Zapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom

Uvod 1

Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), je svjetska mreža 

UN-a za razvoj, koja zagovara promjene i povezivanje država sa 

znanjem, iskustvom te potencijalima kako bi se stanovnicima 

omogućilo da izgrade bolji život. Djelujemo u 166 država, 

pomažući im kako bi našli vlastita rješenja za izazove globalnog i 

nacionalnog razvoja. Razvojem lokalnih kapaciteta, te se države 

oslanjaju na ljude iz UNDP-a i široki raspon naših partnera. 

Kratki dijelovi ove publikacije mogu se reproducirati nepromijenjeni, 

bez odobrenja autora i pod uvjetom da se navede izvor. 

U ovoj publikaciji iznesena su mišljenja autora i nužno ne predstavljaju 

službeno stajalište UNDP a. 

Copyright © 2008. 

Nakladnik: Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) 

u Hrvatskoj 

Radnička c 41/8, 10000 Zagreb, Hrvatska 

Autorice i autor: Lelia Kiš Glavaš, Višnja Majsec Sobota, 

Kristijana Sokač, Aleksandra Gavrilović, Ivan Sobota 

Urednica: Jasmina Papa 

Lektura: Vicko Krampus 

Grafičko oblikovanje i naslovnica: Pseudoprodukt 

Tisak: LDK Tisak 

Tiskano u Zagrebu, Hrvatska 

Prvo izdanje 2008. 

ISBN 978–953-7429-09-6

Sadržaj 

Uvod 

Povijesni kontekst 

Međunarodni i nacionalni okvir 

Analiza aktualne situacije 

Brojčani pokazatelji 

Profesionalna rehabilitacija i zapošljavanje 

Zapošljavanje osoba s invaliditetom u Hrvatskoj 

Najizraženije prepreke 

Prema mogućim rješenjima 

Metodologija istraživanja 

Mjerni instrument 

Uzorak ispitanika 

Rezultati istraživanja 

Položaj osoba s invaliditetom u društvu 

Doživljavanje položaja osoba s invaliditetom u društvu 

Kako osobe s invaliditetom same procjenjuju svoju vrijednost 

Zajedničko rješavanje problema osoba s invaliditetom 

Učestalost aktivnog sudjelovanja u radu udruga 

Nezaposlenost i doživljavanje takvog statusa 

Trajanje nezaposlenosti osoba s invaliditetom 

Stav prema vlastitoj nezaposlenosti 

Radno iskustvo ispitanika 

Prethodno radno iskustvo 

Dosadašnji rad u struci/izvan struke 

7 

8 

9 

10 

10 

11 

15 

18 

21 

25 

27 

27 

31 

33 

33 

34 

35 

36 

37 

37 

38 

39 

39 

40 

3 

Sadržaj

4 Uvod 

Zadovoljstvo dosadašnjim poslom 

Razlozi prestanka radnog odnosa 

Znanja i vještine 

Spremnost na daljnje i dodatno obrazovanje radi zapošljavanja 

Gubitak znanja, vještina i radnih navika tijekom razdoblja nezaposlenosti 

Očekivane teškoće u slučaju zapošljavanja 

Teškoće u odnosu s ostalim radnicima u realizaciji zadatka 

Teškoće u odnosu s ostalim radnicima u socijalnoj komunikaciji 

Potrebna posebna ili dodatna pomoć ostalih radnika u provedbi radnih zadataka 

Prilagodba alata i strojeva na radnom mjestu 

Uvjeti zapošljavanja i radne vrijednosti 

Osobine radnika koje poslodavci najviše traže 

Razlozi zbog kojih poslodavci zapošljavaju osobe s invaliditetom 

Uvjeti / modeli zapošljavanja koje preferiraju osobe s invaliditetom 

Stavovi osoba s invaliditetom prema obvezi zapošljavanja temeljenoj na kvotnom sustavu zapošljavanja 

Informiranost o postojanju Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom 

Aktivan pristup zapošljavanju 

Poduzimanje aktivnosti radi zapošljavanja 

Aktivnosti traženja posla poduzete tijekom posljednjih 6 mjeseci 

Poteškoće pri aktiviranju za traženje posla 

Procjene važnosti nekih elemenata posla 

Procjene važnosti nekih prepreka za zapošljavanje 

Socijalni aspekti zapošljavanja i rada 

Specifične razlike u odgovorima s obzirom na vrstu i složenost invaliditeta 

Zaključci 

Smjernice 

Korištena literatura 

Prilog 

Upitnik o zapošljavanju za osobe s invaliditetom 

41 

42 

42 

43 

44 

45 

45 

46 

47 

48 

49 

49 

51 

52 

53 

54 

55 

55 

56 

59 

60 

63 

65 

69 

71 

77 

81 

87 

89

Uvod 

Uvod 5

6 Uvod

Uvod 

Nezaposlenost osoba s invaliditetom veliki je problem kojim 

se dovodi u pitanje smisao cjelokupne habilitacije i rehabilitacije 

osoba s invaliditetom. Naime, smatra se da nezaposlenost 

uzrokuje socijalnu izolaciju, nedostatak samopouzdanja pa i 

samopoštovanja nezaposlenih osoba, nemogućnost vršenja 

utjecaja na moguće društvene promjene, ekonomsku ovisnost 

o drugima (najčešće državi), a sredstva uložena u profesionalnu 

rehabilitaciju osoba s invaliditetom time su zapravo 

«bačena u vjetar». U takvoj situaciji, kada se ulaže veliki trud 

u realizaciju različitih aktivnosti (primjerice aktivnosti profesionalnog 

usmjeravanja i profesionalnog osposobljavanja), a 

bez velikog izgleda da, zbog postojećih okolnosti rezultiraju 

zapošljavanjem i zadržavanjem zaposlenja, motivacija svih 

sudionika ovoga procesa (osoba s invaliditetom, njihovih 

obitelji, stručnih službi) razumljivo opada i time se rezultat 

još više dovodi u pitanje. 

Stoga je očito da je potrebno poduzeti mjere kojima će se 

realno povećati šanse osoba s invaliditetom za zapošljavanje, 

no da bi se moglo odrediti koje su to mjere, potrebno je detektirati 

stvarne probleme, odnosno prepreke. Naime, nije 

dovoljno «prepisati» uspješna rješenja nekih drugih država 

pri rješavanju spomenutih pitanja, već je potrebno sagledati 

život osoba s invaliditetom u realnom kontekstu «sada 

i ovdje» i uz tu startnu osnovu sagledati moguća rješenja, 

odabrati ona primjerena, implementirati ih u svakodnevnu 

praksu i evaluirati njihovu učinkovitost. 

U otkrivanju problema i potreba mogu pomoći znanstvena 

istraživanja. Stoga je provedeno i ovo istraživanje kako bi se 

utvrdile potrebe nezaposlenih osoba s invaliditetom s ciljem 

izrade prijedloga nekih aktivnosti kojima bi bilo moguće 

povećati njihovu zapošljivost. Kako je prije nekoliko godina 

provedeno znanstveno istraživanje kojim su se ispitivali 

stavovi i motiviranost poslodavaca za zapošljavanje osoba s 

invaliditetom (proveo ga je Hrvatski zavod za zapošljavanje 

– HZZ, u suradnji s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom 

– ERF), usporedbom rezultata obaju istraživanja, biti će 

moguće još objektivnije sagledati osnovu za poduzimanje 

primjerenih mjera za povećanje zapošljivosti osoba s invaliditetom. 

2007. godine UNDP Hrvatska pokrenuo je projekt – Pravo 

na život u zajednici: Socijalno uključivanje i osobe s invaliditetom, 

u okviru kojeg je realiziran i potprojekt: Utvrđivanje 

spremnosti osoba s invaliditetom za zapošljavanje. Pri tome 

je prva aktivnost bila upravo provođenje znanstvenog projekta: 

Stavovi nezaposlenih osoba s invaliditetom prema 

zapošljavanju i neke aktivnosti s ciljem povećanja njihove 

zapošljivosti. Za potrebe provođenja istraživanja formiran 

je znanstveni tim kojeg su činili autori ove publikacije, a 

za izradu prijedloga aktivnosti koje se temelje na rezultatima 

istraživanja stručni tim kojeg su sačinjavali stručnjaci sa 

Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, koji su izradili i smjernice 

koje se u sažetom obliku nalaze na kraju ove publikacije. 

Uvod 7

8 Uvod 

Povijesni kontekst 

Začeci profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom 

na ovim prostorima sežu u daleku 1946. godinu 

kada je u Zagrebu osnovano prvo “Privredno poduzeće ratnih 

vojnih invalida”. Pravni sljednik tog poduzeća je zaštitna 

radionica “Ivančica”. Ono je osnovano s ciljem provođenja 

osposobljavanja i zapošljavanja ratnih vojnih invalida II. svjetskog 

rata. 1947. godine Savez gluhih osniva u Zagrebu 

“Privredno poduzeće DES”, primarno za potrebe zapošljavanja 

osoba oštećenog sluha. Do 1958. godine osnovano je još 

15 zaštitnih radionica pod istim imenom. 1960. godine osnivaju 

se zaštitne radionice “Osvit” i “ZIRI” za profesionalnu 

rehabilitaciju i zapošljavanje invalida rada i osoba s faktorima 

otežane zapošljivosti. Sve zaštitne radionice toga vremena 

funkcionirale su temeljem odredbi tadašnjih zakona o invalidskom 

i mirovinskom osiguranju, a bavile su se, manje ili više 

strukturirano, profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem 

različitih kategorija osoba s invaliditetom. 

18. srpnja 2007. godine, navršilo se 30 godina od kada je 

Hrvatska, unutar bivše države, donijela svoj prvi republički 

Zakon o organizacijama udruženog rada za profesionalnu rehabilitaciju 

i zapošljavanje invalida (NN 29/77). Do tada ovo 

područje aktivnosti osoba s invaliditetom bilo je najvećim 

dijelom uređeno i regulirano pravilnicima koji su proizlazili 

iz Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju. Prije toga, 

1974. godine Bosna i Hercegovina donosi Zakon o posebnim 

organizacijama za stručno osposobljavanje i zapošljavanje 

invalidnih lica, a 1976. Slovenija Zakon o usposabljanju i zaposlovanju 

invalidnih oseb. 

1989. godine Hrvatska donosi novi, također republički, Zakon 

o poduzećima za zapošljavanje invalida (NN, 57/89), bitno 

kraći od prethodnog, a koji je primarno usklađen s aktualnim 

promjenama u društvu (deourizacija, stvaranje niza manjih 

poduzeća, privatna inicijativa i sl.). 

Devedesetih godina prošlog stoljeća stvarali su se preduvijeti 

da se ovo područje djelovanja uredi na sadržajnoj i pravnoj 

razini. 2002. donosi se Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji 

i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN, 143/02), a 2005. 

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji 

i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN, 33/05). 

U odnosu na Zakon o organizacijama udruženog rada za profesionalnu 

rehabilitaciju i zapošljavanje invalida iz 1977. godine i 

Zakon o poduzećima za zapošljavanje invalida iz 1989. godine, 

postojeći Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju 

osoba s invaliditetom (NN, 143/02 i 33/05) je sveobuhvatniji, 

te preciznije regulira: pojam invaliditeta i njegove vrste, profesionalnu 

rehabilitaciju, različite oblike zapošljavanja i rada osoba 

s invaliditetom, kako na razini sadržaja i definicija, tako i na 

razini odgovarajućih pravno – organizacijskih oblika. U njemu 

se, za razliku od prethodnih zakona, navode i neki novi načini 

i oblici rada osoba s invaliditetom, te potpore poslodavcima 

koji zapošljavaju osobe s invaliditetom (samozapošljavanje, 

ustanove za profesionalnu rehabilitaciju, radni centri, novčani 

poticaji i sl.). I što je najvažnije, osniva se u Fond Vlade Republike 

Hrvatske za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba 

s invaliditetom, koji je od izuzetne važnosti za „provođenje 

politike razvitka i unapređivanja profesionalne rehabilitacije i 

zapošljavanja osoba s invaliditetom, financiranje i sufinaciranje 

ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i radnih centara, 

isplate novčanih poticaja“.

Međunarodni i nacionalni okvir 

S ciljem jačanja uključivanja osoba s invaliditetom u svakodnevni 

život, a sukladno međunarodnim dokumentima, 

Republika Hrvatska je, člankom 57., stavak 2. Ustava Republike 

Hrvatske (NN, 56/90, 135/97, 8/98, 113/99, 124/00, 28/01) 

utvrdila da država posebnu skrb posvećuje zaštiti osoba s invaliditetom 

i njihovom uključivanju u društveni život. 

Slijedeći osnovno načelo posebne zaštite osoba s invaliditetom, 

spomenuta odredba, kao i neke druge odredbe Ustava 

Republike Hrvatske razrađene su i u brojnim drugim propisima, 

u različitoj mjeri i na različit način, ovisno o sustavu u 

kojem se ta zaštita ostvaruje. Imajući u vidu međunarodne 

dokumente i primjere njihove dobre prakse, Hrvatska je, na 

putu prema članstvu u Europskoj Uniji započela usklađivanje 

zakonskih propisa s europskim standardima, te promicanje 

aktivne politike prema osobama s invaliditetom, s naglaskom 

na njihovu integraciju u društvo ravnopravnih građana. 

U skladu s tim, Vlada Republike Hrvatske 2000. godine osnovala 

je Povjerenstvo za osobe s invaliditetom (NN, 102/00, 

6/01, 167/03, 23/04) kao savjetodavno i stručno tijelo čija je 

zadaća davati prijedloge, mišljenja i stručna obrazloženja u 

vezi zaštite i rehabilitacije osoba s invaliditetom i njihovih 

obitelji, te koordinirati provođenje aktivnosti iz spomenutih 

područja na svim razinama. 

Također, 2003. godine usvojena je Nacionalna strategija jedinstvene 

politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. 

godine (NN, 13/03) koja se temelji na Nacionalnom programu 

za poboljšanje kvalitete življenja osoba s invaliditetom koji je 

također usvojila Vlada Republike Hrvatske. 

Početkom 2007. godine donosi se druga Nacionalna strategija 

izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 

2007. do 2015. godine (NN, 63/07). Navedene nacionalne 

strategije temelje se na sljedećim međunarodnim i domaćim 

dokumentima: Akcijski plan Vijeća Europe za promicanje 

prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom: 

poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom u Europi 

2006. – 2015. godina; Međunarodna konvencija o zaštiti 

prava i dostojanstva osoba s invaliditetom UN-a; Standardna 

pravila UN-a o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom; 

Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece 

od 2006. do 2012. godine; Konvencija UN-a o pravima osoba 

s invaliditetom; Rezolucija Vijeća od 17. lipnja 1999. o jednakim 

mogućnostima zapošljavanja za osobe s invaliditetom (u 

NN, 63/07); Rezolucija Vijeća od 15. srpnja 2003. o promicanju 

zapošljavanja i socijalne integracije osoba s invaliditetom (u 

NN, 63/07);; Rezolucija Vijeća od 6. veljače 2003. - „Mogućnost 

pristupa“ (u NN, 63/07) – kojom se poboljšava uključivanje osoba 

s invaliditetom u društvo temeljeno na znanju; Rezolucija 

Vijeća od 5. svibnja 2003. o jednakim mogućnostima obrazovanja 

i izobrazbe za učenike i studente s invaliditetom (u NN, 

63/07); te Rezolucija Vijeća od 6. svibnja 2003. o dostupnosti 

kulturne infrastrukture i kulturnih aktivnosti osobama s invaliditetom 

(u NN, 63/07). 

Slijedeći postavke navedenih dokumenata i strategija, te 

uočavajući važnost jačanja uvjeta za integraciju osoba s invaliditetom 

u život lokalne zajednice, brojni gradovi donose vlastite 

strategije afirmativne politike prema osobama s invaliditetom 

(Zagreb, Koprivnica, Kutina, Split, itd.). 

S obzirom na potrebu uvođenja mjera antidiskriminacije, 

osnaživanja jednakopravnog položaja osoba s invaliditetom, 

promicanja i osiguravanja prava osoba s invaliditetom, a 

Uvod 9

10 Uvod 

rukovodeći se postojećim međunarodnim aktima, Hrvatski 

sabor je donio i Deklaraciju o pravima osoba s invaliditetom 

(NN, 47/05) kojom se, između ostalog, definira pojam osobe 

s invaliditetom, zabrana diskriminacije, te promicanje 

zapošljavanja osoba s invaliditetom. 

No, najveći je pomak vjerojatno učinjen donošenjem Zakona 

o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom 

i fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s 

invaliditetom, koja je usvojena u New Yorku na Generalnoj 

skupštini Ujedinjenih naroda 13. listopada 2006. godine, a 

Republika Hrvatska ju je potpisala već 30. ožujka 2007. godine. 

Time se obvezala da će, po njezinom stupanju na snagu 

(što je realizirano 3. svibnja 2008., temeljem 20 ratifikacija), 

preuzeti sve obveze iz Konvencije. U području zapošljavanja 

i rada to znači pravo na rad osobama s invaliditetom na potpuno 

ravnopravnoj osnovi s drugima. 

Osim toga, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, kao 

koordinator predpristupnih aktivnosti suradnje Republike 

Hrvatske s Europskom unijom u području socijalnog 

uključivanja, izradilo je Zajednički memorandum o socijalnom 

uključivanju (Joint Inclusion Memorandum – JIM) koji 

je potpisan u ožujku 2007. godine. Izazovi i prioriteti koji 

se navode u zaključku dokumenta, podloga su za izradu 

akcijskih planova koje će Republika Hrvatska provoditi u 

sljedećem razdoblju a Ministarstvo rada, gospodarstva i 

poduzetništva pripremilo je dokument Zajednička procjena 

prioriteta Hrvatske u zapošljavanju (Joint Assessment of Employment 

Policy Priorities – JAP) koji navodi prioritetne mjere 

u području zapošljavanja. 

Analiza aktualne situacije 

Brojčani pokazatelji 

Procjene Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da je 

oko 10% svjetske populacije zahvaćeno nekim oštećenjem 

zdravlja koje za posljedicu ima neku vrstu invaliditeta, te da 

postoji tendencija rasta navedenog postotka (WHO, 1980; 

prema Rački, 1997). 

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u Hrvatskoj je 

bilo 429.421 osoba s invaliditetom, što čini 9,7% ukupnog 

stanovništva (www.dzs.hr). 

Međutim, činjenica je da danas u Hrvatskoj ne postoje cjeloviti 

podaci o strukturi osoba s invaliditetom po različitim kriterijima 

klasifikacije, već samo podaci o broju osoba s invaliditetom koje 

u pojedinim sustavima ostvaruju neka prava. Temeljem samo 

tih podataka ne može se dobiti cjeloviti uvid u ovu problematiku. 

Međutim, u zadnje dvije godine učinjeni su znatni pomaci u 

pogledu uspostave baze podataka o osobama s invaliditetom. 

Populacija osoba s invaliditetom veoma je heterogena s 

obzirom na uzroke i stupanj invaliditeta te životnu dob. Najviše 

je osoba s invaliditetom u starijoj životnoj dobi. Međutim, ono 

po čemu se Hrvatska razlikuje od zemalja Europske Unije jeste 

znatno veći udio osoba s invaliditetom u tzv. radnom kontingentu 

stanovništva (između 15. i 64. godine). 

Sukladno popisu stanovništva, dobna struktura osoba s invaliditetom 

je sljedeća (www.dzs.hr).

Tablica A: Dobna struktura osoba s invaliditetom 

u Republici Hrvatskoj 

Dobna struktura osoba 

s invaliditetom 

do 14 godina 

15 do 24 godine 

25 do 44 godina 

45 do 64 godina 

65 i više godina 

Nepoznato 

Ukupno 

Broj osoba u pojedinoj 

dobnoj kategoriji 

6 737 

9 692 

78 137 

185 428 

148 170 

1 257 

429 421 

0,8 

1,6 

6,3 

16,5 

20,4 

0,2 

9,7 

(u ukupnom 

stanovništvu) 

U cilju prikupljanja što egzaktnijeg broja podataka o oso- 

bama s invaliditetom, 2001. godine donesen je Zakon o 

Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom (NN, 64/01). 

Provođenjem ovog Zakona, Hrvatski zavod za javno zdravstvo 

radi na uspostavljanju baze podataka o osobama s invaliditetom 

koja se kontinuirano prati i ažurira. Registar osoba 

s invaliditetom omogućava i olakšava planiranje politike, 

kreiranje odgovarajućih programa u korist osoba s invaliditetom, 

te planiranje potrebnih sredstava. Do 1. svibnja 2007. 

godine u Hrvatski registar o osobama s invaliditetom pristiglo 

je više od 700 000 nalaza i rješenja za 475 931 osobu s 

invaliditetom. 

% 

Profesionalna rehabilitacija i zapošljavanje 

Profesionalna rehabilitacija sastavni je dio procesa rehabilitacije 

osoba s invaliditetom koja ima za cilj omogućiti 

osobama s invaliditetom što je moguće potpuniju radnu i 

socijalnu integraciju u društvo. Autor Rački (1997) napominje 

da neki ovaj termin smatraju neprikladnim jer govori o osposobljavanju 

za produktivni rad kao o zasebnoj rehabilitaciji, 

a zapravo je samo jedan od aspekata cjelovitog rehabilitacijskog 

procesa koje čine još i pravni, biološki, ekonomski, 

medicinski, sociološki, psihološki, edukacijski i tehnološki 

aspekt (Kovačević, Stančić, Mejovšek, 1988). 

Iako se primarno odnosi na profesionalni aspekt, profesionalna 

rehabilitacija nema za cilj isključivo osposobljavanje osobe 

s invaliditetom za rad, već u sebi sadrži i radno-socijalnu, 

kao i širu integraciju osobe s invaliditetom za što samostalnije 

i uspješnije uključivanje u život i rad. 

Sustav profesionalne rehabilitacije sastoji se od tri sukcesivne 

komponente: profesionalnog usmjeravanja, osposobljavanja 

za produktivni rad i zapošljavanja: 

- Profesionalno usmjeravanje je skup različitih aktivnosti 

koje pojedincima omogućuju identificiranje vlastitih 

mogućnosti, kompetencija i interesa u različitoj životnoj 

dobi, kako bi donijeli odluke o obrazovanju, osposobljavanju 

i zapošljavanju, te upravljali osobnom profesionalnom 

karijerom (Rezolucija o profesionalnom usmjeravanju, 

Vijeće ministara EU, svibanj 2004). Profesionalno usmjeravanje 

uključuje postupke profesionalnog informiranja i 

Uvod 11

12 Uvod 

savjetovanja, uz provjeru psihofizičkog odnosno zdravst- 

venog statusa korisnika. Može se provoditi individualno 

ili grupno, ovisno o svrsi, ali i mogućnostima i potrebama 

svakog pojedinog korisnika. Profesionalno usmjeravanje 

nezaposlenih osoba s invaliditetom provodi se primjenom 

individualiziranog holističkog pristupa (www.hzz.hr). 

- Osposobljavanje za produktivni rad osoba s invaliditetom 

odnosi se na profesionalno i radno osposobljavanje. 

Profesionalno osposobljavanje ostvaruje se u redovnim 

srednjim školama ili posebnim ustanovama po individualiziranim, 

prilagođenim ili posebnim programima, 

dok se radno osposobljavanje provodi u posebnim 

osnovnoškolskim ustanovama prosvjete, zdravstva i socijalne 

skrbi. Zakonskim i provedbenim propisima ovo 

područje je kvalitetno regulirano, no postoji niz praktičnih 

problema. Ovdje će biti navedeni samo neki: programi 

srednjoškolskog obrazovanja nisu dovoljno usklađeni 

s potrebama tržišta rada; učenici s teškoćama u razvoju 

školuju se za zanimanja koja jednim dijelom gotovo da i 

ne egzistiraju ili za zanimanja koja su niskoakumulativna; 

nastavnici i stručni suradnici nedovoljno su educirani za 

rad s djecom s teškoćama u razvoju, nedovoljan je broj 

stručnih suradnika rehabilitatora zaposlenih u školama 

(na 88 integriranih učenika dolazi prosječno 1 stručni 

suradnik; prema Ljubić, Kiš-Glavaš, 2002), a uz to su često 

zaposleni stručni suradnici neodgovarajućeg usmjerenja 

(logopedi ili socijalni pedagozi). Također, niti ostali učenici 

nisu kvalitetno pripremljeni za zajedničko školovanje s 

učenicima s teškoćama u razvoju. Postupak utvrđivanja 

psihofizičkog statusa učenika tijekom školovanja provodi 

se rijetko, učenici se često nekoliko godina uzastopno 

negativno ocjenjuju i to najčešće dovodi do prekida njihovog 

školovanja. Loši prostorni i materijalni uvjeti mnogih 

škola, neprilagođenost prostora, neujednačena rasprostranjenost 

mreža ustanova, nedostatna i neodgovarajuća 

oprema i nedostatak udžbenika primjerenih potrebama 

osoba s različitim vrstama teškoća, također su značajne 

prepreke primjerenom osposobljavanju osoba s invaliditetom 

za rad. Osim toga, postavlja se i pitanje kvalitete radnog 

osposobljavanja osoba s težim stupnjem invaliditeta, 

koje ne mogu steći niti najnižu razinu stručne spreme. Njihovo 

je radno osposobljavanje danas uglavnom svedeno 

na “radnu okupaciju” ili “radnu terapiju”. 

- Zapošljavanje osoba s invaliditetom ključna je komponenta 

profesionalne rehabilitacije osoba s invaliditetom. Tijekom 

2007. godine prosječan broj nezaposlenih osoba iznosio 

je 264.448, što znači smanjenje od 9,3% u usporedbi s prethodnom 

godinom. Postotno smanjenje nezaposlenosti 

bilo je veće u muškaraca, nego u žena, te se stoga smanjio i 

udio muškaraca u ukupnom broju nezaposlenih. Prosječan 

broj nezaposlenih se smanjio u svim dobnim skupinama, 

osim u najstarijoj koja obuhvaća osobe od 50 i više godina. 

Nadalje, zabilježeno je smanjenje prosječnog broja nezaposlenih 

svih obrazovnih skupina, ali je najveće smanjenje 

bilo u skupini osoba sa srednjom školom u trajanju do tri 

godine. Nezaposlenost je smanjena u svim županijama, 

ali su postojale značajne regionalne razlike. Među evidentiranim 

nezaposlenim osobama krajem 2007. godine, njih 

58,6% čekalo je na posao dulje od 1 godine, a uočeno je da 

trajanje nezaposlenosti opada s povećanjem razine obrazovanosti. 

za zapošljavanje (Godišnjak 2007. Hrvatskog 

zavoda za zapošljavanje, Zagreb, travanj 2008.).

