Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
<strong>Todor</strong> <strong>Kuljić</strong><br />
<strong>TITO</strong><br />
-<strong>sociološkoistorijska</strong> <strong>studija</strong>-<br />
(<strong>Drugo</strong> dopunjeno izdanje)<br />
Gradska narodna biblioteka «Žarko Zrenjanin»<br />
Zrenjanin 2004.<br />
1
SADRŽAJ<br />
U v o d<br />
Predgovor drugom izdanju<br />
I Između autoritarnosti i modernizacije ( o političkoj kulturi nerazvijenih)<br />
II Tradicijske komponente balkanskog harizmatskog vođe<br />
III Knez Miloš, Nikola Pašić i Tito (dijahrono sociološkoistorijsko poređenje)<br />
1. Osnovna istorijska struktura<br />
2. Vizija poželjnog društva:odnos socijalnog i nacionalnog<br />
3. Struktura uprave i vladarske tehnike<br />
4. Granice istorijskog proboja<br />
5. Strukturno oblikovanje ličnog<br />
IV Tito do vlasti (1937-1945)<br />
V Tito i politička kultura boljševizma<br />
1. Partija<br />
2. Samokritika<br />
3. Organizovanost masa<br />
4. Čistke<br />
5. Vojska<br />
6. Arcana dominationis<br />
7. Harizma razuma i modernizacija<br />
VI Titova nacionalna politika<br />
1. Jugoslovenstvo između unitarizma, federacije i konfederacije<br />
2. Ekonomija i nacionalizam u Jugoslaviji<br />
3. Titova antinacionalistička simetrija<br />
VII Titova spoljna politika<br />
1. Tri krize u jugoslovensko-sovjetskim odnosima<br />
2. Jugoslavija i Zapad<br />
3. Nesvrstanost<br />
Z a k lj u č a k<br />
VIII Struktura i funkcija Titovog autoriteta, harizme i kulta<br />
IX Intelektualci o Titu<br />
X Tito u novom srpskom poretku sećanja<br />
1. Tito u javnoj kulturi sećanja<br />
2. Tito u revidiranoj srpskoj istoriografiji<br />
3. Tito i socijalizam u svakodnevnom pamćenju<br />
4. Tito kao simbol<br />
XI Samopoimanje i lične crte<br />
XII Istorijski učinak<br />
2
Literatura i izvori<br />
Summary<br />
Registar ličnih imena<br />
3
UVOD<br />
Ovo je <strong>sociološkoistorijska</strong> <strong>studija</strong> o političkoj kulturi, ideologiji i organizaciji Titove vlasti.<br />
Reč je o režimu koji je počivao na jednopartijskom, ali složenom višenacionalnom političkom<br />
sistemu i višeslojnom obrascu integracije. U tom sklopu Titova uloga bila je neobično aktivna,<br />
snažna i upadljiva spona. U njoj su bili prisutni i snažni sastojci lične vlasti. Ipak koliko god<br />
bila lična, vlast nikada nije određena samo aktivnošću i voljom čelnog pojedinca. I<br />
najuticajnijim ličnostima vlastito vreme postavljalo je nesavladive granice uslovljene<br />
ideološkim horizontima epohe ili snagom tradicije. Pomenute strukture su u ovom radu<br />
analitički raščlanjavane da bi se jasnije objasnila samostalnost uticajnih ličnosti. Istraživana je<br />
zapostavljena strana jugoslovenskog socijalizma: mesto u dugim istorijskim procesima, uloga<br />
Tita i osnovni obrasci političke kulture. O ekonomskoj i političkoj strukturi socijalističkog<br />
samoupravljanja ovde neće biti toliko reči jer o tome postoje brojna, čak i kritička, istraživanja<br />
još iz perioda jednopartijskog režima. U disciplinarnom pogledu reč je o istraživanju koje<br />
pripada istorijskoj sociologiji. Sociološki metodi uvedeni su u istraživanje istorije jer zbivanja<br />
nisu shvatana samo kao neponovljiva dešavanja,već kao procesi, odnosno dešavanja koja se u<br />
sličnom strukturnom sklopu nakon izvesnog perioda odvijaju na sličan način kao delovi<br />
srodnog determinističkog sklopa. U složenim političkim sukobima preplitali su se i pojačavali<br />
ideološki, ekonomski i politički interesi koje nije moguće uvek do kraja razdvojiti jer su ih<br />
zamagljivali osobena politička kultura i arcana dominationis (tehnike vladanja) oblikovani u<br />
naročitim geopolitičkom prostornom okviru. Aktivnost najuticajnijih pojedinaca nošena je<br />
maticom dubljih istorijskih procesa koji su u osnovi bili ekonomski motivisani, ali u višestruko<br />
posredovanom obliku (klasnom ili nacionalnooslobodilačkom). Pojedinci nisu shvatani kao<br />
igračke u rukama nadličnih sila već kao manje ili više uspešni katalizatori širih društvenih<br />
htenja.<br />
1.<br />
Titova uloga u istorijskim procesima Balkana proučavana je u okviru poimanja istorije čije je<br />
naznake na Marksovom tragu razvila francuska brodelovska škola i nemačka<br />
strukturnoistorijska struja (Brodel 1992, Fire 1994. Kocka 1977, Koka 1994, Wehler 1983).<br />
Teorijska i metodska načela za istraživanje tehnologije vlasti Maksa Vebera plodna su<br />
komplementarna osnova ovom shvatanju istorije. Jedno od ključnih načela ovog pristupa jeste<br />
da je istorijska činjenica trajnija od događaja, da je uporediva, a ne neponovljiva. Odmereno<br />
uočavanje procesa daje događaju smisao, a ličnoj aktivnosti zasluženu ulogu, pa pažljivo<br />
sagledavanje ključnih tokova unutar šireg prostorno – vremenskog sklopa može da nas, kod<br />
iznenadnog upada jedinstvenog, sačuva od fascinacije i omamljenosti bleskom učinka moćnika.<br />
S druge strane, individualno i jedinstveno ne smeju se potcenjivati niti se istorijski akteri svoditi<br />
na epifenomene struktura. Ipak, ovo istraživanje nije se moglo osloniti na donekle nužno<br />
pouzdaniju vremensku distancu, koja otkriva novu arhivsku građu i deluje epistemološkopsihološki<br />
povoljno. Ispitivani su još uvek delatni procesi sa svim rizikom koji nosi pristup ove<br />
vrste. Procesi se ispoljavaju kroz manje ili više postojane strukture različite čvrstine koje su<br />
ovde proučavane polazeći od Marksovog načela da ljudi stvaraju vlastitu istoriju, ali ne pod<br />
okolnostima koje su sami izabrali. Probojnu moć ličnog nad strukturnim trebalo je pokazati na<br />
živoj Titovoj aktivnosti, a povratni uticaj struktura na tradicijom opterećenoj političkoj kulturi<br />
izrasloj u trajno nestabilnom geopolitičkom prostoru Balkana. Dijalektičko ukrštanje pojedinca<br />
i struktura iziskuje izlaganje koje nadmaša pripovedanje i uski biografski pristup, i traži<br />
izdvajanje strukturnih ekonomskih, političkih i kulturnih spletova koji su određivali aktivnost<br />
5
moćnih pojedinaca, ali koji su takođe njihovom aktivnošću menjani. Na taj način može se<br />
donekle uneti reda u nejasnu raznovrsnost, i u sadašnjosti uočiti naizmenično delovanje<br />
prošlosti i budućnosti. Ovaj pristup ne apsolutizuje čak ni hronološki sled zbivanja, koji ne<br />
mora biti «osnovno načelo shvatljivosti u okviru koga sve vrste pojava dobijaju svoj smisao»<br />
(Fire 1994, str. 14). Npr. sporije promenljiva politička kultura obuhvata strukture i procese u<br />
kojima prethodno uvek ne objašnjava potonje, jer se ona u zakasnelom obliku može javiti čistije<br />
nego ranije (oslobodilački ratovi, šovinizam i fašizam Balkana su se u građanskom ratu 1991-<br />
1995. ispoljili u potpuno ogoljenom obliku). Trebalo bi pokazati kako su neke druge strukture i<br />
procesi «ulazili» u postupke jedne uticajne ličnosti, a zatim kako su se zbivanja prelamala kroz<br />
Titovu ličnost. Koka je upozorio da nije lako prikazivati strukturu i procese preko događaja i<br />
ličnosti a da se ne pripoveda. Ali to je ipak moguće. Trebalo bi u Titovoj aktivnosti prepoznati<br />
vreme i uslove koji su ga određivali i meru u kojoj ih je on oblikovao ili bio njihov zatočnik. U<br />
službenoj komunističkoj istoriografiji su procesi kao klasna borba ili proleterska revolucija<br />
shvatani kao neizbežni istorijski tokovi koje su partijski čelnici najbolje razumevali. Trebalo bi<br />
izbeći zamke apologije Tita, ali pri tome ne odbacivati strukturnu uslovljenost procesa koji su<br />
oblikovali njegov režim vlasti. Strukturnoistorijske jednostranosti treba dijalektički korigovati.<br />
Sociologija koja gradi promišljeni odnos prema istorijskom vremenu svesna je da bez istorije<br />
mnoge studije o savremenosti ostaju površne, ako ne i pogrešne. Pitanje je gde počinje<br />
«sadašnjost». Socijalna istorija, za razliku od političke, retko se sreće s jasnim datiranjem<br />
početka i kraja (Wehler 1985, str. 51), već više sa procesima koji obuhvataju različita istorijska<br />
vremena u Brodelovom i Gurvičevom smislu. U ovom radu Tito je posmatran sa stanovišta više<br />
različitih vremenskih raspona: (1) perioda u kom je bio na vlasti, (2) šire, skoro stoletne epohe<br />
evropskog socijalizma, (3) gotovo dvovekovne političke kulture Balkana koja se počela<br />
razvijati početkom 19. veka oslanjajući se najpre na srpske oslobodilačke mitove, a zatim na<br />
različite verzije jugoslovenske ideologije sa načelom «Balkan balkanskim narodima». Unutar<br />
svake celine sinhrona i dijahrona poređenja mogu bolje skrenuti pažnju na presecanje više<br />
procesa različite brzine. Za to je nužan nijansiran pojmovni i teorijski aparat koji će omogućiti<br />
istorično poređenje i dosledno razdvajanje sadržaja (interesa različitih društvenih grupa) od<br />
forme (načina njihove zaštite). I u političkoj istoriji, koja je najmanje vezana za nepredvidljive<br />
odluke, trebalo bi manje pripovedati, a više tragati za međusobno uporedivim strukturnim<br />
situacijama i truditi se da se prouče objektivne posledice ponašanja nezavisno od svesne<br />
namere aktera. Dakle, daje se prednost onome što se sporije menja, dugom trajanju, procesima<br />
na koje, kako Brodel zapaža, «vreme sasvim lagano utiče». Ekonomija i sociologija su<br />
nezaobilazne u proučavanju podzemnih struktura, «nepomične istorije». Bujica događaja nastoji<br />
se svesti na ključne strukture, političke i institucionalne promene na socijalne procese i interese<br />
postojanih grupa (klasa, nacija). Ono što su analisti nazvali istorijom mentaliteta u ovom se<br />
radu donekle podudara sa tipom političke kulture.<br />
U ovoj knjizi izlaganje ne sledi događaje niti se ograničava na političke procese, već zahvata<br />
dublje i sporije promenljive segmente kao što je politička kutlura. Ova je pak rezultat dugog<br />
taloženja civilizacijske i geopolitičke prošlosti Balkana: stalni ratovi, nesigurnost poseda i<br />
života, vazalni položaj Balkana, oslobodilačka, ali i genocidna tradicija i sl. U svakom<br />
poglavlju knjige naznačen je teorijski okvir pristupa istorijskoj građi i istaknuti istraživački<br />
prioriteti, a prikazana zbivanja uklapana su u celinu dužih procesa. Jer da bi bio shvatljiv,<br />
događaju je potrebna globalna istorija, definisana izvan njega i nezavisno od njega. Odnos<br />
dokumentarnog i interpretativnog (traganje za zakonitostima zbivanja) ne poklapa se do kraja sa<br />
odnosom između istoriografskog i sociološkog pristupa. Ovo otuda što je sociologija politike<br />
nezamisliva bez istorije, tj. kolektivnog iskustva koje nameće politici obrasce i pravila (odnos<br />
klasnog i nacionalnog, obrasci izbora i poštovanja vođe i sl.), a koje se naročito u društvu<br />
pritisnutom istorijskim sećanjima sporo menja uprkos krupnim revolucionarnim izmenama<br />
društvene strukture i laicizaciji svesti. Spore promene političke kulture nisu sustizale krupne<br />
društvene i tehničko-tehnološke promene. Samoupravljanje je lako zamenio građanski rat i<br />
oživljavanje starih mitova, ne samo stoga što je za izmenu dubljih slojeva svesti potrebno dugo<br />
vremena, već i otuda što je ispod samoupravne oblande opstajala i dalje ponornica<br />
6
oslobodilačke političke kulture koja se lako aktivirala i prešla u iracionalna međunacionalna<br />
sukobljavanja. Jednako kao što su sociološke postavke bez istorijskog materijala prazne i puste<br />
forme, tako je i strogost arhivskog materijala bez dovoljno osmišljenog okvira tumačenja<br />
varljiva, jer je lišena mogućnosti da se zbivanja smeste u duge procese povezanog dešavanja.<br />
Prošlost je uporediva sa sadašnjošću, ali poređenje treba da bude istorično, da razdvoji slično od<br />
istovetnog, podudarnost od strukturne srodnosti. Odavno je poznato da poređenje jasnije<br />
izdvaja zajedničke sadržaje od posebnih, a u istorijskim procesima ono što se ponavlja od<br />
novog. Sociološkoistorijska poređenja u ovom radu treba da omoguće uočavanja dubljeg<br />
kontinuiteta političke kulture ovog prostora, ali i krupne društveno-ekonomske i idejnoideološke<br />
razlike između režima lične vlasti na Balkanu. Osobenost Titove vlasti nastoji se<br />
istaći upravo poređenjem sa prethodnicima, ali se ne potcenjuje određena neponovljivost i<br />
jedinstvenost. Svako poređenje relativiše specifičnost i umanjuje fasciniranost i iznenađenje<br />
(Titova diplomatija se može porediti sa uspešnim aktivnostima kneza Miloša i N. Pašića, jer<br />
izrasta iz podjednako izražene potrebe balkanske države da obezbedi samostalnost u složenoj<br />
mreži interesa velikih sila u geopolitički nedefinisanom prostoru.). U etnički izmešanom<br />
balkanskom osinjaku, dugo rasparčanom između velikih sila, istorija je manje bila učiteljica, a<br />
više tiranka, jer je gospodarila mitovima i oslobodilačkim epovima oblikujući naročiti tip<br />
provincijalne oslobodilačke političke kulture. Ovde bi trebalo pokazati u kojoj je meri Tito bio<br />
zatočnik, a u kojoj razarač pomenutog tradicionalizma.<br />
Drugi tip poređenja jeste sinhrono poređenje. Tito se poredi sa savremenicima (Staljinom,<br />
Hruščovom itd.), čime se upadljivije ističe njegova neteroristička tehnologija vlasti u opštem<br />
okviru boljševičke političke kulture, zatim snaga komunističkog opredeljenja i stupanj podrške i<br />
snage harizme kod stanovništva. I ovde se empirijska jedinstvenost i neponovljivost dešavanja<br />
smešta u kontekst širih ideoloških izvandržavnih procesa sa manje bleska, jer za sociologa<br />
istorijski tok jeste sled procesa, a ne događanja. Titov sukob sa Staljinom 1948. je krupan<br />
događaj, ali stiče svoju funkciju tek u širem sklopu procesa rastakanja monolitnosti<br />
socijalističkog lagera koji su trajali skoro pola stoleća. Ili, komunističko suzbijanje religije u<br />
Jugoslaviji može se shvatiti kao deo globalnog i protivrečnog procesa probijanja razuma i<br />
prosvetiteljstva koji teče od Francuske revolucije. Što su se u tom procesu javile nove svetovne<br />
harizme, to samo dokazuje da je mukotrpno nastupanje razuma neretko vezano za autoritarne<br />
obrasce. Dakle, Tita ne možemo objasniti ako ga shvatimo kao jedinstvenu i neuporedivu<br />
ličnost (nazadnu, konzervativnu ili naprednu) već kao deo problema boljševičke političke<br />
kulture na Balkanu i njene istorijske funkcije u lancu oslobodilačkih procesa ovoga prostora. U<br />
tom pogledu istorijska činjenica nije njegovo ponašanje rekonstruisano podacima iz arhiva,<br />
nego ona to postaje tek kada se prouči i uklopi u širi istorijski sklop naizgled oprečnih, ali u<br />
dubljem smislu srodnih pojava (Tito pripada boljševičkoj, ali i balkanskoj, srpskoj<br />
oslobodilačkoj pijemontskoj tradiciji koja seže do Kosovskog mita). Istorijska činjenica može<br />
biti kolektivna moralna svest koja oblikuje individualna ponašanja (herojstvo, rizik), ali i<br />
diplomatska umešnost manje moralno vredna, ali egzistencijalno nužna radi održanja naroda u<br />
nestabilnom prostoru. Neoportuni spoj hrabrosti i diplomatije je lični izraz otelovljen u<br />
uspešnim balkanskim političarima. To je zgusnuti nauk političke kulture ovoga prostora koji svi<br />
nisu poštovali. Postoji, međutim, i druga strana ove okolnosti: heroju se duguje bespogovorna<br />
poslušnost, a ratni učinak je razumljivo pokriće autoritarne vlasti.<br />
2.<br />
U istraživanju su korišćeni raznoliki izvori nejednake vrednosti, opterećeni različitim oblicima<br />
ideološke, nacionalističke i lične isključivosti. Trebalo ih je kritički koristiti, ali s obzirom da su<br />
predmet istraživanja bili glavni procesi, a ne otkrivanje autentičnosti događanja, zadatak je bio<br />
donekle lakši. Korišćeni su sledeći izvori: (1) izvorni Titovi radovi i dokumenta SKJ, (2)<br />
memoarski zapisi Titovih saradnika, (3) usmeni iskazi Titovih saradnika, (4) delimično<br />
7
objavljena arhivska građa, (5) radovi domaćih istoričara i publicista, (6) radovi stranih naučnika<br />
i publicista.<br />
Pošto su u vladajućoj partiji najvažnije odluke donošene u užem krugu ili u razgovorima u četiri<br />
oka, a na širim forumima uglavnom potvrđivane, memoarski zapisi Titovih saradnika su važan<br />
izvor. Poređenje različitih iskaza povećavalo je pouzdanost činjenica, a pored obaveštenosti<br />
pisca u kritici izvora uziman je u obzir i tok njegove političke karijere. Neki su prema Titu bili<br />
oštri iako ga nisu osporavali (M. Nikezić, K. Popović), a bilo je i onih koji su mu za života<br />
pevali himne, a ubrzo ga potom demonizirali. Još je M. Nikezić zapazio da će posle Titove<br />
smrti nastati provala osvete lakeja. Osim toga, treba imati na umu da živimo u dobu u kom je<br />
antikomunizam moderni nonkonformizam inteligencije sa svim predrasudama i pristrasnostima<br />
tog pogleda na svet što se odražava u misli o društvu. Ove pristrasnosti nisu manje isključive od<br />
vulgarnih apologija i kultizacije Tita u jednopartijskom režimu. Pored toga, konvertitstvo kod<br />
mnogih bivših levičara upadljivo je ne samo u publicistici nego i u nauci posle 1990, a<br />
prevrtljiv odnos prema Titu i tu je vrlo raširen. U horu masovnog konvertitstva unutar<br />
jugoslovenske misli o društvu početkom 1990-ih godina i grčevitog traganja za novim idejnim<br />
osloncem mnogi levičari završavali su u nacionalizmu, konzervativizmu postmoderne,<br />
eshatološki shvaćenom liberalizmu i sl. Neistorična demonizacije Tita je otuda vrlo raširena u<br />
ovim kolebljivim i često pomodnim naučnim krugovima. Kritika ovog izvora, tj. neretko<br />
obaveštenih konvertita, još je složenija. Trebalo je uvek imati na umu hijerarhijsku poziciju<br />
svedoka (visinu osmatračnice, obaveštenost, ali i svesno i nesvesno prisutno nastojanje da se<br />
ocenom Titove politike pravda i vlastita praksa), tok političke karijere (pad je po pravilu<br />
skopčan sa pojačanom kritičnošću vođe) i stupanj nacionalne vezanosti i isključivosti, zatim<br />
udeo «naknadne pameti» u tumačenju minulih zbivanja (Đilas), katkad i dopisivanje, i sl.<br />
Pouzdanost ocena povećavale su saglasnosti u radovima pisaca oprečnog opredeljenja (Tripalo,<br />
Perović), a uprkos težnji za iznošenjem istine, razilaženja kod raznomišljenika bila su<br />
razumljiva (Đilas, Tempo, Stambolić). Nedoumice su donekle izazivala različita mišljenja o<br />
Titu kod pripadnika iste partijske struje (K. Popović, L. Perović). Svedočanstva o «sivim<br />
zonama» odlučivanja (tajnim dogovorima izvan partijskih i državnih skupova) ponajmanje su<br />
pouzdana i svode se na podudarnosti u nagađanjima analitičara ili nekih «obaveštenih»<br />
svedoka. Ni arhivska istraživanja ne mogu rekonstruisati dogovore i nagodbe o kojima nije<br />
ostalo nikakvih tragova. Jedna od dopuna pomenutih izvora bila je živa reč, tj. autorski<br />
razgovori objavljeni sa nekim visokim komunističkim funkcionerima, Titovim saradnicima. U<br />
toku 1996. i 1997. objavljeni su razgovori sa sledećim licima čije su najviše funkcije u Titovom<br />
režimu bile: dr Latinka Perović (sekretar CK SK Srbije), Petar Stambolić (predsednik SIV-a),<br />
Mirko Tepavac (ministar inostranih poslova), dr Miroslav Pečujlić (član Izvršnog biroa<br />
Predsedništva CK SKJ). Korišćenje ovih svedočenja u obliku slobodnog razgovora trebalo je<br />
da osvetli mehanizme Titovog odlučivanja, snagu njegovog autoriteta i lične crte. A poređenje<br />
samopoimanja pomenutih učesnika tj. njihovih viđenja smisla, racionalnosti i propusta politike<br />
vrha SKJ trebalo je da ubedljivije dočara epohalnu levičarsku svest Titovog doba, njena lutanja<br />
i uzroke slabljenja.<br />
Politička evolucija pisaca i svedoka (pristalice iz ubeđenja, apologete, karijeristi, disidenti)<br />
pretežni je, ali ne i jedini ključ za dešifrovanje pouzdanosti iskaza o Titu. Obrazovanje svedoka<br />
i teorijska promišljenost analitičara uticali su na oštrinu zapažanja i distanciranost od vođinog<br />
relativno jednostavnog i naizgled neposrednog političkog stila, a lična čestitost i doslednost<br />
takođe je katkad sprečavala pragmatično iskrivljavanje suda. Uz to treba imati na umu da je<br />
neprikosnovenom autoritetu Tita malo ko uspevao da se odupre. Pošto je harizma imala<br />
racionalnu osnovu (osvedočavala se više puta) i iracionalno-emotivnu (bespogovorna lojalnost<br />
vođi partije i ratnom komandantu), lako je pojmljivo da je šire kritičke iskaze bližih saradnika<br />
bilo teško sresti za vođinog života. Tito je bio simbol jedinstva partije pa je ritualno prizivanje<br />
njegovog autoriteta razumljivo. Kritičnost prema Titu često je ublažavana (Tito je neobavešten,<br />
s njim se manipuliše), ali i u ovom obliku svedoči o indirektnim neslaganjima. Sa daleko više<br />
rezervi treba uzimati provalu prigušene kritičnosti nakon 1990. Bilo bi pogrešno naglo<br />
demoniziranje Tita u ovom periodu svesti na golo pravdanje konkretnijih partijsko-<br />
8
nacionalističkih interesa, olako konvertitstvo i pomodni antikomunizam. Premda je nagla<br />
politizacija upadljiva u šarolikom raznoglasju i graji, pažljivijom analizom mogu se uočiti<br />
zanimljivi i opravdani prigovori Titovoj ličnoj vlasti. Samo vreme je obelodanilo neke pogrešne<br />
političke poteze jer su se procesi začeti u Titovom dobu u ratnom rasulu SFRJ ispoljili u<br />
neprerušenom obliku. Osim toga, odsustvo obaveznog poštovanja Titovog kulta podstaklo je<br />
mnoge učesnike da slobodnije iznesu neka ranije prećutkivana zapažanja. Pažljivim poređenjem<br />
opravdani prigovori mogu se razdvojiti od osvetoljubivosti ranijih lakeja. Kritičnost prema<br />
harizmatskom vođi vremenom se menjala i nije zavisila samo od pritiska partije koja zbog svog<br />
jedinstva štiti kult čelnika, već i od stanja opšte svesti doba koja nije mogla uvek da uoči<br />
ograničenosti vlastite politike i predvidi tok nekih hazardnih poteza vrha. Trebalo je sačekati<br />
trenutak kada se određena epoha jasnije raspoznaje spolja sa okončanjem nekih snažnih<br />
procesa. Iako je epoha za savremenike uvek u izvesnoj meri neprepoznatljiva dok se ne<br />
«okonča», viđenja savremenika nisu izvori drugog reda. Tek sinteza više perspektiva može<br />
olakšati prepoznavanje suštine određenog doba. Osim toga, nesumnjivo veliku ugled Tita u<br />
svetu ublažavao je kritičnost prema njegovoj unutrašnjoj politici. Uza sve rečeno, treba imati<br />
na umu da nije samo u širokom masama bilo rašireno uverenje o nepogrešivosti vođe, već i kod<br />
vrhunskih intelektualaca i da u toj okolnosti ne treba potcenjivati uspehe Titove politike. Titova<br />
vizija razvoja bila je na horizontu u velikom delu sveta tada priznate progresivne vizije društva<br />
– socijalizma i mira. Da 20. vek, koji omeđavaju 1914. i 1991. godina, nije bio vek socijalizma<br />
i levice, Tito ne bi bio veliki državnik. Osetivši prilično rano duh epohe, uspeo je da vlastiti<br />
politički dar uskladi sa poželjnom vizijom društva svoga doba.<br />
Pisac ove knjige kao savremenik zbivanja koja prikazuje nije bio neutralni posmatrač Titove<br />
aktivnosti, već je najpre bio student, a zatim kao nastavnik Filozofskog fakulteta u Beogradu iz<br />
pozicije vanpartijca kritički pratio politiku SKJ. Svest o Titu sazrevala je pune tri decenije<br />
prolazeći kroz različite faze kritičnosti, od kojih su najvažnije svesno ili nesvesno ostavile traga<br />
na stranicama ove knjige. Burna politička zbivanja i tok vremena nužno su sažimali utiske i<br />
oblikovali idejnopolitičko opredeljenje pisca, a istraživačko iskustvo osmišljavalo je teorijski<br />
pristup složenoj političkoj pojavi kao što je režim Titove vlasti. Po sebi se razume da ni piščevu<br />
svest kao ni ostale pomenute izvore ne treba izuzeti od kritike.<br />
Iz nacrta istraživačkog pristupa vidi se kojim se istorijskim vremenima (u Brodelovom smislu)<br />
bavi ova <strong>studija</strong> o Titu i zašto je neophodno suočavati više istorijskih perspektiva koje se<br />
razlikuju po dužini vremenskog raspona. Pouzdanost rezultata istraživanja trebalo bi da poveća<br />
poređenje različitih vremena, ali i izvora. Pomenuti izvori primereni su različito razdvojenim<br />
vremenima. Tek iz višeslojne perspektive mogu se razumeti razilaženja oko Titove uloge u<br />
misli o društvu. U protivrečnom pluralističkom društvu današnje različite ocene Tita mogu se<br />
objašnjavati različitom vizijom poželjnog društva i porediti npr. sa sporovima oko Bizmarka u<br />
nemačkoj istoriografiji ili diskusijama oko Robespjera i Francuske revolucije u francuskoj<br />
misli. Preovlađujuća svest vremena jeste uvek selektivna prema prošlosti, ali izbor uzora iz<br />
prošlosti nije nikada konačan. Danas se na Balkanu istorija pretežno poima kao vid uzvišenog<br />
nacionalnog dostojanstva, a istoriografija kao sredstvo buđenja nacionalnog rodoljublja. U toj<br />
klimi Tito kao nadnacionalni vođa demonizira se ili ignoriše. Potpuniju celinu Tita daće vreme,<br />
a sa ne manje pouzdanosti buduća istraživanja će odmeriti vrednost objašnjenja koje se iznosi u<br />
ovoj knjizi. Može se samo pretpostaviti da će novi imperativ ujedinjenja Balkana nužno<br />
promeniti odnos prema Titu iziskujući preispitivanje njegove možda ne toliko levičarske koliko<br />
kosmopolitske uloge, premda su obe ove komponente tesno povezane. Neccesitas facit ius<br />
(Potreba stvara pravo).<br />
P.S. Ova knjiga je konkretizacija i nastavak istraživanja započetog u knjizi «Oblici lične vlasti»<br />
(1994). Zahvalan sam svima koji su mi pomogli: Ministarstvu nauke Republike Srbije, koje je<br />
finansiralo projekat, pomenutim Titovim saradnicima koji su se ljubazno odazvali na moj poziv<br />
da obavimo istraživački razgovor, kolegama i studentima sociologije sa kojima sam<br />
razmenjivao mišljenje, recenzentima i Institutu za političke studije koji se prihvatio štampanja i<br />
ove moje knjige.<br />
9
U Zrenjaninu, januara 1998.<br />
Predgovor drugom izdanju<br />
Od pojave prvog izdanja ove knjige proteklo je skoro šest godina. Za to vreme nije otkrivena<br />
nikakva spektakularna nova arhivska gra a o Titovoj aktivnosti, ali se slika Tita ipak menja.<br />
Ovde bi ukratko trebalo uo iti pravce ove promene. U poslednjih nekoliko godina, od<br />
uvo enja i normalizovanja kapitalizma u Srbiji, izmenile su se potrebe nove vladaju e<br />
klase i njenih prate ih medijskih ljubitelja prošlosti kod oblikovanja novog poretka se anja.<br />
Osim toga, usled postojane ekonomske krize delimi no je izmenjena i slika socijalizma kod<br />
obi nog oveka. S jedne strane u teku oj politi ko-pojmovnoj borbi za kulturnu hegemoniju<br />
i u »revoluciji zdesna« antititoizam ne malaksava. S druge strane, pak, profil se anja spontano<br />
se menja jer, pod uticajem krize, socijalizam u svakodnevnom pam enju prima nostalgi nu<br />
crtu. Osim toga, stasava nova, tzv. e-mail generacija ili generacija posnih patriota, formirana<br />
po etkom 21.veka, koja socijalizam ne nosi u iskustvu, ve ga posredno prima kao<br />
autoritarnu i stabilnu prošlost. Tito je u novom srpskom kapitalisti kom poretku se anja<br />
preobra en u antiheroja, slo enost njegove vlasti je i u nauci redukovana na stereotip u cilju<br />
homogenizovanja nacije, a od 2000. i zbog slu benog normalizovanja kapitalizma. Antititoizam,<br />
kao obrazac i imperativ kolektivnog pam enja, premda razli ito akcentovan, skoro da je<br />
podjednako raširen kod liberala i konzervativaca. Jednozna na osuda titoizma udobnija je od<br />
njegove slo ene rekonstrukcije, a slika istorije brzo se prilagodjava novim potrebama.<br />
Antititoizam ujedna ava razli ite politi ke alternative i stvara uniformni antitotalitarni<br />
politi ki jezik ija je va na komponenta vizija klju nog »kumrova kog d elata«.<br />
Tito je u središtu savremenog pam enja jugoslovenskog socijalizma. Ko ka e komunizam,<br />
ka e Tito. Tito je klju ni simbol u epohalnom zaokretu izme u dve istorije pobednika. Svedoci<br />
smo, naime, zaokreta od monumentalne komunisti ke istorije u Ni eovom smislu ka istoriji<br />
Titovih rtava koju pišu novi pobednici. im je pam enje Tita »odmrznuto« on se preko no i<br />
preobratio iz heroja u antiheroja. Ova knjiga jeste pisana kao kritika monumentalne<br />
komunisti ke istorije, ali i kao protivstav novoj »monumentalnoj antititoisti koj istoriji«.<br />
Prošlost je stalno instrumentalizovana u pravdanju dr ave i njene slave. Hladna ocena Tita,<br />
lišena moralizma i ose ajnosti, mogla bi da bude subverzivna antiteza pam enju kao osnovi<br />
mo i.<br />
Srpska istoriografija pratila je hegemonu slu benu kulturu se anja, rtvuju i saznajna<br />
na ela. U Srbiji je komunisti ki antifašizam postao suvišan tek u drugoj fazi konverzije posle<br />
pada Miloševi a, kada je odmah normalizovan etnokratski liberalizam, preko spoja<br />
nacionalizma i liberalnog antitotalitarizma u obrascu “demokratskog nacionalizma”. Titovi<br />
protivnici postaju pozitivni junaci i branitelji nacionalnog kapitalizma. Inauguracijom dva<br />
antifašisti ka pokreta ( etni kog i partizanskog) relativisana je Titova ratna harizma. Oko<br />
kastracije druge va ne strane Titove harizme, antistaljinizma, nije se ni trebalo mu iti, jer se<br />
antistaljinizam nije uklapao u teku i hegemoni antitotalitarizam.<br />
Doma a, prete no nacionalisti ka istoriografija i dalje se trudi da «uravnote i» sliku o Titu,<br />
tj. da odgovori na jednostranosti komunisti ke istoriografije novim jednostranostima,odnosno<br />
da glorifikaciju Tita zameni njegovom demonizacijom. Odmah treba re i da osporavanje Tita<br />
nije teklo paralelno sa razvojem slu benog nacionalizma u Srbiji. U periodu gra anskog rata i<br />
Miloševi eve vlasti slu bena ocena Tita bila je u srpskim ud benicima istorije izbalansirana,<br />
etni ki antifašizam još nepriznat, a politika srpskih kvislinga nije bila još rehabilitovana.<br />
Nakon pada Miloševi a, pre svega zbog spoljnopoliti kih razloga, u slu benoj politici<br />
izme u 2000. i 2004. godine nacionalizam jeste donekle ubla en, ali zato ocene Tita nisu<br />
postale odmerenije, ve , za razliku od ocena iz Miloševi evog re ima, još jednostranije. To<br />
najbolje pokazuje poslednja revizija slike Tita i antifašizma u srednjoškolskim ud benicima<br />
istorije u Srbiji 2003. Tu su u antifašizam uklju eni etnici, ime je ovaj pojam relativizovan,<br />
a i slika Tita time je izmenjena. Kapitalizam, koji je u Srbiji uveden 2000. godine tra io je, uz<br />
10
to, i dodatno još sna nije odbacivanje Tita kao komuniste. Nasuprot slu benoj politici,<br />
odredjeni zaokret u pravcu pozitivnije ocene Tita, medjutim, uo ava se kod vidjenja<br />
socijalizma obi nih gra ana. Sa ja anjem nejednakosti i pogoršanjem polo aja širih slojeva,<br />
socijalizam i Tito se u se anjima javljaju u pozitivnijem svetlu. Nova istra ivanja slike<br />
prošlosti u svakodnevnici Srbije 21. veka to jasno pokazuju. Dakle, slika Tita se u doma oj<br />
stvarnosti neravnomerno menja u svojim razli itim segmentima: dok u istoriografiji i<br />
slu benoj politici se anja ja a antititoizam, u pam enju obi nih ljudi proces je obrnut.<br />
Slike prošlosti, kao sastojci ideologije, imaju aktivnu ulogu. Kada se prou avaju krupne<br />
li nosti iz prošlosti sve jasnije biva okolnost da nisu samo oni bili akteri, nego da je i slika o<br />
njima (pozitivna ili negativna ) tako e inilac razvoja. Razli ito akcentovane slike Tita bile<br />
su aktivni idejni inioci zbivanja u Jugoslaviji u minulih petnaestak godina. Najpre je Savez<br />
komunista Srbije od 1987. do 1990, zaklanjaju i se Titovim autoritetom, pokušao da izmeni<br />
odnose u federaciji. Zatim je u periodu vlasti SPS-a Tito ignorisan, iako u slu benim slikama<br />
prošlosti nije jednozna no demonizovan. U ovom periodu Tita je najviše demonizovala<br />
srpska opozicija nekriti ki poistove uju i Tita i Miloševi a. Kritika Miloševi a tekla je<br />
uglavnom preko antititoizma. Uzgred re eno, što se više nastoji da se poka e da su naši<br />
politi ki neprijatelji, me u sobom prijatelji, to je politizacija upadljivija. Izjedna avanje Tita<br />
i Miloševi a je primer poistove ivanja ove vrste. Nakon 2000. premda emotivno hladnije,<br />
slu beno odbacivanje Tita je izri itije, jer je osporava komunisti ki antifašizam. Ipak za<br />
nacionalni poraz retko mogu biti odgovorna dva ravnopravna krivca, demonizacija tra i<br />
jednoga – to je Miloševi . Donekle potisnut, Tito je danas kao upropastitelj u senci<br />
Miloševi a, ali je njegov prete a, u vertikali restaurativnog srpskog antikomunizma.<br />
Razmatranje savremene slike Tita va an je deo prou avanja njegove istorijske uloge. Titov<br />
u inak još traje, danas u obliku aktivnog uticaja njegove prera ene slike. Istorijski na in<br />
posmatranja uvek je usmeren ka sadašnjosti. Istorijska svedo anstva prevode se na jezik<br />
sadašnjice, pa se i istorijski zna aj prošlih doga aja uvek meri u svetlu istori arevog<br />
opa anja sadašnjice. Ovaj istra iva ki prioritet istaknut je tamo gde su u središtu<br />
prou avanja procesi, a ne gola zbivanja. Analisti ko vidjenje istorije uvek je<br />
dvodimenzionalno: ono se kre e oko ta aka iz prošlosti, ali i oko posmatrane sadašnjice.<br />
Suo ene su prošle istorijske perspektive na ondašnju prošlost, sadašnjost i budu nost, s<br />
jedne, i današnja gledanja s druge strane, na taj na in, da se i uo avanjem razlika izmedju<br />
njih mogu itati istorijske promene. Nijedan konkretnoistorijski sklop ne mo e dovoljno<br />
objasniti konkretni dogadjaj: uvek je potrebno razlikovati istorijsku perspektivu prošlosti (tj.<br />
budu nost koja je tada bila pred istori arima) i budu nost prisutnu kod savremene slike<br />
prošlosti. Klju ne ta ke istorijske promene jesu one prošle situacije koje su pod uticajem<br />
novih kolektivnih iskustava i na ina posmatranja, trajno izmenile perspektive gledanja na<br />
sadašnjost, prošlost i budu nost. Dakle, ne svi minuli dogadjaji , nego samo oni koji imaju<br />
potencijal da dalekose no izmene tuma enja istorijskih spletova, jesu istorijski zna ajni. To<br />
su zbivanja koja su kadra da trajno revolucionišu sliku istorije. U ovom pogledu kod nas je,<br />
uprkos krupnim promenama dr ave i društva, slika Tita i socijalizma još uvek u previranju.<br />
Nesre eno stanje nije stvorilo uslove da se se anje na Tita “ohladi” i liši iracionalnih<br />
sastojaka u sve svoje tri dimenzije: politi koj, nau noj i u pam enju obi nih ljudi.<br />
11
Slika Tita ipak ne zavisi samo od potreba današnjice, nego i od poimanja istorije. Još je Niče<br />
uočio da postoje tri načina razmatranja istorije: monumentalno, antikvarno i kritičko. Kada je<br />
u pitanju Tito, antikvarno je branila službena komunistička istoriografija za vreme Tita,<br />
monumentalnom poimanju nacionalnog, vraća se istoriografija nakon sloma socijalizma, a<br />
treće, kritičko, ponajmanje je moguće instrumentalizovati. Možda je suvišno podsećati da<br />
kritičko poimanje socijalističke prošlosti, nije monumentalno ni antikvarno, tj. ne govori o njoj<br />
kao o dobu totalitarnog mraka, niti neguje nostalgična sećanja na socijalističku prošlost, već<br />
nastoji da proceni njegovu racionalnost u vlastitom dobu i aktivnu ulogu različitih sećanja na<br />
socijalizam nakon smene epoha. Drugim rečima, zbivanja i ličnosti jesu uticajna, ali aktivnu<br />
ulogu imaju i slike koje se o njima stvaraju. Tito nije bio upropastitelj, nego vešt državnik koji<br />
je i grešio. Titov kult je u socijalizmu imao kosmopolitsku, ali i konzervativnu ulogu, a nakon<br />
sloma socijalizma demonizacija Tita bila je važan segment nove društvenointegrativne misli.<br />
Dakle, analističko vidjenje istorije, koje traga za procesima, a ne samo za zbivanjima, time<br />
prevazilazi fetišizovanu pretenziju ka objektivnosti istoriografije, dijalektički sagledavajući<br />
uvek njenu društvenu uslovljenost i ugradjujući ovu uslovljenost u procenu njene saznajne<br />
vrednosti. Tita treba posmatrati u sklopu njegovog vremena, ali uvek imati na umu i ulogu<br />
njegove slike u savremenosti. Hermeneutika bi mogla da pomogne razumevanju smisla grupa<br />
i pojedinaca u Titovom dobu, a kritika ideologije treba da objasni upotrebu Tita danas.<br />
Rečeno pojmovina Jana Asmana danas je na Zapadnom Balkanu u toku proces prelaza sa<br />
komunikativnog (doživljenog) na kulturno (posredovano) pamćenje Tita. Stasavaju generacije<br />
koje ga ne pamte, Tito je za njih samo simbol prošlosti. Mišljenje o njemu formiraju posredno.<br />
Promena generacija nužno vodi istorizaciji socijalizma. Više se ne radi o tome šta se odista<br />
zbilo, već o tome kako se prošlost predstavlja i osavremenjava. Reč je sve više o upotrebi<br />
prošlosti, a posrednici prošlosti postaju značajniji od same prošlosti. U tom pogledu upadljiva<br />
je razlika između službene politike sećanja u bivšim jugoslovenskim republikama, koja Tita<br />
demonizira i ignoriše, i javnog mnjenja koje Tita svuda pozitivno vrednuje. I ovde je<br />
istoriografija bliža službenoj politici nego javnom mnjenju. Upadljivo negativna slika Tita<br />
kod domaćih nacionalističkih elita odudara od pozitivne slike Tita u spontanom kolektivnom<br />
pamćenju. Nova epohalna svest globalizacije stvorila je novu globalnu evropsku zajednicu<br />
sećanja i vrednosti. Tito u kolektivnom pamćenju novih generacija postaje simbol raznih<br />
vrednosti i medijski egzotična ličnost. On se uglavnom u negativnom smislu popularizuje, ali i<br />
instrumentalizuje i trivijalizuje. Bližom analizom bi se mogla pokazati raznovrsnost sećanja na<br />
Tita koja se diferenciraju i usitnjavaju. U zavisnosti od potrebe celina se uvek iskrivljava. U<br />
ovoj knjizi pokušava se očuvati relativno celovita slika Titove uloge, sa svim rizicima koje<br />
nosi poduhvat ove vrste.<br />
U drugo izdanje knjige dodato je 10. poglavlje, a 12. poglavlje je prera<br />
neznatno su dora eni.<br />
eno. Ostali delovi<br />
U Zrenjaninu marta 2004.<br />
T.K.<br />
12
I<br />
IZMEĐU AUTORITARNOSTI I MODERNIZACIJE<br />
- o političkoj kulturi nerazvijenih -<br />
Važan sadržinski segment teorijskog okvira za istraživanje režima nepodeljene i lične vlasti<br />
jeste definisanje njihove istorijske funkcije. Najopštije govoreći, istorijska funkcija režima<br />
sastoji se u podsticanju ili sprečavanju (ubrzavanju ili kočenju) razvoja shvaćenog kroz<br />
dimenzije modernizacije i progresa. U nerazvijenim delovima sveta neravnomernost razvoja<br />
odveć je upadljiva da bi se olako prihvatila sholastička liberalnoburžoaska formula da je jedino<br />
liberalizacija skopčana sa modernizacijom, zatim da se liberalna demokratija najbolje<br />
prilagođava dinamici modernizacije (Fukujama) i da slom evropskih jednopartijskih<br />
socijalističkih režima označava «kraj istorije» i definitivni trijumf liberalizma (Heller 1996).<br />
Ovde se izneta načelna ocena o liberalizaciji kao glavnom ili jedinom agensu modernizacije<br />
neće opovrgavati prikazivanjem iskustva istorijski uticajnih oblika lične vlasti koji su ubrzavali<br />
razvoj od antike do novovekovnog apsolutizma (vidi <strong>Kuljić</strong> 1994), niti će se osporavati njena<br />
krutost isključivo na iskustvu realnog socijalizma, već i na iskustvu nekih režima nepodeljene<br />
vlasti u nerazvijenim zemljama našeg veka, nastalih u različitim tradicijama političke kulture.<br />
Trebalo bi ukratko razmotriti pitanja: (1) u kojim uslovima su režimi nepodeljene vlasti bili<br />
agensi modernizacije, i (2) na koji način je tradicija političke kulture određivala krnji i<br />
autoritarni put modernizacije?<br />
* * *<br />
Politička tradicija je na različit način prenošeno i manje ili više ustaljeno političko iskustvo, tj.<br />
skup glavnih oblika rešavanja društvenih sukoba u kojima mogu prevladati racionalni ili<br />
iracionalni sadržaji. Pretpostavka modernizacije je racionalizacija, a u politici, kao i ostalim<br />
delatnostima, to je odvajanje od religije, a zatim prihvatanje tehnoloških i ekonomskih novina,<br />
podsticanje horizontalne i vertikalne pokretljivosti, jačanje zakonitosti, sticanje šire podrške<br />
stanovništva i manje korišćenje prinude.<br />
S obzirom da modernizacija ne počiva uvek na manje ili više dobrovoljnom prihvatanju novih<br />
iskustava (usled otpora tradicije ili nedostatka institucionalnih kanala), ona nije uvek ni<br />
skopčana sa jačanjem podeljene vlasti (izuzetak je evropski liberalizam 19. veka). Češći su<br />
primeri nametanja modernizacije autoritarnom praksom nepodeljene vlasti koja se oslanja na<br />
tradicionalnu političku kulturu (jednopartijski socijalistički režimi i autoritarna vlast u<br />
nerazvijenim zemljama) ili surovo učvršćenje kapitalizma uz pomoć klasičnog ropstva kao u<br />
SAD 19. veka. Dakle, autoritarni spoj modernizacije i tradicionalne političke kulture obeležio je<br />
razvoj mnogih režima, razvijenih i nerazvijenih, levičarskih i desničarskih. Kod režima<br />
nepodeljene vlasti nije lako raščlaniti spoj tradicije i moderne i meriti uticaj pojedine<br />
komponente. Najvažnije komponente modernizacije su: tehničko-ekonomske promene<br />
(industrijalizacija, urbanizacija i racionalizacija obrazaca ponašanja u oblasti rada), idejnoideološka<br />
(laicizacija prosvećivanje, kosmopolitizacija), društveno-ekonomska (horizontalna i<br />
vertikalna pokretljivost, smanjivanje društvene nejednakosti i eksploatacije) i izmena<br />
tradicionalno autoritarne političke kulture (racionalizacija uprave, jačanje zakonitosti i podele<br />
vlasti). Premda povezane, navedene komponente nisu uvek išle jedna s drugom, već je razvoj<br />
tekao neravnomerno, a modernizacija najčešće bivala nepotpuna. Dugo je anglo-američka<br />
pravna država u metropoli i kolonijama počivala na klasičnom ropstvu, internacionalistički i<br />
laicizirani socijalizam na monopolskoj kadrovskoj upravi, a danas krupne tehnološkoekonomske<br />
promene u Trećem svetu nesmetano sapostoje sa različitim oblicima «razjarene<br />
tradicije» i verskog fundamentalizma. U društveno-ekonomskom i ideološkom pogledu šaroliki<br />
režimi počivaju danas na spoju vlastitih autoritarnih trdicija i tehničko-ekonomski skraćene<br />
13
modernizacije, koja sporo menja ustaljene obrasce društvenog ponašanja i političku kulturu.<br />
Neki zapadni teoretičari modernizacije, od kojih je najpoznatiji S. Hantington (Huntington) čak<br />
su izričito tvrdili da je diktatura conditio sine qua non procesa razvoja jer garantuje neophodnu<br />
političku stabilnost i poredak u zemljama sa institucionalno labavom mrežom za rešavanje<br />
političkih sukoba. Demokratija može biti cilj, pisao je Hantington, ali je kao razvojni činilac<br />
kontraproduktivna (Cit. prema Lee, 1995, S. 245). Sporeći Hantingtonovu tezu o diktaturama<br />
kao ubrzavaocima privrednog razvoja u Istočnoj Aziji (Singapur, Tajvan, Koreja) Li tvrdi da je<br />
ovde osnova razvoja bila jeftina radna snaga, otvoreno severnoameričko tržište i povoljni<br />
krediti. Svuda su zabranjeni štrajkovi, a obogaćeni srednji slojevi više nisu bili zainteresovani<br />
za liberalizaciju režima. Ovde je važno uočiti da je svest o vaspitnoj i ekonomskoj moći<br />
nepodeljene vlasti bila raširena i izvan kruga marksista, koji su držali da je nakon revolucije u<br />
nerazvijenim sredinama najvažnije modernizovati zemlju, i da je u toj fazi ideja demokratskog<br />
socijalizma izgledala većini kao luksuz.<br />
Premda autoritarne mere mogu podsticati modernizaciju, ipak neprevladana tradicija autoritarne<br />
političke kulture omogućava tek nepotpunu modernizaciju. Potencijal autoritarne političke<br />
kulture je gotovo svuda u svetu prisutan, ali je ipak najupadljiviji u nerazvijenim zemljama.<br />
Ovde bi trebalo pokazati neke raznolike idejne osnove autoritarne političke kulture u<br />
savremenom svetu i granice njihovog modernizacijskog potencijala.<br />
Ako se u najširem ekumenskom okviru izuzmu neke primitivne kulture (Polinezijska ostrva,<br />
neke zajednice crne Afrike, neki brdski bu-distički narodi u jugoistočnoj Aziji, nepismena<br />
amazonska plemena, Eskimi i sl.), ostaju široka područja Trećeg sveta koja do sada nisu razvila<br />
političku kulturu iole uočljive podeljene vlasti. Prisutne su raznolike verzije autoritarne<br />
političke kulture izrasle iz spoja nedemokratske državne tradicije i različitih obrazaca<br />
iracionalnog ponašanja (Mansilla 1995, S. 19). Modernizacija, doduše nepotpuna, koja<br />
nesumnjivo teče i u ovim društvima, nije lišena uticaja domaće tradicije, iako se autoritarni<br />
režimi oslanjaju na različita evropska iskustva nepodeljene vlasti (jednopartijski socijalistički<br />
režimi sa marksističkom vizijom razvoja, nestabilne vojne diktature u manje ili više vazalnom<br />
odnosu prema metropolama, verskofundamentalistički autoritarni režimi i sl.). U tehnološkoekonomskom<br />
pogledu modernizacija savremenog Trećeg sveta nalikuje iskustvu ranog<br />
socijalizma (nadmoć kolektivističkih i neliberalnih sadržaja), dok u idejno-ideološkom pogledu<br />
postoje krupne razlike između načina autoritarne mobilizacije stanovništva (prosvetiteljski<br />
racionalistički marksizam i različiti oblici iracionalnog fundamentalizma). Nužnost<br />
modernizacije nametala je hibridni spoj autohtone, premoderne političke kulture i uvezene nove<br />
tehnologije, s jedne, i jednostrano prihvaćene i s njom skopčane organizacije rada, s druge<br />
strane. Što je prisutniji uticaj religije to je ugroženija autonomija pojedinca, a država kao<br />
otelovljenje božje volje ne trpi nikakvo ograničavanje vlasti. U islamskom svetu preindustrijska<br />
antiindividualistička politička kultura usmerava razvoj utemeljen na naučno-tehnološkoj<br />
revoluciji, odstupajući samo od načela koja se kose sa pravilima funkcionisanja tehnologije<br />
(nema verskih prepreka korišćenju savremene tehnologije računara i naoružanja). Tehnološka<br />
modernizacija sapostoji sa tradicionalnom autoritarnom političkom kulturom: religija je stožer<br />
društvene integracije (premda je i u islamskom cezaropapizmu svetovni vladar starešina crkve),<br />
nema podele vlasti ni slobodnog ispoljavanja mišljenja, emancipacije žena, zaštićenih prava<br />
pojedinaca itd. Vlast jer u svakom pogledu nadmoćna nad pojedincem, jednopartijski sistem je<br />
dinamički obrazac budućnosti, a verski harizmatski vođi su i politički čelnici (Saudijska<br />
Arabija, Južni Jemen, Iran, Libija). Autoritarni iracionalni sadržaji islamske dogmatike<br />
neizostavni su delovi kolektivne svesti ugrađeni u tekuće procese modernizacije i proglašeni<br />
večnim. Aklamacija je i dalje uobičajeni obrazac političkog saučestvovanja, retke su slobodne<br />
rasprave o ključnim problemima, a demokratija se svodi na uspešnu strategiju mobilizacije<br />
(Mansilla 1995, S. 22). Oživljena tradicija u obliku reislamizacije (kao pojačanog traganja za<br />
čvršćim grupnim identitetom, pretpostavkom otpora, između ostalog, i kolonijalnom pritisku<br />
razvijenog kapitalizma) pokušava se spojiti sa savremenom tehnologijom. Odnos nerazvijenih<br />
prema metropolskoj civilizaciji je dvoznačan: tehnološki sadržaji su privlačni, ali se<br />
istovremeno žestoko osporava politička kultura i racionalizam Zapada. Apsolutizovanje<br />
14
verskog fundamentalizma je reakcionarni oblik otpora američkom imperijalizmu. U ovim<br />
zemljama parcijalna modernizacija svodi se na tehnološko jačanje države praćeno oživljenim<br />
fundamentalističkim i nativističkim povratkom izvornim iracionalnim nacionalnoreligijskim<br />
sadržajima. Aktiviranje pomenutog nasleđa, po pravilu, prikriva političku kulturu despotizma,<br />
samovolje, potčinjenosti i iracionalnosti, prikazujući ih kao nacionalni oblik demokratije. Ipak<br />
isticanje svetog i bespogovornog autoriteta države, vlade i partije na protivrečan dijalektičan<br />
način pogoduje nekim zahtevima modernizacije. Naime, iracionalno pravdana centralizacija<br />
slama stare lokalne plemenske veze i lojalnosti, slično učinku koji su u antici imali kultovi<br />
vladara-bogova Aleksandra Velikog i Julija Cezara, rušeći republikanski partikularizam<br />
monarhijskim centralizmom (<strong>Kuljić</strong> 1994). Nepogrešivost despotskog vođe (ajatolaha, šeika i<br />
sl.), jedinstvena obavezna, verom prožeta ideologija, strogo kažnjavanje aktivnosti protiv<br />
takođe svete državne uprave i povreda kulta vladara primitivni su oblici centralizacije državnog<br />
autoriteta, važnog uslova tehnološke i društvene modernizacije. Oživljena autoritarna tradicija<br />
time se, svesno ili nesvesno, javlja kao sredstvo željene centralizacije i modernizacije. Slepo<br />
poštovanje tehnologije, kapitalistička industrijalizacija i urbanizacija, u fundamentalističkim<br />
islamskim zemljama odvija se naporedo sa demoniziranjem prosvetiteljskih i svetovnih<br />
ideologija (liberalizma i socijalizma). Hibridni spoj oživljenog verskog konzervativizma i<br />
instrumentalne racionalnosti daje ambivalentni ton krnjoj modernizaciji islamskih zemalja i<br />
njihovom protivrečnom otvaranju prema svetu.<br />
O odnosu konfučijanstva i modernizacije u Istočnoj Aziji bilo je više oprečnih mišljenja.<br />
Svojevremeno je vodeći antikonfučijansku kampanju Mao Cedung bio blizak gledištu M.<br />
Vebera da je konfučijanstvo smetnja revolucionarnom razvoju. Deng Hsiaoping je rehabilitovao<br />
konfučijanstvo, a u Maleziji i Indoneziji autoritarni režimi pravdaju se tradicionalnim<br />
vrednostima i privrednim uspesima. Tvrdi se da su azijatske vrednosti garant privrednog<br />
uspeha, o čemu svedoče iskustva Tajvana, Južne Koreje i Singapura, a istovremeno i bedem od<br />
socijalne patologije moderne tj. Zapada (Lee 1995, S.250). Autoritarnom tradicijom lako se<br />
pravda otpor promenama, a privredni uspesi mogu služiti istoj svrsi.<br />
Slično prožimanje modernizacije i tradicije može se uočiti u spoju iberijsko-katoličkog nasleđa<br />
i autohtone političke kulture latinoameričkog prostora. Bolivijski sociolog Mansilja svedoči da<br />
je modernizacijski udar u Latinskoj Americi još uvek praćen snažnom autoritarnom tradicijom:<br />
nacionalistički populizam, sklonost harizmatskim vođama (caudillismo), centralizmu i<br />
birokratizaciji. Tri su izvora savremenog latinoameričkog autoritarizma: prekolumbovsko<br />
nasleđe, iberijsko-katolička tradicija i tehnicističko krnje prihvatanje zapadne metropolske<br />
civilizacije (Mansilla 1995, S. 25). Strogo hijerarhijski piramidalno struktuirani poredak kulture<br />
Acteka i Inka, u kom nije bilo mesta razvoju pojedinaca ni manjine, počivao je na totalnoj<br />
poslušnosti podvlašćenih i neograničenom autoritetu vlasti (što se i danas sreće među<br />
Indiosima) i još uvek nije razvio obrazac rešavanja sukoba iznad parohijalnog nivoa. Ovo<br />
nasleđe podudarilo se sa iberijsko-katoličkom vizijom vlasti, očuvavši zajednički autoritarni<br />
obrazac ponašanja. Misionarsko katoličanstvo, koje je Španija napustila u 19. veku<br />
približavajući se evropskom liberalizmu, u latinoameričkim državama,međutim, konzervisano<br />
je u okrilju premoderne političke kulture. Slično islamskim zemljama, ovo nasleđe, proslavljeno<br />
u ratovima za nezavisnost, shvata se kao osnova samosvojnog nacionalnog identiteta i oruđe<br />
otpora zapadnim metropolama i «stranim» modelima. Za razliku od britanske kolonijalne<br />
prakse, Španija je kolonijama ostavila tradiciju snažne centralističke države kojoj je pojedinac<br />
potpuno podređen. Latentna modernizacija, koju je u dugom periodu kolonijalne vazalnosti<br />
nametala metropola svojim posedima radi uspešnije eksploatacije, ostavila je traga na snažnoj<br />
centralizaciji latinoameričkih država. Politički život se odvija u glavnom gradu i unutar<br />
oligarhijskih vrhova državnog, vojnog i privrednog aparata. Za razliku od Zapadne Evrope, gde<br />
je još od kasnog srednjeg veka spor hijerokratske Rimokatoličke crkve i snažne svetovne vlasti<br />
bio osnova plodne napetosti iz koje će nakon apsolutizma izrasti buržoaska pravna država sa<br />
podelom vlasti, u Latinskoj Americi ovaj sukob nije imao pomenuti značaj. Ovde je katolički<br />
konzervativizam centralizacijom podsticao modernizaciju, ali i pravdao prozelitizam i brutalnu<br />
eksploataciju nehrišćanskih domorodaca. Autoritarna politička kultura, nastala sinkretičkim<br />
15
spojem domaćih i iberijskih idejnih sastavnica, do danas je ostala okvir pravdanja nestabilnih<br />
vojnih režima u poluvazalnom odnosu prema američkom imperijalizmu, koji im je dozirao<br />
željeni nivo pravne državnosti.<br />
Modernizatorski potencijal socijalističkih režima bio je upadljivo veći od prethodno pomenutih,<br />
ali je u odnosu na ostale komponente tradicije prevladavanje autoritarnog političkog nasleđa<br />
nesrazmerno zaostajalo. Socijalistička modernizacija je, pored tehnološko-ekonomskog<br />
ubrzanog razvoja nerazvijenih područja, pokrenula široke procese laicizacije i prosvećivanja i<br />
podstakla horizontalnu i vertikalnu društvenu pokretljivost i ravnomerniju preraspodelu<br />
nacionalnog dohotka. Socijalizam je prekoračio jednu važnu granicu liberalnoburžoaske<br />
modernizacije i političke kulture uvodeći, doduše, uz nove isključivosti, potpuno svetovno<br />
pravdanje vlasti. Buržoaski liberalizam se u svojim svetovnim verzijama protivio crkvenom<br />
konzervativizmu i hijerokratskim pretenzijama klera, ali je po pravilu religuju smatrao nužnim<br />
sredstvom podvlašćivanja nižih klasa. Gruba mistika hrišćanskog spiritualizma je duše<br />
pripadnika svih klasa, od antike do kapitalizma, proglasila jednakim pred nebeskim tribunalom,<br />
a u stvarnosti je podvlašćenima propisivala pokornost kao religioznu dužnost. Komunisti, pak,<br />
nisu delili bojazan konzervativaca da ateizam proglašava svetim nered među ljudima budući da<br />
pretpostavlja anarhiju na nebu. Raskid sa verskim dogmama bio je značajan potencijal<br />
izgradnje modernije političke kulture, ali je modernizacija u ovoj oblasti ostala nedovršena<br />
između ostalog i zbog neprevladanih ostalih nereligijskih komponenta tradicije. Pri tome bi<br />
trebalo razdvojiti okolnosti za koje su komunisti odgovorni od onih za koje nisu. Politička<br />
kultura komunističkih partija koje su osvojile vlast stvarana je mahom u ilegalnim uslovima<br />
društava zaostalih u razvoju i za ove uslove komunistički kadrovi nisu odgovorni. Još se Kaucki<br />
zapitao da li je Francuska revolucija kriva za nasilje masa, ili je, pak, odgovorno vaspitanje koje<br />
je narodu vekovima nametala najviša vlast demonstrirajući političku kulturu brutalnih mučenja<br />
i obračuna kojom je i sama svrgnuta. Pisao je da je teror masa 1789. nastao pod utiskom javnih<br />
brutalnosti i mučenja koje je monarhija stolećima praktikovala zastrašujući podvlašćene<br />
(Kaucki 1985, str. 80). U tradiciji ove političke kulture su i Lenjinove reči da buržoaziji treba<br />
«oteti oteto». Za svaku političku kulturu odgovorni su njeni tvorci, a ne podvlašćeni. Komunisti<br />
nisu bili odgovorni za zatečenu političku kulturu, ali su, s druge strane, odgovorni za<br />
autoritarnu nadogradnju nekih njenih važnih segmenata, pogotovu s obzirom na okolnost da su<br />
se rado predstavljali kao radikalni negatori prethodnog stanja.<br />
Nasleđe u kom je formirana politička kultura razvijenog evropskog socijalizma bilo je prilično<br />
postojano i dugo se opiralo promenama uspevajući neretko da nametne vlastite norme novim<br />
revolucionarnim kadrovima. Čine ga idejni sadržaji i organizacioni obrasci formirani u<br />
različitim periodima istorije prožimanjem lokalnih i metropolskih činilaca. Za istočnoevropski<br />
socijalizam središte je bila boljševička politička kultura koja je manje ili više uspešno nametana<br />
izvansovjetskim režimima. Oblikovana je tokom protivrečnog procesa osamostaljivanja i<br />
jačanja Rusije kao svetske sile. Ovde treba pomenuti samo najvažnije državno-pravne<br />
komponente ruske političke kulture. Autohtoni razvoj Rusije presečen je mongolskom<br />
najezdom polovinom 13. veka, a nastavljen je početkom 16. veka nakon oslobađanja od Zlatne<br />
Horde. Usled odsustva dodira sa hijerokratskom Rimokatoličkom kulturom uticaj Mongola u<br />
Rusiji se prožimao sa vizantijskim cezaropapizmom. Koje su glavne i dalekosežne tekovine<br />
ovog procesa? Stvorena je osobena verzija patrimonijalnog feudalizma sa nesigurnim privatnim<br />
zemljoposedom. Stolećima kasnije staleško plemstvo će biti u daleko vazalnijem položaju od<br />
cara nego u Zapadnoj Evropi. Otuda nedostatak konstitucionalnih ustanova. Vizantijsko<br />
mistično pravoslavlje slavilo je vladare kao «živu sliku Gospodnju» lišenu bilo kakvih<br />
republikanskih primesa. U krutom pravoslavnom cezaropapizmu crkva i država dugo su bile<br />
stopljene u jedinstvenu hrišćansku zajednicu, a car je bio gospodar crkve. Pod vizantijskim<br />
uticajem stvorena je osobena konzervativno pravoslavna paternalistička vizija vladara spasitelja<br />
– cara baćuške, koji nije, kao na Zapadu, imao konkurenta ove vrste u papi. Uticaj Mongola<br />
dugo je bio vidljiv u krivičnom pravu, na planu vojne organizacije i diplomatije. Mesijanska<br />
vizija svete Rusije i religijska apologija ruskog carstva u učenju o Moskvi kao Trećem Rimu i<br />
nastavljaču vizantijske imperije stvorila je tvrde obrasce ruske političke eshatologije koji su u<br />
16
prerušenim oblicima kao balast tradicije pritiskali i političku kulturu Sovjetskog Saveza. Ruski<br />
car kao svedržitelj svekolikog hrišćanstva svojom ekumenskom pretenzijom opterećivao je i<br />
svoje republikanske naslednike. Njegovo odlučno cezaropapističko odbijanje svake mogućnosti<br />
uplitanja sveštenstva u državne poslove i ne manje čvrsto pokoravanje staleškog plemstva bilo<br />
je najjača brana konstitucionalizmu. Od Ivana Groznog do poslednjeg Romanova samodrštvo je<br />
bila carska dužnost pred bogom. Samodržac vlada po milosti božjoj i nije potčinjen nikakvoj<br />
zemaljskoj vlasti. U staleškom zapadnoevropskom feudalizmu otpor organizovanog plemstva,<br />
naročito viteškog, i pape, zalaganjem za bezličnu monarhiju i apstraktnu krunu, stvarao je<br />
drugačiju konstitucionalnu političku kulturu zapadnoevropskog lenskog feudalizma, razlikujući<br />
je od druge celine koju su činili vizantijski, osmanski i ruski prebendalni feudalizam. Glavne<br />
razlike između ovih celina bile su u stupnju sigurnosti zemljoposeda, snazi staleškog plemstva<br />
i uticaju crkve. Sekularizacija države i oživljavanje rimskog prava je u Zapadnoj Evropi nošena<br />
materijalnim interesima građanskih slojeva u usponu, koji su posed stečen u prekomorskoj<br />
ekspanziji želeli da čvršće osiguraju od hegemonije vladara. Sve do novovekovnog apsolutizma<br />
na Zapadu je poglavarska vlast bila razdvojena na crkvenu i svetovnu oblast, a unutar ove<br />
poslednje bila razmrvljena lenskim podelama. Feudalno-staleška podela vlasti opirala se<br />
apsolutizmu, dok je na Istoku bilo cezaropapističko poglavarstvo sa birokratsko-centralističkom<br />
strukturom. Ovde se državi nije protivila organizovana hijerokratska moć, pa otuda pravoslavni<br />
Istok u Srednjem veku nije poznavao nikakvu celovitu doktrinu o prirodnom pravu niti o pravu<br />
na otpor. Ovo, pak, učenje Rimokatolička crkva uvek je koristila u sukobu sa uzurpatorskom<br />
svetovnom vlašću.<br />
Sumnju u legitimnost vlasti i pravo na otpor uneće u Rusiju tek socijalističke ideje, što su u<br />
Zapadnoj Evropi učinile druge političke snage znatno ranije. Neravnomerno širenje ovih i<br />
docnijih prosvetiteljskih ideja iz 18. veka (u Rusiji odozgo vojno-birokratskim reformama, na<br />
Zapadu ranije snagom relativno samostalne mlade trgovačke buržoazije) još više je produbilo<br />
razlike u vizijama poželjne zamisli politike. U 19. veku legalno postojanje organizacija<br />
radničkog pokreta u Zapadnoj Evropi će nasuprot zavereničkoj aktivnosti levice u Rusiji biti<br />
samo naredna karika u lancu političke kulture koja će još više produbiti pomenute razlike.<br />
Modernizacijski učinak racionalističkog marksizma bio je u Istočnoj Evropi upadljiv, ali i<br />
hazardan, jer je, dijalektički posmatrano, radikalne promene uvodio sredstvima oblikovanim u<br />
autoritarnom nasleđu. Osobenost modernizacije nije toliko ležala u osnovnim ciljevima<br />
(centralizacija, razvoj teške industrije, puritanska radna etika, urbhanizacija, privredni rast itd.)<br />
koliko u načinu organizacije proizvodnje, izmeni karaktera vlasništva i društvene strukture.<br />
Zadatak socijalističke modernizacije bio je uvođenje svih tehničko-tehnoloških dostignuća<br />
industrijalizacije, ali uz izbegavanje nepravdi kapitalizma. Najsnažnija idejna poluga ovog<br />
procesa bila je racionalistička marksistička beskonfliktna vizija modernog društva. Što je<br />
željene promene valjalo izvesti brže, to su autoritarni obrasci bivali aktuelniji, jer su naglije<br />
promene izazivale veći otpor. Kombinovanom i s vrha ubrzavanom procesu modernizacije i<br />
izmene društvene strukture tradicionalna autoritarna politička kultura nije uvek bila smetnja.<br />
Neznanje, govorila je Klara Cetkin (Zetkin), je u određenoj meri olakšavalo revoluciju, štiteći<br />
mozgove od kontaminacije buržoaskim idejama. Lenjin se sa tim slagao, dodajući da to važi<br />
samo za određeno razdoblje u fazi nasilnog prevrata, ali se «analfabetizam teško može pomiriti<br />
sa zadacima izgradnje». Ponavljao je da se socijalizam ne može graditi bez sveopšteg osnovnog<br />
obrazovanja.<br />
Da modernizaciju uspešnije ubrzavaju autoritarni od liberalnih režima, bio je uveren i američki<br />
ekonomista Karl de Švajnic (Schweinitz). On je polovinom 1960-ih čak tvrdio da se liberalnodemokratska<br />
tradicija Zapada protivi najvećem broju procesa modernizacije 20. veka, a da je u<br />
19. veku uspešan spoj liberalizma i modernizacije bio rezultat jedinstvene i neponovljive<br />
koincidencije specifičnih okolnosti. Prihvatajući ovu tvrdnju, Mansilja dodaje da savremenim<br />
procesima modernizacije na periferiji više pogoduje autoritarna politička kultura, a da liberalni<br />
obrasci u svetskim razmerama imaju u tom pogledu sporednu ulogu (Mansilla 1995, S. 28).<br />
Složili se ili ne u celosti sa pomenutim izričitim ocenama, jedno je van spora: odnos autoritarne<br />
političke kulture i modernizacije jeste daleko složeniji nego što se to danas priznaje u misli o<br />
17
društvu opterećenoj različitim verzijama postsocijalističke pomodne i neistorične liberalne i<br />
konzervativne eshatologije.<br />
Svaka politička kultura je pritisnuta tradicijom koja na različite načine ograničava željene<br />
ciljeve modernizacije. Jedan od načina kako da se dopre do odmerenog sagledavanja uticaja<br />
tradicije, tj. izbegne njeno jednostrano precenjivanje ili potcenjivanje, jeste raščlanjavanje nekih<br />
važnih tradicijskih segmenata koji ponajviše oblikuju političku kulturu. Fatalizam je uočljiv kod<br />
gledišta koja apsolutizuju uticaj tradicije i prebacuju odgovornost politike na nepovoljno<br />
