tome mane, sve je to u redu, samo ako to nije dominantni trend, ukoliko to ono
arhaično, koje „zbori“, vuče sa sobom, nije dominantna stvar. Rekla sam da je to u
metaporuci, to ne znači da je kod svakog govornika tako i to ne znači da je sveprisutno,
ali ja to primjećujem.
Uzgred budi rečeno, dolazim iz Boke. Moj rječnik je pola italijanski, pa ja tako,
ne znam, volim da kažem da „more rebumbaje o porat“ a volim da kažem i „da se
sir čuva u muškijem i ispod skala“ i volim isto tako onoga „bambina pikologa koji se
dobro pokolaje i koji voli da se pokolaje“ i tako počinjem da pričam već kod Brajića.
Pripremajući se za Boku, ja se prebacim upravo na to.
Znači, nekako u mom idiolektu potrebni su romanizmi. Ja, naravno, imam pravo
na to. Međutim, nekako, s onim „đe“ i „đevojka“ čini mi se da su moji romanizmi pomalo
zaboravljeni, mada to mogu da kažu i neki drugi govornici u Crnoj Gori, da su njihovi
“-izmi” na neki način zapostavljeni.
Možda je najinteresantnije ovo nešto o čemu govorim na akademskom diskursu.
Rekla sam – registarske varijante formalnog i neformalnog vrlo su diskutabilne.
Studenti kao da su na neki način abolirali tu granicu i vrlo im je veliki problem da
na engleskom nauče da razlikuju formalnu i neformalnu varijantu. To se uči kao dva
registra, uči se kao dva rječnika, a na našem jeziku, na crnogorskom jeziku, to nastoje
da zanemare. Za ovo imam vrlo konkretan dokaz. Ima jedno istraživanje Instituta
za strane jezike u okviru kog se radila diskursna analiza mejlova koje studenti šalju
svojim profesorima. Tu je zaista bilo toliko mnogo stvari koje svjedoče o tome da ne