Početkom 2008. godine, stopa registrirane nezaposlenosti 

iznosila je 15,1%. Premda se broj nezaposlenih osoba tijekom 

posljednjih godina smanjuje, u evidenciji nezaposlenih 

(www.hzz.hr) nalaze se skupine koje karakterizira 

otežan pristup otvorenom tržištu rada. Osobe s invaliditetom 

upravo su jedna od skupina koje teže pronalaze posao na 

tržištu rada. Ukupan broj registriranih osoba s invaliditetom 

u evidenciji HZZ-a, u prosincu 2007. godine iznosi 5703, što 

čini 2,2% sveukupne populacije nezaposlenih registriranih u 

evidenciji HZZ – a. 

Indikatori otežanog zapošljavanju osoba s invaliditetom su 

sljedeći: 

- Suficitarnost stečenih zvanja (npr. zvanja iz područja 

tekstilne i grafičke struke, odnosno ostala zvanja koja se 

slabije traže na tržištu rada); 

- Niža formalna razina obrazovanja u odnosu na ostatak 

populacije. U evidenciji HZZ je u prosincu 2007. godine 

evidentirano 21% osoba s invaliditetom bez i sa završenom 

osnovnom školom, te 65,3% osoba s invaliditetom sa 

završenom srednjom školom u trajanju od 3 godine; 

- Nedostatak radnog iskustva: 44,6% registriranih u HZZ 

nema radnog iskustva; 

- Dugotrajna nezaposlenost: 76,9% osoba s invaliditetom u 

evidenciji nezaposlenih duže je od 1 godine. 

Pravo na rad i zapošljavanje osoba s invaliditetom jedno je 

od temeljnih ljudskih prava i onemogućavanje realizacije 

toga prava, svakako je kršenje ljudskih prava i diskriminacija 

(Vijeće Europe, 2003). 

Od rada osoba s invaliditetom brojne su koristi za društvo u 

cjelini, no najveća je svakako ekonomska isplativost. Nema 

tako bogate države, koja bi se mogla odreći materijalnog doprinosa 

kojeg svojim radom stvaraju osobe s invaliditetom. 

Stoga je cilj da osobe s invaliditetom postanu stvaratelji, a 

ne isključivo korisnici sredstva državnog proračuna (Rački, 

1997). Osim toga, zapošljavanjem koje rezultira stjecanjem 

prihoda smanjuju se socijalni i drugi izdaci, potrebni za osiguravanje 

egzistencija u slučaju nezaposlenosti, odnosno za 

zadovoljavanje drugih potreba. Manji su izdaci i za zdravstvenu 

i druge oblike skrbi. 

Rad osobama s invaliditetom, kao i svim drugim osobama 

donosi brojne koristi, među ostalima: 

- zaposlene osobe s invaliditetom imaju bolju sliku o sebi i 

više samopoštovanja i samopouzdanja u odnosu na nezaposlene; 

- društveno su aktivnije; 

- prilagodljivije su na promjene; 

- općenito su kompetentnije u svakodnevnom osobnom 

životu (obitelj, brak, aktivnosti provođenja slobodnog 

vremena); 

- ekonomski su superiornije i neovisnije o socijalnim davanjima; 

- rezultati istraživanja (Wehman, Kregel, 1998) govore o 

tome da su zaposlene osobe s invaliditetom (i to i one s 

većim teškoćama) generalno visoko zadovoljne svojim 

poslom, te da izvješćuju o pozitivnim odnosima sa svojim 

kolegama i nadređenima. 

Uvod 13

14 Uvod 

Negativan stav društva prema osobama s invaliditetom 

najveća je zapreka njihovom zapošljavanju (Rački, 1997). 

Većina istraživanja pokazuje da se, kada se govori o stavovima 

poslodavaca prema zapošljavanju i radu osoba s invaliditetom, 

zapravo najčešće radi o predrasudama. Pokazuje se da je rad 

osoba s invaliditetom iz primjera dobre prakse najbolji način 

prevladavanja stereotipa i predrasuda te put prema stvaranju 

pozitivnih stavova. 

Naime, istraživanja pokazuju kako pozitivni stavovi poslodavaca 

prema zapošljavanju osoba s invaliditetom nisu nužno 

posljedica trenutnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, već 

su značajno povezani s prijašnjim iskustvom poslodavaca s 

osobama s invaliditetom koje utječe na razvijanje pozitivnijih 

stavova. Skoro 40% poslodavaca navode dosadašnja iskustva sa 

zaposlenim osobama s invaliditetom razlogom zapošljavanja 

osoba s invaliditetom (Uršič, 2003). Prema istraživanju koje 

je nedavno provedeno u Hrvatskoj (u Primorsko-goranskoj 

županiji) pokazalo se da poslodavci koji su imali iskustava s osobama 

s kroničnim bolestima, slijepim i slabovidnim osobama 

i gluhim i nagluhim osobama kao radnicima, percipiraju manje 

teškoća pri zapošljavanju ovih osoba, u odnosu na poslodavce 

bez takvog iskustva (Skočić Mihić, 2004). 

Tijekom 2003/04. provedeno je istraživanje stavova poslodavaca 

o zapošljavanju osoba s invaliditetom. Istraživanje su proveli 

Hrvatski zavod za zapošljavanje i Edukacijsko - rehabilitacijski 

fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Uključeno je bilo više od 1000 

poslodavaca s otvorenog tržišta rada i 500 poslodavaca – obveznika 

kvotnog sustava. Rezultati istraživanja ukazali su na 

činjenicu da, uz svu postojeću zakonsku regulativu i poticajne 

mjere, društvo u cjelini mora učiniti dodatne napore kako bi se 

povećale mogućnosti uključivanja osoba s invaliditetom u svijet 

rada (Kiš-Glavaš, Sokač, 2005., Kiš-Glavaš, Sokač, 2006., Kiš-Glavaš, 

Sokač, 2006a, Kiš-Glavaš, 2006). 

Nezaposlene osobe s invaliditetom također su svjesne problematike 

njihovog otežanog zapošljavanja na tržištu rada 

o čemu svjedoče rezultati istraživanja o poštivanju prava 

osoba s invaliditetom u Gradu Zagrebu. Istraživanja su provedena 

tijekom 2001. i 2005. godine kroz primjenu standardnog 

međunarodnog instrumenta za praćenje primjene 

Standardnih pravila UN-a u svakodnevnom životu. Rezultati 

govore da osobe s invaliditetom, među nizom različitih 

pravila, najlošijom procjenjuju upravo implementaciju 

pravila „zapošljavanje“ (Majsec Sobota, Pintač, Rašeta, Bakula 

– Anđelić, 200;, Šostar, Bakula - Anđelić, Majsec Sobota, 2006). 

Dakle, jasno je da zapošljavanje osoba s invaliditetom ovisi 

o poslodavcima, ali i o samim osobama s invaliditetom i njihovoj 

spremnosti i upornosti da iskoriste prilike i poduzmu 

aktivnosti koje vode prema zapošljavanju. 

Uloga države je da osobama s invaliditetom omogući 

školovanje i druge oblike profesionalnog i radnog osposobljavanja, 

da novčano potiče njihovo zapošljavanje, a 

u prihvatljivoj mjeri i da obvezuje poslodavce na njihovo 

zapošljavanje. Važan je svakako i doprinos stručnjaka: prosvjetnih 

radnika, rehabilitatora, psihologa, liječnika, stručnjaka 

za profesionalno usmjeravanje, socijalnih radnika i ostalih, 

te naravno, nevladinog sektora, prije svega udruga osoba 

s invaliditetom. Međutim, za poboljšanje postojećeg stanja 

najvažnije je upravo njihovo koordinirano djelovanje.

Zapošljavanje osoba s invaliditetom 

u Republici Hrvatskoj 

Područje profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s 

invaliditetom definirano je i preciznije regulirano Zakonom o 

profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom 

(NN,143/02, 33/05). Temeljni cilj ovog Zakona je, između 

ostalog, stvaranje mogućnosti intenzivnijeg uključivanja 

osoba s invaliditetom na otvoreno tržište rada, mada je 

također činjenica da će za dio osoba s invaliditetom biti 

potrebne i zaštitne radionice, koje su kao i radni centri, također 

predviđene spomenutim Zakonom. Uvedena je i obveza 

zapošljavanja osoba s invaliditetom, ali samo za poslodavce 

u javnom sektoru. Predviđena novčana kazna za nepoštivanje 

ovog dijela Zakona vrlo je mala, tako reći simbolična, čime 

je još više umanjena mogućnost da se uvođenjem „kvotnog 

sustava“ značajnije poveća broj zaposlenih osoba s invaliditetom, 

a što je bila namjera zakonodavca. Naime, u situaciji 

kada vrlo mali broj poslodavaca ima iskustva s osobama s invaliditetom 

kao radnicima (samo 25,9% poslodavaca; prema 

Kiš-Glavaš, Sokač, 2005), ovakva „prisilna“ mjera, više je nego 

dobrodošla. Uz pomoć ove mjere ipak se može povećati upoznavanje 

poslodavaca s mogućnostima osoba s invaliditetom, a 

osobama s invaliditetom pružiti šansa. Ako je iskoriste na pravi 

način i dokažu se kao kvalitetna radna snaga, mogli bi otvoriti 

put zapošljavanju sve većeg broja osoba s invaliditetom. 

Temeljno opredjeljenje Zakona je uvažavanje, a ne zanemarivanje 

zakonitosti tržišta rada, iskazano u osiguranju 

olakšica kao sredstvu većeg zapošljavanja osoba s invaliditetom. 

Ostvarivanje tih ciljeva Zakona nije moguće bez postojanja 

i redovitog djelovanja Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i 

zapošljavanje osoba s invaliditetom. Formiranje Fonda za profesionalnu 

rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom 

(www.fond.hr), kojem je osnivač Vlada Republike Hrvatske, 

temeljem odredbi Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i 

zapošljavanju osoba s invaliditetom, jedna je od najvećih novosti 

koju je taj Zakon donio. Osnivanjem ovog Fonda (NN, 

116/03, 48/04) počinje sustavna i trajna skrb države za bolju 

profesionalnu rehabilitaciju i sustavnije zapošljavanje osoba s 

invaliditetom, što dugoročno znači prenamjenu dijela sredstava 

namijenjenih za njihovu pasivnu zaštitu u sredstva aktivne 

zaštite, s višestrukim učincima te prenamjene. 

Člankom 4. Uredbe o osnivanju Fonda definirane su zadaće 

Fonda. Neke od njih su: provođenje politike razvoja i 

unapređivanja profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba 

s invaliditetom, isplata novčanih poticaja (Odluka o načinu 

ostvarivanja poticaja pri zapošljavanju osoba s invaliditetom, 

NN, 141/05, 72/07 i 8/08), sufinanciranje razvoja postojećih 

programa, uvođenje novih tehnologija i programa namijenjenih 

zapošljavanju osoba s invaliditetom, sufinanciranje 

programa za održavanje zaposlenosti osoba s invaliditetom 

itd. Velika je novost što je isplata jednog dijela ovih poticaja 

kontinuiranog karaktera – tijekom radnog vijeka osobe s invaliditetom, 

uz obvezu stalnog praćenja i bilježenja promjena, 

na bolje ili lošije. Radi se o naknadi razlike zbog smanjenog 

radnog učinka, te sufinanciranju troškova asistenta osobe s 

invaliditetom u tijeku rada. Ovo zadnje po prvi puta je uveo 

upravo Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju 

osoba s invaliditetom (NN,143/02, 33/05). Važno je također reći 

da su sadašnja sredstva koja Fond dodjeljuje za prilagodbu 

radnog mjesta i uvjeta rada bitno veća u odnosu na prethodno 

razdoblje. 

Uvod 15

16 Uvod 

Rad u radnom centru potpuno je novi oblik radnog angažiranja 

osoba s invaliditetom, također reguliran sadašnjim Zakonom. 

Ovaj institut Europa poznaje već niz godina kao „employment 

in a center of assistance by working“. Osobe s invaliditetom, 

obuhvaćene radom u radnom centru, nalaze se između radne 

okupacije (regulirane Zakonom o socijalnoj skrbi, 2006 – 

pročišćeni tekst) i radnog odnosa pod posebnim, odnosno 

općim uvjetima. Radi se o radno – socijalnom treningu za teže 

zapošljive osobe s invaliditetom te osobe s invaliditetom koje 

bi imale poteškoća u održavanju zaposlenja u zaštitnoj radionici, 

odnosno pod općom uvjetima. Zakonodavac se u ovom 

slučaju u području zapošljavanja osoba s invaliditetom vodio 

principom protočnosti iz jednog sustava u drugi, naravno, u 

slučajevima kada je to u skladu s preostalim radnim sposobnostima 

osobe s invaliditetom i njenim radnim rezultatima. 

Sukladno smjernicama Europske strategije zapošljavanja, u 

prosincu 2004. godine, usvojen je Nacionalni akcijski plan zapošljavanja 

Republike Hrvatske od 2005. – 2008. godine (www.hzz. 

hr). Navedenim Planom predviđene su i odgovarajuće mjere za 

rad s osobama s invaliditetom u pogledu njihove pripreme i 

zapošljavanja na otvorenom tržištu rada. Kao izrazito poželjne 

mjere Plana predložene su: ublažavanje uvjeta za uključivanje 

osoba s invaliditetom u mjere aktivne politike zapošljavanja, 

pružanje pomoći u svladavanju prepreka u komunikaciji i kretanju 

osobama s invaliditetom, revidiranje sustava obrazovanja 

i rehabilitacije mladih osoba s invaliditetom te poboljšanje sustava 

profesionalne rehabilitacije odraslih osoba s invaliditetom. 

Nacionalni akcijski plan zapošljavanja od 2005. – 2008. godine, 

kroz izrađene mjere uključuje sve relevantne aktere 

obrazovanja i zapošljavanja, te time naglašava činjenicu da 

se problematika zapošljavanja ne može rješavati u okviru jednog 

resora već je nužno koordinirano, sinergijsko djelovanje 

odgovornih na svim razinama, uvažavajući specifičnosti i 

potrebe pojedinih ciljnih skupina. Temeljem spomenutog 

akcijskog plana zapošljavanja, svake godine donosi se 

Godišnji plan poticanja zapošljavanja koji uključuje mjere i 

aktivnosti obrazovanja i poticanja zapošljavanja, te uvjete i 

kriterije provedbe aktivnosti, sukladno značajkama ciljnih skupina, 

te njihovom položaju na tržištu rada (www.hzz.hr). 

Nadalje, jednake mogućnosti u području osposobljavanja, 

zapošljavanja i rada osoba s invaliditetom osigurane su 

Zakonom o radu (NN, 82/01), posebice člancima 2 – 6 

kojima su zabranjeni svi oblici diskriminacije u odnosu na 

zapošljavanje, uključujući kriterije i uvjete za izbor kandidata 

za obavljanje određenog posla, zatim napredovanje u poslu, 

pristup stručnom osposobljavanju, usavršavanju, prekvalifikaciji 

i dokvalifikaciji te uvjete zaposlenja i rada. 

Jednak tretman za osobe s invaliditetom prilikom pripreme 

za zapošljavanje i posredovanja pri zapošljavanju osiguran 

je i usvajanjem i primjenom Zakona o posredovanju 

pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (NN, 

32/02, 86/02, 114/03) i Pravilnikom o aktivnom traženju posla 

i raspoloživosti za rad (NN, 96/02). 

Unatoč brojnim zakonskim propisima koji reguliraju ovu 

problematiku, njihova provedba u praksi pokazuje da pojedina 

zakonska rješenja ne potiču zapošljavanje osoba s invaliditetom 

već zapravo potiču razvoj tzv. „rentnih tendencija“. 

Jedan od najzornijih primjera je da osobe s invaliditetom, 

koje su ostvarile pravo na osobnu invalidninu temeljem 

Zakona o socijalnoj skrbi (Zakon o socijalnoj skrbi, 2006 – 

pročišćeni tekst)) i Pravilnika o sastavu i načinu rada tijela 

vještačenja u postupku ostvarivanja prava iz socijalne skrbi 

i drugih prava po posebnim propisima (NN, 64/02), trajno na 

nju gube pravo ukoliko se zaposle. Također, nezaposlenom

osobom u smislu Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i 

pravima za vrijeme nezaposlenosti (NN, 32/02, 86/02, 114/03) 

smatra se osoba sposobna ili djelomično sposobna za rad, u 

dobi od 15 do 65 godina koja nije u radnom odnosu i ne ostvaruje 

mjesečni primitak, odnosno dohodak od samostalne 

djelatnosti koja se povremeno obavlja prema propisima o 

porezu na dohodak, a koji je veći od najvišeg iznosa novčane 

naknade utvrđene člankom 35. ovoga Zakona. Dakle, prema 

članku 11. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima 

za vrijeme nezaposlenosti (NN, 32/02), osoba s invaliditetom, 

ako stekne pravo na osobnu invalidninu ili neko 

drugo primanje, tj. ostvari mjesečni prihod u iznosu većem 

od najvišeg iznosa novčane naknade utvrđene člankom 35. 

navedenog Zakona, briše se iz evidencije Hrvatskog zavoda 

za zapošljavanje i više nije u mogućnosti stjecati prava po 

osnovu nezaposlenosti. Stoga nije iznenađujuće da osobe 

s invaliditetom ne žele riskirati da zbog, često privremenog 

zaposlenja izgube pravo na, iako najčešće minimalna, ali ipak 

stalna financijska primanja po drugim osnovama. 

Čini se da je posljednjih godina unaprijeđen proces zapošljavanja 

i rada osoba s invaliditetom, što je vidljivo i iz broja zaposlenih 

osoba s invaliditetom posljednjih nekoliko godina. 

Ipak, potrebno je realizirati još čitav niz aktivnosti kojima bi 

se izjednačile mogućnosti osoba s invaliditetom s ostalim 

potencijalnim zaposlenicima na tržištu rada. Prije svega to su 

aktivnosti koje predstavljaju kompenzacijske mjere, odnosno 

mjere pozitivne diskriminacije i među samim podskupinama 

osoba s invaliditetom u području zapošljavanja i rada, zatim 

one s područja profesionalnog osposobljavanja ovih osoba, 

formiranja potpunih timova stručnjaka, predstavnika svih 

relevantnih partnera u području profesionalne rehabilitacije 

Tablica B: Broj zaposlenih osoba s invaliditetom iz evidencije 

Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u razdoblju od 2002. do 

2007.godine 

Godina 

2002. 

2003. 

2004. 

2005. 

2006. 

2007. 

Broj zaposlenih osoba s 

invaliditetom iz evidencije HZZ 

1239 

954 

1065 

1034 

1211 

1423 

i zapošljavanja osoba s invaliditetom, kako na nacionalnoj, 

tako i na regionalnim i lokalnim razinama. 

Dakle, da bi se proces zapošljavanja osoba s invaliditetom unaprijedio 

i ubrzao, potrebno je dodatno osmisliti angažiranje 

radom kroz institut potpomognutog zapošljavanja (supported 

employment) teže zapošljivih skupina osoba s invaliditetom 

(primjerice osoba s intelektualnim teškoćama i slijepih i slabovidnih 

koje poslodavci smatraju najnepoželjnijom radnom 

snagom; prema Kiš-Glavaš, Sokač, 2006). 

Istovremeno, treba ozbiljno poraditi na podizanju razine 

svijesti o potrebi zapošljavanja osoba s invaliditetom, kao i 

spoznaje o njihovim radnim i socijalnim vrijednostima. 

Ovo svakako podrazumijeva i edukaciju sveukupnog nastavničkog 

osoblja u izradi individualiziranih prilagođenih edukacijskih 

programa, kreiranje posebnih programa, izradu i 

unapređivanje programa za realizaciju radno-socijalne inte- 

Uvod 17

18 Uvod 

gracije osoba s invaliditetom, izradu i realizaciju tzv. tranzicijskih 

programa za osobe s invaliditetom koje su dugotrajno 

nezaposlene, izradu i izdavanje udžbenika, ustrojavanje mreže 

škola, zapošljavanje rehabilitatora – stručnih suradnika u redovnim 

srednjim školama i pučkim otvorenim učilištima, permanentno 

usavršavanje savjetnika za zapošljavanje osoba s 

invaliditetom i savjetnika za profesionalno usmjeravanje pri 

HZZ-u, osnaživanje i edukaciju nevladinog sektora, prevladavanje 

prostornih prepreka, senzibilizaciju socijalne okoline za 

integrirano obrazovanje i zapošljavanje i slično. 

Potrebno je što je moguće više koristiti i “alternativne oblike 

edukacije” za osobe s invaliditetom, npr. obrazovanje 

na daljinu, konzultativno-instruktivno izvođenje nastave, 

dopisno-konzultativno, multimedijsko, kao i različite oblike 

stručnog usavršavanja putem seminara i tečajeva. 

Također, kvalitetna afirmativna medijska kampanja o sposobnostima 

i mogućnostima osoba s invaliditetom, pozitivnim 

primjerima iz prakse, ali i poticajnim mjerama pri 

njihovom zapošljavanju usmjerena široj javnosti i posebice 

potencijalnim poslodavcima, predstavlja nezaobilazni element 

realizacije radne uloge osoba s invaliditetom kao prava 

i potrebe svakog odraslog ljudskog bića. 

Osim toga, potrebno je i dalje provoditi znanstvena istraživanja 

usmjerena na sve sudionike procesa profesionalne rehabilitacije 

– osobe s invaliditetom, instruktivno - nastavničko osoblje, 

potencijalne poslodavce kako bismo dobili realne smjernice 

za realizaciju politika, strategija i programa. 

Najizraženije prepreke 

Uz nedovoljnu, ponekad neprimjerenu i nekoordiniranu 

primjenu zakonskih odredbi u praksi, neke od najznačajnijih 

prepreka pune radne i radno-socijalne uključenosti osoba s 

invaliditetom su: 

- Nije u potpunosti poznat broj i struktura nezaposlenih osoba 

s invaliditetom. Dio podataka moguće je prikupiti putem 

evidencija osoba s invaliditetom pri HZZ-u, a dio prema 

evidencijama udruga osoba s invaliditetom. Također, nije 

poznata razina motiviranosti i interesa osoba s invaliditetom 

za zapošljavanje, njihove snage i slabosti, te profesionalne 

potrebe, kao što nije provedena radna dijagnostika profesionalnih 

i radno-socijalnih kompetencija spomenutih 

osoba. Ove bi informacije omogućile planiranje i provođenje 

potrebnih aktivnosti za podizanje većeg stupnja zapošljivosti 

osoba s invaliditetom. 

- Područje radne dijagnostike je prilično zanemareno, stoga 

je vrlo teško procijeniti trenutne psihofizičke mogućnosti 

svakog pojedinog kandidata za konkretno radno mjesto. 

Savjetnici za profesionalno usmjeravanje pri područnim 

uredima HZZ-a provode utvrđivanje psihofizičkog statusa 

kandidata za obrazovanje ili zapošljavanje, u suradnji 

s liječnicima specijalistima medicine rada, a u skladu s 

postavljenim psihofizičkim zahtjevima konkretnog obrazovnog 

programa odnosno radnog mjesta. Međutim,

kada se radi o osobama s invaliditetom, uzimajući u obzir 

prosječnu obrazovnu strukturu (najčešće osobe bez zanimanja 

ili strukovnih zanimanja), vrijeme trajanja nezaposlenosti 

te nedostatak radnog iskustva, potrebna je radna 

dijagnostika odnosno provjera znanja i vještina na konkretnom 

radnom mjestu. 

- Senzibiliziranost društva u cjelini za potrebe osoba s invaliditetom 

je relativno niska, iako pokazuje tendenciju rasta u 

zadnjem desetljeću. Međutim, istraživanja svjedoče o relativno 

slaboj informiranosti poslodavaca o radnim i osobnim 

potencijalima osoba s invaliditetom. U cilju jačanja integracije 

osoba s invaliditetom u svijet rada potrebno je uložiti 

dodatne napore u suradnju s potencijalnim poslodavcima 

po pitanjima njihove senzibilizacije s obzirom na zahtjeve 

budućeg radnog mjesta osoba s invaliditetom, pripreme 

poslodavaca za kreiranje uvjeta pozitivnog ozračja za novozaposlene 

osobe s invaliditetom u radnoj sredini te uspostavljanje 

odgovarajućeg odnosa s novim zaposlenikom s 

invaliditetom, adekvatne prilagodbe radnog mjesta kako bi 

se potencijali osobe s invaliditetom ostvarili u što većoj mjeri, 

te informiranju poslodavaca o beneficijama pri zapošljavanju 

osoba s invaliditetom, kao i podršci i praćenju. Savjetnici 

za zapošljavanje provode neke od navedenih aktivnosti. 

Provedba ovih aktivnosti temelji se na znanjima i vještinama 

koje su stečene kroz edukacije i prethodno radno iskustvo, 

ali nisu dostatna za intenzivniju suradnju s poslodavcima u 

području zapošljavanja i rada osoba s invaliditetom. Stoga bi 

razvoj ovakvih specifičnih znanja i vještina omogućio daljnje 

podizanje razine kvalitete usluge prema poslodavcima, ali i 

nezaposlenim osobama s invaliditetom. 

- Osim što, kako je već rečeno, potencijalni poslodavci 

imaju niz predrasuda prema zapošljavanju i radu osoba 

s invaliditetom zbog nedovoljnog poznavanja njihovih 

profesionalnih i radno-socijalnih vještina i sposobnosti, 

kao i poticajnih mjera pri njihovom zapošljavanju, često 

komplicirana administrativna procedura realizacije beneficija 

pri zapošljavanju osoba s invaliditetom poslodavce 

demotivira u njihovoj mogućoj namjeri da zaposle 

osobe s invaliditetom. Promjena navedenih negativnih 

stavova i bolja informiranost poslodavaca, kao i pomoć 

pri realizaciji beneficija za zapošljavanje osoba s invaliditetom, 

povećala bi šanse osobama s invaliditetom za 

zapošljavanje i zadržavanje zaposlenja. 

- Socijalno okruženje, od lokalne do nacionalne razine, također 

nije u dovoljnoj mjeri senzibilizirano za potrebe osoba s invaliditetom 

da bi pokretalo promjene u integraciji navedene 

skupine u širu i užu društvenu zajednicu. Stoga još uvijek 

nisu dovoljne postojeće inicijative lokalne zajednice koje 

uključuju kreiranje i financiranje programa obrazovanja, rehabilitacije 

i zapošljavanja osoba s invaliditetom kroz suradnju 

s relevantnim dionicima na lokalnoj razini. 