nasleđe. Isticanje postojanog i sporo promenljivog modelski shvaćenog tipa etničkog<br />
mentaliteta je jedna verzija ovog tumačenja (npr. violetne balkanske boljševizmom<br />
modifikovane autoritarne crte ličnosti).<br />
S druge strane, neistorično poređenje nerazvijenih i zemalja zakasnelog razvoja sa<br />
metropolskim kolonijalnim silama neopravdano potcenjuje uticaj nasleđa i voluntaristički<br />
veruje u mogućnost brisanja neravnomernosti razvoja primerenom političkom akcijom.<br />
Autoritarna politička kultura, dugo oblikovana protivrečnim i nepovoljnim uslovima razvoja,<br />
sastoji se iz više komponenti koje su u različitom stupnju otporne na promene i predstavljaju<br />
manje ili više otvorene prepreke modernizaciji.<br />
1. Tehnološko-ekonomska zaostalost je rezultat kašnjenja u razvoju usled dugog robovanja<br />
nižem stranom tipu feudalizma (Rusija i balkanske zemlje) ili kapitalističkoj metropoli koja nije<br />
unapređivala kolonijalnu upravu (zemlje Trećeg sveta), zatim nepovoljnog geografskog<br />
položaja (udaljenost od svetskih saobraćajnica) i odsustva dodatnih mogućnosti kolonijalne<br />
nadeksploatacije (razlika između engleske i ruske akumulacije kapitala). U ovu grupu činioca<br />
spada i preovlađujući tip svojine nastao u krilu lenskog ili prebendalnog feudalizma pod<br />
uticajem organizacije rada stranog zavojevača ili domaće vladajuće klase. Od preovlađujuće<br />
profesionalne delatnosti (zemljoradnja, trgovina, ratovanje) zavisila je uloga države u<br />
međunarodnoj podeli rada, ali i tip političke kulture (ratnički, trgovačko-diplomatski itd.).<br />
2. Istorijski dugo oblikovani karakter osnovnih političkih ustanova odnosom snaga<br />
unutar vladajućeg klasnog saveza (crkvene i svetovne vlasti, plemstva i buržoazije, vladara i<br />
staleža)bio je prilično postojan. Uravnotežavanje odnosa moći (hijerokratske crkve i vladara,<br />
staleža i buržoazije) pogodovalo je usavršavanju mehanizma za podelu vlasti i potonjem<br />
sazrevanju buržoaske pravne države, a trajni cezaropapizam je sprečavao razvoj predstavničkog<br />
sistema. Potrebe vladajućih klasa izražavale su se u različitoj spremnosti za podelu vlasti unutar<br />
klasnog saveza, ali i u načinu zaštite od spoljnog neprijatelja. Od tipa vojne organizacije<br />
(kopnena vojska ili mornarica),tj. mogućnosti njenog korišćenja i protiv unutrašnjeg neprijatelja<br />
zavisio je karakter uprave, stupanj centralizacije i birokratizacije vlasti i snaga lokalnih sila.<br />
3. Političku kulturu čine i osnovni idejno-ideološki obrasci u pravdanju ciljeva<br />
političkog poretka, tipa integracije i karaktera političkog vođstva: manje ili više vidljive<br />
posledice sekularizacije religijskih odgovora na čvorna pitanja (odnos prema višim idealnim<br />
ciljevima, prema radu, sticanju i solidarnosti kao i uverenost u moć političkog vođstva da<br />
ostvari željenu viziju društva zbog njegove vezanosti za nadređene transcedentne sile ili<br />
moralne vrednosti). S početka novog veka sekularizovani tipovi političke integracije oblikovali<br />
su se s jedne strane, između nepogrešivog i neprikosnovenog vladara i političke elite i<br />
pragmatične podele vlasti između više podjednako moćnih i uravnoteženih grupa koju reguliše<br />
postojani zakon,s druge strane. Od tradicije je zavisilo da li će prevladati iracionalni ili planski<br />
iracionalizovani pijetet poglavara ili nepovredivost pravila koja regulišu odnose podjednako<br />
moćnih subjekata. Ove razlike je dugo odražavao tip monarhije, odnosno zamisao vrhovne<br />
vlasti.<br />
Što je sredina bila etnički i verski raznolikija i manje kompaktna, to je bivala aktuelnija<br />
funkcija monarha, sveujedinjavajućeg poglavara i njegovog kulta, manje ili više iracionalno<br />
shvaćenog. Moć vladara kretala se između pretežno simbolički ujedinjavajućeg monarha (V.<br />
Britanija i skandinavske monarhije), čiji je autoritet regulisan ustavom, i monopolskog<br />
posednika najviše vojne i civilne vlasti, čiji autoritet nije omeđen (cezaropapistički svevlasni<br />
car, pruski vojni kraljevi i različite verzije harizmatskih partijskih vođa). Tradicija regulisanja<br />
uloge sveujedinjavajućeg vođe je rezultat sazrevanja svesti o načinu rešavanja glavnih<br />
18
društvenih sukoba unutar države i između njih, pa je monarhijsko nasleđe uticalo i na docniju<br />
republikansku političku kulturu. Ovde se snaga tradicije ispoljava u postojanosti obrasca<br />
poželjnog autoritarnog vođe ispunjenog različitim idejnim sadržajima svetovne, verske,<br />
monarhijske ili republikanske prirode.<br />
4. Tradicionalna politička kultura upornije se održava kod režima koji svoju upravu i<br />
kadrove regrutuju mahom sa sela. Ova okolnost dugo je davala specifičnu boju socijalističkoj<br />
modernizaciji, naročito u NR Kini, SSSR-u i Jugoslaviji. Čehoslovačka i DR Nemačka možda<br />
su jedini izuzeci. Selo je u Jugoslaviji bilo partizansko uporište u ustanku, sa sela su mobilisane<br />
radne brigade i radništvo za nove fabrike. Seljaci – partizani činili su kostur rane socijalističke<br />
kadrovske uprave. Oni su sa sela poneli tradicionalne obrasce rukovođenja, neretko<br />
patrijarhalne, i nekolegijalne, kult fizičkog rada i egalitarizma, a nova radnička klasa, takođe<br />
potekla sa sela, prihvatala ih je bez značajnog otpora.<br />
5. Etnički mentalitet je važna, ali ne i ključna komponenta političke kulture.<br />
Socijalnopsihološke crte određene grupe oblikuju društveni uslovi, pa se izmenom života menja<br />
i politička kultura (borački beskompromisni i sporazumno pragmatični, patrijarhalno plemenski<br />
i potrošačko tržišni, dogmatski i konvertitski tip itd.,). Što je monopol na osnovnim polugama<br />
političke socijalizacije izrazitiji, to su i mogućnosti preoblikovanja političke komponente<br />
etničkog mentaliteta šire. Doduše, tradicija može pružati otpor, naročito tamo gde je<br />
modernizacija zahvatila samo površinske slojeve. Etnički mentalitet ne da se preoblikovati<br />
naglom modernizacijom koliko god ova bila radikalna, već trajnim institucionalizovanim<br />
procesima razgradnje konzervativnog nasleđa. Uprkos temeljnim izmenama<br />
društvenoprofesionalne strukture (prelaz iz seljačko-boračke u industrijsko-tržišnu kulturu)<br />
etnički mentalitet se može postojano održavati i smišljenim idejno-ideološkim slavljenjem<br />
minulog iskustva. Manipulativni potencijal ove komponente političke kulture neobično je<br />
upadljiv. Zbog toga treba razdvajati umešnost i uticaj propagande od tradiciijom uslovljene<br />
prijemčivosti mentaliteta određenoj političkoj kulturi.<br />
Politička kultura je složen idejno-institucionalni deo civilizacijske tradicije. Njene<br />
izdvojene komponente su u različitoj meri uticajne u širim društvenim zajednicama. Neretko se<br />
uzajamno pojačavaju ili neutralizuju snažeći ili slabeći otpor prema promenama. Autoritarna<br />
politička kultura nije uvek bila smetnja modernizaciji, pogotovo ne u nerazvijenim sredinama<br />
bez institucionalno razvijenih kanala političkog odlučivanja. Neistorično je liberalizam smatrati<br />
univerzalnim agensom modernizacije. Svaka sredina je vlastitoj političkoj kulturi prilagođavala<br />
sredstva modernizacije i plaćala različitu cenu razvoja (žrtve, logori, teror, monopol vladajućih<br />
tela i vođe). U ekonomskom i državnopravnom pogledu zakasnela društva su političku kulturu<br />
gradila na često protivrečnom spoju modernizacijskih ciljeva i tradicionalnih autoritarnih<br />
sredstava.<br />
19
II<br />
TRADICIJSKE KOMPONENTE BALKANSKOG<br />
HARIZMATSKOG VOĐE<br />
Kašnjenje najvećeg broja savremenih balkanskih država u ekonomskom i državnopravnom<br />
razvoju do danas je ostalo nenadoknadivo, a u oblasti političke kulture neobično upadljivo.<br />
Ovde bi trebalo ukazati samo na neke uzroke i posledice kašnjenja razvoja samostalnijeg<br />
odnosa podvlašćenih prema političkom vođi. U Zapadnoj Evropi buržoazija je nastupala kao<br />
klasa u sigurnom usponu, pa je suvereno menjala dvorsku političku kulturu feudalizma. Rušenje<br />
dvorske političke kulture bilo je nezamislivo bez posvetovljavanja ideologije o vlasti po milosti<br />
božjoj, tj. rušenja dogme o vladaru kao nepogrešivom božjem poslaniku. Ipak je revolucionarni<br />
buržoaski liberalizam detronizaciji teologije prilazio oprezno. Dozirajući ateizam preko<br />
ustavne monarhije (gde su bitno omeđene prerogative i dalje posvećene krune) liberalizam je<br />
strepeo od rasula usled rušenja monarhijskog sveujedinjavajućeg simbola. Sve do uvođenja<br />
opšte vojne obaveze dozirano je i izborno pravo. U etnički šarolikim sredinama detronizacija<br />
monarhije značila je nestanak složenog ujedinjavajućeg simbola (Austro-Ugarska) koji je na<br />
jugu Evrope u «balkanskom osinjaku» imao važniju integrativnu ulogu nego na severu<br />
kontinenta (skandinavske zemlje i V. Britanija), gde je ustavna monarhija bila spojiva sa<br />
buržoaskim konstitucionalizmom jer je imala isključivo simboličku ujedinjavajuću ulogu. U 19.<br />
veku kruna je u Austriji bila racionalna ustanova da bi se preko nje dalo pravno čvrsto jedinstvo<br />
složenom i protivrečnom konglomeratu autonomija i poluautonomija romanskih, hunskih,<br />
slovenskih i germanskih naroda koji su činili Habzburško carstvo. U Britanskoj imperiji kruna<br />
je trebalo da integriše još složeniju svetsku imperiju kolonija, dominiona, protektorata i sl.<br />
Sličnu ulogu imao je autoritet docnijih jugoslovenskih monarha, ali i republikanskih vladara. Za<br />
razliku od V.Britanije i Austro-Ugarske kao višenacionalnih monarhija, kod kojih nije bilo<br />
preloma u tradiciji, već više evolutivnih prilagođavanja monarhističke političke kulture, na<br />
Balkanu su burne političke promene uvek nagoveštavale i raskid sa političkom tradicijom<br />
(oslobođenje od Turaka, rušenje dinastija i monarhije, slom jednopartijskog režima). U<br />
austrijskom i britanskom parlamentarizmu prava krune postepeno prenošena su na manje ili<br />
više staleške parlamente, a na Balkanu su vladari uvek zadržavali natparlamentarnu moć, jer<br />
nije bilo staleža niti razvijene buržoazije, sila koje bi ih nagnale na realno<br />
konstitucionalizovanje. Najveći deo balkanskih država još je bio u vazalnom položaju pod<br />
Osmanskim carstvom u dobu kada su u Evropi apsolutizam zamenile ustavne monarhije. Tek je<br />
knez Mihailo Obrenović (1823-1868) stvorio dvor, zakasneli relikt apsolutizma, ukidajući<br />
patrijarhalni očev apsolutizam, ustaničkog vođu okruženog momcima. Pašinski konak kneza<br />
Miloša Obrenovića (1780-1860) smenjuje dvor kneza Mihaila u dobu kada se u Zapadnoj<br />
Evropi snažno širi republikanstvo i organizovani radnički pokret. U Srednjoj, Istočnoj i Južnoj<br />
Evropi monarsi su bili realni posednici najviše vlasti i stvarni zapovednici vojske. Balkanski<br />
vladari tek izašli iz patrimonijalnog feudalnog apsolutizma bili su najsličniji pruskim vojnim<br />
kraljevima 18. i 19. veka i nemačkim carevima posle 1871, dakle ne samo simbolični znamen<br />
državnog suvereniteta već ujedinitelji najviših funkcija državne vlasti. Po sebi se razume da je<br />
način regulisanja odnosa podvlašćenih prema vođi drugačiji kod režima gde je vođa realni<br />
posednik vlasti, a ne goli simbolički znamen jedinstva.<br />
Zakasneli društvenopolitički razvoj Balkana, nestabilnost njegovih državnih tvorevina i dugi<br />
periodi permanentnog latentnog ili otvorenog oslobodilačkog ratnog stanja nametali su prilično<br />
krute autoritarne obrasce političke kulture u kojima je zamisao političkog vođe imala stožernu<br />
integrativnu ulogu. Što su dublje društvene protivrečnosti, podele i sukobi, to je vidljivija<br />
suprotnost između očekivanja širokih slojeva i razočaravajućeg učinka vlasti. U tim uslovima<br />
raste potencijal za prihvatanje novog harizmatskog spasitelja koji će u skladu sa tradicionalnom<br />
hrišćanskom eshatologijom raskinuti sa prošlošću i započeti novo beskonfliktno doba. Manje ili<br />
više iracionalne nade uprte u vođu mogu se u različitoj meri širiti na njegove saradnike i<br />
ideološko učenje. S druge strane, vođa, koji u tim situacijama po pravilu stiče neomeđena<br />
20
ovlašćenja i izmiče kontroli, pravda svoju misiju sugeriranjem vizije permanentnog vanrednog<br />
stanja. Što je prosvećenost podvlašćenih niža, to je ideologizacija manje prozirna i uspešnija.<br />
Manje ili više harizmatski osvedočenim vođama doživotni mandat prekidaju zavereničke<br />
pretorijanske grupe ili prirodna smrt. Tradicija samodržavlja skorojevićevskih dinastija na<br />
Balkanu, kostimirana patrimonijalnim i patrijarhalnim sadržajima iz oslobodilačke nacionalne<br />
prošlosti, bila je u senci stalne opasnosti vojnog prevrata. Ova opasnost nametala je političkoj<br />
upravi režima bez čvršće ustavne državopravne oplate specifično labilni karakter. Uz pretežno<br />
podložnički mentalitet patrimonijalnog podanika (sluge, a ne građanina, koji je doduše znao da<br />
se opire vlasti, ali na brutalan, hajdučki, neregularan, a ne institucionalizovan način),<br />
nepredvidljivi odnos podvlašćenih prema političkom vrhu bivao je još izrazitiji.<br />
Politika je, po prirodi, delatnost bez utvrđenih pravila i nikada do kraja racionalizovana<br />
pravnim normama. Doduše, i u režimima sa podeljenom vlašću politički vođa deluje u<br />
neracionalizovanom manevarskom prostoru. Međutim, razlike su u načinu na koji vođa<br />
odgovara za svoje postupke kao i u karakteru mandata. Kod lične vlasti vođa je odgovoran<br />
iracionalnom božanskom autoritetu ili užem oligarhijskom, partijskom, državnom ili vojnom<br />
telu u kom mora da osigurava neformalnu nadmoć. Tradicija ne reguliše lično ponašanje vođe,<br />
koje je uvek manje ili više lišeno vezanosti za utvrđeni pravni postupak, već način usklađivanja<br />
njegove odgovornosti, osvedočavanja (slobodni izbori, partijski kongresi, aklamacija) i silaska<br />
sa vlasti (redovno okončanje mandata, doživotna vlast, pretorijanski pučevi itd.) Kod monarhija<br />
je tradicijom regulisano tzv. krvno pravo ili dinastička harizma. Od opšte političke kulture<br />
takođe zavisi brutalnost promene vlasti i sadržaj njenog pravdanja.<br />
Kao i ostale, i političke ideje šire se neposredno i posredno, zadržavajući izvorni oblik<br />
ili se menjaju u spoju sa drugim idejama. Često se spojevi ideja žilavije održavaju jer se bolje<br />
prilagođavaju izmenjenim okolnostima (u segmentima prisutni spojevi evropskih i istočnjačkih<br />
političkih tehnika, primljeni preko osmanskih, ruskih ili autohtonih domaćih hibridnih spojeva).<br />
U ideologijama, a naročito obrascima kultizacije vladara, takođe se mogu prepoznati različiti<br />
uticaji, ali i vešti spojevi koji se obično proglašavaju nacionalnom osobenošću. U proučavanju<br />
ovih uticaja ne bi trebalo sve sadržaje bez ostatka pripisivati tradiciji. U politici, kao delatnosti<br />
koja usmerava druge delatnosti, postoje i univerzalni obrasci ponašanja koji se podjednako<br />
primenjuju u gotovo svim političkim kulturama (polarizacija na javne prijatelje i neprijatelje,<br />
poistovećivanje svih neprijatelja, različite verzije tehnike divide et impera, manipulacije<br />
osećanjima uže grupne pripadnosti itd.). Tradicija ne propisuje toliko tehnike, koliko načine<br />
njihovih primena (ogoljeni i prerušeni), srazmeru između manipulacije i prinude itd.<br />
Pristup tradiciji trebalo bi da bude istoričan. To bi, sledeći Marksa, značilo da kada se<br />
prate postojani procesi, u prošlosti valja tragati za njihovom strukturom u elementarnom obliku,<br />
apstrahujući sve nebitne elemente koje sadrže kasniji razvijeniji oblici. Goli voluntarizam<br />
pojedinca svakako nije elementarni oblik autoritarne političke kulture. Dijalektički posmatrano<br />
elementarni oblik rađa se u složenom lancu međuuticaja društveno-ekonomskih činilaca<br />
(odsustvo čvršće tradicije osiguranog privatnog zemljoposeda, što na Balkanu pruža<br />
patrimonijalne sadržaje upravi), institucionalnih (trajna cezaropapistička nadmoć svetovne nad<br />
crkvenom vlašću i odsustvo staleške aristokratije kao protivteže kruni), ličnih činilaca (hrabrost<br />
i umešnost vođa), idejnih obrazaca (oblici i tehnike kultizacije vođe) i konkretnoistorijskih<br />
okolnosti (trajno latentno ili otvoreno ratno stanje koje stvara beskompromisni graničarski<br />
mentalitet) itd. U ovom spletu činilaca treba utvrditi ključnu tačku koja je stvarno ishodište<br />
balkanske političke kulture. Prvobitni «ćelijski» oblik morao bi sadržati osnovne protivrečnosti<br />
potonjih oblika, jednako kao što je Marks izvorni oblik vrednosti uočio u prostoj robnoj<br />
razmeni. Izvorni oblik autoritarne političke kulture u užem jugoslovenskom balkanskom<br />
prostoru jeste odricanje od individualne građanske slobode u ime nacionalnog ili klasnog<br />
oslobođenja usled manje ili više realnog ili fiktivnog stanja ugroženosti od različitih neprijatelja<br />
nacije ili klase. Kada je u pitanju elementarni oblik vođe, onda je to osvedočeni ratnik koji zbog<br />
priznatog oslobodilačkog učinka polaže pravo na neograničenu vlast. Veber je uočio da<br />
kraljevstvo svuda izrasta iz harizmatskog junaštva, ali se proces prelaza pratnje ratnog kneza u<br />
vladajuću kastu, učvršćenu manje ili više birokratizovanom upravom, u Evropi odvijao vrlo<br />
21
neravnomerno (u Zapadnoj Evropi je okončan početkom 17. veka, u Srbiji gotovo dva i po<br />
stoleća kasnije). U balkanskoj političkoj kulturi stalno prisutno, manje ili više sistematski idejno<br />
uobličeno polaganje prava na neograničenu vlast vođe i njegove pratnje (kneza i vojvoda, kralja<br />
i vojske, partije i njenog ratnog vođe) na temelju ratnog učinka, primilo je lokalnu boju, koja se<br />
po srpskoj verziji može uslovno nazvati solunašenjem. To je ćelijska crvena nit koja se provlači<br />
kroz sve ideologije lične vlasti u ovom prostoru. Uočeni elementarni oblik jeste nužno formalan<br />
jer pokriva vrlo raznorodne klasne i grupne interesne saveze. U njegovom obliku ispoljavali su<br />
se interesi užih ili širih društvenih grupa u jugoslovenskim prostorima za poslednja dva stoleća.<br />
Manje ili više nezavisni srpski i jugoslovenski režimi lične vlasti bili su u društvenoekonomskom<br />
pogledu šaroliki: feudalni (vlast vožda i vazalnog kneza nikla iz ustanka sve do<br />
četrdesetih godina 19. veka), kapitalistički (konzervativnoburžoaske monarhije Obrenovića i<br />
Karađorđevića od četrdesetih godina 19. veka do četrdesetih godina 20. veka), socijalistički<br />
(Titov jednopartijski režim). Otuda je uočeni ćelijski oblik političke kulture nužno formalan i ne<br />
omogućuje istraživanje sadržinskih interesnih osnova konkretnih režima vlasti. Međutim, viši<br />
stupanj apstrakcije, koji je u svakom poređenju uz pomoć elementarnog ili idealnog tipa nužan,<br />
ima heurističke prednosti. U ovom istraživanju otvara se mogućnost da se sa stanovišta<br />
političke tehnologije porede različiti udaljeni oblici vlasti i uoči kontinuitet unutar celine<br />
razdoblja ili užih vremenskih deonica. U pomenutom ćelijskom obliku političke kulture trajno<br />
je prisutna strukturna napetost između cilja (oslobođenja) i sredstava (potpuno podvrgavanja<br />
vrednosno nadmoćnom nadindividualnom jedinstvu, nacionalnom ili klasnom) i manje ili više<br />
iracionalno prihvatanje ključnog simbola tog jedinstva – kulta oslobodioca.<br />
U sadržinskom pogledu raznoliki balkanski monarhijski i republikanski režimi<br />
nepodeljene vlasti mogu se manje ili više posredno izvesti iz svog elementarnog oblika. Realna<br />
ili fiktivna ugroženost od spoljnog ili unutrašnjeg neprijatelja jeste trivijalno pokriće autoritarne<br />
zaštite monopolskih vladara koje su podvlašćeni neretko plebiscitarno prihvatili (Milošev<br />
apsolutizam se hranio turskom opasnošću, potonje monarhije austrijskom, nemačkom i<br />
italijanskom pretnjom, a Titov režim je počivao na političkoj kulturi bipolarnog sveta, tj. pretnji<br />
sa Istoka i sa Zapada). Haotični unutrašnji i nestabilni spoljnopolitički odnosi u prostoru dugo<br />
podeljenom između imperija, česti oslobodilački i građanski ratovi koji su pojedine narode<br />
dovodili na rub egzistencijalne ugroženosti, jesu realna osnova nepodeljene vlasti, a nametanje<br />
iluzije «vanrednog stanja» i u relativno bezbednim periodima postala je standardna ideološka<br />
formula disciplinovanja podvlašćenih. Uprkos nespornim oslobodilačkim i modernizacijskim<br />
učincima svi nezavisni režimi u jugoslovenskom prostoru 19. i 20. veka bili su zatočnici<br />
autoritarne političke kulture i labave državnopravne sigurnosti. Ovde bi ukratko trebalo<br />
pomenuti najvažnije sastavnice u osnovi haotičnog tradicijskog potencijala da bi se jasnije<br />
uočili povremeni radikalni proboji koji su se privremeno ili trajnije, svesno ili nesvesno,<br />
uspešno odupirali konzervativnom naboju političkog nasleđa.<br />
Političke elite nezavisnih jugoslovenskih država 19. i 20. veka nisu mogle da stiču i<br />
usavršavaju političku kulturu u nacionalnim i dvorskim zatvorenim krugovima Austrougarskog<br />
carstva gde je pristup bio ograničen za elite vodećih carskih naroda. Premda je Austrija, a<br />
naročito docnije Austrougarska, bila u državno-pravnom pogledu izgrađenija od ostalih<br />
prostora gde su živeli južnoslovenski narodi, manevarski prostor vođa «nedržavnih naroda» bio<br />
je uži nego u srpskoj državi gde se postupno stvarala samostalna monarhijska tradicija. Izgleda<br />
da je na iskustvo lične vlasti obe jugoslovenske države 20. veka više uticalo nasleđe srpske<br />
države 19. veka. U tom nasleđu raspoznaje se više slojeva: politička kultura osmanlija<br />
(svojinski odnosi, organizacija vazalne kneževe pratnje, sultansko ponašanje vladara koji se<br />
slobodno kretao u ničim nesputanoj patrijarhalnoj tradiciji), zatim od polovine 19. veka izvesni<br />
pokušaji birokratizacije i uvođenja zakonitosti po zapadnoevropskom uzoru, i najposle osobeni<br />
spoj orijentalnog nasleđa sa modernim evropskim obrascima. Uticaj slojevitog srpskog nasleđa<br />
na docnije jugoslovenske države nije bio toliko rezultat svesnog oponašanja srpskih oblika lične<br />
vlasti, već je izvirao iz sličnog položaja nezavisne Srbije i nezavisne Jugoslavije u spoljnom<br />
okruženju i sličnog cilja koji najopštije izražava formula «Balkan balkanskim narodima». Uz to,<br />
ne bi trebalo potcenjivati okolnost da je Srbija na Balkanu jedina imala vlastite neuvezene<br />
22
dinastije i nezavisnu monarhijsku političku kulturu. Slojevitost srpske političke političke<br />
kulture kritički su prikazivali njeni savremenici Svetozar Marković (1846-1875) i Slobodan<br />
Jovanović (1869-1958).<br />
Osmansko carstvo sa patrimonijalnim sultanom koji se kretao u apsolutno čistom<br />
prostoru lične samovolje, nesputan ulemom niti tradicijom, ostavilo je u nasleđe vlastiti obrazac<br />
lične vlasti kao privlačni uzor državama koje su formirane nakon njegovog sloma. Ni srpski<br />
vladari nisu odoleli ovom izazovu. Izuzev kneza Mihaila, koji je bio bliži evropskom<br />
prosvećenom apsolutizmu, srpski vladari 19. veka su više nalik istočnjačkim despotima.<br />
Idealizacija harmonične patrijarhalne prošlosti sa snažnim epsko romantičarskim sadržajima<br />
podjednako je prisutna kod srpskih liberala i konzervativaca 19. veka (Subotić 1992, str. 139).<br />
Srednjovekovne vrednosti su se uporno održavale, od kojih je najkonzervativniji, verovatno, bio<br />
neproduktivni odnos prema radu (jer se domaće stanovništvo teško rešavalo da uzme plug), što<br />
je S. Marković kritikovao kao malograđanštinu. U ovom «neprotestantskom» sklopu vladar je<br />
bio pre svega ratnik koji osvaja i deli zaplenjeno. Milošev proboj ove tradicije se sastojao u<br />
ukidanju nazadnog timarskog sistema i uvođenju sitnog seljačkog poseda, zatim naređivanjem<br />
da se krči šuma i uanpređuje ratarstvo. S. Jovanović je beležio da su se i liberali u Srbiji zalagali<br />
za modernizaciju na temeljima stare slovenske patrijarhalnosti. U stočarsko-ratarskoj Srbiji 19.<br />
veka slovenofilska patrijarhalna vizija društva povezivala se sa antibirokratskom i<br />
antizapadnom usmerenošću i konzervativno romantičnim shvatanjem vladara kao čuvara vere i<br />
harmonične jednakosti i bratstva. Ovde se treba zadržati samo na ličnoj vlasti, uticajnom<br />
segmentu političke kulture.<br />
Premda autoritarna, lična vlast u Srbiji nije bila stabilna. Labilnost je počivala na<br />
nestabilnom načinu izbora vladara, a zatim i načinu učvršćenja vlasti i mahom nasilne izmene.<br />
Kod srpskih, pa i jugoslovenskih monarhija, izbor vladara, usled sukoba mladih dinastija, bio je<br />
labavo regulisan čak i tradicijom. Narod je birao vođe ustanka aklamacijom, a u miru su to<br />
činile oligarhijske grupe ratnika – knezova (ustavobranitelji) ili zaverenika (crnorukci). Sve<br />
monarhije su bile u senci antidinastičke vojne pretnje, a izbor vladara nije bio vezan za čvršći<br />
predstavnički sistem. Republikanski vođa je do vlasti dospeo na ne manje stabilan i regulisan<br />
način, krčenjem puta kroz nepredvidljive frakcijske partijske sukobe. Izbor vladara ostao je<br />
trajno pravno nestabilan i neracionalizovan proces: kod monarhije usled odsustva<br />
neprikosnovene dinastijske harizme, a u republici usled nadmoći partijskog nad državnim<br />
pravom. Otuda i specifično labilan i nesiguran položaj vođe, koji je otvarao mogućnost<br />
neobuzdanog kulta, ali i iznenadnog sunovrata.<br />
Još nejasnije je bila regulisana nadležnost vladara prema upravnom štabu i<br />
podvlašćenima. Prvi srpski novovekovni vladar-ratnik Karađorđe (1768-1817) sa pištoljem se<br />
protivio zahtevima savetnika, a Miloševu vlast su savremenici (od Vuka Karadžića do S.<br />
Markovića) nazivali istočnjačkom despotijom, neograničenom i samovoljnom. Miloš je<br />
despotskom vlašću obavio krupne istorijske zadatke. Bio je vešt političar koji je od Turaka<br />
iznudio najviše u nepovoljnoj situaciji, internacionalizovao je srpsko pitanje kod Rusije, ojačao<br />
srpsku autonomiju i ozakonio slobodni seljački posed. Bio je najjači među starešinama i<br />
najveći zahvatač. Prisvajao bi šta mu se dopadne u vremenu kada je svojina počivala na<br />
zauzeću (Jovanović 1925, str. 10). Uz manji ili veći otpor ostalih ratnika (jer staleškog plemstva<br />
nije bilo niti hijerokratske crkve), u Srbiji je žilavo opstajala neokrnjena tradicija istočnjačke<br />
nepodeljene vlasti. Sve do kneza Mihaila činovnik je držan za privatnog kneževog slugu i nije<br />
bio državni organ, što je u Evropi stoleće ranije uklonio prosvećeni apsolutizam. Prvi srpski<br />
liberali su ponavljali da je Srbija izborna monarhija (bez staleškog plemstva) i starije dinastičke<br />
kuće. Knezovi su bili seljaci-ratnici, a ne plemići, politiku su vodili junaci (Toma Vučić 1788-<br />
1859), birokrati (Ilija Garašanin 1812-1874) i tgovci (Miša Anastasijević 1803-1885). Samo je<br />
Miloš od sultana priznat za naslednog kneza, a ostalima su privilegije bile nesigurne. Uprava,<br />
premda preobražena iz kneževe posluge u državno činovništvo, ostala je korumptivna i osiona.<br />
O političkoj kulturi ratničke Srbije svedoči jedan važan tip nacionalnog političara, kakav je bio<br />
Toma Vučić Perišić, koga je V. Karadžić nazivao junakom i krvopijom. Bio je to četobaša iz<br />
ustanka koji se dušmanski ponašao u politici kao i u borbi s Turcima. Starešina čvrst i strog, ali<br />
23
i prototip seljačkog demagoga (govorio je «svi smo ravni, što je knjaz to je i svinjar»),<br />
nepoverljive i nepredvidljive ćudi, uvek je imao oružje pri ruci, što je odavalo starog krdžaliju.<br />
Vreme je oblikovalo ove nepoverljive crte političara, ali i pritvornost. Vučić je bio iz onog<br />
starijeg naraštaja koji je umeo da temena pred Turcima, imao, je lukavu mačkastu gipkost kao i<br />
Miloš (Jovanović 1925, str. 189-190). Borba za opstanak i nezavisnost naroda je stvarala<br />
političku kulturu primerenu okruženju, što većini nije bilo neprirodno (izuzev usamljenih<br />
pripadnika inteligencije formirane na Zapadu). Otuda i neophodnost mere u kritici vazalne<br />
patrimonijalne nepodeljene vlasti. Važnije od opreza istoričnosti je uočavanje kontinuiteta<br />
osnovnog obrasca političke kulture vladara oslobodioca. Što je vladarev ratni učinak bio<br />
nesumnjiviji to su bile manje šanse zakonski regulisane podele vlasti (od Miloša do Tita). Ređi<br />
pokušaji birokratizacije i liberalizacije vezani su za vladare bez harizme ratnog oslobodioca<br />
(Mihailo Obrenović, kralj Petar I Karađorđević 1844-1921). Miloš je prema Porti uvek bio<br />
energičan, istovremeno se čuvajući da mu niko ne može osporiti vernost sultanu. On nije<br />
govorio s Portom kao njen skromni štićenik koji svoja prava izvodi iz propisanog ustava, nego<br />
kao čovek koji je vlast dobio od jedne narodne bune i koji se pred Portom javlja kao tumač<br />
narodnih želja (Jovanović 1923, str. 64-65). Iz istog razloga ni Tito pred Staljinom nije<br />
temenao, za razliku od ostalih komunističkih vođa lagerskih zemalja koje su se vratile u zemlju<br />
u prtljažniku voza Crvene armije i preuzele vlast u senci sovjetske vojske (Rakoši, Gomulka,<br />
Ulbriht, Dimitrov). Kod vladara koji su kod naroda osvedočeni, ali ipak ne do kraja suvereni,<br />
verovatno se jače izoštrava osećanje jasnog i tačnog raspoznavanja snaga, do sitnica, i veštog<br />
prilagođavanja novoj situaciji, nego kod izbornih šefova čija je vlast regulisana zakonom. U<br />
odnosu prema Turcima i Rusima Miloš i Tito su prilično tačno uočavali kada i koliko treba<br />
popuštati ili zatezati. Istovremeni osećaj egzistencijalne ugroženosti i vlastite snage kod<br />
izuzetno nadarenih političkih vođa stalno usavršava politički refleks i čulo za precizno<br />
sagledavanje granica manevarskog prostora. Izgleda da odveć ambiciozno zamišljeni ciljevi<br />
sprečavaju realističnost u proceni odnosa snaga i ubrzavaju popuštanje političke koncentracije.<br />
S. Jovanović poredi Miloševu gipkost sa hitrinom guje koja krivuda kroz kamenjar. Ova ocena<br />
nije manje primerena Titovoj elastičnoj spoljnoj politici. Miloš je bio lišen ličnog ponosa i bio<br />
gotov na savijanja, a i Tito dok nije učvrstio međunarodni ugled, da bi kasnije ponos isticao do<br />
sujete. Spoljna politika je opreznija od unutrašnje jer zahvaljujući priznatom učinku u svetu<br />
kritičnost prema autoritarnim sredstvima bledi.<br />
Neodvajanje od naroda u najtežim situacijama jeste neobično trajna sastavnica ratne<br />
harizme. Posle sloma 1. ustanka 1813. deo vojvoda i ratničke aristokratije prebegao je u<br />
Austriju ispred Turaka. Miloš je ostao s narodom, slično kralju Petru I i regentu Aleksandru,<br />
koji su se s vojskom 1915. povlačili preko Albanije. Ni Tito se nije odvajao od vojske 1941-<br />
1945. Harizmatsko junaštvo ima krupnu ulogu u obezbeđenju plebiscitarne podrške, ali se<br />
vremenom lako pretvara u tzv. solunaštvo ili partizanštinu tj. u polaganje prava na trajnu vlast<br />
na osnovu osvedočenog ratnog učinka bez obzira na mirnodopske uspehe. Neodvajanje od<br />
naroda u ratu i skromno obrazovanje vođe koje ga približava običnom čoveku je Miloša i Tita,<br />
a delom i Petra I učinilo «vladarima iz naroda». To se ne bi moglo reći npr. za kneza Mihaila<br />
Obrenovića i kralja Aleksandra I Karađorđevića (1888-1934), koji se nisu kao Miloš mešali sa<br />
gomilom niti često mitingovali kao Tito. Njihovi izlasci u narod bili su više paradni. Premda<br />
obrazovani, u govorničkom pogledu, zbog distance prema narodu, bili su manje ubedljivi.<br />
Političkoj kulturi podvlašćenih najuspešnije su se i sa najmanje napora prilagođavali Miloš i<br />
Tito, dok je zatvoreni, melanholični, autoritarno nadmeni i zagonetno nepristupačni knez<br />
Mihailo u tom pogledu najviše odudarao nastojeći da bude prosvećeni apsolutista lišen harizme<br />
ratnika. Mihailo je bio plemić koji nije umeo sa narodom. Uvodeći ceremonijal i audijenciju,<br />
dao je srpskom dvoru zakasneli evropski sjaj. Titova sklonost ceremonijalu nije, međutim,<br />
ugrozila njegov oslonac, jer je naporedo na paradoksalan način zadržao Miloševu sugestivnost<br />
neposrednog plebejskog dodira s masom. Tito je u vlastiti raskošni ceremonijal vešto ugradio i<br />
patrijarhalno nezvanično saobraćanje vladara sa narodom, prisutno još u srpskoj ustaničkoj<br />
tradiciji. Bio je to relativno spontani plebejski čin mladih dinastija izraslih iz ratnika i stočnih<br />
trgovaca, a ne izdvojenog staleškog plemstva sa vlastitom kulturom i stolećima dugim<br />
24
geneaološkim stablom. Lako je pojmljivo što u političkoj kulturi opterećenoj neprosvećenošću i<br />
oslobodilačkom tradicijom narodni vladari imaju aktivniju mobilizatorsku ulogu od<br />
aristokratskih ili birokratskih vođa. Prihvatanje i utapanje u kulturu podvlašćenih je dodatni<br />
osigurač lične vlasti. Proričući sinu rđav kraj, Miloš ga je opominjao da onaj ko hoće da se<br />
brani od hajduka mora i sam biti hajduk. Bila je to balkanska verzija prirodnopravne formule<br />
Trockog da protiv nasilja pomaže jedino nasilje.<br />
Pretorijanstvo je najvidljiviji segment ovog haotičnog i nebirokratski regulisanog<br />
državnog nasleđa, ne samo u odnosu vladara i podvlašćenih nego i u pogledu stabilnosti<br />
harizmatski kvalifikovane kuće – dinastije. Po svemu sudeći, i ovde je orijentalno nasleđe<br />
ostavilo značajnog traga. Tu je zapravo nestabilan odnos vojske i vladara ispoljen u najčistijem<br />
obliku. Kod orijentalnog sultanizma bila je redovna pojava da su vladari morali stalno iznova<br />
pridobijati vojnike darovima i obećanjima. Veber je uočio da su posledice toga bile snažna<br />
nestabilnost vladajućih grupa i česta pretorijanska rušenja prestola, jer su istim sredstvima<br />
vojnici odmamljivani od vladara. U Srbiji pretorijanci nisu obarali samo pojedinačne vladare<br />
nego i cele harizmatski kvalifikovane kuće, ne strepeći da će time uzdrmati sve tradicionalne<br />
temelje na kojima je počivala pokornost podvlašćenih, jer su dinastije bile neukorenjene, a<br />
apolitičnost neposvećenog seljaštva izrazita. Monarhije u Srbiji nisu bile službene kao na<br />
kontinentu, već više harizmatske, pa je kralj usled pogrešne politike gubio krunu i glavu.<br />
Nestabilnost krune nije bila posledica institucionalizovane odgovornosti vladara i njegove<br />
povrede propisanog ponašanja krune, već labilnog i u tradiciji neukorenjenog autoriteta<br />
dinastije. Na Balkanu nije bilo neprikosnovene domaće dinastičke harizme, kao npr. Kod<br />
Burbona, Hoencolerna ili Habzburga, koja bi samo na osnovu naslednog prava dozvoljavala<br />
pretenzije vladareve, ma bio on, kako zapaža Veber, zvekan ili politički genije. U 19. i 20. veku<br />
Srbija je jedina na Balkanu imala vlastite dinastije, dok su u ostalim susednim zemljama<br />
monarsi prihvatani iz stranih dinastija (u Rumuniji i Bugarskoj iz nemačkih, a u Grčkoj iz<br />
bavarskih i danskih). U Rumuniji je kruna bila najstabilnija. Tu su Hoencolerni vladali od 1866<br />
do 1947. godine. U Bugarskoj je 1886. svrgnut knez Batenberg (1857-1893), a u Grčkoj je<br />
1922. zbačen Kralj Konstantin II. Izgleda da zaostala i najvazalnija Albanija nije bila zrela za<br />
bilo kakvu monarhijsku harizmu (ni domaću ni stranu), gde osim samozvanog kralja A. Zogua<br />
(1895-1961) nije bilo monarhije, a do 1945. ni realne državne nezavisnosti.<br />
Za specifičnu labilnost balkanskih monarhija odgovorna je i Pravoslavna crkva kao<br />
glavna «ustanova spasenja», koja je doduše monopolisala pristup bogu, ali nije bila u toj meri<br />
hijerokratski isključiva da bi istrajavala u stavu da samo vladavina jedne dinastije jemči vezu sa<br />
bogovima. Cezaropapistički podređeni patrijarsi i mitropoliti su bez većih otpora prenosili božji<br />
dar milosti osloboditeljima i uzurpatorima prestola. Vojnički vladari ponajmanje su zavisili od<br />
crkve, a srpski vladari su tom pogledu još manje bili vezani za posvećenje od pruskih koji su<br />
crkvenu intronizaciju ponosno odbijali rečima: «Nemački car se ne rađa u Pavlovoj crkvi već na<br />
bojnom polju». Pretorijanci na Balkanu nisu strepeli od uskraćivanja božije pomoći, a još manje<br />
od anateme (sredstvo koje je rimski papa koristio za ekskomunikaciju neposlušnih vladara).<br />
Nasuprot Pravoslavnoj, hijerokratska Rimokatolička crkva živela je u zategnutim odnosima sa<br />
političkom vlašću, međusobno uravnotežavajući i ograničavajući nadležnosti.<br />
Nasilni pretorijanski upadi vojske u unutrašnju politiku najčešće su završavali ne samo<br />
svrgavanjem nego i ubistvom vladara, a neretko se pravdali solunaštvom, tj. polaganjem prava<br />
na apsolutnu vlast na osnovu ratnih zasluga. Obe komponente političke kulture su<br />
beskompromisne i hegemone, utemeljene na prirodnopravnoj logici da vlast pripada onome ko<br />
je kadar da je u oslobodilačkoj borbi plati životom. Na Balkanu je nepisano pravo da je<br />
legitimnija vlast osvedočenog borca nego izabranog poslanika. Svi vladari ratnici u srpskoj<br />
istoriji neštedimice su koristili moralni kapital boračkog učinka, a solunaška srpska komponenta<br />
trajno je remetila međunacionalne odnose u Jugoslaviji između dva svetska rata. Za razliku od<br />
režima koji počivaju na lokalnoj samoupravi i teritorijalnoj miliciji (V. Britanija) ili u<br />
apsolutizmu na razgranatom centralističkom birokratskom aparatu isteklom iz kopnene vojske<br />
(Francuska, Nemačka), u istoriji Srbije i obe Jugoslavije vojska je na važnim prekretnicama<br />
nasilno ulazila u politički život (Stanković 1993 a, Jovanović 1923). Trošni parlamentarizam i<br />
25
labilni autoritet rivalskih mladih dinastija su pretpostavke latentne vojne pretnje vladarima.<br />
Izgleda da je u tom donekle bio izuzetak samo Tito, prema kome vojska (izuzimajući<br />
informbirovsku grupu oficira 1948) nije bila pretorijanski raspoložena, tj spremna za prevrat,<br />
već ga je kao osvedočenog ratnika smatrala prvim oficirom sa nezavisnim vojnim<br />
naredbodavnim autoritetom. Srpska istorija je u tom pogledu nalik ruskoj, gde je posle Petra<br />
Velikog sigurnost većine vladara, a naročito carica, de facto počivala na plećima oficira garde i<br />
pored neprikosnovenosti dinastičke harizme Romanova.<br />
Svetozar Marković je u «Srbiji na Istoku» uočio veliki ugled gospodara i vojvoda u<br />
srpskom patrijarhalnom društvu pripremljen neprikosnovenim ugledom domaćina u porodici.<br />
Patrijarhalna vlast je ćelijski oblik lične vlasti jer počiva na odnosima strogo ličnog poštovanja.<br />
Otac je autoritarni gospodar i zaštitnik. Kneza Miloša su saradnici zvali gospodarem, a<br />
patrijarhalna komponenta vidljiva je i u nadimku «Stari», kojim su Tita oslovljavali najbliži<br />
mlađi saradnici koji su uglavnom izgubili očeve u Prvom svetskom ratu. Titov autoritet je<br />
dobrim delom zadržao tradicionalnu patrijarhalnu kombinaciju seoskog starešine, zaštitnika i<br />
legendarnog heroja. Država je potekla iz porodice, a vlast poglavara je bespogovorna kao i vlast<br />
oca. Prve despotske crte srpskoj državi davale su preteće vojne pratnje glavara, pa ishod<br />
skupštinskih odluka nije zavisio od volje naroda nego od broja momaka kojima su glavari<br />
raspolagali (Marković 1965). «Sovjet naroda serbskog» bio je oruđe u rukama privilegovanih<br />
vojnih starešina, a poraz civilne vlasti bio je istovremeno poraz same narodne revolucije. O.<br />
Hince i M. Veber su pokazali da je organizacija vlasti svuda tesno skopčana sa organizacijom<br />
vojske, jer je disciplina vojske kolevka discipline uopšte, u proizvodnji i upravi. Labilne, na<br />
drugarstvu organizovane skupine momaka u kojima je spremnost na individualno junaštvo<br />
(megdan) bilo značajnije od svesti o disciplini, na Balkanu su bile suprotnost birokratskom<br />
vojniku evropskih stajaćih vojski, jednako kao što su se vođe izrasle iz harambaša teško mirile<br />
sa autoritetom zakona i subordinacije. Birokratske stajaće vojske sa izgrađenom disciplinom<br />
subordinacije (poput pruske) manje su pretorijanski raspoložene od jedinica kojima su na čelu<br />
osvedočeni junaci sa nezavisnim autoritetom četobaše i komite. Miloševa vlast je bila mešavina<br />
tradicionalnog i harizmatskog oblika vlasti i po pomešanosti narodne i kneževe privatne kase,<br />
ponašanju kneževe uprave (Tadić 1971, str. 242), i monarhiji sa orijentalnim pečatom.<br />
Evropejac S. Marković je pisao da srpska konstitucija nije bila ustava despotskoj samovolji,<br />
nego kombinacija restaurativnih evropskih režima. Sultanovu despotsku vlast zamenila je<br />
domaća vlast formirana u istoj lakejskoj unutrašnjoj političkoj kulturi. Puzanje pred pašama,<br />
orijentalne intrige i lakejski ropski duh prešli su u krv srpskoj «višoj klasi» (Marković 1965, str.<br />
211). Birokratija je počivala na korupciji i kaišarluku, od evropske tradicije je nasledila samo<br />
pokoravanje pretpostavljenom, a od turske ropski duh i podmitljivost. Zato Marković zaključuje<br />
da patrijarhalno društvo pogoduje monarhiji i ličnoj vlasti, a orijentalna politička kultura mu<br />
daje posebnu boju.<br />
U prikazanom nasleđu formirana je politička kultura prvih vladara nezavisne Srbije koji<br />
su bili lišeni dinastičke harizme i božije milosti. Izabrao ih je narod u ustanku, a sve dok je<br />
Srbija bila vazalna postavljani su po milosti sultana. Milost sultana je zamenila hrišćanskog<br />
boga koji je izlivao milost na jednu vladarsku kuću. Dinastije izrasle iz stočnih trgovaca bile su<br />
doduše domaćeg porekla, ali harizmatski nestabilne. Stalno trvenje Karađorđevića i Obrenovića<br />
davalo je dodatnu skorojevićsku boju srpskoj monarhiji i pretorijanski ton sveukupnoj<br />
nacionalnoj istoriji. Pretorijanske oficirske organizacije uvek su bile u blizini dvora. Početkom<br />
1920-ih komunista Ž. Milojković je u skupštini govorio da Šumadija nije monarhistička. Tu je<br />
narod za poslednjih sto godina jednog vladara ubio sekirom, drugog i trećeg proterao, četvrtog<br />
ubio, a petog čak sa ženom ubio (Ribar 1965, str. 224). U nacionalnoj istoriji vojska je imala<br />
velikog značaja u spoljnoj i unutrašnjoj politici: od kneza Mihaila, kada je čvršće<br />
birokratizovana i sa narodnom vojskom brojala oko 50.000 u državi sa oko 1.250.000<br />
stanovnika (Jovanović 1923, str. 173) do Tita koji je nepuno stoleće kasnije u državi sa oko 18<br />
miliona stanovnika raspolagao partijom od 476.000 članova i 33 divizije sa oko 350.000<br />
vojnika (Banac 1990, str. 151). Ako se izuzme ubistvo Karađorđa 1817. i proterivanje Miloša<br />
1839. iz Srbije, prvi organizovani upad vojske u politiku zbio se 1868. posle ubistva kneza<br />
26
Mihaila, kada je Blaznavac (1824-1873) prvi uspešno upotrebio vojsku za rešavanje unutrašnje<br />
politike. Njegov primer se pokazao zaraznim, a topčiderska katastrofa je, kako je zapazio S.<br />
Jovanović, maja 1868. objavila ulazak vojske u srpsku unutrašnju politiku. Vojska je postala<br />
aktivni katalizator društvenih i političkih promena u zemlji lišenoj ugledne dinastije, staleškog<br />
plemstva i nerazvijenog parlamentarizma. Kralj Milan (1854-1901) se takođe oslanjao na<br />
vojsku, a njegov sin Aleksandar Obrenović (1876-1903) je 1893. vojskom oborio namesništvo,<br />
da bi sam bio žrtva vojnog puča 1903. Bila je to najbrutalnija balkanska verzija rimskog načela<br />
exercitus facit imperatorem. Vojska je dovela Karađorđeviće na presto, ali vojna pretnja novoj<br />
dinastiji nije iščezla. Ponajmanje izraženu ličnu vlast Petra I Karađorđevića (1903-1914) trajno<br />
je ograničavala vojska koja ga je dovela na presto i kojoj se osećao dužan, kao i osioni radikali<br />
koji su sveli uticaj kralja u granice institucionalno labilne ustavne monarhije. Regent<br />
Aleksandar se u Solunu 1917. obračunao sa pretorijanskom vojnom strujom «Crna ruka» i uz<br />
pomoć vojske odlučio o kraju rata i karakteru buduće države. Srpska vojska bila je važan<br />
oslonac i sprovodnik unutrašnje politike kralja Aleksandra koji je vojskom otvoreno pretio<br />
hrvatskim političarima: «Ama doći će Pera (Živković) da im pokaže, oca im hrvatskog»<br />
(Stanković 1995, str. 74). Premda se oslanjao na vojsku, Aleksandar se najviše plašio kako će<br />
na ličnu vlast reagovati zaverenička Šumadija. Izgleda da je vojni otpor namesničkom režimu i<br />
knezu Pavlu Karađorđeviću (1893-1976) počeo još 1937. godine (Petranović 1993 a, str. 127).<br />
Godine 1929. vojna diktatura je privremeno spasla državu od rasula, a marta 1941. vojni puč je<br />
provocirao fašističku odmazdu, građanski rat i raspad države. Uz pomoć oružane sile Tito i KPJ<br />
su 1945. uzeli vlast, a vojni kadrovi su bili važna osnova uprave nove države. Da bi se ojačala<br />
lojalnost vojske, trebalo ju je kontrolisati partijom i posebnim nadzornim organima. Do početka<br />
šezdesetih godina slike šefa države bile su maršalske, u uniformi, a od tada se sve više slika u<br />
civilnom odelu. Uprkos Titovoj realnoj maršalskoj naredbodavnoj moći i velikom ugledu u<br />
vojsci, strah od zavere je bio prisutan, ali i spremnost da se vojskom zavede red (Perović 1991,<br />
str. 257). Najozbiljnija čistka vojnog vrha usledila je 1948. zbog tzv. «zavere generala»<br />
proruski nastrojenih (Banac 1990, str. 158-161). Ova vojna kriza je nagnala vrh partije da<br />
osigura privilegije oficirskom kadru i uz pojačani partijski nadzor vojske smanji pretorijansku<br />
opasnost. Menjajući dinastije i unutrašnje uređenje države, vojska je imala aktivnu (progresivnu<br />
ili konzervativnu) ulogu u istoriji Balkana, čiji vladari nisu uniformu nosili samo simbolično na<br />
paradama. Militaristički obrazac ponašanja bio je okosnica političke kulture svih domaćih<br />
vladara, a autoritet oficira kod podvlašćenih nije nikada bio ugrožen. Vojska nije isticala samo<br />
oslobodilački učinak u borbi protiv fašizma, već joj je u etnički izmešanoj Jugoslaviji pridavana<br />
integrativna, kohezivna uloga. Izražena vojna komponenta balkanske političke kulture, naročito<br />
kod vođa, nije imala za posledicu opštiju militarizaciju života kao npr. u Pruskoj 18. i 19. veka,<br />
već je u relativno monolitnoj političkoj strukturi poimana u aktivnom moralno- oslobodilačkom<br />
i herojskom smislu.<br />
U ideologijama političkih partija prisutno je raznovrsno negovanje borbenog ponašanja,<br />
discipline, budnosti i opreza prema različitim oblicima uvek aktivnog spoljašnjeg ili<br />
unutrašnjeg neprijatelja. U autoritarnoj boračkoj tradiciji akutna je i relativno spontana potreba<br />
pobunjenog naroda za nepogrešivim vođom i brižnim starateljem. Ona delom neutrališe<br />
nelagodnosti ksenofobije, tj. stalne opterećenosti budnim neprijateljem. Prikazujući trajnije crte<br />
balkanskog etničkog mentaliteta, J. Cvijić i V. Dvorniković uočili su autoritarni etnocentrizam<br />
(kruto poistovećivanje sa vlastitom grupom do samoodricanja), apsolutizaciju mita o junaku<br />
koji se žrtvuje, impulsivni aktivizam, osudu pomirljivosti i kompromisa kao poltronstva,<br />
hajdučki zaverenički temperament i sl. Iskustvo robovanja i ratovanja je u ideologijama<br />
različitih partija ostavilo traga u obliku manje ili više usklađenog ili protivrečnog sapostojanja<br />
manihejske svesti (potrebe za neprestanom borbom usled stvarne ili umišljene ugroženosti) i<br />
težnje za beskonfliktnom zajednicom klasnih interesa po uzoru na idiličnu patrijarhalnu<br />
zadrugu. Do poželjnog društva dolazi se samo borbom, a u borbi se vojska ili partija kale i<br />
organizaciono snaže. Borba ima višu etičku vrednost od pasivnosti i kompromiserstva. Dedijer<br />
je, međutim, oslanjajući se na Cvijića, u naglašeno krutom boračkom mentalitetu uočio i<br />
sklonost koja mu je potpuno oprečna. To je konvertitstvo ili dogmatsko preobraćanje kao<br />
27
sastavni deo dinarskog mentaliteta. Zbog straha ili koristoljublja nekritički se, bez razložnog<br />
preispitivanja, prihvataju novi politički uzori. U prošlosti su opšta oskudica i beda bili uzrok<br />
nestalnosti i preobraćanja. Cvijić je pisao o konvertiranju i promeni vere usled seobe i teškog<br />
života (islamiziranje i katoličenje). Crnogorski planinski narod se naglo i neočekivano menjao u<br />
pogledu lojalnosti u ratu, naročito u slučaju gladi i pomanjkanja municije. Strasnu borbu protiv<br />
Turaka smenjivala su razdoblja prelaženja u tursku službu (Dedijer 1991). U odnosu prema<br />
vođi konvertitstvo se ogleda u kolebanju između oduševljenog prihvatanja i isključivog<br />
demoniziranja (odnos prema Titu 1980-ih i 1990-ih). Sudeći prema istupima različitih slojeva<br />
stvaralačke i ostale inteligencije, zaokret iz jednog ekstrema u drugi je prilično upadljiv: od<br />
obožavanja Tita do demoniziranja, od potpune odanosti do mržnje, od gole apologije do<br />
srozavanja i negiranja svakog učinka, od uzdizanja narodnog usrećitelja i oslobodioca do<br />
isticanja glavnog krivca za nacionalnu nesreću. Okolnost da je konvertitstvo u pomenutom<br />
primeru gotovo podjednako prisutno kod različitih slojeva inteligencije na osoben način svedoči<br />
o snazi jednog važnog segmenta autoritarne političke kulture. Istini za volju, retko je političko<br />
mišljenje u kom postoji sredina, tj. diferencirano razdvajanje učinka od greške. U autoritarnoj<br />
političkoj kulturi daleko lakše se sve prihvata kao dobro ili zlo, idealizuje se ili demonizira, jer<br />
je politika u domaćoj istoriji bila više borba na život i smrt (rat) nego trgovina i kompromis<br />
(diplomatija i parlament). U kolektivnom sećanju su neizbrisivi neimaština, glad i etnički<br />
genocidni progoni. To je realna osnova manihejskog mišljenja ili-ili. Ekstremni politički<br />
stavovi sa izmenom situacije lakše se menjaju, pa se neretko odlazi u drugu krajnost.<br />
Odmereniji i realističniji politički nazori, koji ne izviru iz egzistencijalne ugroženosti, po<br />
pravilu su trajniji.<br />
Boračko-konvertitska komponenta političke kulture nije prisutna samo kod neukih i<br />
povodljivih ljudi, već i kod inteligencije. Vidljiva je u kolebanju između obožavanja i<br />
demoniziranja vođe, idealizacije i nipodaštavanja političkog programa. Konvertitski potencijal<br />
manje obrazovanih, koji se refleksno aktivira povezivanjem ugroženog ličnog materijalnog<br />
interesa sa manje ili više iracionalizovanim interesom vrednosno nadređene grupe, lakše se<br />
manipulativno usmerava u željenom pravcu. Kod inteligencije, pak, pored izmenjenih<br />
okolnosti, konvertitstvo može biti rezultat unutrašnjeg promišljanja, zatim različitih<br />
iracionalnosti ili golog pragmatizma, što je po pravilu retko praćeno priznavanjem ranijih<br />
vlastitih zabluda. Češće se kao uzrok sopstvenog zaokreta navodi nedoslednost ranijeg<br />
političkog uzora. Što je autoritarni lični ili uže grupni sindrom izrazitiji, to je opredeljivanje za<br />
nasilna sredstva promene izglednije. Vrlo uopšteno govoreći, neravnomernosti u razvoju i<br />
neprevladana prošlost uzrok su trajnosti autoritarnih obrazaca političke kulture koji opstaju<br />
uprkos osavremenjenim ostalim tehničko-tehnološkim segmentima društva. Samo se<br />
višeslojnim dijalektičkim pristupom može uočiti prožimanje neprevladane prošlosti i savremene<br />
tehnologije. Na istorijskim prekretnicama tradicija se zna probuditi i ispoljavati u neobičnim<br />
spojevima sa novim. Tako se kod nove vlasti 1945. staro i novo mešalo u najneobičnijim<br />
oblicima, pa je bilo žena koje su govorile da su za «Tita i boga». U partizanskom pokretu je<br />
protivrečni spoj ateizma i religije dobio epski oblik u slavljenju mučeništva i harizme palog<br />
borca Hrista:<br />
«Nosim kapu sa tri roga,<br />
i ratujem protiv boga,<br />
ali ne i protiv Hrista,<br />
jer je bio komunista».<br />
Na ključnim istorijskim prekretnicama najvidljiviji je nesklad tradicionalnih i modernih<br />
idejno-ideoloških sastojaka kojim su politički pokreti na Balkanu mobilisali široke slojeve.<br />
Nakon vojnog sloma fašizma, kada je socijalizam bio na vrhuncu međunarodnog ugleda<br />
nepomirljivi idejni sadržaji (vera u boga i Tita, ateizam vladajuće partije i državni verski<br />
praznici, uviranje seljaštva u velike gradove) bili su u neobičnom sazvučju, jer se vera u<br />
legitimnost nove vlasti nije mogla probuditi bez obrazaca tradicionalne političke kulture.<br />
Prodorom seljaštva u državno-partijsku upravu 1945. i sve gradske centre došlo je do sudara<br />
kultura na svim područjima. Dedijer piše da brđani nisu zaposeli samo ključne položaje u vojsci<br />
28
već i drugim segmentima uprave, naročito policiji. Crnogorci su preplavili Beograd, a<br />
dalmatinci su se spustili u Zagreb, dolazilo je do sukoba brda i doline (Dedijer 1991, str. 235).<br />
Kadrovi sa tradicionalnom političkom kulturom bili su sprovodnici modernizacije socijalizma.<br />
U isto vreme pretežno sa sela regrutovani kadrovi postajali su najtvrđi zatočnici nove<br />
ideologije. Formalno birokratizovan i ogranizovan prema sovjetskom modelu, deo kadrova<br />
dugo je zadržavao idealizam i revolucionarni žar, odolevajući koruptivnom uticaju rutinizacije i<br />
privilegija. Idealizam i polet, prožet verom u neizbežni razvoj ka beskonfliktnoj zajednici, bili<br />
su važne poluge socijalističke modernizacije. Među čelnim kadrovima bilo je primera<br />
puritanskog romantizma i idealizma, ali i brutalne korupcije i nepotizma. Na neravnomeran i<br />
protivrečan način u sukobu mentaliteta je tradicionalna kultura podsticala kako puritanstvo tako<br />
i korupciju. Krajem 20. veka razbuđena tradicija vidljiva je u jačanju kultova šovinističkih vođa<br />
kompjuterizovanim sredstvima javnog opštenja, zatim u etničkim genocidnim ratovima usred<br />
kontinenta koji se ubrzano ujedinjuje itd. Razjareni autoritarno šovinistički potencijal<br />
tradicionalne političke kulture bio je 1990-ih prikriven demokratskom frazeologijom, a<br />
balkanski harizmatski nacionalni oslobodilac pokušavao se na protivrečan način uklopiti u<br />
željenu viziju moderne konstitucionalne države buržoaskog liberalizma. Sapostojanje oprečnih<br />
političkih sadržaja (harizmatski vođa – pravna država, sloboda pojedinca, ali samo unutar<br />
nacionalno čiste države, laicizirana svest sa arhaičnim konfesionalnim sadržajima itd.) takođe je<br />
dokaz nestabilnosti političke kulture i njenog snažnog konvertitskog potencijala. U njoj se na<br />
zgusnut način iskazuje neravnomernost i kašnjenje u razvoju kao i nemogućnost naglog<br />
prevladavanja nasleđenih obrazaca za regulisanje društvenih sukoba.<br />
Tradicionalna politička kultura podjednako je propisivala obrasce poželjnog ponašanja<br />
vladajućih i podvlašćenih. Formirala se u spoju kulture stranih zavojevača i ne manje<br />
autoritarnih imperativa domaćih oslobodilačkih vođa (orijentalizacija vlasti). Počivala je na<br />
idejno i institucionalno različito regulisanom pijetetu prema vođi, a obaveza pijeteta nametala je<br />
neograničenu poslušnost. Podvlašćeni nisu bili članovi grupe, već više podanici ili<br />
«tradicionalni drugovi», a kako je uočio Veber, ovde umesto strogo omeđene nadležnosti<br />
postoji niz naloga i punomoćja koja daje gospodar. Nema pokoravanja zakonu nego ličnosti<br />
koja je na osnovu tradicije pozvana da vlada. Harizmatske vođe izrasle iz balkanskih buna brzo<br />
su se tradicionalizovale koristeći, svesno ili nesvesno, obrasce minule kulture za učvršćenje<br />
novog revolucionarnog poretka. Divinizirani oslobodilački učinak vođa jačao je pijetet i<br />
poslušnost podvlašćenih i sprečavao njihovu evoluciju ka ravnopravnim članovima. Naporedo s<br />
bezuslovnom vernošću sapostajala je, naročito kod monarhija, subverzivna spremnost na<br />
prevrat delova oružane državne sile. U socijalizmu je konzervativna tradicija takođe na<br />
protivrečan način sapostojala sa izrazito racionalističkim prosvetiteljskim sadržajima ideologije<br />
i obrazovanja delimično tradicionalizujući u oblasti političke kulture njen autoritarni potencijal.<br />
I separatistički potencijal balkanskog prostora je rezultat istorijskog kašnjenja, tj. izostanka<br />
razvijenog feudalnog apsolutizma unutar koga bi se razvila buržoazija koja povezuje tržištem.<br />
Isparcelisani i raskomadani prostor, opterećen konfesionalnim, jezičkim i nacionalnim<br />
sukobima bio je svojevrsan izazov za ujedinitelje (Balkan – balkanskim narodima) od Ilije<br />
Garašanina do Tita. Razne verzije unitarnih ili federalnih južnoslovenskih ideologija i kultova<br />
vladara ujedinitelja (monarhijskih i republikanskih) stalno su se sukobljavale sa isključivostima<br />
separatizma. Tito kao poslednji ujedinitelj etnički izmešanog «balkanskog osinjaka» obavljao je<br />
zadatke mnogih minulih formacija, pa je tradicijski naboj njegove lične vlasti složeniji.<br />
Tradicija kao racionalizovano i zgusnuto iskustvo nije uvek konzervativna niti nespojiva<br />
sa modernizacijom. Sa nešto više opreza bi se ova ocena mogla proširiti na političku kulturu<br />
kao vekovima usavršavani način regulisanja društvenih sukoba. Za razliku od ostalih segmenata<br />
kulture, politička više zadire u način raspodele materijalnih dobara, moći i ugleda. Ova<br />
raspodela je uvek zavisila od osnovnog produkcionog odnosa koji je oblikovao društvenu<br />
strukturu sa manje ili više jasno izraženim vladajućim klasnim savezom. Čiste ili prerušene<br />
patrijarhalne, patrimonijalne i harizmatske sastavnice lične vlasti na Balkanu javljaju se u<br />
najraznovrsnijim kombinacijama na različitim stupnjevima razvoja državnog i partijskog<br />
sistema (u polupatrijarhalnoj feudalnoj sredini, ranom zelenaškom kapitalizmu, višepartijskom<br />
29
uržoaskom parlamentarizmu, planskom ili samoupravnom socijalizmu, poslesocijalističkim<br />
secesionističkim režimima, etnički čistoj državi, unitarnoj ili mekoj federaciji). Još je<br />
upadljivija šarolikost idejnih sadržaja kojima je pravdana nadmoć vođe i njegov titular<br />
(gospodar, knez, kralj, predsednik), o čemu su se starali profesionalni poznavaoci tradicije i<br />
ceremonijala, kao i ideološki stručnjaci različitog profila (sveštenici, dvorske dinastičke<br />
hagiografske apologete, službeni istoričari partije i biografi vođe tid.). Ovde je prikazan glavni<br />
oblik balkanskog odnosa prema političkom vođi, karakterističan segment političke kulture, koji<br />
se najčistije ispoljavao na istorijskim prekretnicama gubeći brže ili sporije svoj žar u toku<br />
posvakodnevljavanja i tradicionalizacije. Izneti modelski teorijski okvir može biti koristan<br />
jedino ukoliko se istorično dopunjava detaljnim istraživanjem svakog konkretnog oblika uz<br />
pažljivo razdvajanje njegove čvorne istorijske funkcije i političke tehnologije. Osim toga, uvek<br />
treba imati na umu i konkretnu svakodnevicu, odnosno užu ili širu spremnost za plebiscitarnim<br />
prihvatanjema vođe. Politička kultura može biti autoritarna i kada ne nameće svoje vrednosti<br />
prinudom, nego i onda kada se sprečavanjem prosvećivanja oslanja na ravnodušnost širokog<br />
bloka apolitične zaostalosti. Važan izvor političke ravnodušnosti je nezainteresovanost masa za<br />
javne poslove usled zaokupljenosti egzistencijalnim problemima. Središte politike u prošlosti<br />
bili su gradovi i građani (čaršilije), a subjekti imućni pojedinci okupljeni u uže grupe, više nalik<br />
kadrovskim nego masovnim partijama. Izuzev perioda jakih uzbuđenja (mobilizacija ili kraj<br />
rata), kada je «junak» osvojenu vlast pravdao plebiscitarnim oblicima designacije, lična vlast se<br />
gubila u moru neprosvećene seljačke ravnodušnosti. Otuda i odsustvo masovnijeg<br />
organizovanog otpora različitim uzurpacijama vlasti.<br />
U jezgru svake političke kulture je zamisao organizacije vlasti konkretnog vladajućeg<br />
klasnog saveza. Svoditi napredovanje u političkoj kulturi samo na širenje svesti o neophodnosti<br />
podele vlasti i uzajamnog kontrolisanja najznačajnijih političkih tela trivijalni je zahtev<br />
proceduralne demokratije. Ni rast tolerancije između različitih društvenih grupa (verskih i<br />
nacionalnih), ni jačanje poverenja u ustanove za regulisanje sukoba između njih, niti slabljenje<br />
manihejskog žara i konvertitstva u etničkom mentalitetu, nisu dovoljni za stvaranje pouzdanog<br />
demokratskog potencijala. Tek sprečavanje raznih monopola na političko odlučivanje<br />
institucionalizovanjem kanala vertikalne društvene pokretljivosti, tj. omogućavanje što širem<br />
krugu ljudi da učestvuju u donošenju odluka na raznim nivoima i permanentno prosvećivanje<br />
uz kontrolu najviših političkih tela, mogu suziti osnovu tradicionalnom političkom elitizmu.<br />
30
III<br />
KNEZ MILOŠ, NIKOLA PAŠIĆ, <strong>TITO</strong><br />
Dijahrono sociološkoistorijsko poređenje<br />
1. Osnovna istorijska struktura<br />
Ključne političke ličnosti u istoriji Srbije i Jugoslavije 19. i 20. veka su knez Miloš (1780-<br />
1860), Nikola Pašić (1845-1926) i Josip Broz Tito (1892-1980). Sociološkoistorijski pristup<br />
koji traga za dugim i kraćim procesima razlikuje postojanje i efemerne strukture i izdvaja<br />
najuticajnije pojedince s obzirom na sposobnost da u vlastitoj epohi prepoznaju i ostvare<br />
najtrajnije potrebe širokih društvenih grupa. Svako doba oblikuje poželjne osobine čelnih<br />
ličnosti u skladu sa potrebama širih grupa, ali, kako je Burkhart uočio, svako vreme ne<br />
nalazi svog velikog čoveka niti svaka velika sposobnost nalazi svoje doba. Jednostavnije<br />
rečeno, ne podudara se uvek dublja strukturna potražnja za određenim tipom vođe sa<br />
konkretnom individualnom ponudom. Raspoznavanje i izbor ključnih ličnosti određenog<br />
doba zavisi od uočavanja trajnih i sporo promenljivih istorijskih zakonitosti koje su se na<br />
različit način ispoljavale u otvorenom ili prerušenom obliku. Na Balkanu nije lako izdvojiti<br />
slojeve stvarnosti sa malom brzinom menjanja koji su omeđavali prostor aktivnosti uticajnih<br />
pojedinaca. Trajno delatne istorijske strukture bilo bi pogrešno svesti na u raznim<br />
segmentima društva prisutni žilavi tradicionalizam otporan promenama. Takođe bi bilo<br />
pogrešno govoriti o uvek podjednako snažnom uticaju društveno-ekonomskih i klasnih<br />
činilaca. Aktivnost važnih činilaca društvenog razvoja, koji su u razvijenim evropskim<br />
sredinama delovali u manje ili više čistom obliku i redovnom stanju, na Balkanu je remetilo,<br />
ali i usklađivalo u novi nadindividualni blok permanentno ratno stanje. Ono je ugrožavalo<br />
stabilnost državne teritorije, sigurnost poseda, predvidljivost sticanja, čvrstinu kanala<br />
društvene pokretljivosti, a zatim kolektivnim mitovima i materijalnim pobudama uspona u<br />
ratu jačalo oslobodilački graničarski mentalitet i hroničnu potrebu za harizmatskim<br />
oslobodiocem i, najzad, potkopavalo zametke pravne države. Nedefinisani i promenljivi<br />
interesi velikih sila u etnički, konfesionalno i kulturno izmešanom južnoslovenskom<br />
prostoru tokom poslednjih dva stoleća formirali su prilično osobenu nadindividualnu<br />
