Izvod iz knjige „ Filozofski aspekti modernog olimpizma ... - Ponude.biz

asa", na čemu se zasniva njegova "civilizatorska" uloga; Hitlerov model "arijevca"
odgovara genocidnoj prirodi nacističkog ekspanzionizma. Otuda proističu i razlike u
shvatanju olimpizma : Kubertenov olimpizam otvara mogućnost za duhovnu integraciju
"nižih rasa" u uspostavljeni poredak; Hitler ne samo da odbacuje svaku mogućnost da se
"niže rase" uključe u duhovnu orbitu "gospodarske rase" putem olimpizma, već u njemu
vidi ekskluzivno sredstvo za rasnu integraciju i militarizaciju "arijevaca" radi uništenja
"nižih rasa". Otuda nacistički model olimpijskih igara traži utemeljenje u izvornom
rasističkom karakteru antičkih olimpijskih igara i dobija naziv "Nacionalsocijalističke
borilačke igre" ("Nationalsozialistische Kampfspiele"), koje je trebalo da se zauvek
održavaju na "Nemačkom stadionu" ("Deutsche Stadion") u Nirnbergu (na kome je trebalo
da bude mesta za 400 000 gledalaca) i čija je izgradnja bila poverena vodećem Hitlerovom
arhitekti Albertu Šperu.(131) Kuberten polazi od buržuja kao predstavnika parazitskih
klasa koje sa prezirom gledaju na rad i kojima su "niže rase" neophodne kao radna snaga.
"Arijevci", pak, nisu samo "gospodarska rasa" za koju će raditi robovi, već i "radni narod"
koji je svojim radom u stanju da obezbedi sopstvenu egzistenciju i "progres". Ovde se jasno
vidi razlika između Kubertena "elitiste" i Hitlera "populiste". Kuberten insistira na klasnim
razlikama i na sportu kao sredstvu za militarizaciju buržoazije i za pacifikaciju
(depolitizaciju) radnih slojeva ; nacisti insistiraju na rasnoj i nacionalnoj integraciji
"nemačkog naroda" (Deutsche Volk) i na sportu kao obliku njegove militarizacije. Umesto
Kubertenovog strogog razdvajanja buržoazije i aristokratije, s jedne strane, i radničkih
"masa" s druge, kod nacista postoji jedinstvo "nemačkog naroda" i "vođe" što je izraženo u
maksimi "Ein Volk - ein Führer!" Pored toga, prototip nacističkog "natčoveka" nije
"internacionalni" aristokrata koji se pojavljuje u liku gentlemen-a, kao što je to kod
Kubertena, već mitska figura Sigfrida koji je otelotvorenje rasnog duha "arijevaca". Pored
"niskog porekla" (Bulonj) nacistički "natčovek" ima, po Kubertenovoj doktrini, i tu manu
što kod njega ne dominira individualizam i egoizam, već kolektivistički duh "drugarstva"
(Kameradschaft) i požrtvovanja za "narodnu zajednicu" (Volksgemeinschaft) koja dobija
onaj karakter za "arijevca" koji je polis imao za antičkog čoveka. Za razliku od Kubertena
koji insistira na individualnim i suprotstavlja se kolektivnim sportovima, nacisti insistiraju na
kolektivnim sportovima koji postaju sredstvo za stvaranje "borbene zajednice"
(Kampfgemeinschaft) pri čemu "zajednički (rasističko-militaristički) duh" postaje način
potčinjavanja pojedinca kolektivu koji je podređen vrhovnom autoritetu (Führer-u).
Kuberten u svojoj pedagogiji polazi od buržuja koji već poseduje "elitističku" svest i zato
insistira na razvoju individualnog borilačkog mentaliteta. U tom kontekstu aristokratski
model "viteštva" uzor je za Kubertenovu pedagogiju. On je u prvom redu nastojao da
razvije borbenog i samoinicijativnog buržuja, a ne organizaciju kojoj će on biti podređen.
To je jedan od osnovnih razloga zbog kojeg je Kuberten bio protiv kolektivnih sportova.
Kubertenov pozitivni buržuj predstavlja obračun i s hrišćanskim modelom čoveka.
Umesto hrišćanske skromnosti i smernosti, kod buržuja dominira duh agresivnog elitizma i
nadmenosti; umesto duha pokornih - duh gospodara; umesto asketizma - pohlepa; umesto
duhovnosti - materijalno bogatstvo; umesto kulta duha - kult mišićavog tela; umesto
stremljenja ka drugom svetu - beskrajno veličanje postojećeg sveta; umesto greha i
iskupljenja - ukidanje moralnog rasuđivanja i odgovornosti; umesto hrišćanskog
bogočoveka, Kubertenov "natčovek" postaje obogotvorenje pozitivnog čoveka.
Kuberten je pronašao gradivni materijal za svog "natčoveka" u parazitskim klasama
za koje je karakteristična "zverinja priroda", "gospodarski" status i osvajački fanatizam.
Njegov "novi čovek" rezultat je ukrštanja osakaćenog i obezličenog antičkog "heroja",
149