Uvod 19

20 Uvod

Prema mogućim rješenjima 

Cilj projekta 21

22 Cilj projekta

Prema mogućim 

rješenjima 

Uvidi koji su dobiveni tijekom projekta Pravo na život u zajednici: 

socijalno uključivanje i osobe s invaliditetom mogu 

doprinijeti u razvijanju rješenja na izazove koji se javljaju pri 

zapošljavanju osoba s invaliditetom. Osnovni je cilj projekta 

povećanje broja zaposlenih osoba s invaliditetom, odnosno 

doprinos socijalnom uključivanju osoba s invaliditetom kroz 

provedbu niza aktivnosti koje imaju za cilj potporu njihovoj 

integraciji u svijet rada, a usmjerene su neposrednim sudionicima 

zapošljavanja osoba s invaliditetom: 

- osobama s invaliditetom i udrugama osoba s invaliditetom; 

- potencijalnim i aktualnim poslodavcima osoba s invalidite- 

tom na tržištu rada; 

- savjetnicima za zapošljavanje osoba s invaliditetom i savjet- 

nicima za profesionalno usmjeravanje 

- predstavnicima lokalnih zajednica 

- ostalim stručnjacima u području rada sa osobama s 

invaliditetom. 

Navedene ciljne skupine, neposredni nosioci aktivnosti, te 

partneri u zapošljavanju osoba s invaliditetom, svoju ulogu u 

spomenutom procesu mogu uspješno realizirati samo ako su 

međusobno kvalitetno koordinirani. 

Kroz provođenje znanstvenog istraživanja nastoji se: 

- Utvrditi očekivanja osoba s invaliditetom za ulazak u svijet 

rada i usporediti ih s očekivanjima poslodavaca; 

- Definirati aktivnosti koje je moguće poduzeti da bi se 

spomenuta očekivanja mogla ispuniti što će rezultirati općim 

uputama savjetnicima za zapošljavanje, poslodavcima, 

Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba 

s invaliditetom i ostalim relevantnim akterima profesionalne 

rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom; 

- Izraditi preporuke – definirati individualne planove zapošljavanja 

za 100 osoba s invaliditetom; 

- Identificirati podskupine osoba s invaliditetom s obzirom 

na kriterijske varijable/značajke ispitanika te preporučiti 

generalne smjernice djelovanja – aktivnosti za poboljšanje 

njihove zapošljivosti. 

Cilj projekta 23

24 Cilj projekta 

U užem fokusu ovog projekta je 100 osoba s invaliditetom, 

motiviranih za zapošljavanje. Ishodi procesa profesionalne rehabilitacije 

i zapošljavanja u koje su uključeni, procjenjivat će 

se kroz trogodišnje razdoblje. 

Rezultati istraživanja doprinijet će pripremi konkretnih smjernica 

za budući razvoj sustava profesionalne rehabilitacije, što je 

bila jedna od mjera Nacionalne strategije jedinstvene politike 

za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. godine, a dijelom 

je i Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe 

s invaliditetom od 2007. do 2015.

Metodologija istraživanja 

Metodologija istraživanja 25

26 Metodologija istraživanja

Metodologija 

istraživanja 

Mjerni instrument 

Za potrebe ovog istraživanja kreiran je za poseban upitnik 1 . 

Izvršena je i raspodjela pitanja prema srodnosti ispitivanih 

varijabli. Upitnik je doživio tek minimalne izmjene u odnosu 

na verziju upotrijebljenu u pilot istraživanju, a uzorku je, 

temeljem prijedloga HZZ-a, dodana još jedna kategorija – 

osobe s težim kroničnim bolestima. Naravno, tu se ne radi 

o tipičnoj kategoriji osoba s invaliditetom, ali s obzirom da 

su problemi njihovog zapošljavanja često vrlo slični problemima 

zapošljavanja osoba s invaliditetom, iz pragmatičnih 

je razloga uvrštena i ova kategorija. 

Konačna verzija upitnika sastoji se od 39 pitanja od kojih je 

6 pitanja otvorenog tipa, a ostala nude moguće odgovore, 

pri čemu ispitanici biraju jedan ili više ponuđenih odgovora. 

Od ukupno 39 varijabli, 18 je općih koje opisuju značajke 

ispitanika, 17 kojima se izražavaju njihova mišljenja odnosno 

stavovi o temama vezanim uz zapošljavanje te 4 koje 

pokrivaju područje procjene odnosno samoprocjene nekih 

osobnih i društvenih vrijednosti. 

Upitnik se u cijelosti nalazi u prilogu ove publikacije. 

Uzorak ispitanika 

Kriteriji za izbor ispitanika izrađeni su temeljem statističkih 

podataka o nezaposlenim osobama s invaliditetom evidentiranima 

u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje na dan 

31. prosinca 2006. godine (istraživanje je započeto u 2007. 

godini). Mada se radi o prigodnom uzorku, rukovodili smo 

se omjerom pojedinih podskupina osoba s invaliditetom 

u ukupnoj populaciji nezaposlenih. Anketiranje su provodili 

savjetnici za zapošljavanje Hrvatskog zavoda za 

zapošljavanje i članovi Hrvatskog saveza udruga tjelesnih 

invalida. 

1 Kreiranje Upitnika o zapošljavanju osoba s invaliditetom temeljilo se na uvidu članova znanstvenog tima u aktualnu problematiku osoba s invalidite- 

tom, te je izrađeno, nadopunjeno i ažurirano nekoliko verzija upitnika dok nije usuglašena konačna verzija temeljem rezultata i elaboriranja iskustava 

stečenih u pilot istraživanju izvršenom na prigodnom uzorku od 61 osobe s invaliditetom s područja grada Zagreba i Zagrebačke županije. 


28 Metodologija istraživanja 

Značajke uzorka ispitanika su sljedeće: 

Slika 1, Tablica 1: Uzorak ispitanika prema spolu Slika 2, Tablica 2: Uzorak ispitanika prema složenosti invaliditeta 

Spol ispitanika f % Složenost invaliditeta 

f 

% 

M 

Ž 

Ukupno 

Ž M 

Jednostruki invaliditet Višestruki invaliditet 

47 % 53 % 

86 % 

304 

269 

573 

53,1 

46,9 

100 

Krajem 2007. godine, u evidenciji Hrvatskog zavoda za 

zapošljavanje bilo je evidentirano 5 703 osobe s invaliditetom, 

od čega su 2 548 ili 44,68% žene i 3 155 odnosno 

55,3% muškarci. Uzimajući u obzir spol ispitanika u ovom 

istraživanju, moguće je utvrditi da struktura uzorka slijedi 

strukturu ukupne populaciju nezaposlenih osoba s invaliditetom 

(47% žena i 53% muškaraca). 

Ukupno su uzorkom obuhvaćene 573 osobe s invaliditetom. 

Od toga 491 osoba imala je jednostruki invaliditet, a 82 su 

osobe imale dvije ili više vrsta invaliditeta. 

Višestruki invaliditet 

Jednostruki invaliditet 

Ukupno 

82 

491 

573 

14 % 

14, 3 

85,7 

100 

U uzorku ispitanika prisutno je bilo 86% ispitanika koji imaju 

jednostruki, te 14% onih koji imaju višestruki invaliditet (prema 

izjavama ispitanika). S obzirom na vrstu teškoća, u uzorku 

je bilo najviše osoba s tjelesnim invaliditetom (37%). Slijede 

osobe s intelektualnim teškoćama – 29%, dok je udio slijepih 

i slabovidnih, kao i gluhih i nagluhih bio oko 20 %. 

U populaciji nezaposlenih osoba s invaliditetom, registriranim 

u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, najzastupljenije 

su skupine osoba s intelektualnim teškoćama 

(32,4%), potom slijede osobe s tjelesnim invaliditetom 

(23,2%), te osobe s višestrukim invaliditetom (22.1%).

Slika 3, Tablica 3: Uzorak ispitanika prema vrsti invaliditeta 

(mogućnost više odgovora): 

Osobe s tjelesnim invaliditetom 

Slijepe i slabovidne osobe 

Osobe s kroničnim bolestima 

29,8 % 

19,4 % 

Vrsta invaliditeta 

10 % 

Osobe s tjelesnim invaliditetom 

Gluhe i nagluhe osobe 

Slijepe i slabovidne osobe 

Osobe s intelektualnim teškoćama 


*Postoci izračunati na bazi 573 

ispitanika 


Osobe s intelektualnim 

Invaliditet –posljedica rata 

Kategorizirana omladina (inv. 

stečen prije 15. godine života) 

teškoćama 

Invaliditet stečen na radu 

Invalid stečen tijekom 

domovinskog rata – IDR 

f * 

215 

115 

111 

171 

60 

573 

20,1 % 

37,5 % 

% * 

37,5 

20,1 

19,4 

29,8 

10,5 

100 

U uzorku je najzastupljenija tzv. „kategorizirana omladina“ 

odnosno osobe koje su stekle invaliditet prije 15. godine života 

(76%), potom osobe sa stečenim invaliditetom uslijed bolesti, 

nesreća i sl. - 19%) dok su najmanje zastupljene osobe čiji je 

invaliditet posljedica Drugog svjetskog rata, Domovinskog 

rata, ili nesreće na radu. 

Slika 4, Tablica 4: Uzorak ispitanika prema osnovi stjecanja 

invaliditeta 

Ostali uzroci invaliditeta 

2 % 

1 % 

19 % 

Osnova stjecanja invaliditeta 

2 % 

Invaliditet –posljedica rata 

Kategorizirana omladina (inv. 

stečen prije 15. godine života) 

Invaliditet stečen na radu 

Invaliditet stečen tijekom 

domovinskog rata – IDR 

Ostali uzroci invaliditeta 

Ukupno 

10 

435 

8 

12 

108 

573 

1,7 

75,9 

1,4 

2,1 

18,8 

100 

Obrazovna struktura ispitanika odgovara obrazovnoj struk- 

turi ukupne populacije nezaposlenih osoba s invalidite- 

tom, prema kojoj je 21% osoba s nezavršenom, djelomično 

završenom ili potpuno završenom osnovnom školom, dok 

je 76% osoba sa završenom srednjom školom u trajanju od 

jedne do četiri godine. 

f 

76 % 

% 


30 Metodologija istraživanja 

Slika 5, Tablica 5: Uzorak ispitanika prema obrazovnoj strukturi 

Vrsta invaliditeta 

Nezavršena osnovna škola 

Završena osnovna škola 

*(ekv. ISCED 2A) 

Završena srednja škola u 

trajanju od 1 – 2 godine 

*(ekv. ISCED 3C) 

Završena srednja škola u trajanju 

do 3 godine 

*(ekv. ISCED 3C) 

Završena četverogodišnja 

srednja škola 


Više obrazovanje – stručni studij 

*(ekv. ISCED 5B) 

Visoko obrazovanje – sveučilišni 

studij 


Ukupno 

* Tumačenje: 

f % 

12 

57 

169 

a) U kontekstu obrazovanja osoba s invaliditetom, srednju 

školu u trajanju od 1 – 2 godine upisuju učenici s intelektualnim 

teškoćama koji po završetku stječu pomoćničko 

zvanje. Uvjet za upis srednje škole u trajanju od 1 – 2 

godine je završena osnovna škola u trajanju od 8 godina 

(ekvivalent razini ISCED 3C). 

b) Završetkom srednje trogodišnje škole učenici stječu 

zvanja iz područja strukovnog obrazovanja. Uvjet za upis 

u trogodišnje srednje škole je završena osnovna škola. 

Završena trogodišnja srednja škola obrazuje učenike za 

tržište rada (ekvivalent razini ISCED 3C). 

52 

235 

23 

25 

573 

2,1 

9,9 

29,5 

9,1 

41,0 

4,0 

4,4 

100 

41 % 

Nezavršena osnovna škola 

Srednja škola u trajanju od 1-2 g. 

Četverogodišnja srednja škola 

Visoko obrazovanje 

9 % 

4 % 

4 % 

2 % 

10 % 

30 % 

Osnovna škola 

Srednja škola u trajanju do 3 g 

Više obrazovanje 

c) Završetkom srednje strukovne četverogodišnje škole ili 

gimnazije učenici mogu nastaviti obrazovanje na višem 

i visokom stupnju obrazovanja (ekvivalent razini ISCED 

3A) ili se mogu zapošljavati. Uvjet za upis u srednje 

četverogodišnje škole je završena osnovna škola. 

d) Više obrazovanje se odnosi na stručne studije (ekvivalent 

razini ISCED 5B), dok visoko obrazovanje predstavlja 

sveučilišni stupanj (ekvivalent razini ISCED 5A). 

e) podaci o broju završenih razreda osnovne škole nisu 

dostupni te stoga nije bilo moguće odrediti ekvivalent 

razine ISCED–a ).


Rezultati istraživanja 31

32 Rezultati istraživanja


Rezultati dobiveni različitim metodama obrade podataka 

prezentirani su prema kriteriju prikaza cjelovitih informacija 

o povezanim skupinama varijabli, kroz navođenje isključivo 

statistički značajnih rezultata na razini statističke značajnosti. 

Nastojalo se utvrditi moguće razlike između osoba s invaliditetom 

s obzirom na dob, spol, stupanj obrazovanja, mjesto boravka, 

vrstu i stupanj invaliditeta, dužinu trajanja nezaposlenosti 

i dužinu ukupnog radnog staža, u odnosu na: 

- procjenu prepreka pri zapošljavanju i radu: subjektivne/ 

unutarnje – nedostatak samopoštovanja, nedostatak stručne 

kompetentnosti. objektivne/vanjske – prostorne, transportne, 

prezaštićenost, negativni stavovi; 

- samoprocjenu profesionalnih kompetencija; 

- osobni sustav vrijednosti; 

- procjenu uloge i razine potpore države lokalne zajednice te 

nevladinog sektora u poticanju i osiguravanju zapošljavanja i 

- percepciju pretpostavki za poticanje pozitivnih rezultata u 

njihovu zapošljavanju i radu. 

Metode obrade podataka 

U radu su korištene osnovne metode deskriptivne statistike, 

kao što su izračunavanje aritmetičkih sredina i standardnih 

devijacija rezultata, a proveden je i izračun korelacija (povezanosti) 

između pojedinih varijabli, hi-kvadrat test, analiza 

varijance, regresijska i faktorska analiza. 

Položaj osoba s invaliditetom 

u društvu 

Doživljavanje položaja osoba s invaliditetom 

u društvu 

Slika 6, Tablica 6: Položaj osoba s invaliditetom u društvu - 

procjena osoba s invaliditetoma 

65 % 

Kao manje vrijedne članove društva 

Kao ravnopravne građane 

Prema procjeni samih osoba s 

invaliditetom, društvo ih doživljava: 

kao manje vrijedne članove društva 

kao ravnopravne građane 

Ukupno 

f % 

370 

203 

573 

35 % 

64,6 

35,4 

100,00 


34 Rezultati istraživanja 

Prema rezultatima istraživanja, čak 65% ispitanika – osoba s 

invaliditetom smatra da ih društvo doživljava kao manje vrijedne 

članove. 

Izračunom koeficijenata povezanosti između stupnja obrazovanja 

ispitanika i procjene položaja u društvu, pokazalo se da 

postoji negativna povezanost, što znači da osobe s višim stupnjem 

obrazovanja češće procjenjuju da ih društvo doživljava kao 

manje vrijedne članove. Sami pritom procjenjuju upravo suprotno. 

Naime, pokazalo se da postoji značajna povezanost između 

stupnja obrazovanja i percepcije vlastitog položaja u društvu. 

Tako se osobe s višim stupnjem obrazovanja češće procjenjuju 

jednakovrijednim članovima društva u odnosu na osobe s 

nižom obrazovnom razinom. Ovaj podatak je vrlo indikativan te 

ukazuje na činjenicu da samopouzdanje osoba s invaliditetom 

raste s razinom njihovog obrazovanja, a time rastu vjerojatno i 

potrebe za socijalnom participacijom, ali i nezadovoljstvo zbog 

velikog broja prepreka koje osobama s invaliditetom postavlja 

društvo u cjelini. Ovakav je stav vjerojatno posljedica negativnih 

osobnih iskustava osoba s invaliditetom. 

Također, pokazalo se da postoji relativno niska, ali značajna 

povezanost između procjene položaja osoba s invaliditetom 

u društvu i duljine trajanja nezaposlenosti. Naime, osobe 

koje su dulje vrijeme nezaposlene izjavljuju da ih društvo 

doživljava manje vrijednim članovima. Ovaj podatak zapravo 

ukazuje na posljedice koje status nezaposlenosti ostavlja na 

svaku nezaposlenu osobu, pa tako i na osobu s invaliditetom. 

Ovakav doživljaj društva vodi prema daljnjem gubitku povjerenja 

u institucije, stručnjake, zajednicu u kojoj žive, odnosno 

socijalnoj isključenosti iz društva. Isti je nalaz, na općoj 

populaciji nezaposlenih osoba u Hrvatskoj utvrdio i Šverko 

(2006), određujući dugotrajnu nezaposlenost kao odrednicu 

socijalne isključenosti. 

Kako osobe s invaliditetom same procjenjuju 

svoju vrijednost 

Slika 7, Tablica 7: Procjena položaja osoba s invaliditetom u 

društvu – procjena vlastite vrijednosti 

80 % 

Jednako vrijedni ostalim građanima 

Doista manje vrijedni članovi društva 

Samoprocjena vrijednosti osoba s 

invaliditetom - položaj u društvu 

Jednako vrijedni ostalim građanima 

Doista manje vrijedni članovi društva 

Ukupno 

20 % 

f % 

456 

117 

573 

79,6 

20,4 

100,00 

Od ukupno 573 ispitanika, 20%, odnosno 117 ispitanika 

tvrdi da su doista manje vrijedni članovi društva, dok 80% 

ispitanog uzorka sebe smatra jednako vrijednim članovima 

društva u kojem žive. Uvidom u ostale rezultate dobivene 

temeljem Upitnika, vidljivo je da osjećaj vlastite vrijednosti 

pozitivno korelira sa stupnjem obrazovanja, članstvom u 

udrugama osoba s invaliditetom, zadovoljstvom s prethodnim

adnim iskustvom (ukoliko ga imaju), te preferiranim oblikom 

zapošljavanja. Naime, temeljem korelacijskih analiza pokazalo 

se da osobe s invaliditetom koje sebe procjenjuju jednako 

vrijednim članovima društva imaju višu obrazovnu razinu, 

češće su članovi nevladinih udruga, a ukoliko imaju prethodnog 

radnog iskustva, zadovoljnije su prethodnim poslovima, te 

preferiraju zapošljavanje na otvorenom tržištu rada. 

Zajedničko rješavanje problema osoba s 

invaliditetom 

Slika 8, Tablica 8: Članstvo u udrugama osoba s invaliditetom 

Da Ne 

47,5 % 52,5 % 

Članstvo u udrugama 

Da 

Ne 

Ukupno 

f % 

301 

272 

573 

52,5 

47,5 

100 

Vidljivo je da su 52,5 % ispitanih osoba s invaliditetom članovi 

udruga osoba s invaliditetom, dok 47,5% to nisu. 

Uvidom u korelacije varijabli, moguće je uočiti da su obrazovanije 

osobe s invaliditetom češće članovi udruga, a 

članovi udruga češće se i koriste kompjutorom u odnosu 

na nezaposlene osobe s invaliditetom koje nisu članovi 

udruga. Također, ispitanici – članovi udruga više ističu financijske 

poticaje kao motivirajući činitelj zapošljavanja 

osoba s invaliditetom od strane poslodavaca i to posebice 

one osobe s invaliditetom koje se češće uključuju u rad 

udruga. Ovi ispitanici preferiraju zapošljavanje na otvorenom 

tržištu rada i češće navode da bi im bila potrebna prilagodba 

alata. Nasuprot tome, ispitanici koje nisu članovi 

udruga ističu da je suosjećanje glavni motiv poslodavaca 

za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Zanimljivo je kako 

se zapravo članstvo u udrugama i aktivnosti traženja posla 

posredstvom HZZ-a gotovo isključuju. Također, čini se 

da su osobe s invaliditetom koje su članovi udruga, iako u 

prosjeku školovanije od osoba koje nisu članovi udruga, sklonije 

mjerama pozitivne diskriminacije prema osobama s 

invaliditetom, kroz primjer kvotnog sustava. Pokazalo se da 

su duže nezaposlene osobe češće članovi neke od udruga 

osoba s invaliditetom, ali se istovremeno rjeđe uključuju u 

rad odabrane udruge. Ovo je vrlo zabrinjavajući podatak. 

On može ukazivati na mogućnost da dugotrajno nezaposlene 

osobe padaju u rezignaciju i zapravo više ni na koji 

način ne sudjeluju u društvenom životu. Formalno članstvo 

u udruzi kod njih možda samo stvara privid „sudjelovanja“ u 

javnom životu, a stvarnost je bitno drugačija. Je li to signal 

udrugama za redizajniranje vlastitog djelovanja?! 



Učestalost aktivnog sudjelovanja u radu udruga 

(članova udruga) 

Slika 9, Tablica 9: Aktivno sudjelovanje ispitanika u radu udruga 

% 

35 

30 

25 

20 

15 

10 

5 

0 

25,2 

Svaki dan U prosjeku 

jednom tjedno 

Učestalost sudjelovanja u radu udruga 

Gotovo svakodnevno 

U prosjeku jednom tjedno 

U prosjeku jednom mjesečno 

Nekoliko puta godišnje 

Jako rijetko 

Bez odgovora 

Ukupno 

17,3 

12 

U prosjeku 

jednom 

mjesečno 

Čak 30,2% ispitanika – članova udruga osoba s invaliditetom 

izjavljuje da se u rad udruge uključuje vrlo rijetko, dok 25,2% 

ispitanika izjavljuje da se u rad udruge uključuje svakodnevno. 

14,6 

Nekoliko puta 

godišnje 

30,2 

Jako rijetko Bez odgovora 

f % 

76 

52 

36 

44 

91 

1 

301 

0,7 

25,2 

17,3 

12,0 

14,6 

30,2 

0,7 

100,00 

Rezultati hi-kvadrat testa pokazuju da se ispitane osobe s 

kroničnim bolestima uopće ne uključuju u rad nevladinih 

udruga, no budući da se ovdje radi o relativno malom broju 

ispitanika (N=60), ove je rezultate potrebno uzeti s oprezom i 

stoga ih nećemo interpretirati.

Nezaposlenost i doživljavanje 

takvog statusa 

Trajanje nezaposlenosti osoba s invaliditetom 

Slika 10, Tablica 10: Duljina trajanja nezaposlenosti osoba s invaliditetom 

Bez odgovora 

Više od 5 godina 

3 - 5 godina 

1 - 3 godine 

Do 1 godine 

0 

0,3 

Trajanje nezaposlenosti 

Do 1 godine 

1 – 3 godine 

3 – 5 godina 


Bez odgovora 

Ukupno 

10,3 

15,4 

10 

21,8 

Od ukupnog broja ispitanih nezaposlenih osoba s invaliditetom, 

njih 52,2% nezaposleno je duže od 5 godina, što je 

podatak koji ukazuje na posebice nepovoljan položaj pri 

zapošljavanju osoba s invaliditetom. Ovaj podatak u skladu 

je s podacima koji se odnose na ukupnu populaciju nezaposlenih 

osoba s invaliditetom u evidenciji HZZ - a, gdje je 42, 7% 

osoba s invaliditetom nezaposleno dulje od 5 godina. 21,8% 

52,2 

20 30 40 50 60 

f % 

125 

88 

59 

299 

2 

573 

21,8 

15,4 

10,3 

52,2 

0,3 

100 

ispitanog uzorka nezaposleno je do 1 godine, dok je 22,7% 

osoba s invaliditetom iz evidencije HZZ – a, nezaposleno do 

1 godine. Uzimajući u obzir ukupnu populaciju nezaposlenih 

osoba registriranih u evidenciji Hrvatskog zavoda za 

zapošljavanje, njih 25,7% nezaposleno je duže od 5 godina, 

dok je 38,9% prijavljeno u evidenciji nezaposlenih do jedne 

godine (HZZ, svibanj 2008). 




Slika 11, Tablica 11: Stav ispitanika prema statusu vlastite 

nezaposlenosti 

60 

40 

% 

20 

9,6 

0 

Zadovoljan/na, 

imam što mi je 

potrebno 

42,8 

Donekle sam se 

priviknuo/la, ali 

bih radije radio/la 


Zadovoljan/na, imam što mi je potrebno 

Donekle sam se priviknuo/la, ali bih 

radije radio/la 

Nezaposlenost me čini izuzetno 

nezadovoljnim/om 

Ukupno 

47,6 

Nezaposlonest 

me čini izuzetno 

nezadovoljnim/om 

f % 

55 

245 

273 

573 

9,6 

42,8 

47,6 

100,00 

Gotovo polovica ispitanog uzorka odnosno 47, 6% ispitanika 

tvrdi da je izrazito nezadovoljno statusom nezaposlene 

osobe što ukazuje na potrebu poduzimanja konkretnih aktivnosti 

od strane samih ispitanika, ali i stručnih osoba koje 

trebaju pružati podršku nezaposlenim osobama s invaliditetom 

u području profesionalne rehabilitacije, zapošljavanja i 

zadržavanja posla. Međutim, zabrinjavajući podatak jeste da 

je čak 42, 8% ispitanika donekle zadovoljno statusom nezaposlene 

osobe. Može se pretpostaviti da se radi o skupini koja 

je već duže vrijeme nezaposlena i stoga pristup ovoj skupini 

treba biti usmjeren prije svega na osnaživanje i motiviranje 

za aktivan pristup traženju posla. 

Rezultat regresijske analize pokazuje da su osobe s invaliditetom 

koje se bolje koriste računalom više nezadovoljne 

svojim statusom nezaposlene osobe i suprotno. Ovaj podatak 

je logičan budući da je znanje rada na računalu povezano 

s obrazovnom razinom ispitanika odnosno da ispitanici s 

većim stupnjem obrazovanja izvještavaju o boljim stupnjevima 

znanja rada na računalu, ali i većem nezadovoljstvu 

sadašnjim statusom nezaposlene osobe. 

Također, pokazalo se da postoji povezanost između stupnja 

nezadovoljstva statusom nezaposlenosti i poduzimanja aktivnosti 

s ciljem traženja posla kao što su odlazak na razgovore 

s poslodavcima, pisanje molbe za posao i obraćanje 

udrugama osoba s invaliditetom za pomoć pri traženju posla. 