političku strukturu, čije su se zakonitosti sporo menjale. Vrlo uopšteno govoreći, reč je o<br />
složenoj, rastegljivoj i manipulativnom akcentovanju podložnoj političkoj kulturi, koja<br />
objedinjuje dijahrone i sinhrone procese balkanskog prostora (mitski povezuje<br />
oslobodilačke ratove različitih perioda, ali i propisuje slično ispoljavanje šovinističkih izliva<br />
u različitim sredinama u istom dobu).<br />
Oslobodilačka politička kultura je u jugoslovenskom prostoru tokom poslednja dva stoleća<br />
nezamisliva bez Kosovskog mita. Državotvorni srpski narod je nakon propasti države u<br />
srednjem veku stvorio herojski mistični Kosovski mit, važnu i trajnu idejnu osnovu tradicijskog<br />
oslobodilačkog potencijala koji se po dalekosežnim posledicama može meriti sa grčkom<br />
Ilijadom ili germanskim Nibelunškim mitom. Tito je ne manje od srpskih vladara, kao<br />
vojskovođa i vladar, koristio patriotsku integrativnu mistiku Kosovskog mita, čija se<br />
starozavetna struktura (spasitelj - žrtva – izdajnik) lako politizovala. Titova ratna harizma<br />
izuzetno skladno se uklopila u ovaj epski kontekst, čije su ostale sastavnice bile okupator<br />
(dželat), pali borci (žrtve) i izbegli kralj (izdajnik). Hronično ratno stanje je u različitim<br />
oblicima kolektivne svesti učvršćivalo imperativ oslobođenja kao vrhovnu nadindividualnu<br />
vrednost koja je potiskivala mirnodopske vrednosti. Rečju, žrtvovalo se više za slobodu nego za<br />
demokratiju. Iz pomenute opšte trajne strukture izvirali su dugi istorijski procesi koji su<br />
oblikovali konkretnije strukture nižeg ranga: različito osvešćene i organizovane klasno-slojne<br />
interese koje su lako neutralisali nacionalni interesi, neposustali ugled harizmatskog junaštva,<br />
nadmoć vojničke nad trgovačkom i proizvođačkom kulturom, pretorijanska pretnja vojske<br />
politici koja je skorojevićevskim dinastijama davala specifično labilni karakter, eksplozivne<br />
31
napetosti srodnih nacija itd. Oslobodilačka politička kultura podjednako je oblikovala<br />
revolucionarne i modernizatorske proboje, ali i žestoke neprogresivne međunacionalne sukobe.<br />
Raspoznavanje čvorne nadindividualne istorijske strukture kao izvora sporo promenljivih<br />
procesa, koji se u prerušenoj formi dugo održavaju, olakšava izbor najznačajnijih istorijskih<br />
aktera u širem vremenskom sklopu. Knez Miloš, Pašić i Tito nisu to zbog vanserijskih ličnih<br />
vrlina (hrabrost, obrazovanje, politički refleks), niti zbog izuzetno skladnog podudaranja<br />
potreba naroda u jednoj epohi i manje ili više slučajne ponude vođa, već zbog sposobnosti da<br />
promišljaju, usklađuju i usavršavaju političke mehanizme različite vrste. Kolektivno iskustvo<br />
živo se iskazivalo u pomenutim politički darovitim pojedincima i krupnom učinku njihove<br />
vlasti. Sva tri aktera je vezivala težnja za stvaranjem samostalne snažne države u složenim<br />
okolnostima koje su iziskivale kombinaciju različitih sredstava (od borbe do lukavstva) i<br />
višeslojni manevar primeren neprijatelju i okruženju. Miloš je uvideo da se protiv Turaka može<br />
više lukavstvom nego oružjem (što je opet isticalo iz kolektivnog iskustva srpskog naroda i<br />
borbe za preživljavanje i samoodržanje), Pašić je učvršćivao srpsku državu gipkošću modernog<br />
evropskog partijskog političara, a Tito je eksplozivni jugoslovenski prostor najduže držao u<br />
miru i gotovo nezamislivom stanju nezavisnosti od velikih sila. Premda u različitoj meri<br />
suvereni (Miloš je bio vazalni sultanov knez, Pašić je kao šef partije i vlade bio podređen<br />
kraljevima, a Tito je bio šef partije i suverene države), svi su bili neobično moćni, autoritarni i<br />
ugledni. Sposobnost neoportunističkog prelaza iz buntara u kompromisera i izmiritelja, a da se<br />
ne naruši osnovni sklop lične harizme i ova očuva u drugoj ulozi, bila je važan uslov učinka i<br />
duge vlasti pomenutih vladara. Harizma je morala biti prilagođena ratnom i mirnodopskom<br />
stanju podjednako, a na skladu pravdoljublja, hrabrosti i političke mudrosti počivali su složeni<br />
kultovi balkanskih oslobodilaca i presuditelja.<br />
Strukturnoistorijski i procesnoistorijski pristup je, s obzirom na prirodu istraživačkih prioriteta,<br />
pogodniji za poređenje vremenski udaljenih istorijskih zbivanja i aktera nego što je to<br />
istoricistički pristup, koji naglašava neponovljivost i individualnost događanja. S druge strane,<br />
prioritet istraživanja struktura donekle umanjuje značaj hermeneutičke rekonstrukcije namera<br />
vodećih aktera, jer subjektivne namere ne mogu dočarati deterministički splet koji se formira<br />
nezavisno od volje pojedinca, a još manje rekonstruisati početni zatečeni manevarski prostor<br />
akcije koji se, doduše, može širiti, ali ne i suštinski menjati. Miloš i Tito su vešto koristili<br />
suprotnosti između svetskih sila, ali širi geopolitički kontinentalni sklop nisu mogli menjati.<br />
Njima nasuprot, npr. moćnim vladarima (Napoleonu, Hitleru ili Staljinu) za zapaženiji učinak<br />
nije bilo neophodno da budu jezičci između velikih sila. Svest i samopoimanje aktera su<br />
donekle nezaobilazan, ali ni izdaleka pouzdan pokazatelj kursa režima na čijem su čelu. Ne<br />
samo otuda što se namere vođa u toku sprovođenja preko nužne, manje ili više složene<br />
hijerarhije menjaju i iskrivljavaju, već i zato što čelnici nisu uvek svesni dalekosežnih<br />
progresivnih posledica svojih postupaka. Miloševa naredba da se krče šume i unapređuje<br />
ratarstvo postupno je menjala pasivni stočarski način života, ubrzavala trgovinu i stvarala<br />
preduslove za potonju industrijalizaciju. Titov otpor Staljinu, podstaknut strahom vrha partije<br />
od pada s vlasti i Staljinove odmazde otvorio je put dubokim promenama jugoslovenskog<br />
socijalizma i učinio Jugoslaviju aktivnim virusom lagera koji je njegove ostale članice<br />
zaražavao težnjom za nezavisnošću. Ništa ređe nije ni nepodudaranje namera i konzervativnih<br />
posledica politike. Miloš nije uviđao da je uvođenje kapitalizma 1835. osudilo osmanski<br />
kneževski patrimonijalizam na propast, Pašić se nije mogao prilagoditi vladavini u<br />
višenacionalnoj državi niti shvatiti suštinu modernog federalizma, a Tito se uprkos odvajanju<br />
od Staljina teško oslobađao krutog boljševizma. Upravo zbog pomenutog nepodudaranja<br />
namera i posledica politike raste značaj strukturnoistorijskog pristupa u objašnjenju složenog<br />
društvenopolitičkog determinizma.<br />
Kod svakog poređenja, a naročito vremenski udaljenih razdoblja, potreban je višestruki oprez.<br />
Uočene trajnije procese i čvršće strukture trebalo bi istorično razmatrati u svakom obliku<br />
njihovog konkretnog ispoljavanja. Oslobodilačka politička kultura je postojan obrazac<br />
ponašanja, ali je u teorijskom pogledu reč o formalnoj kategoriji koju ispunjavaju različiti<br />
sadržaji, tj. interesi različitih društvenih grupa koji mogu biti u različitoj meri isprepletani za<br />
32
nacionalnim. Pokretači Miloševe nacionalnooslobodilačke akcije su zemljoposednički interesi<br />
novih ustaničkih spahija, ali i sitnih seljaka. Pašićeva stranka je držala da su interesi sitnog<br />
seljaštva unutar kapitalizma pomirljivi sa interesima ostalih društvenih klasa. Titov režim<br />
počivao je na spoju interesa radničke klase, njene partije i partijskog vrha. Uži nacionalni<br />
interesi modifikovali su šire socijalne, ali je proces tekao i obratno. Modernizacijski proboj bio<br />
je različitog stupnja sa unutrašnjim blokadama različite prirode (kneževski patrimonijalizam,<br />
velikosrpski unitarizam, prioritet partijskog nad državnim pravom).<br />
Odavno je poznato da se pouzdano mogu porediti samo pojave čiji kontekst nije suviše različit.<br />
Što je sklop različitiji to su zaključci i analogije manje pouzdani. Miloš, Pašić i Tito su na vlasti<br />
delovali u različitim društveno-ekonomskim formacijama (feudalizam, kapitalizam,<br />
socijalizam), različiti su bili tehničko-tehnološki i birokratski nivo razvoja i stupanj<br />
diferenciranosti društvene strukture, međunarodno okruženje i oslonac, vizija poželjnog društva<br />
i zamisao glavnog neprijatelja, prosvećenost, organizacija vlasti i kanali uticaja političkog vođe.<br />
Sličan je, pak, geopolitički položaj poluperiferijskog Balkana između velikih sila, zatim<br />
oslobodilačka politička kultura sa naročito karakterističnim polumilitarističkim odnosom<br />
podvlašćenih prema harizmatskom vladaru koji zbog oslobodilačkog učinka traži apsolutnu<br />
poslušnost. Unutar podređenosti ratnom vođi različit je udeo birokratskih sadržaja (čisto vojna<br />
hijerarhija i podređenost bezličnom rangu) i nebirokratskih (vernost sluge gospodaru, ili<br />
hajduka i komite harambaši). Politika kao zasebna delatnost dugo je zadržala egzistencijalnu<br />
spasilačku boju, od nje je zavisio rat i mir, bezbednost života i imetka. Otuda i specifično<br />
labilni konvertitski politički mentalitet, koji je oscilirao između neobuzdanog i užarenog<br />
uzdizanja vođe na vlasti i ne manje žestokog njegovog demonizovanja nakon sunovrata. Na<br />
delu je, dakle, poređenje sadržaja i forme. U politici je sadržaj interes uže ili šire društvene<br />
grupe, a forma je način zaštite tog interesa (lična ili podeljena vlast, struktura upravnog štaba,<br />
uloga vođe i njegove lične crte). Premda različiti, sadržaj i forma se katkad prožimaju i<br />
ideološki prerušavaju pa ih je teško razlučiti (prikrivanje lične vlasti širim interesima,<br />
neutralizovanje klasnih sadržaja stvarnom ili fiktivnom ugroženošću nacije itd). Vizija<br />
poželjnog društva ogleda se u načinu usklađivanja demokratije i društvenoekonomske<br />
jednakosti, a raspoznaje se praćenjem odnosa ideologije prema nekim ključnim istorijskim<br />
prekretnicama u prošlosti, kao što su prosvetiteljstvo, Francuska revolucija i socijalizam. U<br />
ovom pogledu razlikuju se konzervativnoburžoaske, liberalno-buržoaske i socijalističke<br />
ideologije. Miloš, Pašić i Tito su bili zatočnici različitih klasnih i nacionalnih vizija poželjnog<br />
društva, ali bi, uprkos različitom sadržaju, kod njih trebalo pokazati određeni kontinutiet<br />
političke forme i snagu njenog osamostaljivanja u kritičnim fazama razvoja.<br />
2. Vizija poželjnog društva:<br />
odnos socijalnog i nacionalnog<br />
Kod Miloša, Pašića i Tita bila je različita srazmera između nacionalnog i socijalnog u poželjnoj<br />
viziji društva. Kod prve dvojice izrazita je nadmoć nacionalnog nad socijalnim, jer je<br />
nacionalno oslobođenje trebalo da reši ili bar da bitno ublaži socijalne napetosti. Kod Tita je,<br />
pak, klasno oslobođenje bilo uslov rešavanja nacionalnog pitanja. Miloševa socijalna vizija bila<br />
je najmanje razvijena. Kao i Karađorđe, bio je srpski pravoslavni ustanik u okvirima feudalizma<br />
do 1835, a i docnije unutar kapitalizma ostao je patrimonijalni vladar, sprečavajući podelu<br />
vlasti i razvoj samostalnog plemstva. Bio je gospodar života i imetka svih podanika u<br />
kneževini, najbogatiji i najveći zahvatač. Premda je uveo u Srbiju kapitalizam, socijalna vizija<br />
nepismenog kneza bila je nerazvijena i u potpunosti potčinjena imperativu nacionalnog<br />
oslobođenja. Za sebe je zadržao, a drugim knezovima osporavao, spahijsko pravo, sanjajući o<br />
obnovi srpskog srednjovekovnog carstva i izgradnji konfesionalno i etnički čiste srpske države.<br />
Pola stoleća kasnije u nezavisnoj srpskoj državi, Pašićeva vizija poželjnog društva sadržala je<br />
više klasnih seljačkih zahteva koji su opet snažno potiskivani i modifikovani nacionalnim<br />
težnjama. O Pašiću je izneta ocena da stoji u srpskoj tradiciji političara bez stava jer je služio<br />
dve dinastije i četiri kralja. Konvertitstvo ove vrste svakako je manje upadljivo od Pašićevog<br />
33
klasnog preobražaja od socijaliste u mladosti do buržoaskog konzervativca u zreloj fazi. Nešto<br />
je umereniji njegov zaokret od slavenofilstva u 19. veku ka zapadnom liberalizmu u 20. veku.<br />
Bio je narodni vođa koji je menjao opredeljenje i dinastičke gospodare, slavenofil, ali i<br />
zagovornik parlamentarizma, važan činilac stvaranja Jugoslavije, ali i jedan od njenih<br />
najkonzervativnijih čuvara. Prelaz od plebejskog radikalskog seljačkog vođe ka eksponentu<br />
bloka mlade srpske buržoazije i zemljoposednika zamagljivan je mutnom nacionalnom<br />
ideologijom koja je mirila antagonističke klasne suprotnosti. Istini za volju, na eksplozivnom<br />
Balkanu, lišenom državnopravne i demokratske tradicije i prožetom zavereničkim hajdučkouskočkim<br />
mentalitetom teško je bilo biti političar sa stavom. Trusni prostor iziskivao je znatno<br />
veću gipkost, kolebanje i konvertitstvo spoljne i unutrašnje politike nego što je potreba za tim<br />
bila izražena u razvijenim delovima kontinenta. Titu je donekle bilo lakše da se približi<br />
političaru sa postojanim stavom, jer je delovao u relativno stabilnoj blokovskoj podeli<br />
interesnih sfera i u atmosferi nepoljuljanog ugleda marksističke ideologije. Otuda je u njega<br />
postojan prioritet klasnog nad nacionalnim, a Pašićevu unitarnu državu (u kojoj je<br />
konstituisanje federalnih jedinica shvatano kao stvaranje država u državi) zamenio je<br />
federacijom bez vodećeg naroda.<br />
Komunisti su sprovodili industrijalizaciju, dok su radikali jedno vreme držali da je ova rizična<br />
jer materijalno i duhovno pustoši selo. Odnos prema religiji, ateizaciji i drugim stranama<br />
modernizacije ne manje je oprečan. Komunistički antikapitalizam je sasvim drugačiji od<br />
radikalskog antievropejstva. Marksizam je zapadnoevropska misao koja ishodi iz radikalnog<br />
laiciziranog prosvetiteljstva, kao i buržoaski liberalizam. Na drugoj strani su različite<br />
romantičarske i konzervativnoburžoaske reakcije na prosvetiteljstvo sa raznolikim oblicima<br />
veličanja sela, nacije, krvi i tla. Radikalska nacionalna ideologija bliža je antiprosvetiteljskoj<br />
struji iako je domaća politička kultura nametala svoj pečat svim političkim strujama na<br />
Balkanu. Kod Tita su u spoju boljševičkog i austrougarskog obrasca federacije prepoznatljivi<br />
interesi radničke klase.<br />
Samopoimanja Miloša, Pašića i Tita još više ističu razliku između srazmere nacionalnog i<br />
klasnog. Miloš je stekao epitete Oca otečestva i Oslobodioca Srbije i sebe držao za ratnika i<br />
spasitelja hrišćanskog srpstva, patrimonijalnog gospodara i presuditelja kome svi duguju<br />
neograničenu poslušnost. Titu je bio važan položaj vođe nadnacionalne jugoslovenske radničke<br />
klase, a zatim i lidera obespravljenog Trećeg sveta. Pašićeve ambicije bile su skromnije, jer je<br />
bio političar u službi monarha čiji položaj nije bio ustavno regulisan. Bio je lišen harizme<br />
vojskovođe, ali ne i progonjenog partijskog vođe. Zato je sebe smatrao nezamenljivim vodećim<br />
nacionalnim političarem i šefom glavne nacionalne partije. Uprkos širokim ambicijama,kojima<br />
su se odlikovali, sva trojica su ispoljila izuzetni politički realizam i sposobnost procene odnosa<br />
snaga. Milošev san o obnovi Dušanovog carstva nije sputavao kneževu praktičnu umešnost i<br />
lukavost u postupnom osamostaljivanju Srbije od Porte. Stvarao je državu na parče, izvlačeći<br />
male dobiti, da bi u ukupnom rezultatu uspeh bio veliki. Prema Porti je bio energičan, ali se<br />
uvek trudio da vernost sultanu niko ne može da mu dovede u pitanje (Jovanović 1923, str. 64).<br />
Pašićeva devetnaestovekovna vizija sveslovenskog saveza pod zaštitom i rukovodstvom<br />
Imperatora i Cara ruskog nije ugušila njegov potonji realizam i veštinu u dostizanju konkretnih<br />
ciljeva (izlazak Srbije na more kao njen životni interes i ujedinjenje svih Srba u jednoj državi).<br />
Ne manje je Tita izvorni proleterski internacionalizam i čvrsta komunistička spona sa Moskvom<br />
i istočnoevropskim lagerom sprečavala da realno vodi računa o interesima svoje države i da se<br />
ne bez rizika odvoji od lagera i postane jedan od lidera širokog bloka nesvrstanih zemalja.<br />
Titovo ideološko oslanjanje na Moskvu i otpor zapadnom kapitalizmu, postojano i<br />
nepokolebljivo jugoslovenstvo i harizma oslobodilačkog vođe, koja se uspešno nadovezala na<br />
Kosovski mit, srpsku ratničku i državotvornu tradiciju, kao i lojalnost Srba prema njemu, učinili<br />
su ga vladarem čvrsto ukorenjenim u srpsku «pijemontsku» oslobodilačku tradiciju. Hrvatska<br />
težnja za nezavisnom državom i taktička saradnja s Nemcima i Mađarima zbog straha od Italije<br />
kosila se sa Titovim jugoslovenstvom. Tito je bio daleko bliže zamisli balkanske federacije<br />
nego katoličkim kombinacijama podunavske države – bedemu od pravoslavlja i vizantijske<br />
kulture.<br />
34
Milošev, Pašićev i Titov realizam nije pretežno, pa ni isključivo motivisan urođenim ličnim<br />
crtama. Vladari i političari malih zemalja po pravilu su realističniji od vođa svetskih sila. Osim<br />
toga, reč je o ličnostima koje su se izdigle iz «plebejaca», a ne dinastičkog reda nasleđa. Vlast<br />
je stečena oslobodilačkim učinkom, a ne krvnim pravom ili slobodnim izborima. Koliko god<br />
bila zaslužena, mogla je na isti način biti nasiljem i kastrirana. Nesigurnost harizme, po pravilu,<br />
jača realizam, dok neprikosnovena harizma vodi megalomaniji, slabi sposobnost jasnog<br />
uočavanja odnosa snaga i precenjuje vlastitu moć. Sva tri političara su delovala u uslovima koji<br />
su jačali realizam i oprez. Premda nacionalni oslobodilac, Miloš je bio u senci sultana i<br />
rodonačelnik skorojevićevske dinastije koju vojvode nisu poznavale. Pašićeva harizma bila je<br />
ograničena na stranku, a u državi je bila u senci kralja. I Titova vladarska harizma bila je pre<br />
osamostaljenja u senci Staljinove. Miloš je strepeo od Porte, nelojalnih vojvoda i narodnih<br />
buna, Tito od hegemonog Sovjetskog saveza i međunacionalnog raskola države. Pašić je iznad<br />
sebe imao kralja, zavereničku vojsku (najpre Crnu, a zatim Belu ruku), moćnu Austriju, a<br />
potom Italiju. Miloša i Tita opasnosti nisu gonile na podelu vlasti, već na pojačani oprez i<br />
realističnost, a Pašić se dugo održavao na vrhu usavršavanjem lukavstva i prepredenosti. Kralj<br />
Petar I i Aleksandar I sujetno su se plašili Pašića jer je bio odveć dominantna ličnost, i po njima<br />
suviše odvojen od dvora, a Pašić je strepeo od «solunske metode», kralja i Bele ruke (Stanković<br />
1995, str. 75).<br />
Dalje, ne povezuje pomenutu trojicu samo snažna težnja za stvaranjem samostalne države već i<br />
upadljiva veština u službi toga cilja. Egzistencijalna ugroženost kod darovitih političara na<br />
osoben način izoštrava osećanje opasnosti, mehanizme odbrane, ali i napada. Miloš je razvio<br />
neslućenu vizantijsku pritvornost pregovarajući sa Turcima i uveravajući ih u lojalnost, a život<br />
mu je stalno bio nesiguran. Pašić je uz levantijsko čaršijsko lukavstvo i izvesno osećanje<br />
istorijskog toka razvio i neobično snažno čulo za kombinovanje ustupaka i pritiska. U<br />
aneksionoj krizi suprotstavio se npr. Milovanovićevoj politici kompenzacija ističući da oko<br />
Bosne i Hercegovine nema pogađanja, jer je bolje da ostane ljuta i otvorena rana koja će Srbe<br />
podsticati na pregnuća preko njihovih mogućnosti (Stanković 1988, str. 273). Ni Tito dugo nije<br />
popuštao u sukobu oko Trsta zbog homogenizacije države i održavanja borbenog morala, nošen<br />
nagonom ka moćnoj i nezavisnoj državi, prožetim nepoverenjem i oprezom sazrelim u zatvoru,<br />
ilegalnosti i ratu. Nesvakidašnji politički refleks i umeće su kod ličnosti prirodno snažne volje<br />
izoštravali permanentno nestabilni balkanski uslovi, gde je u sumrak raspada carstava nastao i<br />
nakon njihovog sloma ostao trajno eksplozivan prostor etnički izmešanih malih nacija i njihovih<br />
nedefinisanih granica. Ova okolnost je, s jedne strane, pružala širok manevarski prostor<br />
domaćim političarima (zbog nejasnih interesa spoljnih i unutrašnjih snaga), ali ga je i sputavala,<br />
jer je svaka vlast bila neukorenjena i sklona nenadanom padu, s druge strane. Borba protiv<br />
stranog zavojevača lako je prelazila u otpor domaćim uzurpatorima, a patriotska hajdučija u<br />
razbojništvo. S. Jovanović je pisao o anarhističkim osobinama srpskog naroda, još sirovog i<br />
neukroćenog, koji na svaki nedostatak vlasti reaguje bunom i hajdučijom. Integracija prostora i<br />
smirivanje tla su stvarali potrebu za natprosečnim političarem (a ne rutinskim činovnikom ili<br />
hrabrim ratnikom) kadrim da odgovori ratu i miru, da bude vođa – detonator (borac i buntar),<br />
ali i onaj koji smiruje uzavrele napetosti energičnim čistkama (Karađorđa, hajduka, vojvoda i<br />
partijskih frakcija), osamostaljuje državu i kosmopolitizuje etnički izmešani prostor. Svu trojicu<br />
karakteriše naizmenično i sinhronizovano menjanje uloge borca i izmiritelja što je svakako<br />
podsticalo usavršavanje političke veštine u različitim okolnostima. Miloša i Tita povezuje<br />
boračka i diplomatska harizma, Pašića i Tita stradalništvo za ideju (zatvor i progonstvo), a svu<br />
trojicu umeće arbitraže i osećanje političkog duha svoga doba. Borački učinak bio je trajna<br />
sastavnica harizme unutar zemlje, ali i van nje. Sultan je govorio da Miloš beg nije manji od<br />
vlaškog i moldavskog knjaza. Štaviše u sultanovom fermanu iz 1835. stoji da je «između<br />
knjaževa histrijanskih, glavni knjaz serbski» (Sećanje A. Simića 1997, str. 158). Sličan ugled<br />
Tito je uživao kod Staljina, kome je ovaj, po svedočenju M. Đilasa, čak obećavao ulogu svog<br />
naddržavnog naslednika. Miloš je uverio Portu da je on jedini čovek kadar da primiri Srbiju, a<br />
poslestaljinski sovjetski vrh nije sumnjao u to da je Tito zdrava snaga koja (za razliku npr.od<br />
Kardelja) neće dozvoliti povratak kapitalizma i slabljenje partije. Pašić je u zemlji imao sličan<br />
35
ugled borca koji pada, ali se stalno diže. U svetu mu je ugled bio manji, ali ima mišljenja da su<br />
na Zapadu držali, uprkos Aleksandrovom vojničkom autoritetu iz rata, da je stvarni stub države<br />
autoritet Nikole Pašića.<br />
3. Struktura uprave i vladarske tehnike<br />
U svakoj političkoj kulturi deo sadržaja formira okruženje, odnosno nametnuti ili izabrani<br />
politički uzor. Ideološki sadržaji i organizacija vlasti razvijaju se u spoju opšteg<br />
državnopravnog nasleđa i stranog uzora. Vrlo uopšteno govoreći, kod Miloša je upadljiv uticaj<br />
orijentalne tradicije, kod Pašića spoj zapadnoevropske i slavenofilske, a Tito je boljševičku<br />
političku kulturu prilagođavao jugoslovenskim uslovima. Miloš je bio vazal Porte, Pašić je<br />
delao u dobu kada je najizrazitiji bio uticaj Rusije i Austrije, a kasnije Francuske i Italije, a Tito<br />
je bio jezičak između sovjetskog i zapadnog bloka. Uloga vladara zavisila je i od obima države.<br />
Teritorija vazalne Kneževine Srbije je 1834. bila 57.500 km 2 sa 678.000 stanovnika, Kraljevina<br />
Srbija se 1910. prostirala na 48.300 km 2 i brojala 2.900.000 stanovnika ( u velikoj većini Srba),<br />
a SFRJ je sredinom 1960-tih imala oko 20 milona nacionalno heterogenog stanovništva<br />
izmešanog na oko 250.000 km 2 . U Miloševoj Srbiji retki su bili pismeni, u Kraljevini SHS je<br />
1921. bilo više od 50% nepismenog stanovništva, a 1981. taj broj je spao na 9,5% nepismenih<br />
iznad deset godina. Što je država veća, to se vladar mora oslanjati na više posrednika u vršenju<br />
vlasti, a od stupnja tehničko-tehnološkog razvoja i prosvećenosti podvlašćenih zavisi izbor<br />
ključnih integrativnih ustanova i karakter ideološkog uticanja.<br />
U veberovskom smislu pojma, Miloš je stajao između patrimonijalnog i patrijarhalnog kneza,<br />
koji je strukturu vlasti prihvatio iz osmanske uprave i hijerarhijskog sklopa: sultan, vezir, paša,<br />
subaša, dahija, kabadahija, bimbaša, buljubaša, momci. Sve do 1835. podvlašćeni su bili raja, a<br />
Miloš je od Turaka prihvatio polulegalnu bigamiju (imao je više vanbračnih žena i dece). Sve<br />
do 1838. bio je «tiranin i bezakonik», čija se nadležnost kretala u sferi čiste samovolje: «Ama<br />
more ja sam gospodar, pa oću da me služiš, ako oćeš oćeš, ako nećeš, opet oćeš«. Kulučilo se<br />
knezu za sve i svašta, a on je bio jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu (Sećanja A. Simića<br />
1997). Na delu je bila patrimonijalna politička kultura osmanlijskog tipa u kojoj po moći nije<br />
bilo bitnije razlike između popečitelja (ministra) i čibukdžije (posilnog). Patrimonijalna vlast<br />
vrši, se na osnovu potpuno ličnog prava koje se sprovodi uz pomoć ličnog upravnog aparata.<br />
Nebirokratski patrimonijalizam ipak se značajno razlikovao od podređene uloge birokratije u<br />
socijalističkoj upravi. Miloš je vladao naredbama i nalozima preko nestručnih činovnika – slugu<br />
iz domaćinstva sa ad hoc ovlašćenjima. Oslonac vladara svedoči o stupnju razvijenosti uprave,<br />
ali i obliku kontrole društvene integracije. Patrimonijalni vazalni knez Miloš vladao je kao<br />
domaćin u kući, ličnim zapovestima preko knezova i kmetova, njegov sin knez Mihailo,<br />
prosvećeni srpski apsolutista, oslanjao se na policiju, a prvi srpski kralj Milan na vojsku. Pašić<br />
nije imao neposrednu naredbodavnu moć nad oružanom silom, niti masovnu monopolsku<br />
partiju, pa je lukavstvom i ograničenim partijskim kanalima nadzirao korumptivnu državnu<br />
upravu. Tradicija se teško i sporo menjala. Premda su još pod ustavobraniteljima činovnici<br />
izgubili status patrimonijalne kneževe posluge i postali državni službenici, još dugo su ostali<br />
korumptivni i osioni zadržavajući nebirokratski duh osmanskih spahija i muselima. I Tito je<br />
vladao preko snažne mreže partijskog kadra, takođe bez jasno omeđenih nadležnosti, ali je<br />
podređena uprava bila znatno više birokratizovana. Osim toga, vojska je bila pod njegovom<br />
ličnom nadležnošću. Miloševi principi bili su materijalne etičke pravednosti, a sudio je po<br />
načelima tradicionalnog morala bez formalnog pravosuđa. Kod Tita je formalno sudstvo (osim<br />
političkog delikta) bilo prilično razvijeno zahvaljujući školovanom i stručnom činovništvu, ali<br />
je sapostojalo sa materijalnom klasnom pravdom. Miloševi najpouzdaniji oslonci bili su<br />
miljenici, rođaci i sluge, a Titovi politički i ideološki provereni borački kadar. Nepotizam u<br />
kneževskom patrimonijalizmu nije bio neprirodan. Kada je Miloš 1835. išao u Carigrad,<br />
zamenjivao ga je u Kragujevcu brat Jevrem. Pašićev sestrić M. Jovanović je bio jugoslovenski<br />
poslanik u Švajcarskoj, a sin Rade je imao velike poslovne afere. U pogledu nepotizma Tito je<br />
izgleda ozbiljnije shvatao komunističku ideologiju jednakosti. Kod svake lične vlasti<br />
36
neformalne grupe bliže vladaru imaju veliki uticaj. Milošu je čibukdžija (koji knjaza svlači i<br />
oblači, postelju mu namešta i čibuk i kavu dodaje) bio poverljiviji od popečitelja, dok su na Tita<br />
u starosti više uticale neformalne grupe iz bliskog okruženja, a kontraobaveštajna služba mu je<br />
bila značajnija od visokih partijskih i državnih funkcionera. Između dve snažne lične vlasti<br />
stajale su nestabilne monarhije u čijim je vladama Pašić bio najkrupnija figura. Vlast mu se<br />
oslanjala na skromnu birokratsku upravu regrutovanu doduše iz domaćeg školovanog, ali<br />
korumptivnog činovništva, a sve to u senci pretorijanskih oficirskih struja koje su bile kadre da<br />
menjaju vladare lišene čvrste dinastičke harizme.<br />
Razvijena birokratska uprava i pravni formalizam potiskivani su različitim oblicima materijalne<br />
pravednosti, o čijem se sprovođenju starala različito institucionalizovana kadijska ili klasna<br />
pravda. U sredini bez državnopravne tradicije nepodeljena vlast nije uvek neprogresivna jer se<br />
jedino autoritarnom politikom mogu podstaći krupne društvene promene. Međutim, i<br />
nepodeljene vlasti se razlikuju po modernizacijskoj aktivnosti i krugu pojedinaca koje uključuju<br />
u upravljanje. U tom pogledu Titova politika upadljivo se razlikovala od prethodnika. Miloš se<br />
nije trudio da neprosvećenu srpsku sredinu evropeizuje, a zatečene strukture dugo su određivale<br />
ritam balkanskog zaostajanja. Tako su 1844. od 17 predsednika sudova trojica bila potpuno<br />
nepismena, a 10 je znalo samo da se potpiše (Tokovi istorije 1-2/1993, str. 136). Autoritet<br />
uprave počivao je na junaštvu i fizičkoj snazi. Miloš je za starešine birao fizički naočite ljude<br />
jer je znao da prost svet poštuje fizički izgled, a činovnike je kažnjavao batinama. «Babo voli<br />
starešine krupne, glavate i plećate», govorio je knez Mihailo. Najpre ustavobranitelji, a potom<br />
knez Mihailo i austrofilski Obrenovići razgrađivali su orijentalnu strukturu vlasti postupno je<br />
birokratizujući. Na orijetalnu tradiciju se nadovezivalo zapadnoevropsko iskustvo. Pašić je<br />
delovao u vremenu kada su liberalnoburžoaske ideje prodirale u Srbiju, ali nisu imale oslonca u<br />
državnopravnom nasleđu. Radikalska vlast se oslanjala na partijske organe i mladu srpsku<br />
neuvezenu birokratiju u građanskom društvu bez čvršćih ustanova i stalnom ratnom okruženju.<br />
Tito je uveo boljševički obrazac kontrole države preko monopolske partije i lojalnog boračkog<br />
kadra. Znao je da narod poštuje uniformu, pa ju je često nosio. Sve tri državnopravne tradicije i<br />
obrasci političke kulture (turska, zapadnoevropska i boljševička) nužno su se prelamale kroz<br />
osnovnu oslobodilačku balkansku političku strukturu i njene ključne vrednosti, dozirajući<br />
različite modernizacijske sadržaje, ali i ograničavajući probojne mogućnosti vodećih političkih<br />
ličnosti. U nepismenoj i zaostaloj Srbiji, koja još nije okončala nacionalno oslobođenje, Miloš<br />
nije mogao uvesti staleški parlament zapadnih savremenika, Pašić i kralj Petar I Karađorđević<br />
su u stalnoj senci pretorijanstva i oslobodilačkih ratova bili više liberali iz nužde nego iz<br />
uverenja (jer je početkom 20. veka sa Srba trebalo skinuti mrlju kraljeubica i vandala), a Tita su<br />
boljševička načela, stalni sovjetski nadzor i međunacionalne napetosti u zemlji snažili u<br />
uverenju da bez vodeće uloge partije jugoslovenski prostor nije moguće držati u državnom<br />
obliku.<br />
Balkan nije presedan po tome što su se na njemu krupne istorijske i modernizacijske promene<br />
probijale u autoritarnom obličju lične vlasti. Kao i svuda, i ovde će istoriografija duže beležiti<br />
modernizacijski učinak vladara od cene kojom je plaćen. Osvedočene vojskovođe gušile su<br />
otpor saradnika u ime materijalne pravde (nacionalno i klasno oslobođenje) ne osvrćući se na<br />
običajnu solidarnost ili pravnu jednakost. Miloš je ubio Karađorđa 1817, ugušio Đakovu 1825. i<br />
Čarapićevu bunu 1826. Da bi izbegao osvetu, tražio je da sam narod ubije Đaka, a ne njegovi<br />
momci. Tito je brutalno uklonio prosovjetsku struju u partiji 1949-1953, dok su ostale čistke<br />
bile blaže: Đilas 1954, Ranković 1966, hrvatski nacionalisti 1971-72, srpski liberali 1972-73.<br />
Uvek se trudio da iz čistki izađe čistih ruku, tražeći da drugi urade posao umesto njega, a on se<br />
zadovoljavao arbitražom između sopstvenih suprotstavljenih struja. Oba vladara su znala da<br />
lojalnost saradnika ispituju probama. Miloš je znao da proba vojsku hoće li mu biti u nuždi, da<br />
nenadano uzjaše ata i poviče svoje vojnike da ga slede na tobožnju opasnost (Sećanja A. Simića<br />
1997, str. 122). Tito je u nekoliko navrata nudio ostavke, ali su to uglavnom bile probe da se<br />
ispita reakcija najbližih saradnika. U manevrima slične vrste ne treba tražiti osobenosti lične<br />
vlasti ovoga prostora jer spadaju u ritualnu tehnologiju svake lične vlasti. Još je manje važno<br />
isticati ceremonijal kao nesvakodnevnu crtu režima i autoritarnih ambicija vladara. Miloševa<br />
37
hervanija (ogrtač koji je dobio od sultana kao naročiti znamen kneževskog dostojanstva), Titova<br />
maršalska uniforma i odlikovanja, zatim javna obeležavanja rođendana vladara (18. mart i 25.<br />
maj) jesu sredini i političkoj kulturi primereni obrasci jačanja autoriteta države putem<br />
sugerisanja izuzetnosti vođe. Miloš je dugo nosio tursko odelo, a Pašićeva mirnoća i duga brada<br />
su, kako zapaža Stanković, odavali istočnjačku tromost i fatalizam. Titove službene slike su, po<br />
uzoru na sovjetske vođe, dugo bile slike vladara u uniformi (simbolu neprestane borbe). Vladari<br />
su prilagođavali ponašanje političkoj kulturi podvlašćenih, željenim ideološkim vrednostima i<br />
međunarodnom osloncu.<br />
Važnije od simbola i ceremonijala jeste ovde istaći da je reč o narodnim vladarima koji su imali<br />
plebiscitarnu podršku jer se u ratu nisu odvajali od naroda. Miloš je, za razliku od dela vojvoda<br />
iz 1. ustanka, koji su izbegli u Austriju, ostao s narodom, a Tito se, za razliku od kralja, nije<br />
odvajao od vojske. U oslobodilačkoj političkoj kulturi ova komponenta harizme teško je<br />
bledela. Balkanski vladari koji o tome nisu vodili računa lako su gubili presto. Crnogorski kralj<br />
Nikola je u 1. svetskom ratu vodio kolebljivu i račundžijsku politiku napuštajući zemlju kada je<br />
bilo najteže. Slično ponašanje je Petra II Karađorđevića lišilo preko potrebne boračke harizme u<br />
2. svetskom ratu. Miloš i Tito su, pak, slovili kao narodni, a ne dvorski vladari. Miloš je bio<br />
patrijarhalni plebejski vođa, koji nije na paradni nego na neposredni način izlazio u narod,<br />
mešajući se sa gomilom i pozdravljajući je: «Kragujevčani, košuljo moja» (Jovanović 1923, str.<br />
147). Titu je bilo podjednako stalo da bude klasni vođa i narodni vladar. Često je mitingovao, a<br />
narodu je bio blizak po jednostavnom i neposrednom obraćanju, bez intelektualne distance, koja<br />
neretko odbija mase. Ipak za stabilnost vlasti nije uvek dovoljna snažna plebiscitarna podrška,<br />
već i lojalnost užeg upravnog štaba harizmatskog gospodara. Često staleški privilegovani sloj<br />
strepi od vođe koji se oslanja na emocionalnu odanost masa i koji ne dozvoljava<br />
institucionalizovanje privilegija užeg povlašćenog sloja (vlast senata, ustavobranitelji, partijska<br />
frakcija), ali može biti i zainteresovan za negovanje autoriteta vođe kao važnog harizmatskog<br />
oslonca sigurnosti položaja privilegovanih. Miloševe vojvode nisu mogle zašititi svoje<br />
privilegije bez Ustava, a Titovi saradnici su smišljeno jačali autoritet vođe da bi ojačali ugled<br />
partije i vlastiti položaj. To je verovatno glavna razlika između labilne Miloševe vlasti, praćene<br />
bunama i okončane izvlašćenjem osionog kneza, i Titove harizme osigurane gvozdenim<br />
zakonom partijskog jedinstva. Miloš se opirao straleškim kolegijalnim telima, a bune surovo<br />
gušio. U slučaju retko prisutnog opreznog otpora saradnika Tito je, svestan plebiscitarne<br />
podrške, pretio da će izaći pred skupštinu i narod.<br />
Izuzetna dinamika ovih vladara samo donekle objašnjava prirodu njihove vlasti. Miloš je bio<br />
stalno u pokretu i raspolagao je sa više dvoraca u Kragujevcu, Požarevcu i Točideru. Tito se<br />
kretao između Dedinja, Briona i Kranja. Miloš je bio najbogatiji posednik u zemlji, dok se za<br />
Pašića i Tita to ne bi moglo reći. Tito je bio skup vladar, ali od dobara koje je koristio porodicu<br />
nije opskrbljavao. Dobro obavešteni Tempo pominje da je na njegovoj štednoj knjižici ostalo<br />
između četiri i pet hiljada maraka, a pokloni koje je primao su ostali muzejima (Vukmirović<br />
1996, str. 134-135). Razlika između patrimonijalnog kneza i komunističkog vladara može se, u<br />
ovom pogledu, objašnjavati suprotnošću između vlastelina i nezajažljivog zahvatača, s jedne, i<br />
radničkog vođe, s druge strane, koji su na potpuno oprečan način gledali na sticanje i<br />
bogaćenje. Kod prvog je bogatstvo bilo znak domaćinske umešnosti i zaslužene privilegije, a<br />
kod drugog žig klasne izdaje i moralnog posrnuća. Odnos vladara prema imovini je značajan<br />
tek ukoliko postaje načelo za formiranje društvene strukture. Premda je Miloš arbitrirao<br />
običajnim, a Tito partijskim pravom, nebirokratski potencijal uprave bio je različit, jer je viša<br />
prosvećenost i složenija društvena struktura u socijalizmu iziskivala daleko veći udeo<br />
formalnog prava. Materijalna pravda patrimonijalne vlasti imala je drugačiju istorijsku funkciju<br />
od materijalne pravde komunističkih režima, jer je ova druga revolucionisala društvenu<br />
pokretljivost jednu od ključnih komponenata modernizacije. U političkoj sferi, pak, oba vladara<br />
su ključne sukobe rešavala oktroisanim kompromisom, tj. ne pre svega kao rezultat dogovora<br />
zainteresovanih već bespogovornom odlukom čelnika pošto bi saslušao mišljenja svih.<br />
Oktroisani kompromis je nužnost u trenucima nespojivosti interesa zainteresovanih (sukoba<br />
kneževa ili Srba i Hrvata) i nepostojanja formalnog zakona ili njegovog podređivanja<br />
38
materijalnoj klasnoj pravdi. U ovom pogledu Pašić se razlikovao od Miloša i Tita. U svakoj<br />
ozbiljnoj situaciji najpre je ispitivao stavove u poslaničkim klubovima, strpljivo se konsultovao<br />
sa vrhom svoje stranke i bio u redovnim audijencijama u dvoru. U vlastitoj partiji bio je<br />
neprikosnoveni izmiritelj frakcija i arbitar koji je ne manje energično oktroisao kompromise.<br />
Širok manevarski prostor na vlasti je nužan, ali ne i dovoljan uslov istorijskog učinka jer ovu<br />
okolnost treba vešto koristiti. Isto važi i za spoljnopolitičke okolnosti. Premda su u<br />
geopolitičkom pogledu situacije bile slične (male zemlje između hegemonih velikih sila), Tito<br />
je delovao u najpovoljnijim okolnostima, koje je delom i sam stvorio. Miloš nije mogao<br />
izmeniti vazalni položaj Srbije bez dogovora velikih sila, pogotovo ne na način na koji je Tito<br />
raskinuo sa Staljinom. Milošev spoljnopolitički manevarski prostor bio je znatno uži. Pašić se<br />
oslanjao na Rusiju i Francusku, ali monarhijska Jugoslavija, zbog vojne i ekonomske slabosti,<br />
nije imala veliki izbor u spoljnoj politici. Tito je imao snažniju vojsku, pa u spoljnoj politici nije<br />
bio upućen samo na diplomatiju. Posle 1948. stekao je i potpuno samostalni ugled van lagera,<br />
koji je u biopolarnom svetu neobično vešto iskoristio. Pašić se prilično vešto snalazio u<br />
balkanskoj politici, a u evropskim okvirima je pokazivao manje sposobnosti. Tito je vodio veštu<br />
svetsku politiku, koja je po ugledu nesrazmerno odudarala od veličine i snage zemlje. Veštom<br />
spoljnom politikom Tito se od umešnog političara izdigao do državnika, što se ne bi moglo reći<br />
za Miloša i Pašića, koji su u tom pogledu ostali lokalne veličine.<br />
4. Granice istorijskog proboja<br />
Uprkos krupnim učincima sve tri ličnosti ostale su zarobljenici svoje epohe bez dovoljno<br />
kritičnosti u sagledavanju prevaziđenosti nekih ključnih načela svoje vlasti. Bilo bi pogrešno<br />
njihov konzervativizam u starosti pripisivati samo okolnosti da su odveć dugo trajali ili<br />
nespremnosti da se ranije povuku sa vlasti. Trebalo bi imati na umu nepoljuljanu snagu<br />
početnog tvrdog uverenja, ali i snažnog autoriteta i harizme koja je jačala svest o ličnoj<br />
nepogrešivosti. Miloš je ukinuo feudalizam u Srbiji, ali je ostao zatočnik patrimonijalizma. Od<br />
Porte je iščupao znatne privilegije Srbima, a uz pomoć Rusije Hatišerif dvadesetih godina i<br />
Berat 1830. kojim je Srbija postala vazalna kneževina. Time je Srbija uvedena u međunarodne<br />
odnose (Ljušić 1986, str. 459). U zaslugu mu treba pripisati i sprečavanje nastanka<br />
konkurentskog naslednog srpskog plemstva, čime je olakšao prodor kapitalizma. Opirao se<br />
žestoko ustavu, koji su mu zajednički nametali Rusija i Porta. Strepeo je od podele vlasti, pa je<br />
srpska buržoaska revolucija okončana u krilu patrimonijalne kneževe samovolje. Pašić je bio<br />
prvi uticajni srpski političar koji je pokušavao da nove evropske ideje (najpre socijalističke, a<br />
zatim seljačko-sitnoburžoaske) uvede u Srbiju. Harizmom plebejskog seljačkog vođe branio je<br />
određena načela buržoaske pravne države. U slavenofilskom duhu kritikovao je zapadnjaštvo<br />
Obrenovića, a konzervativizam je uočljiv u njegovim upozorenjima da nacionalnoj ideji preti<br />
opasnost od industrijsko-kapitalističkog i saobraćajno-trgovačkog internacionalizma. Liberal<br />
više iz nužde nego iz uverenja, branio je seosko antievropejstvo, a u starosti mu se<br />
konzervativizam ispoljavao u tvrdom unitarizmu i solunaškom velikosrpskom hegemonizmu.<br />
Titova vlast je ostvarila krupne modernizacijske pomake (prosvećivanje, laicizacija,<br />
industrijalizacija, urbanizacija, rast standarda, otvaranje prema svetu, društvena pokretljivost) u<br />
okviru levičarskog duha epohe. Jedinstvenom ideologijom zbližavao je balkanske nacije, a<br />
nesrazmerno veliki ugled zemlje u svetu podsticao je deprovincijalizaciju. U starosti je<br />
modernizacija postupno blokirana ustrajavanjem na krutoj kadrovskoj upravi i presudnom<br />
monopolu partije nad ključnim segmentima državne organizacije.<br />
Prilično jasna antizapadna usmerenost uočljiva je kod sve tri ličnosti, ali bi bilo pogrešno svesti<br />
je na isti imenitelj. Miloševo protivljenje položaju ustavnog monarha i ustrajavanje na<br />
običajnom pravu u sudstvu ne može se u pogledu pobuda niti istorijske funkcije, izjednačavati<br />
sa Titovim nadustavnim položajem i nebirokratskim prioritetom partijskog prava.<br />
Konzervativni feudalni patrimonijalizam nije istovetan sa revolucionarnim komunističkim<br />
anormativizmom ni po klasnoj osnovi niti po viziji modernizacije. Još manje je moguće tražiti<br />
čvršću liniju kontinuiteta između Pašićevog i Titovog antizapadnjaštva, odnosno pravoslavno –<br />
39
narodnjačke slavenofilske vizije slovenske imperije i Moskve kao Trećeg Rima s jedne, i<br />
boljševičkog u osnovi racionalističkog ideološkog učenja o Moskvi kao centru proleterske<br />
revolucije, s druge strane. U prvom slučaju reč je o okupljanju i oslobođenju pravoslavnih<br />
Slovena (naroda), u drugom su u središtu podjarmljene klase, anacionalni proletarijat i<br />
seljaštvo. Pašić je Istok i Zapad, Rusiju i Evropu, dugo video kao dva zasebna kulturna sveta u<br />
napetosti, a srpski narod je uvek bio na strani Istoka (Perović 1994). I kod Tita je prisutna<br />
napetost dva sveta, ali u obliku sukoba socijalizma i kapitalizma. Iako oba političara u realnosti<br />
nisu robovala doktrinarnim polarizacijama, one su važne zaleđine u traženju ideološkog oslonca<br />
kod velike istočne sile. Različito je izvorište Pašićevog slovenofilskog pravoslavnog i Titovog<br />
racionalističkog boljševičkog antiliberalizma. Pašić je isticao posebnost slovenske civilizacije,<br />
Tito naročitost socijalističke kulture. Sa ne manje istoričnosti i opreza treba prilaziti tobožnjem<br />
kontinuitetu između Pašićeve radikalske vizije opštine, «duše slovenskog sveta, sa kolektivnom<br />
svojinom» i društvene svojine nad sredstvima za proizvodnju u samoupravnom socijalizmu. U<br />
središtu prve zamisli je romantičarski seljački antikapitalizam, antitehnicistički i<br />
antimaterijalistički (radikali su se 1880/81. u skupštini protivili uvođenju železnice u Srbiju),<br />
kod druge je reč o modernoj, tehnički industrijalizovanoj i laiciziranoj državi koju nadzire<br />
partija radničke klase. Miloš, Pašić i Tito nisu bili goli pragmatičari i vlastodršci bez vizije, već<br />
su njihovi pogledi bili čvrsto ukorenjeni u htenja širih društvenih grupa. Zato se i poređenje<br />
njihove istorijske uloge ne može svesti na uočavanje sličnosti u ličnoj političkoj umešnosti već<br />
mora zahvatiti i dublje ideološke strukture koje su određivale ciljeve i obrasce političke<br />
delatnosti. Lišena vizije, politika, koliko god bila vešta, svodi se na puki pragmatizam.<br />
Ideološki ciljevi utiču na izbor sredstava, ali ne treba zaboraviti da se sredstva mogu<br />
osamostaljivati od ciljeva. Pri svemu tome uslovi daju posebnu boju skladu ili raskolu i<br />
sredstava, odnosno političkoj kulturi.<br />
5. Strukturno oblikovanje ličnog<br />
Odnos ličnog i strukturnog u politici je uzajaman i povratan. Važne lične, politički značajne crte<br />
Miloša, Pašića i Tita formirane su pod uticajem zatečene političke kuture i uslova za obavljanje<br />
političke delatnosti, ali su i ličnosti svojom aktivnošću uticale na modifikovanje procesa dugog<br />
trajanja. Miloš je živeo 80 godina, Pašić 81, a Tito 88. Prvi je sišao sa vlasti u 59. godini (ako se<br />
ne računa kratkotrajna druga vlada), dok su ostala dvojica imala više vremena za usavršavanje<br />
vladarske veštine. Za razliku od Pašića, Miloš i Tito su po obrazovanju zaostajali za svojim<br />
saradnicima, ali je oskudnije obrazovanje jačalo operativnost njihovog političkog dara, jer se<br />
nisu trošili u suvišnom nijansiranju i intelektualiziranju. Nijedan nije bio ubedljiv govornik, niti<br />
je obrazovanje (izuzev ideološko kod Tita) imalo značajniju ulogu kod bilo koga, ali im nije<br />
bilo teško da se približe narodu i budu narodni, a ne kabinetski ili dvorski vladari. Realizam,<br />
upornost i veština prilagođavanja izmenjenom odnosu snaga prilično su ujednačavali različite<br />
urođene crte temperamenta i karaktera u opšti poželjni sindrom balkanskog političara:<br />
istrajnost, nepoverljivost formirana iz promišljenog raznolikog iskustva, hrabrost i gotovost za<br />
žrtvovanje, bistrina, lukavost, gipkost i operativnost. U odnosu na ovaj socijalni karakter<br />
političara, sistemski su manje važni Miloševa naprasitost i jarost, Pašićeva zatvorenost,<br />
strpljenje i ćutljivost, Titova donekle nervozna živahnost, samokontrola i sklonost ka raskoši.<br />
Rečju, prostor je iziskivao operativnost, realističnost i svakodnevno lukavstvo i arbitražu, u ratu<br />
vešte vojskovođe ne bez žara, a ne idealiste, zavodljive govornike – proroke, pozere, frazere ili<br />
demagoge. Kod sve trojice je upadljivo osećanje nadmoći zbog osvedočenog učinka,<br />
nedokučivost i distanca prema saradnicima. Pašić i Tito su obično na sastancima govorili prvi i<br />
poslednji, a prisebnost u kritičnim situacijama i hladnokrvnost svedočili su o samopouzdanju.<br />
Krupan politički učinak moguć je samo u susretu socijalnog karaktera (sindrom osobina koje<br />
traži vreme) i prodornih ličnih ponuda sličnog tipa, a ne zahvaljujući nekim izrazito<br />
individualizovanim svojstvima i natprosečnim ličnim sposobnostima.<br />
Važan uslov usavršavanja političke veštine je raznoliko i promišljeno iskustvo koje izoštrava<br />
politički refleks, ali i nepoverenje i osećaj za opasnost. Miloš je bio trgovac i ustanik, a u<br />
40
pregovoru sa Turcima stalno je nosio glavu u torbi. Pašić je bio evropeizirani intelektualac,<br />
inženjer, zatvorenik, prognanik, političar u ratu i miru. Tito je bio sindikalni vođa, zatvorenik,<br />
boljševik formiran u Sovjetskom Savezu, ilegalac, vojskovođa i diplomata u ratu i miru.<br />
Određena otvorenost za nove ideje morala je biti prisutna, a uvažavanje obrazovanih savetnika<br />
(V. Karadžića, J. Cvijića, M. Krleže) bio je nužan uslov modernizacijske aktivnosti. Raznoliko<br />
iskustvo usavršavalo je osećaj za uspešno kombinovanje pritiska i nagodbe u složenim<br />
situacijama. Gipkost ove vrste, uz vanserijski organizacioni dar, izdvajala ih je iz kruga<br />
saradnika i savremenika. Miloš je bio osion i prek, ali je, za razliku od Karađorđa, bio<br />
realističan težeći miru koji će sačuvati narod. S druge strane, bio je realista u održanju vlasti, za<br />
razliku od svoga sina Mihaila – idealiste, koji je polagao nade u evropske metode vladanja u<br />
hajdučkoj Srbiji. Bio je vođa sa istančanim državotvornim nervom i snalažljivošću, ali ne onom<br />
«koja može biti samo proizvod božjeg nadahnuća», kako teozofsko – mistički tvrdi R. Ljušić<br />
(Ljušić 1994, str. 68), već okretnošću i gipkošću koje je formiralo vreme, jer je borba srpskog<br />
naroda za samoodržanje, preko kolektivnog iskustva, nalagala vešto kombinovanje bune i<br />
ustupaka. Premda istočnjački pritvoran i dovitljiv (slao je srpske ustaničke glave u Stambol da<br />
bi izborio šira vazalna prava), Miloš je ostao konzervativni patrimonijalni knez kočeći političku<br />
modernizaciju Srbije. Kada je 1836-39 otvaranjem konzulata Srbija uvučena u evropsku<br />
diplomatiju, Miloševe sposobnosti su postale anahrone. Na turskom terenu borio se vešto<br />
novcem i mitom, u novom diplomatskom prostoru se spoticao (Ljušić 1986, str. 462). Ni Pašić<br />
nije izdržao do kraja. Premda školovan u Zapadnoj Evropi, robovao je konzervativnom<br />
slovenofilstvu; bio je ideološki i dinastički konvertit (zbog vlastoljublja, ali i nacionalnog<br />
interesa), uporni organizator značajne parlamentarne partije, a po vizionarstvu i gipkosti nije<br />
zaostajao za duhom vremena sve do osnivanja Kraljevine SHS. Njegovo evropejstvo gasi se<br />
1918. bez čula za federaciju i republikanstvo. Ostao je zabeležen kao snažna ličnost uzdignuta<br />
iznad lokalnih provincijskih taktičara zbog postojanog staranja za celinu i jedinstvo države, ali<br />
ne uvek i dovoljno razvijenog čula za elastičnost njenog jedinstva. Ni Titova modernizacijska<br />
aktivnost nije lišena konzervativne faze. Dospeo je do vlasti u zrelim godinama sa raznovrsnim<br />
iskustvom spreman da ga promišlja i usavršava. U ilegalnim uslovima formirao je trajno<br />
nepoverljivu crtu, ali je bio odmeren, realan i oprezan političar i državnik. U starosti je ostao<br />
konzervativni zatočnik monopolskog položaja partije kada je već bila prevaziđena njena<br />
sveopšta regulativna vodeća uloga.<br />
Unutar sve tri karijere mogu se uočiti ključne faze samostalnog i modernizacijskog učinka na<br />
vlasti: 1830-1836, 1903-1919, 1945-1968. Stanković je kod sve tri ličnosti uočio usmerenost ka<br />
snažnoj i samostalnoj jugoslovenskoj državi: Miloš Obrenović je stvorio modernu srpsku<br />
državu i otvorio joj put za prožimanje sudbine sa ostalim jugoslovenskim narodima. Pašić je<br />
znalački projektovao budućnost srpskog naroda u stvaranje jugoslovenske države, a Tito je<br />
obnovio jugoslovensku državu u <strong>Drugo</strong>m svetskom ratu (Stanković 1988, str. 173). Uprkos<br />
krupnim probojima, pomenute istorijske ličnosti nisu do kraja života pratile duh vremena koji<br />
su pronicljivo uočili. Premda se u politici uopšte, a ne samo na Balkanu, retko koji vladar znao<br />
na vreme samoinicijativno povući, poslednja faza vlasti bila je senka na učinku Miloša, Pašića i<br />
Tita. I ova okolnost je, izgleda, više posledica političke kulture u kojoj su se oblikovali<br />
pomenuti režimi lične vlasti (lišene mandata) nego lične neodmerenosti. Na neprosvećenom i<br />
trusnom Balkanu vekovima izdeljenom između imperija, oslobodilačka politička kultura je<br />
istorijska reka ponornica čiji je podzemni tok uticao na razvoj i kada ne bi izbijao na površinu.<br />
Kod najuticajnijih ličnosti boračka komponenta podjednako je oblikovala njihovu progresivnu<br />
nacionalno oslobodilačku, ali i konzervativnu ulogu, onda kada bi vođa osloboditelj polagao<br />
pravo na neograničenu vlast na osnovu ratnog učinka. Miloš se protiv hajduka, bundžija i<br />
opozicije borio sa ne manje odlučnosti nego protiv Turaka, Pašić nije razumevao federaciju<br />
zbog trajne solunaške predrasude. Odbijao je svaku federaciju osim plemenske, odnosno one u<br />
kojoj bi ceo srpski narod bio obuhvaćen u jednoj federalnoj jedinici, što je bilo praktički<br />
neizvodljivo zbog izrazite etničke izmešanosti (Stanković 1995, str. 94). Nije dozvoljavao<br />
cepanje srpskih zemalja za račun nekog drugog plemena u državi koju je oslobodio srpski<br />
41
vojnik. Ne manje odlučno, Tito je odbacivao prava drugih snaga na vlast izvan partije koja je u<br />
ratu bila najaktivnija.<br />
Na osnovu uočene strukturnoistorijske osnove zbivanja u poslednja dva stoleća, trebalo bi<br />
pokušati odgovoriti na hipotetično pitanje da li bi procesi drugačije tekli bez pomenutih ličnosti.<br />
Teško je prihvatiti isključivu tvrdnju da bi bez njih zbivanja tekla bitno drugačije, ali im se ne<br />
može negirati određena prekretnička i ubrzavajuća uloga. Da nije bilo Miloša, možda bi se<br />
nametnuo njegov brat Jevrem ili Toma Vučić. Oni nisu bili manje hrabri, vlastoljubivi ni<br />
diplomatski okretni, niti su zaostajali u demagogiji pred narodom. Od početka 19. veka<br />
nezadrživo opada snaga Turske i jača samostalnost njenih provincija. I bez Miloša bi Srbija,<br />
možda nešto kasnije, stekla sličnu samostalnost, ali je Miloševa diplomatija verovatno uštedela<br />
dosta života. U unutrašnjim reformama slom feudalizma bio je nužan proces. Miloš ga je<br />
verovatno ubrzao (u Rusiji je npr. feudalizam ukinut tek 1861). Njegova zasluga je u<br />
sprečavanju razvoja staleškog plemstva, a državno-pravni razvoj je, po svemu sudeći, samo<br />
donekle usporio, s obzirom na snažni uticaj neprosvećene političke kulture i tradicije koji nisu<br />
bitno ublažili ni mnogo prosvećeniji vladari posle njega. Možda bi pod Stojanom Protićem, kao<br />
čelnikom Radikalne stranke umesto Pašića, vojska i kruna imali izrazitiju ulogu u politici, a<br />
odnos Srba prema Hrvatima bio federativniji i kooperativniji. Ipak je teško verovati da bi<br />
Protić, «autonomista», prevazišao solunašku strategiju srpske buržoazije i bitno ublažio hrvatski<br />
separatizam zbog snage ostalih «staroradikalskih» struja i drugih velikosrpskih krugova izvan<br />
stranke, uključujući i krunu. Sa Simom Markovićem ili Milanom Gorkićem KPJ bi verovatno<br />
imala obrazovaniji, ali i manje operativni vrh, bilo bi možda manje čistki, a verovatno i manje<br />
uspeha u formiranju vojne strukture u ratu. Izgleda da je Titova uloga bila krupna u ratu, u<br />
otporu Staljinu, a i docnije je bio nezamenljiv kao arbitar u čistkama i sukobima partijskih<br />
frakcija.<br />
Što vođstvo duže traje, čelnici postaju samostalniji i teže zamenljivi, a harizmatizacija je proces<br />
koji po prirodi stvari snaži svest vođe o vlastitoj izuzetnosti, što opet jača autoritarnost i<br />
sklonost ka ličnoj vlasti. Miloš je uvek bio osion, a naročito posle sultanovog berata, a stari<br />
Pašić je naročito posle razlaza sa Protićem postao neumoljiv i retko se obazirao na savete<br />
drugih. Titova lična nadmoć bila je trajno prisutna, izuzev perioda sukoba sa IB-om, kada je bio<br />
nešto kolegijalniji. Ako je samostalnost i snalažljivost političkog vođe poželjna crta,<br />
nezamenljivost je rizična jer nakon njegove smrti ostavlja eksplozivan i dezintegrativan<br />
vakuum. O stupnju nezamenljivosti političara govore zbivanja nakon njihovog silaska sa<br />
vlasti, progonstvo Miloša nije usporilo razvoj Srbije ka samostalnosti od Porte, Pašićeva smrt<br />
bila je udarac za Radikalnu stranku, ali ne i za državu. Titova smrt je ubrzala raskol partije, ali i<br />
države. Ali treba imati na umu da se Jugoslavija raspala 1992, tek podudaranjem hazardne<br />
politike novih nacionalističkih elita i iščezavanjem njenog poluvekovnog međunarodnog<br />
značaja kao posrednika između blokova (slabljenje SSSR-a, jačanje Nemačke i novog pax<br />
Americana). Novo stoleće, koje je počelo 1989/90, na Balkanu je tražilo političare novog tipa,<br />
kadre da odgovore izmenjenim unutrašnjim potrebama, koje je u sve većoj meri nametalo<br />
okruženje. Posletitovski politički vrh nije bio dorastao izazovima eksplozivnog prostora<br />
zahvaćenog krupnim promenama okruženja. Veličina čelnog pojedinca je u njegovom<br />
modernizacijskom učinku u svojoj epohi, a ne u moći i nezamenljivosti. Jednoznačan kriterij<br />
učinka može se ustanoviti samo ako se jasno razdvoji forma od sadržaja u politici i čvršće<br />
strukture od prolaznog bleska u dugim istorijskim procesima.<br />
42
IV<br />
<strong>TITO</strong> DO VLASTI (1937-1945)<br />
-strukture, procesi, ličnost –<br />
U domaćoj misli o društvu nije još sistematski i kritički istražen odnos Titove aktivnosti i<br />
motiva do zaposedanja vlasti, s jedne, i dubljih struktura i procesa u senci koje je vođa partije i<br />
narodnooslobodilačkog i antifašističkog pokreta zatekao i unutar kojih je delovao, s druge<br />
strane. Ovde bi trebalo pokazati na primeru jedne uticajne istorijske ličnosti pre osvajanja vlasti<br />
stupanj njene zavisnosti od struktura u senci i zatečenih okolnosti. Može li se o probojnoj moći<br />
pojedinca govoriti i kada nije na vlasti? Oslonac na dosadašnja istoriografska istraživanja i<br />
memoarsku literaturu je nužan, premda u njima prevladava istorijsko pripovedanje i opis<br />
zbivanja, a ne analiza struktura i procesa. Događaje čini hronološki sled iskustva vezan za<br />
određene učesnike, dok strukture nisu nužno smisaone veze ili datosti, niti vremenski omeđene<br />
kategorije. Događaji su promenljivi, a strukture relativno stabilne (ustanove, oblici državnog<br />
uređenja, politička kultura i sl.). U središtvu zanimanja strukturne istorije i istorijske sociologije<br />
nisu, pre svega, pojedinačna zbivanja i ličnosti, već odnosi, stanja i procesi, zatim više uslovi,<br />
prostor i mogućnosti delovanja pojedinca u istoriji nego lični motivi, odluke i postupci. U<br />
metodskom pogledu prioritet ima uzročna analiza nad hermeneutičko fenomenološkim<br />
razumevanjem smisla. Slično sociologiji, strukturna istorija se više zanima za relativno trajanje,<br />
«tvrđe», teže promenljive pojave i segmente stvarnosti koji se sporije menjaju (Groh 1973,<br />
Kocka 1977, Koka 1994). U jugoslovenskoj misli o društvu događajna istoriografija nije do<br />
sada bila ugrožena socijalnom ili strukturnom istoriografskom strujom niti istorijskom<br />
sociologijom, pa, za razliku od npr. Francuske i Nemačke (gde je plodna napetost dveju<br />
pomenutih usmerenosti prisutna gotovo pola stoleća), prevladava rekonstrukcija događaja i<br />
postupaka na račun kategorija «dugog trajanja», koje su opet shvatane manje ili više<br />
ideologizovano kao neizbežni trend razvoja koji su veliki pojedinci najpotpunije razumevali.<br />
Nije mnogo zagonetno što odnos najčešće ideologizovanih struktura (neizbežni put nacionalnog<br />
i klasnog oslobođenja) i Titove ličnosti, koja je dublje procese ubrzavala, probijala ili presecala,<br />
nije diferencirano razmatran. U jednopartijskom režimu, gde je ličnost vođe bila glavni stožer<br />
ideologije društvenointegrativne misli, nije bilo uslova za nijansiranja ove vrste, pogotovo ne za<br />
proučavanje lutanja i nesamostalnog ponašanja vođe. Ni uvođenje višepartijskog režima nije<br />
mnogo pomoglo jačanju nepristrasnosti jer su razbuđeni različiti svesni ili nesvesni oblici<br />
ideološkog demoniziranja Tita. Izgleda da celovitijih odmerenijih radova o Titu nema i stoga<br />
što je stvoren privid da se o njemu suviše zna, ali iz različitih vrsta politički pristrasne literature.<br />
I<br />
Cilj ovoga poglavlja je kritičko sagledavanje Titove uloge od dolaska na čelo partije do<br />
zaposedanja vlasti sa stanovišta istorijske sociologije, a u svetlu novijih svedočanstava učesnika<br />
i istoriografskih obrada materijala. Poput mnogih političkih čelnika, i Tito je kao vođa pokreta<br />
bio zavisniji nego kao državni poglavar, i to ne samo od struktura kojih je bio svestan (SSSR,<br />
Kominterna, karakter vlastite partije i države) nego i od onih koje su bile «podzemne» i<br />
skrivenije (potmuli procesi raslojavanja partije, buđenje uže grupnih i nacionalnih interesa,<br />
skrivene promene u međunarodnom okruženju, dogmatsko samopoimanje itd.). Skrivenost i<br />
neprozirnost struktura često utiče na veliki raskol između namera i posledica postupaka i kod<br />
najuticajnijih istorijskih ličnosti: Aleksandar Makedonski nije ni slutio koliko će njegova<br />
osvajanja ubrzati kosmopolitizaciju evroazijskog prostora u starom veku, Julije Cezar nije na<br />
vreme sagledao orijentalnu monarhizaciju Rima kao važnu posledicu vlastitog ratničkog kulta,<br />
niti je Lenjin mogao predvideti terorističke posledice boljševizacije SKP (b).Ovde se neće<br />
ulaziti u definisanje načela za objašnjenje zamršenog dualizma ličnosti i strukture i njihove<br />
dijalektičke veze (vid. <strong>Kuljić</strong> 1994), već bi pretežno uzročnom analizom, a ne hermeneutičkim<br />
43
azumevanjem smisla i namera najuticajnijih aktera, trebalo ocrtati deterministički splet u kom<br />
se postupno osamostaljivala Titova aktivnost do zaposedanja vlasti.<br />
Zatečene strukture i procesi u najopštijem smislu mogu se raščlaniti na dve grupe: nacionalne i<br />
klasne. Pomenute dinamičke strukture sa vlastitim zakonomernostima bitno su određivale<br />
Titovu aktivnost čak i u periodima njegove najveće moći, ali to ne znači da je on u svim fazama<br />
bio njihov zatočnik i pasivni izvršilac. Strukture su ograničavale dubinu zaokreta koju je ličnost<br />
mogla izvesti (boljševik Tito nije nikada mogao uvesti kapitalizam niti posle 1935. razbiti<br />
Jugoslaviju), ali je ličnost unutar zacrtanih opredeljenja činila krupne zaokrete, isprva oprezne<br />
kasnije sve odlučnije (oprezno modifikovanje direktiva Kominterne pre i u toku rata,<br />
detronizacije kralja uprkos Staljinovom protivljenju, sukob sa Staljinom i uvođenje<br />
samoupravljanja, zaokret u spoljnoj politici itd.). O snazi strukture iz koje je izrastao svedoči i<br />
postojanost Titovih idejnopolitičkih uverenja u koje čak ni stalno podozrivi i hegemoni<br />
sovjetski rukovodioci nisu sumnjali. Slično Trockom, koji je u izbeglištvu krajem tridesetih<br />
godina opominjao svoje užarene sledbenike da Staljin ne može napustiti socijalizam, već se u<br />
SSSR-u to može desiti samo preko njegovog leša, i Brežnjev je 1970. govorio da je<br />
Čehoslovačkoj pretio kapitalizam, ali da to nije slučaj sa Jugoslavijom, koja je prošla i ostaje<br />
socijalistička (Vuković 1989, str. 415). Ni sve odmerenijem Đilasu u starosti nije promaklo da<br />
je Titovo jugoslovenstvo bilo postojano a teorija marksizma i lenjinizma bila je za njega<br />
jednom zauvek data (Đilas 1994, str. 261-262). Okolnost da je malo ko od savremenika verovao<br />
da se Jugoslavija može raspasti dok je Tito živ takođe svedoči o uticaju snažno interiorizovane<br />
strukture jugoslovenske svesti u opredeljenju nesumnjivo najuticajnijeg pojedinca u istoriji<br />
Balkana 20. veka. Ali i kod najličnije vlasti namere odudaraju od posledica i ne poklapaju se<br />
(razgorevanje međunacionalnih sukoba još za vreme starog Tita, kome je oslabilo osećanje za<br />
manevar kao i raspad Jugoslavije uprkos njegovim namerama). To potvrđuje valjanost teze<br />
strukturne vizije istorije (od Lamprehta i Plehanova do Brodela i Koke) da razvoj nije zbir<br />
željenih ličnih postupaka i iskustava moćnika, nego rezultat prožimanja uticaja i okolnosti koji<br />
tvore protivrečne strukture «dugog trajanja». Ove se, opet, neretko održavaju nasuprot težnjama<br />
