RIJEČ 47

RIJEČ - glasnik Hrvatske kulturne zajednice, broj 47, 2015.
plemstva na kraljevskoj zemlji pod kraljevskom zaštitom. Karlo I. proglasio je 1327. g. načelno sve zemlje
kraljevskima i zahtijevao je vraćanje onih koji ne mogu na temelju kraljevske darovnice dokazati svoje uživanje.
Njegov nasljednik Ludovik I. proglasio je 1351. g. zakon kojim je izjednačio plemstvo u svim svojim zemljama,
podjelivši svima "jednu i istu slobodu". Anžuvnici uzdižući slobodne ljude u rang malog plemića stvaraju sloj
nižeg plemstva koji s kraljevskim najodlučnijim činovnikom stvarno vlada u Kraljevini Slavoniji. Plemićke
privilegije obuhvaćale su: pravo glasa u županijskim skupštinama i pravo sudjelovanja u rješavanju raznih
poslova od interesa županije, pravo na nesmetanu osobnu slobodu, oslobođenje od svih javnih daća i podavanja
osim vojne obveze za obranu zemlje. Plemići su podložni samo zakonito okrunjenom kralju, imaju pravo na
grb i obnašanje državnih funkcija i službi. Kalnički jednoselišni plemići živjeli su ispod gradova ­ utvrda
Velikog Kalnika i Malog Kalnika. Vlastelinski posjedi Veliki i Mali Kalnik s istoimenim gradovima - utvrdama
kao svojim središtima prvi put se spominju za hrvatsko­ugarskog kralja Bele IV. u 13. stoljeću (posjed Mali
Kalnik 1240. g. , Veliki Kalnik 1243. g. kao "castrum nostrum Kemluk").
Pojava kalničkih plemenitaša u hrvatskom srednjovjekovlju vezana je uz nastojanje Bele IV. (1235.­1270.) da
nakon provale Tatara obnovi kraljevsko dostojanstvo vraćanjem slobodnjaka i plemića pod kraljevsku vlast.
Krajem 13. stoljeća Andrija III. darovao je Kalnik županu Gardumu i pri tom potpuno oslobodio njegove
podanike "od svakog plaćanja poreza" a povijesni izvori tog doba nazivaju podanike grada­utvrde Kalnika
plemenitašima.
Kalnički plemenitaši iskoristili su situaciju nastalu proglašenjem Ludovikova zakona 1351. g. i postigli prvu
potvrdu svojih privilegija na saboru u Zagrebu 1352. godine. Ban Stjepan Lacković potvrđuje da su se "plemeniti
slobodnjaci utvrde Veliki Kalnik ­ što se tiče zakletve i svjedočanstva za posjedovne ili kakve god druge stvari
­ uvijek ubrajali i uzimali u broj plemića kraljevstva. Drugi dokument iz Potvrdnice izdao je 1362. godine u
Križevcima ban Eustahije (Leustanije). Dokumentom se zabranjuje kaštelanima Velikog Kalnika uznemirivati
kalničke plemiće (nobiles iobagiones castri) i utjeravati od njih razne daće (porez od vina, maltarinu).
Dakle postojbina obitelji Višak je u području oko planine Kalnik i grada­utvrde (castrum) Veliki Kalnik. I grad
i utvrda (castrum) Veliki Kalnik bili su u vlasništvu kralja. Bela IV. je preko svog; comes de Kelmuk castellanus
upravljao gradom-utvrdom, posjedima, podanicima grada-utvrde jobagiones castrima i pukom-populus.
Jabogianes Castri na Kalniku bili su prvenstveno slobodnjaci, a prema starom hrvatskom povjesničaru Ivanu
pl. Kukuljeviću Sakcinskom ubrzo su dobili i plemstvo;
..."Čini se da je u isto doba, tj. poslije obrane od tatarske navale kralj Bela IV., bivše podložnike grada Kalnika
poradi njihova junaštva u vrijeme tatarsko pokazanoga oslobodio kmetskog podložništva, podavši plemstvo i
slobodno uređenje i praviteljstvo starohrvatsko, pod imenom osobite gradske županije kalničke s pravom da
mogu svoga zemaljskog župana-comes terrestris izabrati, kojih je sudio i zajedno s kaštelanom gradskim
upravljao u smislu ipak novih pravicah"...
A postoji i legenda, koju je August Šenoa obradio u pjesmi Šljivari, o tome kako su kalnički plemići zaslužili
staleške privilegije tako što su kralja Belu IV. sklonili od Tatara i nahranili ga šljivama. Nema povijesne potvrde
kako su te plemiće zvali šljivari.. Seljaci ­ plemići kalničkog prigorja nazivali su se plemenitaši, a naziv "šljivar"
nastao je od riječi silvar (lat. silva ­ šuma, gora) kao neka podrugljiva riječ (gorštak, brđanin) od strane viših
plemića i seljaka ne­plemića.
Ipak povijesna je činjenica kako su Tatari nakon osvajanja Ugarske i dijela Hrvatske, pod Kalnikom doživjeli
prvi poraz, o kojemu piše Kukuljević;
..."Kod Kalnika primili su Tatari prvi neugodni pozdrav od Hrvata na hrvatskoj zemlji."...
Ivica Košak, Branko Višak
68