Ovo ukazuje na mogućnost da su spomenute aktivnosti dobar 

prediktor nezadovoljstva statusom nezaposlenosti osoba 

s invaliditetom. Osobe koje ne poduzimaju ove aktivnosti 

nisu u većoj mjeri motivirane za pronalaženje posla, odnosno 

zadovoljne su statusom nezaposlene osobe. 

Rezultat analiza ukazuju i da osobe nezadovoljne statusom 

nezaposlenosti kao najveću teškoću pri aktiviranju za 

traženje zaposlenja vide upravo nedostatna vlastita financijska 

sredstva. Sukladno navedenom podatku, nameće se 

potreba za većim i sustavnijim pružanjem financijske potpore 

nezaposlenim osobama s invaliditetom. 

Nadalje, analiza ukazuje na podatak da je stupanj nezadovoljstva 

statusom nezaposlenosti pozitivno povezan sa 

spremnošću za dodatnim osposobljavanjem i obrazovanjem, 

bilo da osoba samostalno snosi troškove obrazovanja ili da 

troškove snosi netko drugi. Međutim, s obzirom na prije navedenu 

činjenicu da nedostatak financijskih sredstava neza-

poslenim osobama s invaliditetom predstavlja poteškoću pri 

aktiviranju za traženje posla, logično je pretpostaviti da bi financijska 

podrška za uključivanje u različite programe obrazovanja 

i osposobljavanja od strane odgovornih institucija bila 

neophodna. Budući da obrazovanje i osposobljavanje predstavlja 

jedan od oblika profesionalne rehabilitacije (sukladno 

Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba 

s invaliditetom, NN, 143/02, 33/05), financiranje navedenih 

aktivnosti mora se osigurati od strane odgovornih institucija. 

Dakle, i spremnost na dodatno osposobljavanje dobra je 

prediktorska varijabla za nezadovoljstvo osoba s invaliditetom 

statusom nezaposlene osobe, što znači da spremnost na 

dodatno obrazovanje i osposobljavanje može biti jedan od 

prediktora motiviranosti za traženje posla i zapošljavanje. 

Rezultati istraživanja ukazuju i na podatak da osobe s invaliditetom 

koje su nezadovoljnije svojim statusom nezaposlene 

osobe ocjenjuju manje važnim osiguran pristup radnom 

mjestu bez prepreka, dok mnogo značajnijim ocjenjuju 

osiguravanje mogućnosti učenja i napredovanja na radnom 

mjestu, te važnost dobivanja bilo kakvog posla. 

Čini se ipak da teškoće s kojima se osobe s invaliditetom 

susreću na svom radnom mjestu izravno utječu na razinu i 

smjer prihvaćanja statusa nezaposlene osobe, ali i suprotno 

da zadovoljstvo/nezadovoljstvo statusom nezaposlene osobe 

izravno utječe na percepciju mogućih prepreka pri njihovom 

zapošljavanju. 

I na kraju, pokazalo se da osobama s invaliditetom koje iskazuju 

visoko nezadovoljstvo statusom nezaposlenosti, rad 

predstavlja značajnu životnu aktivnost, odnosno da im je 

važnija psihološka motivacija u odnosu na funkciju rada u 

smislu osiguranja društvenog statusa i prestiža. 

Radno iskustvo ispitanika 

Prethodno radno iskustvo 

Slika 12, Tablica 12: Podaci o prethodnom radnom iskustvu 

ispitanika 

Bez odgovora 


radnog staža 

1 - 5 godina radnog 

staža 

Do 1 godine radnog 

staža 

Bio/la zaposlen/a, ali 

nema radnog staža 

Nisam nikad bio/la 

zaposlen/la 

0,2 

16,6 

11,9 

9,1 

15 


Nisam bio/la zaposlen/a 

Bio/la sam zaposlen/a, ali nemam 

radnog staža 

Imam 1 godinu radnog staža 

Imam 1 – 5 godina radnog staža 

Imam više od 5 godina radnog staža 

Bez odgovora 

Ukupno 

47,3 

% 

0 10 20 30 40 50 

f % 

271 

52 

86 

68 

95 

1 

573 

47,3 

9,1 

15,0 

11,9 

16,6 

0,2 

100,00 



Nedostatak radnog iskustva jedan je od indikatora otežane 

zapošljivosti nezaposlenih osoba s invaliditetom. O tome 

govori i podatak da je čak 47,3% ispitanika izjavilo da nema 

niti jedan dan prethodnog radnog iskustva. Podaci su slični 

i kada se govori o ukupnoj populaciji nezaposlenih osoba 

s invaliditetom u evidenciji HZZ-a gdje čak 44,6% nezaposlenih 

osoba s invaliditetom nema prethodnog radnog 

iskustva. Uzimajući u obzir prethodno radno iskustvo svih 

nezaposlenih osoba registriranih pri Hrvatskom zavodu za 

zapošljavanje, njih 19,5% nema prethodnog radnog iskustva 

(HZZ, svibanj 2008). 

Također, pokazalo se da su osobe s invaliditetom, koje su 

prethodno duže bile zaposlene, više radile izvan struke, pa 

i ispod odgovarajuće razine stručne spreme, stoga su bile 

manje zadovoljne poslom kojeg su obavljale i češće su dobivale 

otkaz zbog isteka ugovora o radu na određeno vrijeme 

i otkaz po isteku probnog rada. Suprotno tome, osobe s invaliditetom 

koje su bile zaposlene kraće vrijeme, te osobe koje 

su radile, ali nemaju radnog staža iznose podatak da su više 

radile u struci, bile zadovoljnije poslom, te da je prestanak 

radnog odnosa nastupio iz osobnih razloga, ili zbog toga što 

su postale višak radne snage. Čini se stoga da one osobe s 

invaliditetom koje imaju više radnog staža, imaju zapravo i 

nagativnija iskustva koja su stekli radom. 

Dosadašnji rad u struci/izvan struke odnosno 

stečenog zvanja (osobe koje imaju prethodno 

radno iskustvo, N= 302 ) 

Slika 13, Tablica 13: Podaci o radnom iskustvu ispitanika u 

struci / izvan struke 

% 

50 

40 

30 

20 

10 

0 

40,5 

U struci 

Dosadašnji rad u struci/izvan struke 

U struci 

Izvan struke, ali na odgovarajućoj 

razini stručne spreme 

Izvan struke i ispod odgovarajuće 

razine stručne spreme 

Ukupno 

35,1 

Izvan 

struke, ali na 

odgovarajućoj 

razini stručne 

spreme 

f % 

121 

105 

73 

302 

24,4 

Izvan struke 

i ispod 

odgovarajuće 

razine stručne 

spreme 

40,5 

35,1 

24,4 

100,00

Prema odgovorima ispitanika, 40,5% onih koji imaju pre- 

thodno radno iskustvo radili su u struci odnosno zvanju za 

koje su se obrazovali. 35,1% je radilo izvan stečenog zvanja, 

ali na odgovarajućoj obrazovnoj razini, dok je čak 24,4% radilo 

izvan struke, ali i ispod odgovarajuće obrazovne razine 

što može biti jedan od indikatora njihove motiviranosti za 

potencijalno zapošljavanje. 

Ovdje su se pokazale i neke rodne razlike: žene su nešto 

češće radile u struci, odnosno, ako su radile izvan struke, tada 

su bile zaposlene većinom na odgovarajućoj razini stručne 

spreme, dok su muškarci nešto češće radili na poslovima ispod 

razine svoje stručne spreme. 

Zadovoljstvo dosadašnjim poslom (N= 302) 

Od 302 ispitanika koji imaju prethodno radno iskustvo, 

njih 51,3% iskazalo je zadovoljstvo dosadašnjim poslom, 

dok 35,8% iznosi da je uglavnom zadovoljno dosadašnjim 

poslom. Izračunom koeficijenta korelacije pokazalo se da 

postoji visoka, pozitivna i statistički značajna povezanost 

između zadovoljstva dosadašnjim poslom i obavljanja posla 

u struci. Dakle, može se zaključiti da osobe s invaliditetom 

koje imaju prethodno radno iskustvo iskazuju veće zadovoljstvo 

dosadašnjim poslom ukoliko se radilo o poslu koji 

je njihova struka, odnosno stečeno zvanje. Osobe koje nisu 

radile u struci, bilo na odgovarajućoj obrazovnoj razini ili is- 

Slika 14, Tablica 14: Podaci o zadovoljstvu ispitanika 

dosadašnjim poslovima 

% 

60 

50 

40 

30 

20 

10 

0 

51,3 

Zadovoljstvo dosadašnjim poslom 

Zadovoljan/na 

Uglavnom zadovoljan/na 

Nezadovoljan/na 

Ukupno 

35,8 

Da Uglavnom Ne 

f % 

155 

108 

39 

302 

12,9 

51,3 

35,8 

12,9 

100,00 

pod odgovarajuće obrazovne razine uglavnom ne iskazuju 

zadovoljstvo dosadašnjim poslom. 

Uzimajući u obzir vrstu invaliditeta, rezultati hi-kvadrat testa 

ukazuju na podatak da su gluhe i nagluhe osobe generalno 

manje zadovoljne dosadašnjim poslovima, u odnosu na osobe 

s ostalim vrstama invaliditeta. Bilo je očekivano, a i pokazalo 

se značajnim da su i osobe s intelektualnim teškoćama generalno 

zadovoljnije dosadašnjim poslovima koje su obavljale, 

u odnosu na osobe s invaliditetom s drugim teškoćama. 




Slika 15, Tablica 15: Podaci o razlozima prestanka zadnjeg 

radnog odnosa prema iskazima ispitanika 

Istek ugovora o radu na 

odredeno vrijeme 

Istek probnog rada 

Višak radne snage 

Osobni razlozi 


Osobni razlozi; radnik/ica 

prekinuo/la radni odnos 

Dobio/la otkaz kao višak radne snage 

Dobio/la otkaz po isteku 

probnog rada 

Istekao ugovor o radu na 

određeno vrijeme 

Ukupno 

7 

32,2 

32,2 

28,6 

0 5 10 15 20 25 30 30 

% 

f % 

86 

97 

21 

97 

302 

28,6 

32,2 

7,0 

32,2 

100,00 

Od ukupnog broja ispitanih nezaposlenih osoba s invalidite- 

tom, njih 32,2% kao razlog prestanka radnog odnosa navodi 

istek ugovora o radu na određeno vrijeme. Izračunom korelacija 

i regresijskom analizom dobivenih rezultata pokazalo se 

da su osobe s invaliditetom koje imaju više prethodnog radnog 

iskustva, to iskustvo stjecali uglavnom izvan struke, pa i ispod 

odgovarajuće obrazovne razine. Samim tim manje su zadovoljne 

poslom kojeg su obavljale, i u većem broju slučajeva su 

dobivale otkaz po isteku ugovora o radu na određeno vrijeme, 

te po isteku probnog rada. Pozitivna korelacija između odgo- 

vora ispitanika koji se odnose na zadovoljstvo dosadašnjim 

poslom i razlozima prestanka radnog odnosa upućuje na 

podatak da su osobe koje nisu bile u potpunosti zadovoljne 

svojim poslom češće davale otkaz iz osobnih razloga. 

Rezultati ukazuju da su otkaz kao višak radne snage uglavnom 

dobivale osobe s više od 5 godina radnog staža te da je za 

one ispitanike s manje od jedne godine radnog staža pretežiti 

razlog prestanka radnog odnosa bio istek ugovora o radu na 

određeno vrijeme. 


Slika 16, Tablica 16: Podaci o razini znanja rada na računalu - 

samoprocjena ispitanika 

Ne koristim se 

kompjutorom 

Da, djelomično 

Da, dobro 

Da, izvrsno 

19,2 

18 

Poznavanje rada na računalu 

Da, izvrsno 

Da, dobro 

Da, djelomično 

Ne koriste se kompjutorom 

Ukupno 

23,6 

39,3 

0 10 20 30 40 

% 

f % 

103 

135 

110 

225 

573 

18,0 

23,6 

19,2 

39,3 

100,00

Jedna od pretpostavki zapošljavanja u velikom broju zanimanja 

na današnjem tržištu rada jeste znanje rada na 

računalu. Ipak, gotovo 40% ispitanika iz anketiranog uzorka 

ne poznaje rad na računalu. S druge strane, također oko 40% 

smatra da se dobro, ili čak izvrsno može služiti računalom. Ove 

je podatke ipak potrebno uzeti s određenim oprezom zbog 

relativno visokog udjela osoba s intelektualnim teškoćama u 

uzorku (30%). 

Dakako, postoji visoka povezanost između razine obrazovanja 

i poznavanja rada na računalu. Međutim, postoje veze 

između poznavanja rada na računalu i niza drugih značajki 

i varijabli, te stavova ispitanika. Primjerice, muškarci češće 

navode da se mogu služiti računalom, duže nezaposleni 

manje se znaju koristiti računalom. Nadalje, osobe s invaliditetom 

koje se znaju služiti računalom manje su zadovoljne 

statusom nezaposlene osobe, češće su članovi udruga osoba 

s invaliditetom, preferiraju zapošljavanje na otvorenom 

tržištu rada u odnosu na zapošljavanje u zaštićenim uvjetima, 

rjeđe smatraju da bi osobe s invaliditetom mogle imati 

teškoća s drugim radnicima u realizaciji radnih zadataka i u 

socijalnoj komunikaciji, rjeđe smatraju da bi trebali pomoć 

drugih radnika, prilagodbu strojeva i alata, te također rjeđe 

smatraju da su tijekom nezaposlenosti zaboravili znanja i 

vještine potrebne za rad u svome zanimanju. 

Spremnost na daljnje i dodatno obrazovanje 

radi zapošljavanja 

Slika 17, Tablica 17: Podaci o spremnosti ispitanika za 

obrazovanje u cilju zapošljavanja 

45 

40 

35 

30 

25 

% 

20 

15 

10 

5 

0 

32,8 

Spreman/na 

se obrazovati 

i sam/a snositi 

troškove 

Spremnost na obrazovanje 

43,8 

Spreman/na 

se obrazovati 

ali ne i snositi 

troškove 

Spreman/na se obrazovati i sam/a 

snositi troškove 

Spreman/na se obrazovati, ali ne i 

snositi troškove 

Nisam spreman/a na obrazovanje / 

osposobljavanje 

Ukupno 

f % 

188 

251 

134 

302 

23,4 

Nisam 

spreman/na 

obrazovanje 

/ osposobljavanje 

32,8 

43,8 

23,4 

100,00 



Od ukupnog broja ispitanika, njih 43,8% bilo bi spremno do- 

datno se obrazovati ukoliko bi netko drugi snosio troškove 

njihovog obrazovanja, dok 32,8% iskazuje spremnost da 

samostalno snosi troškove svoga daljnjeg obrazovanja. Ukupno 

gledajući, 76,6% osoba s invaliditetom spremno je na 

dodatno obrazovanje što je više nego optimističan podatak. 

I autor Marinić (2008), na uzorku osoba s tjelesnim invaliditetom 

na području Zagreba i okolice, utvrdio je da su osobe s 

invaliditetom u velikom broju spremne na dodatno obrazovanje, 

posebice mlađe osobe s invaliditetom. 

Gubitak znanja, vještina i radnih navika 

tijekom razdoblja nezaposlenosti 

Nešto manje od 11% anketiranih smatra da je tijekom nezaposlenosti 

potpuno zaboravilo znanja i vještine vezane uz 

stečeno zvanje/zanimanje, nešto manje od 44% smatra da 

još ponešto od naučenoga pamti, a oko 45% procjenjuje da 

još pamti gotovo sve naučeno i uvježbano. 

Odgovori na ovo pitanje koreliraju sa stupnjem stručne spreme 

i dužinom nezaposlenosti ispitanika. Dakle, podaci ukazuju da 

što je viša razina stručne spreme, to je zaboravljanje stečenog 

znanja i vještina manje, odnosno da je gubitak stečenih znanja 

i vještina veći što je nezaposlenost dužeg trajanja. 

Ostale značajne korelacije odnose se na poznavanje rada na 

računalu (pozitivna korelacija s pamćenjem znanja i vještina), 

očekivanje mogućih poteškoća u radu (negativna korelacija), 

Slika 18, Tablica 18: Podaci o očuvanosti znanja i vještina ispitanika 

tijekom razdoblja nezaposlenosti – samoprocjena ispitanika 

Pamtim gotovo sve 

Ponešto pamtim 

Potpuno sam 

zaboravio/la sve 

10,8 

Znanje i vještine tijekom razdoblja 

nezposlenosti 

Pamtim gotovo sve od onog što sam 

naučio/la 

Ponešto pamtim od onog što sam 

naučio/la 

Potpuno zaboravio/la 

Ukupno 

45,4 

43,8 

0 10 20 30 40 50 

% 

f % 

te potrebnu pomoć i potrebne prilagodbe alata (negativna 

korelacija s pamćenjem znanja i vještina). 

Ovo je veoma važno jer se osjećaj vlastite profesionalne 

kompetentnosti, odnosno učinkovitosti, pokazao dobrim 

prediktorom uspješnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom 

uključenih u službe za zapošljavanje u SAD-U (Regenold, 

Sherman i Fenzel, 1999.; prema Vash, Crewe, 2004). 

62 

251 

260 

573 

10,8 

43,8 

45,4 

100,00

Očekivane teškoće u slučaju 

zapošljavanja 

Teškoće u odnosu s ostalim radnicima u 

realizaciji zadatka – procjena ispitanika 

Slika 19, Tablica 19: Očekivane teškoće u odnosu s ostalim 

radnicima u realizaciji radnih zadataka 

% 

70 

60 

50 

40 

30 

20 

10 

0 

33,9 

Očekujem 

teškoće 


realizaciji radnih zadataka 

Očekujem teškoće 

Ne očekujem teškoće 

Bez odgovora 

Ukupno 

Ne očekujem 

teškoće 

f % 

194 

378 

1 

573 

Bez odgovora 

33,9 

66,0 

0,2 

100,00 

Oko 34% ispitanika smatra da bi na radnom mjestu mogli 

imati teškoća u odnosu s ostalim radnicima u realizaciji radnih 

zadataka. Oko 66% ispitanika ne očekuje takve teškoće. 

66 

0,2 

Očekivanje teškoća korelira s: 

- razinom stručne spreme – osobe s višom razinom stručnog 

obrazovanja rjeđe očekuju probleme u realizaciji radnih 

zadataka, što ukazuje da viša razina obrazovanja donosi 

stručne kompetencije, ali svakako i samopouzdanje; 

- procjenom da društvo doživljava osobe s invaliditetom 

manje vrijednim članovima, odnosno. osobe koje procjenjuju 

da ih društvo smatra manje vrijednima, očekuju i probleme 

s ostalim radnicima u realizaciji radnih zadataka; 

- dužinom nezaposlenosti - oni ispitanici koji su duže nezaposleni, 

očekuju i veće teškoće u realizaciji radnih zadataka, 

što je i realno za očekivati u odnosu na slabljenje profesionalnih 

kompetencija tijekom vremena; 

- odnosom prema statusu nezaposlenosti – oni ispitanici koji 

smatraju da bi imali teškoća u realizaciji radnih zadataka, 

lakše se mire sa sadašnjim statusom nezaposlene osobe, 

što je zabrinjavajući podatak jer ukazuje da ove osobe gube 

samopouzdanje, odnosno da su uglavnom „digle ruke“ od 

realizacije svojeg zaposlenja; 

- poznavanjem rada na računalu – oni koji poznaju rad na 

računalu, rjeđe očekuju teškoće u realizaciji radnih zadataka; 

- stavom prema zapošljavanju u zaštićenim uvjetima – oni 

koji očekuju teškoće u realizaciji radnih zadataka, preferiraju 

rad u zaštićenim uvjetima, gdje će radni zadaci i okolina 

biti prilagođeni njihovim mogućnostima; 

- ostalim teškoćama – oni koji očekuju teškoće u realizaciji 

radnih zadataka, očekuju i teškoće u socijalnoj komunikaciji. 

Čini se da se ovdje radi doista o osobama s većim 

teškoćama i manjim profesionalnim kompetencijama; 



- očekivanom dodatnom potrebom pomoći drugih radnika, 

- očekivanjem da će im na radnom mjestu trebati prilagoditi 

strojeve i alate; 

- mišljenjem o gubljenju znanja i vještina tijekom nezaposlenosti 

– oni koji smatraju da su izgubili znanja i vještine, 

očekuju i probleme u realizaciji radnih zadataka 


socijalnoj komunikaciji – procjena ispitanika 

Nešto više od 27% anketiranih osoba s invaliditetom smatra 

da bi mogli imati teškoća u socijalnoj komunikaciji s ostalim 

radnicima. 

Očekivanje teškoća korelira sa: 

-- zadovoljstvom sa statusom nezaposlenosti – oni koji 

očekuju teškoće češće su zadovoljni statusom nezaposlene 

osobe, a oni koji ne očekuju teškoće u komunikaciji, 

iskazuju veće nezadovoljstvo svojom nezaposlenošću; 

- poznavanjem rada na računalu – oni koji bolje poznaju 

rad na računalu, očekuju manje poteškoća u socijalnoj 

komunikaciji na radnom mjestu; 

- očekivanim teškoćama u realizaciji radnih zadataka 

Slika 20, Tablica 20: Procjena ispitanika o očekivanim teškoćama u 

socijalnoj komunikaciji 

% 

80 

70 

60 

50 

40 

30 

20 

10 

0 

27,4 

Očekujem 

teškoće 


socijalnoj komunikaciji 

Očekujem teškoće 

Ne očekujem teškoće 

Ukupno 

Ne očekujem 

teškoće 

f % 

157 

416 

573 

72,6 

27,4 

72,6 

100,00 

- očekivanjem da bi trebali dodatnu pomoć ostalih radnika 

u provedbi radnih zadataka; 

- očekivanjem da bi trebali prilagodbu strojeva i alata; 

- mišljenjem o gubitku znanja i vještina tijekom nezaposlenosti.

Potrebna posebna ili dodatna pomoć ostalih 

radnika u provedbi radnih zadataka - 

očekivanja ispitanika 

Slika 21, Tablica 21: Podaci o očekivanjima ispitanika po pitanju 

posebne pomoći ostalih radnika u provedbi radnih zadataka 

% 

51 

50,5 

50 

49,5 

49 

48,5 

48 

Potrebna posebna ili dodatna pomoć 

ostalih radnika u provedbi radnih zadataka 

Očekujem pomoć 

Ne očekujem pomoć 

Ukupno 

49 

Očekujem 

pomoć 

Ne očekujem 

pomoć 

f % 

281 

292 

573 

49,0 

51,0 

100,00 

U provedbi radnih zadataka, 49% anketiranih osoba s invaliditetom 

smatra da bi im bila potrebna dodatna pomoć ostalih 

radnika. 

51 

Procjena da bi im takva pomoć bila potrebna korelira sa: 

- spolom – muški ispitanici nešto rjeđe od žena smatraju da bi 

im pomoć bila potrebna; 

- stupnjem stručne spreme – osobe s višim razinama stručnog 

obrazovanja rjeđe procjenjuju da bi im bila potrebna pomoć 

drugih; 

- prihvaćanjem statusa nezaposlenosti – oni koji smatraju da 

bi im pomoć bila potrebna, manje su nezadovoljni statusom 

nezaposlene osobe; 

- poznavanjem rada na računalu – oni koji se ne služe 

računalom, češće procjenjuju da bi im bila potrebna pomoć 

drugih; 

- procjenom da bi osobe s invaliditetom češće trebale raditi u 

zaštitnim radionicama; 

- procjenama da bi mogli imati poteškoća s drugim radnicima, 

kako u realizaciji posla, tako i u socijalnoj komunikaciji; 

- procjenom da bi im trebali prilagođeni alati i strojevi; 

- procjenom da su tijekom nezaposlenosti izgubili znanja i 

vještine. 

Moguće je zaključiti kako su ispitanici svjesni svojeg položaja, 

no svakako ih je potrebno motivirati i aktivirati da i dalje 

napreduju. 



Prilagodba alata i strojeva na radnom mjestu – 

očekivanja ispitanika 

Više od 48% anketiranih osoba s invaliditetom smatra da bi 

im u slučaju zapošljavanja trebalo prilagoditi strojeve i alate. 

Ovo mišljenje korelira s: 

- razinom stručne spreme – osobe s višom razinom stručne 

spreme rjeđe procjenjuju da bi im trebalo prilagođavanje 

strojeva i alata, 

- poznavanjem rada na računalu – oni koji poznaju rad na 

računalu, rjeđe smatraju da bi im trebalo prilagoditi alate i 

strojeve, i 

- već navedenim procjenama nesamostalnosti, mogućih 

teškoća u radu i u komunikaciji s drugim radnicima, te 

gubitkom znanja i vještina. 

Slika 22a: Skupni prikaz očekivanih teškoća pri zapošljavanju - procjena ispitanika 

% 

80 

70 

60 

50 

40 

30 

20 

10 

0 

Teškoće u realizaciji 

zadatka 

Teškoće u komunikaciji 

sa suradnicima 

Slika 22, Tablica 22: Prilagodba alata i strojeva na radnom mjestu 

– očekivanja ispitanika 

51 

50,5 

50 

% 49,5 

49 

48,5 

48 

48,2 

Potrebna 

prilagodba 

Prilagodba alata i strojeva 

na radnom mjestu 

Potrebna prilagodba 

Nije potrebna prilagodba 

Ukupno 

Potrebna dodatna 

pomoć na radnom 

mjestu 

Da Ne 

Bez odgovora 

51,8 

Nije potrebna 

prilagodba 

f % 

276 

297 

573 

Potrebna prilagodba 

strojeva 

48,2 

51,8 

100,00

Moguće je uočiti da najmanji broj osoba s invaliditetom očekuje 

poteškoće u komunikaciji sa suradnicima na radnom mjestu, 

kao i teškoće u realizaciji radnih zadataka, dok njih gotovo 

50% smatra da bi im bila potrebna prilagodba strojeva, alata i 

sl., odnosno dodatna pomoć drugih radnika. Zanimljivo je da 

se u nedavno provedenom istraživanju stavova poslodavaca 

prema zapošljavanju osoba s invaliditetom (Kiš-Glavaš, Sokač, 

2005, 2006 i 2006a) pokazalo da poslodavci gotovo identično 

procjenjuju očekivane teškoće u odnosu osoba s invaliditetom 

i ostalih radnika na radnom mjestu: poslodavci u 36%, a osobe 

s invaliditetom u 33,9% slučajeva. No, razlikuju se u ostalim 

procjenama: poteškoće u socijalnoj komunikaciji predviđa 

27,4% osoba s invaliditetom i 17,4% poslodavaca, potrebnu 

dodatnu pomoć na radnom mjestu predviđa 49% osoba s invaliditetom 

i 62,1% poslodavaca, a potrebu prilagodbe radnog 

mjesta procjenjuje 48,2% osoba s invaliditetom i 72,8% poslodavaca. 