uticajnih pojedinaca, a da ih ovi nisu uvek svesni. Antisociološku, u osnovi idealističku<br />
predstavu o uticajnim moćnicima ne bi valjalo pobijati krutim fatalizmom struktura, već u<br />
pojmovnom i teorijskom pogledu dijalektički diferenciranom refleksivnom međugranskom<br />
mišlju o društvu (koja promišlja uslove i saznajnu vrednost vlastitih naučnih rezultata) i koja,<br />
premda strukturno i procesnoistorijski usmerena, ostaje kadra da uoči samostalnost i učinak<br />
uticajnih ličnosti, koje se ne mogu bez ostatka svesti na epifenomen podzemnih strukturnih<br />
tokova. Ne može se npr. zaobići lično «banalno demonsko» kod Hitlera, zatim Staljinov<br />
paranoidni teror, institucionalizovan i partijski fetišizovan. Ne manje su sistemski značajni<br />
Titov oprez i pronicljivost u proceni odnosa snaga, ali i slabljenje ovog osećanja u starosti, kao i<br />
sektaško nepoverenje u snage izvan revolucionarne klase. Ipak je u analizi relativno zasebnih<br />
celina pogrešno polaziti od pomenutih «strukturnoistorijski neobuhvatljivih ostataka» ili na njih<br />
usredsrediti proučavanje. U određenom smislu isticanje čisto individualnog jeste čin nužne<br />
rezignacije, tj. priznanja da se istraživana pojava ne može više objašnjavati vlastitim<br />
strukturama (Kocka 1977, S. 167). Proučavajući strukturne determinante događaja ili postupaka<br />
ličnosti istraživač sužava spektar mogućnosti težeći da što pouzdanije izdvoji relevantne<br />
uzroke. Kod složenih zbivanja objašnjenje nije nikada izričito niti celovito, jer opstaju ostaci,<br />
sitniji ili krupniji, koji se ne mogu objasniti strukturnim činiocima, nego ispričati ili opisati kao<br />
rezultat aktivnosti ličnosti ili uticaja okolnosti. Osim toga, već pomenuti nesklad namera i<br />
posledica delanja (što se u filozofskoj tradiciji često naziva otuđenjem) jača aktuelnost<br />
strukturne istorije koja traga za spletovima okolnosti i konstelacijama snaga (Kocka 1977, S.<br />
168). Kada se namere i posledice ne podudaraju procesi koji ističu iz pojedinačnih postupaka se<br />
osamostaljuju, izmiču kontroli; događa se mnogo toga što se nije iskusilo, a pojedinci često nisu<br />
svesni ni premisa ni posledica svoje delatnosti. Plehanov je pisao da je veliki pojedinac uvek<br />
početnik koji vidi dalje od drugih. Osim toga, odavno je poznato da uticajni pojedinci na<br />
autoritarni način podstiču društveni razvoj. Marks i Engels su Napoleona Bonapartu nazivali<br />
uzurpatorom i despotom, ali su isticali da je bio stegonoša napretka jer je na bajonetima širio<br />
44
Evropom prosvetiteljstvo. Sarkastično su dodavali da je despotija genija podnošljivija od<br />
despotije idiota.<br />
U proučavanju odnosa strukture i ličnosti nije dovoljno utvrđivati stupanj i intenzitet<br />
međuuticaja, nego ga treba i u vrednosnom pogledu ocenjivati (izrazito samostalni reakcionar<br />
koji razara strukture kao Hitler, autoritarni modernizatori kao Lenjin, boljševički reformatori<br />
kao Tito i sl.). Po sebi se razume da je nužno vrednovanje i oprezno traganje za strukturama<br />
koje prethode događajima ili postupcima pojedinaca, egzistiraju u njima lično interiorizovane u<br />
različitm stupnju, ali i preživljavaju pojedince, složen postupak koji traži istančanu istoričnost i<br />
pouzdane kriterije u oceni racionalnosti i emancipatorskog potencija užegrupne ili lične<br />
aktivnosti. Istorijske strukture i procesi mogu se predstavljati i kroz iskustva i postupke<br />
pojedinaca, ali samo ukoliko se pouzdano uoče ključne spone u zamršenoj mreži zbivanja,<br />
njihova slojevitost i složenost (Titova moć se ne da razumeti ako se nema na umu snaga i ugled<br />
socijalizma od Oktobarske revolucije do rušenja Berlinskog zida, ali i osobenost faza ovog<br />
razdoblja koje je pretežno određivao razvoj unutar Sovjetskog Saveza). Treba polaziti od<br />
slojeva stvarnosti sa manjom brzinom menjanja. Predstavljanje procesa i struktura kroz<br />
aktivnosti uticajnih pojedinaca pretpostavlja takođe i poznavanje tehnologije istorije<br />
istraživačkog doba s jedne (prioritet verskog klasnog ili nacionalnog segmenta), i arsenala<br />
političkih tehnika prerušavanja lične vlasti i manipulacije, s druge strane. Kako je Koka<br />
zapazio, istoriju struktura treba dopunjavati istorijom iskustva. Predratni jugoslovenski<br />
boljševizam može se shvatiti bez Tita, ali obrnuti postupak nije moguć. I pre i nakon Tita bile<br />
su žive vizije ujedinjenja Balkana. To je dublji i trajniji proces koji se može istraživati i bez<br />
Titovog doprinosa, ali se Titova politika ne da objasniti bez uočavanja celine i osnovne<br />
strukture šarolikog i protivrečnog idejnopolitičkog jugoslovenstva. Koliko god ličnost bila<br />
kreativna, od struktura se mora poći jer one oblikuju i «razarajuće» sposobnosti pojedinca.<br />
Manje ili više skrivene dinamičke klasne i nacionalne strukture uokviravale su manevarski<br />
prostor Titove kreativne političke ličnosti, koja je unosila krupne promene unutar naznačenih<br />
osnovnih odrednica, čiji Rubikon nije prelazila.<br />
II<br />
Etnički uzmešano stanovništvo i manje ili više napeti odnosi među nacijama jesu struktura u<br />
senci, koja je podjednako pritiskala monarhističke i republikanske jugoslovenske vladare od<br />
1918. do 1992. Žestoka sukobljavanja nacionalnih vrhova, opterećena skrivenim tradicijskim<br />
konfesionalnim naslagama, starija su od raznolikih i promenljivih političkih programa<br />
nacionalizma. Konačni raspad Habzburškog i Osmanskog carstva stvorio je niz problema<br />
između malih nacionalnih država naslednica koji su se pokazali dugoročno nerešivim, jer se tle<br />
posle zemljotresnog rušenja imperija dugo smirivalo. Gradeći državu na eksplozivnom<br />
prostoru, jugoslovenski vladari prihvatili su veliki istorijski izazov, a rizik je bio veći što je<br />
vladar ili oligarhijski vrh manje bio dorastao ovom složenom zadatku. U pogledu regulisanja<br />
međunacionalnih odnosa, najopštije govoreći, Jugoslavija se kolebala između unitarnog,<br />
federalnog i konfederalnog obrasca. Tito je dospeo na čelo KPJ kada je Kominterna učvrstila<br />
kurs o potrebi odbrane Jugoslavije i kod njega u ovom pogledu nije bilo dilema. Od 1935.<br />
federacija se kao oblik rešenja jugoslovenskog nacionalnog pitanja učvršćuje u dokumentima<br />
KPJ. Izgleda da je u razradi ove zamisli na Tita najviše uticao Kardelj, a nešto docnije i manje<br />
direktno Krleža i I. Ribar. U ideološkom pogledu uzor je bila sovjetska federacija, ali je, s<br />
obzirom na odnos snaga između nacija i civilizacijsko zaleđe Jugoslavije, bila bliža raspalom<br />
Habzburškom carstvu. Izgleda da je preko austromarksizma vrh KPJ prihvatio federalni obrazac<br />
države bez jednog vodećeg naroda. Austrijski socijalisti su nacijama pružali široku lokalnu i<br />
kulturnu autonomiju, ali ne i pravo na teritorijalno otcepljenje, da se ne bi narušilo jedinstvo<br />
carevine. Integracija višenacionalnih država na Balkanu, uprkos krupnim društvenoekonomskim<br />
razlikama, pokazuje određene zakonitosti. Ovde bi trebalo skrenuti pažnju na neke<br />
strukturne sličnosti austrougarskog i jugoslovenskog federalizma, uz neophodan oprez prema<br />
45
neistoričnom poređenju i poistovećivanju raznolikih situacija i društvenih snaga. Ovo donekle<br />
riskantno poređenje neophodno je da bi se jasnije uočile strukturne granice manevra vladara<br />
višenacionalne države i slične tehnike vladanja koje državi nameće srodan etnički sklop. Nije<br />
bez razloga britanski istoričar Tejlor nazvao Tita poslednjim Habzburgom koji je vladao sa<br />
osam različitih naroda, pružajući im «kulturnu autonomiju» i obuzdavajući njihove<br />
nacionalističke antagonizme (Taylor 1990, str. 324). Premda je Tejlor 1948. pomalo mehanički<br />
poredio FNRJ i Austro-Ugarsku, potcenjujući krupne razlike između prirode vezivne uloge<br />
laičke marksističke ideologije i iracionalnog katolicizma, zanimljive su sličnosti u organizaciji<br />
međunacionalnih odnosa.<br />
Obe države okupljale su narode sa nacionalnom državom u prošlosti i one bez nje, i bile skup<br />
nacionalno kompaktnih i rasejanih naroda ugroženih različitim oblicima asimilacije. Premda su<br />
u Austro-Ugarskoj državni narodi bili samo Nemci i Mađari, a u Jugoslaviji svih šest priznatih<br />
nacija, postojala je slična polarizacija snaga. Osnovni nemačko-mađarski sukob vešto su<br />
koristili, pre svega, Poljaci i Česi, a u socijalističkoj Jugoslaviji su srpsko-hrvatsku napetost<br />
koristili Slovenci za arbitražu, a zatim i ostali narodi i narodnosti za učvršćenje svoje republičke<br />
državnosti. U Austro-Ugarskoj su Česi tražili ujedinjenje zemalja svetog Vaclava odbijajući<br />
panslavizam, Mađari su strepeli od češko-nemačkog saveza, Hrvati su bili razapeti između<br />
Mađara i Italijana, Slovenci između Nemaca i Italijana, Poljaci su u Galiciji stekli autonomiju<br />
podredivši Ukrajince, a najviše secesionizma ispoljavali su Italijani. U Titovoj federaciji svi<br />
narodi bili su državni, manjine su imale visok stupanj prava, a koalicije su u jednopartijskom<br />
režimu bile dugo latentne. Meternihova Austrija počivala je na dinastiji izbegavajući da se<br />
nacionalno definiše sve do 1866, a dvojna monarhija je bila cena koju je car, strahujući od<br />
Mađara, platio da bi održao vrhovnu vlast. U Jugoslaviji se dva vodeća naroda nisu nagodila jer<br />
su i drugi imali ista federalna prava, a kompromis je počivao na ravnopravnosti šest članica,<br />
koji je Tito nametao jedinstvenom partijom, direktnom autoritarnom ili manipulativnom<br />
arbitražom. Franc Josif se kolebao između centralizma i federalizma, a Titovu dilemu između<br />
federacije i konfederacije slabila je vera u integrativnu moć jedinstvene partije. Austrijska i<br />
Ugarska nagodba iz 1867. donekle se može porediti sa ustavnim amandmanima u Jugoslaviji<br />
1971, a carevo raspuštanje ugarskog parlamenta 1906. bilo je nalik Titovom obračunu sa<br />
hrvatskim maspokom 1971. Još u revoluciji 1848. u Austriji je postalo jasno da je kruna gotovo<br />
jedina državotvorna supstanca, pa je nagodba bila nužna mera «federiranja carstva». Harizma<br />
Tita i harizma SKJ bile su ključne integrativne sile Jugoslavije, ali sa snaženjem republičkih<br />
ekonomskih suprotnosti i privrednom reformom 1965. bio je neophodan i novi obrazac<br />
međurepubličkog kompromisa. Katolicizam nije mogao da pomiri Austrijance i Mađare, ni<br />
marksizam da trajno poveže jugoslovenske narode. Premda je idejna osnova integracije bila<br />
fundamentalno različita (protiv reformacija i katolički univerzalizam, s jedne, i racionalistički<br />
marksizam, s druge strane), nacionalne napetosti su nadjačale kosmopolitski potencijal oba<br />
idejno-ideološka sadržaja. Raspadom Austro-Ugarske nastale su i dve višenacionalne države<br />
(Čehoslovačka i Jugoslavija) u koje su se reprodukovale nacionalne protivrečnosti carevine.<br />
Česi i Srbi bili su brojniji narodi, a Slovaci i Hrvati secesionistički irski problem (Taylor 1990,<br />
str. 316), pa se nakon sloma fašizma izgleda jedino komunističkom federacijom moglo<br />
održavati državno jedinstvo. Sa slomom jednopartijskih socijalističkih režima raspale su se i<br />
federacije, jer je integracija odveć počivala na ideološkim osnovama, slično vakuumu koji je<br />
nastao u atmosferi ratnog rasula i smrti Franca Josifa.<br />
Cilj ovlaš nagoveštenih, manje ili više istoričnih, analogija između dve višenacionalne države u<br />
Srednjoj i Jugoistočnoj Evropi jeste da skrenu pažnju na trajnije nadideološke zakonomernosti u<br />
državnom okupljanju etnički izmešanog i tradicijom opterećenog evropskog prostora.<br />
Nacionalne protivrečnosti bile su relativno postojana struktura koja je vladajućim krugovima<br />
raznolikih režima nametala slične zadatke bez obzira na ideološki i društveno-ekonomski<br />
karakter režima.<br />
U Titovom slučaju se kao drugi oblik uticajne nacionalne strukture javlja osobeno<br />
jugoslovensko iskustvo između dva svetska rata. Od početka 1920-ih Tito je, kao radnički<br />
aktivista, pomno pratio sukobljavanja unutar Kraljevine SHS. Vladajuće velikosrpske<br />
46
konzervativne snage, sa N. Pašićem i kraljem Aleksandrom na čelu, branile su konzervativni<br />
unitarizam i ignorisale federalnu zamisao Jugoslavije, praktično dualnu, kao zamisao<br />
nesaglasnu iskustvu pobednika i kao obnavljanje modela poražene Austro-Ugarske (Stanković<br />
1995, str. 94, Zečević 1993, str. 123). Pašić je federaciju smatrao prevaziđenom<br />
nagodbenjačkom formulom, a veliki deo srpskog građanstva teško se mirio sa mogućnošću da<br />
pobednik u ratu treba da deli političku vlast sa bivšim neprijateljem. Moralna osnova srpske<br />
hegemonije u Kraljevini Jugoslaviji i otpora federalizmu bilo je solunaštvo. U vladajućim<br />
krugovima radikala prevlast Srba je bila prirodna jer su «Srbi politički jači od Hrvata, ima ih<br />
dva puta više nego Hrvata, a iz rata su izašli kao pobednici sa ogromnim žrtvama i<br />
opustošenom Srbijom» (Stanković1995, str. 37). Solunaškom srpskom unitarizmu Hrvati su<br />
suprotstavljali austrougarsku formulu federacije bez vodećeg državnog naroda, sračunato<br />
odlažući borbu protiv velikosrpstva sve dok hrvatske i slovenačke zemlje nisu bile osigurane od<br />
italijanskih i mađarskih pretenzija (Banac 1988, str. 120-121). Gledajući spolja i lišen predstava<br />
o romantičnom jugoslovenstvu, Tejlor je zapisao da su se pred kraj I svetskog rata Slovenci i<br />
Hrvati, lišeni zaštite habzburške mrtve ruke, našli bez odbrane pred opasnošću od Italije, pa su<br />
pristali na jugoslovenstvo kao manje zlo, dok su Srbi u jugoslovenskoj ideji gledali sredstvo za<br />
proširenje Srbije. U unitarističko-centralističkoj monarhiji Srbi su imali nadmoćan položaj u<br />
vojsci i državi, dok je u ekonomiji dominirao slovenački i hrvatski kapital (Petranović 1993 b,<br />
str. 31-32). Tzv. «solunci»su u parlamentu isticali svoje zasluge, na šta su hrvatski poslanici<br />
uzvraćali: «Dosta već jednom s tim Kajmakčalanom! Recite nam šta košta, pa da platimo i da<br />
se to skine s dnevnog reda». Atentat u skupštini juna 1928. bio je rezultat jednog verbalnog<br />
sukoba ove vrste, kada je hrvatski poslanik Pernar na solunašenje P. Rašića uzvratio: «Pa dobro<br />
onda kaži koliko si litara krvi prolio pa da ti platimo u zlatu» (Stojadinović 1970, str. 257).<br />
Usledili su pucnji, povlačenje hrvatskih poslanika u Zagreb, a potom i monarhodiktatura.<br />
Pomenuti žargon sukoba bio je ogoljeni vrh složenih i dubokih međunacionalnih i društvenoekonomskih<br />
sukobljavanja unutar nove višenacionalne balkanske države, opterećene<br />
tradicijama različite vrste.<br />
Titovi pogledi na nacionalno pitanje formirani su u trajnom podozrenju nesrpskih naroda prema<br />
unitarnoj državi, osnaženi Kominterninom osudom velikosrpskog hegemonizma. Ovde treba<br />
skrenuti pažnju na još jednu Titovu zarobljenost tradicijskim strukturama, koja se ogledala u<br />
prihvatanju naizgled samorazumljivog načela balkanske političke kulture, da vlast pripada<br />
onome ko je za nju najviše prolio krvi. Solunaštvo i potonja partizanština na Balkanu<br />
oblikovani su u epskoj tradiciji koja se vezuje za otpor stranim zavojevačima, mitizirane<br />
šićardžijske podvige staleškog plemstva u srednjem veku, plebejske ustanke i osvete. I za Tita<br />
je moralno pravo na vlast na osnovu realnog ratnog učinka bilo neprikosnoveno. Rezultati oba<br />
svetska rata su pobednicima u svetu priznati kao učinak protiv zla. U etnički izmešanom<br />
balkanskom prostoru trajno isticanje moralne nadmoći jedne nacije nužno je vodilo šovinizmu.<br />
Moralna osnova Titove partizanštine nije bila nacionalna,već partijska ekskluzivnost –<br />
antifašistički učinak svih naroda i narodnosti sa KPJ na čelu. Premda svestan različitog realnog<br />
ratnog učinka nacija, Tito je vešto delio antifašističku rentu na sve narode podjednako, ali u<br />
pogledu pristupa vlasti monopolski položaj KPJ, kao jezgra antifašističkog otpora, bio je<br />
samorazumljiv. Partizanština je izbegla šovinističke posledice solunaštva, ali je kadrovskoj<br />
socijalističkoj vlasti utisnula trajni sektaški odnos nepoverenja prema u ratu neosvedočenim i<br />
politički nepodobnim građanima.<br />
Aktivnost svih političkih elita na vlasti i u opoziciji u Jugoslaviji, kao i u nizu manjih evropskih<br />
zemalja, bila je ograničena interesima velikih sila, koje su Balkan posmatrale kao sferu<br />
vlastitog uticaja. Manevarski prostor su domaćoj politici otvarale tek pukotine između velikih<br />
sila. Tako je osnivanje Jugoslavije 1918. zavisilo pre svega od rešavanja austrijskog pitanja u<br />
Prvom svetskom ratu. Sile Antante su se kolebale oko održanja Austro-Ugarske, a posle<br />
nemačko-sovjetskog sporazuma u Brest-Litovsku marta 1918. sve nagodbe sa Austro-<br />
Ugarskom su napuštene. Premda Tejlor zapaža da je srpski nacionalizam bio David koji je<br />
srušio Austro-Ugarsku, interesi velikih sila bili su presudniji, jer su se saveznici počeli<br />
opravdano bojati da se oslabljena Austro-Ugarska ne bi mogla nositi sa uticajem Oktobra u<br />
47
ovom regionu (vojne pobune, štrajkovi), pa su polovinom 1918. pristali na stvaranje Poljske i<br />
Čehoslovačke (Banac 1988, str. 126). Bio je to presedan koji je zarazno delovao na separatizme<br />
ostalih naroda, slično otcepljenju baltičkih republika 1991. Srbi su računali na rusku podršku u<br />
izdvajanju slovenskih naroda iz Habzburške monarhije, a kada je ova izostala, oslonac je bila<br />
Francuska. Podržavajući antikomunističku politiku regenta u sprečavanju širenja boljševizma,<br />
Francuska je u tom svetlu i gledala na «jačanje srbizma». Zaintresovanost Francuske za<br />
Jugoslaviju kao deo antisovjetskog sanitarnog kordona slabila je u meri u kojoj su njene banke<br />
bile manje zainteresovane za ulaganje kapitala na Istok (Ekmečić 1988, str. 40). U periodu<br />
prevlasti fašističkih sila u Evropi proglašena je hrvatska banovina 1939. Nakon rata je nadmoć<br />
SSSR-a u Evropi bila direktni ili indirektni garant jugoslovenskog federalizma, koji je počivao<br />
na monopolskoj komunističkoj partiji. Sa Titovom smrću nestao je važan integrativni stožer<br />
države (kult živog vladara), a sa slabljenjem SSSR-a od polovine osamdesetih godina bledeo je<br />
i internacionalistički potencijal komunističke ideologije. Uprkos otporu Jugoslavije i<br />
povremenim otvorenim sukobima sa SSSR-om, snažna sovjetska država bila je moćna struktura<br />
u senci jugoslovenske nezavisnosti i celovitosti. Da nije bilo Staljinovog protivljenja, možda bi<br />
saveznici u Postdamu jula 1945. prihvatili Čerčilov plan da se izoluje Pruska i obrazuje<br />
Dunavska konfederacija. Britanski državnik je bio ubeđen da Austro-Ugarsku «sve i da ne<br />
postoji, treba izmisliti» (Čerčil V, str. 386). Sovjetska podrška Titovom jugoslovenstvu bez<br />
Austro-Ugarske bila je presudni okvir njegove potonje aktivnosti, bez koje bi Tito u istoriji,<br />
verovatno, ostao zabeležen kao antifašistički gerilac, slično Grku Vafijadosu Markosu, a ne i<br />
kao državnik. Još u Teheranu novembra 1943. Čerčil se u skladu sa vlastitom vizijom Evrope<br />
zalagao za napad na Nemačku preko Istre, Ljubljane i Beča. Tito je podjednako strepeo od ove<br />
solucije i podunavske federacije, pa je jula 1944. od Staljina tražio prodor Crvene armije ka<br />
jugu, a oktobra 1944, u jeku pregovora Staljina sa Čerčilom, partizanske trupe su imale nalog<br />
da spreče svako eventualno iskrcavanje saveznika na Jadranu. Važna vojna struktura Titovog<br />
uspeha bio je prodor Trećeg ukrajinskog fronta u Jugoslaviju 1944. i usporeno savezničko<br />
napredovanje ka severu Italije. Sovjetski državni i partijski interesi bili su čvrsta zaleđina unutar<br />
koje je Tito delovao u svim fazama svoje političke aktivnosti. Povremeni Staljinovi prekori da<br />
se zbog Titovog zatrčavanja mogu ugroziti sovjetsko-britanski odnosi, pa čak ni sukob 1948. sa<br />
Kominformom, nisu remetili stabilnog i važnog odnosa Tita sa snažnom ideološkom<br />
sovjetskom zaleđinom. Sve do kraja četrdesetih godina u Titovoj svesti interesi KPJ su se<br />
podudarali sa interesima SSSR-a. Ovo je razumljivo jer do osvajanja i učvršćenja vlasti, osim<br />
oslonca na SSSR, za KPJ nije bilo pouzdanije alternative, a usled snažnog i otvorenog<br />
delovanja strukture u senci manevarski prostor jugoslovenskog vrha bio je uži nego docnije.<br />
III<br />
Između dva svetska rata Kominterna je komunističkim partijama u manjim evropskim<br />
zemljama direktno nametnula boljševičku verziju marksističke vizije poželjnog društva,<br />
strategiju i taktiku njegovog ostvarenja, kao i oblik uređenja međunacionalnih odnosa. Nije bilo<br />
šireg prostora za samostalno delovanje vođa manjih komunističkih partija, a samo je donekle<br />
geografska udaljenost od Moskve, bez mogućnosti njenog direktnog nadzora, davala šanse<br />
slobodnoj akciji.<br />
Ipak se izvori Titovog federalizma ne mogu u celosti svesti na direktivu Moskve. Federalna<br />
demokratska vizija uređenja balkanskog prostora po uzoru na SAD i Švajcarsku kod Svetozara<br />
Markovića i Dimitrija Tucovića formirana je pod uticajem nemačke socijaldemokratije i<br />
austromarksizma. Po svemu sudeći, zamisao demokratske federacije bez vodećeg naroda bila je<br />
austrougarsko iskustvo propušteno kroz prizmu marksizma, što su srpski socijaldemokrati<br />
ostavili u nasleđe KPJ. U rešavanju balkanskog pitanja uticajni ideolozi radničkog pokreta nisu<br />
uvek bili saglasni, niti su držali da je država Južnih Slovena celishodna. Pod uticajem Hegela<br />
kod klasika marksizma zadržali su se tragovi učenja o Južnim Slovenima kao neistorijskim i<br />
48
konzervativnim malim narodima. Ni Lenjin nije smatrao bezuslovno naprednim svaki pokret za<br />
otcepljenjem austrijskih Slovena od carevine. Uoči Prvog svetskog rata, polemišući sa R.<br />
Luksemburg, pisao je kako se u Austriji iz dualizma razvija trijalizam, a da treću snagu (uz<br />
austrijske Nemce i Mađare) čine Sloveni, koji drže da je bolje ostati u Austriji i unutar nje se<br />
boriti za svoja prava, nego doći pod udar ili u sferu mnogo reakcionarnije carske Rusije. Zato<br />
ne postoje u to doba kod Slovena snažnije težnje za rušenjem Austrije (Cit. prema Dragosavac<br />
1985, str. 107). Ova i slična kolebanja marksista oko pitanja da li Jugoslaviju rušiti ili ne,<br />
izazvana direktivama Kominterne, uprkos boljševizaciji KPJ tridesetih godina, skriveno i<br />
uporno su se održavala i unutar nje. Uglavnom bi se moglo tvrditi da ovih kolebanja kod Tita<br />
nije bilo jer bi sumnja u celishodnost Jugoslavije podrivala monolitnost KPJ pod njegovim<br />
vođstvom od 1937.<br />
Zato, sa strukturnoistorijskog stanovišta, za razumevanje Titove uloge nije od značaja period u<br />
kom je na snazi bila direktiva Kominterne o razbijanju Jugoslavije i raspirivanju balkanskog<br />
osinjaka, čime bi se oslabio neprijateljski južni bok Sovjetskog Saveza (Gligorijević 1992).<br />
Važniji je za objašnjenje Titove uloge zaokret Kominterne prema Jugoslaviji 1935, koji<br />
karakterišu sledeća zbivanja: pojačana pretnja nemačkog fašizma SSSR-u i Staljinova promena<br />
spoljne politike (ulazak SSSR-a u Društvo naroda, savez sa Francuskom, promena stava prema<br />
Maloj Antanti, osuda atentata na kralja Aleksandra i politika Narodnog fronta). I u KPJ se tada<br />
menja odnos prema Jugoslaviji, ističe se neophodnost njene odbrane, a ne cepanja. Nije više bio<br />
cilj aktivirati etnički balkanski osinjak kao trajni izvor meteža i haosa, niti rušiti versajsku<br />
Jugoslaviju kao antisovjetsku. Više nije posledica Lenjinovog razdvajanja ugnjetačkih i<br />
ugnjetenih nacija bila direktiva za otcepljenje ovih poslednjih u posebne države, već, naprotiv,<br />
jačanje jugoslovenske svesti na kritici nediferencirano shvaćenog velikosrpskog hegemonizma.<br />
Verovatno je i borba jednog krila građanske opozicije protiv unitarizma i centralizma monarhije<br />
učvršćivala vrh KPJ da se, pre svega, treba odupirati velikosrpskom hegemonizmu (Vid.<br />
Radojević 1996.). Drugačiji karakter imao je Mačekov otpor, koji je Jugoslaviju poredio sa<br />
lajbekom (prslukom) koji je krivo zakopčan, zbog čega ga treba raskopčati i ponovo zakopčati,<br />
što je podrazumevalo temeljnu reorganizaciju unitarne države. Ne manje odlučno je<br />
Kominterna upozoravala na eksploatatorski blok velikosrpske buržoazije, što je delom bio<br />
odraz interesa sovjetske politike, jer je Kraljevina Jugoslavija bila jedan od centara «bele»<br />
emigracije. U «Proleteru» je decembra 1942. Tito pisao da je versajska Jugoslavija bila tipična<br />
zemlja nacionalnog ugnjetavanja. «Hrvati, Slovenci i Crnogorci bili su potčinjeni, a Makedonci,<br />
Arnauti i drugi porobljeni i podvrgnuti istrebljenju... Muslimani, nemačka i mađarska manjina<br />
bili su moneta za potkusurivanje. Vlada je brojčano neznatna manjina srpskih hegemonista koja<br />
je izrabljivala i vlastiti srpski narod» (Cit. prema Tripalo 1990, str. 61-62). Premda će nakon<br />
zaposedanja vlasti strah od nacionalizma najbrojnije nacije postupno potiskivati teza o<br />
podjednakoj opasnosti svih nacionalizama, predratna gledanja bila su važno zaleđe trajnosti<br />
Titovih pogleda na nacionalno pitanje. U docnijim razradama federalnog načela slabila je<br />
karika velikosrpstva, ali je ostajao zazor i strah od najmoćnije nacije. Tito je, kao<br />
«habzburgovac», stalno podozrevao od snage Srbije, kao što je i kralj Aleksandar strepeo od<br />
šumadijskog pretorijanstva.<br />
Podozrivost prema Srbima je tokom rata dobrim delom neutralizovana jer su Srbi, naročito do<br />
kapitulacije Italije, činili većinu komandnog kadra i boračke mase. Dedijer je izričit u oceni da<br />
tokom celog rata nikad kod Tita ni mnogih drugih nije osetio ni tračak nekog nacionalističkog<br />
osećanja (Dedijer 1991, str. 73), a Đilas svedoči da nikakvih nacionalnih napetosti nije bilo u<br />
vrhu dok je on bio na vlasti (Đorgović 1989, str. 154). Premda je srpska prevlast u aparatu nove<br />
vlasti 1945. izrasla iz nadmoći Srba u partizanskoj vojsci, važan uzrok održavanja straha od<br />
velikosrpskog nacionalizma je, izgleda, više bila realna opasnost od hegemonog SSSR-a i<br />
uvlačenja u lager. Naime, proruskih osećanja bilo je najviše u Srba i Crnogoraca, koji su činili<br />
većinu IB-frakcije i dugo bili isticani kao dežurni neprijatelj, ne zbog realne snage<br />
informbirovaca nego zbog latentne proruske sklonosti delova populacije. Đilas svedoči da je<br />
politici Tita i većini u Politbirou intimno odgovaralo da preko pokrajina srpska hegemonija<br />
bude nekako oslabljena. Ne u smislu da se razjedine Srbi, ali da se uklone uslovi za crpenje<br />
49
ponovne centralističke snage (Đorgović 1989, str. 136). Verovatno je i Titovo skromno<br />
obrazovanje jačalo dugu direktivnu inerciju u različitim oblicima prerušenog stava o<br />
«ugnjetačkoj naciji». Pri tome je vilsonovsko-lenjinski slogan o samoopredeljenju nacija do<br />
otcepljenja ugrađen kao načelo čije je secesionističke konsekvence neutralisalo jedinstvo<br />
vladajuće klase i njene monopolske partije. U predratnom periodu Tito je najviše učinio na<br />
uspostavljanju jedinstva komunističkog pokreta time što je unutar KPJ suzbijao uticaj HSS-e i<br />
hrvatskog nacionalizma (smenivši prvo rukovodstvo KP Hrvatske), a oslobađajući se uticaja<br />
klerikalaca otupio oštricu slovenačkom klerikalizmu (Gligorijević 1992, str. 332). Partija u<br />
rasulu, koja je bila nejedinstvena i u nacionalnom pitanju, pod Titovim vođstvom u ilegali<br />
stvorila je željenu boljševičku idejnu i organizacionu monolitnost. Tito je srpsko-hrvatske<br />
odnose, koji su se do 1939. kretali u ekstremnim zahtevima između centralističkog unitarizma i<br />
secesionizma, razrešio najpre unutar partije, a u toku rata avnojskim načelima,tj. federativnom<br />
formulom države bez vodećeg naroda. Premda je dugo počivala na autoritarnim osnovama<br />
(dogovoru nacionalnih kadrova unutar monopolske partije sa nepogrešivim vođom na čelu),<br />
pomenuta federativna formula je u balkanskom osinjaku bez sumnje imala kosmopolitsku<br />
ulogu. Pošto nije nikada bio ideolog niti teoretičar, već do vlasti partijski operativac i<br />
vojskovođa, bilo bi neophodno podrobno ispitati koliko su u razradi konkretnog obrasca<br />
federacije na Tita pored Kardelja i Bakarića, uticali i srpski komunisti iz tucovićevske struje.<br />
IV<br />
Dublji istorijski procesi formiranja nacionalnih država između dva svetska rata preplitali su se<br />
sa nešto manje trajnim, ali ne i manje aktivnim ideološkim činiocima. Titova aktivnost<br />
oblikovala se u sklopu boljševičkog nastojanja da se nacionalno oslobođenje poveže sa klasnim.<br />
Klasna svest je u individualizovanom naporu ove istorijske ličnosti imala izrazitu nadmoć nad<br />
nacionalnom; nacionalni problemi su u marksističkoj tradiciji smatrani sekundarnim jer je sa<br />
ukidanjem klasnih suprotnosti trebalo da iščeznu nacionalni sukobi. Klasno, nacionalno i<br />
organizaciono pitanje bili su tesno povezani, a zamisao nadnacionalnog klasnog vođe još više je<br />
trebalo da neutralizuje nacionalne protivrečnosti. Titova rukovodeđa aktivnost ne da se<br />
razumeti bez idejno-organizacione tradicije evropskog radničkog pokreta i evolucije zamisli<br />
proleterskog vođe. Svakoj organizaciji je neophodan vođa kao oličenje vrednosti, ujedinjavajući<br />
simbol i vrhovna instanca birokratske discipline. U socijaldemokratskom i boljševičkom krilu<br />
evropskog radničkog pokreta gotovo je podjednako dugo održavana vizija čvrsto disciplinovane<br />
(legalne masovne ili ilegalne kadrovske) partije koja traži bespogovorno podvrgavanje ličnosti<br />
člana naročito sposobnim vođama. Klasni vođa trebao je da bude najbolji pojedinac, najveštiji<br />
političar, najmudriji intelektualac i najomiljeniji narodni tribun. Zahtev za savršenim vođom,<br />
bez mrlje, poticao je iz borbenog kursa partije koja protivniku nije smela da pruži nijednu slabu<br />
tačku. To je od početka potiskivalo ljudsku dimenziju čelnika i tražilo herojsku crtu odricanja.<br />
Partija novog tipa je tražila marksističkom teorijom obrazovanog vođu, politički mudrog i u<br />
borbi prekaljenog heroja. Idealni vođa je bio nalik Hegelovim «svetskoistorijskim ličnostima»<br />
koje nisu birale ličnu sreću, nego muku, borbu i rad, a i kada bi ostvarile cilj nisu bile srećne<br />
niti se prepuštale uživanjima. Štaviše, kada bi svetskoistorijski pojedinci ostvarili cilj, pisao je<br />
Hegel, ličili su na prazne ljuske koje otpadaju. Sa pretenzijom da služi naročitoj svrsi,<br />
«istorijskom zadatku» oslobođenja klase, stvoren je poželjni tip proleterskog vođe kog su<br />
krasile sledeće vrline: podvrgavanje ličnosti klasnoj misiji, vernost pokretu i povezanost sa<br />
klasom koja je nosilac istorijskog zadatka; rečju asketska služba narodu. Bliža biografska<br />
proučavanja mogla bi pokazati kod kojih vođa su tražene osobine bile povezane sa unutrašnjim<br />
uverenjima, a kod kojih bile samo nužna organizaciona fasada. U tom pogledu postoje razlike<br />
između A. Gramšija (1891-1937), V. I. Lenjina (1870-1924), J. V. Staljina (1879-1953), Mao<br />
Cedunga (1893-1976), Ho Ši Mina (1890-1969), G. Dimitrova (1882-1949) i J. B. Tita (1892-<br />
1980). Tip uloge je u direktivnom obliku nametao obrasce ponašanja boljševičkog vođe, a<br />
modifikacije su zavisile ponajviše od stupnja samostalnosti. Iz spoja marksističkog idejnog<br />
nasleđa i ilegalnih uslova rada stvorena je boljševička organizacija sa naročitim tipom vođe.<br />
50
Bila je to prilično postojana nadlična struktura čiji je zatočnik bila i Titova predratna aktivnost.<br />
Lenjin je ponavljao da se armiji apsolutističke represije mora suprotstaviti armija profesionalnih<br />
revolucionara sa poluvojnom ilegalnom organizacijom. Zato je Partija morala da stvara ljude<br />
koji revoluciji neće posvećivati samo svoje slobodne večeri, nego celi život. Profesionalni<br />
revolucionar živi od partijskih sredstava, na vreme prelazi u ilegalnost, menja mesto delovanja i<br />
time stiče iskustvo. To su dobro pripremljeni specijalisti, specijalno obučeni sa dugom školom<br />
koje ne može savladati nikakva policija na svetu. Ilegalni rad traži najstrožu tajnost u delovanju<br />
i izboru članova, homogenu disciplinovanu partiju sa realističnim, istovremeno gipkim i<br />
čvrstim vođom, spremnim za manevar, ali nepokolebljivim oko načela. Premda je Partija kao<br />
kolektivna svest klase bila sinonim nepogrešivosti, umešan vođa bio je iskusni taktičar i<br />
polemičar, kao Staljin, koji je decembra 1924. na 13. kongresu Partije isticao prioritet manevra:<br />
«Partija se, kaže drug Trocki, ne vara. To je pogrešno. Partija se često vara. Iljič nas je poučio<br />
da naučimo Partiju da se upravlja prema vlastitim greškama (Cit. prema Souvarine 1989, str.<br />
261). Tito je na čelo Partije došao sa raznolikim iskustvom i pripadao je tipu boljševičkih vođa<br />
– operativaca, a ne tvoraca ideologije. Raznovrsno političko iskustvo poučilo ga je da se<br />
obuzdava i deluje promišljeno. Jedino su ga iznenadno opasne prilike mogle gurnuti u naglost i<br />
zabunu. Iz tih situacija sazrevala je Titova pronicljivost i snalaženje (Đilas 1994, str. 262). P.<br />
Stambolić je takođe kao osnovu Titovog realizma uočio promišljeno raznovrsno političko<br />
iskustvo: ratnika sa fronta, zarobljenika, sindikalnog organizatora, robijaša, svedoka frakcijskih<br />
borbi i rada u Kominterni. Stambolićeva je ocena da je Tito osećao odgovornost pred<br />
Kominternom, ali da se u zemlji nametao svojom ličnošću, a ne autoritetom Kominterne. Bio je<br />
realan, nije teoretisao niti se mnogo osvrtao na rezolucije Kominterne. Slično Staljinu, od koga<br />
je u vrhu bilo moralno uglednijih i intelektualno jačih, ali mu niko nije bio dorastao u<br />
praktičnom smislu za organizaciju, i Tito je u operativnim poslovima bio nadmoćan nad<br />
ostalima.<br />
Nije teško uočiti da je Tito posedovao kvalitete koje je ilegalni rad 1930-ih tražio. Podudaranje<br />
struktura i ličnosti je u ovom periodu Titove biografije najupadljivije. Došao je na čelo Partije<br />
kada je boljševizacija prihvaćena kao obaveza svake partije. KPJ je trebalo organizaciono<br />
pojačati, ukinuti frakcije, omasoviti, osposobiti za manevar i centralizovati da bude «kao iz<br />
jednog komada». U ovom periodu Tito uopšte ne iskače iz koloseka vremena koje je tražilo<br />
komunistu operativca, a ne intelektualca. Još polovinom dvadesetih godina Staljin je pisao da<br />
novi tip rukovodioca ne sme biti literat, niti opterećen mrtvim teretom socijaldemokratskih<br />
navika, već se mora ponašati tako da ga ljudi ne samo poštuju nego ga se i boje (Deutscher<br />
1977, str.16). Tito je već 1928. došao na čelo zagrebačke organizacije «da čvrstom radničkom<br />
rukom zavede red u partiji». U tom periodu Tita odlikuju osobine komuniste «posebnog kova»:<br />
disciplinovanost i poslušnost u izvršavanju zadataka, odvažnost i militantnost u akcijama,<br />
osećanje odgovornosti i spremnosti na samožrtvovanje (Gligorijević 1992, str. 329). Rad u<br />
Balkanskom sekretarijatu Kominterne je najmanje istražen period Titove biografije. Premda je,<br />
izgleda, tamo prihvaćen sa punim poverenjem, teze o njegovom aktivnom učešću u staljinskim<br />
čistkama (npr. Dedijer 1991, str. 254) još uvek su nepouzdane i za sada se mogu samo<br />
hipotetički opovrgavati. Naime, u vremenu najžešćeg poratnog sukoba sa Staljinom sovjeti su<br />
Tita optuživali kao fašistu i revizionistu, a ne i kao predratnog likvidatora. Da su imali osnova<br />
za ovo potonje, verovatno ne bi propustili da u kasnijim krizama jugo-sovjetskih odnosa, kada<br />
im je najviše smetao virus lagera, iznošenjem dokaza ove vrste, pocepaju SKJ i kastriraju<br />
Titovu harizmu. Buduća arhivska istraživanja daće diferenciraniju ocenu ove Titove faze. Sam<br />
Tito nije mnogo pričao o svojoj aktivnosti u Moskvi, ali je kao i mnogi komunisti tada patio od<br />
«ideoloških trbušnih bolova». Čistke i teror je držao za prolazne pojave, oprezno je ćutao o<br />
čistkama, jer je pred opasnošću od fašizma opšta svest bila da ne treba ništa činiti što bi štetilo<br />
međunarodnom radničkom pokretu. U dramatskom naboju svog susreta sa Titom 1937.<br />
Krležina parafraza Titovih reči slikovito odražava svest disciplinovanog boljševika: «Treba<br />
ploviti po planu, ravno, po crti, prjamalinjejno, dok je prjamalinjejno moguće! Lenjin, Staljin,<br />
Donbas, Volga, Magnjitogorsk, pjatiljetke, dvadesetisedam tona čelika! To je sve! Ne treba se<br />
dati prenagomilavati pitanjima i problematikama, koje u takvim prilikama kao što su naše, često<br />
51
puta deluju razorno. Treba prelaziti preko zbrke na dnevni red, jednostavno, mirno,<br />
hladnokrvno, u dobro organizovanom redu, monolitno» (Krleža 1952, str. 47). Krleža je uočio<br />
da je Tito «taj pridjev o monolitnosti donio iz lenjinske zemlje», a radom u Kominterni 1934-<br />
36 zreli četrdesetogodišnjak se iz «rođenog buntara» preobrazio u realističnog operativca koji je<br />
shvatio da su ustanove (partija i vlast) podjednako važni kao i revolucionarna ideja.<br />
Monolitno jedinstvo i gvozdena disciplina važili su ne samo za članove partija nego i za<br />
komunističke partije u celini, sekcije Kominterne, da bi se sprečilo da se Komunistička<br />
Internacionala ne rastoči pod uticajem kolebljivih grupa. U Statutu KI je stajalo: «Sekcije su<br />
obavezne da provode u život naredbe i direktive stalnog biroa IK KI» (Jakšić 1986, str. 135).<br />
Komunističke partije bile su nesamostalne sekcije Kominterne, a Tito je pisao u «Proleteru»<br />
1940: «Danas, kad se već postavlja pitanje: ko će koga, kada je potrebno napregnuti sve svoje<br />
snage da se stvori jedna snažna i monolitna partija koja će moći stajati na čelu događaja, svaki<br />
onaj ko se ne podvrgne disciplinirano tome radu i tim zadaćama, spada na drugu stranu<br />
barikade, tj. na stranu neprijatelja radničke klase» (Jakšić 1986, str. 171). Ipak Tito nije došao<br />
na čelo partije samo isključenjem neistomišljenika, već i strpljivim operativnim podzemnim<br />
radom u zemlji. Po svedočenju R. Čolakovića, u skoro objavljenom dnevniku iz juna 1977, stoji<br />
da je Tita prihvatio Dimitrov kao jedino moguće rešenje za rasplet krize rukovodstva KPJ, a da<br />
je ovaj bez znanja Kominterne formirao privremeno rukovodstvo KPJ (Antonić 1991, str. 304).<br />
Drugi učesnik ovih zbivanja P. Stambolić svedoči da Tito u ovom periodu, uprkos izvesnoj<br />
samostalnosti od Kominterne, nije stvarao kadrove, čak ni birao, već ih je zatekao u Beogradu,<br />
pre svega na univerzitetu, ali je pokazao neobičnu veštinu da od zatečenih kadrova načini<br />
željeni kvalitet. U Jugoslaviji je formirao sebi lojalno monolitno mlađe rukovodstvo, jezgro<br />
kasnije vlasti dopunjeno boračkim kadrom: Kardelj, Ranković, Đilas, Kidrič, Pijade. Stare vođe<br />
KPJ iščezle su u staljinskim čistkama, a novi saradnici, mahom mlađi, uglavnom nisu bili<br />
«moskalji» tj. nisu bili na obuci u SSSR-u (izuzev Kardelja, Čolakovića i Žujovića). Premda je<br />
novo rukovodstvo Titu bilo odano, niko mu nije bio mnogo lično blizak. Nadimak «Stari»<br />
odražavao je važnu patrijarhalnu komponentu autoriteta u Politbirou. Blizu svoje pedesete Tito<br />
je imao prednost godina i mladalački izgled, imponovao je mlađima od sebe, ali i uživao u<br />
njihovom društvu. Do rata je prošao tvrdu školu boljševizma, pa mu je do kraja života politički<br />
pluralizam ostao stran, a liberalizam «truo» i «anarhoidan». Iz partije su uklonjeni bivši<br />
socijaldemokratski kadrovi, počinje jačanje nepogrešivog autoriteta Partije i vođe i<br />
dogmatizacija programa. Bez dogme u ilegalnosti nije bilo akcije ni jedinstva, diskusija je<br />
unosila sumnju i kolebanje. Ali iza verbalne dogme krila se nedoktrinarnost partijskog čelnika<br />
koji nije bio knjiški čovek, već okretni operativac i autoritarni organizator.<br />
V<br />
Što je složenija situacija nudila više alternativa, to su Titove lične crte dolazile do izražaja. Rat,<br />
kao anarhično stanje, u tom pogledu bio je pravo iskušenje za pedesetogodišnjeg iskusnog<br />
ilegalca. Izgleda da je za Titovu samostalnost u ratu diplomatska okretnost bila važnija od lične<br />
hrabrosti i umešnosti komandovanja. S obzirom na mogućnosti gerilskog vođe, izveo je prilično<br />
složen manevar za priznanje NOP-a. Manevar je izveden u trouglu između Moskve, Londona i<br />
neprijatelja u zemlji (Nemci, Italijani, četnici, ustaše). Cilj ratne diplomatije, koja je opet<br />
vođena u senci moćnih struktura (saveznika sa različitim balkanskim planovima) bilo je<br />
priznanje partizanskog pokreta na Zapadu kao jedinog antifašističkog subjekta, potiskivanje<br />
četništva, a kasnije i kralja i izbegličke vlade i prikrivanje komunističkog karaktera pokreta.<br />
Pošto su saveznici priznali britanski interes u istočnom Sredozemlju, a SSSR svoje pretenzije<br />
krio, Tito je, u dosluhu sa Staljinom, takođe krijući namere, uspeo složenom diplomatskom<br />
varkom da izbori međunarodnopravno priznanje pokreta i novog režima. U manevar ove vrste<br />
spadao je i napor da se sve do pada Italije srpski sastav NOP-a prikaže kao opštejugoslovenski,<br />
pa čak i da prikrije lično nesrpsko poreklo (Đuretić 1985, II, str. 15). Nacionalna uravnilovka<br />
ratne propagande (isticanje vrlina i poroka svih naroda bez obzira na ratni učinak) ostala je<br />
trajna tekovina posleratnog balansiranja nacionalizma, a u ratu je imala višestruku ulogu:<br />
52
smanjivala je opasnost međunacionalnih osveta, a delom i neutralizovala britanska imperijalna<br />
podozrenja prema Srbima kao tradicionalnom ruskom uporištu. Na liniji vizije buduće<br />
federativne države bez vodećeg naroda Tito je svetu dozirao najviše one informacije koje su<br />
simetrično poravnavale različit udeo brutalnih šovinističkih posledica domaćih nacionalnih<br />
isključivosti. Internacionalizovanje harizme partizanskog maršala bio je važan segment prilično<br />
osmišljene politike međunarodne afirmacije NOP-a. Snaga Titovog mita umnogome je počivala<br />
na izuzetnoj veštini i sposobnosti njegove ličnosti, koju nisu ograničavali uži ideološki motivi.<br />
Đuretić piše o dostojanstvenom stavu partizanskog vođe pred Britancima prožetom<br />
državničkom uzdržljivošću i vojničkom odlučnošću, uz stalnu senku tajnovitosti, i ističe<br />
instinkt darovitog taktičara da otkrije slabu tačku obrazovanijih sagovornika i stvara breše u<br />
njihovim doktrinarnim predrasudama o Balkanu (Đuretić 1985, II, str. 19). U pregovorima oko<br />
priznavanja nove vlasti Tito je uvek ubedljivo isticao borbenost i nekompromitovanost NOP-a,<br />
kombinujući to sa obećanjima o budućoj koalicionoj vladi koja neće biti komunistička.<br />
Borbeni učinak podupiran skladom tradicionalnog i revolucionarnog slobodarstva bio je<br />
graničnik između patriotizma i izdaje. To je bila moralna osnova Titove propagande koja je<br />
postajala ubedljiva u meri u kojoj se uklapala u interese savezničkih sila. Zbog toga je Tito<br />
vlastiti manevar uvek usklađivao sa Sovjetima. Ovi su, pak, sugerirali Britancima tobožnju<br />
vlastitu nezainteresovanost za Balkan. Staljin je oktobra 1944. Čerčilu sa simpatijama govorio o<br />
mladom jugoslovenskom kralju, a Molotov, ne manje sračunato, Idnu omalovažavao<br />
jugoslovenskog maršala kao «seljaka koji se ne razume u politiku» (Đuretić 1985, II, str. 219-<br />
220). Rusi su Tita korili zbog prenagljivanja prema monarhiji, jer je trebalo podvlačiti<br />
sporazum kralja i partizana da bi se izbegao raskol u politici saveznika prema Jugoslaviji, ali<br />
ova nesaglasnost nije uticala na krajnji ishod ratnog diplomatskog manevra. Za međunarodno<br />
priznanje nije bio dovoljan osvedočeni ratni učinak, nego i konstelacija interesa velikih sila i<br />
diplomatska gipkost. O nepodudaranju ličnih i strukturnih činilaca svedoči i neuspeh vođe<br />
pokreta grčkog otpora, Markosa. Sudbina gerilskih vođa u manjim zemljama koji su stremili<br />
osvajanju vlasti, ali i bili stalno pripravni na izbeglištvo, zavisila je od raspleta situacije na<br />
glavnim frontovima i podele interesnih sfera, što je opet zavisilo od prodora trupa velikih sila.<br />
Manevarski prostor gerilskih vođa širila je donekle okolnost što Balkan nije bio središte svetske<br />
politike u ratu već (pogotovo kada su u pitanju SAD) široki frontovi prema Nemačkoj i Japanu.<br />
Pošto u Teheranu novembra 1943. nije prošao Čerčilov plan o anglo-američkom iskrcavanju na<br />
Balkanu, zbog protivljenja američkog generalštaba, uklonjena je važna smetnja Titovom<br />
manevru. Doduše, u još uvek nepredvidljivoj atmosferi iščekivanja ishoda na glavnim<br />
frontovima, Tito je u zemlji postupno jačao vojsku i stvarao osnove buduće države, boreći se za<br />
međunarodno priznanje. Odlučujuće faze u jačanju samostalnosti pokreta bile su vojnopolitičke<br />
prirode: odluke AVNOJ-a u Jajcu novembra 1943, priznanje NKOJ-a od Zapada, oslobođenje<br />
Beograda oktobra 1944, oslobođenje zemlje i proglašenje republike novembra 1945.<br />
Nakon vojne pobede nad fašizmom, uklanjanja domaće monarhističke opozicije i diplomatske<br />
obmane Zapada, ostao je Staljin kao jedina nadređena barijera zahuktalom NOP-u i njegovom<br />
harizmatskom vođi. Pred kraj rata su Staljin i SSSR bili na vrhuncu svoje slave u svetu. De Gol<br />
je Staljina zvao «divom iz Kremlja», a Tito je još uvek bio disciplinovani komunist kom je<br />
Staljin bio učitelj. Ipak nije to više bio predratni odnos moćnog državnika i šefa male sekcije<br />
Kominterne, već dvojice pobedničkih vojskovođa sa nezavisnom ratnom harizmom. U ratu se<br />
Tito još više navikao na samostalnost, a s obzirom na priznati ratni učinak, nije ni mogao da<br />
zamisli povratak u izrazito vazalni odnos prema Staljinu. U ratnoj slavi mu je ojačalo<br />
samopouzdanje, pa je nakon rata drugačije video sebe i zemlju. Po svedočenju Koče Popovića,<br />
u ratu je zasluženo izrastao u narodnog vođu i nije se kao Dimitrov i Torez podređivao Moskvi.<br />
Stalno je bio «veličanstven» pre nego što je postao «nedodirljiv» (Nenadović 1989, str. 126-<br />
131). Đilas piše da se aprila 1945. Tito u Moskvi odnosio prema Staljinu kao starijem, ali bez<br />
poniznosti, čak i s otporom prema zamerkama Jugoslaviji (Đilas 1990, str. 423). Ključni korak<br />
ka nezavisnosti bio je samostalno vođeni rat sa izrazitom ličnom komandantskom ulogom.<br />
Titovi najbliži saradnici u ratu (Đilas, Koča Popović, Tempo) svedoče da je štab, u stvari, bio<br />
Tito, a članovi CK i komandanti su mogli izneti svoje mišljenje koje bi Tito najčešće usvajao<br />
53
prećutno. Nerado je gledao na mešanje u komandovanje i negovao lične ne mnogo srdačne<br />
odnose s komandantima. I u smrtnim i pobedničkim ekstazama najbliže drugove držao je na<br />
odstojanju. P. Stambolić zapaža da stalna Titova distanca od najbližih saradnika nije bila samo<br />
znak nepoverljivosti već i svesti o vlastitoj harizmi. Jedini kolektivni sastanak Tita sa<br />
komandom, po svedočenju K. Popovića, bio je na Petrovom polju avgusta 1943. sa starešinskim<br />
kadrom 1. proleterske brigade. Inače, za razliku od Đilasa i Dedijera, koji pominju izvesne<br />
Titove ratne greške (Pljevlja, Neretva, Sremski front), Koča Popović kao operativni komandant<br />
to nigde ne čini (Popović 1988, Nenadović 1989). Đilas je ocene o Titu menjao, a s obzirom na<br />
Kočinu kritičnost, teško je verovati da krupnije Titove ratne propuste ne bi izneo. Istini za<br />
volju, u gerilskom ratovanju teže je utvrditi greške komande nego kod stajaće vojske, pa je i<br />
Titovo komandantsko umeće teže oceniti.<br />
Bilo kako bilo, Tito je, u konačnoj liniji, u ratu odlučivao o svemu i jedini je sve znao. Još u<br />
ratu je znao da neku najpoverljiviju depešu iz Moskve zadrži za sebe (Dedijer 1991, str. 339).<br />
O neprikosnovenoj moći do vlasti svedoči i njegov ratni titular. Bio je gensek KPJ, komandant<br />
Vrhovnog štaba, Predsednik NKOJ-a i član predsedništva AVNOJ-a. Partizanski pokret, koji se<br />
još u ratu trudio da se što više institucionalizuje, kao i priznati režim vlasti tražili su snažnu,<br />
ujedinjavajuću, harizmatsku ličnost. Sličnu potrebu boljševičke partije jedva da treba pominjati.<br />
Uprkos rastu slave i moći, Tito nikada nije popuštao u oprezu. Još u ratu je savezničkim<br />
misijama ograničavao kretanje bez dozvole, zadržavajući ih u glavnim štabovima i dozirajući<br />
obaveštenja (Đuretić 1985, II, str. 218). Čerčil svoj prvi susret s Titom avgusta 1944. opisuje<br />
rečima: «Maršal koga su pratila dvojica telohranitelja surova izgleda od kojih je svaki nosio<br />
automat, želeo je da ih povede sa sobom za slučaj izdaje sa naše strane. Bio je odvraćen od toga<br />
sa izvesnom teškoćom, te mu je predloženo da ih umesto toga dovede na večeru da ga čuvaju»<br />
(Čerčil VI, str. 83). Ili na drugom mestu: «Pošto je živeo na Visu 3-4 meseca pod našom<br />
zaštitom, Tito se odjednom izgubio ne ostavivši adresu, ali zadržavši stražare oko svoje pećine<br />
kako bi izgledalo da je još tu. Uputio se u Moskvu, a Molotov je to priznao. To neotmeno<br />
ponašanje Rusi pripisuju Titovoj nepoverljivosti skopčanoj s njegovim seljačkim odgojem»<br />
(Čerčil VI, str. 209). U ovom periodu Tito je već bio zapovednik značajne vojne formacije,<br />
okrunjen harizmom. U ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta, iz septembra 1944, stoji<br />
da se u ovom periodu (kada je trebalo razbiti novi nemački front sever-jug u povlačenju) Tito<br />
pojavljuje kao vojni faktor u velikom raspletu na glavnom borbenom pravcu i kao osnivač<br />
socijalističkog državnog jezgra u svetu jugoistočnih i istočnoevropskih država koje su se<br />
nalazile u punom preobražaju (Petranović 1988, str. 149). Ne više gerilska, nego stajaća vojska<br />
od blizu 800.000 ljudi bila je vojna osnova Titovog uspona kao državnog vođe 1945. godine.<br />
Sa jačanjem moći i autoriteta unutar i van zemlje rasla je i Titova lična autoritarnost što nije<br />
neobično u uslovima ratnog komandovanja i partije čija su načela bila demokratski centralizam<br />
i monolitnost. Kada se ima na umu šira balkanska neprosvećenost okoline kao i Titovo<br />
relativno oskudno obrazovanje, bilo bi nerealno očekivati demokratsko ponašanje vođe ponetog<br />
slavom ili kolegijalnost koja bi prevazilazila nužno konsultovanje. Strukturno uslovljena<br />
autoritarnost (civilizacijsko i ideološko nasleđe) lako je podsticala ličnu (Titova sklonost<br />
raskošnoj uniformi), a sjaj slave širio je prostor neodmerenoj ličnoj vlasti. Tek će sukob sa<br />
Staljinom 1948. nagnati Tita na, doduše privremeno, nešto kolegijelnije rukovođenje unutar<br />
najužeg kruga saradnika. Bespogovorni Titov autoritet i s njim skopčana autoritarnost u periodu<br />
do osvajanja vlasti bili su važna pretpostavka prevazilaženja haotične balkanizacije, ujedinjenja<br />
balkanskog prostora, ubrzane posleratne modernizacije i ograničene demokratizacije.<br />
VI<br />
Titova samostalnost pre zaposedanja vlasti bila je niža nego nakon 1945. Ni unutar prikazanog<br />
perioda nije uvek bila istog stupnja, već je konstantno rasla. U sklopu ovog procesa udeo ličnih<br />
crta ne treba potcenjivati, ali ni zaboraviti da su glavne operativne osobine vođe (oprez,<br />
budnost, disciplina, autoritarno nametanje jedinstva, monolitnost, hrabrost i osećanje opasnosti)<br />
formirane pod direktivnim uticajem poželjnog lika komunističkog kadra u ilegalnim uslovima.<br />
54
Ovaj mentalitet kadrovi će zadržati dugo i nakon osvajanja vlasti, što svedoči o postojanom<br />
naknadnom delovanju izvorne boljševičke strukture. Iz složenog uzajamnog dijalektičkog<br />
međuuticaja ličnosti mogu se ipak izdvojiti određene skolnosti i crte ličnosti koje su u<br />
posmatranom razdoblju bile delimično prigušene, skrivajući potonji probojni potencijal.<br />
Josip Broz je rođen u Zagorju, pograničnoj oblasti koja je stolećima razdvajala alpski panonski<br />
prostor, Vizantiju i Franačko carstvo, Austriju i Balkan, mađarski, germanski i slovenski<br />
prostor. U njemu se kombinuje čvrstina i bunt balkanskog plebejca sa austrijskom disciplinom,<br />
gipkošću i taktičkom podložnošću. Bio je radnik seljačkog porekla, a ne intelektualac, što je<br />
možda skopčano sa trajnim oprezom koji je poneo od zagorskih seljaka koji su stajali između<br />
dva naroda na granici, dva kulturna i politička centra moći Habzburškog carstva. Rođen u<br />
mešovitom braku Hrvata i Slovenke u mladosti nije bio nacionalista niti zagovornik integralnog<br />
jugoslovenstva. Zavičaj mu je bio odveć mali, fascinirale su ga velike države, Austro-Ugarska i<br />
prostrana Rusija. U jugoslovenstvu je bio postojan do kraja života jer je nacionalizam bio stran<br />
tvrdom klasnom opredeljenju i vezan za ličnu viziju snažne balkanske i srednjoevropske<br />
države. Bio je dinamična i nemirna ličnost, sklona putovanju, lepom odevanju i nestalnim<br />
brakovima. Do Prvog svetskog rata lutao je Evropom menjajući posao i prebivališta, a nakon<br />
iskustva u ratu, Oktobarskoj revoluciji i zarobljeništvu, nastavio je sa lutanjem po Jugoslaviji. U<br />
tom periodu se ideološki izgradio. Postao je prkosni revolucionar predvodeći demonstracije sa<br />
bombom i revolverom u džepu. Nakon prkosnog držanja na sudu i odležane robije<br />
(najpouzdanije provere odanosti klasi i partiji) nastavlja sa revolucionarnim putujućim radom<br />
po Evropi. U ilegalnosti, a ne manje i na poslovima u Kominterni, istančalo se Titovo osećanje<br />
za opasnost, oprez i sumnjičavost, ali i odlučnost i autoritarnost sa trajnom manihejskom<br />
sklonošću da okolinu deli na prijatelje i neprijatelje. Još od kraja 1920/ih on je u potpunosti u<br />
duhu vremena i ne iskače iz koloseka i vizije poželjnog boljševičkog komuniste. Sve do<br />
početka rata «Stari» ili «Valter» je virtuozni disciplinovani operativac koji ne bira alternative<br />
već sledi zacrtani kurs Kominterne. Pokazuje,doduše određenu sklonost ka manevru, gipkost i<br />
organizacionu odlučnost, ali još uvek zaostaje iza savremenika svoga ranga (Dimitrov, Toljati,<br />
Pik, Torez) koje će tek u ratu nadmašiti. U komunističkom pokretu operativci su uživali manje<br />
ugleda od vođa-intelektualaca jer je, za razliku od drugih struja, komunistička bila izrazito<br />
teorijska, sa bogatim marksističkim nasleđem. Osim najnužnije ideološke spreme, Tito nije<br />
posedovao šire obrazovanje, a za razliku od Sime Markovića i Kardelja, i ideološki radovi bili<br />
su mu neoriginalni. Ova okolnost dizala je njegovu operativnu moć i štitila ga od suvišnih<br />
dilema intelektualaca.<br />
Krajem 1930-ih došao je na čelo KPJ (koja je tada brojala oko 2000 članova), jer je vreme<br />
tražilo operativca i organizatora koji će pokret čuvati od frakcija i provokacija i zbijati mu<br />
redove. Uspon fašizma i otvorena pretnja SSSR-u potisnuli su aktuelnost vođa – teoretičara koji<br />
razrađuju nove alternative. Snabedeven raznovrsnim praktičnim iskustvom<br />
četrdesetpetogodišnji Valter bio je idealna ponuda Kominterninoj potražnji za operativnim<br />
organizatorima. Komunistički pokret je tražio operativu, a ne teoriju, idejnu i organizacionu<br />
monolitnost, a ne diskusiju, dinamično i pokretljivo rukovodstvo, a ne sedeći debatni statični<br />
štab. U ovom periodu kod Tita je formirana trajna opsednutost opasnošću od frakcionaštva. Tek<br />
nakon zaposedanja vlasti ispoljiće se konzervativne strane tvrde idejne monolitnosti, a posle<br />
smrti 1980, i dezintegrativne zbog opasnog vakuuma koji u režimima nepodejene vlasti uvek<br />
izaziva nestanak čelnog pojedinca, i kastriranje njegovog kulta. Titovo radničko obrazovanje i<br />
seljačko poreklo su, ne bez protivrečnosti, sapostojali sa neprovincijalnom sklonošću ka<br />
putovanjima, zatim snagom klasnog opredeljenja i urođenom nacionalističkom<br />
«nemuzikalnošću» i kosmopolitizmom. Dok je Staljin mladost provodio u teološkom seminaru,<br />
a kasnije u progonstvu u Sibiru, Lenjin u švajcarskim bibliotekama, Tito je bio probni vozač<br />
automobila u bečkoj fabrici «Dajmler». Neprovincijalni praktičar, koji nije stvarao nego<br />
koristio tuđe ideje do 1945, više je nesvesno nego smišljeno slabio uticaj nadmoćnih struktura i<br />
pripremio osnovu na kojoj će 1950-ih u punom zamahu pokušati da se iz njih izdvoji, opet u<br />
granicama za svagda izabranog komunističkog opredeljenja.<br />
55
Titova samostalnost do zaposedanja vlasti bila je veća nego kod običnog komunističkog vođe u<br />
ilegali ili uglednog antifašističkog gerilca. Samostalnost je počivala, s jedne strane, na ličnom<br />
učinku darovitog čelnika pokreta, a s druge, na suprotnostima velikih sila i pocepanih domaćih<br />
političkih snaga. Postojanje složenih sukoba ne samo između fašističkih i antifašističkih snaga<br />
nego i unutar svakog bloka, njihovo kolebanje, kao i haotičnost građanskog rata u zemlji širili<br />
su slobodu akcije više nego što se da naslutiti iz prikaza navedenih determinističkih spletova.<br />
Đuretić i Petranović su pokazali da je NOP sa Titom 1943-1945. pokazivao retku gipkost,<br />
elastičnost i razumevanje slojevitog odnosa među saveznicima boreći se za međunarodno<br />
priznanje. Sličan je i Đilasov sud da Tito u ratu nije odbijao sovjetske savete, ali je na<br />
neizazovan način postupao po svome. Đuretić je uočio da je relativizacija ideološkog i klasnog<br />
činioca u odnosima između članica antihitlerovske koalicije stvarala prostor za isticanje<br />
regionalnih i nacionalnih vođa. Pred opasnošću da ga Zapad ne prihvati na račun kralja, kod<br />
Tita se razvijala sklonost ka diplomatskom manevru, ali ne uvek u okvirima sovjetskih<br />
direktiva. Izgleda da je diplomatsko ratno iskustvo bilo važnije od onoga iz rada u Kominterni<br />
za vođenje neobično samostalne posleratne spoljne politike, koja je počivala na veštom<br />
korišćenju napetosti biopolarnog blokovskog sveta.<br />
Tito je u revoluciji bio nezamenljiv jer je imao sve odlike autentičnog vođe: spretnost,<br />
odvažnost, odlučnost i dovitljivost. Po Koči Popoviću, na čelnoj poziciji mu niko nije bio ravan<br />
(Nenadović 1989, str. 131). Za komandante partizanskih jedinica birao je prevashodno<br />
«Špance», izbegavajući oprezno kadrove Kominterne. Koča čak pominje «Titovu veliku<br />
vojničku obdarenost» (Nenadović 1989, str. 129), dok je Đilas govorio o nervozi, čak i naglosti<br />
u komandovanju. Iskustvo iz Kominterne mu je pomoglo da se kreće suvereno sa<br />
samopouzdanjem koje je imponovalo. Iz rata je izašao u zrelim pedesetim godinama sa oreolom<br />
oslobodioca, obogaćen iskustvom vojskovođe i diplomate koji je uspešno uklonio unutrašnje<br />
rivale i obezbedio mećunarodno priznanje. Samopouzdanje partije i vođe, a ne toliko ideološki<br />
razlaz sa SSSR-om, bili su važna osnova sukoba sa Informbiroom i posleratne žive diplomatske<br />
aktivnosti. Bilo bi nepotpuno u spletu protivrečnih činilaca koji su olakšali osvajanje vlasti<br />
(ratni učinak vojske, prodor Trećeg ukrajinskog fronta, kolebanje i prazno laviranje Engleza,<br />
nezainteresovanost SAD za Balkan, borbena i diplomatska nedoraslost četničkog protivnika<br />
itd.) ne pomenuti i monolitni operativni aparat Partije očišćene od frakcija i bespogovorno<br />
podređene vođi, koji je 1941. neobično brzo formirao vojnu strukturu i operativnu gotovost.<br />
Iskusni vođa pokreta još lakše se nešto kasnije prilagodio ulozi državnog čelnika.<br />
Višenacionalnoj državi izašloj iz rata u unutrašnjoj politici bio je još neophodniji političar vičan<br />
manevru, a ne više vođa-detonator. Premda u oblandi lične vlasti i okvirima autoritarne<br />
političke tehnologije Titovo manevarsko umeće dugo je uspešno neutralizovalo žarišta<br />
neprogresivnih međunacionalnih sukoba, a regulativna uloga njegovog ličnog autoriteta takođe<br />
se osvedočavala u prevladavanju haosa balkanske nebirokratske sredine.<br />
56
V<br />
<strong>TITO</strong> I POLITIČKA KULTURA BOLJŠEVIZMA<br />
Najopštije govoreći, politička kultura obuhvata skup svih saznajnih, emotivnih i vrednosnih<br />
stavova stanovišta prema politički značajnim sklopovima delatnosti. Tu spadaju i preovlađujući<br />
obrasci ponašanja povezani sa pomenutim stavovima, a koji su prožeti institucionalno<br />
propisanim normama vlasti (Meyer 1977, S. 7). U jezgru političke kulture je odnos prema<br />
demokratiji, tj. različito shvaćenoj srazmeri između njenih komponenata: društvenoekonomske,<br />
pravne i političke jednakosti. Temeljite razlike između političkih kultura<br />
kapitalizma i socijalizma dobrim delom mogu se objasniti razlikom u shvatanju poželjne<br />
srazmere između pomenutih ključnih komponenata. U socijalizmu su interesi prijateljskih<br />
društvenih slojeva jedinstveni i harmonični što opravdava postojanje samo jedne demokratske<br />
partije. Monopol partije počiva na istovetnosti interesa svih delova društva na čelu sa<br />
radničkom klasom, tj. na interesima partije, partijskog kadra i vođe. Iz pomenutog interesnog<br />
monizma ističu ostale idejne i institucionalne osobenosti političke kulture socijalizma:<br />
shvatanje podele vlasti i predstavničkog sistema, odnos prema sunarodnicima i manjinama,<br />
način korišćenja građanskih prava, glavni obrasci društvene integracije (partijski, državni,<br />
običajni) itd.<br />
Političku kulturu, pored ideoloških, oblikuju i manje ili više uticajni tradicijski sadržaji. Oni se<br />
razlikuju po tome da li aberatno političko ponašanje i mišljenje osuđuju blaže ili oštrije, na<br />
formalan ili neformalan način. U ovom pogledu evropska karta može se podeliti na tri oblasti:<br />
(1) anglosaksonska društvena kultura koja normira ponašanje i reguliše odnose pojedinaca i<br />
grupa čvrstim nepisanim pravilima uhodane konstitucionalne i lokalne prakse; (2) kontinentalna<br />
politička kultura, koja politički život reguliše pretežno državnim organizacijama (tradicija<br />
snažne države) i u kojoj veći udeo imaju političke ideologije. Granica između ova dva evropska<br />
tipa političke kulture je Lamanš, a ne Rajna (Rohe 1996, S. 11-14); (3) politička kultura<br />
evropske istočne i jugoistočne periferije oblikovana nestabilnom kombinacijom društvenih i<br />
državnih političkih kultura. Ove formalne razlike trebalo bi bliže objasniti da bi se potpunije<br />
sagledala upadljivost boljševičke političke kulture.<br />
Angloamerička politička kultura je od početka novog veka bila gotovo lišena feudalnih<br />
sastojaka. SAD su bile britanska kolonija, a britanska ostrva (sa izuzetkom Kromvelove<br />
diktature) još od Tjudora nisu poznavala apsolutizam, niti vojnu i birokratsku državu kao<br />
Pruska, Austrija i Francuska. U Engleskoj već od 1701. monarhija postaje svetovna ustanova,<br />
