Podgorica-Transkripts-prvog-debatnog-kruga

ali nadam se da mi nećete zamjeriti što zbog mladosti, a što zbog nestručnosti. Jedino
što zahtijevam jeste da mi odgovorite višestruko, jer ja ovdje dolazim s određenom
ulogom. Slobodno bi se takođe moglo reći da sam zbunjen jer svako mi sipa neku svoju
priču.
S druge strane, ne znam da li je malo prećerano hvalisavo ako rečem da
govorim kao pjesnik ili kao pisac pjesama, pošto nijesam objavljivao pjesme, ali to
doživljavam kao najljepše, najveličanstvenije ovaploćenje. S treće strane, po struci sam
matematičar, eto, bar student matematike, tako da mi je vrlo stalo do rezona i mislim
da lingvistika i matematika u suštini imaju velikih srodnosti.
Srpskohrvatski jezik je ono što mene zanima. Mislim da je srpskohrvatski jezik
imao velikih mana, ako ga gledamo kao neki dogovorni jezik, jer kada posmatramo
sadašnju situaciju taj je jezik očito popucao po svim šavovima, mislim, čisto iz
političkih razloga. Sad se pitam dijelite li i vi moje mišljenje u kojem pogledu se to
može opravdati. Ja lično mislim da je naš narod - a ja ga smatram jugoslovenskim
narodom, iako se nacionalno izjašnjavam kao Crnogorac - oduvijek robovao problemu
međaške svijesti. Zato što smo dugo kroz istoriju naučili da živimo na međi, a kada
smo se konačno ujedinili vidjeli da ne znamo kako da podnesemo jedno bogatsvo kao
što je naš zajednički jezik. Naš jezik jeste u suštini raznolik, i on predstavlja najbolje
prevazilaženje tih podvojenosti upotrebljavanja izraza.
Što se crnogorskog jezika konkretno tiče, ovaj dio rasprave verovatno ima
akcenat na tu temu, mene zanima – da li vi mislite da je stvaranje crnogorskog jezika
bila čisto politička pobuda? Jer ja sam, na primjer, u potpuno drugom filmu. Moja
majka je autorica prvog priručnika za crnogorski jezik, za koji je profesorica Rajka
Glušica bila recenzent, te koliko sam ja shvatio, koliko sam ja povukao iz svojeg
obrazovanja koje sam kući stekao, da je jedina pobuda za stvaranjem crnogorskog
jezika bila da se oni oblici „ś“ i „ź“, koje ja koristim od malena, jer imao sam priliku da
se upoznam sa njima od malih nogu, da se oni uvedu samo kako bi opravdali potrebu
za sopstvenim jezikom. Jer srpski, hrvatski, bosanski jezik, oni ne priznaju ta dva slova
i smatraju ih arhaičnim i neknjiževnim oblicima, kao oblike jotovanja.
Dalje me zanima, s obzirom da smatram da je pitanje imenovanja jezika zapravo
periferno, da bi suštinsko pitanje trebalo da bude – šta je pravilno u jednom jeziku?
Zbog čega je meni bilo govoreno u školi da je nepravilno napisati “đe”? Zbog čega je
to neknjiževno? Koliko sam shvatio, književni jezik teži da bude što je moguće bliže
narodskom jeziku, a da to bude u nekim normalnim okvirima, ne da se na neki način
ćeramo u primitivizam.
Dalje, eto, zaboravio sam da vam kažem da isto dolazim kao predstavnik jednog
časopisa za kulturu. Nama je stalo do očuvanja nekih riječi i izraza. Naša tročlana
redakcija sprema rječnik koji nećemo da nazovemo nacionalnim imenom, nego
hoćemo da ga nazovemo – Rječnik ponovo zaboravljenih izraza. Uglavnom, hoćemo
da se osvrnemo na riječi koje smo pronalazili u djelu Stjepana Mitrova Ljubiše, Lalića
i Njegoša. Meni je nevjerovatno da danas ja ne mogu da shvatim množinu izraza koji
srećem čitajući Lalića jer Lalić je ipak pisac XX vijeka, i Stjepana Mitrova Ljubiše koji
je pisac druge polovine XIX vijeka. Ja ne mogu kod Njegoša da shvatim tekst, koliko tu
ima izraza, ne samo u „Luči mikrokozmi“ koja je preopterećena arhaičnim izrazima.
Šta, zapravo, meni, kao matematičaru, znače pravilnost i norma? U matematici je