O ovim potonjim nalazima svakako bi trebalo informirati 

potencijalne poslodavce, čime bi se možda neke od njih motiviralo 

na zapošljavanje osoba s invaliditetom. Navedeni podaci 

mogu donekle ukazivati na nedostatak samopouzdanja osoba s 

invaliditetom, ali i na nedovoljnu informiranost poslodavaca koji 

kao najveće teškoće doživljavaju osiguravanje dodatne pomoći 

za osobu s invaliditetom na radnom mjestu te prilagodbu radnog 

mjesta. To bi moglo upućivati da poslodavci nisu dovoljno 

informirani o radnim i osobnim potencijalima osoba s različitim 

vrstama invaliditeta. Stoga se nameće potreba za dodatnim 

angažiranjem svih sudionika procesa obrazovanja, socijalne i 

zdravstvene skrbi, rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom 

na svim razinama kroz kreiranje fleksibilne i učinkovite 

mreže podrške i praćenja osoba s invaliditetom, od trenutka 

identifikacije invaliditeta do zapošljavanja i zadržavanja posla. 

Uvjeti zapošljavanja 

i radne vrijednosti 

Osobine radnika koje poslodavci najviše traže – 

procjena ispitanika 

Prema procjeni osoba s invaliditetom, najcjenjenije tri osobine 

koje poslodavci očekuju od svojih radnika su: odgovornost, 

znanja i vještine, te motivacija odnosno marljivost i želja za 

radom. U gotovo identičnom postotku (81,2% i 51%) i istim 

redoslijedom kao i osobe s invaliditetom, poslodavci su procijenili 

najpoželjnije osobine koje očekuju od svojih radnika. 

Na trećem mjestu kod poslodavaca se našla pouzdanost i 

usmjerenost na zadatke (32,1%), dok je istu osobinu istaknulo 

17,5 % osoba s invaliditetom. Motiviranost je istaknulo 20,7% 

poslodavaca, čime se ova osobina našla na 4. mjestu liste 

prioriteta poželjnih osobina radnika (Kiš-Glavaš, Sokač, 2005, 

2006., 2006a). Ovako sukladni nalazi ulijevaju optimizam jer 

ukazuju na činjenicu da osobe s invaliditetom – potencijalni 

zaposlenici, vrlo dobro znaju što se od njih očekuje na radnom 

mjestu. 

Rezultati ukazuju pak da oni ispitanici koji su na prvom mjestu 

istaknuli znanja i vještine pretežno misle da upravo te značajke 

ispitanika, uz financijske olakšice, motiviraju poslodavce na 

zapošljavanje osoba s invaliditetom. Nasuprot tome, oni koji 

nisu istaknuli znanja i vještine kao osobine koje bi poslodavci 

cijenili kod svojih radnika, smatraju da bi poslodavce 

za zapošljavanje osoba s invaliditetom najviše motiviralo 

suosjećanje. 



Slika 23, Tablica 23: Rang lista procijenjenih traženih osobina radnika 

% 

80 

70 

60 

50 

40 

30 

20 

10 

0 

77,1 

Odgovornost 

Osobine radnika 

51,3 


Odgovornost 


Motivacija (marljivost, želju za radom) 

Komunikativnost 

Prilagodljivost 

Sklonost timskom radu 

Pouzdanost i usmjerenost na zadatke 

Spremnost za usvajanje novih znanja 

Kreativnost 

Ukupno (osnova za izračun postotka) 

47,6 

Motivacija (marljivost, 

želju za radom) 

27,6 

Komunikativnost 

18 17,8 17,5 16,8 

Prilagodljivost 

Sklonost timskom 

radu 

Pouzdanost i 

usmjerenost na 

zadatke 

442 

294 

273 

158 

103 

102 

100 

96 

64 

573 

Spremsnost na 

usvajanja novih 

znanja 

11,2 

Kreativnost 

f % 

77,1 

51,3 

47,6 

27,6 

18,0 

17,8 

17,5 

16,8 

11,2 

100,00

Razlozi zbog kojih poslodavci zapošljavaju 

osobe s invaliditetom - procjena osoba s 


Slika 24, Tablica 24: Podaci o razlozima zbog kojih 

poslodavci zapošljavaju osobe s invaliditetom – 

procjena osoba s invaliditetom 

60 

50 

40 

% 30 

20 

10 

0 

18,5 

Suosjećanje 

s osobama s 


Razlozi za zapošljavanje 

30,2 

Profes. znanja 

potrebna za 

obavljanje 

Suosjećanje s osobama s invaliditetom 

Profes. znanja potrebna za obavljanje 

posla 

Financijske olakšice koje im daje država 

Bez odgovora 

Ukupno 

51,1 

Financijske 

olakšice koje 

im daje država 

f % 

106 

173 

293 

1 

573 

Bez odgovora 

18,5 

30,2 

51,1 

0,2 

100,00 

Unatoč prethodnom nalazu, preko 50% ispitanika smatra da bi 

poslodavce na zapošljavanje osoba s invaliditetom prije svega 

motivirale financijske olakšice, a tek u 30% slučajeva misle da 

su to profesionalna znanja i vještine.. Gotovo 20% ispitanika 

smatra da bi poslodavce na zapošljavanje osoba s invaliditetom 

motiviralo suosjećanje s osobama s invaliditetom. 

0,2 

Uzimajući u obzir prethodno radno iskustvo i razlog prestanka 

rada, rezultati Hi-kvadrat testa ukazuju da je percepcija ispitanika 

o najvećoj motiviranosti poslodavaca za zapošljavanje 

osoba s invaliditetom financijskim olakšicama jednaka bez 

obzira na razlog prestanka radnog odnosa kod ispitanika koji 

su bili zaposleni te da je ovakva percepcija nešto izraženija 

kod osoba s invaliditetom prijavljenih u evidenciji HZZ – a. 

Također, rezultati pokazuju da upravo osobe s tjelesnom 

invaliditetom i intelektualnim teškoćama u najvećoj mjeri 

smatraju da su poslodavcima za zapošljavanje osoba s invaliditetom 

presudne financijske olakšice koje im pruža država, 

dok gluhe i nagluhe osobe, uz financijske olakšice, ističu i 

profesionalna znanja potrebna za korektno obavljanje posla. 

Zanimljiv je nalaz da one osobe s invaliditetom koje nikad 

nisu bile na razgovoru za posao, u najvećoj mjeri iznose da 

su za zapošljavanje osoba s invaliditetom poslodavcima presudne 

financijske olakšice koje im pruža država, dok osobe s 

invaliditetom koje su bile na razgovoru za posao kod poslodavaca, 

procjenjuju da su to znanja i vještine radnika. 

Također, one osobe koje ništa nisu poduzele po pitanju 

traženja posla te osobe s invaliditetom kojima je važno da 

ih ostali radnici prihvate kao ravnopravne članove kolektiva, 

naglašavaju upravo financijske olakšice kao motivirajući 

činitelj kod poslodavaca. Osobe s invaliditetom koje su se barem 

malo aktivirale u traženju vlastitog posla, one kojima je 

važno da rade s drugim osobama s invaliditetom te one kojima 

nije važno da ih ostali radnici prihvate kao ravnopravne 

članove kolektiva, ističu da je suosjećanje glavni motiv zbog 

kojeg poslodavci zapošljavanju osobe s invaliditetom. 

S obzirom na obrazovnu razinu ispitanika, rezultati pokazuju 

da su osobe s invaliditetom koje kao ključni motiv za 



zapošljavanje navode financijske olakšice, završile srednju 

školu u trajanju od jedne do četiri godine. Ista skupina istovremeno 

ističe i profesionalna znanja osoba s invaliditetom kao 

mogući motivirajući činitelj zapošljavanja osoba s invaliditetom 

od strane potencijalnih poslodavaca, dok polukvalificirani 

radnici smatraju da je primarni motiv poslodavaca suosjećanje 

s osobama s invaliditetom. 

Dakle, preko 18% anketiranih smatra da je suosjećanje presudno 

kod poslodavaca da zaposle osobu s invaliditetom, 

oko 30% smatra da je presudno profesionalno znanje zaposlene 

osobe, a više od 51% smatra da su presudne financijske 

olakšice koje u takvom slučaju država daje poslodavcu. 

Uvjeti / modeli zapošljavanja koje preferiraju 

osobe s invaliditetom 

Prema dobivenim rezultatima pokazalo se da 40% ispitanika 

preferira zapošljavanje u zaštitnim radionicama. Iznenađuje 

veoma visok postotak osoba s invaliditetom koje smatraju da 

je primjereno mjesto rada osoba s invaliditetom u zaštićenim 

uvjetima. Ovo je veoma značajan podatak za one koji zagovaraju 

isključivo opciju inkluzije, jer može upozoriti na 

mogućnost da potpuna integracija u otvorene uvjete može 

za jedan broj osoba s invaliditetom rezultirati potpunom 

isključenosti iz procesa rada. Ovaj nalaz također može 

osnažiti sve zagovornike nužnosti pružanja čitavog kontinuuma 

usluga i mogućnosti pružanja prilike samim osobama 

s invaliditetom da samostalno izvrše izbor. 

Ispitivanje poslodavaca o najprimjerenijem modelu 

zapošljavanja osoba s invaliditetom, pokazalo je da 15,7% 

poslodavaca kao najprimjereniji model zapošljavanja osoba 

Slika 25, Tablica 25: Preferirani model zapošljavanja - prema 

procjeni osoba s invaliditetom 

60 % 

Preferirani model zapošljavanja 

Otvoreno tržište rada 

Zaštitne radionice 

Ukupno 

Zaštitne radionice 

Otvoreno tržište rada 

343 

230 

573 

40 % 

f % 

59,9 

40,1 

100,00 

s invaliditetom drži otvoreno tržište rada, 30,3% zaštićene uvjete 

dok je 53,1% ispitanika navelo da model zapošljavanja 

„ovisi o vrsti i stupnju invaliditeta“ (Kiš-Glavaš, Sokač, 2005, 

2006, 2006a). 

Stav ispitanih osoba s invaliditetom (njih 60%), o tome da bi 

se osobe s invaliditetom primarno trebale zapošljavati na otvorenom 

tržištu rada, povezan je s: 

- razinom stručne spreme – osobe s višom razinom stručnog 

obrazovanja preferiraju zapošljavanje na otvorenom tržištu 

rada, a osobe s nižom razinom obrazovanja zapošljavanje u 

zaštićenim uvjetima;

- procjenom da društvo doživljava osobe s invaliditetom kao 

manje vrijedne članove društva te s mišljenjem da ta razlika 

u stvarnosti ne postoji; 

- članstvom u udrugama osoba s invaliditetom; 

- traženjem zaposlenja posredovanjem HZZ-a; 

- poznavanjem načina korištenja računala; 

- informiranošću o postojanju Fonda za profesionalnu rehabilitaciju 

i zapošljavanje osoba s invaliditetom; 

- mišljenjem da kao osoba s invaliditetom ne bi imali teškoća u 

realizaciji radnih zadataka na radnom mjestu; 

- mišljenjem da kao osobe s invaliditetom ne bi trebali dodatnu 

pomoć u provedbi radnih zadataka na radnom mjestu; 

- mišljenjem da tijekom nezaposlenosti nije došlo do gubitka 

znanja i radnih vještina. 

Stavovi osoba s invaliditetom prema obvezi 

zapošljavanja temeljenoj na kvotnom sustavu 

zapošljavanja 

Osiguranje zapošljavanja osoba s invaliditetom putem obveze 

(kvotnog zapošljavanja) 88% anketiranih smatra korisnim, 

dok 12% smatra da takav način zapošljavanja nije 

dobar jer predstavlja pritisak na poslodavce, te da su im 

osobe s invaliditetom nametnute. Ovakav stav ispitanika 

u određenoj mjeri je povezan sa sljedećim značajkama i 

stavovima: spol (muškarci nešto češće smatraju da kvotno 

zapošljavanje nije dobro zbog nametnutosti), članovi udruga 

osoba s invaliditetom imaju pozitivniji stav prema kvotnom 

zapošljavanju, osobe koje procjenjuju da su tijekom 

Slika 26, Tablica 26: Stavovi osoba s invaliditetom prema obvezi 

zapošljavanja temeljenoj na kvotnom sustavu zapošljavanja 

Nije dobro, pritisak je na poslodavce 

Korisno je jer omogućava zaposlenost 

Bez odgovora 

12 % 

Stavovi o kvotnom zapošljavanju 

0,1 % 

Korisno je jer omogućava zaposlenost 

Nije dobro, osobe s invaliditetom su 

nametnute 

Bez odgovora 

Ukupno 

80 % 

f % 

504 

68 

1 

573 

88,0 

11,9 

0,1 

100,00 

nezaposlenosti više zaboravile od svojih znanja i vještina 

preferiraju kvotno zapošljavanje. Ovi nalazi donekle mogu 

navoditi na razmišljanje da nevladin sektor više potiče postojanje 

kompenzacijskog sustava i mjere pozitivne diskriminacije, 

dakle jedan zaštitnički stav, ili pak da udruge u većoj 

mjeri okupljaju osobe takvih stavova. S druge pak strane, 

osobe s invaliditetom koje su tijekom nezaposlenosti zaboravile 

znanja, vještine i navike potrebne za uspješno obav- 



ljanje posla u svome zvanju, kvotni sustav zapošljavanja 

vjerojatno vide kao jedinu opciju svojeg zapošljavanja. No, 

stvaranje proaktivnog stava u smislu dodatnog obrazovanja 

i obnavljanja ranije stečenih profesionalnih znanja, vještina 

i navika bio bi, zasigurno, mnogo učinkovitiji u povećanju 

zapošljivosti ove skupine osoba s invaliditetom. 

Kako je već rečeno, gotovo 90% osoba s invaliditetom smatra 

da je kvotni sustav zapošljavanja koristan jer omogućava 

zaposlenost osobama s invaliditetom. Isto smatra 80% 

poslodavaca (Kiš-Glavaš, Sokač, 2005, 2006, 2006a). Ipak 

20% poslodavaca smatra da kvotni sustav nije dobar jer obvezuje 

poslodavce na zapošljavanje radnika prema nametnutom 

kriteriju – postojanju invaliditeta. Stoga bi bilo veoma 

važno, unatoč obvezi postojanja kvotnog zapošljavanja, 

pri zapošljavanju osoba s invaliditetom putem postupaka 

selekcije osigurati da posao dobiju upravo najkompetentnije 

osobe s invaliditetom jer samo one mogu otvoriti put 

zapošljavanju ostalih osoba s invaliditetom. Ukoliko bi poslodavci 

imali iskustva s nedovoljno kompetentnim osobama 

s invaliditetom, to bi dodatno produbilo njihove moguće 

negativne stavove prema ovoj populaciji, čime bi kvotni sustav 

bio kontraproduktivna mjera. 

Informiranost o postojanju Fonda za 

profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje 

osoba s invaliditetom 

Podaci ukazuju da preko 40% ispitanika nema informaciju 

o postojanju Fonda i mogućnostima koje im pri poticanju 

njihovog zapošljavanja može pružiti Fond za profesionalnu 

rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Ovdje 

Slika 27, Tablica 27: Informiranost osoba s invaliditetom o 

Fondu za profesionlanu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s 


59 % 

Informiranost ispitanika o postojanju 

Fonda 

Da 

Ne 

Ukupno 

Ne Da 

f % 

341 

232 

573 

41 % 

59,5 

40,5 

100,00 

se zapravo nameće potreba za dodatnim angažiranjem od 

strane samih osoba s invaliditetom, udruga osoba s invaliditetom 

i svih relevantnih institucija, uključujući Fond za profesionalnu 

rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. 

Informacije o mogućnostima rehabilitacije i zapošljavanja 

osoba s invaliditetom koje su predviđene postojećim zakonskim 

okvirima trebale bi biti transparentne i dostupne 

svim osobama s invaliditetom. Transparentnost i dostupnost 

informacija o mogućnostima rehabilitacije i zapošljavanja

potrebno je osigurati na način da sve osobe s invaliditetom, 

bez obzira na stupanj, vrstu, način stjecanja invaliditeta, spol, 

dob, obrazovnu razinu i mjesto boravka, dobiju jedinstvenu, 

pravovremenu i valjanu informaciju koja uključuje i podatke 

o institucijama, tijelima i stručnjacima koji osobama s invaliditetom 

mogu pružiti stručnu potporu pri realiziranju njihovih 

profesionalnih ciljeva. 

Zanimljiv je rezultat koji ukazuje da osobe koje su čule za 

postojanje i aktivnosti Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i 

zapošljavanje osoba s invaliditetom smatraju da poslodavce 

za zapošljavanje osoba s invaliditetom najviše motiviraju financijske 

olakšice poslodavcima od strane države, dok osobe 

s invaliditetom koje nikad nisu čule za postojanje Fonda smatraju 

da je to suosjećanje s osobama s invaliditetom. Također, 

rezultati korelacije pokazuju da osobe koje ne znaju za postojanje 

Fonda imaju nižu razinu stručne spreme, lošije se koriste 

računalom, preferiraju zapošljavanje u zaštitnim radionicama, 

smatraju da bi na poslu imali teškoća u socijalnoj komunikaciji 

s ostalim radnicima te manje pamte znanja, vještine i radne 

navike svog zanimanja. Ovakvi podaci mogu upućivati na 

razmišljanje da osobe koje iskazuju aktivniji pristup traženju 

posla, realnije procjenjuju svoj položaj na tržištu rada i samostalno 

traže informacije o mogućnostima financiranja 

obrazovanja i zapošljavanja putem Fonda i ostalih relevantnih 

institucija, tijela i stručnjaka. 

Aktivan pristup zapošljavanju 

Poduzimanje aktivnosti radi zapošljavanja 

Slika 28, Tablica 28: Podaci o registriranoj nezaposlenosti 

ispitanika - osoba s invaliditetom 

86 % 

Registrirana nezaposlenost (prijava 

u evidenciju Hrvatskog zavoda za 

zapošljavanje) 

Prijavljeni 

Nisu prijavljeni 

Ukupno 

Nisu u evid. HZZ-a 

U evid. HZZ-a 

14 % 

f % 

493 

80 

573 

86,0 

14,0 

100,00 



U evidenciju nezaposlenih HZZ-a prijavljeno je 86% anke- 

tiranih osoba s invaliditetom. Treba napomenuti da se to 

nikako ne može smatrati stvarnim postotkom za ukupnu 

populaciju osoba s invaliditetom u radnoj životnoj dobi, jer 

je više od 2/3 ispitanika anketirano upravo putem HZZ-a. 

Inače, utvrđena je blaga povezanost između razine stručne 

spreme i prijavljenosti u evidenciju HZZ-a, što ukazuje na 

činjenicu da zapošljavanje posredovanjem HZZ-a češće traže 

formalno obrazovanije osobe. 

Nađena je i jača povezanost između dosadašnjeg radnog 

iskustva i prijavljenosti u evidenciju HZZ-a, što ukazuje da 

one osobe s invaliditetom koje su već radile, i dalje češće 

traže posao posredovanjem HZZ-a. 

Konačno, oni koji do posla pokušavaju doći posredovanjem 

HZZ-a, više vjeruju da su za zapošljavanje osoba s invaliditetom 

presudne financijske olakšice, a manje suosjećanje s 

osobama s invaliditetom. 

Aktivnosti traženja posla poduzete tijekom 

posljednjih 6 mjeseci (sve poduzimane aktivnosti 

– mogućnost višestrukih odgovora ) 

Rezultati istraživanja pokazuju da se u cilju pronalaženja 

zaposlenja, ispitanici najčešće informiraju o slobodnim radnim 

mjestima putem HZZ-a (51,1%), potom se općenito informiraju 

o poslodavcima na području na kojem žive (41,)%), 

prate oglase o slobodnim radnim mjestima (31,4%), pišu 

molbe za posao (30,5%) i odlaze na razgovore kod poslodavaca 

(30,2%). Najmanje pak kontaktiraju privatne agencije za 

zapošljavanje (6,3%), daju oglase da traže posao (6,8%), informiraju 

se o poticajima za zapošljavanje (12,2%) i pohađaju 

neke dodatne oblike usavršavanja (16,1%), obraćaju se 

udrugama osoba s invaliditetom za pomoć u pronalaženju 

posla (17,1%), odnosno ne poduzimaju ništa glede traženja 

posla (17,6%). Navedeni podaci ukazuju na potrebu za 

preuzimanjem mnogo aktivnije uloge osoba s invaliditetom 

u rješavanju pitanja svoga zapošljavanja. Aktivno traženje 

posla podrazumijeva preuzimanje uloge subjekta odnosno 

nositelja aktivnosti koje će dovesti do zapošljavanja. 

Hrvatski zavod za zapošljavanje, ostale institucije i agencije 

samo su podržavajuće strukture koje pružaju potrebne 

informacije, posreduju pri zapošljavanju, omogućavaju financiranje 

i stručnu potporu kroz pojedine aktivnosti koje 

vode ka zapošljavanju, međutim osobe s invaliditetom su 

te koje moraju preuzeti ulogu aktivnog nositelja svog profesionalnog 

razvoja. Iz navedenih razloga, zabrinjavajući 

je podatak koji ukazuje na parcijalni pristup traženju posla 

i stoga se nameće potreba osnaživanja osoba s invaliditetom 

za poduzimanje svih potrebnih aktivnosti učinkovitog 

traženja posla. Ova potreba je prepoznata i istaknuta u svim 

značajnim dokumentima koji se bave pitanjima osoba s invaliditetom 

(primjerice Nacionalna strategija za izjednačavanje 

mogućnosti osoba s invaliditetom, NN, 63/07). Također su 

razrađeni koraci koji vode jačanju kapaciteta osoba s invaliditetom 

za aktivan pristup traženju posla, međutim sama 

realizacija je segmentirana i nedovoljno koordinirana od 

strane „podržavajućih struktura“. Primjerice, osobe s invaliditetom 

koje su registrirane u evidenciji Hrvatskog zavoda za 

zapošljavanje imaju mogućnost stjecanja dodatnih znanja 

i vještina traženja posla kroz sljedeće radionice: Metode 

samoprocjene, Pisanje molbe i životopisa i Priprema za 

razgovor s poslodavcem. Navedene radionice izvode se kontinuirano 

cijeli niz godina i predstavljaju redovnu aktivnost 

koja je dostupna svim nezaposlenim osobama. Nositelji i 

voditelji radionica su stručnjaci koji su dodatno osposobljeni 

za rad s grupama. Pretpostavka je da se slične metode

Slika 29, Tablica 29: Podaci o poduzetim aktivnostima traženja posla ispitanika tijekom posljednjih 6 mjeseci 

Ništa nisam poduzeo/la glede traženja posla 

Obratio/la sam se udruzi za osobe sa invaliditetom za pomoć pri traženju posla 

Informirao/la sam se o poticajima za zapošljavanje 

Informirao/la se o poslodavcima na mojem području 

Pratio/la oglase o slobodnim radnim mjestima 

Kontaktirao/la sam privatnu agenciju za zapošljavanje 

Informirao/la se o slobodnim rad. mj. putem HZZ-a 


Dao/la sam oglas da tražim posao 

Napisao/la sam nekoliko molbi za posao 

Javio/la sam se na najmanje 3-4 natječaja za posao 

Bio/la sam na razgovoru kod poslodavca 

Pohađao/la sam jedan ili više tečajeva 

Istraživao/la sam mogućnosti za pokretanje vlastitog posla 

Informirao/la se o slobodnim radnim mjestima putem HZZ -a 

Informirao/la se o poslodavcima na svojem području 

Pratio/la oglase o slobodnim radnim mjestima 

Napisao/la nekoliko molbi za posao 

Bio/la na razgovoru kod poslodavca 

Javio/la se na najmanje 3-4 natječaja za posao 

Istraživao/la mogućnost za pokretanje vlastitog posla 

Ništa nisam poduzeo/la glede traženja posla 

Obratio/la sam se udruzi osoba s invaliditetom za pomoć pri traženju posla 

Pohađao/la sam jedan ili više tečajeva 

Informirao/la sam se o poticajima za zapošljavanje 

Dao/la oglas da tražim posao 

Kontaktirao/la sam privatnu agenciju za zapošljavanje 

Ukupno (izračunato na osnovi odgovora 573 ispitanika) 

6,3 

6,8 

12,2 

17,6 

17,1 

16,1 

21,1 

19,7 

31,4 

30,5 

30,2 

0 10 20 30 40 50 60 

f % 

293 

240 

180 

175 

173 

121 

113 

101 

98 

92 

70 

39 

36 

573 

41,9 

51,1 

51,1 

41,9 

31,4 

30,5 

30,2 

21,1 

19,7 

17,6 

17,1 

16,1 

12,2 

6,8 

6,3 

100,00 



osnaživanja osoba s invaliditetom provode i u udrugama, 

kroz različite projekte, te u drugim institucijama, agencijama 

i tijelima, međutim navedene aktivnosti nisu postavljene kao 

dugoročne, metodologija izvođenja je raznolika, prikupljene 

informacije s tržišta rada i iz obrazovnog sustava često su vrlo 

različite i nedovoljno ažurne. Vidljiva je namjera da se pruži 

podrška osobama s invaliditetom pri ulasku u svijet rada, 

međutim potrebno je osigurati podršku koja je metodološki 

jednoznačna, jasna i transparentna, jednako dostupna svim 

osobama s invaliditetom, te da vodi stjecanju istih kompetencija 

za traženje posla bez obzira tko su nositelji aktivnosti 

osnaživanja osoba s invaliditetom, što za sobom povlači 

potrebu definiranja standarda kvalitete izvođenja navedenih 

aktivnosti, odnosno usluga. 

Faktorskom analizom odgovora na ovo pitanje, izolirane su 

4 glavne komponente: Faktor „standardnih oblika“ traženja 

posla (informiranje o slobodnim radnim mjestima, pisanje 

molbi za posao), Faktor samoinicijative u traženju posla 

(predstavljanje poslodavcima, oglašavanje o traženju posla, 

istraživanje mogućnosti za pokretanje vlastitog posla), Faktor 

aktivnog traženja posla (informiranje o pravima tj. 

mogućim poticajima i povlasticama, pohađanje tečajeva) i 

Faktor traženja pomoći civilnog sektora u pronalažanju posla 

(obraćanje udruzi i sl.). 