dok je na kontinentu još uvek bila neokrnjena doktrina o vlasti po milosti božjoj. Za razliku od<br />
hijerokratske Rimokatoličke crkve i istočnoevropskog cezaropapizma, u Engleskoj je<br />
prevladavao uticaj protestantizma, a u SAD raznih protestantskih sekti. Protivljenje malih sekti<br />
službenoj harizmi crkve direktno je jačalo preduzetništvo i shvatanje politike kao biznisa, a<br />
vladara ne kao genijalnog izbavitelja već kao pojedinca ne mnogo mudrijeg od drugih.<br />
Antidinastički američki puritanizam lišen monarhizma i kulta vođe, brzo je prihvatio<br />
prosvetiteljski republikanski duh Francuske revolucije. Britanski «kralj u parlamentu» bio je<br />
prelaz između evropskog dinastičkog apsolutizma i američkog republikanstva. U oba slučaja<br />
političku integraciju nije podupirala monopolska država sa snažnom kopnenom vojskom i<br />
crkvom, već ugledna sekta (u SAD) i oblasna trgovačka aristokratija (Engleska) u jezgru<br />
kapitalizma mornarice. U prelomnoj fazi formiranja moderne države odsustvo moćne kopnene<br />
vojske i birokratije (Engleska) i feudalne tradicije (SAD) uticalo je na formiranje političke<br />
društvene kulture koja se razlikovala od političkih državnih kultura evropskog kontinenta.<br />
Ove potonje su formirane u zreloj apsolutističkoj fazi feudalizma zadržavajući trajno vrednosti<br />
autoritarne poglavarske države sa dugim kopnenim granicama i snažnom stajaćom vojskom<br />
(centralizacija, birokratija, militarizam). Lična vlast je u ovim prostorima bila razvijena, a u<br />
protivrečnom i neravnomernom procesu modernizacije njena ideološka boja takođe je zadržala<br />
snažne centralističke crte: od neobično razuđenog učenja o vlasti po milosti božjoj, koje je<br />
imalo svoje hijerokratsko (harizma crkve) i cezaropapističko središte (harizma vladara) do<br />
57
svetovnih prosvetiteljskih ideologija (prosvećeni apsolutizam, harizma razuma, ateističko<br />
liberalnoburžoasko i marksističko prosvetiteljstvo). U Evropi je tradicija poglavarske države<br />
(Obrigkeitsstaat) lakše prelazila u ne manje centralističku i komandnu vlast partije, dok je u<br />
angloameričkom krugu odsustvo kopnene vojske, birokratije i feudalne tradicije (u SAD) jačalo<br />
lokalnu samoupravu i secesionizam. Dok su u SAD protestantske sekte obećavale izbavljenje<br />
sticanjem i preduzetništvom, ruski carevi su žestoko progonili sekte, a službena pravoslavna<br />
crkva je ponavljala da je car bogu nalik. Zato je M. Veber slobodarski potencijal ruske crkve<br />
cenio kao izuzetno nizak. U Istočnoj Evropi vladari su dugo zadržali patrimonijalne crte, u<br />
centralnoj i Zapadnoj Evropi su se doduše proglasili slugama, a ne posednicima države, ali su<br />
ostajali zapovednici snažnog vojnog i činovničkog aparata, u Engleskoj su bitno sužene<br />
prerogative monarha, a u SAD je politika, lišena izbaviteljske harizmatske oplate, bila najbliža<br />
biznisu. Politička kultura društva sve jasnije se odvajala od političke kulture države. U središtu<br />
prve bilo je leno namesto prebende, sekta namesto crkve, trgovačka mornarica je zauzimala<br />
mesto kopnene vojske, lokalna samouprava je bila važnija od centralističke birokratije, a vladar<br />
kao posednik službe i podređen parlamentu zamenio je vladara kao patrimonijalnog posednika<br />
države u privatnopravnom smislu.<br />
Balkanska politička kultura ne može se jednoznačno svrstati ni u jedan od pomenutih tipova. U<br />
njenom formiranju preplitali su se različiti zakasneli državni i društveni činioci. Balkanska<br />
periferija primala je državne uticaje preko nemačkih i austrougarskih obrazaca poglavarske<br />
države, ali se birokratizaciji protivila uporna patrimonijalna osmanska labilnost poseda, karijere<br />
i zakona. Nije bilo plodnog preduzimačkog «liberalizma sekti» nego isključivog<br />
konfesionalnog i verskog rata. Umesto verske tolerancije, cezaropapizam se razvijao u pravcu<br />
specifično labilnog militarizma. Stalno ratno stanje bilo je samo jedan od razloga nestabilnosti<br />
režima. Civilna vlast skorojevićevskih dinastija bila je u stalnoj senci vojnog prevrata, a<br />
pretorijanski antimonarhizam pratilo je institucionalno i idejno krhko republikanstvo. Čak ni<br />
srpski narod, koji je na Balkanu jedini u 19. i 20. veku imao neuvezenu vlastitu dinastiju, nije<br />
negovao monarhističku političku kulturu. Republikanstvo pojedinih stranaka nije bilo rezultat,<br />
pre svega, zrele i napredne demokratske svesti već više otpora dvoru, dinastičkoj naciji ili<br />
odsustva podaničke poslušnosti koju formira disciplina vojske, birokratska subordinacija ili<br />
harizma vladara po milosti božjoj. U kolebanju između birokratizacije i anormativnih<br />
nacionalnih i socijalnih ideologija, austrougarskog etatizma i osmanskog običaja sa krupnom<br />
ulogom presedana, trajno je opstajala jedino solunaška oslobodilačka politička kultura prožeta<br />
hajdučko komitskim pretorijanstvom. Zbog hronične egzistencijalne nesigurnosti prostora na<br />
razmeđi imperija odveć euforično i emotivno prihvatane su vizije nacionalnog i socijalnog mira<br />
bliže idiličnoj zajednici nego stabilno uređenom društvu. Složene integrativne ustanove<br />
(monarhija, partija i sl.) takođe su bile bliže zajednici nego društvu. Odveć emotivno shvaćeno<br />
zajedništvo troimenog naroda ili socijalističkog bratstva i jedinstva, koje veže zajednički<br />
neprijatelj, bilo je u temelju političke kulture koja je balkanske narode gurala iz zajedništva u<br />
sunovrat i rat i obratno. Istoriografija i predanja su obraćali pažnju na junake i izdajnike, a ne na<br />
kompromisne mirotvorce. Koliko god naizgled homogena, ni politička kultura socijalizma nije<br />
uspevala da trajno prevlada snažne tradicionalne napetosti prostora. U Sovjetskom Savezu je uz<br />
službeni marksizam-lenjinizam opstajala subkultura «samizdata», u Poljskoj je pored<br />
komunističke bila prisutna katolička i zapadna laicistička politička kultura, a jugoslovenska<br />
samoupravna ideologija pokrivala je još šarenije nasleđe koje nije bilo teško razbuditi.<br />
Južnoslovenski narodi su 20. vek ušli sa skromnim demokratskim i državnopravnim<br />
potencijalom, ali sa solidnim oslobodilačkim, zavereničkim i pretorijanskim iskustvom. Bio je<br />
to balast nasleđa koji je trajno pritiskao prosvetiteljski boljševički laicizam. Istini za volju, ni u<br />
ostalim delovima sveta liberalna tradicija nije bila naročito postojana. Kako je zapazio Robert<br />
Dal (Dahl), 1971. godine samo je 7 od ukupno 26 razvijenih poliarhija imalo stabilne<br />
demokratske strukture koje su u ovom veku bile lišene režima nepodeljene vlasti. Ostale je ili<br />
direktno ustoličio pobednika nakon <strong>Drugo</strong>g svetskog rata (Nemačka, Italija, Japan, Filipini), ili<br />
su uvedene direktnim ili indirektnim uticajem američke vojske (Cit. prema Glaessner 1994, S.<br />
58
173-174). Balkan je pored nestabilne okupatorske volje, bio izložen i uticaju domaćeg<br />
haotičnog političkog nasleđa.<br />
Nije cilj ovoga izlaganja da ni izdaleka pruži celovitu sliku jugoslovenske socijalističke<br />
političke kulture, niti glavne uzroke njene promene. Biće reči najviše o sadržajima koji su<br />
vezani za Titovu aktivnost, strukturnim i ličnim aspektima ponašanja vođe. Određene procese<br />
vezane za Titovu ličnost na vlasti donekle je moguće apstrahovati iz složenog događajnog niza<br />
jer je u osnovi reč o relativno homogenom istorijskom razdoblju (1945-1990) u unutrašnjem i<br />
spoljnopolitičkom pogledu. Jednopartijski režim u Jugoslaviji i u njenom okruženju, relativno<br />
visoki ugled ideje i prakse socijalizma u svetu i postojanje blokovske i ideološke podele sveta<br />
uslovili su neprekinuti kontinuitet političkih i idejno-ideoloških procesa u periodu Titove vlasti<br />
i njegovog posthumnog neprikosnovenog kulta. Unutar ovog perioda bilo je nekoliko značajnih<br />
unutrašnjih i spoljnopolitičkih prekretnica Titove politike koje su modifikovale, ali ne i<br />
strukturno izmenile osnovna opredeljenja jugoslovenskog vrha. Tito je na vlast došao kao<br />
čvrsto formiran, iskusan i zreo komunista, osvedočen u ilegalnom radu i oslobodilačkoj borbi.<br />
Takav je i sišao sa političke scene, a čvorna lična načela, kao i ideologija partije koju je vodio<br />
bili su relativno postojani. Ova okolnost u mnogome olakšava prikaz političke kulture<br />
razdoblja; jer što je istorijski proces duži to se jasnije ispoljava njegov dublji smisao i funkcija<br />
njegovih aktera. Pri tome treba imati na umu različite faze relativno homogenog razdoblja i u<br />
njima prisutno različito uspešno usklađivanje gipke spoljne i kruće unutrašnje politike.<br />
U autoritarnom boljševičkom okviru i zatočen domaćim konzervativnim nasleđem, Tito i KPJ<br />
bili su snažni inicijatori protivrečne modernizacije jugoslovenskog društva. Ostvarenje ciljeva<br />
modernizacije je na trusnom području iziskivalo složeni politički manevar i gipku taktiku kojoj<br />
nisu bili dorasli mnogi raniji balkanski vlastodršci. Nagla, ubrzana i radikalna modernizacija<br />
svih segmenata društva iziskivala je snažna organizaciona sredstva. Iz rata i armije izrasla<br />
monolitna i jedinstvena partija, lišena frakcija, bila je za Tita jedina pouzdana avangarda<br />
radničke klase, garancija jedinstva države i najpouzdanija poluga vlasti. U svim fazama<br />
njegove vlasti prioritet tzv. partijskog nad državnim pravom bio je nesporan. Uverenje da je<br />
jednopartijski režim nadmoćan nad višepartijskim, da demokratija treba da bude podređena<br />
socijalnoj pravdi, zatim kritika pravnog formalizma, relativizacija građanskih prava i dinamičko<br />
shvatanje ustavnosti jesu načela klasičnog boljševizma, ali i uporišne tačke Titovog viđenja<br />
legitimnosti socijalizma. Tito se i na vlasti teško oslobađao opsesije jedinstvom partije iz<br />
ilegalnog doba, a prioritet socijalne jednakosti i idejno-ideološke homogenosti nad<br />
pluralističkom demokratijom bio je za njega aksiom. Unutar ovog gledanja podsticao je i<br />
podržavao raznolike demokratske ideje, ali pod uslovom da se ne pređe Rubikon, a to je bio<br />
monopol na vlast radničke partije, njenog vrha i vođe (Milosavlevski 1990, str. 181, Perović<br />
1991, str. 194). Monolitnost je pravdana spoljnom opasnošću, naročito sovjetskom budnošću, a<br />
zatim strahom od frakcijskog rasula koje bi podstaklo nacionalne sukobe. Teško je reći da je<br />
Titova vlast bila nelegitimna s obzirom na masovnu podršku partiji i vođi, ali i levičarski duh<br />
epohe. Poželjna beskonkurentska vizija društva, koju je nametala komunistička partija, bila je u<br />
znaku retoričke nadmoći bratstva i jedinstva i ekskluzivnog jugoslovenskog puta u pravedno i<br />
demokratsko društvo. Zamisao i praksa neposredne samoupravne demokratije proizvođača koju<br />
nadzire partija kao umna radnička avangarda oblikovala je političku kulturu koja je trpela<br />
snažne proliberalne uticaje različitog porekla. Ovi su izvirali iz otvorenosti prema svetu, zatim<br />
zahuktale i imperativne kritike staljinizma i sovjetske prakse, ali i potreba tržišta i nacionalnodržavne<br />
decentralizacije. Beskonkurentskoj propagandi u višepartijski i konstitucionalno<br />
relativno neiskusnoj sredini nije bilo teško da nesporni rast standarda i socijalnu sigurnost u<br />
dužem periodu prikaže pre svega kao rezultat aktivnosti partije i time obezbedi lojalnost.<br />
Istražujući pretenziju na legitimnost, veru u legitimnost i oblike vršenja vlasti Veber je čak<br />
tvrdio da se ne mora uvek ispitivati ispravnost legitimišućih normi. Lojalnost se, naime,<br />
obezbeđuje ukoliko se pojedincima osiguraju lični interesi i vrednosti (materijalna jednakost,<br />
pravda, mir i solidarnost, a zatim efikasnost i materijalno tehnički napredak). Sve do polovine<br />
1960-ih Titova vlast se mogla osloniti na rezultate ekonomskog razvoja i modernizacije. Sa<br />
pojavom ekonomskih teškoća, a kasnije i krize rasli su nezadovoljstvo i sukobi, a time i<br />
59
aktuelnost ideologije i kulta vođe kao sredstva integracije i osiguranja lojalnosti. Premda u<br />
osnovi postojana, isključivo odozgo dozirana politička kultura je, u skladu sa političkim<br />
zaokretima, povremeno modifikovana. Sve do 1949. prevladavali su sovjetski obrasci, u drugoj<br />
fazi do 1965. na delu je bio samoupravni federalizam uz blagi nadzor partije, od 1966. do 1980.<br />
uključivanje konfederalnih sadržaja praćeno je jačanjem uloge partije, a od Titove smrti do<br />
1992. naporedo slabe partija i država. Prikazano stanje bilo bi jednostrano svoditi na goli<br />
dualizam ili kolebanje između oprečnih teorijskih modela: liberalna demokratija i totalitarna<br />
država, partijska konstitucionalna država, stabilna autoritarna i konfliktna demokratska<br />
višenacionalna država, prividno samoupravljanje i tvrda kadrovska uprava. Još manje je korisno<br />
političku kulturu jugoslovenskog socijalizma svoditi isključivo na pomenute manje ili više<br />
poznate modele, jer iako ovi pomažu razumevanju funkcije pojedine komponente, ne mogu<br />
objasniti prirodu njhovog manje ili više protivrečnog spoja.<br />
1. Partija<br />
Partija je bila glavna poluga Titove vlasti bez čijeg monopola, kako god se ovaj nazivao<br />
(rukovođenje, vođenje, usmeravanje), nije mogao da zamisli socijalizam. Odlučno je odbacivao<br />
višepartijski sistem iz više razloga. Partija je bila organizator patriotskog antifašističkog otpora,<br />
dok je građanska opozicija bila uglavnom pasivna ili sarađivala sa okupatorom. Višestranački<br />
sistem je u međuratnoj Jugoslaviji delovao dezintegrativno, a u novom režimu postojala je<br />
opasnost da u legalizovanim strankama oživi revanšizam i izbiju novi unutrašnji sukobi. Osim<br />
toga Sovjetski Savez je budno pratio razvoj stanja u Jugoslaviji, a Tito je dugo strepeo od<br />
sovjetske intervencije. Uz sve to, politička kultura velikog dela evropskog okruženja bila je<br />
jednopartijska, a u nerazvijenim zemljama još više. Na kraju, protivljenje Staljinu i izlazak iz<br />
lagera ojačali su Titov ugled u svetu i u dobroj meri neutralizovali prigovore o nedemokratskoj<br />
prirodi jugoslovenskog režima. Bilo bi pogrešno ove razloge odbacivati kao puku<br />
ideologizaciju, ali ne treba zaboravljati da je monopolska uprava bila lišena provere u<br />
nadmetanju za vlast sa rivalskim partijama, što je jačalo neodgovornost rukovodećih kadrova.<br />
Kadrovi, doduše, za učinak jesu odgovarali partiji, ali je ova odgovornost bila osobena zato što<br />
nije pretila padom s vlasti cele partije.<br />
U više navrata Tito je direktivno osporavao racionalnost višepartijskog sistema, a monizam je<br />
bio ključna sastavnica samoupravne političke kulture: «Višepartijski sistem bi kod nas uneo<br />
konfuziju... Sva rukovodstva buržoaskih partija su se kompromitovala saradnjom sa<br />
okupatorom... Narodne mase su prišle nama i prihvatile naš program. Zašto sada da izmišljamo<br />
neke nove partije» (Tito 1980, str. 327). Na drugom mestu on višepartijski sistem osporava<br />
verom u nužno odumiranje partije i države: «Jasno je da mi ne odobravamo višepartijski sistem.<br />
Kod nas je jedino KP sprovela revoluciju i vodila oslobodilački rat. I ta partija će jednoga dana<br />
odumrijeti. Kod nas se ide putem demokratizacije koja povlači za sobom i nestanak države»<br />
(Štaubringer 1976). Ovde bi se odmah moglo zapaziti da oslobodilački učinak, na kome Tito<br />
insistira, u drugim sredinama nije bio presudan za održanje na vlasti. Čerčil je jula 1945.<br />
poražen na izborima iako je nekoliko meseci pre toga izišao iz rata kao pobednik. U balkanskoj<br />
političkoj kulturi,međutim, oslobodilački učinak bio je ključni i nije slučajno Tito uvek<br />
podsećao na ratni učinak partije kao legitimnu osnovu trajnog posedovanja vlasti.<br />
Revolucionarni suverenitet počivao je na ratnom učinku, a prioritet partijskog prava bio je<br />
samorazumljiv. To je Tito jasno podvukao na 5. plenumu CK SKJ maja 1952: «Mi smo članovi<br />
plenuma izabrani od 100.000 članova partije (očigledna greška jer je partija još 1948. imala<br />
468.000 članova – prim, red.) i ako mi stojimo na tom stanovištu da Partija odgovara za<br />
cjelokupni društveni i privredni razvoj života uopšte, onda mi koji smo izabrani važniji smo<br />
nego svi zakonodavni odbori i te komisije, i ovdje u prvom redu treba da padnu te osnovne<br />
zamjerke, primjedbe i drugi dodaci» (Sednice CK KPJ 1948-1952, 1985, str. 667-669).<br />
Ogoljeni oslobodilački mentalitet komunističkih kadrova živo pokazuje iskaz jednog borcakadra<br />
koji je u ratu ranjen: «Kada si dao ulog u krvi, onda si odbojan prema svemu što ruši taj<br />
60
tvoj ulog (nacionalizam, rušenje jedinstva i sl.)». Rasprava se obično dopuštala samo unutar<br />
partije, jer je tu lakše bilo ostvariti jedinstvo, a državni organi su samo formalno potvrđivali<br />
partijske odluke. Tito je i tu bio jasan: «Mi smo iznijeli tako reći cjelokupnu pripremu<br />
revolucije i revoluciju na svojim leđima i mi imamo glavnu riječ da kažemo... Ja nisam spreman<br />
da primim odgovornost pred partijskom organizacijom za ono o čemu nisam čuo mišljenje<br />
partijskog foruma, a mišljenje partijskog foruma i najvišeg foruma je rezultat zdravog<br />
pozitivnog mišljenja svih naših građana (Sednice CK KPJ 1948-52, 1985, str. 669). Za razliku<br />
od Staljina, Tito se uvek trudio da ličnoj vlasti da oblik partijske odluke. Teško je reći čija je<br />
moć unutar Politbiroa bila veća, Titova ili Staljinova. Tito je sednice vodio i završavao naizgled<br />
demokratski, «kako CK odluči», ali se znalo šta će CK odlučiti. Staljin čak nije ni vodio<br />
sednice Politbiroa, već bi obično bez reči slušao argumente učesnika, a onda bi svaki problem<br />
rešio sa plebejskim sarkazmom, s napola šaljivim, a ipak opasnim pretnjama, ili bi ga naprosto<br />
odbacio odmahnuvši nervoznim omalovažavajućim pokretom ruke (Deutscher 1977, str. 316).<br />
Moć oba lidera neretko je počivala na arbitraži između sukobljenih frakcija. Tito je uvek<br />
podsticao diskusiju, ali je poslednja reč bila njegova. Premda mu je autoritet počivao na<br />
poštovanju stroge partijske discipline, partija je kod Tita imala veću ulogu nego kod Staljina. U<br />
SSSR-u lična moć Staljina nije bila sputana partijom već je išla na račun smanjenja uloge<br />
partije. Između 18. i i 19. kongresa sovjetske partije proteklo je 13 godina (1939-1952), dok su<br />
se u Jugoslaviji kongresi održavali u pravilnim razmacima. Premda je za primenu Staljinovih<br />
direktiva u mobilizaciji članstva bilo neophodno aktivirati formalno legitimni Politbiro i CK,<br />
ipak su ova tela bila podređena vođi i razbijana bez homogene opozicije. Tito je, pak, katkad<br />
znao i da taktički popusti pred jedinstvenim blokom republičkog rukovodstva (Perović 1991,<br />
str. 280). U oba slučaja harizmatski autoritet vođe bio je bespomoćan bez partije, čiji je aparat<br />
bio neophodan za operacionalizaciju direktiva. Kod Staljina je najmoćnije telo bio njegov lični<br />
sekretarijat, povezan sa posebnim sekretarom u aparatu CK radi pribavljanja obaveštenja<br />
(Ennkner 1996, str. 107). Staljin je sačuvao vlast tako što je Politbiro i Sekretarijat držao strogo<br />
odvojenim, a jedina veza između dva tela je bio on lično(Deutscher 1979, str. 110). Staljin je<br />
Politbiro, koji je trebalo da bude telo za kreiranje politike, lišio aparata neophodnog za<br />
sprovođenje bilo kakve politike. I Tito je bio spona i vrh države, partije i vojske, ali zbog snage<br />
autoriteta i besprizivne arbitarne uloge pomenuti oprez nije mu bio izrazit kao kod Staljina.<br />
Uloga partije nije bila istovetna kod svih socijalističkih vladara. Premda brojna, KP SSSR-a<br />
nije bila masovna populistička organizacija, već čvrsto centralizovani aparat vlasti. Godine<br />
1976. brojala je oko 15 miliona članova. Posle Lenjinove smrti partijska mašina bila je<br />
podređena izgradnji harizme Staljina i njegove grupe koji je frakcijske sukobe rešavao<br />
masovnim terorističkim čistkama. Nakon Staljinove smrti partijska mašina bila je u službi<br />
koalicije moćnih blokova koji su predstavljali različite interesne skupine među partijskom<br />
elitom i nomenklaturom (Medvedev 1988, str. 256). Dugo je vrh bio oligarhijski, bez izuzetno<br />
nadmoćnog vođe. Svaki član Politbiroa predstavljao je neku važnu skupinu (vladu, vrh, sovjet,<br />
vojnoindustrijski kompleks, KGB ili najveće republike). Kandidati za člana Politbiroa, članovi<br />
sekretarijata i CK predstavljali su manje važne skupine ili profesionalne grupe. Koalicije su<br />
stvarane po sistemu mreže patrona i klijenata, a generalni sekretar se borio za većinu u<br />
Politbirou. U SKJ bila je slična situacija, ali bez jedinstvene nomenklature, već u obliku<br />
nacionalno podeljene policentrične kadrovske uprave (<strong>Kuljić</strong> 1989). To je interesnoj<br />
polarizaciji davalo drugačiji ton jer su interesi među republikama drugačije usklađivani nego<br />
među profesionalnim grupama. Zato je ujedinjavajuća uloga Tita bila drugačija. U oba režima<br />
bilo je osamostaljenja policijskih vrhova (Jagoda, Ježov, Berija, Ranković – Stefanović) i<br />
sukoba resora (Ježova i Berije u NKVD-u, Ždanova i Ježova oko političkog obrazovanja i uloge<br />
čistki, Ždanova i Maljenkova oko uloge partije, Kardelja i Rankovića oko uloge saveznih<br />
organa, Koče Popovića i Gošnjaka oko spoljne politike itd.). Sukobe je vođa rešavao<br />
arbitražom, jačajući vlastiti autoritet prizivanjem partijskog jedinstva.<br />
2. Samokritika<br />
61
Svaka partija insistira na disciplini i jedinstvu, ali je u partijama boljševičkog tipa jedinstvo bilo<br />
više od rutinskog ustrajavanja na slozi, a disciplina više od preduslova organizacione<br />
efikasnosti. Poštovanje jedinstva partije bila je dužnost ne prema sebi samom niti partijskim<br />
drugovima, nego moralni dug klasi koja ima istorijsku misiju oslobođenja društva. Jedinstvo<br />
komunističke partije na vlasti bio je spoj zajedničkog oslobodilačkog iskustva, fetišizovanog<br />
jedinstva i samokritike. Sa povlačenjem starih boraca i izmenom strukture članstva menjali su<br />
se i mehanizmi očuvanja partijskog jedinstva. U ratu i neposredno nakon toga disciplina je bila<br />
gotovo vojna, što je bio odraz strukture članstva. Na početku rata KPJ je brojala oko 12.000<br />
članova, a na kraju oko 140.000, od toga u armiji oko 85.000 (Bilandžić 1979, str. 101). Posle<br />
sovjetske komunističke partije bila je to najjača komunistička partija na vlasti. Do 1948. u<br />
strukturi članstva prevladavali su siromašni seljaci i seoski proleteri (49%), radnici (29%),<br />
intelektualci (14%), ostali 7%. Od tada raste udeo službenika iz partijskog i državnog aparata<br />
(Sednice CK KPJ 1948-1952, 1985, str. 717). Neuko članstvo nije, doduše, donosilo glavne<br />
odluke, ali ih je sprovodilo po obrascu netolerantne tradicionalne političke kulture. Situacija se<br />
postupno menjala sa rastom mlađeg neboračkog partijskog članstva, pa je SKJ 1966. dosegao<br />
milion članova, nakon čega se ovaj broj ustalio. Sa opadanjem starih boraca u partiji slabio je<br />
duh ratnog drugarstva (kamaraderije) prekaljenog u oružanoj borbi, gde članove partije veže<br />
uvek budni neprijatelj. Borci su nakon zaposedanja vlasti ostali među sobom odani, patron je<br />
štitio klijenta, ratnom drugu se tolerisao i prestup, neproverenom članu ne. To je jačalo<br />
jedinstvo vrha, ali je širilo dezintegrativni nebirokratski duh.<br />
Samokritika je javno priznanje greške u radu vrednosno nadređenoj partijskoj organizaciji i<br />
važila je za sve članove partije bez obzira na hijerarhijski položaj. Živu sliku samokritike<br />
dočarava nepotpuni zapisnik sa sednice Politbiroa CK SKJ 4. marta 1947: «Povodom propusta<br />
u otkupu kritikovan je B. Nešković, a sve to Marku izgleda kao da kod Blaška nema vjere u<br />
Partiju... Blaško ne može da dođe svjesti. Shvata da može da griješi. Ali sumnja da radi protiv<br />
linije partije – kad pomisli koža mu se naježi... Tito - Đido (koji je pitao kako se odnosi Blaško<br />
prema kritici, a ne cifre ?) ima pravo. Nije bitno kad je šta bilo, nego kako se odnosiš prema<br />
kritici. Hoćemo da odeš s ubeđenjem da je kritika pravilna... Milentije – Posle Blaška najkrivlji<br />
on, jer je u CK Srbije odgovoran i on. Usvaja kritiku i smatra da su išli 'svojim' pravcem, kao<br />
tele, nisu imali izrađen stav nego od situacije do situacije. U otkupu smo imali oportunističku<br />
liniju» (Zapisnici 1995, str. 192-194). Komunisti su bili ubeđeni u nepogrešivost kursa partije.<br />
Ova vera objašnjava njihovu ideološku doslednost, ali i odsustvo otpora i samokritiku<br />
uklonjenih. Samokritika je bila rezultat interiorizovane samosvesti da je emancipatorska partija<br />
uvek u pravu i da bez jedinstva nema akcije. Đilas je pamtio da su najhrabriji sa bojišta, kao<br />
Sava Kovačević, znali na sastancima da se dirljivo raskritikuju i šibaju po sebi. Premda<br />
svetovne, komunističke partije su koristile sredstva za snaženje jedinstva oprobana u verskim<br />
organizacijama. Poistovećenje sa partijom bilo je do te mere snažno da je mogući ili realni<br />
raskid dovodio u pitanje smisao života komunista. Tako je, kajući se zbog kolebanja između<br />
dve harizme Rodoljub Čolaković jula 1948. dospeo na ivicu sloma iz koga ga je iščupala<br />
samokritika: «Čitav spor između nas i VKP(b) mene je ne samo pokolebao nego i potpuno<br />
demoralisao... Tvrdio sam da mi ne bismo mogli izgraditi socijalizam bez pomoći SSSR-a...<br />
Doživeo sam moralni slom. Hteo sam da se ubijem. A onda pomislim: Reći će da ga je ubio<br />
Tito. Napisao sam izjavu da hoću da istupim iz Partije. Drugarska kritika – dezerterstvo,<br />
kapitulantstvo. Što će vam čovek kome je sve pusto, prazno; kad bi se čovek mogao za nešto da<br />
bije, pa makar i protiv CK, onda bi mogao da živi. Postavilo se pitanje daljeg razvitka<br />
revolucije. Tuku nas braća komunisti, tuku nas imperijalisti. Razgovori su me doveli do toga da<br />
sam na ovom primeru naše partije shvatio, postalo mi je jasno da se ima zašto živeti i boriti.<br />
Zahvalan sam Titu i Bevcu. Gde su uzroci moje kolebljivosti – teoretska zaparloženost –<br />
dogmatizam. Ne radimo već dugo, teoretski ne radimo. Teoretska nesposobnost. Ja sam<br />
pokušao da to objasnim. Moje poreklo, vaspitanje, Kominterna. Lično pozdravljam. Slažem se<br />
sa tim što je naša Partija preduzela po pitanju odnosa sa VKP(B)» (Zapisnici 1995, str. 1995,<br />
str. 254-255). Ovom navodu ne treba komentara jer dovoljno svedoči o prožimanju ličnog i<br />
partijskog. Verovatno ovakvog «kuvanja» i ubeđivanja nije bilo na nižim stupnjevima partijske<br />
62
hijerarhije, gde su sumnjičenja i hapšenja ibeovaca bila masovnija. Tito je strahovao da se<br />
1948. vrh ne pocepa, a osim toga, Čolaković je bio važan svedok Titove i Kardeljeve prošlosti.<br />
U njegovoj ispovesti uočljiva je drama «moskalja», partijskih aktivista formiranih u<br />
Kominterni, razapetost između dva besprizivna autoriteta i bezuslovna odanost partiji kao<br />
otelovljenju klasne pravde. Staljin je pisao da je samokritika najveće blago partije, a dugo su<br />
partijski sastanci KPJ redovno imali poslednju tačku dnevnog reda – kritika i samokritika. Tito<br />
je uvek nakon čistke insistirao da poraženi javno priznaju greške i do kraja života bio je uveren<br />
da je to neophodno partiji. U više navrata je izričito naglašavao značaj samokritike. U govoru<br />
aktivu Srbije oktobra 1972. javno je definisao dijalektiku kritike i samokritike: «Poznato je da<br />
su kritika i samokritika uvjek bile u našoj Partiji odlučujući faktor naročito kada je dolazilo do<br />
izvjesnih kriza i potrebe da se uspostavi jedinstvo. Mislim u prvom redu na jedinstvo misli i<br />
akcije, što je danas naročito važno. Kritika pomaže da dublje sagledamo razne slabosti, razne<br />
promašaje, propuste itd. Samokritika nam pomaže da se sve to lakše i čim prije ukloni.<br />
Samokritika djeluje vaspitno i učvršćuje lik komuniste, lik revolucionara. Bojati se samokritike<br />
kao i kritike, to je malograđanska osobina i komunisti moraju u sebi savladati tu manu<br />
(Dragosavac 1985, str. 267). Juna 1971. zamerio je beogradskoj organizaciji SK na otsustvu<br />
samokritike: «Moram da vam kažem da ovdje nisam čuo samokritiku. A ja sam navikao na<br />
snažnu kritiku i samokritiku» (Perović 1991, str. 278). Na isti način je upozoravao hrvatsko<br />
rukovodstvo 1971: «Ako nema samokritike ne može niko od nas, pa ma ko to bio, uključujući i<br />
mene polagati pravo na puno povjerenje» (Dragosavac 1985, str. 150). Samokritika ujednačava<br />
stavove, a pošto je javna, obavezuje na disciplinu. Brutalno pranje mozgova na Golom otoku<br />
verovatno je bila najdrastičnija verzija ustrajavanja na neophodnosti samokritike kod<br />
jugoslovenskih komunista. Izuzimajući progon ibeovaca, Titove čistke su se upadljivo<br />
razlikovale od Staljinovih po opsegu pritiska i terora. Ali u oba slučaja je prevladavalo<br />
nepokolebljivo uverenje o moralnoj nadmoći revolucije i neophodnosti monolitnog jedinstva. U<br />
tom pogledu nije se Tito menjao niti prilagođavao više od pola stoleća, od 1928. do 1980, bez<br />
obzira na promene u sastavu partije (opadanje boraca, priliv stručnjaka, omladine i karijerista),<br />
usavršavanje propagande i informisanja i rast obrazovanja uopšte. Nepoljuljana vera u<br />
ispravnost i moralnu nadmoć komunističke ideologije gonila je Tita na jačanje partije kao<br />
avangarde. Osim toga, i federativna država je tražila homogenost, pa je parola bratstvojedinstvo<br />
najbolje izražavala Titov integralizam. Bratstvo je označavalo čvrstu federativnu vezu<br />
između nacija. A jedinstvo je bilo partijsko načelo.<br />
Jedinstvena partija, lišena frakcija, bila je uslov zaštite i odbrane države izložene hegemonim<br />
pritiscima velikih sila, naročito Sovjetskog Saveza. Staro je pravilo da je stupanj demokratije<br />
obrnuto proporcionalan vojnopolitičkom pritisku koji opterećuje njene granice. U svakoj<br />
ideologiji isticanje neprijatelja podstiče mobilizaciju i homogenizaciju partije. Promene u<br />
akcentovanju neprijatelja u ideologiji svedoče o zaokretu kursa partije. Nezavisno od ove<br />
sistemske potrebe za neprijateljem, Tito, formiran u ilegalnoj boljševičkoj političkoj kulturi,<br />
stalno je bio budan i oprezan, a u poznijim godinama je neosnovano optuživao saradnike za<br />
zaveru i špijunažu. Kada bi izbili sukobi i razilaženje u partiji, a pojedinci se izdvajali, Tito je<br />
stalno tragao za frakcijom i pitao se «da li je nešto organizovano». Sumnjičio je 1971. srpsko<br />
rukovodstvo da održava vezu sa Rusima, pa je Mijalka <strong>Todor</strong>ovića u Moskvi pratio i<br />
kontrolisao vojni ataše (Vuković 1989, str. 519-522), a Tripalu se žalio da ima informaciju da je<br />
Ali Šukrija turski špijun (Tripalo 1990, str. 79). Titovu ličnu nepoverljivost i strah od zavere bi<br />
trebalo razlikovati od sistemske institucionalne potrebe partije za isticanjem neprijatelja radi<br />
zbijanja unutrašnjih redova. Borba je bila univerzalni izraz za savlađivanje otpora u ilegalnom<br />
radu, ratu i proizvodnji, heroizam poželjni obrazac ponašanja prema neprijatelju a ne prema<br />
vlastitoj partiji, a gvožđe i čelik simbol čvrstine. Još je Lunačarski 1907. pisao da se u procesu<br />
organizovanja proletarijata pojedinac iz gvožđa pretvara u čelik, Josif Džugašvili je 1912.<br />
postao Staljin (čelični), a Ostrovski je vaspitanje boljševičkog kadra opisao u romanu «Kako se<br />
kalio čelik». Čvrstina i monolitnost pokreta su u ilegalnim uslovima čuvali organizaciju od<br />
provala, a frakcije su slabile jedinstvo akcije. Zbog strepnje od frakcijske podele KPJ, u<br />
Jugoslaviji čak ni u periodu najžešćeg antistaljinizma Trocki ni drugi Staljinovi rivali nisu<br />
63
ehabilitovani. Tito je oktobra 1949. otvoreno rekao da je trockizam bio štetan i ta ocena je<br />
ostala konačna. Zbog opreza od pravdanja frakcionaštva jugoslovenski komunisti vraćaju se<br />
Marksu i Lenjinu, a ne boljševičkim jereticima iako su trockistički argumenti prećutno<br />
korišćeni u kritici staljinizma.<br />
3. Organizovanost masa<br />
Osim bojazni od strane intervencije i unutarpartijskog raskola Tito je strepeo i od<br />
nekontrolisanog ponašanja masa. Premda je često mitingovao i procenjivao raspoloženje masa,<br />
pribojavao se od «unošenja nacionalizma u mase». Odmah je uočio 1968. opasnost da se<br />
studentski pokret poveže sa radničkim nezadovoljstvom (na čijem sprečavanju je radila čitava<br />
mašinerija CK Srbije), osećao je da je u hrvatskom nacionalizmu 1971. bio najopasniji pokret<br />
izvan kontrole partije i ponavljao «mi moramo raditi da učvrstimo situaciju i ne dozvolimo da<br />
nas odozdo jednog dana pokrene stihija za koju ne znam gde bi završila» (Dragosavac 1985, str.<br />
537). Izvan partije nije smelo biti političke akcije pogotovo ne nacionalnih pokreta. Klasno je<br />
imalo bezuslovni prioritet nad nacionalnim, a podvlašćeni su morali živeti u uverenju da je<br />
rukovodstvo jedinstveno što utiče i na jedinstvenost naroda. Kada je Tito aprila 1971. pitao<br />
Nikezića zašto je sednica CK Srbije bila zatvorena, ovaj mu je odgovorio: «Da smo objavili ono<br />
što je bilo na toj sednici, nas i Hrvate niko više ne bi mogao pomiriti». A Tito se složio: «No<br />
dobro ako je tako» (Đukić 1990, str. 64). Raskoli između frakcija prikrivani su «staniolom<br />
doktrinarne rasprave» u kojoj su se svi pozivali na službene marksističke partijske stavove.<br />
Zbog Titovog ugleda borba različitih struja unutar SKJ stalno se vodila uz uzajamno citiranje<br />
Titovog mišljenja i stalno pozivanje na njega. Inače se nije mogla obezbediti prohodnost iskaza.<br />
Refomističke struje unutar partije su svaki pokušaj promene zavijale u debelu ideološku<br />
ambalažu. Tako je ovaj ostajao neprepoznatljiv za mase i konzervativne struje koje su mogle<br />
promenama da se odupru. Tito je, međutim, brzo odbacivao ambalažu i nepogrešivo otkrivao<br />
zrno promene, dešifrovao ga masama i uspostavljao direktan kontakt sa njima. Kritiku unutar<br />
SKJ uvek je držao opasnijom od one koja dolazi spolja (Perović 1991, str. 256-257). Tito je<br />
prozirao fasadu partijske fraze i osećao opasnost od pokreta izvan partijske kontrole. Hrvatski<br />
nacionalisti su 1971. ponavljali da je njihov pokret «dijalog partije, radničke klase i naroda»,<br />
slično srpskom nacionalističkom pokretu 1988-1989. Masovne nacionalne ekstaze su<br />
eksplozivne, otimaju se kontroli i lako šoviniziraju kolebljivo javno mnjenje. Tito je to savršeno<br />
uočavao, pa je strahovao od «spontane akcije i slobodne inicijative masa». Njegova politika,<br />
uprkos čestom mitingovanju, bila je forumska. Mitinzi su brižljivo pripremani i služili kao<br />
plebiscitarna fasada kabinetskih odluka, a nisu bili dijalog sa masama. Svestan zapaljivosti<br />
prostora, Tito je bio populistički oprezniji od masovnog pokreta 1971. i potonjih<br />
nacionalističkih plebiscitarnih ekstaza. Plebiscitarni mitinzi bili su ultima ratio odbrane zemlje.<br />
Početkom 1950-ih u Jugoslaviji je naglašavanje uloge masa u državnim poslovima i kritika<br />
birokratije bio Titov pokušaj da osigura kontinuiranu podršku vanpartijaca u sukobu sa<br />
Staljinom. Slično je bilo avgusta 1968, kada je Titova prva reakcija na mogući sovjetski pritisak<br />
bila pomisao na javne mitinge širom zemlje. Ali sveopšte mitingovanje takođe je bilo rizično,<br />
pa se ubrzo od toga odustalo. Nije to bila masovna spontanost, nego kontrolisana aktivnost<br />
masa, za razliku od kampanja u NR Kini i Albaniji 1960-ih godina i Srbiji krajem 1980-ih, gde<br />
je instrumentalna mobilizacija masa bila uperena protiv delova partijskog aparata koji se mogao<br />
razbiti jedino vaninstitucionalnim putem.<br />
Tito se opirao različitim reformističkim pokušajima slabljenja uticaja partije jer je, kako zapaža<br />
D. Bilandžić, osećao da gubi Galilejevu polugu, bez koje je nemoguće držati Jugoslaviju. Kada<br />
god bi osećao da se kritička energija van partije više ne bi mogla kontrolisati, prizivan je bauk<br />
klasnog neprijatelja, kao krajem 1960-ih kada je privredna reforma otvorila nove sukobe<br />
između republika. Do tada je u ideologiji SKJ prevladavala kritika birokratije. Različito<br />
akcentovanje javnog neprijatelja u ideologiji SKJ (buržoazija, birokratija, liberali,<br />
anarholiberali, unitaristi, nacionalisti itd.) i stalno zalaganje za dosledno samoupravljanje<br />
pokrivali su različita htenja i kurseve vrha. Kritika birokratije je stalno imala funkciju<br />
64
distanciranja od lagera, a unutar zemlje služila je pravdanju tržišta i privredne reforme, ali i<br />
republičkog separatizma. U različitim formama je antibirokratizam pokrivao različite interese<br />
frakcija kadrovske uprave. Najrazličitiji interesi mogli su se izražavati samo kroz službeni<br />
partijski antibirokratski žargon i zalaganje za samoupravljanje. Gipki politički iskazi su<br />
svojstvo političkog jezika uopšte, jer se težište akcije može pomerati, a da se ne naruši ideološki<br />
kontinuitet. Danas se npr. iza zalaganja za pravnu državu i kritike totalitarizma kriju interesi<br />
najrazličitijih političkih grupa. Zato se ideološka fraza može dešifrovati samo poznavanjem<br />
konkretne situacije i konkretnih sukoba koje pokriva nespecifična ideološka formula.<br />
I Titovi zaokreti krili su se iza naizgled stereotipne frazeologije. Ipak je, bez obzira na vrstu<br />
aktuelnog neprijatelja, Tito do kraja života bio čvrsto uveren da se bez jedinstvene partije stvari<br />
ne mogu držati na okupu. Odobravao je privrednu reformu, tržište, federalizovanje i<br />
konfederalizovanje države, ali je uvek istrajavao na jedinstvenoj partiji. Partijom je otvarao<br />
promene, ali ih je partijom i zaustavljao, zaključuje Bilandžić (Đorgović 1989, str. 243-244).<br />
Još više od toga, kako tvrdi Đilas, partija je za Tita bila emocionalno i intelektualno uporište,<br />
životni i sudbinski smisao. Bez obzira na namere, ustrajavanje na čvrstoj partiji sa širokim<br />
zadacima bilo je prilično hazardno. Naime, kao što velike ličnosti ostavljaju veliku prazninu iza<br />
sebe, tako je i raspad stožerne ustanove, na kojoj je gotovo isključivo počivala integracija<br />
složene države, bio katastrofalan. Slom monopolske partije 1990. lišene dodatnih elastičnih<br />
neideoloških integrativnih mehanizama značio je i slom države kojoj je ova bila kičma. U tom<br />
lancu zbivanja Titova odgovornost nije mala, a njegovo insistiranje na obrascu klasične<br />
boljševičke partije umnogome je odudaralo od ostalih neobično gipkih, dalekovidih i<br />
promišljenih segmenata njegove politike. Revolucionarna partija, koja je odozgo otvarala<br />
mnoge modernizacijske procese u Jugoslaviji, sa svojom klasičnom organizacijom i ulogom<br />
već krajem 1960-ih postala je zastarela. Titovo lično opiranje izmeni uloge partije u<br />
konzervativnoj fazi vratilo ga je u krug svojih lagerskih savremenika, ispred kojih je smelim<br />
reformama dugo prednjačio.<br />
4. Čistke<br />
Način uklanjanja političkih raznomišljenika podjednako je važan segment političke kulture kao<br />
i obrazac sticanja pristalica. Titovi politički zaokreti vodili su nekontrolisanim, a katkad i<br />
euforičnim idejnim i organizacionim promenama: odvajanjem i izolovanjem prosvetiteljske<br />
struje 1949-1951, zahtevima za razvlašćivanje partije i birokratije 1950-1953, jačanjem<br />
republičkog separatizma i nacionalizma 1966-1971. i nastojanjima da se izmeni i oslabi<br />
direktivna uloga partije 1966-1972. I kada je prihvatao reforme sistema, Tito je bio sumnjičav i<br />
nikada nije pripadao liberalnoj struji u partiji. Neželjene procese suzbijao je lično čistkama u<br />
vrhu, a potom su sledile čistke u bazi koje se nisu mogle uvek kontrolisati. Ipak, Titove čistke<br />
su se razlikovale od sovjetskih i kineskih obrazaca, po stilu, ali i obimu i stupnju brutalnosti.<br />
Staljinove pojedinačne ili kolektivne čistke podsticane su strahom od trockista i pretorijanskog<br />
vojnog udara. Masovni pogromi zahvatali su partijske i državne kadrove, a o iščezavanju<br />
neprijatelja starala se tajna policija. Sumnjičavost, nepoverenje i strah prožimali su vladajuće<br />
strukture, što je podsticalo anarhiju nadležnosti i smanjivalo racionalnost uprave. Bez čvršćeg<br />
oslonca, videći izdajnike na sve strane, Staljin je svuda uočavao sabotažu i periodično menjao<br />
miljenike. U atmosferi stalnih čistki i sveopšteg sumnjičenja sistem je, uz pomoć<br />
permanentnog procesa uklanjanja i imenovanja, dovođen na ivicu rasula. Smena šefova državne<br />
bezbednosti i policije kao i masovni logori izolatori bili su svedočanstva osobene nestabilnosti<br />
sovjetskog režima pod Staljinom. Maove čistke šezdesetih godina u tzv. «kulturnoj revoluciji»<br />
imale su drugačiji, više plebiscitarni karakter. Mao je sam oživljavao i sputavao kritiku i uz<br />
pomoć masa vršio čistke državnog aparata, šaljući intelektualce u fabrike ili na pirinčana polja.<br />
Činovnici u ovom periodu u Kini nisu nikada bili sigurni u svoj položaj jer je Mao<br />
antibirokratskim ustankom masa čistio državnu upravu i partiju i nagoveštavao novi kurs. Nije<br />
to bio teror tajne i političke policije kao kod Staljina nego su to bile «plebiscitarne čistke»<br />
protiv nove buržoazije, primitivni komunizam, koji je ukidao podelu rada i masovnim<br />
65
mobilizacijama menjao društvenu strukturu (Janssen 1979, str. 205-206). U Maovoj<br />
antibirokratskoj kulturnoj revoluciji dominirao je kult vođe-učitelja, koji se u konfučijanskoj<br />
tradiciji učenjaka i prosvetitelja družio sa radnim masama, ali i osamljivao učeći sebe i druge. U<br />
procesu prevaspitavanja nije bila partijska elita nepogrešiva nego mase, a na vrhuncu<br />
antibirokratskog revolta Mao bi povremeno bio sam s masama protiv partije. Mehanizam<br />
izolovanja političkih protivnika u NR Kini i SSSR-u više se izgleda oslanjao na političku<br />
tradiciju minulih režima nego što je izvirao iz komunističkih načela. Ruski carevi i tajna<br />
policija proganjali su političke protivnike u udaljeni Sibir, odakle su teško mogli pobeći, a<br />
šaljući intelektualce na polja Mao je sledio konfučijansku etiku po kojoj je fizički rad lek od<br />
zlih primisli.<br />
U odnosu na Maoa evropske komunističke vođe bile su birokrate koje su na vlasti ređe koristile<br />
plebiscitarne metode. Tito, a još više Staljin, razlikovao se od Maoa strepnjom od masovnog<br />
haosa. Mao je plebiscitarnom haotičnom mobilizacijom masa sprovodio reforme, Staljin<br />
policijom, logorima i likvidacijom miliona nedužnih, dok je Tito čistke završavao<br />
manipulativno, uz pomoć partijskog aparata i sučeljavanja različitih frakcija. Upadljivo niži<br />
stupanj terora ne da se objasniti samo različitom političkom tradicijom (odsustvo masovnih<br />
izolatora na Balkanu ili plebiscitarne tradicije) niti različitim autoritetom partije, već i nekim<br />
ličnim crtama. Poznato je da vođe askete, koje su strože prema sebi, lakše pribegavaju teroru i<br />
manje su osetljive na tuđe patnje. U tom pogledu Tito se, kao neasketski komunistički vođa,<br />
razlikovao od savremenika koji nisu svlačili uniformu neposustalog borca i budnog borbenog<br />
pregaoca. Osim toga,Tito je izvlačio pouke iz političkog iskustva. Kako je zapazio Đilas, iz<br />
Staljinove prakse naučio je da uništenje opozicije i teror mora da se plati političkom i<br />
moralnom cenom.<br />
Do čistki u Jugoslaviji dolazilo je posle krupnih zaokreta politike, kada je deo članstva partije<br />
teško prihvatao novi kurs ili ga pogrešno shvatao, pa bi razvoj krenuo u neželjenom smeru. Još<br />
u ilegalnom periodu Tito je iskusio čistke u Moskvi, a i sam je bio aktivan u čišćenju KPJ od<br />
frakcija u zemlji. Nakon oslobođenja zemlje masovnija hapšenja usledila su zbog otpora seljaka<br />
u otkupu, pa je u Srbiji do maja 1947. uhapšeno oko 10.000, a osuđeno oko 1.200 ljudi<br />
(Petranović 1995a, str. 22). Prva masovnija partijska čistka usledila je 1948, kada je povodom<br />
Staljinovih optužbi otvorena realna mogućnost obnove starih frakcijskih borbi. Na zasedanju<br />
Kominforma novembra 1949. G. Dež je istakao da je «jugoslovenska partija u rukama ubica i<br />
špijuna». U dokumentima ovog organa osporava se komunistički karakter KPJ i poziva na<br />
borbu protiv Titove klike «plaćenih ubica i špijuna» kao na internacionalističku dužnost svih<br />
komunističkih i radničkih partija (Halperin 1957, S. 229). Tito je, sasvim prirodno, sumnjao da<br />
će Staljin pokušati da oživi stare frakcije i oslabi KPJ. Osim toga, pribojavao se tradicionalnih<br />
proruskih osećanja srpskih komunista i zavere dela vojske. Komunistima nije bilo lako 1948. da<br />
se opredele između dva ideološka autoriteta, Tita i Staljina, pa je bilo kolebanja i u vrhu partije.<br />
Tito je, pak, strepeći od nagle promene, vršio zaokret polako i gotovo godinu dana nije izlazio<br />
sa javnim protivoptužbama protiv Staljina. Istovremeno je sumnjivi deo oficirskog tela odmah<br />
stavljen pod pojačan nadzor. Informbirovci su bili označeni kao kontrarevolucija, dojučerašnji<br />
drugovi su preko noći postali neprijatelji, a jugoslovenski otpor Moskvi primio je karakter<br />
staljinskog antistaljinizma (prevaspitavanje terorom, logorima i samokritikom). Prosovjetska<br />
opredeljenost jednog člana porodice uticala je na to da rođaci pođu za njim. Partija je<br />
pojačavala patrijarhalne tradicije dinarskih brđana, pa je tradicijom prožeta Crna Gora postala<br />
informbirovska tvrđava (Banac 1990, str. 151). Premda su primenjivane brutalne metode<br />
prevaspitavanja (o kojima, po nekim svedočenjima, partijski vrh nije bio dovoljno obavešten),<br />
bilo je odlučeno da se ne sudi na smrt. Đilas piše da je utvrđena politika «po glavi, a ne glave»,<br />
a Tito je ponavljao da «naša revolucija ne jede svoju decu». Istovremeno je upozoravao da mi<br />
nećemo da ih uništavamo kao u SSSR-u nego da ih prevaspitamo. I na ovom mestu se vidi kako<br />
se namere razlikuju od sredstava u domaćoj političkoj kulturi. Naime, pomenuta direktiva data<br />
je aparatu, ali i zadatak da se informbirovci najpre demorališu. Kod mahom neobrazovanih<br />
kadrova UDBE, izišlih iz oružanog rata i formiranih u tradiciji monolitne partije, metodi nisu<br />
mogli biti mnogo drugačiji. Partijski vrh je bio odgovoran za pokretanje brutalnog postupka<br />
66
izolacije ibeovaca i stvaranje atmosfere zavere u kojoj nije uvek bilo moguće pratiti i zaustaviti<br />
hapšenja i sumnjičenja na nižim nivoima. Lakše je pokrenuti čistku nego je zaustaviti i<br />
kontrolisati. Kao i svuda u složenim režimima, i u Titovim čistkama bilo je izmicanja stihije<br />
kontroli s vrha i osamostaljivanja organa.<br />
Premda komunisti nisu, uglavnom, hapšeni pre isključenja iz partije za ibeovce je pravljen<br />
izuzetak. UDBA se prema njihovom hapšenju odnosila kao prema unutarpartijskom pitanju za<br />
koje nije predviđen građanski sudski postupak. Suđeni su po administrativnom postupku, a<br />
samo 18,77% uhapšenih kominformovaca osudili su redovni ili vojni sudovi (Banac 1990, str.<br />
231). Sa ibeovcima se postupalo kao što se u staljinizmu postupalo sa partijskom frakcijom:<br />
isključenje, izolacija, samokritika. Jednako kao što je KPJ nakon 1948. postala opasna kao<br />
potencijalni virus lagera, koji ostale članice može zaraziti težnjom za nezavisnošću, tako su i<br />
ibeovci unutar KPJ (naročito zbog tradicionalnih proruskih osećanja kod Srba i Crnogoraca) bili<br />
opasno unutarpartijsko prevratničko žarište. Još od sukoba sa menjševicima za boljševike je<br />
sumnja u ideološku dogmu bila najopasnija, pa se logikom neprevladanog staljinskog<br />
dogmatizma KPJ borila protiv vlastitog virusa. Verovatno je bilo razloga da režim, suočen sa<br />
pretećom sovjetskom agresijom, izoluje staljinsku struju, ali je teško pravdati žestinu obračuna i<br />
teror nad njom. Ni ocena branitelja Golog otoka, po kojima «da nije bilo Golog otoka, cela<br />
Jugoslavija bi bila Goli otok», nije lišena preterivanja. Bez obzira na realnu snagu<br />
informbirovci su ostali dežurni neprijatelji jugoslovenskog socijalizma zbog stalnog sovjetskog<br />
pritiska. Različiti izvori navode ne toliko oprečne podatke o snazi ove struje i opsegu čistke.<br />
Banac tvrdi da je bilo oko 15.000 osuđenih ibeovaca (oko 4% ukupnog partijskog članstva)<br />
(Banac 1990, str. 147-148), a da je na ostrvu umrlo oko 400 zatvorenika (Banac 1990, str. 236).<br />
U Rankovićevom izveštaju na IV plenumu CK KPJ juna 1951. stoji da je između 1948. i 1951.<br />
uhapšeno 8.400, a pušteno na slobodu 3718 lica. Od toga je ponovo uhapšeno 1,2% (Sednice<br />
CK KPJ 1985, str. 514). Na Beogradskom univerzitetu se od 2.800 članova KPJ njih 350<br />
izjasnilo za IB, a do 1953. je oko 700 lica na Univerzitetu kažnjeno zbog IB (Marković 1996,<br />
str. 163). U jednoj partijskoj informaciji iz 1961. stoji da je u Jugoslaviji do tada registrovano<br />
više od 61.000 ibeovaca. Nisu svi bili hapšeni, ali su bili pod nadzorom (Mitrović 1995, str.<br />
260). Pored Titove čistke KPJ, posledica sukoba Jugoslavije i SSSR-a bile su i čistke u<br />
sovjetskom lageru koje su nagovestile početak sovjetizacije Istočne Evrope. Zbog jačanja<br />
budnosti i straha od virusa stradali su kao tobožnji titoisti neki istočnoevropski vodeći<br />
komunisti. U Sovjetskom Savezu titoizam je važio za oruđe zapadnog imperijalizma, u<br />
lagerskim zemljama je još oštrije diskvalifikovan kao fašizam, a Bugarska je zbog pretenzija na<br />
Makedoniju uporno isticala velikosrpski karakter titoizma.<br />
U Jugoslaviji su unutrašnje čistke kominformovaca tekle naporedo sa žestokim osporavanjem<br />
socijalističkog karaktera Sovjetskog Saveza i važnim unutrašnjim ekonomskim i političkim<br />
promenama. Sam Tito je bio prilično oprezan u kritici sovjetskog režima i još 1951. ograđivao<br />
se od nekih Đilasovih žestokih kritika (Sednice CK KPJ 1985, str. 616-617). Već posle smrti<br />
Staljina 1953. oprezno počinje da koči antetatističku i antisovjetsku kritiku unutar SKJ.<br />
Izgledalo je da će novi zaokret ka normalizaciji odnosa sa Sovjetskim Savezom i kočenje<br />
reformi biti praćeni talasom novih čistki zahuktalog reformističkog krila u partiji sa Đilasom na<br />
čelu. Međutim, smenu Đilasa nije pratila masovna čistka iako je njegova popularnost bila<br />
velika. Ovoga puta čistka je bila daleko skromnija jer je vrhu uspelo da smirivanje reformi<br />
prikrije i dalje antistaljinskom, ali ne više i antisovjetskom retorikom. Proces Đilasu nije bio ni<br />
nalik staljinističkim obračunima jer nije bilo torture niti falsifikovanih dokaza. Međutim,<br />
insistiranje na samokritici Đilasa bilo je neizostavno. Karakter čistki se nakon sukoba sa<br />
Staljinom promenio jer je došlo do izvesne liberalizacije pravosuđa odozgo zbog otvaranja<br />
prema Zapadu i distanciranja od sovjetske prakse. Napušteno je kažnjavanje pripremnih radnji<br />
za kontrarevolucionarni napad na državno uređenje i preciznije određeni oblici povrede<br />
zakona. UDBA više nije bila sudija i egzekutor istovremeno. Najveće žrtve ostali su ibeovci,<br />
stalno sumnjivi zbog neprestane opasnosti od sovjetske intervencije. U katalogu političkih<br />
neprijatelja njima se 1954. pridružuju đilasovci kao sinonim podozrenja u partiju i zagovornika<br />
višepartijskog sistema. I njihova realna snaga je bila daleko ispod uloge koja je đilasovcima<br />
67
itualno dodeljivana u opomeni članstva na budne neprijatelje partije i socijalizma. Ipak su to<br />
ostale pretnje jer sve do kraja 1960-ih nije bilo ozbiljnijeg masovnog kažnjavanja. Inteligencija<br />
je plašena verbalnim deliktom, ali masovne represije nije bilo. Program SKJ iz 1958. sa prilično<br />
liberalnim shvatanjem uloge partije i stavom «da je nauka sama sebi sudija» podstakao je dalju<br />
liberalizaciju režima, ali i zebnju od novih čistki.<br />
Naredna Titova čistka, ograničena takođe na vrhove vlasti i policijskog aparata usledila je 1966.<br />
posle uklanjanja centralističko-konzervativnog krila u SKJ na čelu sa A. Rankovićem. Ovoga<br />
puta na udaru su bili protivnici novih reformi, a ne oni koji su ih odveć radikalno shvatali.<br />
Centralističko krilo unutar SKJ našlo se u makazama Titovog kursa s početka 1960-ih po kom<br />
je trebalo jačati samostalnost republika, ali i jedinstvo SKJ. Kod Tita je stalno bila prisutna<br />
bojazan od odveć radikalnih odrednica VI kongresa SKJ iz 1952. «da SKJ nije i ne može biti u<br />
svom radu neposredni operativni rukovodilac i naredbodavac», već treba «u prvom redu da<br />
deluje ubeđivanjem». Premda je i sam početkom pedesetih godina u nekoliko navrata<br />
nagovestio ne samo odumiranje države nego i partije, i mada se Kardelj Đilasu poveravao još<br />
1953. «možda ćemo tako doći i do opozicije», ove primisli su ubrzo nestale. Kardelj verovatno<br />
nikada ne bi prešao Rubikon ka višepartizmu, a Tito pogotovo. Decembra 1971. otvoreno je<br />
priznao: «Ali vam kažem, drugovi, da sam bio dosta nezadovoljan sa VI kongresom. Nije mi se<br />
to svidjelo, ali sam popustio. To je bio prvi znak da se SK pomalo pasivizirao, da ljudi često ne<br />
znaju razlog zbog čega postoji, jer se ne smiju ni u šta miješati. Mislilo se da će sve ići glatko,<br />
demokratski i da će visoka svijest sve regulisati» (Tripalo 1990, str. 216). Po usmenom<br />
svedočenju P. Stambolića piscu ovih redova Tito je bio kivan na saradnike prebacujući im u<br />
užem krugu da su ga prevarili menjajući ime partije u Savez komunista. Do rascepa u vrhu dve<br />
struje došlo je početkom 1960-ih: konzervativci su se zalagali za centralizaciju, a liberali za<br />
reformu i decentralizaciju. U pozadini su stajali ekonomski interesi republika, ali i različito<br />
shvatanje uloge partije i države. O tome se na ovom mestu neće šire raspravljati. Tito je uvek<br />
bio jezičak na vagi između konzervativnih i liberalnijih struja zbog snage lične harizme koja je<br />
uvek mogla pridobiti latentno autoritarno partijsko članstvo. Premda nepoverljiv i u osnovi<br />
centralist, Tito se dugo kolebao između Rankovićeve i Kardelj–Bakarićeve struje. Promene je<br />
prihvatao, ali uvek sa oprezom i nepoverenjem. Đilas izričito tvrdi da je Tito bio<br />
najkonzistentnija ličnost u vrhu koja je dosledno ostajala na svojim pozicijama do kraja<br />
(Đorgović 1989, str. 35). U Srbiji se, po Stamboliću, otpor konzervativizmu početkom 1960-ih<br />
svodio na to da se Tito razdvoji od Rankovića i da se oslabi partijsko državna centralistička<br />
osovina. Premda je u ideološko-organizacionom pogledu bio bliži Rankoviću, Tito se iz<br />
instinkta opasnosti posle višegodišnjeg manevrisanja priklonio liberalnoj struji. Rušenje<br />
Rankovića za Tita je bilo teško, čak i bolno, jer se sa njegovim padom lišio nekih ključnih<br />
kontrolnih ustanova sistema (Petranović 1994, str. 269). Ranković je kritikovao srpski<br />
nacionalizam, ali je bio protiv demontaže federacije. Bilo je mišljenja da ga pravi nacionalisti<br />
po republikama nisu prihvatili upravo zbog njegovog centralizma, jer je svako težio da sam<br />
davi u svom toru. I Čolaković je u svom dnevniku zabeležio da je u osnovi sukoba bio sudar<br />
dveju različitih zamisli razvoja (Antonić 1991, str.124).<br />
Sukob sa Rankovićem nije bio lišen ni elemenata borbe za nasledstvo i rivalstva sa Kardeljem.<br />
U visokim krugovima UDB-e držali su da oni treba da vide ko šta misli u partiji, pa su počeli da<br />
se mešaju. U tim krugovima razvila se kombinatorika o nasledniku Tita, pri čemu se mislilo na<br />
Rankovića. Tripalo i Tuđman pišu da se u hrvatskoj partiji govorilo da je Tito već toliko dugo<br />
na čelu partije, kao nijedan srpski vladar, pa je normalno da ga Ranković zameni (Tripalo 1990,<br />
str. 69, Tuđman 1990, str. 205, Vuković 1989, str. 23). Glasine o Rankoviću kao Titovom<br />
nasledniku mogle su da izazovu podozrenje i bojazan od srpske dominacije, ali nema dokaza da<br />
je sam Ranković tome smerao. Opovrguta su i mišljenja da je ozvučavanje Titovih prostorija<br />
uzrok čistke, jer je obezbeđenje Tita bilo u nadležnosti vojne bezbednosti (Vuković 1989, str.<br />
70). Ima mišljenja da su jula 1966. Sovjeti pokušali da spreče obaranje Rankovića. Po nekim<br />
svedočanstvima (o čemu nema tragova u domaćoj literaturi), Brežnjev je to pokušao preko<br />
Gomulke, a post festum i lično septembra 1966. u Beogradu (Clissold, 1975, p. 110). Teško je<br />
verovati da je Ranković bio prosovjetski usmeren, ali je verovatno da i Rusima nije odgovarala<br />
68
eforma iz 1965. jer je Jugoslaviju još više odvajala od sovjetskog modela. Pre Brionskog<br />
plenuma jula 1966. Tito je po običaju, obavio nužne konsultacije i, po Tempovom svedočenju,<br />
pridobijao vodeće saradnike protiv Rankovića tvrdeći da ga je ovaj prisluškivao. Bio je ogorčen<br />
i govorio je da je u Rankovića imao najveće poverenje, jer ga je sam izdizao, pa se razočarao.<br />
Tvrdio je da je Državna bezbednost prejahala partiju. Formirao je komisiju za ispitivanje<br />
prisluškivanja, ali je ova utvrdila da to nije bitno, jer je i vojna kontraobaveštajna služba radila<br />
isto što i UDBA. Tražili su istragu protiv Gošnjaka i KOS-a, ali Tito nije dozvolio istraživanje<br />
rada vojne obaveštajne službe (Tripalo 1990, str. 73, Vuković 1989, str. 29). Čak je i stranim<br />
posmatračima bilo jasno da je optužba o prisluškivanju telefona i ozvučavanju Titovih<br />
prostorija bila vizantijski dekor čistke.<br />
Sukob sa Rankovićem značio je sklanjanje struje koja se opirala novom kursu decentralizacije<br />
države. Ranković je uklonjen 1966. da bi se ustrojila disciplina u nastavljanju reforme. Tito se<br />
konačno priklonio zagovornicima reforme. To na Brionskom plenumu nije javno rečeno jer je<br />
još bilo dosta protivnika reforme, već je čistka pravdana antistaljinističkom fazeologijom<br />
(svemoć policije) (Wilson 1979, p. 164). Po dalekosežnom značaju Brionski plenum pre se<br />
može porediti sa 20. kongresom KP SSSR-a 1956. (kada je poražena struja sa Molotovim i<br />
Kaganovičem koja se borila da očuva dogme staljinizma) nego sa fizičkom likvidacijom Berije<br />
decembra 1953. Uklanjanje ministra unutrašnjih poslova Berije, «čoveka koji je počistio one<br />
koji su sproveli čistku», značila je samo smenjivanje moći tajne policije, dok je Brionski<br />
plenum, kao i 20. kongres KP SSSR-a, oslobodio razmah novog tržišnog kursa. U oba slučaj na<br />
delu je bilo učvršćenje drugačijeg sistema upravljanja, a ne dobra ili loša uspomena na Staljina<br />
u SSSR-u ili prisluškivanje Tita u Jugoslaviji. Uz to je kod oba slučaja upadljivo oslanjanje na<br />
vojsku zbog snage uklonjenih rivala. Premda je imao bonapartističke ambicije, Žukov je<br />
podržavao Hruščovljeve reforme protiv staljinista. U Jugoslaviji je čistku u UDBI obavila vojna<br />
služba bezbednosti, koja je potom i preuzela mnoge poslove UDBE. Od pada Rankovića Tito se<br />
sve više oslanja na KOS umesto na Državnu bezbednost. Uklonivši protivnike iz staljinističke<br />
struje, Hruščov je 1957. ostao zavisan od vojske (Deutscher 1979, str. 101), dok je Titu vojska<br />
bila najpouzdaniji oslonac do kraja života.<br />
Sve Titove čistke bile su dobro pripremljene i na zajedničkoj raspravi sa optuženim potvrđene u<br />
prisustvu užeg ili šireg partijskog tela. Samokritika je bila neizbežna. Razlikovala se samo po<br />
stupnju mazohizma kod informbirovaca, Đilasa, Rankovića, hrvatskih nacionalista i srpskih<br />
liberala. Svuda je manje ili više bila prisutna svest da je jedinstvo partije važnije od ličnog<br />
poraza. U pogledu ove svesti politička kultura SKJ nije se mnogo razlikovala od komunista iz<br />
lagera, a posle Staljina čak ni po stupnju tolerantnosti prema uklonjenima. Uostalom<br />
disciplinske mere protiv raznomišljenika prisutne su kod svake partije, iako se sankcije<br />
razlikuju. U Sovjetskom Savezu pravdane su rezolucijom protiv frakcionaštva koju je partija<br />
izglasala 1921. i koja nikada nije brisana iz statuta. Juna 1957. Maljenkov i Kaganovič su zbog<br />
očuvanja monolitnosti partije glasali za vlastitu osudu i po tome se nisu bitno razlikovali od<br />
uklonjenih rukovodilaca SKJ. Od snage i autoriteta vođe, ali i od osećanja njegove ugroženosti<br />
zavisi karakter čistki. Kod paranoidnog Staljina čistke su bile iracionalan i organizovani trajni<br />
teror. Hruščov nije bio toliko moćan, a u želji da se distancira od Staljinovih metoda nije rivale<br />
fizički uklanjao (izuzev Berije). Izvlačeći pouku iz Staljinovog terora, Molotova je poslao za<br />
ambasadora u Mongoliju, Maljenkov i Kaganovič su postali direktori preduzeća, a Žukov je<br />
penzionisan. Svi su ostali članovi partije. Titove čistke bile su blaže od Staljinovih, ali strože od<br />
Hruščovljevih. Titov položaj u vrhu bio je jači od položaja svih Staljinovih naslednika, pa je<br />
bespogovorno poštovanje partijskog jedinstva i vođe ključ objašnjenja odlaska optuženih<br />
gotovo bez otpora. Za političku kulturu i za mehanizam prinudnog silaska sa vlasti zanimljiva<br />
je i javna osuda članova užeg ili šireg partijskog tela, gde je ćutanje ili uzdržana odbrana<br />
optuženog takođe bila sumnjiva sa stanovišta jedinstva partije. Uklanjanje Rankovića bila je<br />
prilično mirna javna čistka, bez krvi, ali sa dubokim kasnijim posledicama u razvoju zemlje.<br />
Komisija je imala uputstvo da ne razgovara sa Rankovićem jer će to učiniti sam Tito. Ranković<br />
je nekoliko dana pre plenuma bio sa Gošnjakom na Brionima. Verovatno mu je Tito tamo dao<br />
neka jemstva pod uslovom da podnese ostavku i da se na Plenumu sve završi kako je bilo<br />
69
predviđeno. Ranković se tog dogovora uglavnom držao, a Tito je u Saveznoj skupštini<br />
predložio aboliciju za njega i neke pripadnike službe bezbednosti (Tripalo 1990, str. 75). Na<br />
samom Plenumu Ranković je odmah priznao svoju odgovornost. Tada su neki diskutanti izrazili<br />
svoje nezadovoljstvo takvim objašnjenjem. On je potom rekao da se oseća i politički<br />
odgovornim, ali ni to nekim nije bilo dovoljno pa su tražili da Ranković skoro puzi «u svom<br />
grehu». Tito je to prekinuo ističići da će Ranković moći uvek da kaže svoju reč kada to bude<br />
trebalo. «Ja to tražim od njega». Od Rankovića to niko nije nikada tražio jer čin izopćavanja<br />
ima svoju logiku (Tripalo 1990, str. 81). Ranković je oktobra 1966. isključen iz SKJ, a neke<br />
partijske organizacije su zahtevale i suđenje, ali ga je decembra 1966. Savezna skupština<br />
pomilovala zbog njegovih ranijih zasluga, ali i «snage samoupravljanja». Možda je zbog<br />
potrebe nagoveštaja nove liberalnije atmosfere nekoliko nedelja kasnije i Đilas oslobođen<br />
