Sadržaj

Kolumna
Borba za opstanak
Sablast “fildžanistana”
Ako je Fahrudin Radončić
izračunao da će gaženjem
uspomene na našeg prvog
Predsjednika sebi isposlovati
liderstvo u Bošnjaka,
prevario se, jer je od njega
i njegove stranke starija, i
važnija, potreba Bošnjaka
da Aliju Izetbegovića vide u
lijepom svjetlu
Piše: Fatmir Alispahić
Prije nego što je Bakir Izetbegović
odlučio da izigrava
prijestolonasljednika, uspostavljen
je u Bošnjaka jedan fini, vještački
konsenzus o značaju prvog predsjednika
RBiH Alije Izetbegovića. Sve
što bi se moglo kritički opservirati u
pogledu patriotskih lutanja i političkih
kratkovidosti Alije Izetbegovića, fino
je, u cilju viših interesa, pometeno pod
tepih, kako bi se pred sudom povijesti
izdigao lik našeg prvog Predsjednika.
Nešto slično su uradili Hrvati u pogledu
Franje Tuđmana, koji je za razliku
od Alije Izetbegovića - ratni zločinac,
kreator etničkog čišćenja Bošnjaka iz
Hercegovine i Srba iz tzv. “srpske krajine”,
pa Hrvatskoj ništa ne fali da se
njime ponosi. I mi smo htjeli da se ponosimo
našim prvim Predsjednikom,
da ga okupamo u svjetlu naših želja,
ali se na tom putu, poput balvana, prepriječio
prosječni Bakir Izetbegović sa
ambicijom da sjedi u Predsjedništvu
BiH. Mogao je znati, ili ga je neko mudriji
na to trebao upozoriti, da će tako
otkriti onu dilemštinu koju smo sakrili
pod tepih, jer će njegovi oponenti,
čačkajući njega, koji je za Bošnjake
nebitan, iščačkati Aliju Izetbegovića,
koji je za Bošnjake bitan. Ali, Bakir
Izetbegović nije mogao od svog balvana
ugledati šumu, jer je obnevidio i za
jednostavnije logičke operacije – kakva
je ona da godinama odlazi u Bihać da
na konjskim trkama najbržem konju
daruje lentu sa imenom svoga rahmetli
babe. A kako bi tek razumio da je u nacionalnom
interesu Bošnjaka da se on,
kao sin Alije Izetbegovića, drži po strani,
radi neki lijevi posao, da se za njega
ne čuje, e, kako on sam ne bi bio povod
za razmontiranje simulakruma o Aliji
Izetbegoviću?! Doduše, možda bi neko
nekad ekshumirao Alijinu tamte-vamte
politiku, ali to nikada ne bi bilo toliko
bučno, koliko je bučno kada se u cilju
srozavanja predsjednika Bakira Izetbegovića
srozava predsjednik
Alija Izetbegović. Od Bakira
Izetbegovića, rekosmo, nemamo
nikakve koristi, jer je
i neko drugi mogao nosati
kravatu po prijemima, ali
imamo nacionalni interes
od lijepog jpglika i djela svoga
prvog Predsjednika. Činje-
nica da Fahrudin Radončić,
lider SBB-a, nema nikakvog
obzira prema važnosti simulakruma
o Aliji Izetbegoviću,
svrstava ga uz bok
sa Bakirom Izetbegovićem.
Njih dvojica razlog su blaćenja
bošnjačkog ponosa na
Aliju Izetbegovića, prvi zato
što je guranjem sebe od Alije
napravio metu, a drugi zato
što ima iracionalnu ambiciju
da bošnjačka povijest počne
od njega. Od njega bi jedino
mogla početi bošnjačka
povijest promiskuiteta, jer
taj nema u čijem političkom
krevetu nije bio.
Podvala o muslimaniji
Bakir Izetbegović je zakukao na tribini
u Tešnju što Fahrudin Radončić,
a misli se na Dnevni avaz, njegovog oca
Aliju optužuje da je htio dijeliti Bosnu.
Riječ je o feljtonu u kome su natezani
dokazi o navodnoj spremnosti bošnjačke
politike da na Bošnjačkom saboru
u septembru 1993. prihvati “ženevski
sporazum” o stvaranju unije triju etnonacionalnih
entiteta. Po ovom feljtonu,
Alija Izetbegović je preko svojih igrača
pokušao “sabornike” nagovoriti da se
BiH podijeli, da Bošnjaci dobiju što
mogu dobiti, ali, utom su se pojavili
heroji koji su bili protiv toga, a najveći
među njima je “Kraljeviću Marko” u
A razloga
za lijepo
viđenje Alije
Izetbegovića
ima mnogo
više od ovih
kritičkih opaski
koje se tiču,
uglavnom,
njegove
neodlučnosti i
izgubljenosti u
raspamećenim
vremenima.
čijem tadašnjem “Bošnjačkom avazu”
su izašla dva-tri teksta protiv “ženevskog
sporazuma” i stvaranja bošnjačko-muslimanske
državice. Kako su
transkripti diskusija sa Bošnjačkog sabora
prije par godina već objavljivani u
nekim listovima, ispada da ovaj feljton
nije nikakva ekskluziva, i da je poslužio
samo natezanju teze o vizionaru
Fahrudinu Radončiću, koji je naspram
Alije Izetbegovića, hrabro
upozoravao da se BiH ne
smije dijeliti, niti Bošnjaci
sebe smiju getoizirati na bošnjačko-muslimansku
državicu.
Tu i tamo zasluge imaju
Alija Isaković, Enes Duraković,
Muhamed Filipović, Nijaz
Duraković i nekolicina
drugih koji su ovu ideju osujetili
na Bošnjačkom saboru,
ali, najveća je zasluga Fahrudina
Radončića, durbiniste
koji je vidio dalje od Alije
Izetbegovića. To je poruka
ove plitke propagandne manipulacije.
Podvala o mogućnosti
bošnjačkog entiteta jedna je
od najopasnijih operacija velikosrpskih,
velikohrvatskih
i zapadnih obavještajaca.
Cilj je bio navući bošnjačku
politiku na ambiciju o mogućnosti
formiranja muslimanske
državice, sa teokratskim
sadržajima, kako bi se
legitimirale srpska i hrvatska
separatistička vojna hunta u BiH. Čim
su Alija Izetbegović, kao predsjednik
države, te Haris Silajdžić, kao ministar
vanjskih poslova, sjeli za pregovarački
sto za zločincima i separatistima,
degradirali su svoje državne funkcije
i Ustav koji im to nije dozvoljavao, te
su državne atribute sveli na “stranu u
sukobu”. Kad je zabetonirana naša trećinska
pozicija, namjesto državne, saznalo
se da nema ništa od te muslimanije
– jer Evropa to ne da! – pa su nas u
martu 1994. smjestili u Federaciju, pod
hrvatsku skrb. Alija Izetbegović čak
i da je htio, nikad ne bi dobio muslimansku
državicu, a ta ambicija kojom
je pumpan od zapadnih i cionističkih
hohštaplera poslužila je samo da srpske
20. april - 29. džumade-l-ula
18