Analizom aritmetičkih sredina i standardnih devijacija rezultata 

ispitanika potvrđuje se da se ispitanici zapravo najčešće 

odlučuju za „standardne oblike“ traženja posla, kao što su 

informiranje o slobodnim radnim mjestima i pisanje molbi za 

posao. Ovaj podatak nije iznenađujući s obzirom na činjenicu 

da je najveći broj ispitanika registriran u evidenciji Hrvatskog 

zavoda za zapošljavanje te da navedeni oblici traženja posla 

predstavljaju aktivnosti traženja posla koje su predviđene 

Zakonom o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme 

nezaposlenosti (NN, 32/02, 86/02, 114/03) i Pravilnikom 

o aktivnom traženju posla i raspoloživosti za rad (NN, 94/02) 

i kao takve predstavljaju obvezu za nezaposlenu osobu. 

Međutim, kod ispitanika gotovo da i ne postoji samoinicijativa 

u aktivnom traženju posla, te zapravo uopće nisu aktivni 

pri traženju zaposlenja i gotovo da i ne koriste opciju pomoći 

civilnog sektora u realizaciji spomenutog zadatka. Preciznije 

rečeno, ispitanici ne iskazuju sklonost ka poduzimanju ostalih 

aktivnosti aktivnog pristupa traženju posla. Navedeni 

rezultati mogu dovesti do nekoliko mogućih zaključaka, npr. 

osobe s invaliditetom nisu dovoljno aktivne u traženju posla 

zbog: a) nedovoljnog poznavanja metoda i tehnika aktivnog 

pristupa traženju posla, b) nedostatka samopouzdanja uslijed 

„loše situacije“ u području zapošljavanja i rada osoba s 

invaliditetom, c) nedostatne podrške od strane institucija, 

udruga, obitelji i prijatelja. Bez obzira na moguće uzroke 

nedovoljno aktivnog pristupa traženju posla osoba s invaliditetom, 

navedeni rezultati ukazuju na potrebu jačanja uloge 

osoba s invaliditetom u traženju posla, a to je moguće jedino 

na način da se osobe s invaliditetom osnaže za zauzimanje 

proaktivnog i pozitivnog stava na tržištu rada, nadalje da se 

osposobe za korištenje i provođenje svih metoda i tehnika 

aktivnog traženja posla, ali i da se tržište rada pripremi za 

uključivanje osoba s invaliditetom.


(moguće navođenje više poteškoća) 

U navođenju percipiranih teškoća pri aktiviranju ispitanika za 

traženje posla, na prvom mjestu ispitanici navode mišljenje 

da osobe s invaliditetom nitko neće zaposliti (36,1%). Ovakav 

stav rezignacije i odustajanja, upravo u najvećoj mjeri demo- 

Slika 30, Tablica 30: Podaci o teškoćama ispitanika pri aktiviranju za traženje posla 

% 

40 

35 

30 

25 

20 

15 

10 

5 

0 

19,7 

Nemam financijskih 

mogućnosti da 

često odlazim 

na zavod za 

zapošljavanje, 

kupujem novine i sl. 

11 

Ne znam kako 

se pišu molba i 

životopis 


Nemam 

financijskih 

mogućnosti za 

pohađanje tečaja 

Mislim da osobe s invaliditetom ionako neće nitko zaposliti 

Nemam financijskih mogućnosti za pohađanje tečaja 

Ništa (nema poteškoća) 

Nemam financijskih mogućnosti često odlaziti na Zavod za zapošljavanje, kupovati novine i sl. 

Ni poznanici ne znaju ništa o lokalnim poslodavcima 

Ne obraćam se institucijama jer mi nisu ništa ponudile 

Ne znam kako se piše molba i životopis 

Ukupno (izračunato na osnovi odgovora 573 ispitanika) 

35,8 

tivira ove osobe na aktiviranje za zapošljavanje. Prema nedavno 

provedenom istraživanju stavova poslodavaca prema 

zapošljavanju i radu osoba s invaliditetom (Kiš-Glavaš, Sokač, 

2005, 2006, 2006a) svega 16,5% poslodavaca zapošljava osobe 

s invaliditetom, a svega 21% izjavljuje da je razmišljalo o tome 

da zaposli osobu s invaliditetom, a čak 42% ih izjavljuje da u 

njihovom poduzeću/obrtu postoji radno mjesto na kojem bi 

17,8 

Moji poznanici 

ne znaju ništa o 

poslodavcima 

ovdje 

17,3 

Ne obraćam se 

institucijama 

jer mi ništa nisu 

ponudile 

Osobe s 


ionako nitko neće 

zaposliti 

f % 

207 

205 

158 

113 

102 

99 

63 

573 

36,1 

27,6 

Ništa (nema 

poteškoća) 

36,1 

35,8 

27,6 

19,7 

17,8 

17,3 

11,0 

100,00 



se mogla zaposliti osoba s invaliditetom. Ovakav nalaz nije 

neuobičajen upravo stoga što se u kontekstu zapošljavanja 

osoba s invaliditetom svi sudionici deklarativno pozitivno 

izjašnjavaju o uključivanju, međutim u samoj provedbi dolazi 

do brojnih prepreka čiji uzroci mogu biti mnogostruki. Jedan 

od značajnijih uzroka koji su prepoznale i osobe s invaliditetom 

su često nedostatna i neadekvatna stručna znanja i vještine te 

stoga njih čak 77% izražava spremnost za daljnje obrazovanje, 

ali 35,8% navodi kako nema financijskih sredstava za dodatno 

ospsobljavnaje. 

27,6% ispitanika navodi da nema poteškoća pri traženju posla. 

Međutim činjenica je da su i ovaj odgovor pružile nezaposlene 

osobe što pak ukazuje na prisustvo određenih teškoća 

i stoga se nameće potreba za intenzivnijim pristupom ovoj 

skupini ispitanika kako bi se identificirali stvarni razlozi njihovoj 

nezaposlenosti, kao i poteškoće koje vjerovatno postoje, 

ali možda nisu ponuđene kao jedan od odgovora u upitniku. 

Nadalje, kao sljedeće poteškoće ispitanici navode nedostatak 

financijskih mogućnosti za odlazak na evidenciju nezaposlenih, 

kupovinu novina i sl. (19,7%). Najmanjom preprekom 

osobe s invaliditetom vide u činjenici da ne znaju pisati molbu 

i životopis (11%). 

Faktorskom analizom ovog pitanja, izlučene su dvije glavne 

komponente: Faktor financijskih i subjektivnih prepreka aktiviranju 

za traženje posla i Faktor negativističkog stava prema 

mogućnostima zapošljavanja, iako je potrebno naglasiti kako 

je nezaposlenost ove skupine nezaposlenih najčešće posljedica 

sinergijskog djelovanja većeg broja navedenih faktora. 

Procjene važnosti nekih elemenata posla 

Ispitanici su ocjenjivali svaki od predloženih elemenata, 

koristeći sljedeće ocjene: 

1 = nije mi važno, 2 = uglavnom mi nije važno, 

3 = osrednje mi je važno, 4 = prilično mi je važno i 

5 = jako mi je važno. 

Ispitanici su procjenjivali stupanj važnosti pojedinih eleme- 

nata koje bi uzimali u obzir prilikom odlučivanja o poslu, 

odnosno elemenata koji bi im bili važni za zadovoljstvo 

poslom. Neki od ovih elemenata imaju specifičnu važnost za 

osobe s invaliditetom i vjerojatno ne bi dolazili do izražaja 

kod osoba bez invaliditeta, dok su drugi elementi opći i vjerojatno 

podjednako važni kako za populaciju osoba s invaliditetom, 

tako i za opću populaciju. 

Većina osoba s invaliditetom visoki stupanj važnosti pridaje 

“plaći” i “prihvaćenosti od drugih radnika”. Uglavnom ta 

dva momenta ocjenjuju jako važnima i važnima. Rezultati 

ukazuju da je svim osobama s invaliditetom koje su ranije 

radile, bez obzira na razlog prestanka radnog odnosa, upravo 

prihvaćenost od strane drugih radnika izrazito važna. Međutim, 

mnogi procjenjuju i da je prilično važno pronaći bilo kakav 

posao kojim bi se mogli uključiti u svijet rada i tako realizirati 

mogućnosti i funkcije koje rad pruža – ekonomsku, socijalnu, 

psihološku i izvor društvenog statusa i prestiža (Šverko, 1991; 

prema Kolesarić, Krizmanić, Petz, 1991), što potvrđuju i rezultati 

faktorske analize. Isto tako, prilično važnim procjenjuju

Slika 31, Tablica 31: Podaci o važnosti nekih elemenata posla – procjena osoba s invaliditetom 

5 

4,5 

4 

3,5 

3 

2,5 

2 

1,5 

1 

0,5 

0 

Elementi posla 

Pristojna plaća 

Pristojna plaća 

Prihvaćenost od ostalih radnika 

Dobivanje bilo kakvog posla 

Prilagođeno radno mjesto i uvjeti rada 

Dostupna mogućnost učenja/napredovanja 

Osiguran primjeren prijevoz do posla 

Posao blizu kuće / stana 

Rad na poslu u svom zvanju 

Prihvaćenost od 

drugih radnika 

Pristup radnom mjestu bez prepreka 

Rad s drugim osobama s invaliditetom 

Ocjena grupe je statistički značajno niža od procjene ostalih 

ocjena grupe je statistički značajno viša od procjene ostalih 

Bilo kakav posao 

Skupna slika – prosječne ocjene svih anketiranih 

Prosječna ocjena važnosti po vrstama invaliditeta 

Ispitanici - 

ukupno 

4,38 

4,36 

3,75 

3,72 

3,67 

3,6 

3,43 

3,34 

3,1 

2,81 

Prilagođeno radno 

mjesto i uvjeti 

Mogućnost učenja i 

napredovanja 

Osobe s tjelesnim 


4,23 

4,25 

3,59 

3,72 

3,83 

3,46 

3,35 

3,43 

3,19 

2,56 

Osiguran prijevoz 

Gluhe i nagluhe 

osobe 

4,46 

4,28 

3,76 

3,85 

3,71 

3,83 

3,43 

3,5 

3,14 

3,13 

Posao blizu kuće 

4,32 

4,35 

3,57 

3,93 

3,65 

3,63 

3,38 

3,47 

3,32 

2,62 

Posao u svojem 

zvanju 

Slijepe i 

slabovidne osobe 

Pristup bez 

prepreka 

Osobe s intel. 

teškoćama 

4,45 

4,56 

4,13 

3,35 

3,33 

3,68 

3,49 

3,16 

2,78 

3,12 

Rad s drugim 

osobama s inval. 

Osobe s kroničnim 

bolestima 

4,38 

4,33 

3,45 

4,05 

3,58 

3,82 

3,85 

3,23 

3,28 

3,18 



“prilagođeno radno mjesto i radne uvjete”, “mogućnost učenja 

i napredovanja” te “osiguran prijevoz”. Osrednje važnim ocjenjuju 

“posao blizu kuće”, “posao u svojem zvanju” i “pristup radnom 

mjestu bez prepreka”. Nešto manje im je važno da “rade s 

drugim osobama s invaliditetom”. 

Dakako, ove procjene dijelom ovise i o vrsti invaliditeta što je 

prikazano u donjoj tablici: 

Sve dobivene korelacije logične su i očekivane i zapravo proizlaze 

iz prirode samih teškoća osobe, odnosno prepreka koje 

su osobama s takvim teškoćama postavljene u prirodnom i 

društvenom okruženju. 

Tablica 31a: Procjena važnosti nekih elemenata posla prema vrsti teškoća 

Faktorskom analizom pitanja izolirane su tri glavne komponente: 

Faktor prilagodbe radnog mjesta i uvjeta rada, 

neimenovana glavna komponenta i Faktor intrinzične motivacije 

u poslu. Uvidom u rezultate aritmetičkih sredina i standardnih 

devijacija rezultata ispitanika moguće je zaključiti 

da je ispitanicima veoma važno da im radno mjesto, pristup 

radnom mjestu i uvjeti rada budu prilagođeni, te da je za dio 

ispitanika izrazito važno da imaju mogućnost učiti i napredovati 

u struci kao i raditi poslove u svojoj struci, tj. da posao 

ispunjava njihove psihološke potrebe, prije svega potrebu za 

samoaktualizacijom. 

VRSTA INVALIDITETA VAŽNIJE (NEGO DRUGIMA) MANJE VAŽNO (NEGO DRUGIMA) 

Osobe s tjelesniim 


» mogućnosti učenja i napredovanja 

Gluhe i nagluhe osobe » rad s drugim osobama s invaliditetom nema razlika 

Slijepe i slabovidne osobe nema razlika nema razlika 


teškoćama 


Osobe s višestrukim 


» prihvaćenost od drugih 

» rad s drugim osobama s invaliditetom 

(više od ostalih) 

» dobivanja bilo kakvog posla 

» blizina radnog mjesta mjestu stanovanja 

» prilagođenost radnog mjesta i uvjeta rada 



» plaća 

» prihvaćenost od drugih radnika 


» pristup radnom mjestu bez prepreka 

» prilagođeno radno mjesto 

» mogućnosti učenja i napredovanja 

nema razlika 

» rad s drugim osobama s invaliditetom nema razlika

Procjene važnosti nekih prepreka za 

zapošljavanje 



Slika 32, Tablica 32: Podaci o važnosti prepreka za zapošljavanje – procjena osoba s invaliditetom 

3,5 

3 

2,5 

2 

1,5 

1 

0,5 

0 

Nedostatak 

radnog iskustva 

Ograničene 

mogućnosti 

obavljanja posla 

Prepreke za zapošljavanje 

Neprilagođenost 

radnih zadataka 

Nedostatak radnog iskustva 

Ograničene mogućnosti obavljanja posla 

Neprilagođenost radnih zadataka 

Slabiji učinak od osoba bez inv. 

Izuzetan napor pri radu 

Predrasude drugih 

Nedovoljno znanja za kvalitetan rad 

Neprilagođenost radnog mjesta 

Ne bi me prihvatili kao ravnopravnog 

Nedostatak potpore na rad. mj. (asistent) 

Teškoće dolaska do radnog mjesta 

Teškoće u komunikaciji s drugima 

Nedostatak prisutnosti člana obitelji 



Skupni grafički prikaz – prosječne ocjene svih anketiranih 

Slabiji učinak od 

osoba bez inv. 

Prosječna ocjena važnosti prepreka po vrstama invaliditeta 

Ispitanici - 

ukupno 

3,28 

3,09 

2,94 

2,88 

2,85 

2,82 

2,78 

2,74 

2,64 

2,59 

2,4 

2,4 

1,84 

Izuzetan napor 

pri radu 

Mišljenje drugih 

da osobe s inv. 

slabije rade 



3,34 

3,03 

3 

2,83 

2,94 

2,9 

2,72 

2,93 

2,64 

2,38 

2,59 

2,14 

1,56 




Nedovoljno 

znanje za 

kvalitet. rad 

Neprilagođenost 

radnog mjesta 


osobe 

3,24 

3,34 

3,08 

3,23 

3,01 

3,15 

3,01 

2,97 

2,98 

2,97 

2,68 

3,24 

2,41 

Neprihvaćanje 

kao 

ravnopravnog 

Slijepe i 


3,07 

3,23 

3,18 

2,59 

2,68 

2,55 

2,67 

2,91 

2,41 

2,5 

2,44 

2,16 

1,63 

Nedostatak 

potpore na rad. 

mj. (asistenta) 

Dolazak i pristup 

radnom mjestu 


teškoćama 

3,34 

2,82 

2,64 

3,03 

2,71 

2,61 

2,81 

2,25 

2,53 

2,76 

1,99 

2,38 

2,02 

Teškoće u 

komunikaciji 

Neprisutnost 

nekog od 

obitelji 


bolestima 

3,25 

3,05 

2,92 

3,08 

3,17 

3,1 

3 

2,68 

2,78 

2,55 

2,57 

2,4 

1,72 



Gledajući u prosjeku, anketirane osobe s invaliditetom ne 

doživljavaju osobito značajnima prepreke koje bi mogle 

proizići iz njihovog invaliditeta. Najznačajnijom, ali ipak samo 

osrednje važnom preprekom procjenjuju nedostatak radnog 

iskustva. Nešto manju, ali još uvijek osrednju važnost pripisuju 

svojim ograničenim mogućnostima obavljanja posla, 

neprilagođenosti radnih zadataka njihovim mogućnostima, 

slabijem učinku od onoga koji postižu osobe bez invaliditeta, 

velikom naporu pri radu te mišljenju drugih da osobe s invaliditetom 

ne mogu dobro raditi. Osrednjim ili pak manje važnim 

preprekama doživljavaju još: nedovoljno znanje za kvalitetan 

Tablica 32a: Procjena važnosti nekih prepreka pri zapošljavanju prema vrsti invaliditeta 





nema razlika 

» teškoće u komunikaciji 

» ograničene mogućnosti obavljanja posla 

» slabiji radni učinak od osoba bez invaliditeta 

» neprihvaćenost kao ravnopravnog suradnika 

» nedovoljno znanje za kvalitetan rad 

» nedostatak prisutnosti člana obitelji 

» nedostatak potpore na radnom mjestu (asistenta) 

Slijepe i slabovidne osobe » neprilagođenost radnih zadataka 


teškoćama 

nema razlika 

» teškoće u komunikaciji 

» nedostatak potpore na radnom mjestu 

» nedostatak prisutnosti člana obitelji 

nema razlika 

Osobe s kroničnim bolestima nema razlika nema razlika 



nema razlika nema razlika 

rad, neprilagođenost radnog mjesta, neprihvaćenost osobe 

s invaliditetom kao ravnopravnog suradnika i nedostatak 

potpore na radnom mjestu (asistenta). Uglavnom nevažnim 

smatraju prepreke u prilazu radnom mjestu, teškoće u komunikaciji 

i nedostatak prisutnosti nekog od članova obitelji. 

Rezultati ukazuju da teškoće dolaska do radnog mjesta nitko 

od ispitanika koji već imaju radnog iskustva, i to bez obzira na 

razlog prestanka radnog odnosa, ne vidi važnom preprekom 

pri njihovom zapošljavanju i radu. 

Značajne korelacije ukazuju na razlike u doživljavanju prepreka, 

ovisno o vrsti invaliditeta: 

» slabiji radni učinak od osoba bez invaliditeta 

» mišljenje drugih da osobe s invaliditetom ne 

mogu dobro raditi 

» teškoće dolaska do radnog mjesta 

» neprilagođenost radnog mjesta i radnih zadataka 

» ograničene mogućnosti obavljanja posla 

» mišljenje drugih da osobe s invaliditetom ne 

mogu dobro raditi

Zanimljivo je, i pomalo neočekivano da upravo gluhe i nagluhe 

osobe, koje poslodavci percipiraju kao potencijalno 

najpoželjniju radnu snagu u odnosu na druge osobe s invaliditetom 

(Kiš-Glavaš, Sokač, 2005, 2006, 2006a) subjektivno percipiraju 

najviše teškoća u zapošljavanju. Da li nemogućnost 

potpune participacije u socijalnoj komunikaciji doista predstavlja 

tako značajnu prepreku koja se onda reflektira i na druga 

područja funkcioniranja gluhih i nagluhih osoba ili pak postoje 

neki drugi razlozi ovako niskom samopouzdanju? U prilog prvoj 

tvrdnji mogu ići rezultati istraživanja autorica Vash i Crewe 

(2004) koje navode da osobe bez teškoća, kao i one s tjelesnim 

invaliditetom sljepoću vide kao «najteže oštećenje». Međutim s 

tim se ne slažu niti gluhe niti slijepe osobe.Naime, kako ističu 

autorice, gluhe i nagluhe osobe često navode da bi radije bile 

slijepe nego gluhe, te da ljudi koji nisu gluhi slabo suosjećaju 

s posljedicama gluhoće. Ovaj stereotip da je gluhoća najmanje 

teško, odnosno najmanje ograničavajuće oštećenje, vjerojatno 

rezultira nerazumijevanjem kompleksnosti problema gluhih 

osoba i nerealnim očekivanjima od strane okoline, pa tako i potencijalnih 

i aktualnih poslodavaca. Tome vjerojatno pogoduje 

i trend prisutan u našoj zemlji, a koji podrazumijeva da se 

gluhe osobe usmjeravaju ili isključivo na verbotonalni pristup 

u komunikaciji ili isključivo na znakovni jezik, čime se realno 

ograničavaju njihove mogućnosti komuniciranja, a time i stjecanja 

potrebnih kompetencija i samopouzdanja. 

Analizom ovog pitanja izdvojene su dvije glavne komponente: 

Faktor predrasuda okoline i prepreka koje proizlaze iz teškoća 

i Faktor neprilagođenosti radnog mjesta i zadataka. Uvidom 

u aritmetičke sredine i standardne devijacije rezultata ispitanika, 

moguće je uočiti da ispitanici percipiraju postojanje 

predrasuda i vlastita ograničenja koja proizlaze iz oštećenja, 

no ne smatraju ih i suviše velikom preprekom pri njihovom 

zapošljavanju. Također, uočava se da neprilagođenost radnog 

mjesta i radnih zadataka, kao i teškoće dolaska do radnog 

mjesta ispitanici ne uočavaju ili pak ne smatraju značajnijim 

preprekama pri njihovom zapošljavanju, dok u većoj mjeri 

ističu vlastite ograničene mogućnosti obavljanja poslova. Zanimljivo 

bi bilo utvrditi da li sami ispitanici smatraju da imaju 

ograničene mogućnosti obavljanja poslova ili smatraju da ih 

takvima percipiraju potencijalni poslodavci te isto vide jednom 

od značajnijih prepreka vlastitom zapošljavanju. 

Socijalni aspekti zapošljavanja i rada 






Iznimno važnim vrijednostima koje treba ostvarivati u životu 

ispitanici ocjenjuju ostvarivanje prihoda i općenito koristan 

rad. Drugim riječima, ispitanici rad doživljavaju kao način ostvarivanja 

ekonomskih i socijalnih potreba. Radom žele doprinijeti 

uzdržavanju obitelji, žele postići statusa u društvu, 

žele “da ih okolina uvažava i cijeni”, žele koristiti svoja znanja i 

sposobnosti i stručno napredovati. Osim toga, rezultati pokazuju 

da je svim osobama s invaliditetom koje su već radile, i 

to bez obzira na razlog prestanka radnog odnosa, izuzetno 

važno da što prije ponovno počnu raditi i stjecati radni staž. 



Slika 33, Tablica 33: Socijlani aspekti zapošljavanja i rada – procjena osoba s invaliditetom 

5 

4,5 

4 

3,5 

3 

2,5 

2 

1,5 

1 

0,5 

0 

Da ostvarujem 

prihod 

Socijalni aspekti posla 

Ostvarivati prihod 

Raditi nešto korisno 

Moći uzdržavati obitelj 

Što prije se zaposliti i stjecati radni staž 

Kretati se među ljudima 

Koristiti znanja i sposobnosti 

Postići da me okolina uvažava i cijeni 

Živjeti mirno i bez stresova 

Stručno napredovati 

Biti s ljudima koji me razumiju 

Aktivnošću očuvati znanja i vještine 

Ne naprezati se previše 

Da radim nešto 

korisno 

Izbjegavati brojne i nepoznate ljude 

Da mogu 

uzdržavati 

obitelj 

Da radim i 

stječem radni 

staž 



Skupna slika - prosječne ocjene svih anketiranih 

Prosječna ocjena važnosti prepreka po vrstama invaliditeta 

Ispitanici - 

ukupno 

4,56 

4,55 

4,48 

4,41 

4,41 

4,39 

4,38 

4,33 

4,14 

4,14 

3,6 

3,04 

2,32 

Da se krećem 

među ljudima 

Da koristim 

svoja znanja i 

sposobnosti 



4,56 

4,6 

4,43 

4,28 

4,46 

4,46 

4,29 

4,16 

4,22 

4 

3,72 

3,11 

2,15 

Da me okolina 

uvažava i cijeni 

Da živim mirno 

i bez stresova 


osobe 

4,5 

4,56 

4,56 

4,37 

4,25 

4,34 

4,37 

4,46 

4,14 

4,19 

3,62 

3 

2,62 

Da stručno 

napredujem 

4,63 

4,53 

4,52 

4,5 

4,5 

4,44 

4,37 

4,35 

4,09 

4 

3,64 

2,99 

1,84 

Da okolina ima 

razumijevanja 

za mene 

Slijepe i 


Da očuvam 

znanja i 

sposobnosti 


teškoćama 

4,46 

4,47 

4,36 

4,52 

4,34 

4,22 

4,46 

4,41 

3,98 

4,04 

3,36 

2,95 

2,61 

Da se previše 

ne naprežem 

Da izbjegavam 

nepoznate 


bolestima 

4,37 

4,5 

4,43 

4,05 

4,25 

4,17 

4,33 

4,45 

3,97 

4,3 

3,1 

3,45 

2,72

Specifične razlike, s obzirom na vrstu invaliditeta su sljedeće: 

Tablica 33a: Procjena važnosti nekih prepreka pri zapošljavanju prema vrsti invaliditeta 





nema razlika 

Slijepe i slabovidne osobe nema razlika 


teškoćama 




» izbjegavanje brojnih i nepoznatih ljudi 

(općenito, izbjegavati kretanje među ljudima) 


» izbjegavanja napora 


nema razlika 

Faktorskom analizom pitanja izdvojene su dvije glavne 

komponente: Faktor važnosti rada u životu pojedinca i 

Faktor socijalne podrške i mirnog života, a analizom odgovora 

ispitanika pokazalo se da ispitanici naglašeno ističu 

» zapošljavanje radi stjecanja radnog staža 

» miran život bez stresova 


nema razlika 


(više od osoba s tjelesnim invaliditetom) 

» važnost korištenja znanja i sposobnosti 

» stručno napredovanje 

» očuvanje znanja i vještina 

»ostvarivanje prihoda 

»mogućnosti uzdržavanja obitelji 

» stjecanje radnog staža 

» ostvarivanje prihoda 

» korištenje znanja i sposobnosti 

» očuvanje znanja i sposobnosti 

» stručno napredovanje 

» kretanje među ljudima 

» očuvanja znanja i sposobnosti 

» ostvarivanje prihoda 

važnost rada u njihovom vlastitom životu (salijentnost 

uloge rada), te da istovremeno visoko procjenjuju sigurnu 

socijalnu okolinu i miran život bez mnogo stresova 

i previše naprezanja. 



Specifične razlike u 

odgovorima s obzirom na 

vrstu i složenost invaliditeta 

Vidljive su značajne razlike u odgovorima između skupina 

ispitanika s obzirom na vrstu i složenost njihovog invaliditeta. 