zatvora. Ipak je Titov odnos prema Đilasu i Rankoviću bio drugačiji. Po Stambolićevom<br />
svedočenju, Tito se 1954. trudio da Đilasa čak izvuče, ali se Kardelj tome protivio, koji je<br />
naročito kasnije povodom Đilasovih javnih kritika režima tražio da se hapsi. Isti svedok navodi<br />
da je Tito na Brionskom plenumu, uprkos Rankovićevim srčanim smetnjama, bio prema njemu<br />
bezdušan, dok je Kardelj pokušavao da ublaži posledice osude. Nekoliko godina posle<br />
Brionskog plenuma Tito je čak povoljno govorio o Rankoviću «kao desnoj ruci u ratu i posle<br />
rata» (Vujošević 1995). Verovatno je razlog tome Rankovićevo poštovanje partijske discipline,<br />
dok je Đilas kao disident nije mario.Time je Đilas rušio Titov ugled u svetu, ono što je Titu bilo<br />
najvažnije.<br />
Posle poraza centralističke struje u vakuumu nastalom nakon Brionskog plenuma provalila je<br />
nacionalistička plima na Kosovu i u Hrvatskoj, počinje konfederalizacija države i federalizacija<br />
partije. Slična kriza otvorena je u Sovjetskom Savezu januara 1956. kada je Hruščov osudio<br />
Staljinov kult ličnosti. Osuda kulta Staljina imala je sličnu ulogu kao i uklanjanje Rankovića –<br />
odstranjivanje konzervativnih snaga koje su se protivile liberalizaciji. To je u SSSR-u izazvalo<br />
buru nemira i javnog ispoljavanja nezadovoljstva, a u Jugoslaviji oživljavanje regionalizma i<br />
nacionalizma. Krizne prekretnice u SSSR-u dugo nisu izazivale nacionalne sukobe zbog izrazite<br />
nadmoći ruske nacije kojoj je naruku išao partijski i državni centralizam. Kada su Hruščova,<br />
inače Rusa, pred rat sumnjičili za ukrajinski nacionalizam jer se opirao planerima iz Moskve,<br />
više je na delu bio sukob centra i periferije nego sukob nacionalnih interes kao u Jugoslaviji. U<br />
Sovjetskom Savezu su nacionalni sukobi planuli nakon iščezavanja KP SSSR-a, ali su delom<br />
ublaženi konfederalizacijom države odozgo. Tito je na prve otvorene nacionalne sukobe<br />
reagovao novim čistkama 1971. i 1972. godine i menjajući garniture nastavio sa<br />
decentralizacijom države, uz uverenje da će partija uspešno kontrolisati žarišta rasula. Oprez je<br />
kod njega bio stalno prisutan. Još na 5. Plenumu CK SKJ oktobra 1966, dok je M. <strong>Todor</strong>ović u<br />
svom izveštaju bio zaokupljen «prilagođavanjem partije samoupravljanju», Tito je bio<br />
zaokupljen drugom stvari. U zaključnom izlaganju ispoljio je bojazan da kritika UDB-e ne ode<br />
predaleko, pa da se ljudi izvan partije počnu baviti partijskim pitanjima. Reforme treba da<br />
jačaju, a ne da slabe vodeću ulogu partije, poručivao je, iako je protivrečnost politike bivala sve<br />
vidljivija. Ekonomska liberalizacija pretila je da oslabi jedinstvo partije i disciplinu kadrova, a<br />
slabljenje policije da omekša neophodni nadzor. Još 1962. Tito je upozoravao na opasnost od<br />
menadžera koji teže preobražaju samoupravljanja u buržoasku anarhiju. Po prirodi stalno budan<br />
i oprezan, Tito je bio uznemiren brzinom i posledicama Brionskog plenuma i opasnošću od<br />
nesocijalističkih snaga. Posle 1968. zaključio je da nekontrolisana liberalizacija potekla s vrha<br />
(rušenje monopola državne bezbednosti), može dovesti do neželjenih efekata i eksplozije<br />
nezadovoljstva (Milosavlevski 1990, str. 180). Uz nagovešteno jačanje uloge partije, u cilju<br />
regulisanja pitanja «nasleđa», otvoren je problem kolektivnog rukovodstva.<br />
Svest o protivrečnostima novog kursa postojala je u samom vrhu. M. Nikezić je septembra<br />
1970. upozoravao da se ne može imati jedan tip stranke, drugi tip države i treći tip ekonomije.<br />
Treba se osloboditi iluzije o jedinstvenom SK koji sve spasava ako u društvu ne postoji<br />
jedinstvo (Vuković 1989, str. 386). Ubrzana demontaža federacije ohrabrena Brionskim<br />
plenumom ogledala se u zahtevima razvijenijih republika za ekonomskom decentralizacijom<br />
federacije. U Hrvatskoj su ovi pritisci bili najotvoreniji. Oživljavaju stare teze o unitarizmu i<br />
70
saveznom federalizmu koji eksploatiše Hrvatsku. Prisutne su ne samo kod rukovodstva nego i<br />
na univerzitetu i među narodom. Situacija se zaoštravala i pretila da izmakne kontroli, a M.<br />
Nikezić je upozoravao da postoji opasnost da se na hrvatskom pitanju odustane od<br />
demokratskog kursa kao 1929, zbog mogućeg oslonca Tita na JNA u presecanju krize (Vuković<br />
1989, str. 603). Po oceni većine posmatrača, Tito je u ovom periodu bio prilično kolebljiv.<br />
Najpre je dao podršku Hrvatima oko kritike unitarizma i deviznog sistema, a kasnije se<br />
povukao pod uticajem Kardelja (koji je žestoko napao Hrvate zbog avangardizma). Uz oprez,<br />
kod starog Tita javilo se i kolebanje, što neki tumače ulogom najbližih savetnika. Pre nego bi<br />
prihvatio predloge za reformu dugo bi se dvoumio. Marta 1971. Kardelj je rukovodstvu SK<br />
Srbije rekao da ono pruža otpor promenama, ali da to čini i Tito (Perović 1991, str. 195).<br />
Pružao je podršku ekonomskim zahtevima Hrvata nadajući se da će ih partijom kontrolisati. U<br />
novembru 1971, kada je nacionalizam primio masovne razmere i pojavio se zahtev u Hrvatskoj<br />
da ova republika nezavisno priđe UN i formira republičku armiju, Tito je oštro reagovao. I<br />
ovoga puta čistka je obavljena na klasičan način, kroz partiju. Zbog prestiža u svetu bilo mu je<br />
stalo da jedinstvo zemlje ima civilnu i demokratsku fasadu. Zato je davao prednost partiji, ali je<br />
otvoreno pretio i vojskom. Čistkama bi pribegavao kada bi situacija sazrela. To je značilo<br />
iščekivanje da se neželjena strujanja jasnije obelodane, ali i da se unutar struje javi raskol ili<br />
pukotina. Tada bi suočavanjem sukobljenih grupa, arbitražom lakše obavljena čistka. Sa<br />
stanovišta ovog manevra nije bilo suštinske razlike u tehnologijama čistki hrvatskih<br />
nacionalista 1971. i srpskih liberala 1972.<br />
Na čistku u Hrvatskoj odlučio se tek kada su zagrebački studenti u štrajku izašli sa neskrivenim<br />
separatističkim zahtevima. Uzalud je Tripalo apelovao na studente (neposlušnu vojsku) da ne<br />
prave štete rukovodstvu. Istovremeno je došlo do rascepa u hrvatskom rukovodstvu koji je Titu<br />
bitno olakšao posao («aberziheraš« Bakarić presaldumio se još u toku leta 1971, a za njim i deo<br />
Izvršnog biroa CK SKH). Tripalova struja je računala na podršku masa i na to da će formalno<br />
prihvatajući kritiku moći da održi svoj kurs. Preko vojne kontraobaveštajne službe Tito je bio<br />
dobro informisan o opstrukciji ove struje. Prethodno podeljeno, rukovodstvo nije bilo teško<br />
smeniti na uobičajen način: javno izjašnjavanje, oprečna mišljenja, arbitraža vođe, samokritika<br />
poraženih, smena sa položaja, isključenje iz partije i obeleženost, čišćenje pristalica na nižim<br />
nivoima uz sličan ritual, ali uz oslonac na direktivu. Podnoseći ostavku, hrvatsko rukovodstvo<br />
priznalo je nebudnost, ali ne i sumnju u istorijsku misiju partije. Savka Dabčević-Kučar je<br />
decembra 1971. na 23. sednici CK SK Hrvatske rekla: «Titovu kritiku masovnog pokreta koji<br />
predstavlja organizaciju sumnjivih ciljeva i sadržaja primamo bez rezervi... Smatramo se<br />
odgovornim za nejedinstvo u SKH» (Perović 1991, str. 342). Priznati odgovornost za<br />
nejedinstvo bio je visok stupanj samokritike, a Tito je morao biti zadovoljan priznavanjem<br />
suvereniteta partije kod poraženih.<br />
Premda još uvek u snazi, u ovom periodu Tito je bio kolebljiviji nego ranije, okružen i pod<br />
uticajima krugova izvan službenog partijskog vrha. Zbog kolebanja (podložnosti i velikog<br />
uticaja vojne obaveštajne službe) bilo je neizvesno kako će se Tito opredeliti (Vuković 1989,<br />
str. 444). Bilo je čak situacija kada je bilo teško predvideti ishod sednica jer se nije znalo u kom<br />
će pravcu Tito usmeriti diskusiju. Iskusni vođa obično na početku nije mnogo govorio, slušao<br />
je, proračunavao odnos snaga, seizmografski registrovao homogenost frakcije dešifrujući fraze i<br />
stupanj skretanja, pa onda odlučivao i udarao, spreman da žrtvuje i vodeće ljude i obraćajući<br />
naročitu pažnju na stupanj samokritike poraženih. Izlaganje mu je bilo jednostavno i<br />
konkretno. Umeo je da sve uplete u svoju mrežu, da pobednike i poražene dovede u<br />
ponižavajući položaj i da se postavi kao čovek koji je iznad ružnih, ali neizbežnih situacija.<br />
Jednom od poraženih liberala je ličio «na orla među kokoškama». Do duboke starosti<br />
usavršavao je iskustvo arbitraže, ali je znao i da vešto pravda svoje propuste kao na 2.<br />
konferenciji SKJ januara 1972, kada je rekao zašto je oklevao: «Ja vam kažem, drugovi, da sam<br />
ja preuzeo ovu akciju pre šest meseci u Hrvatskoj bi bilo malo građana koji bi to razumeli. I mi<br />
bismo imali veliki broj ljudi protiv sebe. Kad je postalo potpuno jasno i kad je već svakome<br />
počelo da bode oči, kazao sam: e dosta, sad je sazrelo» (Vuković 1989, str. 643). Izgleda da je<br />
ovde ipak više na delu bila racionalizacija krupnog propusta nego smišljeni makijavelistički<br />
71
proračun. Posledice čistke u Hrvatskoj bile su višestruke. Po Tripalovom svedočenju, u<br />
Hrvatskoj je posle 1971. za tri godine isključeno oko 50.000 lica iz SK, smenjeno preko 5.000<br />
privrednih i političkih funkcionera, a krivično osuđeno 1972. i 1973. oko 2.000 osoba (dok je u<br />
razdoblju 1961-1971. taj broj iznosio svega oko 400) (Tripalo 1990, str. 198). Posle osude<br />
hrvatskog nacionalizma počinje zaoštravanje kursa u celoj zemlji. Gušenje hrvatskog<br />
separatizma ugrozilo je liberalnije struje u ostalim republikama (Kavčić, Nikezić,<br />
Crvenkovski). Iz logike inaugurisanog jedinstva proisticala je politika simetrije. Mraz je polako<br />
stezao svuda. Svako je morao da pronađe svoje neprijatelje (Perović 1991, str. 355).<br />
Još od sredine 1960-ih i otvaranja ekonomske reforme, koja je po rečima B. Krajgera značila<br />
rat, Titova arbitraža morala je voditi računa o nacionalnoj simetriji. Ima svedočanstava da se<br />
čak u više navrata zalagao da se svuda ravnopravno hapsi i da se u hapšenju nacionalista<br />
obezbedi paritet (Đukić 1990, str. 140, Perović 1989, str. 252). Strategija simetrične kritike<br />
nacionalizma i poravnavanja njihovog učinka postavljena je još u ratu, a kasnije je ostala trajan<br />
ideološko–integrativni manevar. Tako je Tito jula 1971. očekivao da srpsko rukovodstvo<br />
pokaže pesnicu Hrvatima i istrči se, da bi po sistemu ravnoteže lakše arbitrirao i izvršio<br />
simetričnu srpsko-hrvatsku čistku. Rukovodstvo Srbije je to izbegavalo, a Tito je osećao da je<br />
pročitan. Po kazivanju L. Perović, tadašnjeg sekretara CK SK Srbije, za Tita je bilo<br />
neočekivano i opasno što je Srbija sačuvala mir. Strahujući od simetričnih čistki, srpsko<br />
rukovodstvo je u jeku euforije hrvatskog nacionalizma tvrdilo da je velikosrpski nacionalizam<br />
glavna opasnost za jedinstvo Jugoslavije i razvoj ravnopravnih odnosa u njoj (Perović 1991, str.<br />
399). Nije na delu bio nikakav komunistički anacionalni mazohizam, već taktika neprovociranja<br />
drugih, a naročito ne arbitra. Sačuvati se od čistke značilo je kritiku tuđeg nacionalizma zavijati<br />
u ambalažu kritike vlastitog. Ovaj složeni manevar zadovoljavao je poželjno načelo<br />
samokritike, bio zaštita od simetričnih čistki nacionalnih vrhova, ali i predstavljao doduše<br />
pritvorni, ali i donekle nužni obrazac integracije višenacionalne države opterećene složenim<br />
sukobima. Osim toga, u trenucima sukoba među frakcijama svaka od njih nastojala je da se<br />
zaštiti tražeći od Tita da arbitrira, izražavajući mu lojalnost.<br />
Posle smene hrvatskog rukovodstva u Srbiji je odmah ocenjeno da je stvorena opasna opšta<br />
klima za «savijanje rogova» republikama. Vladajući «liberali» strepeli su od konzervativnog<br />
dela partijskih struktura, Saveza boraca i JNA («sedme republike»), koje su nastojale da krizne<br />
situacije iskoriste za zavođenje reda čvrstom rukom. Početkom 1972. to je u Srbiji bila veća<br />
opasnost nego trenutna Titova spremnost na to, jer je on bio dovoljno realan političar i taktičar<br />
da bi kriznu situaciju komplikovao odveć snažnim pritiskom (Vuković 1989, str. 553).<br />
Proliberalni kurs partijskog vrha Srbije i kritika partijskog konzervativizma nisu odgovarali<br />
svim moćnim strukturama, vojsci, a ni Titu. M. Tepavac drži da je Nikezićeva vizija društva<br />
dovodila u pitanje karakter vrhovne vlasti, a da je to najpre osetio Kardelj koji je upozorio Tita<br />
(Đukić 1990, str. 302). Slično Hruščovu, čiji je položaj uzdrman 1956, i Tito se krajem 1960-ih<br />
osećao ugroženim zbog nagle liberalizacije. U jesen 1956. Hruščov se u krizi čak ograđivao od<br />
vlastitog antistaljinskog tajnog referata, delimično ističući Staljinove zasluge, a Tito se odricao<br />
zaključaka najliberalnijeg, VI kongresa SKJ. Čistka u Srbiji bila je pogodna prilika da se<br />
zadovolji načelo simetrije u partijskim čistkama i suzbije proliberalna partijska struja. Kao i u<br />
Hrvatskoj, i ovde je preduslov čistke bila podela unutar CK Srbije. Kao što se u Hrvatskoj još u<br />
leto 1971. izdvojila tzv. oportunistička struja Bakarić-Vrhovec-Blažević, tako je i u Srbiji već<br />
početkom 1972. u rukovodstvu nastala pukotina između struje Nikezić-Perović s jedne i<br />
Stambolić-D. Marković s druge strane. Uklanjanje frakcija je u SKJ teklo drugačije nego kod<br />
KP SSSR-a. Zbog oligarhijske strukture sovjetskog vrha, posle Staljina u CK KP SSSR-a pred<br />
čistku uvek je trebalo okupiti i pripremiti većinu, dok je u SKJ Titu kao nespornom arbitru bila<br />
dovoljna samo pukotina u rukovodstvu. Doduše, i on bi pred čistku obavljao konsultacije, ali<br />
mu lično nikada nije pretio pad kao npr. Hruščovu, koji se grčevito borio za prevlast u<br />
Politbirou. Kazivanje M. Nikezića živo dočarava svakodnevicu Titovog kadriranja i arbitraže:<br />
«Često je obavljao konsultacije. Pozvao je Nikezića oktobra 1972. Govorio je da je naša linija<br />
dobra, ali meka. 'Mislim da te poznajem. Ti nisi tražio konsultacije. Ponosit si. Mislio si, šta<br />
ima da ga konsultujem – ono što bi on mogao reći, ja i onako znam. Nemačka štampa piše da ti<br />
72
aniš demokratiju od mene. Nikezić, pa to nema smisla'. 'Dosta je što odgovaram za Srbe, ne<br />
mogu i za Švabe', rekao je Nikezić. Ali, Titu nije bilo do šale. Nastavio je: 'Poznajem ja i Dražu<br />
i Peru...'. 'Dobro', zaključio je Nikezić, 'znate nas sve, pa odlučujte'». (Cit. prema Perović 1991,<br />
str. 433). Pravog individualnog otpora Titu uglavnom nije moglo biti. Doduše, Tito je znao da<br />
ustukne pred jedinstvenim blokom republičkog rukovodstva, ali čim bi se pojavila pukotina,<br />
otpor je slabio.<br />
Iz do sada poznatih dokumenata i svedočenja učesnika (Vuković 1989, Đukić 1990, Marković<br />
1987 I, II, Tripalo 1990, Perović 1991) vidi se da je Tito arbitrirao prilično oprezno, trudeći se<br />
da iz čistke izađe «čistih ruku», da to umesto njega urade drugi. Izričito je naglašavao kome ne<br />
treba «prišivati rep» posle smenjivanja, mada su na nižim stupnjevima hijerarhije ova<br />
upozorenja prenebregavana, pa su radi opomene članstvu visoki čelnici isključivani iz partije.<br />
Iz više razloga Tito je izbegavao utisak političkog nasilja, stvarajući čak atmosferu drugarskog<br />
razlaza i utisak čoveka koji prašta, pa čak se i čudi što se ostavka tako brzo podnosi. Želeo je da<br />
se distancira od sovjetske prakse i u svetu održi ugled mirotvorca i demokrate. Unutar zemlje<br />
takođe mu je bilo stalo da ostane blagi ali odlučni pravedni arbitar, a izgleda da ni lično nije<br />
bio osvetoljubiv. Međutim, sa smenjenima se razilazio zauvek, i uprkos dugoj saradnji, retko je<br />
koga primao nakon pada. Uklonjeni funkcioneri kasnije bi se, sa manje ili više uspeha, snalazili<br />
u zavisnosti od lične sposobnosti i spremnosti onih koji su prema njima osećali dug da im, uz<br />
rizik, pomognu. Nakon čistki nije nužno sledila ostavka, već je bilo onih koji su «tiho potonuli»<br />
tako što nisu ponovo birani na funkciju.<br />
Politička elita SFRJ bila je složena policentrična kadrovska uprava sa mnoštvom ukrštenih<br />
koalicija, interesnih saveza, nacionalnih i ekonomskih protivrečnosti. U mreži potmulih<br />
napetosti i otvorenih sukobljavanja rasla je uloga arbitraže neprikosnovenog Titovog autoriteta.<br />
Izgleda da se, osim o njegovom mišljenju, 1970-ih vodilo računa jedino još o Kardeljevim<br />
pogledima. U ovom periodu, osim neformalnih grupa, Tito se sve više oslanjao na<br />
konzervativnu struju u BiH i JNA. Slovenačko rukovodstvo videlo je sebe kao arbitra između<br />
Srbije i Hrvatske, pa se smatra da je u smenjivanju hrvatskog i srpskog rukovodstva bila aktivna<br />
uloga Kardelja (Tripalo 1990, str. 149, Perović 1991, str. 283). Izgleda da je uverenje o<br />
celishodnosti Titove arbitraže bilo više rasprostranjeno kod masa, gde mu je harizmatski<br />
autoritet ostao neokrnjen, dok su rukovodstva pojedinih republika lakše uočavala njegova<br />
kolebanja i greške (Milosavlevski 1990, str. 182-183, Antonić 1991, str. 291, Perović 1990, str.<br />
148, Vukotić 1989, str. 510). Kod liberalne struje prevladavalo je mišljenje da je partijski<br />
konzervativizam oličen upravo u Titu, koji se javlja kao činilac suprotstavljanja republika, a<br />
zatim arbitriranja među njima. Hrvatski nacionalisti i srpski liberali bili su ubeđeni da je<br />
obračun sa reformskim i demokratskim snagama u federaciji i republikama 1971/72. godine<br />
bila pobeda dogmatske struje, a da je Tito bio taj koji je zaustavio reforme. I dalje su poraženi<br />
Hrvati držali da obnova partijskog centralizma više pogoduje Srbiji (Kriste 1990, str. 385), dok<br />
su Srbi držali da je Titov oslonac na JNA i SKJ bio osnova jačanja samostalnosti republika i<br />
svođenja zajedničkih funkcija države na minimum (Perović 1991, str. 317). U rukovodstvu<br />
Srbije 1971. vladalo je mišljenje da Tito od podrške Hrvatima 1970. više ne može da uspostavi<br />
ravnotežu, da je politički postao smetnja i da bi se bez njega mnoge stvari uspešnije rešile na<br />
osnovu čistih računa. Ovu nadu prilično ubedljivo opovrgao je razvoj događaja posle Titove<br />
smrti, jer je odsustvo Titove arbitraže još više produbljivalo sukobe.<br />
Unutrašnji zaokreti i čistke bili su povezani sa spoljnopolitičkom situacijom, a odnosi sa<br />
Sovjetskim Savezom su, po svemu sudeći, i u ovom pogledu bili delikatni. Sovjeti su koristili<br />
svaku krizu u Jugoslaviji da diskredituju samoupravni model, ali su bili i zainteresovani za<br />
jačanje centralističkog kursa i snažniju ulogu SKJ. Najviše poverenja imali su u vojsku i Tita.<br />
Aprila 1970, za vreme 17. sednice Predsedništva SKJ na Brionima Brežnjev je pozvao Tita<br />
telefonom i pitao ga šta ima novo jer je čuo da JNA ide na Beograd. «Ja sam mu rekao»,<br />
opominjao je Tito saradnike, «da ovde imamo dobru sednicu Predsedništva, da idemo na<br />
jačanje Partije, da ćemo reorganizovati Partiju, ojačati rad Partije i učvrstiti Partiju, na šta je<br />
Brežnjev odgovorio – tak, tak...» Tito je dalje rekao Brežnjevu da ćemo sami srediti stvari, na<br />
šta je Brežnjev odgovorio – pa naravno, to je i najbolje i tako treba da bude... (Cit. prema<br />
73
Vuković 1989, str. 516). Posle Praga 1968. Tito je još više vodio računa o sovjetskim ocenama<br />
jugoslovenske krize jer Brežnjevljeva doktrina o ograničenom suverenitetu nije bila prazno<br />
slovo na papiru. Brežnjev je avgusta 1971. posetio Beograd i netaktički, otvoreno nudio pomoć<br />
za rešavanje hrvatskog problema. To je moglo uticati na Titov zaokret ka politici «čvrste ruke»<br />
i jačanje partije čišćenjem divergentnih frakcija. Tito je uzvratio posetu Moskvi juna 1972. a<br />
stranim posmatračima nije promaklo da je u jesen iste godine Kardelj upozoravao na opasnost<br />
da Jugoslavija postane zavisna od zapadnog kapitalizma (Wilson 1979, p. 209-210). Osnovano<br />
je pretpostaviti da je uklanjanje Đilasa 1954. i liberala 1972. povezano sa poboljšanjem odnosa<br />
sa Sovjetskim Savezom, ali je pitanje u kojoj je meri brutalno izolovanje ibeovaca trebalo da<br />
olakša odnose sa Zapadom.<br />
Čistke su sastavni deo razvoja svake partije u kojoj se zbog promene kursa javljaju različita<br />
mišljenja kojih se treba radi partijskog jedinstva, osloboditi. Neretko se partije prepoznaju po<br />
odnosu prema vlastitim disidentima. Što su oštriji zaokreti u politici, rastu neslaganja unutar<br />
vrha, pa su i razilaženja izglednija. Gledano sa stanovišta dinamičkog razvoja jugoslovenskog<br />
socijalizma i složenosti održavanja državne integracije, politički vrh je bio relativno jedinstven i<br />
homogen, a neslaganja se nisu uvek, pa ni pretežno rešavala čistkama, a još manje otvorenom<br />
prinudom. S obzirom na izvorni boljševički karakter kadrova i lagersko okruženje politička<br />
kultura jugoslovenskog samoupravljanja bila je na zavidnom nivou demokratije gledano očima<br />
evropske levice. U liberalnoj i konzervativnoj buržoaskoj misli bio je to režim nepodeljene<br />
vlasti koji je retko označavan totalitarnim. Verovatno su na ove ocene uticale Titove čistke, tj.<br />
način obračuna sa političkim protivnicima koji je u svakom režimu upadljiv pokazatelj obima<br />
represije. Kod Titovih čistki trebalo bi razlikovati i razdvojiti: (1) netipične univerzalne,<br />
političko–organizacione mehanizme koje ističu iz potrebe svake partije za jačanjem jedinstva<br />
oslobađanjem od raznomišljenika, (2) karakteristične ideološke komunističke sadržaje političke<br />
kulture formirane u spoju boljševičkih načela i domaće tradicije, i (3) ličnu boju koju je sam<br />
vođa davao čistkama, a koja je opet rezultat promišljenog pragmatizma i elastičnosti, ali i<br />
trajnih ličnih crta. Kada se pomenuti sastojci analitički razdvoje nije teško uočiti da su Titove<br />
čistke manje specifične i osobene, ali i manje brutalne u poređenju sa sličnim aktivnostima<br />
njegovih savremenika. Jedna provizorna klasifikacija čistki u socijalističkim režimima (s<br />
obzirom na uzroke nastanka)mogla bi olakšati uočavanje osobenosti Titove prakse: (1) čistke<br />
kao posledica sprečavanja dubokog frakcijskog razdora i egzistencijalne ugroženosti partijskog<br />
vrha (Staljinovo uklanjanje trockista i Titovo izolovanje ibeovaca), (2) uklanjanje<br />
konzervativne frakcije koja se protivi krupnim sistemskim promenama (smena struje Molotov-<br />
Kaganovič u SSSR-u, Rankovića u Jugoslaviji, Rakošija u Mađarskoj, Bjeruta u Poljskoj i A.<br />
Pauker u Rumuniji), (3) razvlašćivanje preterano liberalnih frakcija zbog straha od neželjenih i<br />
odveć radikalnih posledica krupnih sistemskih zaokreta (pad I. Nađa u Mađarskoj, A. Dubčeka<br />
u Čehoslovačkoj, hrvatskih nacionalista i srpskih liberala), (4) uklanjanje partijske frakcije zbog<br />
uspostavljanja simetrije u višenacionalnim državama (pad srpskih liberala).<br />
Izgleda da se samo poslednja vrsta čistke mogla sresti u Titovom režimu, dok su prethodne<br />
relativno nespecifične. Ali Titove čistke su se više izdvajale po načinu obračuna, a ne toliko po<br />
uzrocima. Već je uočeno da su u odnosu na ponašanja njegovih savremenika, boljševičkih vođa,<br />
bile manje brutalne, zbog samostalnog sticanja ugleda u svetu nezavisno od autoriteta lagera, ali<br />
i ličnih crta (odsustvo paranoidnog ponašanja, svireposti i osvetoljubivosti). Ni Hruščovljeve<br />
čistke nisu bile brutalne, ali zbog drugih razloga. Kao i Tito, i Hruščov je nastojao da se<br />
praksom distancira od kritikovanih Staljinovih metoda, ali za masovnije čistke nije imao moći<br />
jer je u oligarhijskom vrhu slovio, kao «prvi među jednakima». Više svrgnutih Titovih<br />
saradnika (Đilas, Nikezić, Tepavac, Tripalo) je zapazilo da je Broz u obračunima izbegavao<br />
vladarsku naprasitost i preki put. Nastojao je da vešto nametne svoja uverenja i stvori situaciju<br />
u kojoj će posao obaviti arbitražom. Uvek kada je smenjivana uža ili šira garnitura, prethodno<br />
je pridobijao pristalice, iako mu možda uvek nisu bile neophodne, kao oslonac. Kako je uočio<br />
Nikezić, mnoge čistke mogao je da obavi sam, ali je tražio da to drugi učine. Đilas čak tvrdi da<br />
se uzdržavao od potpisivanja smrtnih kazni, prepuštajući to Rankoviću, dok je pomilovanja<br />
lično odobravao. L. Perović je podrobno prikazala strukturu Titovog manevra u partijskim<br />
74
čistkama. U određenoj meri čistke su bile nužne i neophodne. Bilo bi neosnovano očekivati da<br />
u svim fazama razvoja države opterećene složenim protivrečnostima, ravnoteža političkog vrha,<br />
koju je vođa stvarao koristeći i čistke kao ultima ratio (a retko kao prevenciju) bude statična, sa<br />
osloncem na iste kadrove. Međutim, ova nije bila ni dinamična (neprestana promena garnitura)<br />
u meri u kojoj je razvoj bio dinamičan, buran i složen. Pokretljivost jugoslovenske političke<br />
elite upadljivo je zaostajala za dinamikom društvenog razvoja. Važan razlog tome je<br />
nesumnjivo i trajno neprikosnoveni autoritet vođe. Bilo bi krajnje neosnovano Titov odbir<br />
kadrova na vlasti nazvati permanentnom čistkom svevlasnog vođe ili serijom njegovih državnih<br />
udara zbog hronične nesigurnosti vrha i vođe od zavere partije, vojske ili najbrojnije nacije.<br />
Dugi neokrnjeni antifašistički i antistaljinistički ugled Tita i države u zemlji i svetu sprečavao je<br />
njen ozbiljniji unutrašnji raskol. Čak se ni čistka ibeovaca ne može meriti sa Staljinovim<br />
masovnim čistkama. Između 1934. i 1939. u Sovjetskom Savezu je oko pola miliona članova<br />
partije unapređeno na nove rukovodeće položaje, jer su uklonjeni stari kadrovi vezani za<br />
Lenjina i Trockog, a dovođeni mlađi koji su znali samo za Staljina. Titove čistke nisu bile<br />
teroristički kanali masovne vertikalne pokretljivosti elite; štaviše, on je stare kadrove uvek<br />
smatrao najpouzdanijim osloncima postupno podmlađujući partiju. Stoga su mu i čistke bile<br />
daleko selektivnije od Staljinovih. Staljin je kontrolisao svakog rukovodioca preko zamenika ili<br />
jednog od potčinjenih koji je sam potom stvarao vlastitu koteriju. Na taj način stvorene su<br />
fluidne grupe funkcionera prema različitim kriterijima lojalnosti koje nisu bile homogene:<br />
pored skorojevića, tu su bili stručnjaci doušnici i paraziti. Pojedinačne i kolektivne čistke<br />
menjale su sastav ovih nestalnih formacija izopačenom selekcijom, ostavljajući za sobom<br />
rutinsko jezgro nužno za funkcionisanje birokratskog državnog ili privrednog mehanizma<br />
(Souvarine 1989, str. 440). Ritam Titovih čistki bio je drugačiji. Podstican je nekontrolisanim<br />
posledicama krupnih zaokreta i simetričnim naizmeničnim uklanjanjem delova elite radi<br />
međunacionalne ravnoteže. U čišćenju višenacionalne političke elite treba voditi računa o<br />
osobenostima prostora da se ne bi precenili Titova vlastoljubivost, manipulativne tehnike i<br />
ideološko nasleđe. Pretežno neteroristički, naizgled «srdačni» ton čistki vrha (uz ritualnu izjavu<br />
da očekuje i dalje saradnju sa smenjenima), nije remetio uobičajenu logiku ekskomunikacije u<br />
politici. Uostalom povratnike i rehabilitovane retko je sresti i kod partija u režimima sa<br />
podeljenom vlašću. To nije samo beleg komunističkih partija. Politički padovi najčešće su<br />
svuda definitivni. U jednopartijskim režimima to je više skopčano sa moralnim<br />
diskreditovanjem, zatvorom i smrću. Tito se prilično uspešno čuvao staljinske prakse, iako se<br />
nije libio pretnje «administrativnim merama», a ovaj njegov oprez umnogome je odredio jedan<br />
važan aspekt političke kulture jugoslovenskog socijalizma.<br />
5. Vojska<br />
Odavno je uočeno da oblik vlasti i s njim povezana politička kultura nisu određeni samo<br />
načinom privređivanja, društvenom strukturom, načinom regulisanja interesnih sukoba i<br />
poželjnom vizijom društva uopšte već i neophodnošću odbrane i rata, tj. ulogom vojske u zaštiti<br />
od spoljašnjeg i unutrašnjeg neprijatelja. Snažna stajaća kopnena vojska je u kontinentalnim<br />
državama bila stalni izvor bonapartističke opasnosti, dok mornarica kod ostrvskih država nije<br />
bila pogodna za puč niti borbu protiv unutrašnjeg neprijatelja. Na Balkanu je uloga vojske bila<br />
najvidljivija u srpskoj istoriji i to ne samo u oslobodilačkoj političkoj kulturi (slavljenje<br />
ratničkih vrlina i obožavanje oslobodilaca) nego i u otvorenom mešanju u politiku. Vojska je<br />
obarala dinastije, uticala na formiranje vlada, pretila vladarima i formirala zavereničke vojne<br />
organizacije. Srpski socijaldemokrati su aktivno kritikovali domaći militarizam i zalagali se za<br />
modernu državu sa jasno odvojenom upravnom od izvršne vlasti. O «iluziji Velike Srbije» su<br />
pisali «da nas je koštala kao svetog Petra kajgana jer nas je ispumpala velikim troškovima za<br />
militarizam» (Stojanović 1994, str. 301). I u Sovjetskom Savezu, važnom ideološkoorganizacionom<br />
uzoru Titove vlasti, uticaj vojske na civilnu vlast uvek je bio prisutan. Lenjin i<br />
Trocki su se pribojavali bonapartističkog udara, a posledice Staljinovog paranoidnog straha od<br />
zavere najviše su pogodile vojsku. Staljin je smakao niz sovjetskih maršala i generala sa<br />
75
Tuhačevskim na čelu, Hruščov je 1957. smenio Žukova, a 1991. vojska je bezuspešno pokušala<br />
vojni udar protiv Gorbačova. Tito je manje bio izložen pretorijanskoj opasnosti jer je bio realni<br />
vrhovni vojni naredbodavac sa osvedočenom harizmom vojskovođe. Vojska je pretila mnogim<br />
socijalističkim vladarima, dok je Tito znao da preti vojskom u zavođenju reda. Boljševičke<br />
partije formirane u ilegalnim uslovima u strahu od provala i unutrašnjih raskola lako su<br />
prihvatale militaristički obrazac odrganizovanja. To je olakšavalo saradnju vojske i<br />
komunističkih partija. Posle zaposedanja vlasti vojsku je trebalo ideologizovati. To nije bilo<br />
teško jer je deo posla obavljen u ratu posredstvom političkih komesara. Krajem rata KPJ je<br />
brojala 140.000 članova, a od toga ih je u JNA bilo oko 85.000. Komunisti su činili 94%<br />
komandnog kadra (Bilandžić 1979, str. 108).<br />
U složenim međunarodnim uslovima potreba za snažnom armijom u Jugoslaviji bila je dugo<br />
aktuelna. Zbog rizičnog geopolitičkog položaja (nemogućnost savezničke pomoći u ratu)<br />
trebalo je stvarati samostalnu vojnu industriju u monarhijskoj i socijalističkoj Jugoslaviji<br />
(Bjelajac 1994, str. 357). San svih jugoslovenskih vladara bila je autarktična vojna industrija,<br />
čime bi država u slučaju rata postala nezavisna od vojne pomoći iz inostranstva. Zbog<br />
mogućnosti prekida ključnih komunikacija (naročito ka Solunu u oba svetska rata) bila je<br />
akutna potreba da se veliki deo budžeta direktno ulaže u samostalnu vojnu industriju. Posle<br />
Staljinove pretnje 1948. pojačana su ulaganja u vojnu industriju, naročito u centralnim<br />
delovima zemlje. Bosna i Hercegovina je najviše profitirala od ove politike, pa se pričalo da<br />
zato bosanci treba da podignu spomenik Staljinu. Sve do izgradnje vlastite vojne industrije<br />
primana je vojna pomoć sa Zapada. U prihvatanju zapadne pomoći jugoslovenska diplomatija<br />
se pokazala neobično veštom. Prihvatala je vojnu pomoć, ali ne i vojne misije niti je davala<br />
vojne baze. Nekim stranim posmatračima bilo je neshvatljivo kako je ova drska politika uspela<br />
(Halperin 1957, S. 178). Tokom 1951. Tito je javno isticao da vojnu pomoć neće prihvatiti, ali<br />
je na IV plenumu CK KPJ juna 1951. partijskom vrhu jednostavno objasnio svoju politiku<br />
pozivajući se na Lenjina da socijalistička zemlja treba da koristi suprotnosti dva tabora: «I mi<br />
ćemo primati oružje, i mi ćemo ga uzeti, a dobićemo ga na osnovu suprotnosti koje postoje<br />
između imperijalističkog Zapada i istočnih zemalja, premda je Sovjetski Savez agresivniji od<br />
onih na Zapadu. Ovi na Zapadu kažu ovako: 'Ovi su se posvađali sa Rusima i sa Rusima ne<br />
mogu više natrag jer ih čeka Sibir da ih tamo strpaju i sada je došlo vrijeme da se njima može<br />
dati oružje, jer se i oni boje Rusa...' Nama je oružje potrebno za očuvanje zemlje i mi ćemo ga<br />
uzeti i to besplatno i bez ikakvih uslova» (Sednice CK KPJ 1985, str. 613-614). U isto vreme<br />
Koča Popović je pregovarao u Vašingtonu tražeći da se oružje preda još u američkim lukama, a<br />
da vojne stručnjake Jugoslavija neće primati. U duhu ovih zahteva potpisan je ugovor sa SAD o<br />
isporuci naoružanja novembra 1951. Tito je bio oprezan i prema mogućem uticaju Zapada na<br />
JNA, znajući da je vojska važna poluga nezavisnosti zemlje i vlasti partije.<br />
Od 1949. počinju velika ulaganja u vojnu industriju, uz stranu pomoć i kredite koje je<br />
obezbeđivala elastična spoljna politika i visoki ugled zemlje i vođe u svetu. U vojnoj industriji<br />
je 1990. bilo zaposleno oko 80.000 ljudi, a ova je bila najviše raspoređena u Srbiji 43,3% i BiH<br />
41,8% (Dragojević, Politika 24.11.1996). Autarkičnost vojne industrije bila je dugoročna<br />
osnova samostalnosti zemlje, a o izdvajanju iz budžeta za vojsku nije bilo rasprava u skupštini.<br />
Vojnoprivredni kompleks je u opremanju armije učestvovao sa preko 80% proizvodeći<br />
najsavremenije naoružanje ne samo za svoje potrebe nego i za izvoz. Ima tvrđenja da je devizni<br />
priliv od izvoza naoružanja i inžinjeringa dugo bio veći od priliva turizma (Dragojević, Politika<br />
24.11.1996). I. P. Stambolić svedoči da se vojna industrija razvijala grandomanski, prodajući<br />
oružje nerazvijenima. Dragojević čak tvrdi da je poslednjih godina SFRJ izvozila naoružanje i<br />
inženjering u vrednosti 1,5 milijardi dolara godišnje, pa je postala konkurencija<br />
vojnoindustrijskom kompleksu SAD u Trećem svetu, zbog čega je ova država bila<br />
zainteresovana za razbijanje SFRJ (Dragojević, Politika 25.11.1996). Buduća istraživanja će<br />
pokazati da li su ove tvrdnje preterane, ali je vojni značaj Jugoslavije na Balkanu bio ključni.<br />
Armija je bila u zavidnom stupnju ideološki i politički homogena i iz više razloga lojalna<br />
vrhovnom komandantu (oslobodilačkih, ideoloških i pragmatičkih). Tito nije na vlast došao<br />
partijskim nego vojnim putem, a izvorni autoritet je stekao po obrascu exercitus facit<br />
76
imperatorem (vojska stvara vladara). Zbog ratnog učinka i realne moći vojnog zapovednika<br />
mogao je lakše napustiti neke tradicionalne oblike pravdanja socijalističkih vođa (npr.<br />
naslanjanje na Staljinovu harizmu). U tom pogledu je nalik Kromvelu ili Napoleonu Bonaparti.<br />
Bila je to vojska izašla iz rata mlada, čiji su kadrovi, stareći, ostajali snažno vezani za<br />
legendarnog komandanta. U rukovodećem kadru JNA pri kraju rata bilo je 53,2% mladih do 26<br />
godina, a skoro dve trećine rukovodstva JNA činili su mladi do 28 godina (Damjanović 1972).<br />
Sličnu strukturu imali su i rukovodeći kadrovi u državi i partiji, a omladina je dugo činila važnu<br />
osnovu Titovog autoriteta. Osim toga, velika pažnja poklanjana je sistematskom ideološkom<br />
obrazovanju omladine i vojske i njihovom vezivanju za Titov autoritet. Posle 1948. popravljen<br />
je materijalni položaj oficira radi obezbeđenja lojalnosti. Tito se uvek starao da se vojsci<br />
obezbedi privilegovan položaj u društvu (školovanje, plate, stanovi). Troškovi maršalata bili su<br />
na vojnom budžetu, koji je stajao van javne kontrole i usvajan bez velikih rasprava. Oficirski<br />
kadar kontrolisan je preko snažne partijske organizacije u JNA, na čijem je čelu stajala politička<br />
uprava.<br />
Premda se nastojala obezbediti podjednaka regrutacija oficira iz redova svih nacija, Srbi su<br />
prevladavali, delom iz tradicionalnih motiva, a delom iz ustaničkih okolnosti. Izgleda da je Tito<br />
otuda 1948. više strepeo od proruskih osećanja kod srpskih kadrova nego kod drugih. Inače Srbi<br />
i Crnogorci bili su u srazmeri sa svojim udelom u ukupnom stanovništvu prezastupljeni posle<br />
rata u partijskom i državnom aparatu na svim nivoima. To je bilo nužno jer je režim počivao na<br />
partizanskim kadrovima u kojima su dominirali Srbi iz Crne Gore, BiH i Hrvatske. Slično je<br />
bilo u JNA i u UDBI. U zapisnicima sa sednica Politbiroa 5.12.1945. stoji da je «ideološko<br />
stanje najslabije u Sloveniji i Hrvatskoj..., a da u Slavoniji, gde su kadrovi slabi, izdignutije<br />
kadrove imamo kod Srba» (Zapisnici 1995, str. 112-113). Etnička struktura nove civilne i vojne<br />
uprave stvarala je potencijal za obnovu «velikosrpske prevlasti». Srpska prevlast u aparatu<br />
vlasti je 1918. i 1945. istekla iz nadmoći u oslobodilačkoj vojsci, a o nacionalnoj strukturi<br />
vojske je i kasnije bilo sporova u vrhu u duhu «čistih računa». Kada je Kardelj rekao D.<br />
Markoviću februara 1971. da treba razumeti Slovence i njihova osećanja kada traže uvođenje<br />
svog jezika u Armiju, ovaj mu je odvratio da treba razumeti Srbe i njihova osećanja, jer<br />
Sloveniji treba Srbija kao tržište i za odbranu Slovenije. Srbija daje 200.000 regruta godišnje, a<br />
Slovenija 17.000 (Vuković 1989, str. 454). Iste godine u duhu politike «čistih računa», koju su<br />
nametale razvijene republike, srpsko rukovodstvo je bilo čvrsto u stavu da «ako bi se oko<br />
Armije išlo dalje u zahtevu za istim brojem generala iz svake republike, onda se mora postaviti<br />
i pitanje istog broja vojnika iz svake republike» (Vuković 1989, str. 468-469). Politički vrh<br />
JNA je za vreme Tita stajao van nacionalnih sukoba republičkih vrhova, pa je Tito vojskom<br />
pretio nacionalistima.<br />
Vojska mu je u svim fazama vlasti bila lojalna, a Tito je presekao dugu pretorijansku tradiciju u<br />
srpskoj i jugoslovenskoj istoriji, u kojoj je civilna vlast bila u stalnoj opasnosti od vojnog<br />
prevrata. Pod Titom vojska nije postala apolitična neutralna sila već partijalizovana i odana<br />
vođi. Nije bilo crnorukaških aspiracija jer je vojska verovala svom komandantu i njegovoj<br />
politici. Zato nije bilo ni potrebno da Tito stvara vlastitu frakciju u vojsci poput regenta<br />
Aleksandra, koji je već 1915. stvorio Belu ruku. Međutim u krilu iste oslobodilačke tradicije ne<br />
manje je bila izrazita potreba vojske za odlučnim vođom. Belorukci su 1916. ponavljali:<br />
«Nemačka je stvorila Velikog Viljema, sad on stvara Veliku Nemačku, tako ćemo i mi stvoriti<br />
velikog Aleksandra da bi on stvorio Veliku Srbiju» (Gligorijević 1996, str. 262). Oficirima JNA<br />
takođe je imponovao Titov antihitlerovski i antistaljiniski pobednički oreol, pa su i zbog svog<br />
interesa bili zainteresovani za održavanje Titove legende. Na Balkanu je stabilnost vladara uvek<br />
zavisila od lojalnosti oružane sile. Ni u ratu, a pogotovo nakon oslobođenja za Tita se nije<br />
moglo reći da nije uhvatio korena u vojsci (što je inače Apis govorio Slobodanu Jovanoviću<br />
1916. za regenta), niti pak da je upustio vojsku koju su preuzeli zaverenici (kako je S.<br />
Jovanović govorio regentu za kralja Petra) (Gligorijević 1996, str. 263). Tito je bio omiljen u<br />
vojsci, ali se o njoj starao i istovremeno nastojao da preko partije ojača njenu lojalnost.<br />
Pretežno srpska struktura oficirskog kadra JNA bila je snažno jugoslovenski opredeljena pa se<br />
Tito u kriznim situacijama često pozivao na vojsku kao ultima ratio. Ima mišljenja da je Armija<br />
77
ila njegova stvarna politička partija (Perović 1991, str. 305). Bilo je doduše pojedinačnih<br />
smena generala zbog nacionalističkih sklonosti (R. Jovanović, F. Tuđman. J. Bobetko itd.), ali<br />
ne i šire antititovske struje u JNA. Jedina nešto ozbiljnija, Titova čistka u JNA usledila je 1948.<br />
u zbivanjima koja se neopravdano nazivaju «zaverom generala», kada se pokolebala grupa<br />
generala (A. Jovanović. B. Petričević) i nekih viših oficira (V. Dapčević, P. Popivoda, M.<br />
Đurić). Odmah su uhapšena 22 oficira u deset gardijskih pukova, a dva mlađa oficira osuđena<br />
su na smrt zbog navodnih atentata na Tita. Po nekim podacima, Vojna komisija CK KPJ je<br />
označila da bi u slučaju rata sa lagerom oko 4.500 oficira i 1.500 podoficira moglo biti politički<br />
nepouzdano (Banac 1990, str. 158). Ovi podaci iz 1945. mogu biti verovatni jer je vojna<br />
saradnja sa SSSR-om bila intenzivna i još uvek sveža. Od marta do maja 1945. po učilištima<br />
Crvene armije nalazilo se 2.511 oficira, podoficira i boraca, a formirane su i neke jedinice JA<br />
od zarobljenih jugoslovenskih kvinslinških formacija na Istočnom frontu (Petranović 1995b, str.<br />
56). Neuspeli beg u Rumuniju nekolicine jugoslovenskih generala 1948. bio je poraz najveće<br />
sovjetske vojne zavere protiv Tita. U poređenju sa Staljinovom čistkom vojske 1937/38, Titov<br />
obračun bio je blag. Tada je Crvena armija izgubila dve trećine višeg i jednu trećinu nižeg<br />
komandnog kadra (Mikeln 1986, str. 293). Pošto je među ibeovcima u vojsci bilo najviše Srba i<br />
Crnogoraca, izgleda da je izvor Titove povremene srbofobije bio dobrim delom u rusofobiji.<br />
Tito nije 1945. strepeo, kao Trumbić 1918, da će Srbija postati Pruska u novoj državi, već se<br />
pribojavao tradicionalne srpske proruske usmerenosti, koja bi mogla olakšati sovjetsku<br />
intervenciju. Premda se posle rata morao oslanjati na saborce, strepeo je od srpske nadmoći, pa<br />
je vremenom nastojao da pojačanim uključivanjem mladih iz drugih nacija balansira partijsku i<br />
vojnu nacionalnu strukturu. Trebalo je izbeći iskustvo kraljevske vojske, u kojoj je dominacija<br />
Srba bila izrazita. Tako je u jugoslovenskoj vojsci 1926. od 165 aktivnih generala 161 bio Srbin<br />
(Božić, 1972, str. 433), a 1938. je od oko 10.000 oficira oko 10% bilo Hrvata, a od 191<br />
generalštabnog oficira Hrvata je bilo 31, Slovenaca 22, a ostali su bili Srbi (Banac 1998, str.<br />
148). U JNA su takođe dominirali Srbi, ali ne u pomenutim srazmerama, ali im je nakon sukoba<br />
sa Informbiroom uticaj nešto opao. Za razliku od kritike republičkih rukovodstava,Tito armiju<br />
nije nikada javno optuživao za nacionalizam, već ju je isticao kao školu bratstva i jedinstva.<br />
Sam je lično menjao vojni vrh, ali je i popuštao pod pritiscima. Pod pritiskom Koče Popovića<br />
1969. nevoljno je smenio I. Gošnjaka i doveo M. Šumonju i N. Ljubičića na čelo Armije, 1971.<br />
smenio je Đ. Jovanića, koga je Jovanka Broz pokušavala bezuspešno da zaštiti itd. Do kraja<br />
života je kao realni, a ne kao nominalni vrhovni naredbodavac, lišen tradicionalne zebnje<br />
vladara od pretorijanske zavere, osećao vojsku kao najsigurniji oslonac.<br />
Uz partiju, JNA je od 1960-ih bila glavna poluga poljuljanog jedinstva zemlje u kojoj su<br />
zajedničke funkcije države bitno smanjene. Posle Brionskog plenuma 1966. Služba bezbednosti<br />
JNA preuzela je čistku UDB-e, a Tito nije dozvolio novembra 1968. da se pokreće pitanje<br />
odgovornosti vojne obaveštajne službe zbog kontrole partijskih rukovodilaca, držeći da tu nema<br />
niko prava da se meša (Vuković 1989, str. 246). Politički značaj JNA rastao je što su bili<br />
aktuelniji sukobi republičkih partijskih vrhova. Hrvatsko i srpsko rukovodstvo je krajem<br />
šezdesetih godina bilo uvereno da JNA ima veliki uticaj na Tita, jer je on u više navrata pretio<br />
vojskom, iako je teško verovati da bi to učinio zbog odjeka u svetu. Kada je jednom rekao Koči<br />
Popoviću da će armijom zavesti red u zemlji, ovaj mu je odgovorio: «Pa to može svaki<br />
latinoamerički general. Ja od tebe očekujem državničko rešenje» (Perović 1991, str. 257). Juna<br />
1968, u krizi, po Titovom nalogu vojska je krenula iz Požarevca za Beograd, a novembra iste<br />
godine, povodom demonstracija u Prištini, opet je lično naredio Ljubičiću da jedna tenkovska<br />
divizija odmah krene iz Skoplja za Prištinu (Đukić 1990, str. 129). Decembra 1971. hrvatskom<br />
rukovodstvu je rekao: «Bolje da naša armija zavede red nego strana». Tri godine posle Praga<br />
svako je znao šta to znači. Ima više svedočanstava da je Tito pred kraj života jedino još Armiji<br />
bezrezervno verovao jer ga samo ona ni u jednom trenutku njegovog dugog života nije<br />
izneverila (Perović 1991, str. 305, Vuković 1989, str. 187, Dragojević, Politika 15.12. 1996).<br />
Izgleda da je najveća prepreka aktivnoj upotrebi vojske bio strah od rušenja demokratskog i<br />
humanog ugleda zemlje i njene sloge, ali i vlastite harizme mirotvorca.<br />
78
U političkoj kulturi socijalizma armija nije neutralna sila nego aktivno sredstvo u posredovanju<br />
ideoloških ciljeva monopolske partije. U Jugoslaviji armija je bila i škola bratstva i jedinstva,<br />
nadnacionalna ustanova koju su ponajmanje nagrizala međunacionalna trvenja. Pored realne<br />
sprege partije i vojske upadljiva je i organizaciona srodnost njihovih načela. Odavno je poznato<br />
da je disciplina vojske kolevka discipline uopšte, a u boljševizmu je vojna disciplina dugo bila<br />
obrazac partijske. Titov neprikosnoveni autoritet ujedinjavao je vrhove obeju hijerarhija.<br />
Između partije i JNA stajala je organizacija Saveza boraca, a veza sve tri organizacije,<br />
podjednako prekaljene u ratu i revoluciji, snažila je neposustalu oslobodilačku kulturu. «Niko<br />
ne može ugroziti tekovine revolucije, a najmanje oni koji u njoj nisu učestvovali» - bio je<br />
uporišni slogan polaganja prava na trajni monopol vlasti boračkih kadrova. Koliko god<br />
upadljiv, pomenuti militaristički aksiom nije bio uvek spojiv sa nekim drugim važnim načelima<br />
organizacije države i društva. Sa njim je na donekle protivrečan način sapostojala ideologija<br />
neposrednog radničkog samoupravljanja sa nizom izbornih neposredno demokratskih načela.<br />
Samoupravljanje je unutar zemlje prikazivano kao najviši stupanj demokratije, a u svetu je bilo<br />
važan i atraktivan dokaz razlike Jugoslavije od lagera. Ova međunarodna okolnost sprečavala je<br />
osamostaljivanje vojske u kriznim situacijama. Doduše, i sve vidljivija neslaganja u vrhu i<br />
slabljenje državnog jedinstva ugrožavali su ugled zemlje, pa je Tito bio razapet između<br />
očuvanja civilne odore svoje vlasti i upotrebe armije u čistkama. Pouzdanim instinktom<br />
iskusnog političara opredeljivao se za čistke posredstvom partije kombinovane vojnom<br />
pretnjom. Iz sukoba bi izlazio kao arbitar neokaljanih ruku, kod vojske ostajao odlučan i<br />
harizmatski neprikosnoven, unutar partije nezaobilazan presuditelj, kod naroda uvek pravičan, a<br />
u svetu kao lider nesvrstanih – mirotvorac koji sve rešava pregovorima bez korišćenja sile. Sa<br />
upadljivom retorskom lakoćom, neposrednošću i jednostavnošću narodnog vođe, a ne<br />
kabinetskog funkcionera, vrhovni komandant, šef partije i države neposrednih proizvođača<br />
mirio je oprečna načela različitih ustanova čije je jedinstvo simbolizovao. Izgleda da su više od<br />
lične umešnosti, Titova sinkretička retorika, neposredni pristup i višeslojni manevar bili izraz<br />
strukturne potrebe balkanskog prostora za ujedinjavajućim simbolom formiranim u tradiciji<br />
lokalne političke kulture. Bez vojne komponente autoriteta ovaj funkcionalni spoj različitih<br />
načela bi verovatno bio neodrživ.<br />
6. Arcana dominationis<br />
Društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju pod nadzorom vladajuće partije, kao i<br />
partijska kontrola vojske, policije, činovništva, obrazovanja i propagande su realna osnova<br />
Titove vlasti. Osim toga, Tito je preko lično lojalnih vrhova raspolagao polugama vlasti<br />
nezavisnim ili poluzavisnim od partije (garda, tajna policija, kontraobaveštajna služba). Za<br />
stabilnost vladara bilo je važno to što vojska nije bila prema njemu pretorijanski raspoložena, tj.<br />
spremna na prevrat, već ga je kao osvedočenog ratnika smatrala oficirom sa nezavisnim vojnim<br />
autoritetom. Iz saveza vodećeg kruga vladajuće partije i delova stare birokratije stvoren je novi<br />
oblik kadrovske uprave koji je započeo modernizaciju zemlje i radikalnu izmenu društvene<br />
strukture. Kao i ostale komunističke vođe i Tito nije bio samo simbol jedinstva zemlje već i<br />
ideologije klase koja je u velikom delu sveta smatrana istorijski najprogresivnijom. Zbog<br />
naročite klasne misije, partijski vođa, kao ni čelni kadrovi nisu podlegali birokratskoj<br />
kompetenciji niti bilo kom obliku podele vlasti. Sam Tito je bio prilično ideološki indoktriniran<br />
i tvrd, ali je u rukovođenju bio elastičan, nesitničav i neprgav (Đilas 1990, str. 132-133). Takav<br />
stil je podsticao inicijativu, pa su se funkcioneri više osećali saradnicima nego činovnicima.<br />
Uniženost i uvređenost se, kako svedoči Đilas, javljala najčešće u vezi s Titovim «kraljevskim»<br />
autokratskim držanjem u pregovorima. Bio je neprikosnoveni vrh jugoslovenske kadrovske<br />
uprave, koja je do polovine 1960-ih bila centralistička i nalik sovjetskoj, sa jedinstvenom<br />
nomenklaturom kadrova. Decentralizacijom federacije stvorena je policentrična kadrovska<br />
uprava, a integrativna uloga vođe je porasla, jer je jačala borba za vlast između nacionalnih<br />
frakcija vladajuće partije. Iza fasade jednopartijskog režima krila se mreža sukoba i koalicija.<br />
Ostareli vođa je pokazivao sve manje razumevanja za novo, pa je lavirao, sklapao nove<br />
79
koalicije, raskidao ranije, ali uvek diplomatski i sa elegancijom «čistih ruku». Po svedočenju M.<br />
Nikezića, u starosti je kod Tita odbrambeni mehanizam bio vidljiv, ništa se od njega nije moglo<br />
naučiti, jer je primenjivao samo ranije naučene manevre (Đukić 1990. str. 323). Oslanjao se na<br />
raznolike saradnike, koji su, ne uvek iz istih razloga, bili zainteresovani za jačanje Titovog<br />
autoriteta.<br />
Uslovno rečeno, Titovi saradnici mogli bi se podeliti na komuniste koji su isticali prioritet<br />
klasne, jugoslovenske i na one koji su davali prednost nacionalnoj komponenti. Tito se (doduše<br />
najviše u Srbiji) oslanjao na jugoslovenski usmerene tvrđe komuniste, a taktički je povremeno<br />
dopuštao delovanje raznovrsnih nacionalističkih i jugoslovenskih liberalnih struja koje su manje<br />
isticale nadmoć partije. Saradnici su se razlikovali i po tome u kojoj su meri mogli da izraze<br />
neslaganje sa Titom: odrešiti oponenti (Koča Popović, A. Ranković, M. Nikezić), odmereni i<br />
vešti individualisti (Kardelj, Bakarić), lojalni, ali samo naizgled otvoreni oponenti (Tempo, D.<br />
Marković), do kraja lojalni generali i kohorte servilnih i pritvornih poslušnika. U krugu ovih<br />
struktura sa promenljivim uticajem naročito aktivnu ulogu imali su pojedinci koji su nadzirali i<br />
monopolisali pristup Titu. U svakom režimu lične vlasti krupnu ulogu imaju kontrolori kanala<br />
pristupa vođi. Pristup ostarelom predsedniku nadziralo je «Titovo neprobojno okruženje»: vrh<br />
KOS-a, šefovi kabineta, supruga i, izgleda, neki visoki partijski i vojni rukovodioci : S. Dolanc,<br />
V. Žarković, N. Ljubičić, B. Badurina, B. Mikulić itd. (Čkrebić 1995, str. 132). Što je vođa<br />
nepoverljiviji, to raste značaj neformalnog okruženja, a sa starošću, po pravilu, raste uloga<br />
laskavaca. Struktura Titovih saradnika bila je složena: političari koji su imali više hrabrosti<br />
nego dara i bili hrabriji u ratu nego u miru, uzdržaniji i sposobniji kadrovi, istinski lojalni i<br />
karijeristi. Uprkos uticaju neformalnih grupa, Titov režim bio je lišen skrivene druge ličnosti<br />
(tipa Suslova). Do 1954. govorilo se o nekoj vrsti kolegijalne četvorke u vrhu (Tito, Kardelj,<br />
Ranković, Đilas), od 1954. do 1966. o udarnoj trojci (bez Đilasa), a od 1966. do 1980. u<br />
trijumviratu je Rankovića donekle zamenio Bakarić. U ovom periodu pa sve do smrti 1979,<br />
Kardelj je slovio kao javna druga ličnost, nevezana za republičku bazu, sa neograničenim,<br />
pretežno ideološkim ovlašćenjima. Slične idejne, premda nešto skromnije pretenzije, imao je<br />
Bakarić, koji je dobrovoljno izabrao Zagreb kao stalno sedište. Tandem Tito – Kardelj (1966-<br />
1979) može se porediti sa komunističkim dugotrajnim tandemima tipa Staljin-Molotov (1930-<br />
1953) ili Mao Cedung - Ču En Laj (1958-1976). Kod pomenutih tandema prva ličnost bila je<br />
upadljivo dominantna.<br />
Uprkos nadmoćnom položaju, Tito je znao da poštuje uspostavljene odnose snaga kada bi<br />
naišao na jedinstveni blok, ali nije prestajao da u bloku traži pukotinu. Kod nametanja autoriteta<br />
nije bilo inata, zadrtosti i narcisoidnosti, jer, kao beskonkurentski vođa, nije robovao strastima<br />
nepotvrđenih i drugorazrednih političara. Sam je stajao na vrhu, brinući se više o neprolaznosti<br />
svoje uloge svetskog mirotvorca i jugoslovenskog izmiritelja nego o opasnosti od zavere. Kada<br />
bi se radi nužnog arbitriranja spuštao u dnevnu politiku, nije prezao od obračuna, a katkad i<br />
revanšizma. Kao narodni vođa, a ne uvređeni intelektualac ili aristokrata, nije spadao u red onih<br />
političara koji smatraju da svet katkada ne zaslužuje da se o njemu stara (FridrihVeliki, Koča<br />
Popović). Možda i otuda što nije imao rezervnu stručnu aktivnost. Bio je samo političar, a<br />
intelektualni rezervat u koji bi se povukao, za njega nije postojao. O inferiornosti ove vrste<br />
svedoči i nepostojanje Titovih pisanih memoara ili ličnih zapisa druge vrste. Tito se najduže<br />
oslanjao na provereni borački partijski kadar, iako odmah nakon rata nije istupao kao partijski<br />
vođa nego kao predsednik vlade i komandant vojske. Glavne odluke su donošene u uskim<br />
krugovima i potvrđivane na javnim i državnim skupovima. Po Tempovom svedočenju, glavne<br />
odluke donosile su se kod Tita, između partija bilijara i gledanja filma ili u Titovim<br />
neposrednim susretima sa odgovornim rukovodiocem. Bilo bi pogrešno misliti da je ovo<br />
osobenost komunističkog odlučivanja, jer se i u režimima sa podeljenom vlašću na sličan način<br />
odlučuje. Jedino je kod ovih potonjih moguća javna kritika politike, ali ne i suštinski različita<br />
tehnologija odlučivanja vladajuće partije. Tito je posle rata, sa razvitkom države, morao znatno<br />
više da se oslanja na ljude oko sebe i njihova mišljenja. Ipak je u Politbirou krajem 1940-ih<br />
imao ličnu inicijativu u partijskim, vojnim i spoljnopolitičkim pitanjima uz stalnu arbitražu<br />
među saradnicima i frakcijama. Što je više stario, uticaj okruženja bivao je snažniji. A što je<br />
80
sticao veći ugled u svetu, to je češće prepuštao da odluke o unutrašnjim pitanjima (Dedijer<br />
1984, str. 31). Bila je to ponajpre spoljna politika u kojoj su manevar, lukavstvo i skrivanje<br />
ciljeva bili značajni koliko i realna vojna snaga ili svetski ugled. Još u ratu Tito je po<br />
direktivama Moskve vešto krio komunističku suštinu pokreta postavljajući na čelo organa<br />
AVNOJ-a građanske političare, postupno i diplomatski uklanjajući monarhiju. Posle rata slično<br />
se ponašao prema velikim silama. Zbog odnosa sa Zapadom dugo je izbegavao da lično<br />
prisustvuje dogovorima u Moskvi, a sa Sovjetima je bio još oprezniji. O tome slikovito govori<br />
jedno Nikezićevo svedočanstvo. Kada je ovaj na jednom užem partijskom skupu, kao šef<br />
diplomatije, davao informaciju o međunarodnoj situaciji i rekao kako su Kina i oblast Pacifika<br />
značajni za zemlju, pa sa njima treba uspostavljati podnošljivije odnose, Tito mu je upao u reč:<br />
«Ja se ne slažem sa ovim što je rekao Nikezić», i odmah dao pauzu. Kada ga je Nikezić u pauzi<br />
upitao «šta nije bilo u redu», Tito mu je uzvratio: «Sve je bilo u redu, ali te stvari možeš samo<br />
sa mnom interno». Nije želeo da to stigne do Rusa; mogao je Rusima uvek da kaže da se nije<br />
složio, ali nije sprečavao SIP da radi svoj posao (Đukić, str. 313). Stalna ugroženost od velikih<br />
sila nužno je jačala nepoverenje i usavršavala manevrisanje.<br />
Ni unutrašnja politika nije bila lišena opreza i zaobilaznih vizantijskih pravdanja čistki, premda<br />
je ovde vođa bio manje prinuđen na skrivanje namera. Iz snažno uzdignutog Titovog položaja<br />
nužno je izrastao monopol na arbitražu u sukobima saradnika. I ova je okolnost prisutna kod<br />
niza političkih partija i režima. Na apsolutističkim dvorovima vladala je konkurencija i sukob<br />
dvorjana oko vladareve milosti, a borba svih protiv sviju nije se završavala anarhijom, već<br />
je,naprotiv, učvršćivala moć vladara ukoliko je ovo stanje znao da reguliše. Napetosti između<br />
saradnika i frakcija vođinog okruženja razrešavane su najčešće autoritarnom arbitražom. Dojčer<br />
je beležio da su u okolini ruskog cara uvek postojale napetosti između «žandara» i poluliberala,<br />
a u opoziciji između umerenih očeva i radikalnih sinova. Svaki pokušaj radikalne omladine da<br />
sruši autokratiju aktivirao je žandare u carevom okruženju. Slične su prilike bile u vrhu SKJ<br />
početkom 1970-ih kada su srpski liberali, s razlogom, strepeli da će hrvatski nacionalisti<br />
isprovocirati konzervativne snage (JNA i rukovodstvo BiH) i da će proraditi gvozdena metla<br />
neprikosnovenog arbitra po neizbežnom zakonu nacionalne simetrije. SKJ je nakon 1965. bio<br />
sve više nalik skrivenom višepartijskom sistemu kom je neophodan arbitar radi jedinstva. U<br />
latentnom srpsko-hrvatskom sukobu kao arbitar se nametala Slovenija sa svojim istaknutim<br />
prvacima (A. Korošec, E. Kardelj, S. Dolanc). Ima svedočanstava da je krajem 1920-ih A.<br />
Korošec, kao ministar unutrašnjih poslova, znao za planirani atentat na S. Radića i da nije želeo<br />
da ga spreči. U obe Jugoslavije Slovenija je gradila svoj politički uticaj na poziciji jezička na<br />
vagi ili aktivnog arbitra u srpsko-hrvatskom sukobu. Određena srpsko-hrvatska napetost joj je<br />
odgovarala, ali ne i preterana, jer se situacija mogla razrešiti pravom jačega, u kom slučaju bi i<br />
posmatrači stradali. Latentne frakcije u Titovom režimu nisu se razlikovale samo po<br />
nacionalnoj nego i po ideološkoj usmerenosti, pa je arbitraža bila delikatnija. Partijski<br />
konzervativci, reformisti i tehnokrate preplitali su se sa nacionalnim frakcijama i stvarali<br />
raznorodne koalicije; konzervativci protiv reformista, razvijene protiv nerazvijenih republika,<br />
čvrstorukaši protiv reformista, razvijene protiv nerazvijenih republika, čvrstorukaši protiv<br />
separatista itd. Kardelj je strahovao od Srba, vojske i SSSR-a, početkom 1960-ih izbio je snažan<br />
sukob između Rankovića i Kardelja, a postojala je i napetost između K. Popovića i I. Gošnjaka,<br />
D. Markovića i Kardelja itd. U sukobima širih struja Tito je arbitrirao pošto bi prethodno uočio<br />
pukotinu unutar struje koju je uklanjao, a pravog individualnog otpora nije moglo biti. Otpor je<br />
donekle mogao biti samo grupni (kao npr. blok celog republičkog partijskog vrha Srbije 1971),<br />
a neslaganja su bila luksuz pretežno uglednih saboraca (Koča Popović, Bakarić, Kardelj). U<br />
vreme pripreme Ustava 1962. bilo je ozbiljnih neslaganja između Tita i Kardelja. Slovenac je<br />
protivrečio Titu, a Tito je zahtevao da Ranković iznese to pitanje pred Izvršni komitet, držeći da<br />
Kardelj ne može ostati u rukovodstvu. Ranković se nije složio. Koliševski se sukobio sa Titom<br />
1961. za vreme puta po Africi zato što je protokol davao Jovanki tretman člana državne<br />
delegacije odmah iza Tita. Tito je po povratku u zemlju tražio od Rankovića da i ovo iznese<br />
pred IK, ali je ovaj odbio držeći da sam Tito to treba da učini. Koliševski je tražio da se pred IK<br />
iznese da je Tito popustljiv pred Jovankom, što je Ranković takođe odbio (Vuković 1989, str.<br />
81
76). Neslaganja sa Kočom i Nikezićem bila su druge prirode. Nikezić je u razgovorima s Titom<br />
bio otvoren, odmeren i tvrd, na šta ovaj uopšte nije bio navikao. Iznosio je Titu istine o Srbiji<br />
hladno, argumentovano i racionalno, ne gubeći se u velikoj priči. Niko drugi iz Srbije nije tako<br />
s Titom razgovarao. Prvi je predočio Titu da se sa Srbijom ne može manipulisati. Nije bio<br />
glagoljiv. Ali kada je govorio, njegove logične, argumentovane i odlučne reči su delovale poput<br />
malja. Tito to nije voleo, niti je to mogao da podnosi (Čkrebić 1995, str. 213). Tripalo piše da je<br />
krajem 1960-ih postojala tendencija jedne grupe rukovodilaca, u čijoj je pozadini stajao Koča<br />
(a indirektno i Kardelj), da smanje Titovu «autokratsku vlast» i omoguće normalno<br />
funkcionisanje Ustava (Tripalo 1990, str. 84). Još neka svedočenja mogu upotpuniti sliku<br />
Titovog ponašanja.<br />
Pored prigušenog otpora saradnika, bilo je i nekoliko kriznih situacija u kojima je bilo reči o<br />
Titovoj ostavci. Jednu od prvih iz decembra 1941. pominje Đilas, kada je zbog neuspešnog<br />
napada na Pljevlja Tito ponudio da se povuče, ali je to bilo odbijeno. Pod pritiskom Staljinovih<br />
kritičkih pisama s proleća 1948. Tito je pretio ostavkom na mesto predsednika vlade ukoliko se<br />
ne uspostavi jedinstvo u vrhu. U zapisnicima Politbiroa CK SKJ stoji da je Tito 1948. mislio na<br />
ostavku (Zapisnici 1995, str. 258), a Petranović dodaje da se Titova ostavka pominjala na<br />
sastanku Plenuma CK KPJ od 12. i 13. aprila 1948. na kome je usvojen odgovor na prvo<br />
Staljinovo pismo (Petranovićeve napomene u Zapisnici 1995, str. 670). Izgleda da je ovde više<br />
reči o pretnji ostavkom nego o stvarnoj nameri ili probi. Jedna od ozbiljnijih kriza režima bila je<br />
juna 1968, kada su se među studentima čule i antititovske parole. Po svedočenju Stambolića,<br />
od Tita koji je bio na Brionima, tražena je saglasnost da se jedna vojna jedinica pokrene iz<br />
Požarevca. Njegova prva reakcija bila je: «Šta je bilo, uplašili ste se? (Đukić 1992, str. 235).<br />
Bunt mu je smetao i bio je zabrinut zbog svog renomea i ugleda koji je Jugoslavija uživala u<br />
svetu. Obraćajući se javno studentima preko TV, odlučno je stavio svoj ugled na probu,<br />
pominjući i moguće povlačenje. Kriza je prevladana jer su studenti izolovani, a partijska<br />
mašinerija uspešno je presekla njihovo povezivanje sa nezadovoljnim radništvom. Juna 1968, u<br />
jeku studentskih zbivanja, prilikom dočeka predsednika Indije, služba bezbednosti je predlagala<br />
da se ne ide pored studentskog grada, ali je Tito to odbio (Vuković, 1989, str. 191). Nuđenje<br />
ostavki može biti proba, tj. ispitivanje lojalnosti saradnika preko reakcije na taj test. Juna 1945.<br />
Staljin je posle velike parade na Crvenom trgu održao čudan govor na ručku sa rukovodiocima,<br />
pominjući mogućnost skorog povlačenja. Većina je posumnjala da je želeo da ispita reakciju<br />
prisutnih koji su odmah protestovali. Slično je pomenuo oktobra 1952. na sastanku CK.<br />
Reakcija je bila ritualni protest prisutnih (Boffa 1985, II, str. 259. i 311). Početkom 1970. Tito<br />
je rekao Nikeziću da je umoran i da bi počeo da nešto prepušta drugima. Pitao je, koju dužnost?<br />
Nikezić mu je rekao da ostavi partiju, da je kao šef države poznat u svetu, a to je važnije za<br />
