RIJEČ 47

RIJEČ - glasnik Hrvatske kulturne zajednice, broj 47, 2015.
rade, neprestano otimati drugima njihovo ljudsko pravo na viši razvoj i da se kod toga porobljenima još i
rugaju, kao oni nisu ni zaslužili bolji postupak. Svakodnevno u životu gledamo kako male poduzetničke jednako
kao i javne zajednice čine bezosjećajne ljude, a koji po naravi nisu loši. Moramo si tek predočiti kakva li će
tek pustoš nastati u moralnom svijetu, ako se čitavi narodi s slijepim žarom stanu organizirati da dođu do
moći i bogatstva.
Nacionalizam je vrlo velika opasnost... I jer s nama vlada i upravlja nacija koja je sasvim političke naravi,
nastojali smo mi, unatoč nasljeđa prošlosti, razviti u sebi vjeru da možda i mi imamo nekakvu političku zadaću…
U našem djelovanju moramo preuzeti svaku opasnost, dapače ni u samome ždrijelu progonitelja ne smijemo
prestati da vršimo dužnosti što nam ih je odredila sudbina, pa tako i kroz bolove i neuspjehe na svakome
koraku ostvarivati nove pobjede. Mi moramo pokazati onima nad nama, da imamo moralnu snagu i snagu da
trpimo za istinu. No ako nemamo ništa za pokazati, možemo samo prosjačiti. Bilo bi kobno za nas kad bismo
odmah zadobili u poklon sve što tražimo…. i ja sam svojim zemljacima uvijek ponavljao da se moraju ujediniti,
ne da prosjače, nego da omoguće kako bi naš duh požrtvovnosti možda postao aktivan.“
Rabindrant Tagore tvrdi kako je nacionalizam „ Nacionalizam je najveće
zlo za naciju, jer je organizovana sebičnost koja se nužno zatvara u
nepodnošljivo društvo. Nacionalizam kopa grob vlastitioj naciji”. 3 Tagore
ovdje govori o širenju surovosti i slabljenju osjećaja moralne odgovornosti
kao posljedice gušenja individualnog u čovjeku i zamjenjivanja čovjeka
strojem u jednom ogromnom organiziranom sistemu stvaranja potrošačkog
društva kojemu je cilj izrabljivanje čovjeka.
Između dva svjetska rata Rabindrant Tagore sudjelovao je na ostvarenju
projekta nazvanog Deklaracija nezavisnosti Duha čiji je cilj bio
povezivanje svih kulturnih dostignuća Svijeta i rješavanje ključnih pitanja.
Tagore stavlja civilizaciju pred dvojbu: „je li vrjednija pohlepa ili
odricanje, materijalno ili moralno dobro?“
Ova goruća tema bila je prisutna u hrvatskom kulturnom krugu na početku
20. stoljeća, nažalost bez odjeka za razvoj događaja. Već 1915. izvedena
je Ćitra, drama u jednom činu. Ovo dramsko djelo velikog indijskog
pjesnika i nobelovca Rabindranatha Tagorea, izvodila se u prijevodu
Pavla Vuk­Pavlovića 4 u Zagrebu već 1915. godine. Indijski bard nam u
svojem djelu, uz prekrasne pjesničke slike, donosi i temeljna razmišljanja
koja nadilaze pojedinačnost i razmatraju općenita životna načela.
Preuzimajući osnovnu priču iz nepresušne riznice motiva za indijske autore, velikog junačkog epa
Mahabharate, Tagore tka priču koja govori daleko više od svog izvornika i ističe ideale duhovne ljepote kao
daleko nadmoćne onoj tjelesnoj, koje je prolaznost u djelu sasvim jasno iskazana.
Smisleni čovjekov život moguć je samo na osnovi vrednota; ali čovjekov je slobodni izbor za koje će se
vrijednosti i vrijednosna mjerila opredijeliti. Taj je izbor slobodan, ali i neizbježan, piše Vuk­Pavlović,
čovjek „slobodu, kojom se određuje prema vrednotama, bezuvjetno i bez izuzetka mora upotrijebiti“ 5 .
Ivica Košak
3 To u konačnici potvrđuje i djelovanje jednog od kreatora velikosrpskog nacionalizma Dobrice Ćosića koji će 1982. godine objaviti
da je suvremeni nacionalizam kao društvena koncepcija, “moderna ideologija, sistem vrednovanja, mentalitet, privredni i intelektualni
moral, opšta psihoza, kolektivna paranoja, društvena šizofrenija”. Po Ćosiću, nacionalizmu pogoduje siromaštvo, neprosvijećenost,
nerazvijena demokracija i moralna i politička kriza; teritorijalna etnička i društvena neitegriranost većine (balkanskih) nacija;
cjelokupna ideologija i politička konstelacija suvremenog svijeta.
4
Drama Čitra u Vuk­Pavlovićevom prijevodu izvedena je u HNK Zagreb 1915., vidi plakat na str. 23.
5
Prevoditelj drame i jezikoslovac Pavao Vuk­Pavlović (rođen 1894. u Koprivnici, preminuo 1976. u Zagrebu) jedan je od najvećih
hrvatskih filozofa i pedagoga koji je nedovoljno poznat široj, ali i stručnoj javnosti. Od njegovih zasluga u prvome redu valja izdvojiti
utemeljenje filozofije odgoja u Hrvatskoj i to istodobno kada se ona utemeljivala i u svijetu. Razlozi prešućivanja Pavla Vuk­Pavlovića
prije svega bili su političke naravi, ustaški progon židovske obitelji ovog hrvatskog mislioca, pa su djela ovog inače plodnog filozofa
već odavno postala teško dostupna, a velika većina najpoznatijih među njima nije imala naknadnih izdanja nakon što su prvi puta
objavljenja tridesetih godina 20. stoljeća. Aktivno djelovanje ovoga filozofa u Hrvatskoj obvezuje nas i danas na očuvanje značajne
hrvatske filozofske baštine od propadanja i zaborava, ali i na njeno oživljavanje unutar suvremenog konteksta.
41