Sagledavajući razlike moguće je dobiti detaljniju sliku 

o stavovima i motivaciji osoba s invaliditetom s obzirom na 

specifičnosti koje donosi pojedina vrsta invaliditeta. 

Tako, u odnosu na ostale skupine, osobe s tjelesnim invaliditetom 

izjavljuju kako su prosječno duže nezaposlene te usporedno 

s tom izjavom imaju i manje radnog staža od ostalih 

ispitanika. Češće od ostalih ispitanika odabiru zapošljavanje 

na otvorenom tržištu rada, češće se informiraju o pravima 

koja njihovi budući poslodavci i oni mogu ostvariti kod 

zapošljavanja, ali i češće istražuju mogućnosti za pokretanje 

vlastitog posla. Manje od ostalih ispitanika smatraju kako bi 

im na radnom mjestu trebala posebna ili dodatna pomoć. 

Oni se bolje služe računalom te rjeđe kao poteškoću pri aktiviranju 

za traženje posla vide vlastito neznanje pisanja molbe 

i životopisa. Češće kao poteškoće navode neobraćanje institucijama, 

smatrajući kako im nikad ništa nisu ponudile, kao i 

stav kako osobe s invaliditetom ionako nitko neće zaposliti. 

Češće navode kako su sami spremni snositi troškove dodatnog 

osposobljavanja ili obrazovanja, ako bi to povećalo njihove 

šanse za zapošljavanjem. Važniji im je adekvatan posao 

nego visoka plaća, nije im važno da s njima rade i druge 

osobe s invaliditetom te da ih ostali radnici prihvaćaju, dok 

važnijim smatraju mogućnosti učenja i napredovanja. Veću 

prepreku pri zapošljavaju vide u teškoćama dolaska do radnog 

mjesta i neprilagođenosti radnog mjesta, dok rjeđe od 

ostalih preprekom smatraju teškoće u komunikaciji s drugim 

osobama, nedostatak prisutnosti nekog od članova obitelji i 

nedostatak potpore na radnom mjestu. U životu im je manje 

od ostalih važno da se što prije zaposle i stječu radni staž te 

da izbjegavaju brojne i nepoznate ljude. 

Ovakvi odgovori odaju sliku o skupini osoba s invaliditetom 

koja ima više samopouzdanja u odnosu na druge skupine osoba 

s invaliditetom. Sve navedeno upućuje na spremnost na 

rad, ali na odabranim i odgovarajućim poslovima, što bi, uz 

naznaku o određenom nepovjerenju u institucije i negativnoj 

percepciji vlastitog položaja u svijetu rada, moglo dijelom 

ukazati na neke od razloga nezaposlenosti ove skupine. 

Gluhe i nagluhe sobe iskazuju upravo suprotne stavove o 

vlastitom položaju u svijetu zapošljavanja i rada. Oni imaju 

više radnog staža, a također ih je i više prijavljenih u evidenciji 

Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, barem prema ovom 

uzorku. Zanimljivo je i da češće od ostalih skupina razmišljaju 

o osobinama koje potencijalni poslodavci cijene kod svojih 

radnika. Tako navode odgovornost i spremnost za usvajanje 

novih znanja kao osobine koje poslodavci najviše cijene, 

dok nešto rjeđe navode motivaciju. Suprotno očekivanjima, 

smatraju da bi se osobe s invaliditetom primarno trebale 

zapošljavati u zaštitnim radionicama. Ovaj podatak 

objašnjavaju svi sljedeći navodi. U visokom postotku smatraju 

kako bi na radnom mjestu mogli imati teškoća u realizaciji 

radnih zadataka, kao i u socijalnoj komunikaciji u odnosu s 

ostalim radnicima te da bi trebali imati dodatnu pomoć ostalih 

radnika u provedbi radnih zadataka. Nadalje, za budući 

posao nešto im je važniji osiguran primjeren prijevoz na radno 

mjesto te da s njima rade i druge osobe s invaliditetom. 

Jednom od prepreka pri zapošljavanju vide teškoću dolaska 

do radnog mjesta, što je zanimljivo, s obzirom da bi se ovakav 

odgovor očekivao od slijepih ili osoba s tjelesnim invalidite-

tom, ili intelektualnim teškoćama, no ne i od gluhih osoba. 

Budući da se radi o fizičkom dolasku do mjesta rada, moguće 

je pretpostaviti da je pitanje krivo protumačeno, općenito 

kao teškoće pronalaženja radnih mjesta ili realizacije posla, 

što je i mogući primjer prikaza teškoća u razumijevanju verbalnih 

poruka od strane ove skupine. Kao prepreke navode i 

vlastite ograničene mogućnosti obavljanja poslova, teškoće 

u komunikaciji s drugim osobama, nemogućnost postizanja 

istog radnog učinka koji postižu ostali radnici, stav o mišljenju 

drugih da osobe s invaliditetom ne mogu dobro raditi te 

sumnju da ih ostali radnici ne bi prihvatili kao ravnopravnog 

člana kolektiva. Također, procjenjuju kako nemaju dovoljno 

znanja za kvalitetan rad što je mogući indikator za promjenu 

ili prilagodbu u samom sustavu njihovog obrazovanja. Dvije 

najznačajnije procijenjene prepreke su nedostatak prisutnosti 

nekog od članova obitelji, što bi se moglo objasniti 

povezanošću zbog komunikacijskih prepreka te nedostatak 

potpore na radnom mjestu, u smislu radnog asistenta. Budući 

da su jedina od dvije skupine koje navode kako im je važno 

izbjegavati brojne i nepoznate ljude, tako im je i nešto manje 

od ostalih važno kretati se među ljudima. 

Ovakav nepovjerljiv stav zaokružuju i posljednja dva podatka 

- češće se od ostalih skupina za pomoć pri traženju posla 

obraćaju udruzi osoba s invaliditetom, a kao poteškoću pri 

aktiviranju za traženje posla u visokom postotku navode stav 

kako osobe s invaliditetom ionako nitko neće zaposliti. 

Stavovi slijepih i slabovidnih osoba odaju njihov pozitivan 

odnos prema radu, priličnu želju za zapošljavanjem, te veliku 

dozu samopouzdanja i samoaktivnosti u odnosu na ostale 

podskupine. Oni češće smatraju kako bi se osobe s invaliditetom 

primarno trebale zapošljavati na otvorenom tržištu 

rada, te u većem postotku izjavljuju kako tijekom razdoblja 

nezaposlenosti pamte dosta od onoga što su naučili. Suklad- 

no tome, rjeđe smatraju kako bi na radnom mjestu trebali 

posebnu ili dodatnu pomoć ostalih radnika u provedbi 

radnih zadataka. Češće jasno i realno procjenjuju da bi na 

radnom mjestu trebali prilagodbu strojeva i alata. Njihova 

se samoaktivnost očituje u tome što više od ostalih skupina 

osoba s invaliditetom poduzimaju konkretne korake s ciljem 

zapošljavanja. Tako u tijekom 6 mjeseci prije popunjavanja 

Upitnika češće od ostalih pohađaju tečajeve, češće se javljaju 

na natječaje za posao, informiraju o pravima budućih poslodavaca 

te obraćaju udruzi osoba s invaliditetom za pomoć 

pri traženju posla. Izjavljuju kako su spremni dodatno se osposobljavati, 

ali ako bi netko drugi snosio troškove. U percepciji 

prepreka pri zapošljavanju češće navode neprilagođenost 

radnih zadataka, dok nemogućnost postizanja istog radnog 

učinka u odnosu na ostale radnike, te mišljenje drugih da osobe 

s invaliditetom ne mogu dobro raditi ne smatraju većom 

preprekom. Također češće izjavljuju kako im u životu nije 

važno izbjegavati brojne i nepoznate ljude. 

U odnosu na ostale podskupine ispitanog uzorka, osobe s intelektualnim 

teškoćama prosječno imaju manje radnog staža 

te su duže nezaposlene. Češće smatraju da bi na radnom 

mjestu trebali posebnu ili dodatnu pomoć ostalih radnika u 

provedbi radnih zadataka, ali i da tijekom razdoblja nezaposlenosti 

pamte manje od onoga što su naučili. U skladu s tim, 

više ih smatra da bi se osobe s invaliditetom primarno trebale 

zapošljavati u zaštitnim radionicama. Češće od ostalih smatraju 

odgovornost osobinom koju poslodavci najviše cijene 

kod svojih radnika. Nedostatak inicijative i/ili informiranosti 

ocrtava se u podatku da u posljednjih 6 mjeseci poduzimaju 

nešto manje aktivnosti s ciljem traženja posla. Tako manje 

istražuju mogućnosti za pokretanje vlastitog posla, rjeđe se 

informiraju o pravima koja njihov budući poslodavac i oni 

mogu ostvariti kod zapošljavanja i rjeđe se obraćaju udruzi 



osoba s invaliditetom za pomoć pri traženju posla. Zanimljivo 

je da češće izjavljuju kako su bili na razgovoru kod poslodavca, 

što je moguće rezultat rada savjetnika za zapošljavanje u 

HZZ-u. Navode i kako se nisu spremni dodatno osposobljavati 

kako bi dobili zaposlenje. Slabije se koriste računalom, 

a kao poteškoću pri aktiviranju za traženje posla češće od 

ostalih navode kako ne znaju kako se piše molba i životopis. 

Također, rjeđe navode kako se nisu obratili institucijama jer 

im one nikad ništa nisu ponudile. Manje ih je čulo za Fond za 

profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, 

što je u skladu s dobivenim korelacijama, gdje osobe 

koje nisu čule za Fond imaju nižu razinu stručne spreme, lošije 

se koriste računalom, preferiraju zapošljavanje u zaštitnim radionicam 

i pamte manje od onoga što su naučili. 

Skupina osoba s kroničnim bolestima ima prosječno više radnog 

staža. Nešto češće od ostalih navode kako su tijekom vremena 

nezaposlenosti zaboravili znanja, vještine i radne navike svog 

zanimanja, a i nešto se rjeđe informiraju o pravima koja oni i njihovi 

poslodavci mogu ostvariti tijekom zapošljavanja. Navodeći 

poteškoće pri zapošljavanju, češće odabiru nedostatak financijskih 

mogućnosti za pohađanje tečajeva, a i češće izjavljuju 

kako nisu spremni snositi troškove dodatnog osposobljavanja, 

što uz prethodno navedene podatke upućuje na nedovoljnu informiranost. 

Za budući im je posao važnije da je blizu kuće/sta- 

na, da imaju prilagođeno radno mjesto i uvjete rada i da s njima 

rade i druge osobe s invaliditetom. Ovakvi rezultati pokazuju da 

su osobe s kroničnim bolestima nešto pasivnije u traženju zaposlenja, 

uz podatak kako im je u životu manje od ostalih važno 

da se što prije zaposle i stječu radni staž, nešto manje važno da 

ostvaruju prihod i budu aktivni kako bi očuvali znanja i vještine 

te usporedno s tim važnije da izbjegavaju brojne i nepoznate 

ljude i da se, s obzirom na invaliditet previše ne naprežu. 

Pregledom rezultata osoba s višestrukim teškoćama pri procjeni 

osobina koje poslodavci najviše cijene kod svojih radnika, 

vidljivo je da rjeđe navode znanja i vještine, dok češće navode 

kreativnost što je moguće objasniti time što su ove osobe 

vrlo često uključene u različite radno-okupacijske aktivnosti 

koje zapravo i podrazumijevaju kreativnost. Za budući posao 

važnije im je da s njima rade i druge osobe s invaliditetom 

pa tako i nešto češće od ostalih smatraju kako bi se osobe s 

invaliditetom primarno trebale zapošljavati u zaštitnim radionicama. 

Također, osobe s višestrukim teškoćama se slabije 

od ostalih koriste računalom. S ciljem traženja posla nešto se 

rjeđe informiraju putem oglasa, novina, i sl. o slobodnim radnim 

mjestima, te o poslodavcima kod prijatelja, poznanika i 

rođaka. Kao i kod osoba s kroničnim bolestima, rjeđe od ostalih 

ispitanika navode kako im je u životu važno da ostvaruju 

prihod i da budu aktivni kako bi očuvali znanja i vještine.

Zaključci 

Zaključci 71

72 Zaključci

Zaključci 

Provedeno istraživanje omogućuje zaključke, od kojih neki 

argumentirano potvrđuju očekivanja, a neki i na novi način 

osvjetljavaju područje zapošljavanja osoba s invaliditetom. 

Osobe s invaliditetom žive u svojevrsnom raskoraku između 

procjena osobne vrijednosti kako ju sami doživljavaju i kako 

misle da je doživljava njihova okolina. Naime, oko 65% anketiranih 

osoba s invaliditetom smatra da ih društvo, zbog 

njihovog invaliditeta, doživljava manje vrijednim članovima, 

a sami u 80% slučajeva procjenjuju da njihova «vrijednost» 

nije umanjena invaliditetom. Taj je raskorak to naglašeniji, 

što je viša razina obrazovanja anketirane osobe, jer obrazovanost 

podiže samosvijest utemeljenu na spoznaji vlastitih 

mogućnosti i pored invaliditeta. S druge pak strane, dugotrajna 

nezaposlenost pojačava osjećaj da osobe s invaliditetom 

društvo doživljava manje vrijednima. 

Radi lakšeg i organiziranog rješavanja svojih specifičnih 

problema, mnoge se osobe s invaliditetom učlanjuju u udruge 

osoba s invaliditetom. U ispitanom uzorku bilo je 52,5% 

osoba koje su članovi udruga osoba s invaliditetom. Ne 

može se tvrditi da je taj postotak reprezentativan i za populaciju, 

jer su anketirane osobe djelomice kontaktirane upravo 

posredovanjem udruga. No, može se reći da su školovanije 

osobe nešto češće članovi udruga. Ujedno, članovi udruga 

pokazuju pozitivniji stav prema sustavu obveznog (kvotnog) 

zapošljavanja osoba s invaliditetom te manje preferiraju 

zapošljavanje u zaštićenim uvjetima. 

Problemi zapošljavanja osoba s invaliditetom su nedvojbeno 

prisutni. Velik broj, tj. 52,2% anketiranih nezaposleno je duže 

od pet godina. Čak i u grupi onih koji su redovno prijavljeni u 

evidenciju Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, 42,7% ih je nezaposleno 

duže od pet godina. Dugotrajna nezaposlenost dovodi 

do sve rjeđeg javljanja na natječaje za posao – dakle mirenja 

sa statusom nezaposlenosti. Odgovori pokazuju da je 47,6% 

anketiranih izuzetno nezadovoljno zbog svoje nezaposlenosti i 

kod njih su bitno naglašenije različite aktivnosti traženja posla. 

Nažalost, odgovori pokazuju i to da se preko 50% anketiranih 

donekle ili potpuno pomirilo sa svojom nezaposlenošću. 

Zapošljavanje osoba s radnim iskustvom općenito je lakše od 

zapošljavanja onih bez radnog iskustva. Među anketiranim 

osobama s invaliditetom, preko 47% nema nikakvog radnog 

iskustva. Oni ispitanici koji su stekli neko radno iskustvo, 

stekli su ga dijelom radeći u svojoj struci (oko 40%), dijelom 

izvan struke, ali na odgovarajućoj razini stručne spreme 

(oko 35%), a dijelom prihvaćajući poslove izvan svoje struke 

i ispod odgovarajuće razine stručne spreme (oko 24%). Razumljivo 

je da oni koji su radili poslove u svojoj struci iskazuju 

više zadovoljstva svojim dosadašnjim poslom od onih 

koji su radili izvan struke – bilo da su radili na poslovima 

odgovarajuće, bilo na poslovima ispod odgovarajuće razine 

stručne spreme. 

Razlozi prestanka radnog odnosa bili su različiti: istek ugovora 

o radu na određeno vrijeme (32%), višak radne snage 

Zaključci 73

74 Zaključci 

(32%), prekid nakon probnog rada (7%), ali i osobni razlozi 

(29%) – dakle prestanak radnog odnosa voljom radnika zbog 

nezadovoljstva poslom. 

Dugotrajnija nezaposlenost, osobito ako joj nije prethodilo 

neko značajnije radno iskustvo, vrlo često dovodi do znatnijeg 

gubitka stečenih znanja i vještina, što dodatno umanjuje 

mogućnost zapošljavanja. Oko 55% anketiranih nezaposlenih 

osoba s invaliditetom smatra da je tijekom nezaposlenosti 

izgubilo podosta stručnih znanja i vještina. Oko 45% smatra 

da još uvijek pamti gotovo sva stručna znanja. Što je viša razina 

obrazovanja, to je doživljaj gubitka stečenih znanja manji, 

a razumljivo, što je nezaposlenost dugotrajnija, to je gubitak 

znanja i vještina veći. 

Zbog gubitka znanja i vještina, a još više zbog sve bržeg 

«zastarijevanja» znanja i nužnog prilagođavanja potrebama 

tržišta rada, vrlo je važno postoji li kod tražitelja zaposlenja 

spremnost na daljnje i dodatno obrazovanje. Ohrabruje 

činjenica da je oko 77% anketiranih osoba s invaliditetom 

iskazalo spremnost na daljnje obrazovanje radi lakšeg 

zapošljavanja. Gotovo 33% spremno je i samostalno snositi 

troškove obrazovanja, dok bi ostali prihvatili obrazovanje, ali 

nisu u mogućnosti snositi i njegove troškove. 

U slučaju zapošljavanja, određeni broj ispitanika očekuje 

poteškoće koje bi mogle nastajati zbog njihovog invaliditeta. 

Tako oko 34% anketiranih očekuje teškoće u odnosu 

s ostalim radnicima u realizaciji radnih zadataka, oko 27% 

očekuje teškoće u socijalnoj komunikaciji, oko 49% smatra 

da bi im trebala dodatna pomoć ostalih radnika, a oko 48% 

smatra da bi im trebalo prilagoditi strojeve i alate. Razumljivo 

je da očekivane teškoće ovise o određenim značajkama: 

tako npr. manje teškoća u realizaciji posla očekuju osobe s 

višim razinama stručnog obrazovanja, osobe koje su kraće 

vrijeme nezaposlene, osobe koje smatraju da nisu izgubile 

svoja stručna znanja i vještine. Više teškoća u socijalnoj komunikaciji 

očekuju osobe koje očekuju i teškoće u realizaciji 

radnih zadataka, pomoć drugih radnika, prilagodbu strojeva 

i alata. Pomoć drugih radnika više očekuju ženske osobe, osobe 

niže razine obrazovanja, te osobe koje procjenjuju da su 

izgubile znanja i vještine.. 

Posebno treba naglasiti specifičnosti u procjenama koje su 

karakteristične za osobe s određenom vrstom invaliditeta. 

Tako se osobe s tjelesnim invaliditetom u prosjeku pokazuju 

kao relativno samopouzdana skupina. Oni češće od 

nekih drugih skupina osoba s invaliditetom preferiraju 

zapošljavanje na otvorenom tržištu rada, a češće razmišljaju i o 

mogućnostima pokretanja vlastitog posla. Spremni su na dodatno 

osposobljavanje obrazovanje ako bi time povećali svoje 

mogućnosti zapošljavanja, štoviše, izjavljuju da im je u radu 

važno da imaju mogućnosti učenja i daljnjeg napredovanja. 

Gluhe i nagluhe osobe u prosjeku pokazuju znatno manje 

samopouzdanja, točnije, moglo bi se reći da manifestiraju 

nepovjerenje i nesigurnost. To iskazuju time što preferiraju 

zapošljavanje u zaštićenim uvjetima, u uvjetima u kojima su 

prisutne i druge osobe s invaliditetom, a potvrđuju i i time što 

više od ostalih žele izbjegavati situacije u kojima bi se susretali 

s brojnim i nepoznatim ljudima. Osim što, očekuju da bi 

mogli imati teškoće u komunikaciji s drugim osobama, oni u 

relativno visokom postotku smatraju da bi mogli imati i problema 

u realizaciji radnih zadataka te često misle da u radu ne 

bi mogli postizati isti radni učinak kao i osobe bez invaliditeta. 

Dapače, više od ostalih smatraju da nemaju ni dovoljno znanja 

za kvalitetan rad. Više od ostalih osoba s invaliditetom smatraju 

da bi im poteškoću na poslu stvarala i neprisutnost nekog 

od članova obitelji (koji vjerojatno imaju ulogu prevoditelja) ili 

neke druge osobe koja bi im pružala potporu.

Slijepe i slabovidne osobe, kao skupina, pokazuju samo- 

pouzdanje, sigurnost u svoje mogućnosti kvalitetnog rada te 

samoaktivnost. Oni više od ostalih skupina poduzimaju konkretne 

aktivnosti s ciljem zapošljavanja: pohađaju tečajeve, javljaju 

se na natječaje za posao, obraćaju se svojim udrugama za 

pomoć pri traženju posla. Smatraju da bi im na radnom mjestu 

često puta bilo potrebno prilagoditi alat i radne zadatke, ali ne 

smatraju da bi u realizaciji radnih zadataka trebali posebnu 

dodatnu pomoć ostalih radnika. Ne očekuju teškoće u komunikaciji, 

ne smeta im prisutnost većeg broja nepoznatih osoba 

te preferiraju zapošljavanje na otvorenom tržištu rada. 

Osobe s intelektualnim teškoćama češće smatraju da bi na 

radnom mjestu trebale posebnu dodatnu pomoć drugih radnika 

te preferiraju zapošljavanje u zaštićenim uvjetima. Češće 

od ostalih smatraju da su zaboravili ono što su naučili, a istovremeno 

i češće od ostalih odbijaju eventualnu mogućnost 

osposobljavanja. Kako osobe s intelektualnim teškoćama 

često trebaju podršku drugih, osobito kada se radi o inicijativama 

koje bi bile usmjerene prema promjenama i novim 

idejama, to je razumljivo da je i po pitanju traženja posla neophodno 

da inicijativu oko njihovog mogućeg zapošljavanja 

preuzimaju i druge osobe, ili udruge, ili institucije. 

Osobe s kroničnim bolestima su specifična skupina u 

odnosu na «klasične» skupine osoba s invaliditetom. One su, 

s obzirom na svoje probleme relativno heterogena skupina, 

a kao posebna kategorija izdvojene su primarno iz razloga 

što ih se pri zapošljavanju vodi kao zasebnu skupinu, usporedivu 

sa skupinama osoba s invaliditetom. No, i unatoč 

različitosti osnovnih problema po kojima je ova skupina 

sastavljena, manifestne su neke zajedničke značajke. Tako 

ova skupina, u prosjeku, pokazuje općenito slabiju motiviranost 

za zapošljavanje: češće navode da su zaboravili znanja i 

vještine svojeg zanimanja, važno im je da im mogući posao 

bude u blizini mjesta stanovanja, da imaju prilagođeno 

radno mjesto i uvjete rada, da se previše ne naprežu u poslu. 

Iz ovakvih stavova očekivano je da se kao posljedica javlja i 

prilična pasivnost u traženju zaposlenja. 

Osobe s višestrukim teškoćama, osim što vjerojatno manifestiraju 

značajke svojstvene svojim pojedinačnim vrstama 

invaliditeta, pokazuju donekle i značajke jedinstvene skupine. 

Zapravo su, kao skupina, relativno slični skupini osoba 

s kroničnim bolestima: žele raditi u zaštićenim uvjetima, 

zajedno s drugim osobama s invaliditetom, uglavnom su 

pasivni u traženju zaposlenja i nije im previše važno da ostavruju 

prihod, kao ni da budu aktivni kako bi očuvali svoja 

znanja i vještine. 

U često puta podijeljenim i suprotstavljenim mišljenjima o 

zapošljavanju osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu 

rada ili u zaštićenim uvjetima, pokazalo se da relativno respektabilan 

postotak samih osoba s invaliditetom preferira 

zapošljavanje u zaštićenim uvjetima rada. Naime, 60% ih 

preferira zapošljavanje na otvorenom tržištu rada – to su 

uglavnom osobe s višom razinom stručnog obrazovanja, 

osobe koje smatraju da nema stvarnih razlika u radnim 

mogućnostima osoba s invaliditetom u usporedbi s ostalima, 

osobe koje smatraju da ne bi imale teškoća niti bi trebale 

pomoć u realizaciji posla. S druge strane, 40% osoba preferira 

zapošljavanje u zaštićenim uvjetima, vjerojatno osobe koje 

procjenjuju da bi teško mogle zadovoljavati nesmiljene 

zahtjeve otvorenog tržišta rada. 

Velika većina anketiranih (88%) potvrđuje opravdanost tzv. 

kvotnog sustava zapošljavanja osoba s invaliditetom, obveze 

zapošljavanja osoba s invaliditetom na određeni broj zaposlenih 

osoba bez invaliditeta. Pritom je dobra okolnost da je i 

znatan broj poslodavaca (80%) suglasan s takvim sustavom 

zapošljavanja osoba s invaliditetom. 

Zaključci 75

76 Zaključci 

Što se tiče procjene osobina koje poslodavci preferiraju kod 

svojih zaposlenika, tu se poslodavci i anketirane osobe s invaliditetom 

u potpunosti slažu. Naime, u dva različita upitnika, 

ali s istim pitanjem, gotovo su podjednako odgovorili. Obje se 

skupine slažu da poslodavci od radnika primarno traže odgovornost, 

znanja i vještine te motiviranost za obavljanje posla. 

U uvjetima relativno visoke nezaposlenosti, preduvjet 

uspješnog zapošljavanja je i aktivno traženje posla. Anketirane 

osobe s invaliditetom u velikom postotku izražavaju 

želju da se zaposle. Međutim, faktorskom analizom odgovora 

na pitanje o poduzetim aktivnostima u traženju posla, 

pokazalo se da su se ispitanici najčešće odlučivali za relativno 

pasivne oblike traženja posla, a mnogo manje za samoinici- 

jativno i aktivno traženje posla. Razloge i opravdanje za takvu, 

relativno slabu angažiranost u traženju zaposlenja, često 

nalaze u svojoj percepciji da osobe s invaliditetom nitko ne 

želi zaposliti, što je donekle suprotno izjavama istraživanju 

provedenom s poslodavcima. Analizirajući rezultate oba 

istraživanja stječe se dojam da je obostrana nedovoljna informiranost 

često razlogom manjeg zapošljavanja osoba s 

invaliditetom, nego što bi to realno bilo moguće: mnogi potencijalni 

poslodavci nemaju dovoljno informacija i iskustava 

o mogućnostima rada osoba s invaliditetom, mnoge osobe 

s invaliditetom ne sagledavaju realno svoje mogućnosti 

rada, niti jedni niti drugi nisu dovoljno upoznati s različitim 

poticajima i beneficijama koje je moguće ostvariti njihovim 

zapošljavanjem.