narod. Predsednik SKJ može biti i neko od bliskih saradnika. Tito se složio. Ipak je to bila više<br />
proba nego stvarna rešenost (Perović 1991, str. 125). Stambolić svedoči da se Tito zalagao za<br />
stvaranje neformalne grupe za stalno konsultovanje (4-5 ljudi), a znao je da sazove najuži vrh<br />
na dogovor, a da je odluku već bio doneo. Trebalo je ispitati raspoloženje. U više navrata<br />
prkosno je naglašavao kontraostavku. Jula 1971. obraćao se hrvatskom rukovodstvu: «Ja neću<br />
govoriti o drugima, ali sada je počeo kurs napada na mene i kod vas i u Srbiji. Meni je dosta<br />
vlasti, ali sada kada je ovakva situacija, neću da idem» (Tripalo 1990, str. 154-155, Dragosavac<br />
1985, str. 49). Istom prilikom je pripretio: «Ja ću morati javno istupiti i znam da ću radnike<br />
imati na svojoj strani» (Dragosavac 1985, str. 51).<br />
Sigurnost u masovnu podršku nije ga lišavala opreza i uzdržanosti od «suvišnog» zbližavanja sa<br />
saradnicima. Tripalo pominje da je Tito imao prema svima vidnu distancu i nikome nije dao da<br />
mu priđe preblizu. Po svedočenju Čolakovića, Bakarić je tvrdio da nikada nije bio prisan sa<br />
Titom, već da je Stari bio prisan sa Kardeljem i Rankovićem, a onda sa Ivanom Mačekom,<br />
Krajačićem i Kopiničem (Antonić 1991, str. 515). Kardelj je Stamboliću februara 1972. rekao<br />
da je Tito površan i da nije više u stanju da dublje ulazi ni u jedno pitanje, nego da obično<br />
reaguje na osnovu neposrednih utisaka ili informacija koje najviše dobija od vojne obaveštajne<br />
službe (Vuković 1989, str. 641). U ovom sklopu pominje se i aktivna uloga Jovanke Broz<br />
(Vuković 1989, str. 586). I Tepavac pominje slično Kardeljevo mišljenje o Titu (Đukić 1990,<br />
82
str. 294), dok M. Pečujlić smatra da su ova mišljenja prestroga. Početkom 1970-ih u užim<br />
krugovima vrha govorkalo se da Tito više ne može da vlada, ali da nije ni spreman da neke<br />
poslove prepusti drugima (Vuković 1989, str. 510), a maja 1978, na čestitanju rođendana,<br />
Čolaković je u dnevniku zabeležio: «Stari je oronuo, teško ide, ali se svejedno uparadio u belu<br />
uniformu i nakalmarao da to tužno izgleda... teški šećeraš, noge mu otkazuju. I Kardelj je teško<br />
bolestan... teško će biti bez njih i njihovog autoriteta» ( Antonić 1991, str, 437). U vrhu je bio<br />
prisutan strah od vakuuma u rukovođenju.<br />
Prikaz međurepubličkih i nacionalnih sukoba u vrhu nije celina situacije. Svakodnevicom je<br />
vladala mešavina latentne napetosti i bratstva i jedinstva u zavisnosti od obaveštenosti nižih<br />
partijskih i širih narodnih slojeva. Privredna saradnja je tekla, državne i partijske svečanosti i<br />
skupovi su isticali radne uspehe i jedinstvo zemlje, novi spomenici NOR-u su to simbolički<br />
utemeljivali, a sukobi unutar vrha (sa izuzetkom kriznih raspleta i čistki) vešto su zatvarani u<br />
uže krugove obaveštenih partijskih kadrova. To je otvaralo prostor čaršijskim glasinama, ne<br />
mnogo uticajnim. Zapisnici sa sednica najužeg vrha su ostajali u arhivi Predsedništva SKJ,<br />
katkad su davana selektivna obaveštenja. Režim se polako pripremao za funkcionisanje bez<br />
vođe, a Tito je u dubokoj starosti, slično kineskom vođi Dengu, bio sve manje aktivni, ali i dalje<br />
stožerni simbol jedinstva i kontinuiteta vlasti. Uprkos masovnom šoku i emocijama koje je<br />
izazvala njegova smrt, prelaz od pasivnog živog simbola u dubokoj starosti ka posthumnom<br />
kultu vođe bio je pripremljen. Međutim, slabosti doživotne vlasti će postupno sve jasnije<br />
pokazivati sukobi unutar vrha nakon Titove smrti i konačno eksplozivni vakuum nakon<br />
ukidanja njegovog posthumnog kulta.<br />
7. Harizma razuma i modernizacija<br />
Način pravdanja vlasti je važan sastojak svake političke kulture. Svaka vlast nastoji da probudi<br />
veru u vlastitu legitimnost i da je što duže održava. Socijalistički režimi su se u tu svrhu služili<br />
svetovnim ideologijama u kojima su se preplitali racionalni i harizmatski sadržaji. Racionalno<br />
pristajanje uz izabrani ideološki cilj (pravedno besklasno harmonično društvo) i sredstva<br />
njegovog ostvarenja (partija kojoj je podređen i vođa) je u zavisnosti od situacije primalo<br />
određene harizmatske primese. Komunistička vlast se pravdala različitim argumentima:<br />
kvalitetima avangarde, demokratizacijom kanala vertikalne društvene podretljivosti, učinkom<br />
(naročito u privredi), modernizacijom i progresivnom revolucionarnom ulogom u svetu<br />
obespravljenih. Titovo ustrajavanje na dogmatskoj ulozi partije bilo bi pogrešno svesti na<br />
vlastodržački pragmatizam, pa čak i na otupljivanje osvedočenog političkog refleksa. Uverenje<br />
o progresivnosti socijalizma i moralno nadmoćnoj revolucionarnoj zamisli oslobađanja<br />
proizvođačke klase od eksploatacije, bilo je rašireno i izvan socijalizma u delu njegovog<br />
kapitalističkog okruženja, naročito evropskog. Vera u moralnu i prosvetiteljsku nadmoć<br />
komunističke organizacije bila je jedna od sastavnica novovekovne harizme razuma. U sklopu<br />
šire idejnoistorijske celine komunistička ideologija pripada prirodnopravnoj prosvetiteljskoj<br />
struji novoga veka iz koje su istekle različite verzije svetovnih ideologija. Za razliku od<br />
buržoaskog konzervativizma i različitih verzija narodnjačko-fašističkih iracionalnih ideologija,<br />
prosvetiteljskim strujama je zajednička vera u razum. Kao i sve drugo u politici, tako i razum,<br />
odnosno ustanova koja ga opredmećuje, može biti slavljena, a raznovrsni oblici preuznošenja<br />
uloge razuma pripadaju struji koja se može nazvati harizmom razuma. Trebalo bi najpre<br />
podsetiti na globalni proces nastanka ove struje, zatim konkretnije osobenosti njene<br />
komunističke verzije, a potom na njenu modifikaciju i praktične posledice u socijalističkoj<br />
Jugoslaviji.<br />
Na jednom mestu u «Privredi i društvu» Maks Veber, gotovo uzgred, pominje harizmatsko<br />
veličanje razuma, koje je našlo svoj karakterističan izraz u apoteozi uma kod Robespjera i<br />
predstavlja poslednji oblik koji je harizma dobila na svom sudbonosnom putu (Veber 1976, II,<br />
str. 296). Sociolozi G. Rot (Roth 1975) i Š. Brojer (Breuer 1993) su, oslanjajući se na Vebera,<br />
pokušali da pojam harizme razuma upotrebe u istraživanju savremenih političkih pokreta.<br />
83
Začetak procesa nastanka harizme razuma u novom veku jeste protestantsko negiranje<br />
hijerokratskog pijeteta religije i postavljanja zahteva za slobodom savesti i verskom<br />
tolerancijom. U procesu istorijske racionalizacije harizmatsko pravdanje postajalo je sve<br />
zavisnije od ideje uma, a sve manje od magijskih ili nasleđenih kvaliteta ličnosti (od harizme<br />
Hrista do harizma prirodnog prava). Veberovski rečeno, harizma razuma je izraz obezličenja<br />
harizme koje se razlikuje od njenog posvakodnevljavanja. Harizma razuma je, pre svega,<br />
vezana sa idejama, a samo uslovno sa ličnostima. Najčešće ideju pokriva prolazna ličnost<br />
harizmatskog vođe koji je otelovljenje avangarde uma. U jeku ateizacije u Francuskoj su 1793.<br />
zatvarane crkve i opet otvarane kao «hramovi uma» sa bistama i kultovima žrtava revolucije.<br />
Na mesto oltara stupali su hramovi filozofije. Nagli ateizam je pretio da odvede u anarhiju<br />
(zbog vakuuma koji je izazvala detronizacija crkve), pa je Konvent, zabrinut za autoritet<br />
centralne vlasti, maja 1794. izdao proklamaciju u kojoj je stajalo da je razum samo božja<br />
emanacija. Danton je proklamovao «despotizam razuma». Revolucija je za Robespjera bila<br />
nadmoć «univerzalnog razuma», a Veber je Code Civil posmatrao kao prvi čisto racionalni<br />
zakon koji je svoj sadržaj primio iz sublimiranog ljudskog razuma. Ova zbivanja snažno su<br />
ubrzala modernizaciju političke kulture, premda su praćena korišćenjem zatečenih sredstava<br />
razvlašćene aristokratije u masovnim i javnim smaknućima. Harizma razuma imala je snažan i<br />
nepovratan antiautoritarni potencijal. Više nisu vladar niti njegova vlada određivali šta je<br />
razumno, već podvlašćeni, odnosno njihovi predstavnici, a vladar je ocenjivan (biran ili<br />
menjan) prema kriterijima takvog razuma (Breuer 1993, S. 171). To je značilo slom monarhije,<br />
a jačanje parlamenta, birokratije i političkih partija.<br />
Marksizam i komunističke partije ulile su novom talasu harizme razuma snažnu moralnu crtu.<br />
Za viziju pravednog društva više nije bilo dovoljno samo rušenje kulta religije već i oštrih<br />
društvenih nejednakosti. Racionalistička vizija društva počivala je na snažnoj veri u mogućnost<br />
nauke i tehnike, a nosilac emancipatorskog procesa postala je komunistička partija. Ipak, pojam<br />
harizme razuma ima sasvim osoben smisao i treba ga razlikovati od čiste harizme. Ova razlika<br />
upadljiva je kod komunističkih vođa, koji nisu posednici natprirodnog dara niti za njih važi<br />
načelo da samo jedan može da bude pravi. Harizma partijskog vođe pretvorena je od dara<br />
milosti u nešto što se može steći. Bilo je to u skladu sa temeljnim racionalističkim sadržajima<br />
marksističke ideologije, koja se oslanja na prosvetiteljski skepticizam. Komunistički vođa nije<br />
natprirodno obdaren junaštvom, plemenitošću i političkom genijalnošću, već je vaspitan pre<br />
svega partijskim radom. Njegova harizmatska kvalifikacija nezamisliva je bez partije,<br />
otelovljenja kolektivnog razuma klase (<strong>Kuljić</strong> 1994, str. 283-290). Za razliku od fašizma, u<br />
socijalizmu vođa nije nikada istisnuo ideologiju, niti partiju kao glavne izbore suvereniteta.<br />
Komunističke ideologije prožete su ideologijom naučnog, a ne sitnoburžoaskog ili utopijskog<br />
socijalizma. Lenjin je najubedljivije otelovljenje socijalističke harizme razuma, tj. njene<br />
svetovne vere u moć autonomnog razuma da političkim sredstvima osigura napredak i<br />
modernizaciju zaostale evropske periferije. Kod Staljina su harizmatske proklamacije razuma u<br />
najvećoj meri primile oblik vere u nepogrešivost ideologije, partije i vođe. Šireći se u<br />
protivrečnim uslovima ugroženosti partije, harizma razuma je u boljševizmu ostala svojevrsna<br />
kombinacija racionalističke modernizacije i neobuzdanog slavljenja i preuznošenje njenih<br />
sredstava (partije i vođe). Idejno-ideološki obrazložena i nametnuta vera u razum u socijalizmu<br />
bila je važna sastavnica modernizacije društva, ali je harizmatska komponenta ovog procesa,<br />
vremenom, od mobilizacijskog podsticaja postala kočnica nekih važnih segmenata socijalističke<br />
racionalizacije. Bezuslovni prioritet revolucionarne pravde nad pozitivnim pravom postupno je<br />
smanjivao predvidljivost i racionalnost sve razvijenijih društvenih podsistema i njihovo uspešno<br />
usklađivanje.<br />
Ideologija SKJ je manje ili više modifikovala pomenute glavne sadržaje boljševičke ideologije.<br />
I vođstvo SKJ je, ne manje od ostalih, bilo ubeđeno u vlastiti avangardni kvalitet, a<br />
samoupravljanje je prikazivano kao istinska demokratija, različita kako od buržoaskog<br />
pluralizma tako i sovjetskog planskog socijalizma. Avangardnost partije pretpostavljala je njen<br />
visoki idejni nivo, dobrovoljnost i izlišnost nametanja discipline u mišljenju. U Statutu SKJ<br />
stajalo je da član čak i posle donošenja odluke može da daje svoje primedbe i predloge. Pored<br />
84
toga bio je prisutan niz statutarnih demokratskih normi : ograničavanje ponovnog izbora,<br />
redovna zamena dela najviših organa itd. (Imširović 1991, str. 162-163, 172-175). Član je<br />
imao pravo da zadrži svoje mišljenje uz obavezu sprovođenja usvojenih odluka, član nije<br />
mogao u isto vreme obavljati izvršnu funkciju u SK i organu vlasti itd. U lagerskom okruženju<br />
Statut SKJ bio je nesumnjivo demokratski, premda je praksa, kao i svuda, odudarala od načela.<br />
Naročito su «idejna skretanja» i sumnje u «svetlu prošlost partije i revolucije» budno nadzirani i<br />
sankcionisani. Partija je kao najveće učinke isticala oslobodilačku ulogu u ratu i revoluciji,<br />
zatim obnovu zemlje i privredne uspehe i na kraju veliki ugled u svetu. Moralizovana i<br />
dogmatizovana prošlost KPJ, revolucije i NOB-a bila je važna osnova legitimnosti sadašnjice i<br />
obezbeđenja lojalnosti. Lojalnost počiva na spremnosti za poslušnost, a legitimnost je prisutna<br />
onda kada vlast kao opravdanu priznaje većina odraslog stanovništva. U najdužem periodu<br />
vlasti SKJ je važila za legitimnu partiju i relativno uspešno je obezbeđivala integraciju i<br />
stabilnost složenog poretka. Premda nije bilo višepartijskog sistema, priznavan je izvesni<br />
pluralizam interesa, čije je ostvarenje trebalo da garantuje politički sistem sastavljen iz mreže<br />
organizacija, povezanih, ali ne i istovetnih sa partijom. Osim toga, milionska partija bila je neka<br />
vrsta skrivenog višepartijskog sistema izdeljenog na republičke i regionalne organizacije<br />
prožete raznorodnim obrazovnim, profesionalnim, starosnim, konzervativnim i liberalnim<br />
strujama.<br />
Delegatski sistem je 1970-ih donekle obezbeđivao neposredni uticaj radnih ljudi i građana, ali<br />
uglavnom ne na nivou višem od opštinskog (Imširović 1991, str. 196-197). Ustavni delegatski<br />
princip je omogućavao da u delegacije bude izabran veoma veliki broj radnih ljudi i građana.<br />
Premda je u realnosti bilo dosta formalizma i nedoslednosti, delegatski sistem je u složenoj<br />
državi bio zanimljiv pokušaj demokratizacije jednopartijskog režima. Tito je u referatu na 11.<br />
kongresu SKJ 1978. pomenuo da ima oko 2,5 miliona članova različitih delegacija, što je bio<br />
dokaz da jugoslovensko društvo «ulazi u eru u kojoj – kako je govorio Lenjin – stvarno čitavo<br />
stanovništvo uči upravljati i počinje upravljati». Bio je to impozantan kvantitativni pokazatelj<br />
harizme razuma jugoslovenskog samoupravljanja, zavidno široke neposredne demokratije<br />
ograničenog domena. U zamisli delegatskog sistema SKJ je još jednom demonstrirao moć<br />
autonomnog razuma i odlučivanja na osnovu široke saglasnosti, a ne dekreta. Kao i u nizu<br />
drugih mera, i ovaj napor se u procesu posvakodnevljavanja otrežnjavao od utopijskog.<br />
Savremene istraživače ideologije SKJ ne bi trebalo da zavede njen ortodoksni marksistički<br />
tenor (diktatura proletarijata, partija kao avangarda, klasna borba i sl.) prožet naizgled<br />
oprečnom neposrednodemokratskom antibirokratskom samoupravnom retorikom (neposredno<br />
samoupravljanje, pluralizam samoupravnih interesa, samoupravno sporazumevanje i<br />
dogovaranje, miroljubiva koegzistencija i sl.). Ortodoksni stavovi (radnička klasa, klasna borba<br />
i diktatura proletarijata) nisu nikada napuštani, ali su različito shvatani i akcentovani u<br />
različitim fazama razvoja od različitih struja unutar SKJ. Pomenuti okvirni termini ritualno su<br />
isticani da bi se sugerirao kontinuitet ideologije i doslednost partije, a Tito bi ih naglašavao<br />
opominjući na različita partijska skretanja (liberalna, nacionalna i sl.) Kao i kod niza drugih<br />
političkih partija u svetu, gde demokratska frazeologija pokriva različite i oprečne kurseve, i<br />
unutar SKJ je rastegljivost ideološke retorike i ključnih stavova širila manevarski prostor<br />
unutrašnjoj i spoljnoj politici. Iza naizgled dogmatske partijske retorike krila se elastična gipka<br />
ideološka tvorevina umnogome različita od srodne lagerske. Samoupravna ideologija pružala je<br />
široke mogućnosti različitog akcentovanja u zavisnosti od trenutnog kursa ili od potreba<br />
određenih delova partije. Elastičnost politike iz više razloga trebalo je braniti prividom čvrstog<br />
ideološkog kontinuiteta. Bilo bi pogrešno ovaj kontinuitet svoditi samo na ideološku<br />
postojanost vrha i vođe i njihov otpor promenama. Snagu komunističkog opredeljenja trebalo je<br />
demonstrirati pre svega zbog Sovjetskog Saveza koji je budno pratio jugoslovenski razvoj i<br />
neretko pretio, a uporno isticanje reformskog demokratskog potencijala samoupravljanja bilo je<br />
upereno ka reformističkim strujama u radničkom pokretu. Najzad, pravo na vlastiti put razvoja<br />
bila je operativna formula spoljne politike okrenute Trećem svetu. Pomenuta gipka frazeologija<br />
takođe je trebalo da amortizuje unutrašnje napetosti (odnose između nacija, decentralizaciju<br />
države i zadržavanje prioriteta partijskog prava, razlike između liberalnih i dogmatskih struja,<br />
85
usklađivanje plana i tržišta itd.). Složena samoupravna socijalistička ideologija prilično uspešno<br />
osiguravala je idejno ideološku legitimnost i doslednost partije i usklađivala je sa lojalnošću<br />
raznolikih grupa unutar društvene strukture. Premda je Tito bio duboko lično vezan za<br />
komunističko opredeljenje, ipak je prilično elastično i pragmatično tumačio i akcentovao<br />
pojedine sadržaje ideologije, naročito na spoljnopolitičkom planu. Krupne prekretnice u razvoju<br />
slabile su ideološki balast ortodoksije izražen u retorici klasne borbe, diktature proletarijata,<br />
monolitne partije i sl. Prekretnice su bile: VI kongres SKJ 1952, program SKJ iz 1958,<br />
privredna reforma i promene u federaciji 1965-1971. Ni donekle drugačije akcentovanje<br />
ideologije nije smelo da dovede u sumnju prošlost i ključna mesta sećanja: istorijat partije i njen<br />
antifašistički učinak. Ideologija SKJ imala je čvrsto uporište u snažnoj moralistički obrađenoj<br />
neprikosnovenoj svetloj prošlosti. U ovoj oblasti jeresi nije smelo biti, a boračke komemoracije<br />
bile su važna strana integracije partije, države, ali i međunacionalne sloge. Partijski ideolozi su<br />
bili svesni da ukoliko se javi sumnja u dekretiranu prošlost, rasulo će zapretiti sadašnjici. Kod<br />
svih komunističkih režima o negovanju istorijata partije i ideologije starali su se posebni organi<br />
i naučni instituti.<br />
Slabljenje klasičnih komunističkih sadržaja teklo je sporo i mukotrpno i bilo praćeno čistkama<br />
u vrhu. Osim toga, sve do polovine 1960-ih relativno visoka stopa rasta proizvodnje,<br />
produktivnosti i rast standarda su kod mnogih zamagljivali potrebu promena. Na jačanje<br />
prilično raširene svesti o autentičnom pravcu razvoja samoupravnog socijalizma, koji ne treba<br />
menjati već samo korigovati, uticao je duh vremena i međunarodnog okruženja. Posle pobede<br />
nad fašizmom Sovjetski Savez je bio na vrhuncu svog međunarodnog ugleda, a u Evropi su bile<br />
snažne kritike kapitalizma od hrišćansko demokratskih do socijalističkih. Nekoliko godina<br />
kasnije više od trećine sveta bilo je pod socijalističkim režimima, a kritička levičarska strujanja<br />
i snažne komunističke partije bile su pretnja i razvijenom kapitalizmu. Ubrzano oslobađanje<br />
Trećeg sveta od kolonijalizma takođe je više odgovaralo levici nego metropolskom kapitalizmu.<br />
Iznenadno odvajanje Jugoslavije od lagera pojačalo je zanimanje za Tita na Zapadu.<br />
Samoupravljanje je dugo bilo moderna ideja, koju su samo ortodoksni buržoaski liberali i<br />
konzervativci smatrali prividom, dok je za razne reformističke struje bila zanimljiva. Štaviše,<br />
jedno vreme je samoupravna retorika bila osnova levičarske kritike staljinizma na Zapadu, a<br />
jugoslovenski režim bio je živi dokaz mogućnosti otpora. Zato bi bilo krajnje jednostrano tvrditi<br />
da je jugoslovensko samoupravljanje za vreme Tita bilo anahrono ili ispod duha vremena. Kod<br />
liberalnih struja u lageru, zatim kod reformističke levice u razvijenom kapitalizmu, a naročito u<br />
Trećem svetu, Titov režim bio je privlačna verzija harizme razuma. Uloga vođe kao probojnog<br />
simbola sistema nije bila mala. Distanca od lagera je jugoslovenskom režimu i vođi pružala<br />
dodatnu atraktivnost i zagonetnost. Titovu spoljnu politiku, koja je postala važna komponenta<br />
ekonomskog razvoja zemlje, ponajmanje je pritiskala ideologija. Zahvaljujući nesrazmerno<br />
visokom ugledu zemlje u odnosu na njen stvarni značaj, obezbeđivani su strana pomoć i krediti,<br />
ali je preterani ugled u određenoj meri bio i kočnica reformi. Jugoslovenski socijalizam se<br />
reformisao pod uticajima unutrašnjih kriza i spoljnih pretnji, a ugled u svetu, koliko god bio<br />
pragmatički korišćen, snažio je svest o izuzetnosti i jačao konzervativizam komunističke elite.<br />
U razvijenom socijalizmu je postvarenje harizme revolucije svuda iziskivalo racionalizaciju i<br />
birokratizaciju kao preduslov modernizacije. Posle 20. kongresa KP SSSR-a svi socijalistički<br />
režimi su se okrenuli u tom pravcu, ali je ovaj kurs u pogledu racionalizacije uprave (slabljenja<br />
nadmoći partije) zaostajao iza potreba predvidljive modernizacije. Naučno tehnološki<br />
imperativi bili su stalno nesporni, ali je odbir kadrova bio nemodernizacijski. Vizija besklasnog<br />
društva pokušavala se spojiti sa zahtevima naučno-tehnološke revolucije i sprovesti uz pomoć<br />
klasične političke kulture boljševizma. Na određenom stupnju razvoja sredstva su postala<br />
kočnica daljeg razvoja, obelodanjujući unutrašnju protivrečnost harizme razuma, ključnog<br />
obrasca pravdanja vlasti u socijalizmu.<br />
U svim socijalističkim režimima ideologija je sažimala preterano ambiciozne integrativne<br />
zadatke koji su inače u režimima sa podeljenom vlašću bili raspodeljivani između različitih<br />
manje ili više nezavisnih ustanova (država, partija, crkva, sekta, sindikati, potkulture itd.). U<br />
socijalizmu je ideologija mirila utopijsko i moguće, ostvarljive i eshatološke ciljeve, racionalni i<br />
86
harizmatski autoritet, ubeđivanje i prinudu. Uz to je u Jugoslaviji ideologiji pripao i složeni<br />
zadatak bratimljenja različitih nacija i neravnomerno razvijenih oblasti. Trebalo je katkad lomiti<br />
i feudalne plemenske otpore. Jedinstvena ideologija bila je poluga stvaranja države<br />
ujednačavanjem različitog nasleđa od osmanskog do austrougarskog. Harizma razuma oličena u<br />
prosvetiteljskoj i ujedinjavajućoj ulozi partije i njenog čelnika, sa manje ili više uspeha, na<br />
Balkanu je lomila raznolike arhaične otpore modernizaciji. Razgradnja konzervativnog nasleđa<br />
neretko je morala biti autoritarna. Pored partije, u njoj je učestvovala i armija. Sprovodili su je<br />
partijski kadrovi istekli iz istih sredina, «sirove i surove naravi otvrdle u ratu». Prosvećivanje je<br />
shvatano kao oslobađanje, središnje vrednosti bile su herojske, a grobovi palih boraca mesta<br />
zaveta (učvršćenja lojalnosti) da se neće posustati u borbi neprestanoj. Pomenuti zadaci<br />
preplitali su se, prožimali i podrazumevali u opštim ideološkim stavovima, u organizacijama se<br />
postvarivali i manje ili više otuđivali od izvornog smisla (propaganda na selu pretvarala se u<br />
prinudno razvlašćivanje, a ubeđivanje u naređivanje i hapšenje). Ideologija je neutralizovala<br />
verske, nacionalne i imovinske suprotnosti, mirila raskošni ceremonijal vrha i asketsko ratno<br />
drugarstvo, puritanstvo komunista i opori karijerizam. Na delu je bila preterana koncentracija<br />
integrativnih funkcija u jednoj ustanovi i njenoj racionalističkoj ideologiji na koju je nekada<br />
mogla da pretenduje samo razvijena hijerokratska crkva. Trajni partijski monopol, bez dodatnih<br />
i pravovremeno razvijenih osigurača, tj. alternativnih neideoloških integrativnih sredstava<br />
(nezavisno sudstvo, sindikati, dezideologizovana vojska), pokazao se hazardnim jer se posle<br />
uvođenja višepartijskog sistema naglo pojavio vakuum integracije. Slom dekretirane<br />
komunističke slike istorije stvorio je niz novih eksplozivnih isključivosti.<br />
Prikazano pravdanje vlasti po obrascu harizme razuma, opterećeno tradicionalnom političkom<br />
kulturom, bilo je ideološko pokriće modernizacije jugoslovenskog društva druge polovine 20.<br />
veka. Tekovine nepotpune modernizacije jesu pokazatelj istorijske funkcije komunističke<br />
ideologije. U ostvarenju modernizacije centralizam je neretko bio nužna mera i uslov planske<br />
politike. Iskustvo kontinentalnog klasičnog i prosvećenog apsolutizma možda je najbolji dokaz<br />
za to. Pruski apsolutizam, ali i francuski i španski, uspeli su da svladaju lokalni regionalizam,<br />
integrišu vojsku i državnu upravu. U višenacionalnim državama modernizacijska uloga<br />
centralizacije i vladarskog apsolutizma bila je još upadljivija. I ovde je iskustvo Austrije iz<br />
druge polovine 18. veka (Marija Terezija i Jozef II) najsličnije zakasnelom balkanskom<br />
ujedinjenju. Jozef II je pojačao centralizaciju uprave, otklonio ostatke staleške države, sebe<br />
proglasio za slugu države, uveo opšte državno građansko pravo, oslobodio seljake, osigurao<br />
ravnopravnost konfesija i odvojio crkvu od države. Dvorski sistem vladanja nasilno je<br />
zamenjen birokratskim, a udeo plemstva i crkve u politici bitno su smanjeni. Revolucija<br />
odozgo, kako su je izvodili Napoleon, Bizmark i Staljin, gde su vojska i država postajale velike<br />
škole, koje su pripremajući zaostalo seljaštvo za rat nužno ga i prosvećivale, u socijalizmu bila<br />
je agens krupnih promena. Autoritarna modernizacija nosila je u istočnoevropskim zemljama<br />
pečat militarizma. Isak Dojčer je Crvenu armiju nazvao «jedinom velikom pravom partijom<br />
revolucije», jer je u socijalizmu vojska, pored partije, bila glavni sprovodnik društvenih<br />
preobražaja. Zbog stalnog oslonca na vojsku socijalističke vođe nikada se nisu lišavale epiteta<br />
borca. U Jugoslaviji je revolucija odozgo nastavljena i posle raskida sa Sovjetskim Savezom.<br />
Dekretima partije ubrzavani su društveni procesi, planski i jedinstveno, naravno ne bez lutanja,<br />
perioda stagnacije i izlišne represije.<br />
U Jugoslaviji se s vrha nametana politička kultura nalazila u složenim odnosima međusobnog<br />
uticaja sa drugim činiocima modernizacije (pragmatične političke potrebe, privredna i kulturna<br />
tradicija, geopolitički položaj zemlje itd.), pa se njen uticaj ne može izolovati iz složenijeg<br />
determinističkog spleta, već samo proučavati u sklopu celovitih procesa razdvojenih na manje<br />
ili više samostalne faze. I u središtu socijalističke modernizacije je racionalizacija, tj. proces<br />
unošenja predvidljivih sadržaja i postupaka u neku delatnost. Ona je, međutim, neravnomerno<br />
prodirala u pojedine segmente društvene organizacije. Njen učinak je svakako najupadljiviji i<br />
najtrajniji u posvetovljavanju i širenju obrazovanja kao najvažnijeg kanala vertikalne društvene<br />
pokretljivosti. U oblasti privrede razvoj je bio neravnomerniji iako je stopa rasta i<br />
produktivnosti bila u usponu. Još su upadljivija kolebanja u afirmisanju specifične pravne<br />
87
acionalnosti, koja se ispoljava u nezavisnom sudstvu i samostalnosti pravnog formalizma.<br />
Imperativ klasne pravičnosti, koji je komunistička ideologija prihvatila iz duboke evropske<br />
prirodnopravne struje, više se izgleda kosio sa racionalizacijom u privredi i pravu, nego sa<br />
predvidljivošću u ostalim društvenim delatnostima. U relativno samostalnoj i<br />
institucionalizovanoj političkoj delatnosti teže je izdvojiti univerzalno jezgro racionalizacije, jer<br />
je celishodnost političkih ustanova određena karakterom društvenih protivrečnosti i snagom<br />
nasleđa (višepartijski režimi su na Balkanu više donosili haos i stagnaciju nego režimi<br />
nepodeljene vlasti, dok bi verovatno u konstitucionalno zrelijim sredinama učinak bio obrnut).<br />
Uvek je tlo razvijenijih društava posle <strong>Drugo</strong>g svetskog rata bilo zona mira i stabilne podeljene<br />
vlasti, a tlo nerazvijenih poprište diktature i lokalnih ratova vođenih uz podršku velikih sila<br />
(Pečujlić 1994, str. 103). Evropska trusna područja bila su podložnija autoritarnim nego<br />
režimima podeljene vlasti. Gledišta koja ističu neuspelu modernizaciju socijalizma polaze od<br />
njegove «genetske greške» i osuđenosti na stagnaciju. Time se modernizacija neosnovano<br />
sužava i vezuje za liberalnoburžoaski obrazac (privatna svojina i podeljena vlast), što je<br />
svojevrsna neistorična sholastika koja previđa periferni eksploatisani položaj nerazvijenih i<br />
njihovu skromnu demokratsku kulturu kao nužni okvir razvoja. Realističnija su gledišta koja<br />
govore o nepotpunoj i ograničenoj modernizaciji, čije sastavnice treba raščlaniti i svaku<br />
ponaosob ocenjivati. Odnos modernizacije i nepodeljene vlasti isuviše je složen da bi se olako<br />
sveo na formulu potpune nespojivosti. Dijalektički posmatrano, kod preispitivanja racionalnosti<br />
političke kulture nerazvijenih opravdanije je tragati za odgovorom u kojoj se meri, s obzirom na<br />
složenost istorijskog trenutka i realne mogućnosti, otišlo u pravcu demokratizacije, a da ova<br />
nije podstakla neprogresivne društvene sukobe. Uprkos autoritarnosti, jugoslovenski<br />
socijalizam se u ovom pogledu dugo osvedočavao kao racionalna federativna državna<br />
tvorevina. Kada se, uz to, ima na umu i društveno-ekonomska strana demokratizacije, koja se<br />
najčišće ispoljava u vertikalnoj pokretljivosti društvene strukture posredstvom ujednačavanja<br />
pristupa obrazovanju, lakše je shvatiti nemali modernizacijski potencijal jugoslovenskog<br />
socijalizma.<br />
Najčešće se kao pokazatelji socijalističke modernizacije pominju centralistička<br />
industrijalizacija, urbanizacija i prevazilaženje periferijskog polukolonijalnog statusa u<br />
međunarodnoj podeli rada. Još od Napoleona je, tzv. revolucijom odozgo, vojska snažno<br />
ubrzavala društvene promene i na bajonetima širila Evropom prosvetiteljstvo. Napoleon i<br />
Staljin su verovatno najbrutalniji evropski modernizatori. Još je kritični Dojčer uočio da se<br />
Staljin ne bi mogao odupreti neizbežnoj fašističkoj agresiji bez intenzivne industrijalizacije i<br />
kolektivizacije sprovedene 1930-ih. I Hobsbaum je prihvatio ovu pretpostavku. Kolektivizirana<br />
privreda sa brojnim mašinsko traktorskim stanicama postala je velika škola koja je seljake<br />
pripremila za mehanizovani rat. Magacioniranjem hrane i sirovina spašeni su gradovi od gladi,<br />
a industrija od paralize u vremenu kada je država ostala bez žitnica. Brzo podizanje nivoa<br />
obrazovanja pružilo je Crvenoj armiji obilan rezervoar školovanih ljudi od kojih je mogla<br />
stvarati oficire. Da je Rusija kojim slučajem započela intenzivnu modernizaciju samo nekoliko<br />
godina kasnije, moglo joj se lako dogoditi da umesto pobede doživi poraz (Deutscher, 1977, str.<br />
474). I jugoslovenska modernizacija tekla je odozgo po sovjetskom obrascu stvaranja<br />
industrijskog potencijala kao osnove nezavisne spoljne politike i državne samostalnosti. Na<br />
Balkanu bi ekonomski nerazvijena zemlja u vojnom i privrednom pogledu bez sumnje bila i<br />
diplomatski manje ubedljiva i ne bi mogla postati osnova stabilnosti regiona. Titova lična uloga<br />
u ovom procesu je značajna jer se u nekim prelaznim trenucima pokazao kao nedoktrinaran. U<br />
njegovoj politici stalno se preplitala revolucionarna marksistička vizija pravednog društva sa<br />
težnjom za nezavisnim državnim razvojem izvan patronaže Sovjetskog Saveza i lagerski<br />
shvaćenog proleterskog internacionalizma. Kombinaciju pragmatizma i ideološke postojanosti<br />
spajala je težnja za snažnom državom bez koje nema samostalnog razvoja.<br />
Industrijska modernizacija svuda je na evropskom kontinentu zahtevala osim prostranog<br />
ujedinjenog tržišta, i državni centralizam oličen u neprikosnovenom autoritetu vladara. Snažna,<br />
prostrana i jedinstvena balkanska država bila je moderna ideja koju su komunisti primili u<br />
nasleđe od srpske socijaldemokratije. Početkom 20. veka srpski socijaldemokrati uočili su da se<br />
88
ni razvoj ni nacionalno pitanje ne mogu rešiti ratom niti stalnim unutrašnjim podelama<br />
balkanskog prostora koje obnavljaju sukobe i revanšizam. Njihova načelna vizija bila je<br />
moderna integracija što većeg prostora u privrednom, monetarnom, i konačno federativnom<br />
obliku. Shvatanje etnički izmešanog Balkana kao nedeljive celine pripadalo je modernim<br />
pravcima evropske misli i temeljilo se na demokratskom pravu naroda da odlučuje o svojoj<br />
sudbini (Stojanović 1994, str. 303). Više je razloga što se kod Tita zamisao nedeljivog<br />
jugoslovenskog prostora učvrstila prilično rano: (1) iz rata je izišao sa oreolom prvog<br />
antifašističkog gerilca Evrope i armijom od blizu 800.000 ljudi, koja je u ekspanzivnom<br />
zamahu prodrla na teritorije susednih zemalja. Teritorijalno državne pretenzije mu nisu bile<br />
skromne, pa je Staljin morao da obuzdava ekspanziju Jugoslovenske armije; (2) nakon<br />
odvajanja od SSSR-a i zaokreta ka politici nesvrstanosti Tito, uprkos stalnoj pacifističkoj frazi,<br />
nije gajio iluzije da svetski poredak garantuje jednakost među narodima. Bio je uveren da<br />
vazalni položaj nerazvijene države može izbeći samo širi industrijski razvijeni prostor sa<br />
nezavisnom oružanom silom i jačanjem međunarodnog ugleda; (3) na Jugoslaviju je gledao kao<br />
na lično životno delo i bio neobično zainteresovan za njeno očuvanje.<br />
Već je uočeno da se modernizacija odvijala na trusnom prostoru opterećenom raznovrsnim<br />
sukobima. Kao i svaki višenacionalni prostor opterećen teškom prošlošću i Balkan je bio<br />
osetljiv na podele, spreman na integraciju, ali i eksplozivan. Reč balkanizacija i danas ima<br />
negativnu konotaciju jer potiče iz oznake nesređenog rezidualnog prostora koji je bio deo<br />
Turskog i Austrougarskog carstva u kom su formirane brojne nezavisne državice. U nemačkom<br />
jeziku koristi se termin «skup malih država» (Kleinstaaterei). Bio je to geopolitički nedefinisan<br />
prostor, zakasneo u razvoju nakon raspada imperija u čijem je sastavu dugo bio, ali bez jasnog<br />
spoljnopolitičkog oslonca (za razliku npr. od Španije, Portugalije i Belgije koje su stalno bile u<br />
interesnoj sferi zapadnih sila). Složena sukobljavanja iziskivala su naročitu nadnacionalnu<br />
ideologiju, ali i umešnog vladara. Osobenost prostora i haotični neprogresivni sukobi nametnuli<br />
su, dobrim delom, autoritarne obrasce modernizacije odozgo. Razbijanje konzervativne<br />
balkanske tradicije, slom monarhizma i dvorske poltike u apolitičnom seljačkom okruženju i<br />
senci pretorijanske opasnosti, teklo je u institucionalnim obrascima nepodeljene prosvetiteljske<br />
komunističke vlasti. Ipak autoritarni okvir modernizacije nije prisutan samo kod nerazvijenih.<br />
Ralf Darendorf (Dahrendorf) je provokativno tvrdio da je nacionalsocijalizam nepovratno<br />
razorio političku kulturu vilhelmovskog carstva i uvođenjem rasne jednakosti sunarodnika<br />
suzbio uticaj aristokratije. Rečju, fašizam je ukidajući feudalne staleške ostatke na brutalan<br />
način krčio put ka savremenom društvu (Dahrendorf 1968, S. 442). Fašizam, kao<br />
antiaristokratski spoj tehnike i arhaičnog rasizma je, doduše, rušio ostatke nemačkog<br />
feudalizma, ali se po modernizatorskom potencijalu ne može porediti sa socijalizmom. Rasizam<br />
ne može biti modernizacijski. U socijalizmu je nepodeljena vlast bila u službi prosvetiteljskih<br />
ciljeva, u čijem je jezgru bio autoritet razuma, a ne magija krvi i rase.<br />
U Jugoslaviji je centralizacijom započeti privredni uspon 1950-ih bio izrazit, sa jednom od<br />
najviših stopa rasta u svetu. Stopa rasta industrijske proizvodnje u periodu 1953-1965. iznosila<br />
je 12,7% godišnje, a u periodu 1972-1981. 6%, a udeo poljoprivrednog stanovništva je sa 80%<br />
iz 1938. opao na 28% u 1984. godini (Pečujlić 1994, str. 59-61). Ugled zemlje i njenog vođe u<br />
svetu bili su daleko iznad njene moći, ne samo otuda što je Jugoslavija bila strateški važan<br />
jezičak između blokova, nego i zbog neobično aktivne i vešte politike kojom je država postala<br />
predvodnik šireg kruga nerazvijenih zemalja. Od predratnog statičkog polupismenog<br />
stagnantnog društva evropske periferije, u kojoj je gotovo polovina celokupne industrije<br />
pripadala strancima (Obradović 1994, str. 35-46), stvorena je srednje razvijena evropska<br />
zemlja. Industrijska proizvodnja je 1970-ih u odnosu na predratni period porasla 5 puta,<br />
proizvodnja električne energije 25 puta, nepismeno stanovništvo starije od 10 godina je sa<br />
49,2% iz 1931. palo na 15% u 1971. godini. Samostalnost socijalističke Jugoslavije bila je<br />
daleko veća nego predratne. Krajem 1930-ih strani kapital je kontrolisao najznačajnije<br />
privredne grane (npr. petroleja 99,5%, elekt. Energije 94%, rudarstva 82% itd.). (Obradović<br />
1995, str. 197). Pošto je Jugoslavija bila svedena na polukolonijalni status vodeće grupe, kako s<br />
razlogom zapaža Dedijer, nisu mogle da izrade plan industrijalizacije sve i da su htele. KPJ je<br />
89
1945. nacionalizovala inostrani kapital i opredelila se za model samostalne eksploatacije<br />
sirovina i unutrašnju akumulaciju bez stranih ulaganja. Primana je pomoć bez ustupaka, a<br />
kasnije su uzimani krediti. Privredni rast je ubrzao društvenu pokretljivost, pa se Jugoslavija<br />
1960. po tome sasvim približila visokoindustrijalizovanim i visokopokretljivim društvima<br />
(Milić 1996, str. 183). Između 1939. i 1957. učetvorostručen je broj studenata, nije postojao<br />
nijedan tip srednje ili visoke škole koji bi bio nepristupačan bilo kom sloju, a učešće omladine<br />
iz osnovnih manuelnih slojeva na univerzitetima se iz godine u godinu apsolutno i relativno<br />
uvećavao (Milić 1996, str. 262, 283). Socijalistička modernizacija tekla je u znaku rasta<br />
životnog standarda, burnog razvoja školstva i prosvećivanja, civilizovanja seljačkog društva i<br />
balkanske čaršije, relativno skromnog kriminala u odnosu na svetske razmere i dozirane<br />
političke liberalizacije.<br />
Poput svake aktivne političke modernizacije odozgo, i jugoslovenska je bila podsticana<br />
ideološkom mobilizacijom i tražila personifikaciju predvodnika promena. Titova harizma bila<br />
je oličenje jedinstva države i partije, zatim nadnacionalnog jedinstva konfesionalno i etnički<br />
šarolike zemlje, ali i modernizacijskih uspeha nove države. U ratu osvedočena, a zatim<br />
smišljeno jačana i spontano održavana harizma razuma Josipa Broza, koji je uživao i zavidan<br />
ugled u svetu, 1960-ih dokazivala se privrednim uspesima, međunacionalnom trpeljivošću,<br />
modernizacijskim tokom i snažnom društvenom pokretljivošću. Titov autoritet je u svakoj fazi<br />
razvoja bio važan posrednik i podsticaj ovih promena. Komunistička politika nije bila goli<br />
pragmatizam vlasti već je, nošena harizmom razuma bila u službi prosvećene i dugo moralno<br />
nadmoćne zamisli besklasnog društva.<br />
Pomenuti ekonomski pokazatelji najčešće se omalovažavaju isticanjem presudne uloge strane<br />
pomoći u privrednom rastu, i potcenjivanjem donekle samostalnih unutrašnjih činilaca. Danas<br />
je najlagodnije reći da je socijalizam bio genetski nerentabilan. Poređenje privrednog razvoja je<br />
složen postupak jer privredni rast zavisi od različitih oblika nasleđenog ili nametnutog<br />
monopola u trgovini, proizvodnji i eksploataciji malih i nerazvijenih zemalja, a zaostajanje u<br />
razvoju je takođe rezultat različitih neekonomskih činilaca (vazalni polukolonijalni položaj,<br />
stalni ratovi i razaranje i sl.). Zato je neistorično porediti ekonomski napredak razvijenih<br />
zemalja sa nerazvijenima, koje su neretko prinuđene na vazalni položaj i ustupke. Osim toga,<br />
privredni razvoj ovih potonjih je daleko zavisniji od okruženja nego što je slučaj kod razvijenih,<br />
pa otuda i više zavisi od veštine elite da se cena razvoja što manje plati ustupcima. Ekonomski<br />
razvoj jugoslovenskog socijalizma je zbir domaće radinosti, organizacije proizvodnje, ali i vešte<br />
spoljne politike. Ove komponente se ne mogu razdvajati jer kod malih zemalja nije moguća<br />
privredna autarkija. Rast ili stagnacija ekonomije poluperifernih evropskih država u kojima su<br />
delovali socijalistički režimi nije pokazatelj efikasnosti ili neefikasnosti socijalističke<br />
ekonomije, jer je startna pozicija ekonomskog razvoja prilikom ustoličenja socijalističke vlasti<br />
bila prilično niska. Ne može se ekonomska produktivnost ili neuspešnost socijalizma meriti<br />
iskustvom male nerazvijene zemlje (Jugoslavije, Bugarske itd.). Kao što ni dokaz ekonomske<br />
nadmoći kapitalističkog modela razvoja ne mogu biti periferne vazalne «banana» republike. Za<br />
to mogu biti primer veliki, relativno autarkični sistemi (SAD, SSSR, NR Kina), premda i ovde<br />
treba imati na umu različitu startnu poziciju razvoja. Privredni razvoj malih zemalja je daleko<br />
više upućen na veštinu politike da koristi i izvlači pomoć razvijenih sa što manje ustupaka.<br />
Modernizacija je ovde dobrim delom zavisila od veštog manevra u spoljnoj politici i<br />
racionalnosti ulaganja stečenih sredstava. Ekonomska i politička sastavnica privrednog razvoja<br />
socijalističke Jugoslavije su nerazdvojive, uzajamno su se prožimale kao rezultat neponovljivog<br />
međunarodnog položaja zemlje kao jezička između blokova i politike vrha, koja je pukotine<br />
između blokova neobično vešto koristila, izvlačeći zaštitu i pomoć bez ustupaka. Najveća<br />
ekonomska i vojna pomoć dobijena je između 1949. i 1961. godine, i to od SAD, jer je za<br />
Zapad bila važna jugoslovenska ekonomska sigurnost kao osnova nezavisnosti Jugoslavije.<br />
Osim toga, Tito je bio značajan kao potencijalni virus lagera, koji će ostale zemlje zaražavati<br />
težnjom za nezavisnošću. SAD nisu tražile političke ustupke (višepartijski sistem, vojne baze)<br />
jer im je bilo važnije da Jugoslavija ostane nezavisna. Tako je npr. od sredine 1949. do sredine<br />
1955. ukupna američka pomoć FNRJ (krediti, subvencije) iznosila oko 600 miliona dolara, a<br />
90
vojna pomoć otprilike isto toliko. Od toga je vraćeno svega 55 miliona dolara. Bila je to niska<br />
cena koju su SAD platile za jednu važnu i uspešnu fazu svoje posleratne politike u Istočnoj<br />
Evropi (Campbell 1967, p. 28-29). Jedva da je potrebno dodati da je pozicija između blokova<br />
(izvlačenje pomoći bez ustupaka) davala naročitu boju jugoslovenskoj modernizaciji i<br />
mogućnost da relativno samostalno određuje njene ekonomske i političke tokove. Đilas piše da<br />
je Tito u ovom periodu pokazivao neobično visoku diplomatsku elastičnost o čemu svedoči i<br />
njegova potonja zapažena uloga u svetskoj politici. Ovde nije neophodno detaljnije razmatrati<br />
visinu i oblike politički stečene strane pomoći, već samo uočiti da je gipka diplomatija važna<br />
sastavnica modernizacije malih i nerazvijenih zemalja i značajan pokazatelj političke kulture<br />
vrha. Po sebi se razume da dugoročnije modernizacije nema bez državne samostalnosti i<br />
sprečavanja mešanja sa strane.<br />
Prikazani sadržaji političke kulture bili su važni idejno-ideološki podsticaj, ali i prepreke<br />
komunističke modernizacije. Osnovna protivrečnost ovde je objašnjena pojmom harizme<br />
razuma. Istorično korišćenje ovog pojma pretpostavlja razdvajanje faza u kojima je<br />
komunistička politička kultura podsticala modernizaciju od onih kada je počela da je blokira.<br />
Državni centralizam i rukovodeća uloga partije (centralizacija političkog autoriteta) su u<br />
periodu ubrzane industrijalizacije bili neophodni regulatori razvoja. Idejno jedinstvo partije,<br />
lišene frakcija, takođe je bilo važna pretpostavka ovih mera, ali i učvršćenja jedinstva<br />
višenacionalne države opterećene genocidnom prošlošću. Pri tome uvek valja imati na umu i<br />
političku kulturu okruženja. U ovom pogledu je jugoslovensko samoupravljanje dugo bilo<br />
zanimljivo evropskoj levici, koja je opet bila priznata alternativa u političkoj kulturi epohe<br />
bipolarnog sveta. Po slobodama u kulturi Jugoslavija je prednjačila ispred lagera, a inteligencija<br />
je mogla polemisati sa partijskim radnicima. Po svemu sudeći vremenom je nepromenjena<br />
uloga partije postala smetnja novoj viziji decentralizovane države rađajući, ali i razrešavajući<br />
nove oblike neprogresivnih sistemskih sukoba. Prilično vešto i uspešno izvedene čistke nisu<br />
suzbile osnovne izvore sukoba, a nepromenjena nadmoć partijskog nad državnim pravom sve<br />
više je otkrivala slabosti klasične jednopartijske integracije u višestruko diferenciranom društvu<br />
razvijenog socijalizma. Neizmenjenoj monopolskoj komunističkoj ideologiji slabile su osnovne<br />
funkcije: motivisanje i pokretanje na aktivnost, određivanje prioritetnih vrednosti, usklađivanje<br />
aktivnosti i prepoznavanje javnog neprijatelja. Kao što je posle 2. svetskog rata prodor<br />
marksizma u nerazvijene zemlje (Kina, Kuba, Vijetnam, afričke i latinoameričke zemlje)<br />
ubrzao kraj klasičnog kolonijalizma, tako je i krajem 1980-ih ne manje subverzivna po<br />
socijalističku političku kulturu (njenu diferenciranu društvenu strukturu i obrazovanu<br />
populaciju) bila agitacija za ostvarenje ljudskih prava. Centralni problem političke<br />
modernizacije je, po Ejzenštatu (Eisenstadt), sposobnost sistema da se prilagodi zahtevima koji<br />
se menjaju, da ih apsorbuje razvijajući određene mehanizme i da suočen stalno sa novim<br />
zahtevima i oblicima političke organizacije obezbedi vlastiti kontinuitet. Kapitalizam je 1968.<br />
integrisao radikalne levičarske studentske i radničke proteste u sistem, ali socijalizmu to nije<br />
uspelo sa obnovljenim liberalnim «virusom», tj. zahtevom za političkim pluralizmom i<br />
poštovanjem prava pojedinca 1980-ih. Evropski socijalizam je odolevao sve dok unutrašnje<br />
slabosti Sovjetskog Saveza, pojačane smelom i hazardnom politikom vrha nisu izazvale<br />
urušavanje lagera, a time i Jugoslavije kao njegove političke periferije. Sa propašću evropskog<br />
jednopartijskog socijalizma nisu iščezle sve tekovine njegove nepotpune modernizacije.<br />
91
VI<br />
<strong>TITO</strong>VA NACIONALNA POLITIKA<br />
Najopštije govoreći, Titova nacionalna politika je jedna verzija zamisli Balkana kao nedeljive<br />
državne celine. Reč je o modernoj i demokratskoj ideji koja se početkom 20. veka pod uticajem<br />
austromarksizma jasnije uobličila kod srpskih socijaldemokrata i panslavističkih hrvatskih i<br />
slovenačkih struja u Austro-Ugarskoj. Raznolike verzije ujedinjenog Balkana spajalo je<br />
nastojanje da se izradi snažna jedinstvena država koja bi bila kadra da od velikih sila zaštiti<br />
srodnu grupu manjih južnoslovenskih naroda. Iskušenja koje je ova zamisao prošla od nastanka<br />
do danas više svedoče o političkoj kulturi i veštini snaga koje su je podupirale i suzbijale, nego<br />
o njenoj imanentnoj neupotrebljivosti ili anahronosti.<br />
Titova nacionalna politika je u savremenoj srpskoj renacionalizovanoj istoriografiji i<br />
kolektivnom pamćenju rastumačena kao antisrpska. Novi nacionalni sklop kastriranja Titove<br />
harizme javio se još krajem 1980-ih godina. Nova hegemona epohalna svest još 1989. izmenila<br />
je kriterije normalnosti državnih celina. Dok je ujedinjenje Nemačke 1990-ih shvaćeno kao<br />
normalno ponovno ujedinjenje, u istom periodu raspad Jugoslavije shvatan je u svetu pretežno<br />
kao prirodni izraz vekovnih nacionalnih istorijskih težnji, kao uspostavljanje normalnosti koja<br />
je razbijena 1918. ili 1945. Jedva da je potrebno dodati da podjednaka normalizacija nemačkog<br />
ujedinjenja i raspada Jugoslavije predstavlja narušavanje glavnih međunarodnih dogovora iz<br />
druge polovine 20. veka postignutih na temelju antifašizma. Međunarodna potvrda raspada<br />
Jugoslavije pustila je duh iz boce, jer je nacionalizam legalizovan.<br />
Period proveden u Jugoslaviji nacionalisti u novim državama zapadnog Balkana danas tumače<br />
kao doba nacionalne i ideološke porobljenosti. Kriteriji istorijske normalnosti iz temelja su<br />
izmenjeni.U prvi plan izbila je iskonstruisana napetost izmedju jugoslovenstva i nacionalne<br />
države. Za nosioce prvog proglašeni su stranci (katolici u srpskom ili komunisti u hrvatskom<br />
revizionizmu). Odbacivanjem jugoslovenstva kao ideje nametnute spolja spontano se<br />
normalizuju razne nacionalističke struje, sve do kvislinških i fašističkih. Ovo je katkad<br />
otvorena, a katkad latentna namera prerade istorije. Markiranjem novih ključnih sudbonosnih<br />
“unitarnih” katastrofalnih tačaka (1918. i 1945.) automatski su rehabilitovani kao patriotski do<br />
juče stigmatizovani šovinistički zaokreti. Istorija Jugoslavije odvaja se od istorija njenih nacija,<br />
a ovi tokovi prikazuju se kao asimetrični i nesrećno izmešani paralelni, ali radvojeni istorijski<br />
procesi. U poredjenju sa tobože nesrećno propuštenim šansama stvaranja nacionalnih država još<br />
krajem 1.svetskog rata Jugoslavija ispada kao unazadjujuća tvorevina. To je bila tobože<br />
paternalistička država lažne nacionalne jednakosti. Druga revizionistička struja tvrdi da<br />
nezavisnost Jugoslavije ni nakon 1945. nije bila spontana, već iznudjena hladnim ratom. Bio je<br />
to navodno “protestantizovani boljševizam” bez šire vizije razvoja, samoupravljanje je bilo puki<br />
odgovor SSSR-u, a ne deo epohalne svesti 20 veka. U istom sklopu nesvrstanost se prikazuje<br />
kao antizapadna spoljna politika, a ne kao samostalni uspon zemlje ka svetskom ugledu. Hladni<br />
rat je, po ovom tumačenju, bio jedini garant labilne nezavisnosti Titove Jugoslavije, koja se<br />
nužno raspala sa njegovim nestankom, a hazardna politika nacionalističkih elita, tobože, tu nije<br />
bila presudna. U celini uzev, propast Jugoslavije i razvijenog socijalizma ispada kao nužna<br />
istorijska pobeda prava nad nasiljem, prirodnih nacionalnih država nad veštačkim<br />
višenacionalnim tvorevinama. Normalizovani nacionalizam je u novom poretku sećanja<br />
izmenio i vrednovanje višenacionalne Jugoslavije. To više nije državna zajednica srodnih<br />
naroda, već nasilna i veštačka tvorevina. U tom sklopu i njen prvi vladar A.Karađorđević<br />
shvaćen je kao žrtva protivnika neprirodne države, a drugi vladar,Tito, kao dželat njenog<br />
najbrojnijeg naroda. Prerađena martirologija je moralna osnova novog revizionizma.<br />
92
U savremenim revizionističkim tumačenjima nevažno je to što je pod neposrednim ili<br />
posrednim Titovim uticajem veliki deo Balkana gotovo pola stoleća opstajao kao jedinstvena<br />
državna celina. Celishodnost Titove politike i njegovog ličnog učinka može se pouzdanije<br />
oceniti samo u sklopu šire istorijske celine koja obuhvata razdoblje pre i nakon nestanka države<br />
kojoj je bio na čelu. Drugim rečima, ovde trebalo bi uočiti procese koji se ne sastoje samo od<br />
vidljivih zbivanja već i dubinskih struktura dugog trajanja koje se na određenim tačkama<br />
raspadaju. Titova nacionalna politika ne da se razumeti bez istorijata međunacionalnog<br />
sukobljavanja na Balkanu koji su ovaj prostor opterećivali različitim oblicima potisnute ili žive<br />
tradicije. Tradicionalizovane međunacionalne napetosti i zbližavanja na Balkanu bi, u<br />
Brodelovom smislu, valjalo razložiti na procese kratkog i dugog ritma. Istoriju dugog vremena<br />
u ovom pogledu čine težnje balkanskih naroda za nacionalnim oslobođenjem od hegemonih<br />
velikih sila. Htenja su se izražavala u obličju političke vrednosti i političke kulture koja se dugo<br />
nije menjala jer je bila izraz haotičnog i nestalnog prostora opterećenog ratovima i<br />
nedefinisanim interesima velikih sila. Parola «Balkan balkanskim narodima», pod kojom su se<br />
doduše krile raznovrsne i oprečne težnje, najbolje izražava bit gotovo dva stoleća dugog<br />
procesa zakasnelog sazrevanja balkanskih nacija. Nešto uže vremensko razdoblje, ili tzv.<br />
«srednje vreme», čine hronološki upola kraći procesi idejnog sazrevanja vizije balkanske<br />
federacije u socijaldemokratskoj i boljševičkoj misli. U celini ovog razdoblja, koje obuhvata 20.<br />
vek, ritam procesa bio je sporiji i skriveniji od neposredne teme ovog istraživanja, koja se<br />
podudara sa istorijom srednjeg vremena. Procesi ovoga doba ispoljili su se u raspadu velikih<br />
nadnacionalnih carstava (Otomanskog i Austro-Ugarskog), koji nije bio samo posledica rata,<br />
već i uzrok budućih ratova. Najposle, najuži period obuhvata glavna zbivanja i neposrednu<br />
Titovu aktivnost na vlasti u trajanju od 35 godina, koliko je ovaj vladar bio u prilici da procese<br />
ove vrste nadzire i aktivno usmerava. Na ovaj način razloženo istorijsko vreme može olakšati<br />
razlikovanje trajne težnje (nacionalna nezavisnost), njene političke forme koju joj nameće<br />
vreme (unitarna, federativna, konfederalna ili separatistička) i umeća vodeće ličnosti da<br />
željenom sadržaju i formi obezbedi trajnost.<br />
Marks je prvi konstituisao prave društvene modele polazeći od procesa dugog trajanja u istoriji<br />
(Brodel 1992, str. 135). Oslobodilačke vizije i realni pokušaji usklađivanja međunacionalnih<br />
odnosa južnoslovenskih naroda tvorili su proces dugog trajanja. Savremeni balkanski<br />
nacionalizmi nisu tabula rasa, kao što nisu ni ostali oblici evropskih nacionalizama, manje ili<br />
više mitizirani u herojskoj tradiciji: otpor Jevreja Rimu, Švajcaraca i Škota Habzburzima i<br />
Plantadženetima, otpor Iraca protiv Engleza itd. Na Balkanu su različite društvene grupe<br />
(trgovci, buržoazija i nerazvijeni proletarijat) nastojale da stvore državu koja bi obezbedila<br />
nacionalno oslobođenje. Iz ovoga gotovo dvestogodišnjeg toka ne može se istrgnuti Titova<br />
politika i proučavati zasebno jer bi se glavni procesi skratili i neopravdano sveli na manje ili<br />
više nepovezan skup zbivanja. Mora se zahvatiti celina koja će se ovde omeđiti periodom<br />
postojanja dve jugoslovenske države (1918-1992), a koji se opet poklapa sa krupnim<br />
međunarodnim prekretnicama (Oktobarska revolucija, kraj 1. svetskog rata, s jedne, i slom<br />
sistema evropskog socijalizma i opadanje moći Rusije, s druge strane). Okruženje je nametalo<br />
ritam razvoju međunacionalnih odnosa na Balkanu, ali uz aktivnost domaćih političkih snaga.<br />
Interesi velikih sila bili su ne uvek vidljive podzemne strukture, a uticajnost domaćih aktera<br />
zavisila je od veštine korišćenja međunarodnog oslonca i pukotina između velikih sila.<br />
Protivrečni spletovi, koji su bili u stanju da skrenu tokove dubljih društvenih zbivanja (npr.<br />
svetski ratovi), otvarali su prostor uticaju veštih političkih aktera. Udeo ličnog nije uvek<br />
strukturisan, već može biti neorganizovan i delom nepredvidljiv. U sociologiji događajnog<br />
Brodel ističe neophodnost uočavanja brzih mehanizama u kojima se zbivanja povezuju, a veliki<br />
ljudi izgledaju kao autoritativni dirigenti (Brodel 1952, str. 175-176). Ovde je važno dodati da<br />
se pri objašnjenju Titove nacionalne politike koriste različiti pojmovi koji odgovaraju različitoj<br />
dužini razdoblja, odnosno trajnosti procesa u kojima je njegova ličnost bila delatna: najduži je<br />
težnja naroda za samostalnom državom i otuda istekla neposustala oslobodilačka politička<br />
93
kultura, nešto kraći je boljševički ideološki okvir ovog napora, a najkraći proces je usmeravala<br />
osobena zamisao samoupravne socijalističke federacije bez vodećeg naroda.<br />
Ni u prostornom pogledu užeregionalna istorija nije dovoljno obuhvatna celina za proučavanje<br />
balkanskog nacionalizma, čija se osobenost može uočiti jedino poređenjem sa drugim<br />
kontinentalnim verzijama. U Evropi su se u novom veku razvila dva osnovna oblika poimanja<br />
nacionalne suštine: etničko – genealoški i građansko – teritorijalni (Šnaper 1996, Smith 1995).<br />
Po prvom shvatanju, koje je u izvornom obliku nemačko, nacija je pre svega skup pojedinaca<br />
koje povezuje zajedničko poreklo, kultura i jezik, a nacionalizam je izraz osećanja inferiornosti<br />
jezičkih grupa i vraćanja mitu koji idealizuje prošlost. U drugom, zapadnjačko – francuskom i<br />
američkom poimanju nacije prevladavaju građansko – teritorijalne komponente: nacionalnost je<br />
vezana za pripadnost državi, a ne poreklu, a u skladu sa liberalno -prosvetiteljskim<br />
individualističkim vrednostima, nacionalizam je zaokupljen oslobađanjem pojedinca i<br />
kosmopolitski je po namerama. Reč je o dubljim idejnoistorijskim polarnim suprotnostima<br />
između nemačke romantike i francuskog i engleskog prosvetiteljstva.<br />
kulturna nacija - građanska (državna) nacija<br />
narod predaka - narod građana<br />
nacija priroda - nacija ugovor<br />
romantika - prosvetiteljstvo<br />
holizam - individualizam.<br />
Pomenuta idealnotipska polarizacija može se uočiti u diferenciranom pregledu osnovnih<br />
regionalnih žarišta savremenog evropskog nacionalizma: (1) zapadnoevropski nacionalizmi<br />
(irski problem, pokret za bretonsku i flamansku autonomiju, škotski nacionalizam, baskijski i<br />
katalonski separatizam); (2) balkanski nacionalizmi istekli iz zakasnele reakcije na raspad<br />
Austrougarskog i Otomanskog carstva (nacionalizmi u Jugoslaviji i grčko-turski sukob); (3)<br />
srednjoevropski nacionalizmi (slovačko-mađarski, rumunsko-mađarski i češko-nemački sukob,<br />
kao i nacionalizam novih baltičkih republika); (4) istočnoevropski nacionalizam (ruskoukrajinski<br />
sukob); (5) evroazijski krug (sukobi na Kavkazu istekli iz separatizma bivših<br />
sovjetskih republika) (Smith 1995, Hobsbawn 1993). Uprkos vidljivoj sklonosti ka šovinizmu i<br />
sukobima nacija, nacionalnost je još uvek prilično snažan okvir traganja za identitetom<br />
pojedinca jer zadovoljava ljudsku težnju za ukorenjenošću, sigurnošću i solidarnošću. Izgleda<br />
da ovom okviru još uvek nisu ozbiljni konkurenti raznolike verzije pannacionalizama,<br />
idejnopolitičkih pokreta koji traže nadnacionalno jedinstvo na bazi nekog zajedničkog<br />
kulturnog porekla: panturcizam, panslavizam, panafrikanizam, panamerikanizam ili<br />
panevropejstvo. Jedna verzija panslavizma bilo je jugoslovenstvo u različitim verzijama:<br />
unitarnoj, federativnoj, buržoasko-monarhističkoj i republikansko-socijalističkoj. Bila je to<br />
integrativna i defanzivna idejnopolitička tvorevina,čiji je manje ili više uspešan učinak bila<br />
kosmopolitizacija izmešanog balkanskog prostora. Istoričan uporedni okvir za proučavanje<br />
nacionalnih sukoba mora u svakom regionu i istorijskom razdoblju razlikovati u državotvornom<br />
pogledu više ili manje uspešne nacije. U prve spadaju nacije i narodi sa dužom državnom<br />
tradicijom (Kastiljanci, Englezi, Šveđani, Rusi, Poljaci, Mađari, Srbi itd.), a u druge mahom<br />
manje nacije sa zakasnelom ili neuspelom državnom emancipacijom (Baski, Katalonci, Velšani,<br />
Bretonci, Korzikanci, Ukrajinci, Tatari, Hrvati, Muslimani itd.) (Smith 1955. p. 60-61). Od 18.<br />
veka, verske ratove postupno zamenjuju nacionalni sukobi, napetost između manjih i većih<br />
nacija primala je različite oblike prikrivenog ili otvorenog hegemonizma. Tokom istorije u<br />
Evropi su se pojedinci i društvene grupe na istom prostoru osećali pripadnicima različitih<br />
kulturnih, kolektivnih, regionalnih i ideoloških identiteta: hrišćanin, pravoslavac, Jugosloven,<br />
Srbin, Hercegovac i sl. Manje ili više skrivena, nacija je uvek stajala u pozadini, a bez<br />
oživljavanja prošlosti nije se mogla utemeljiti.<br />
Snaga i trajnost međunacionalnih sukoba, kao i obrasci njihovog rešavanja, u različitim<br />
evropskim regionima zavisili su od više činilaca: (1) karaktera i stupnja etničke izmešanosti<br />
(verska, jezička, kulturna i rasna šarolikost, odnos većinskih i manjinskih nacionalnih grupa),<br />
(2) stupnja institucionalizovanog rešavanja međunacionalnih sukoba ili njihovog<br />
neutralizovanja: postojana država omeđenog prostora (snažne države koje stolećima kontrolišu<br />
94
isti prostor) i nestabilna zemljotresna područja bez državnopravne tradicije nastala raspadom<br />
višenacionalnih imperija u kojima se lakše oživljavaju revanšizmi, (3) sposobnosti političkog<br />
vrha da privremeno ili trajno neutralizuje žarišta međunacionalnih sukoba: korišćenje<br />
kosmopolitiskih, internacionalističkih ili nacionalističkih ideoloških sadržaja, ratničko<br />
oslobodilačka ili «trgovačko – kompromisna» politička kultura i s njom povezan obrazac<br />
kultizacije vladara, preovlađujući verski ili svetovni, etnički ili građanski tip kulturno –<br />
nacionalnog identiteta, monopolska integrativna ideologija (koja posle raspada ostavlja<br />
eksplozivnu prazninu integracije) ili skup različitih komplementarnih integrativnih obrazaca.<br />
Međuuticaj pomenutih opštih činilaca tvori složeni determinizam međunacionalnih odnosa u<br />
kom je,zavisno od prostornog i vremenskog segmenta, prisutna različita srazmera između snage<br />
zatečenih struktura i aktivnih probojnih subjekata (politike). U ovom pogledu postoje u Evropi<br />
relativno stabilna i trusna područja. Diferenciran i istoričan okvir istraživanja podrazumeva i<br />
realističnost pristupa, tj. meru i granice u rešavanju nacionalnih sukoba koje se mogu očekivati<br />
od političke kulture prostora i stupnja birokratizacije ključnih ustanova. Nerazvijenoj sredini<br />
neretko pogoduju autoritarne mere, dok razvijena društvena struktura podrazumeva složenije<br />
mehanizme podeljene vlasti za usklađivanje različitih interesa.<br />
1. Jugoslavija između unitarizma federacije<br />
i konfederacije<br />
Na istoku i jugoistoku Evrope probuđena ideja nacije nije kao na Zapadu shvatana u duhu<br />
prosvetiteljskih političkih ideja, niti se pozivala na volju ljudi, već je bliže nemačkoj romantici<br />
tragala za zajedničkom kulturom, jezikom i poreklom po rođenju i krvi. Priroda, a ne volja i<br />
razum težili su stvaranju etničke nacije (Šnaper 1996, str. 222). Dok je na Zapadu političko<br />
jedinstvo uspostavljeno pre pojave devetnaestovekovnih nacionalizama (apsolutna monarhija<br />
17. i 18. veka) zakasneli balkanski separatistički nacionalizmi oživljavali su izvorni<br />
macinijevski ideal etnički i jezički homogene teritorijalne države (svaka nacija jedna država).<br />
Po Gelneru, nacionalizam se upravo ispoljava u načelu da politička i nacionalna jedinica treba<br />
da se podudaraju. U etnički izmešanom Balkanu državni problem je 1918. trebalo da reši<br />
zajednica srodnih naroda koja bi u jednoj državi obuhvatila sve pripadnike manjih<br />
južnoslovenskih nacija. Hobsbaum eksploziju nacionalizma s kraja 20. veka opisuje kao<br />
nedovršeni posao iz 1918. Najpre je SSSR počeo sa stvaranjem novih političkih nacija tamo<br />
gde ranije nikakvih nacija nije bilo (Belorusi, Kirgizi, Uzbeci, Turkmeni itd.), a po istom<br />
obrascu je i Tito, iz različitih unutrašnjih i spoljnopolitičkih razloga, dopustio stvaranje<br />
političkih nacija u Jugoslaviji (Makedonci i Muslimani). Dakle, nisu samo nacije stvarale<br />
državu, već je proces bivao i obrnut, a u stvaranju nacija je, po Gelneru, bio očevidan<br />
manipulativan elemenat izmišljanja.<br />
Bilo bi neistorično nemati stalno na umu okolnost da u višenacionalnoj državi nastaloj na<br />