Smjernice 

Smjernice 77

78 Smjernice

Smjernice 

U cilju intenzivnijeg i učinkovitijeg uključivanja osoba s invaliditetom 

u obrazovanje i zapošljavanje, rezultati provedenog 

istraživanja mogu predstavljati podlogu za kreiranje pristupa, 

načina rada i koordinacije svih odgovornih u navedenim 

procesima. Kako se provedbom istraživanja stavova poslodavaca 

o zapošljavanju osoba s invaliditetom (Kiš-Glavaš, 

Sokač, 2005, 2006 i 2006a) te istraživanjem stavova nezaposlenih 

osoba s invaliditetom o zapošljavanju došlo do vrlo 

značajnih podataka koji se odnose prije svega na percepciju 

radnih i osobnih potencijala i vrijednosti osoba s invaliditetom, 

prepreke pri zapošljavanju, profesionalne namjere i interese, 

individualne i opće društvene elemente rada osoba s 

invaliditetom, moguće je predložiti neke ključne smjernice u 

području profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s 

invaliditetom: 

1. pitanje zapošljavanja osoba s invaliditetom ne može se 

rješavati parcijalnim pristupima i povremenim akcijama 

već je potrebno uključivanje svih prepoznatih aktera 

zapošljavanja (osoba s invaliditetom, obitelji, udruga, 

lokalne zajednice, odgovornih institucija, obrazovnog 

sustava, sustava zdravstva i socijalne skrbi, zapošljavanja, 

itd.). Suradnja svih navedenih aktera treba se temeljiti 

na vertikalnoj i horizontalnoj prohodnosti u smislu jasne 

podjele odgovornosti, precizno definiranih aktivnosti 

i ciljeva, identifikacije mogućih prepreka i definiranja 

načina njihovog prevladavanja, te praćenja i osiguranja 

kvalitete u svim procesima; 

2. usluge i stručna potpora osobama s invaliditetom trebaju 

biti dostupne, transparente, učinkovite i jednoznačne 

na svim razinama, od lokalne do nacionalne (u skladu s 

postojećom zakonskom regulativnom i općeprihvaćenim 

strategijama); 

3. daljnji razvoj obrazovnog sustava treba ići u smjeru kreiranja 

i/ili prolagodbe programa mogućnostima osoba s 

invaliditetom i potrebama tržišta rada; 

4. s obzirom na specifičnosti i razlike među podskupinama 

osoba s invaliditetom potrebno je kreirati nove, inidividualizirane 

načine rada temeljene na primjerima dobre 

prakse; 

5. osnaživanje osoba s invaliditetom treba ići u smjeru 

utvrđivanja postojećih te stjecanja dodatnih socijalnih i 

radnih kompetencija, kao i iznalaženja načina za prevladavanje 

postojećih stereotipa i negativističkih stavova o 

„nepoželjnosti“ u društvu; 

6. potrebno je poduzimati akcije u cilju stvaranja pozitivnog 

ozračja i atmosfere „uključivanja“ u području zapošljavanja 

kroz informiranje, stručnu i financijsku podršku poslodavcima 

i ostalim akterima zapošljavanja osoba s invaliditetom. 

U ovom trenutku, sve navedene aktivnosti poduzimaju se 

povremeno i traju ograničeno vrijeme, nositelji aktivnosti 

provode ih paralelno i neusuglašeno, zakonski okviri poštuju 

Smjernice 79

80 Smjernice 

se parcijalno, informiranost je nedostatna i nepravovremena. 

Može se reći da je vidljiva predanost razvijanju mjera aktivnog 

tržišta rada, no potrebno ih je još više usmjeriti prema osobama 

s invaliditetom. Pri tome bi trebalo uvoditi i fleskiblne 

oblike rada koje odgovaraju potrebama i zahtjevima tržišta 

rada, a istodobno promoviraju kvalitetno zapošljavanje. 

Iako postoji zakonska osnova za uvođenje različitih mod- 

ela zapošljavanja osoba s invaliditetom, s jasnom intencijom 

poticanja zapošljavanja na otvorenom tržištu rada, kad 

god je to moguće, ona nije do kraja u praksi primjenjena. 

Poboljšanje situacije u području profesionalne rehabilitacije 

i zapošljavanja osoba s invaliditetom zahtijeva planiranje, 

koordinaciju, sinergiju, kontinuirano provođenje, praćenje i 

trajno unaprjeđivanje aktivnosti svih relevantnih aktera.


81 

Korištena literatura

82 Korištena literatura


1. Akcijski plan Vijeća Europe za promicanje prava i pot- 

punog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom: 

poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom u 

Europi 2006. – 2015. godina, www.mobms.hr/page. 

aspx?pageID=27 - 62k 

2. Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom, Narodne 

novine, br. 47/05 

3. Godišnjak 2007. Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Zagreb, 

travanj 2008. 

4. Hrvatski zavod za zapošljavanje, 2008.: statistički podaci 

5. Kiš-Glavaš, L., 2006.: Poslodavci i zapošljavanje osoba s 

invaliditetom, Koordinacija za ljudska prava Varaždinske 

županije, Županijska skupština, rasprava na temu «Položaj 

osoba s invaliditetom u društvu i njihovo zapošljavanje u 

Varaždinskoj županiji», Varaždin, 2. studenog 

6. Kiš-Glavaš, L., 2003.: Mišljenja zagrebačkih poslodavaca 

o zapošljavanju osoba s invaliditetom, Zbornik radova 

međunarodnog stručnog skupa o profesionalnoj rehabilitaciji 

i zapošljavanju osoba s invaliditetom, Zagreb, 

17. i 18. studenog, str. 43-50 

7. Kiš-Glavaš, L., Sokač, K., 2006.: Istraživanje stavova 

poslodavaca o zapošljavanju osoba s invaliditetom, 

Međunarodni znanstveni i stručni skup Rehabilitacija – 

stanje i perspektive djece s teškoćama u razvoju i osoba 

s invaliditetom, Centar za rehabilitaciju Rijeka, Rijeka, 12.- 

13. listopada, Zbornik radova, str. 56-64 

8. Kiš-Glavaš, L., Sokač, K., 2006a.: Stavovi poslodavaca 

prema zapošljavanju osoba s invaliditetom u Republici 

Hrvatskoj, 8. škola za voditelje udruga invalida «Znanjem 

do bolje kvalitete života osoba s invaliditetom», Hrvatski 

savez udruga tjelesnih invalida, Zagreb, 25. – 27. listopada 

9. Kiš-Glavaš, L., Sokač, K., 2005.: Some Preliminary results 

of the project «Employers motivation to employ persons 

with disabilities», Poster presentation, 7th EUSE Conference 

“Supported Employment: Naturaly the right choice”, 

Barcelona, 15-17 June 

10. Kolesarić, V., Krizmanić, M., Petz, B., 1991.: Uvod u psihologiju 

– Suvremena znanstvena i primjenjena psihologija, 

Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 

11. Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom, www. 

mobms.hr/news.aspx?newsID=797&pageID=33 - 32k 

83 


84 Korištena literatura 

12. Kovačević V., Stančić, V., Mejovšek, M., 1988.: Osnove 

teorije defektologije, Fakultet za defektologiju, Sveučilište 

u Zagrebu 

13. Ljubić, M., Kiš-Glavaš, L., 2002.: Razlike u stavovima nastavnika 

osnovnih i srednjih škola prema edukacijskoj 

integraciji, Revija za rehabilitacijska istraživanja, 39, 2. str. 

129-136, rad prezentiran na: Istraživanja u edukacijskorehabilitacijskim 

znanostima, 6. znanstveni skup Edukacijsko-rehabilitacijskog 

fakulteta, Zagreb, 23.-25. listopada 

14. Majsec Sobota V., 2007.: Komparacija Zakona o profesionalnoj 

rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s 

invaliditetom (NN 143/02. i 33/05.) sa Zakonom o organizacijama 

udruženog rada za profesionalnu rehabilitaciju 

i zapošljavanje invalida (NN 29/77.) i Zakonom o 

poduzećima za zapošljavanje invalida (NN 57/89.), Propisi 

o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba 

s invaliditetom, Biblioteka Propisi, Nakladnik «Osvit”, Zagreb, 

2007. 

15. Majsec Sobota V., Pintač, Ž., Rašeta, V., Bakula – Anđelić, 

M., 2002.: Poštivanje prava osoba s invaliditetom u 

Gradu Zagrebu – pilot istraživanje, Zbornik radova 1. 

međunarodnog stručnog simpozija Aktualnosti i perspektive 

zapošljavanja osoba s invaliditetom, Zagreb, str. 

70 – 77 

16. Marinić, M., 2008.: Jesu li osobe s invaliditetom «invalidi»?, 

Pitanje konceptualne naravi ali i potreba izjednačavanja 

mogućnosti, Društvena istraživanja, 17, 1-2, 199-221 

17. Međunarodna konvencija o zaštiti prava i dostojanstva 

osoba s invaliditetom UN-a, www.sdmsh.hr/dodaci/ 

UN%20KONVENCIJA.ppt 

18. Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od 

2006. do 2012. godine, www.vlada.hr/hrvatski/content/ 

download/7007/59283/file/3%20-%20149.pdf 

19. Nacionalni program za poboljšanje kvalitete življenja 

osoba s invaliditetom, Državni zavod za zaštitu obitelji, 

materinstva i mladeži, 1999 

20. Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe 

s invaliditetom od 2007. do 2015., Narodne novine, 

br. 63/07 

21. Nacionalna strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom 

od 2003. do 2006. godine, Narodne novine, 

br. 13/03 

22. Odluka o načinu ostvarivanja poticaja pri zapošljavanju 

osoba s invaliditetom, Narodne novine, br. 141/05, 72/07, 

8/08 

23. Odluka o osnivanju Fonda za profesionalnu rehabilitaciju 

i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Narodne novine, 

br. 116/03, 48/04 

24. Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom, 

Narodne novine, br. 102/00, 6/01, 167/03, 

23/04 

25. Pravilnik o aktivnom traženju posla i raspoloživosti za rad, 

Narodne novine, br. 94/02 

26. Pravilnik o sastavu i načinu rada tijela vještačenja u 

postupku ostvarivanja prava iz socijalne skrbi i drugih 

prava po posebnim propisima, Narodne novine, br. 

64/02 

27. Rački J., 1997.: Teorija profesionalne rehabilitacije osoba s 

invaliditetom, Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu, 

Zagreb

28. Rezolucija o profesionalnom usmjeravanju, Vijeće ministara 

EU, svibanj 2004 

29. Skočić Mihić, 2004.: Teškoće pri zapošljavanju i radu 

osoba s invaliditetom percipirane od strane poslodavaca, 

Magistarski rad, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, 

Sveučilište u Zagrebu 

30. Standardna pravila UN-a o izjednačavanju mogućnosti 

za osobe s invaliditetom, www.sdmsh.hr/dodaci/UN%20 

KONVENCIJA.ppt 

31. Šostar, Z., Bakula Anđelić, M., Majsec Sobota, V.: Položaj 

osoba s invaliditetom u Gradu Zagrebu, Revija za socijalnu 

politiku, god. 13, br 1, Zagreb, 2006. 

32. Šverko, B., 2006.: Dugotrajna nezaposlenost – odrednica 

socijalne isključenosti, U: UNDP Hrvatska, Program Ujedinjenih 

naroda za razvoj - Siromaštvo, nezaposlenost i 

socijalna isključenost, Zagreb 

33. Uredba o osnivanju Fonda za profesionalnu rehabilitaciju 

i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Narodne novine, 

br. 116/3, 48/04 

34. Uršić, C., 2003.: Zapošljavanje invalida u Sloveniji – 

između politike, propisa i prakse, Zbornik radova 

međunarodnog stručnog skupa o profesionalnoj rehabilitaciji 

i zapošljavanju osoba s invaliditetom, Zagreb, 

17. i 18. studenog 

35. Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 56/90, 

135/97, 8/98, 113/99, 124/00, 28/01 

36. Vash, C. L., Crewe, N., M., 2004.: Psichology of Disability, 

Spring Series on Rehabilitation, Springer Publishing 

Company, New York 

37. Vijeće Europe, 2003.: Zakonodavstvo usmjereno protiv 

diskriminacije osoba s invaliditetom, Integracija osoba s 

invaliditetom, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva 

i mladeži, Zagreb 

38. Wehman, P., Kregel, J., 1998.: More than a Job, Securing 

Satisfying Careers for People with Disabilities, Paul H. 

Brookes Publishing Co., Baltimore, London, Toronto, Sydney 

39. Whigham, B. R., Mattson, B. D., 1996.: Attitudes influencing 

employment of the handicapped, Journal of Employment 

Counselling, 6, 72-78 

40. Zakon o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom, 

Narodne novine, br. 64/01 

41. Zakon o mirovinskom osiguranju, Narodne novine, br. 

102/98, 127/00 

42. Zakon o organizacijama udruženog rada za profesionalnu 

rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, Narodne novine, 

br. 29/77 

43. Zakon o poduzećima za zapošljavanje invalida, Narodne 

novine, br. 57/89 

44. Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme 

nezaposlenosti, Narodne novine, br. 32/02, 86/02, 

114/03 

45. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba 

s invaliditetom, Narodne novine, br. 143/02, 33/05 

46. Zakon o radu, Narodne novine, br. 82/01 (pročišćeni 

tekst) 

47. Zakon o socijalnoj skrbi, Pročišćeni tekst, Dodatak ING 

registra, 2006 

85 


86 Korištena literatura 

48. Žic, A., 2000.: Osobna i socijalna adaptacija učenika usporenog 

kognitivnog razvoja u ekološkim sustavima: 

obitelj, škola, vršnjaci, doktorska disertacija, Fakultet za 

defektologiju, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb 

49. Žic Ralić, A., Stančić, Z., Miholić, D., 2007.: Prihvaćenost 

djece s posebnim potrebama među vršnjacima, poster 

prezentacija na 7. međunarodnom znanstvenom skupu 

Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 

Zagreb, 14. – 16. lipnja 

50. 98/376/EZ: Preporuka Vijeća od 4. lipnja 1998. o parkirnoj 

kartici za osobe s invaliditetom, www.vlada.hr/hr/content/download/40667/561312/file/04.-01.pdf 

51. http://uik.hr/invalidi-konvencija 

52. http://www.google.com/search?q=cache:UPyWCuwxK 

BQJ:zivjeti-s-gluhocom.com/v1/media/TomislavBenjak. 

ppt 

53. www.dzs.hr 

54. www.fond.hr 

55. www.hzz.hr 

Popis kratica: 

ERF – Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet 

HZZ – Hrvatski zavod za zapošljavanje 

RH – Republika Hrvatska 

UNDP – United Nation Development Program

Prilog 

87 

Upitnik

88 Upitnik

UPITNIK O ZAPOŠLJAVANJU ZA OSOBE S INVALIDITETOM 

Upute: Ovaj se upitnik primjenjuje s ciljem utvrđivanja teškoća i mogućnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom i smatramo 

da će njegovi rezultati dati kvalitetne smjernice za unapređenje ovoga procesa. Stoga je izuzetno važno da budete potpuno 

iskreni u odgovorima i da odgovorite na SVA postavljena pitanja. 

Hvala vam! 

1. Ime i prezime: 

2. Današnji datum: 

3. Datum rođenja: 

4. Adresa stanovanja: 

5. Spol: M Ž 

6. Vrsta invaliditeta (mogućnost više odgovora): 

a) Tjelesni invaliditet 

b) Oštećenje sluha 

c) Oštećenje vida 

d) Intelektualna teškoća 

e) Kronična bolest 

7. Osnova stjecanja invaliditeta: 

a) Vojni invalid (mirnodopski i civilni invalid rata) 

b) Kategorizirana omladina (invaliditet nastao prije 15. godine života) 

c) Invalid rada 

d) Invalid domovinskog rata - IDR 

e) Ostali invalidi 

89 

Upitnik

90 Upitnik 

8. Stupanj stručne spreme: 

a) Nezavršena osnovna škola 

b) Završena osnovna škola 

c) PKV 

d) KV, VKV 

e) SSS 

f) VŠS 

g) VSS 

9. Navedite naziv stečenog zvanja: 

10. Kako vi procjenjujete da društvo doživljava osobe s invaliditetom: 

a) Kao manje vrijedne članove društva 

b) Kao jednako vrijedne građane 

11. Vaše je mišljenje da su osobe s invaliditetom: 

a) Jednako vrijedni ostalim građanima 

b) Doista manje vrijedni članovi društva 

12. Koliko dugo ste nezaposleni: 

a) Do 1 godine 

b) 1 – 3 godine 

c) 3 – 5 godina 

d) Više od 5 godina

13. Jeste li ranije bili zaposleni i koliko ukupno imate radnog staža? 

a) Nisam nikad bio zaposlen 

b) Bio sam zaposlen, ali nemam radnog staža 

c) Do 1 godine radnog staža 

d) 1 – 5 godina radnog staža 

e) Više od 5 godina radnog staža 

Ako ste na 13. pitanje odgovorili zaokruživši slovo a) ispred odgovora, preskočite pitanja 14 – 16 i nastavite odgovarati na pitanje 17. 

14. Na kojim poslovima ste do sada radili? 

a) U struci 

b) Izvan struke, ali na odgovarajućoj razini stručne spreme 

c) Izvan struke, ali ispod odgovarajuće razine stručne spreme 

15. Jeste li bili zadovoljni poslom / poslovima koje ste obavljali? 

a) Da 

b) Uglavnom 

c) Ne 

16. Koji je bio razlog prestanka rada? 

a) Osobni razlozi; prekinuo/la sam radni odnos 

b) Dobio/la sam otkaz kao višak radne snage 

c) Dobio/la sam otkaz po isteku probnog roka 

d) Istekao mi je ugovor o radu na određeno vrijeme 

91 

Upitnik

92 Upitnik 

17. Jeste li zadovoljni svojim statusom nezaposlene osobe? 

a) Zadovoljan/zadovoljna sam; imam što mi je potrebno 

b) Donekle sam se priviknuo/priviknula, ali bih radije radio/radila 

c) Ne mogu se uopće pomiriti s time da ne radim, to me čini izuzetno nezadovoljnom osobom 

18. Jeste li član neke od udruga osoba s invaliditetom? 

a) Da 

b) Ne 

Ako ste na 18. pitanje odgovorili zaokruživši slovo b) ispred odgovora, preskočite pitanje 19 i nastavite odgovarati na pitanje 20. 

19. Koliko često se aktivno uključujete u rad odabrane udruge? 

a) Svaki dan 

b) U prosjeku jednom tjedno 

c) U prosjeku jednom mjesečno 

d) Nekoliko puta godišnje 

e) Jako rijetko 

20. Jeste li prijavljeni u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje? 

a) Da 

b) Ne

21. Koristite li se računalom? 

a) Da, izvrsno 

b) Da, dobro 

c) Da, djelomično 

d) Ne koristim se računalom 

22. Što mislite o obvezi zapošljavanja osoba s invaliditetom (po jedna osoba s invaliditetom na određen, zakonom propisan 

broj ukupno zaposlenih radnika – kvotni sustav zapošljavanja)? 

a) Korisno je, jer se tako osobama s invaliditetom omogućava zaposlenost 

b) Nije dobro, pritisak je na poslodavce; osobe s invaliditetom su im nametnute 

23. Je li vam poznato da u Republici Hrvatskoj postoji Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s 

invaliditetom koji financijski stimulira poslodavce na zapošljavanje osoba s invaliditetom? 

a) Da, čuo/čula sam 

b) Prvi put za to čujem 

24. Što mislite, koje osobine poslodavci najviše cijene kod svojih radnika (označite 3 osobine)? 

a) Odgovornost 

b) Motivaciju (marljivost, želju za radom) 

c) Prilagodljivost 

d) Sklonost timskom radu 

e) Komunikativnost 

f) Znanja i vještine 

g) Spremnost za usvajanje novih znanja 

h) Pouzdanost i usmjerenost na zadatke 

i) Kreativnost 

93 

Upitnik

94 Upitnik 

25. Što mislite da je presudno kod poslodavaca, kada odluče zaposliti osobu s invaliditetom? 

a) Suosjećanje s osobama s invaliditetom 

b) Profesionalna znanja koja su potrebna za obavljanje posla 

c) Financijske olakšice koje im daje država 

26. Mislite li da bi se osobe s invaliditetom trebele zapošljavati: 

a) Na otvorenom tržištu rada 

b) U zaštitnim radionicama 

27. Smatrate li da biste kao osoba s invaliditetom na radnom mjestu mogli imati teškoća u odnosu s ostalim radnicima, u 

realizaciji radnih zadataka? 

a) Da 

b) Ne 

28. Smatrate li da biste kao osoba s invaliditetom na radnom mjestu mogli imati teškoća u odnosu s ostalim radnicima, u 

socijalnoj komunikaciji? 

a) Da 

b) Ne 

29. Smatrate li da biste kao osoba s invaliditetom na radnom mjestu trebali posebnu dodatnu pomoć ostalih radnika u 

provedbi radnih zadataka? 

a) Da 

b) Ne 

30. Smatrate li da biste kao osoba s invaliditetom na radnom mjestu trebali prilagodbu strojeva, alata ili sl.? 

a) Da 

b) Ne

31. Tijekom razdoblja nezaposlenosti, znanja, vještine i radne navike svog zanimanja ste: 

a) Potpuno zaboravili 

b) Još uvijek ponešto pamtite od onoga što ste naučili 

c) Još uvijek pamtite gotovo sve od onoga što ste naučili 

32. Što ste u zadnjih 6 mjeseci poduzeli s ciljem traženja posla (molimo vas označite sve što ste činili)? 

a) Istraživao/la sam mogućnost za pokretanje vlastitog posla 

b) Pohađao/la sam jedan ili više tečajeva (kojih?) 

c) Bio/la sam na razgovoru za posao kod poslodavca 

d) Javio/la sam se na najmanje tri, četiri objavljena natječaja za posao 

e) Napisao/la sam nekoliko molbi za posao 

f) Dao/la sam oglas u novine/na Internet da tražim posao 

g) Informirao/la sam se o slobodnim radnim mjestima putem Zavoda za zapošljavanje 

h) Kontaktirao/la sam privatnu agenciju za zapošljavanje 

i) Informirao/la sam se o slobodnim radnim mjestima putem oglasa u novinama, na radiju, internetu i sl. 

j) Informirao/la sam se kod prijatelja, poznanika, obitelji, o poslodavcima koji posluju na području gdje živim 

k) Informirao/la sam se o pravima (poticajima, povlasticama) koje moj budući poslodavac i ja možemo ostvariti kod zapošljavanja 

l) Obratio/la sam se udruzi osoba s invaliditetom za pomoć pri traženju posla 

m) Ništa 

95 

Upitnik

96 Upitnik 

33. Koje su vaše poteškoće pri aktiviranju za traženje posla (molimo vas označite sve što doživljavate poteškoćom)? 

a) Nemam financijskih mogućnosti da često odlazim na Zavod za zapošljavanje, kupujem novine i sl. 

b) Ne znam kako se piše molba i životopis 

c) Nemam financijskih mogućnosti za pohađanje tečajeva 

d) Moji poznanici, prijatelji i članovi obitelji ni sami ne znaju ništa o poslodavcima na području gdje živim 

e) Ne obraćam se institucijama jer mi one nikad ništa nisu ponudile 

f) Osobe s invaliditetom ionako nitko neće zaposliti 

g) Ništa 

34. Kako biste dobili zaposlenje, jeste li spremni dodatno se osposobljavati / obrazovati (mogućnost više odgovora): 

a) Da, spreman/na sam sam/a snositi troškove 

b) Da, ako bi netko drugi snosio troškove 

c) Ne 

Na sljedeća tri pitanja odgovarajte na način da zaokružite broj koji označava stupanj važnosti izrečene tvrdnje, pri čemu 

1 = nije mi važno, 2 = uglavnom mi nije važno, 3 = osrednje mi je važno, 4 = prilično mi je važno i 5 = jako mi je važno! 

35. Procijenite što je važno za vaš budući posao: 

a) Da imam pristojnu plaću 

b) Da mi je posao blizu kuće/stana 

c) Da mi je osiguran primjeren prijevoz na radno mjesto 

d) Da imam pristup radnom mjestu (bez prepreka) 

e) Da radim posao koji ima veze s mojim zvanjem 

f) Da su mi dostupne mogućnosti učenja i napredovanja 

g) Da imam prilagođeno radno mjesto i uvjete rada 

h) Da sa mnom rade i druge osobe s invalditetom 

i) Da me ostali radnici prihvaćaju 

j) Da dobijem bilo kakav posao 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5

36. Procijenite u kojoj mjeri, vas osobno, svaka od sljedećih prepreka spriječava da se zaposlite: 

a) Teškoće dolaska do radnog mjesta 

b) Neprilagođenost radnog mjesta 

c) Neprilagođenost radnih zadataka 

d) Ograničene mogućnosti obavljanja poslova 

e) Nedostatak radnog iskustva 

f) Teškoće u komunikaciji s drugim osobama 

g) Nemogućnost postizanja istog radnog učinka kao i zdrava osoba 

h) Mišljenje drugih da osobe s invaliditetom ne mogu dobro raditi 

i) Izuzetan napor pri radu 

j) Ostali me radnici ne bi prihvatili kao ravnopravnog člana kolektiva 

k) Nedovoljno znanja za kvalitetan rad 

l) Nedostatak prisustva nekog od članova obitelji 

m) Nedostatak potpore na radnom mjestu (radni asistent) 

37. Procijenite što vam je i u kojoj mjeri važno u životu: 

a) Da se što prije zaposlim i stječem radni staž 

b) Da ostvarujem prihod 

c) Da radim nešto korisno 

d) Da koristim svoja znanja i sposobnosti 

e) Da stručno napredujem 

f) Da se krećem među ljudima 

g) Da se prisiljavam na aktivnost kako bih očuvao/la znanja i vještine 

h) Da izbjegavam brojne i nepoznate ljude 

i) Da se, s obzirom na invaliditet, previše ne naprežem 

j) Da se nalazim među ljudima koji za mene imaju razumijevanja 

k) Da živim mirno i bez stresova 

l) Da me okolina uvažava i cijeni 

m) Da mogu uzdržavati obitelj 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

1 2 3 4 5 

97 

Upitnik

98 Upitnik 

38. Čime bi, prema vašem mišljenju, društvo i država najviše mogli pomoći u rješavanju egzistencijalnih problema osoba s 

invaliditetom? 

39. Kako bi, prema vašem mišljenju, društvo i država najviše mogli pomoći u rješavanju vašeg zapošljavanja? 

Hvala vam!

Bilješke

Bilješke

Zapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?