razvalinama imperija nije lako bilo naći pogodno, trajno i podjednako prihvatljivo idejno<br />
integrativno tkivo. Skoro sve do 19. veka prevladavale su tradicionalne garantije lojalnosti<br />
(legitimitet dinastije i božja milost), a verska kohezija slabila je sporije nego na kontinentu.<br />
Nacionalni osećaj, kao osnova «građanske religije» patriotizma, na Balkanu je bio izrazitije<br />
konfesionalno obojen nego kod drugih, «verski iživljenih» naroda. U Kraljevini SHS<br />
jugoslovenski građanski patriotizam sapostojao je sa netolerantnim konfesionalnim<br />
(misionarskim) samopoimanjem. Građanski patriotizam je lako prelazio u šovinistički.<br />
Komunisti na vlasti stvaraju novi integrativni amalgam stapanjem patriotizma i klasne dužnosti.<br />
Pored obaveze prema državi, ističe se dug prema avangardnoj klasi, uz lagano potiskivanje<br />
konfesionalno-nacionalne solidarnosti posvetovljavanjem obrazovanja i laicizacijom. Kult<br />
vladara je u procesima promene ideološkog oslonca imao neobično aktivnu ulogu kao živi<br />
simbol željenih vrednosti. Nacionalno je potiskivano klasnim, ali je ostajalo zapreteno.<br />
Teško je reći da li je složeni proces državnog integrisanja Balkana više remetilo istrajavanje na<br />
etničkom karakteru nacija (što je vodilo romantičarskoj fašizaciji) ili pak stvaranje novih<br />
političkih nacija (što je usložnjavalo i pojačavalo haos i rasulo naročito u Bosni 1992). I ovde<br />
95
nešto pouzdaniji odgovor može pružiti tek raščlanjavanje protivrečnih zbivanja na duže i<br />
dublje, kraće i promenljive procese međunacionalnog organizovanja. Ključne političke ličnosti<br />
razdoblja 1918-1992. uticale su na obe vrste procesa, ali je njihov uticaj manje vidljiv i<br />
posredan kada je u pitanju izmena dubljih strukturnih tokova. Uloga Tita i SKJ ne može se<br />
svesti na manje ili više neuspešno rešenje enigme balkanskog osinjaka čije je jezgro ostalo<br />
aktivno. Jednako kao što ne može biti dokaz uspeha Titovog režima u neutralizovanju<br />
međunacionalnih sukoba samo relativno beskonfliktno stanje za vreme jednopartijskog režima<br />
(bez uzimanja u obzir potonjih događaja), tako se isto komunistički sistem ne može u celosti<br />
proglasiti odgovornim za građanski rat i raspad zemlje 1991-1995. Ukoliko se raspad zemlje<br />
bez ostatka pripiše politici SKJ, skida se odgovornost sa vladajućih elita koje su usmeravale rat,<br />
kao što, s druge strane, svako skidanje odgovornosti sa SKJ može značiti tumačenje rata kao<br />
neodgovorne slučajnosti. Imanentno hipotetični odgovor na pomenuto pitanje može donekle<br />
ublažiti sama ocena uspeha u rešavanju nacionalnih pitanja unutar užih vremenskih celina. Tek<br />
poređenje posledica politike vladajuće elite unutar užih razdoblja i diferenciranje segmenta<br />
političkog kursa unutar jednog ključnog razdoblja može pružiti pouzdaniji utisak o karakteru<br />
političkog usmeravanja (smirivanja ili podsticanja) međunacionalnih sukoba.<br />
Gotovo sve značajnije nacionalno-političke struje (izuzev socijalističkih) su na Balkanu<br />
početkom 20. veka shvatale naciju u etničkom, nemačkom smislu, kao zajednicu iste kulture,<br />
porekla, rase, jezika i vere, a ne kao zajednicu građana koji žive u državi. Duga oslobodilačka<br />
tradicija i neoslabljeni mitovi jačali su vezivanje nacije za krv i tlo. Uprkos nepomirljivom<br />
etničkom poimanju nacije, čija je krajnja konsekvenca bilo gledanje jedna nacija – jedna<br />
država, došlo je pretežno zbog egzistencijalno pragmatičnih razloga do osnivanja<br />
višenacionalne jugoslovenske države. Krajem Prvog svetskog rata srpski politički vrh je zbog<br />
slabljenja ruskog uticaja, a iz straha da se ne očuva Austro-Ugarska, počeo da tešnje sarađuje sa<br />
hrvatskim Jugoslovenskim odborom koji je opet zbog bojazni od Italije naginjao ka<br />
jugoslovenskom rešenju. Nekoliko desetleća kasnije Tito je takođe strepeo od uvek aktuelne<br />
britanske kombinacije o podunavskoj federaciji (kao protivteži Nemačkoj), ali je ovoga puta<br />
imao podršku Sovjetskog Saveza. Regent Aleksandar je obećavao Englezima da Srbija neće<br />
postati vazal Rusije, a Tito je uveravao Čerčila da ne misli na boljševizaciju Jugoslavije.<br />
Nepodudaranje interesa velikih sila (opasnost prodora tradicionalnog ruskog panslavizma na<br />
Balkan, od čega je strepela Engleska) je u oba slučaja stvaralo prostor za manevar balkanskih<br />
vladara okrunjenih ratnom harizmom u taboru pobedničkih sila. Ratni pobednik regent<br />
Aleksandar je 1918, kada je oslabila podrška Rusije, tražio oslonac na Zapadu, ali je, u<br />
dogovoru sa Hrvatima, bio prinuđen da vlastitu pravoslavnu veru izostavi iz sadržaja Krfske<br />
deklaracije (Gligorijević 1996, str. 390). Titu je, kao prvom antihitlerovskom gerilcu Evrope, s<br />
jeseni 1944. prodor Crvene armije olakšao posao jer je iščezla opasnost Čerčilove podunavske<br />
federacije. Ovo opet stoga što SAD nisu pružile podršku Britancima jer im je bila značajna<br />
sovjetska pomoć u uštedi vlastite vojske prilikom planiranog dugog osvajanja Japana. Strukture<br />
u senci balkanske politike uvek su bili moćni interesi velikih sila, koje su samo izuzetno vešti<br />
balkanski političari uspevali da oslabe. U Titovim pregovorima sa Šubašićem 1944. nije,<br />
doduše, bilo spora oko vere vladara, već oko ideologije budućeg režima. Kao i dve<br />
decenije ranije, i ovde je realni borački učinak vladara bitno olakšao suzbijanje konkurenta za<br />
državnog poglavara. Aleksandrova ratna harizma, osvedočena u balkanskim i Prvom svetskom<br />
ratu, bila je pokriće Velikoj narodnoj skupštini u Podgorici da novembra 1918. zbaci kralja<br />
Nikolu s crnogorskog prestola, a ne manje osvedočena i proslavljena Titova gerilska harizma<br />
širom Evrope bila je realno pokriće lišavanja krune kralja Petra II Karađorđevića. Odsustvo s<br />
bojnog polja je u balkanskoj oslobodilačkoj kulturi pretendenta na vlast lišavao osnovne<br />
moralne kvalifikacije. Harizma ratnika uvek je bila suverena nad dinastičkom harizmom krvi ili<br />
dokazanim mirnodopskim političkim umećem. U oba slučaja je osvedočeni ratni učinak<br />
osiguravao faktički nadustavni položaj vladara. Kralj Aleksandar je u stvarnosti imao<br />
nadustavni položaj, zaklonjen vladom i lišen odgovornosti, a Tito kao doživotni predsednik<br />
republike faktički jeste stajao iznad svake odgovornosti jer mu je monopolski položaj<br />
osiguravao bezuslovni prioritet partijskog nad državnim pravom. Svim jugoslovenskim<br />
96
vladarima bila je zajednička strepnja od povremeno oživljavane ideje o obnovi Austro-Ugarske<br />
i slabljenja južnoslovenskog jezgra. Ovaj strah je i Tita i Aleksandra gonio na produženu vojnu<br />
ekspanziju. Sa biološki istrošenim narodom Aleksandar se 1917. rešio na vojno drzak poduhvat<br />
da potencijalnu obnovu Austro-Ugarske spreči vojnim oslobođenjem svih srpskih teritorija.<br />
Tito je takođe moćnom armijom maja 1945. prodro na italijansku teritoriju. Vojni uspeh je bio<br />
osnova političkog rešenja, a osvajanje prestonice neophodna psihološka osnova, jednako<br />
novembra 1918, kada je vojvoda Bojović uzeo Beograd i oktobra 1944. kada je to isto učinio<br />
general Dapčević. Mitizirani vojni uspesi bili su važna pozadina solunaštva i partizanštine, tj.<br />
trajnog polaganja prava na vlast osvedočenih boračkih grupa. Dok je solunaška komponenta<br />
trajno remetila srpsko-hrvatske odnose u monarhističkoj Jugoslaviji, kod Tita je, međutim,<br />
partizanština bila važno integrativno tkivo zajedničke borbe svih naroda protiv fašizma,<br />
neprijatelja koji je dugo nakon vojnog poraza ujedinjavao jugoslovenske nacije.<br />
Pri rekonstruisanju istorijskih procesa različitog trajanja i smera, odnosno spoja izuzetno spore i<br />
brze istorije, može se pokazati da je rez između monarhističke i socijalističke Jugoslavije u<br />
pogledu međunacionalnih napetosti manji nego što se čini u prvi mah. Premda bi bilo preterano<br />
tvrditi da je krupna društveno-ekonomska i politička prekretnica 1945. u osnovi bila samo<br />
trenutak u vremenu koje sporo protiče (jer ne slabi neugasivost latentnog etničkog balkanskog<br />
osinjaka) i stoga jer je socijalistička modernizacija modifikovala i dublje međuetničke tokove,<br />
ipak poređenje nacionalnih politika u dužem vremenskom rasponu pomaže da se lakše uoči<br />
njihova osobenost i celishodnost. Brodelovski rečeno, važna zbivanja čine trenutke istorije, ali<br />
su to više njena svetlucanja nego svetlost. Duge procese čine postojane, ali nedovoljno<br />
usklađene nacionalne težnje južnoslovenskih naroda za samostalnim razvojem. Teškoće u<br />
ostvarenju ovog cilja nisu slabile maticu ovih procesa u Hrvata, Srba i Slovenaca. Dijalektiku<br />
protivrečne hrvatske politike kroz istoriju Krleža je 1926.ocenio formulom trovarsi altro<br />
signore (traženje novog gospodara), rečima kojima je papski legat, pišući iz Budima 1526,<br />
sažeto definisao potragu hrvatskih staleža za habzburškim kandidatom hrvatskog prestola<br />
(Banac 1988, str. 253). Po Krležinom gorkom poimanju, «hrvatstvo traži nekoga da mu se<br />
podredi, da potpiše s njim politički ugovor i da se onda buni protiv tog političkog ugovora<br />
daljih četiristo godina». Iako je tadašnja Krležina prognoza, da će Hrvati tek oko 2318. godine<br />
raskinuti svoj ugovor iz 1918, bila pogrešna, njegove reči ukazuju na trajnost i dijalektiku<br />
hrvatskog separatizma: duga nemogućnost samostalne nacionalne države, razapetost između<br />
pragmatičnog jugoslovenstva i vazalnog položaja prema velikim silama. Srbi su se, s druge<br />
strane, teško odricali tradicije i nacionalnog imena, a srpska politika bila je trajno razapeta<br />
između težnje za državnim obuhvatom svih rasejanih sunarodnika i jugoslovenstva. Slovencima<br />
je, pak, izgleda u nekim kritičnim trenucima bila još neophodnija Jugoslavija zbog ranjivosti od<br />
Italije i Austrije. Anton Korošec je zoran primer ove slovenačke politike. Hrvati su ga prezirali<br />
kao političara koji je svoj uspeh gradio na održavanju hrvatsko – srpskog sukoba. Govorilo se<br />
da je Korošec svećenički ovratnik nosio samo u Sloveniji. Sličan podozrivi odnos su Hrvati<br />
gajili prema Kardelju. Nestabilnost jugoslovenskih država počivala je na kolebljivom<br />
pragmatizmu Slovenije i Hrvatske i neelastičnom srpskom odgovoru na oscilacije ove politike.<br />
Najuticajniji istorijski procesi ujedinjenja Balkana nošeni su realnim interesima vladajućih<br />
grupa, a ne usamljenim kosmopolitskim idejama intelektualaca koje nisu zahvatale mase.<br />
Premda se, po tvrdnjama nekih istraživača, reč Jugoslavija prvi put javila 1845. u pesmi koju je<br />
dubrovački pesnik Matija Ban posvetio Karađorđu, a imenica Jugosloven još 1816. kod B.<br />
Kopitara (Matvejević 1984, str. 184), ove ideje postale su ozbiljne tek početkom 20. veka u<br />
osobenoj situaciji ratnog rasula imperija. Polarne tačke rešavanja nacionalnog pitanja unutar<br />
Jugoslavije su Pašićev velikosrpski unitarizam i Titova kombinacija partijskog federalizma sa<br />
državnim konfederalizmom. To je razvoj od jugoslovenstva, prvobitno shvaćenog kao etnička,<br />
kulturna i nacionalna istovetnost (jednonacionalnost), do jugoslovenstva kao zajedničkog života<br />
posebnih (etnički i politički shvaćenih) jugoslovenskih nacija. Federalna država je za Pašića<br />
značila rasulo, pa se zalagao za jedinstveni unitarni državni organizam, iza čega se skrivala<br />
težnja za održavanjem političke dominacije srpske birokratije i dvora. Radikali su priznavali<br />
dvadesetih godina da Srbi u državi vode «glavnu reč», ali to po njima nije bila hegemonija, već<br />
97
prirodna posledica okolnosti da su iz rata izašli kao pobednici sa ogromnim žrtvama i<br />
opustošenom Srbijom» (Stanković 1995, str. 237). Moralna osnova srpske hegemonije bilo je<br />
solunaštvo, pa otuda Pašić nije mogao da prihvati Radićevu parolu o «ravnopravnosti i<br />
nekakvim jednakim pravima kada ona nisu bila ni pokazana u ratu». Pašićev solunaški otpor<br />
federalizmu oslanjao se na srpsko-slovenački savez protiv hrvatskog separatizma. Pašić je<br />
Hrvatima pretio svesrpskom zemljom i amputiranjem delova Hrvatske i Slovenije, a nešto<br />
pomirljivijem Korošcu je 1920. obećavao koridor između Srbije i Slovenije, kao način<br />
uspostavljanja jedinstvene srpsko-slovenačke teritorije (preko Dalmacije i Like) i okruženja<br />
Hrvatske (Stanković 1995, str. 101). Ne manje odlučno je Tito isticao ratni učinak komunista,<br />
ali je u jezgru njegove partizanštine bila simetrično izbalansirana borba svih naroda protiv<br />
fašizma. Do kraja života Tito je koristio antifašističku rentu, a protiv nacionalizma borio se<br />
simetričnim čistkama političke elite. Osim toga, Tito posle 1945. nije govorio o otcepljenju kao<br />
elementu prava na samoopredeljenje nacija. Držao je da je ovo pravo «potrošeno» tokom NOBa,<br />
kada su se svi narodi opredelili za ravnopravan život u socijalističkoj Jugoslaviji. Gušeći<br />
separatizam i nacionalizam Pašić i Tito su nosioce ovih težnji snabdeli «oreolom i legitimnošću<br />
žrtve» (S. Radić, A. Pavelić, F. Tuđman, A. Izetbegović itd.) «Žrtve» su, kao stradalnici u dugoj<br />
tradiciji oslobodilačke političke kulture, u trenucima rasula države postajale važni lični<br />
katalizatori separatizma. U monarhijskoj Jugoslaviji administriranje i nasilno nametanje<br />
jugoslovenstva poništilo je njegovu modernizacijsku suštinu kao integrativne ideje, i pri tome<br />
nije samo zaoštrilo sukobe sa svima koji su mislili drugačije već je polarizovalo i same<br />
pristalice jugoslovenstva (Dimić 1997, III, 437). Aleksandrova monarhodiktatura ojačala je<br />
separatističke struje, a zatvaranje V. Mačeka i progon A. Pavelića ulilo je ovim političarima<br />
željeni oreol osvedočenog borca koji se žrtvuje za nacionalnu stvar. U Titovoj Jugoslaviji je<br />
masovni efekat izolovanja nacionalista bio niži i latentan, ali je od uhapšenih nacionalista<br />
(naročito u Hrvatskoj) stvorena kadrovska osnova uprave kasnijih secesionističkih republika.<br />
Boravak u zatvoru je kao i ratni učinak bio dokaz stradanja za ideju. Politički disidenti će imati<br />
harizmu sve dok politika ne izgubi izbaviteljski karakter. Titov režim je, osuđujući<br />
nacionalizam istovremeno u poslesocijalističkoj fazi snabdeo ovoga oreolom i legitimnošću<br />
žrtve. Eksplozija nacionalizma u svim poslesocijalističkim režimima bila je deformisana<br />
reakcija na dugo komunističko potiskivanje nacionalističkih težnji, jednako kao što je zabrana<br />
komunističkih partija u buržoaskim režimima bila važna moralna komponenta solunašenja<br />
komunista na vlasti. Kada je smenjivao Rankovića, Tito je vodio računa da od njega ne stvori<br />
mučenika i stožera srpskog otpora, pa je u Saveznoj skupštini krajem 1966. predložio aboliciju.<br />
U čistki hrvatskih nacionalista 1971. je o ovoj okolnosti manje vođeno računa jer je obračun<br />
kasnio. Nezadovoljnici se najlakše okupljaju i ujedinjuju oko žrtve, a u balkanskoj političkoj<br />
kulturi su naročito politički zatvorenici nacionalisti lako sticali pristalice kao provereni<br />
izbavitelji. Nisu bez razloga neki srpski oficiri 1917. u Solunu govorili regentu Aleksandru da<br />
će Apisa učiniti mučenikom ako ga strelja, pa će on, regent, dočekati da pozdravlja Apisove<br />
kosti sa balkona dvora (Gligorijević 1996, str. 292). Lako politizovanje političkih osuđenika<br />
svojstveno je režimima sa trošnom državno-pravnom tradicijom i nestabilnim autoritetom<br />
ključnih državnih ustanova. Titovo gušenje nacionalizama je sa urušavanjem socijalizma<br />
aktiviralo reaktivni konfesionalno i nacionalno obojeni mučenički i osvetnički segment domaće<br />
političke kulture i verovatno olakšalo njegovo eksplozivno oživljavanje, a nacionalističke vođe<br />
snabdelo neizostavno potrebnom moralnom harizmom borca stradalnika.<br />
Dugi nacionalni procesi u rasponu 1918-1992. su u vodećim političkim ličnostima nalazili<br />
različita rešenja. Pašićev cilj bila je jedinstvena unitarna monarhija sa u ratu dokazanom<br />
srpskom političkom elitom na čelu, dok je Tito težio jedinstvu federativne republike, pre svega<br />
preko jedinstvene partije i zaštite interesa radničke klase i u ratu osvedočene boračke elite. Čak<br />
i kada je u retkim prilikama dopuštao mogućnost federacije, Pašićeva vizija bila je plemenska<br />
(u duhu etničkog shvatanja nacije), a ne teritorijalna. Govorio je o federaciji triju plemena gde<br />
bi svi Srbi obrazovali jednu celinu, Hrvati drugu, a Slovenci treću. Titova vizija federacije bila<br />
je složenija, sazdana od etničkih i teritorijalnih kriterija uz oprez od prevlasti najbrojnije nacije.<br />
U obe Jugoslavije se otpor unitarnom jugoslovenstvu trajno održavao. Ima mišljenja da je<br />
98
srpsko-hrvatska napetost počela još od Krfske deklaracije jula 1917. Za Pašića i Trumbića se<br />
pričalo da «otkada su se na Krfu izljubili, od tada su se i zamrznuli» (Gligorijević 1996, str.<br />
392). Hrvati i Slovenci su držali da je Jugoslavija bila srpska zamisao, dok su radikali bili<br />
uvereni da je to bečka politika jer je u imenu Jugosloven sipana jugoslovenska voda u jako<br />
srpsko vino (Stanković 1995, str. 418). Nekoliko decenija kasnije snažna Titova harizma je za<br />
života prilično uspešno i simetrično obuzdavala slične otpore koji su se javljali unutar<br />
nadnacionalne komunističke ideologije, a Tito je pronicljivo otkrivao separatizam uvijen u<br />
debelu ambalažu lojalnosti partiji i vođi. Međunacionalne napetosti su kao proces dugog<br />
trajanja opstajale, a posle Titove smrti se čak ispoljile u obliku neobično slične političke<br />
strategije. Pašić je tvrdokorno ustrajavao na krutom Vidovdanskom centralističkom ustavu,<br />
nasuprot «federalistima», a ne manje odlučan u odbrani federacije bio je srpski politički vrh<br />
krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina. Ipak smisao srpskog otpora federaciji 1920-ih i<br />
konfederaciji 1990-ih nije bio isti. Istorično posmatranje mora imati na umu da je u Pašićevom<br />
dobu centralistički obrazac u svetu bio dominantan, a federalizam apstraktan i nepouzdan.<br />
Slično važi i za Tita. Konfederacija je u njegovom dobu bila retkost, a u velikom delu sveta<br />
jednopartijski režim nije bio neprirodan.<br />
U traganju za dubljim podzemnim procesima i njihovom razlikovanju od spektakularnih<br />
zbivanja kratkog daha mora se voditi računa o više okolnosti. Sa dosta opreza treba razlikovati<br />
zvučne i upadljive događajne opsene od skrivenijih dubljih tokova. Još je Niče zapazio da<br />
krupna zbivanja dižu malu buku jer «stižu nečujno kao grlice», a ljudi retko primećuju njihovo<br />
prisustvo. Marks je istoriju nazivao krticom koja neprimetno radi ispod zemlje. Na Marksovom<br />
tragu, Brodel je ubedljivo raščlanio istorijske procese različitog ritma prekrivene<br />
spektakularnim pobedama i krizama. Trajno se ne krije podjednako u svim zbivanjima.<br />
Prepoznavanje dubljih istorijskih spletova nije lako niti metodski jednostavno. Pojave iz<br />
različitih razdoblja mogu se porediti jedino ukoliko im je kontekst dovoljno sličan. Unutar<br />
celine 1918-1992. to su, bez sumnje, pravilnosti u međunacionalnom sukobljavanju i srodni, ali<br />
ne i istovetni načini njihovog regulisanja. Što su procesi kraći, to su razlike upadljivije i<br />
osobenije. Tek duži vremenski period pokazuje pravilnost ritmova. Socijalistička i<br />
kapitalistička Jugoslavija, kao i tehnologija višepartijskog i jednopartijskog režima, prilično su<br />
osobeni obrasci koji u oblasti integracije međunacionalnih odnosa imaju krupnih razlaznih<br />
tačaka. U društvenoekonomskom, ideološkom i institucionalno političkom pogledu<br />
jugoslovenski samoupravni socijalizam suštinski se razlikovao od buržoaske monarhije u<br />
Jugoslaviji između dva svetska rata. Ponajviše su individualizovani i neponovljivi procesi<br />
otelovljeni u ponašanju političkih čelnika. Ipak su dugi procesi, uprkos krupnim pomenutim<br />
razlikama, bili prisutni u kontinuitetu političke kulture, zatim u nacionalnim interesima, kao i u<br />
otporima modernizaciji koja je smanjivala zaostajanje za razvijenim svetom (isticanjem<br />
nacionalnog ili ideološkog ekskluzivizma). Traganje za skrivenim kontinuitetom procesa mora<br />
biti diferencirano i višeslojno. Tako se npr. političke ličnosti dveju jugoslovenskih država mogu<br />
porediti samo u meri u kojoj je uži nacionalni interes nadilazio dublju protivrečnost između<br />
socijalističke i buržoaske vizije poželjnog društva. Titova težnja za snažnom jugoslovenskom<br />
državom može se porediti sa sličnim nastojanjem Pašića i Aleksandra, a E. Kardelj je nalik A.<br />
Korošcu po težnji da Slovenci budu jezičak u srpsko-hrvatskim napetostima i da se koriste<br />
kapital arbitraže. Slična je bila ambicija muslimanskih političara M. Spaha, Dž. Bijedića i H.<br />
Pozderca, a dugo i trajno kolebanje hrvatske politike između separatizma i konfederacije može<br />
se pratiti od S. Radića V. Mačeka, V. Bakarića do F. Tuđmana. Provizorna klasifikacija srpskih<br />
i hrvatskih političara može jasnije pokazati različite oblike ispoljavanja dugog procesa<br />
napetosti:<br />
N. Pašić S. Radić<br />
(velikosrpski seljačko-<br />
(seljačko-buržoaski<br />
buržoaski unitarist)<br />
separatist)<br />
kralj Aleksandar<br />
V. Maček<br />
99
(velikosrpski burž. unitarist)<br />
(seljačko-buržoaski separatist)<br />
M. Nedić A. Pavelić<br />
(kvislinški profašistički<br />
(fašistički separatist)<br />
rasist)<br />
A. Ranković V. Bakarić<br />
(komunistički centralistički (federativni policentrični<br />
federalist)<br />
komunist)<br />
S. Milošević F. Tuđman<br />
(komunistički nacionalistički (konzervativno-buržoaski sefederalist)<br />
cesionistički šovinist)<br />
Tito<br />
(nadnacionalni komunistički federalist)<br />
Pomenute ličnosti su simboli oštrijeg ili mekšeg kursa nacionalne politike, tj. različite vizije<br />
ostvarenja nacionalnog interesa. Proučavanje nepredvidljivosti i nestruktuiranosti ličnog u<br />
procesima zahteva dodatnu diferenciranost i nijansiranje pristupa, što je bez biografskog<br />
metoda nemoguće. Osim toga, uvek treba voditi računa o ideološkom okviru ispoljavanja<br />
nacionalnih težnji. U tom pogledu vrlo uslovno može se porediti N. Pašić sa A. Rankovićem ili<br />
S. Radić sa V. Bakarićem. Mačekov slogan da lajbek nije dobro zakopčan može se porediti sa<br />
Bakarićevim nastojanjem na federiranju federacije samo ako se ima na umu različit udeo<br />
nacionalnog u ideologiji partije radničke klase SKJ i ideologiji nacionalne buržoasko seljačke<br />
stranke HSS. Britanski posmatrači su 1930-ih pisali da je otvoreno «hrvatsko pitanje» zapravo<br />
bilo zahtev ekonomski jače hrvatske buržoazije za podelu vlasti sa svojom srpskom suparnicom<br />
koja je branila centralizam (Petranović 1986, str. 114). U socijalističkoj Jugoslaviji nije bilo<br />
buržoazije, a «hrvatsko pitanje» pokrenuo je hrvatski komunistički vrh braneći ekonomske<br />
zahteve širih društvenih slojeva (pre svega, sitnih posednika). Dakle, slični nacionalni zahtevi<br />
samo su menjali klasni oslonac, a poredbena ocena da se zbog hrvatskog pitanja 1929. i<br />
1971/72. odustalo od demokratskog kursa svedoči o trajnosti i snazi nacionalno-ekonomskih<br />
interesa koji se javljaju u oštrijem ili blažem obliku u različitim klasnim i ideološkim oblicima.<br />
Mogućnost poređenja ove vrste, odnosno uočavanja snage i stupnja potiskivanja i<br />
modifikovanja procesa dugog trajanja (uređenje međunacionalnih odnosa), kraćim ili snažnim<br />
ideološkim procesima, trebalo bi pokazati suočavanjem Titovog i Aleksandrovog<br />
jugoslovenstva. Izgleda da je Aleksandar više verovao u jugoslovenstvo od Pašića, ali manje od<br />
Tita. Kosmopolitski potencijal Aleksandrovog pijemontskog dinastičkog napora bio je svakako<br />
niži od Titovog komunističkog internacionalizma. Aleksandar se trudio da nacionalno izmešani<br />
deo Balkana spoji u državno jedinstvo unitarizmom (jedinstveni, ali troimeni narod),<br />
buržoaskim parlamentarizmom bez tradicije (koji je rađao parališuće neprogresivne sukobe) sa<br />
nadustavnom ulogom krune i dinastičkom krvnom harizmom. Isti zadatak Tito je, poučen<br />
neuspesima prethodnika, pokušavao da reši komunističkom internacionalističkom ideologijom<br />
(koja je neutralizovala versku podeljenost stanovništva), federacijom ravnopravnih nacija,<br />
jednopartijskim režimom i svetovnom nadnacionalnom harizmom razuma partije i njenog vođe.<br />
U pozadini Aleksandrovog unitarizma i trijalizma stajalo je etničko-genealoško shvatanje<br />
nacije, kod Tita pretežno političko (iznad nacija je stajao nadnacionalni suverenitet radničke<br />
klase). U oba slučaja oslobodilačka politička kultura sa izvornom harizmom vojskovođe<br />
izbavitelja bila je nužna sastavnica protivrečne balkanske kosmoplitizacije. Izgleda da je Tito<br />
pokazivao više elastičnosti, spretnosti i sposobnosti da ostvarenje zamišljenog zadatka prilagodi<br />
konkretnim situacijama i mogućnostima. Osim toga, politička kultura oba režima prilično se<br />
razlikovala po stupnju prosvećenosti i masovnom osloncu. Po britanskim izvorima<br />
monarhistička Jugoslavija bila je nestabilan parlamentarni sistem čiji je najjači činilac bio kralj<br />
100
koji je rušio vlade, a to nije činio parlament. U čestom pregrupisavanju snaga (stranačkih<br />
blokova) najaktivniji su bili neodgovorni demagozi, koji su u moru seljačke neprosvećenosti<br />
širili jalove partijske intrige odlanjajući se na neefikasnu i korumpiranu administraciju. U<br />
neumerenoj težnji za vlašću i brzim bogaćenjem političari su se oslanjali na prazno seljačko<br />
politikanstvo i nepotizam («debeli bakšiš«), a sitne intrige bile su zanimljivije od velikih<br />
problema države. Zato su Britanci na Aleksandrovu diktaturu gledali kao na nužno sredstvo za<br />
uspostavljanje reda (Petranović 1986). Komunistička politička kultura nepodeljene vlasti<br />
oslanjala se na krutu kadrovsku upravu i nije bila lišena skrivene korupcije kadrova, ali se po<br />
modernizacijskim i prosvetiteljskim segmentima (koji su na nižim nivoima samoupravljanja<br />
uključivali širi krug ljudi u odlučivanje) egalitarna komunistička ideologija ipak razlikovala od<br />
dvorskih i palanačkih intriga i demagoškog seljačkog politikanstva.<br />
Jugoslovenska unitarna država postojala je do avgusta 1939, kada su Hrvati stekli banovinu.<br />
Građena je na romantičarskom gledištu o etničkoj srodnosti troimenog naroda i bezuspešnom<br />
pokušaju da se stvori jedinstvena nacija. Nacionalni unitarizam bio je osnova državnog<br />
centralizma (po načelu jedan narod – jedinstvena država), dok je nacionalni pluralizam osnova<br />
federalnog ili konfederalnog uređenja. Aleksandrova monarhodiktatura 1929. je, braneći<br />
unitarizam, ojačala nacionalističke i separatističke struje i slabila Jugoslaviju (Gligorijević<br />
1986, str. 86). Uzalud je kralj, podstičući unitarizam, sklonio srpske ratne zastave u muzej,<br />
plašeći se najviše od toga kako će na ličnu vlast reagovati zaverenička Šumadija. Tito se takođe<br />
oslanjao na vojsku, ne strepeći od prevrata, jer je imao više autoriteta kod Srba nego<br />
Aleksandar kod Hrvata. Osnova Titovog državnog jedinstva nije bila jedinstvena nacija nego<br />
jedinstvena partija društveno-ekonomski, a ne rasno jednakih pojedinaca. Po M. Veberu nacija<br />
može biti i politička zajednica (bez verskog, običajnog ili jezičkog identiteta) kada postoji<br />
vezanost za organizaciju političke vlasti koja se želi kao vlastita. Titova federacija bila je savez<br />
istorijskih (etničkih) i političkih nacija (bez istorije), a počivala je na uverenju da se političkim<br />
nacijama (Makedoncima, Muslimanima i Jugoslovenima) može ublažiti napetost između<br />
istorijskih nacija. Prioritet klasnog interesa svakako je smanjivao etnički naboj nacije. Struktura<br />
stanovništva u obe Jugoslavije, premda u etničkom pogledu slična, u Titovom režimu je, zbog<br />
umnožavanja nacija, bila složenija, što je nametalo drugačije institucionalno – predstavničke<br />
okvire nacionalne politike. Prema popisu iz 1931. u Jugoslaviji je bilo 48,7% stanovništva<br />
srpskopravoslavne vere, 37,5% rimokatolika, a 11,2% muslimana (Božić 1972, str. 440). U<br />
SFRJ je 1970. bilo Srba 39,7%, Hrvata 22,1%, Muslimana 8,4%, Slovenaca 8,2%, Makedonaca<br />
5,8%, Crnogoraca 2,5%, a ostalih 13,3%. Mlado stanovništvo do 35 godina je činilo 59%<br />
populacije (Mala enciklopedija Prosveta 1978, 2, str. 16). U Jugoslaviji je 1939. bilo oko 50%<br />
nepismenog stanovništva, a 1981. 9,5% nepismenog stanovništva iznad deset godina.<br />
Diferencirane društvene i nacionalne strukture iziskivale su složeniji obrazac državne<br />
integracije i raznovrsnije političko pregrupisavanje. U Kraljevini Jugoslaviji hrvatski<br />
separatizam često je suzbijan srpsko-slovenačkim savezom (Pašić je Slovencima nudio srpskoslovenački<br />
koridor, a A. Korošec je učestvovao u najvažnijim međuratnim vladama P.<br />
Živkovića, M. Stojadinovića i D. Cvetkovića). Uz podršku Korošca, Pašić i Aleksandar su<br />
federalni obrazac lakše odbacivali kao prevaziđenu nagodbenjačku formulu iz Austro-Ugarske,<br />
razmišljajući više o amputaciji Hrvatske. Tito je jedinstvo države jačao slabljenjem srpske<br />
hegemonije (stvaranjem autonomnih pokrajina), srpsko-hrvatsku napetost ublažavao<br />
prihvatanjem u osnovi austrougarske teritorijalne formacije B i H, a hrvatski corpus separatum<br />
slabio proglašenjem Srba za konstitutivni narod u SR Hrvatskoj. Proglašenjem makedonske<br />
nacije i republike trudio se da neutrališe probugarske snage u Makedoniji. Vreme je pokazalo<br />
da ni elastična i diferencirana Titova vizija federacije istorijskih i političkih nacija nije bila<br />
lišena rizika, jer je sa iščezavanjem stožerne vezivne nadnacionalne klasne komponente države<br />
stvorena eksplozivna praznina čiji je haos pojačavao (pored tradicionalne napetosti istorijskih<br />
nacija) i separatizam novostvorenih političkih nacija.<br />
Komunistička zamisao federacije ravnoteže, prihvaćena na zasedanjima AVNOJ-a, postupno je<br />
sazrevala u spoju uticaja sovjetskog federalizma i domaće prakse. U međuratnoj monarhiji<br />
rešenje je traženo između centralizma, koji nije odgovarao Hrvatima, i federalizma, koji je bio<br />
101
nesiguran po rasejane Srbe. Federacije koje počivaju na savezu dve snažne nacije su nakrhkije,<br />
jer stvarna ili umišljena ugroženost jednog dela jača osećaj kolektivnog poniženja i revanšizma.<br />
Građanska opozicija je najpre od unitarizma prešla na trijalizam, a početkom 1930-ih<br />
demokratska stranka se zalagala za složenu državu sa četiri jedinice. Bio je to predstupanj<br />
zamisli demokratske federacije šest republika koju je KPJ formulisala 1940, vodeći računa o<br />
celini Jugoslavije i interesima svih jugoslovenskih naroda (Gligorijević 1986, str. 96). U<br />
Titovim radovima zamisao jugoslovenske federacije sa sedam federativnih jedinica prvi put se<br />
javlja krajem 1936. u spornom «Pismu za Srbiju». Tu stoji: «U platformi mora jasno i<br />
nedvosmisleno doći do izraza riješenosti da će se pravo samoopredeljenja svih naroda<br />
poštovati, tj. ne samo pravo Srba, Hrvata i Slovenaca nego i Makedonaca i Crnogoraca, a isto<br />
tako pravo naroda u Vojvodini, BiH da odluči o tome da li da sačuva svoju regionalnu<br />
samostalnost u federativnoj državi... Takođe treba istaći pravo Nemaca, Mađara i Albanaca na<br />
ravnopravnost» (Tito 1977 a, Tom 3, str. 137). Nezavisno od sporova koji su u istoriografiji<br />
vođeni oko autorstva ovog pisma, na ovom mestu važno je utvrditi prisustvo diferenciranije<br />
zamisli federacije kod komunista nego kod građanske opozicije. Verovatno je tome jedan od<br />
važnih razloga Kominternina direktiva da je najopasniji nacionalizam najbrojnije nacije koji<br />
treba federacijom neutralizovati. Petranović tvrdi da je sudbina »druge» Jugoslavije u Jajcu bila<br />
u rukama Tita, I. Ribara i Šubašića (Petranović 1993b, str. 82). Stvorena je federacija ravnoteže<br />
čiji je uzor bio Sovjetski Savez, ali i projekti domaće građanske opozicije (koliko nacija toliko i<br />
federalnih jedinica, s tim što su rasejani Srbi dobili status konstitutivne nacije u BiH i<br />
Hrvatskoj).<br />
Federacija ravnoteže trebalo je da potkopa osnovno načelo nacionalizma po kom politička i<br />
nacionalna jedinica treba da se podudaraju. Socijalistička Jugoslavija se nije poklapala sa<br />
nacionalnim prostorom i teritorijom jedne nacije. Političko biće države razdvojeno je od<br />
nacionalističkog i time što je država shvatana kao ustanova nadnacionalnog klasnog<br />
oslobođenja. Ova vrsta nadnacionalnog suvereniteta dugo je neutralizovala nacionalne sukobe,<br />
ali nije trajno sprečila njihovo eksplozivno oživljavanje. Integrativni potencijal komunističke<br />
federacije ravnoteže bez vodećeg naroda (1945-1990) može se pouzdanije oceniti u sklopu šire<br />
istorijske celine (1918-1992) i trajnijih procesa koje su oblikovale napetosti između<br />
federativno-centralističkih i konfederalno-separatističkih struja. Premda je konstelacija<br />
političkih snaga u socijalističkoj Jugoslaviji bila složenija, odnos pomenutih struja nije se<br />
mnogo menjao. Početkom 1920-ih centralističko – unitaristički blok predvodili su Narodna<br />
radikalna stranka, dvor i generalitet, kolebljivu neodređenu formaciju sa autonomaškim<br />
sklonostima ali i spremnošću na saradnju sa centralistima činile su Slovenska ljudska stranka i<br />
Jugoslovenska muslimanska organizacija, dok je Hrvatska republikanska seljačka stranka, sa S.<br />
Radićem na čelu, bila otvoreni neprijatelj režima, zagovarajući preraspodelu vlasti među<br />
nacionalnim elitama. Do raspada Jugoslavije 1992. dovela je napetost između krutog<br />
federalizma SR Srbije, konfederalne zamisli bosanskog i makedonskog rukovodstva i<br />
separatizma Hrvatske i Slovenije. Na rasplet napetog odnosa snaga između unitarista,<br />
federalista i separatista unutar nestabilne zemlje uvek je uticao međunarodni oslonac, a zatim i<br />
umešnost vođa i političkog vrha. Premda su u dubini zbivanja bili zamršeni spletovi, formirani<br />
u spoju trajnijih nacionalnih i promenljivih interesa spoljnih sila, ipak su ratno i genocidno<br />
kidanje veza oblikovale pre svega domaće političke snage. Najopštije govoreći, procesi dugog<br />
trajanja, koji su izvirali iz potrebe malih balkanskih naroda da se na vetrometini trusnog<br />
prostora zaštite u vlastitoj državi (unitarnoj, federativnoj, konfederalnoj ili samostalnoj), zbog<br />
nužnog međunarodnog oslonca, imali su manipulativni karakter. Postajali bi delatni tek kada bi<br />
naišli na potporu velikih sila, koje su opet zbog haotičnosti jugoslovenskih političkih snaga, bile<br />
u stanju da balkanskoj državi doziraju poželjnu čvrstinu.<br />
Da je rešavanje nacionalnog pitanja na Balkanu stalno zavisilo od međunarodnog oslonca<br />
(skrivene strukture u senci), može se pokazati i ovlašnim osvrtom na glavna razdoblja<br />
pomenute šire celine.Francuskoj je 1920-ih odgovarao srpski unitarizam, a ne hrvatski<br />
separatizam jer je nova Jugoslavija trebalo da spreči prodor Germana ka jugu i širenje<br />
boljševizma. Sa usponom fašističkih sila 1930-ih, Hrvati stiču banovinu i Jugoslavija prestaje<br />
102
da bude unitarna. Voljom Trećeg rajha Jugoslavija je raskomadana 1941, a u periodu stabilne<br />
blokovske podele sveta 1945-1989 (rušenje Berlinskog zida) Jugoslavija opstaje kao federacija<br />
pod vlašću jedinstvene komunističke partije. Unutar ovog razdoblja treba razlikovati nekoliko<br />
perioda u kojima je uticaj spoljnih činilaca bio stalno prisutan, ali u različitoj meri ispoljen. Za<br />
vreme oslonca na Sovjetski Savez (1945-1948) na delu je bio kruti partijski i državni<br />
centralizam, a od 1949. do Titove smrti zavisnost uređenja od spoljnih sila bila je izgleda<br />
najniža. Decentralizacija federacije odvijala se pretežno pod uticajem unutrašnjih činilaca. U<br />
periodu 1980-1990. jačaju nacionalizmi i međurepublička trvenja, koja se teže rešavaju bez<br />
Titove arbitraže. Vidljivo je ubrzano kretanje ka državnom konfederalizmu uz stari<br />
međunarodni oslonac – difuzni blok nesvrstanih i sve labaviju podelu interesnih sfera između<br />
SSSR-a i SAD. Poslednji period, između 1990. i 1992, jeste višepartijska konfederacija u haosu<br />
građanskog rata, praćena promenama u okruženju (raspad sovjetske federacije, lagera i<br />
odsustvo jedinstvene međunarodne arbitraže). U skladu sa jačanjem regionalizma u svetu i<br />
nezadrživim trendom formiranja samostalnih država (1945. u UN je bilo 55 država, a 1992. čak<br />
178 država), nezadrživo je rastao i proces decentralizacije unutar Jugoslavije. Srbi su, kao<br />
najbrojnija i najrasejanija nacija, stalno naginjali prestoničkom centralizmu, a svi ostali (koji su<br />
zajedno bili brojniji od Srba) federalizmu i separatizmu. Samouverenost, odsustvo pragmatizma<br />
i elastičnosti srpske politike, kao i nemoć realnih procena vlastitih mogućnosti, olakšavali su<br />
stvaranje snažnih antisrpskih koalicija, što je (izuzimajući Titov period vlasti) snažilo potencijal<br />
neprogresivnih unutardržavnih sukobljavanja.<br />
Unutrašnji odnosi višenacionalne Jugoslavije višestruko su zavisili od spoljnog okruženja i<br />
sposobnosti diplomatije da koristi suprotnosti velikih sila, a zatim ojačani ugled u svetu iskoristi<br />
za vođenje unutrašnje politike sa više autoriteta. Između unutrašnje i spoljne politike postoji<br />
uvek ravnoteža. Slobodan Jovanović je govorio da kada se vodi nepopularna spoljna politika,<br />
mora se imati vlada u koju narod ima poverenja. Iako su Srbi za Pašića govorili «zna Baja šta<br />
radi», ovaj političar je 1909, zbog aneksije Bosne formirao koalicionu vladu od radikala i<br />
naprednjaka, u kojoj je on bio samo ministar građevina. (Jovanović 1996, str. 159). Knez<br />
Mihailo je, dodaje S. Jovanović, vodio nenarodnu unutrašnju politiku, a popularnu spoljnu, a<br />
kralj Aleksandar je 1929. uveo diktatutu, ali je vodio popularnu spoljnu politiku Male antante.<br />
Tito se kod rizičnih spoljnopolitičkih poteza, koji su kod dela partije mogli izazvati podozrenje<br />
(npr. raskid sa Staljinom), štitio uvođenjem samoupravljanja, a kasnije mu je veliki ugled u<br />
svetu bio važno pokriće nepopularnih i «nesamoupravnih» partijskih čistki. Đilas svedoči da je<br />
u periodu pritiska IB-a Tito bio kolegijalniji i manje autoritaran. Popularna vanblokovska<br />
spoljna politika, koja je zemlji donosila novac, tržišta, kredite, ugled i sigurnost od blokovske<br />
hegemonije, bila je važna sastavnica Titove lične vlasti i bespogovorne arbitraže u<br />
međunacionalnim sukobima. Sličan je bio efekat spoljnog pritiska na ponašanje nacionalnih<br />
elita i raspoloženje naroda prema Jugoslaviji. Odlučna promena odnosa Hrvata prema<br />
jugoslovenskom ujedinjenju zbila se kada su sile Antante aprila 1915, tajnim Londonskim<br />
sporazumom, obećale Italiji, u zamenu za ulazak u rat, prostrana područja severne Dalmacije i<br />
zaleđe. Po ovom planu hiljade Slovenaca i Hrvata prepuštene su Italiji, što je ublažilo kritičnost<br />
Trumbića prema Srbiji od čijih je uspeha sada više nego ikada zavisilo oslobođenje Hrvata i<br />
Slovenaca (Banac 1988, str. 120-121). I kada se razišao sa Karađorđevićima, Trumbić je<br />
ponavljao: «Sami ne možemo obraniti toliko mora». Pritisak Italije i opasnost od restauracije<br />
Austro-Ugarske slabili su latentni hrvatski i slovenački separatizam. Početkom 1920-ih<br />
Musolinijeva pretnja Jugoslaviji i stvaranje obruča oko nje italijansko-austrijsko-mađarskim<br />
blokom pojačali su saradnju Korošca sa Beogradom, a delom obeshrabrili i hrvatski<br />
separatizam. Slična situacija bila je 1953. povodom Tršćanske krize. Zbližavanje Francuske i<br />
Italije je početkom 1930-ih nagnalo Beograd da podrži Hitlerove pretenzije ka Austriji jer je<br />
Anschluss sprečavao stvaranje katoličkog bloka u Podunavlju i restauraciju Habzburga, od čega<br />
je strepela Mala Antanta, kralj Aleksandar, a 1944. i Tito. Slovenačka panika od restauracije<br />
Habzburga bila je početkom 1930-ih osnova Koroščevog jugoslovenstva (Vinaver 1986).<br />
Musolini je terao kralja Aleksandra u naručje Hitleru 1933-34, kao što je Staljin terao Tita<br />
Zapadu 1949-1953. U više navrata je strah od restauracije Habzburga jačao jugoslovenstvo<br />
103
Slovenaca i Hrvata, a saradnja sa Beogradom bila je najpouzdanija zaštita od italijanske<br />
opasnosti. Iščezavanje pomenutih pretnji bila je važna spoljnopolitička okolnost koja je širila<br />
manevar slovenačkom i hrvatskom separatizmu. Obnovu Austro-Ugarske Staljin je definitivno<br />
sprečio u Potsdamu 1945, a kada je novembra 1975. Osimskim sporazumima definitivno<br />
utvrđena jugoslovensko-italijanska granica na kopnu i moru, iščezle su važne spoljnopolitičke<br />
prepreke hrvatskom i slovenačkom separatizmu. Što u tom trenutku nisu bile vidljive<br />
dalekosežne posledice ovih događaja nije neobično, jer prekretnička zbivanja, po pravilu, nisu<br />
spektakularna već deluju tiho i naknadno.<br />
Višenacionalne države su naročito krhke na krupnim istorijskim prekretnicama i u tim<br />
trenucima je političarima neophodna velika sposobnost balansiranja i manevrisanja. Jedno<br />
oprezno poređenje uzroka raspada Austro-Ugarske 1918. i SFRJ 1992. može dočarati ove<br />
okolnosti. Tejlor je tvrdio da je talijanski nacionalizam bio David koji je srušio staru Austriju,<br />
a srpski nacionalizam je bio David Austro-Ugarske. Izbezumljeni izazovom italijanske, a<br />
kasnije srpske opasnosti, habzburški političari izgubili su sposobnost balansiranja i<br />
manevrisanja i uvukli carevinu u porazni rat. Mutatis mutandis, albanski nacionalizam<br />
isprovocirao je srpske političare, koji su počinili slične greške kao nekada Habzburzi. Uz to,<br />
srpski političari su krajem 1980-ih pogrešno ocenili međunarodnu situaciju (uspon Nemačke i<br />
pad SSSR-a), što je još više učinilo anahronim krutu srpsku federalnu politiku. Stabilnost<br />
višenacionalne Austro-Ugarske i SFRJ počivala je na sličnoj ravnoteži, a greške prestoničkih<br />
naroda bile su najfatalnije. Kada je 1912. raskomadano Otomansko carstvo u Evropi,<br />
nacionalno načelo je pobedilo na svim granicama Habzburške monarhije (slično stanju u<br />
SSSR-u i SFRJ 1991) i obistinila se slutnja Andrašija iz polovine 19. veka da će Austro-<br />
Ugarska postati evropski bolesnik (Taylor 1990, str. 283-284). Posle balkanskih ratova<br />
Otomansko carstvo ostalo je «mrtvac na Bosforu», a Austro-Ugarska je postala evropski<br />
«bolesnik». Morala je krenuti u rat da bi ojačala autoritet krune i rešila nacionalno pitanje.<br />
Poražena je, a pobedio je secesionizam slovenskih naroda. Slično se zbilo na Balkanu kada je<br />
krajem 1980-ih, sa promenama u SSSR-u i lageru i ujedinjenjem Nemačke, SFRJ postala<br />
bolesnik, a uvođenjem višepartijskog sistema 1990. «mrtvac na Balkanu». Njena stabilnost<br />
počivala je na bipolarnom svetu, evropskoj bezbednosti (koju je uništilo ujedinjenje<br />
Nemačke), internacionalističkom marksizmu i nadnacionalnom kultu vođe.<br />
104
Odnos prema SFRJ i uzrocima njenog raspada tesno je vezan za ocenu Tita. Nacionalisti rado<br />
tvrde da je slom SFRJ bio neizbežan, i da će ova država u istoriji ostati tabula rasa, tj.period<br />
iza čega nije ništa ostalo. U sklopu novog retrospektivnog fatalizma Tito se javlja kao<br />
autoritarni ili totalitarni vladar koji je išao istoriji “uz nos”. Tome nasuprot, u manjini su<br />
mišljenja da je u slomu SFRJ bilo dosta kontingentnog. Kontingentnost je mogućnost<br />
drugačijeg poimanja događaja, ali i nemogućnost da se događaj izvede iz globalnog sklopa<br />
prethodne situacije. Uključivanje kontingentnosti omogućuje da se retrospektivna iluzija<br />
fatalizma prevlada. Premda je malo ko predvideo slom Jugoslavije, ipak su vrlo brzo nakon<br />
tog događaja, skoro svi slom shvatili kao neizbežni sled. U domaćoj misli o društvu<br />
prevladava retrospektivna iluzija fatalizma. Desilo se, navodno, ono što se moralo desiti.<br />
Oslobadjanje od premisa koje nisu dozvoljavale mogućnost sloma i učvršćivanje novih<br />
premisa, po kojima se slom mogao videti znatno ranije, zbilo se gotovo preko noći. Ova<br />
konverzija jeste gotovo podjednako prisutna u nauci i političkoj kulturi. Niko nije priznavao<br />
iznenadjenje u svojim prognozama, jer bi time doveo u sumnju vlastiti “dosledni” pristanak uz<br />
novo. Svaka sumnja u trošnost starog je u poslejugoslovenskom poretku sećanja lako<br />
etiketirana kao nostalgična iluzija. Novim antikomunistima “bilo je sve jasno” još poodavno i<br />
ova naknadna svest još jedan je dokaz nove pravovernosti. Ex post facto svest o nužnom<br />
slomu socijalizma i Jugoslavije učvršćuje se pod pritiskom društveno prihvatljivog novog<br />
kolektivnog pamćenja. Imperativi novog pamćenja, posredovani grupnim i ličnim interesima,<br />
glačaju svest o prošlom u društveno prihvatljivu verziju koja neretko ide do isključive dogme:<br />
“ Jugoslavija je još za vreme Tita bila mrtva”. Premda malo ko ima dokaza da je ranije<br />
sumnjao u postojanost socijalizma i Jugoslavije, novi “dokazi” se u aktuelnom poretku sećanja<br />
lako konstruišu. Put u propast socijalizma je ex post facto lagodno i jednodimenzionalno<br />
konstruisan jednako kao što je ranije ex ante bio zacrtan put u propisanu komunističku<br />
budućnost. Antikomunistički pogled na prošlost nije manje isključiv od ranije ortodoksne<br />
komunističke vizije budućnosti. Eshatološko mišljenje ne trpi diskontinuitete, različite faze<br />
niti kontingentnost. Dominira lagodni teleološki obrazac naknadne pameti. Socijalizam se<br />
briše iz istorije nacije, više nije organski deo prošlosti. To je totalitarni režim uvezen spolja.<br />
Komunističke vođe su stranci, koji su se na vlasti održavali uz pomoć terora, partije i SSSR-a.<br />
Godina 1945. je tobože radikalan prekid nacionalnih istorija, a komunisti su narode razdvojili<br />
od tradicije. Tito je, naprosto, uljez. Kao što je ranije propast kapitalizma proglašavana<br />
sudbinom, tako je i danas propast socijalizma proglašena za neizbežnu i nužnu. Kod novog<br />
poretka sećanja prepoznaju se prerušeni ili modifikovani obrasci ranijih ortodoksija.<br />
Retrospektivni fatalizam je u strukturi nove slike prošlosti.<br />
Pomenute jednostranosti čine savremeni poredak sećanja u kom se raspad SFRJ tumači<br />
fatalistički, a Titova nacionalna politika kao bezuspešna i utopijska. Raspad evropskih<br />
višenacionalnih država u 20. veku svedoči o sličnostima u funkcionisanju kontinentalnog<br />
nacionalizma, tehnikama neutralizovanja, ali i krupnog hazarda njihovog oživljavanja. Samo su<br />
retki političari bili dorasli složenim izazovima održavanja integracije višenacionalnih država. U<br />
sledećem izlaganju bi trebalo pokazati zašto je Tita teško izuzeti iz ovog uskog kruga.<br />
2. Ekonomija i nacionalizam u Jugoslaviji<br />
Komunističko shvatanje nacije bliže je državnom ili političkom poimanju nacije (pripadnost<br />
naciji je otvorena za sve koji priznaju državu) nego etnički ili kulturnom poimanju (nacija je<br />
otvorena samo za one koji joj rođenjem ili etničkim osobinama pripadaju). U tom pogledu<br />
marksizam je bliži buržoaskom liberalizmu nego konzervatizmu, jer obe struje izviru iz<br />
prosvetiteljskog racionalizma, za razliku od romantike i fašizma kao antiprosvetiteljskih<br />
reakcija. Proleterski internacionalizam bio je okvir klasnog shvatanja nacije kod svih<br />
komunističkih vladara. Naime, nadnacionalna pripadnost revolucionarnoj klasi nametala je<br />
usvajanje niza vrednosti kojima je lični identitet čvrsto spajan sa nadređenim kolektivnim<br />
105
neetničkim sponama. Kod komunista vizija poželjnog društva nije bio skup kulturno i etnički<br />
ravnopravnih pojedinaca (sunarodnika po poreklu), već pre svega u društveno-ekonomskom<br />
pogledu izjednačenih ljudi i grupa. U socijalističkim režimima klasne suprotnosti potiskivale su<br />
nacionalne, a prosvetiteljski ateizam slabio konfesionalne napetosti. Dok se u različitim<br />
oblicima buržoaskih ideologija i sistema sreće rasizam (konzervativni i liberalni rasizam u<br />
SAD, nemački fašistički rasizam), kod levice različita, mahom pragmatična oživljavanja<br />
nacionalizma, nisu nikada primala ekstremni rasistički ton (npr. Kominternina uputstva o<br />
podsticanju nacionalizma u razbijanju antiboljševičke Jugoslavije 1924-1935). Najopštije<br />
govoreći, komunisti nisu naciji prilazili kao entitetu nezavisnom od volje pojedinca, već je<br />
shvatali kao stvar izbora (Staljin se kao Gruzijac osećao Rusom, a Tito, rođen u hrvatskoslovenačkom<br />
braku, često se izjašnjavao Jugoslovenom). Na Balkanu je sa socijalističkom<br />
modernizacojom odozgo stizalo i državno poimanje nacije čija je posledica i stvaranje novih<br />
političkih nacija. Prioritet klasne radničke solidarnosti nad nacionalnom slabio je objektivno<br />
prisutni etničko-konfesionalni potencijal zakasnelih nacija u ovom prostoru. Ipak sa uvođenjem<br />
višepartijskog sistema 1990. u Jugoslaviji oživljava arhaično narodnjačko shvatanje nacije kao<br />
zajednice vezane poreklom i kulturom. Bilo bi pogrešno odgovornost za ovo stanje pripisati<br />
isključivo komunističkoj politici potiskivanja nacionalnog osećanja, a smetnuti s uma snažan<br />
uticaj nasleđa i hazardnu politiku poslekomunističkih režima. Jedno često poređenje može<br />
ilustrovati značaj dugih procesa ove vrste u istoriji. Tokvil se divio građanskom osećanju<br />
Amerikanaca: jednoj naciji sačinjenoj od svih nacija sveta, društvu bez istorije i predrasuda,<br />
sećanja i kolotečine. Ovde su manje važni prigovori Tokvilovoj oceni o demokratskom<br />
karakteru američke nacije, koja je do 1860-ih počivala na službenom robovlasništvu i<br />
podvlašćenosti obojenih. Može li, naime, društvo čiji je razvoj u skoroj prošlosti počivao na<br />
institucionalizovanom robovlasništvu, a koje ni danas nije prevladalo rasizam, biti obrazac<br />
formiranja demokratske nacije? Važnije je u «američkom loncu za topljenje» uočiti odsustvo<br />
nasleđa koje nije pritiskalo «društvo bez istorije». U socijalističkoj Jugoslaviji napetosti<br />
između nacija ispoljavale su se najotvorenije u ekonomskom obliku pokrivajući zapretene<br />
konfesionalne i etničke sadržaje presocijalističkog nasleđa. Za razliku od SAD, bila su živa<br />
istorijska sećanja različite starosti, koja su se lako dala razbuditi, kao i narodnjačko shvatanje<br />
nacije koje je 1990. aktivirano kao sredstvo za rušenje komunističkog shvatanja nacije.<br />
U svakom režimu nacionalizam se ispoljava u meri u kojoj to dopušta ideologija i<br />
opšteprihvaćeni sistem vrednosti. U Titovoj Jugoslaviji ispoljeni nacionalizam bio je direktno<br />
ili indirektno materijalne prirode, jer je političko (klasno) shvatanje nacije bilo nadmoćno nad<br />
etničkim. Latentno prisutnu međunacionalnu napetost su frakcije monopolske partije podsticale<br />
i obuzdavale odozgo, a nošena je pretežno osećanjem ugroženosti materijalnih interesa i<br />
prestiža vlastite grupe. Odozgo usmeravani i dozirani, politički nacionalizam ispoljavao se u<br />
krilu komunističke ideologije u dozvoljenom obliku spora oko regionalnih ekonomskih<br />
interesa. Premda Veber izričito tvrdi da patos nacionalnog emocionalnog uticaja nije pretežno<br />
ekonomskog porekla, već se zasniva na osećanju prestiža koji se može povezati sa specifičnom<br />
verom u odgovornost pred potomcima za način na koji se raspodeljuje moć između svoje i tuđih<br />
političkih zajednica, u socijalizmu se pomenuti uticaj legalno ispoljavao samo u formi zaštite<br />
regionalnih ekonomskih interesa. Pošto u komunističkom internacionalizmu nije bilo mesta<br />
«krvnom pravu», a u ideologiji SKJ je oslobodilački učinak jugoslovenskih nacija i njihovih<br />
žrtava simetrično razdeljen, preostala je odbrana nacionalnog prestiža pretežno zaštitom<br />
ekonomskih interesa, i to gotovo isključivo unutar partijskog vrha. Povremena emfatična<br />
prihvatanja, odbijanja i ravnodušnost prema nacionalnom samopoimanju pretežno su odozgo<br />
dozirani nalazeći u različitim grupama nejednak odjek. Spontani nekontrolisani sukobi<br />
zatvarani su u najuža partijska tela, gde je jedinstvo lakše uspostavljano privremenim<br />
kompromisima čelnika, Titovom arbitražom i čistkama. Ubrzani i neravnomerni razvoj zemlje<br />
izazvao je potrese, raslojavanja i nove oblike sukoba, napetost između razvijenih i nerazvijenih,<br />
stvaranje novih centara itd. U višenacionalnoj državi to je lako prelazilo u osećaj regionalne i<br />
nacionalne eksploatisanosti.<br />
106
Pretežno ekonomski ispoljeni oblici nacionalizma u socijalističkoj Jugoslaviji mogu se po svom<br />
poreklu uslovno razvrstati u tri grupe: (1) direktno materijalna odbrana regionalnog interesa<br />
(hrvatski otpor raspodeli deviznog dohotka od turizma i sukobi između republika oko<br />
investicija u razvoj); (2) direktno materijalna odbrana interesa slojeva koji su unutar vladajuće<br />
grupe bili privilegovani (republički otpori kadrovskom monopolu saveznog centra a kod<br />
raspodele rukovodećih mesta u partiji, vojsci, državi, diplomatiji itd.); (3) delimično indirektno<br />
materijalni izvori nacionalizma (otpor razvijene i nerazvijene periferije saveznom centru,<br />
sukobi centralista i federalista, unitarista i nacionalista, protivnika ipobornika veće uloge tržišta<br />
i sl.). Zatečeni neravnomerni ekonomski razvoj regiona i nejednaka struktura privrede<br />
određivali su shvatanje nacionalnog prestiža i dopuštene oblike njegovog ispoljavanja. Trajna<br />
napetost između socijalističkog načela solidarnosti i smanjivanja razlika između regionalne<br />
razvijenosti s jedne i tržišnog zahteva da «svako treba da živi od svoga rada», s druge strane se<br />
sa hlađenjem revolucionarnog zajedništva lako preobražavala u osećaj eksploatisanosti (ali ne i<br />
etničke ugroženosti) vlastite nacije. Dozvoljeni ideološki oblik ispoljavanja ekonomskih<br />
suprotnosti odvijao se u obliku različito akcentovanih interesa radničke klase i samoupravljanja.<br />
Na rastegljiva samoupravna načela podjednako su se pozivali razvijeni i nerazvijeni,<br />
proizvođači sirovina i finalnih proizvoda, centralisti i federalisti, dohodaši i profitaši itd.<br />
Delimično uvažavanje tržišnih zakona i republičkih interesa davalo je integraciji države<br />
dinamičan karakter, ali je usložnjavalo i manevar neprikosnovenog harizmatskog vođe.<br />
Pomenute, pretežno ekonomske napetosti, prožimala je duga inercija komunističke i Titove<br />
lične bojazni od hegemonizma najbrojnije nacije. Uprkos federativnom uređenju države, zbog<br />
stalne sovjetske pretnje (i mogućeg oslonca na Srbe) bojazan nije slabila. Uz to, kod većine<br />
republika Beograd je kao prestonica ekonomski i politički bio skopčan sa predstavom o stalnoj<br />
srpskoj dominaciji. Tito je, u duhu boljševičke samokritike, tražio od komunista, pre svega,<br />
borbu protiv vlastitog nacionalizma, a Srbima je ponavljao: «Vi ste najveći i imate veću<br />
odgovornost od drugih u Jugoslaviji» (Vuković 1989, str. 468-469). Doduše, prilično rano<br />
počeo je i sa kritikom hrvatskog nacionalizma, strepeći od postojanog hrvatskog separatizma.<br />
Banac navodi da je Tito stalno kritikovao Hebrangov hrvatski nacionalizam, a Hebrang je još<br />
decembra 1943. optužio Tita da Dalmaciju tretira kao da nije deo Hrvatske. Kada je ZAVNOH<br />
1943. proglasio pripajanje oslobođenih italijanskih područja «matici Zemlji Hrvatskoj», Tito je<br />
kritikovao Hrvate što prisvajaju suverenitet koji pripada samo Jugoslaviji (Banac 1990, str. 100-<br />
101). Titov oslonac bio je posle rata mladi borački kadar, koji je logikom ratnog učinka i<br />
proverene lojalnosti dospeo do većine upravnih položaja u Srbiji, BiH, a delom i u Hrvatskoj.<br />
Sve do kraja 1942. oslobodilački pokret u Hrvatskoj bio je gotovo isključivo srpski, pa su<br />
hrvatski komunisti stoga kritikovani. Đilas svedoči da su Politbiro i Tito priznavali da su do<br />
pada Italije ogromni deo rata nosili Srbi (Đorgović 1989, str. 170), a slična je ocena i Ive Banca<br />
(Banac 1990, str. 93). U partijskim izveštajima o stanju u Hrvatskoj krajem 1940-ih otvoreno<br />
se isticalo da se «veliki deo hrvatskih masa kompromitovao za vreme rata saradnjom sa<br />
okupatorom» (Zapisnici 1995, str. 612-614). Tako su npr. Srbi u BiH, iako nisu bili u<br />
apsolutnoj većini (1953, 44%), imali kao provereni borci dominantan uticaj u partiji i vladi. U<br />
sastavu CK BiH je 1954. bilo 46 Srba, 3 Hrvata i 6 Jugoslovena, a CK Hrvatske je iste godine<br />
brojao 41 Hrvata, 10 Srba, jednog Jugoslovena i 9 neopredeljenih (Shoup 1968, p. 276-277). U<br />
partijskim zapisnicima između 1945. i 1952. mogu se uočiti sporovi između republika o<br />
izgradnji industrijskih kapaciteta, ali Đilas tvrdi da to nisu bili međunacionalni sukobi, već više<br />
lokalne sebičnosti koje nisu uzimane kao ozbiljan politički problem. Đilas se sećao da, dok je<br />
bio u vrhu, nije bilo nikakvih napetosti između hrvatskog i srpskog rukovodstva, već naprotiv<br />
bliskosti. Slovenci su, pak, već tada «zadržali jednu dozu autonomije, koju niko drugi nije<br />
imao, i to su je zadržavali kroz praksu, kroz insistiranje na posebnoj privredi, na tome da je<br />
uspon njen industrijski razvitak i da daje mnogo» (Đorgović 1985, str. 153-154). Isti svedok<br />
dodaje da, dok se «osećala Kardeljeva inklinacija ka zaštiti Slovenije (on bi uvek grdio<br />
Slovence, ali bi ih ipak podupro)», «kod Tita se nikakva inklinacija ka hrvatskim interesima<br />
nije osećala... u pogledu nekakvog hrvatizma» (Đorgović 1989, str. 152).<br />
107
Titov odnos prema dominantnoj naciji u Jugoslaviji bio je relativno postojan. U «Proleteru» je<br />
decembra 1942. pisao o versajskoj Jugoslaviji, zemlji nacionalnog ugnjetavanja, u kojoj je<br />
vladala velikosrpska hegemonistička klika, istovremeno dodajući da su u redovima NOV u<br />
ogromnoj većini Srbi i da srpski narod daje najveći doprinos u krvi u borbi protiv okupatora<br />
(Tito 1977 b, str. 71). U ovom Titovom članku «Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svetlu NOBa»<br />
sažet je docniji Titov odnos prema Srbima: strah od hegemonizma najbrojnije nacije, ali i<br />
oslonac na pretežno srpski borački kadar. Borački učinak je kasnije postupno simetrično deljen<br />
u formulacijama kao «prolivala se krv svih naših naroda», jer bez uravnotežavanja zasluga svih<br />
nacija nije bilo moguće isticati vrhovnu vrednost – bratstvo i jedinstvo. Lako je pojmljiva<br />
neophodnost političkog pragmatizma ove vrste i napor da se ne povredi oslobodilačka<br />
osetljivost ostalih nacija i narodnosti. Premda je uočavao da su neki narodi više izmanipulisani<br />
šovinizmom od drugih, Tito se u odnosu prema Srbima na izvesnim prekretnicama kolebao<br />
(1948, 1966, 1972). Opominjao je Srbe da su kao najbrojniji narod najodgovorniji, nakon 1948.<br />
strepeo je od tradicionalnih proruskih osećanja kod Srba, a 1966. od političkih kombinacija u<br />
vrhu savezne policije sa Rankovićem na čelu. S druge strane, uviđao je državotvornost i<br />
borbenost srpskog naroda (bez kog bi Jugoslavija bila nemoguća), lojalnost pretežno sprskog<br />
boračkog partijskog i državnog kadra, a naročito odanost većinskog srpskog oficirskog kadra<br />
JNA. U složenim međunacionalnim sukobima arbitrirao je simetričnim čistkama, čvrsto uveren<br />
da je interes jugoslovenske radničke klase nedeljiv, a samim tim je i partiju kao zaštitnika tog<br />
interesa smatrao ključnom integrativnom ustanovom poretka. Osećao se odgovornim pre svega<br />
pred jugoslovenskom radničkom klasom, zatim partijom, a tek potom pred skupštinom, a<br />
nikada pred bilo kojom nacijom.<br />
Niz nepredvidljivih okolnosti gonio je Tita da čvorno nadnacionalno uverenje, manje ili više<br />
elastično, prilagođava novim situacijama u čemu se ogledao njegov politički talenat. Odnos<br />
prema SSSR-u bio je moćna struktura u senci koja je direktno ili indirektno uticala na gotovo<br />
sve ključne segmente Titove politike. Premda hegemona, sovjetska država na čelu lagera uvek<br />
je bila važan oslonac stabilnosti Titove vlasti, bez čijeg postojanja je teško bilo zamisliti i<br />
opstanak samoupravnog socijalizma. S druge strane, zbog stalne manje ili više akutne sovjetske<br />
vojne pretnje Tito se manje ili više približavao Zapadu. To ga je podstaklo na uvođenje<br />
samoupravljanja i delimičnu liberalizaciju, što je unosilo značajne promene u međunacionalne<br />
odnose. Decentralizacija ekonomije i uvođenje tržišta hrabrili su nacionalna osećanja, naročito<br />
u partiji. Vrh se nadao da će tržište ojačati ekonomsku međuzavisnost regiona, horizontalnu<br />
pokretljivost i kosmopolitizaciju prostora. Jedinstvena partija trebalo je da bude garant<br />
obuzdavanja centrifugalnih sila unutar sistema. Ekonomskim interesima podstaknuti proces<br />
decentralizacije burno će se ispoljiti polovinom 1960-ih sa daljom liberalizacijom tržišta. Tada<br />
dolazi do polarizacije u partiji i Titovih čistki. Više Titovih saradnika svedočilo je da je Tito<br />
imao snažno razvijen osećaj za državu i njeno jedinstvo, u čemu je gledao osnovu samostalne<br />
nevazalne politike i smisao vlastitog dela. Kada je zašao u godine, bio je zaokupljen<br />
iskušenjima zemlje nakon njegove smrti, strepeći da ni SKJ ni JNA neće očuvati Jugoslaviju.<br />
Polazio je od toga da će, spuštajući suverenitet na republike, a delom i na pokrajine, sačuvati<br />
neku vrstu meke federacije sa elementima konfederalizma. Tu ne bi bilo razloga za separatizam<br />
Slovenije i Hrvatske, dok bi ekonomija spajala federalne jedinice što je bio u duhu trenda<br />
evropskog razvoja toga vremena (Čkrebić 1995, str. 109). Ima mišljenja da je reforma<br />
federacije i 1971. neopravdano kasnila posle privredne reforme 1965 (Minić 1993, str. 299).<br />
Bilo kako bilo, mehanizam za održavanje jedinstva interesno diferencirane države svakako je<br />
iziskivao više dodatnih neideoloških osigurača nego što je bio obrazac meke federacije u senci<br />
monopolske partije.<br />
Oblasne razlike u ekonomskoj razvijenosti imale su krupnu direktnu ili posrednu ulogu u<br />
jačanju nacionalizma u Jugoslaviji. Komunisti su bili svesni delovanja dugih ekonomskih<br />
trendova (razlike u stupnju razvoja), pa je u većini partijskih dokumenata najvišeg ranga stajala<br />
direktiva da treba prevazići razlike u regionalnom razvoju. U Titovom režimu je ekonomsko<br />
rivalstvo između republika bilo najsnažnija poluga nacionalizma, pošto su versko-konfesionalni<br />
i jezički razlozi bili potisnuti ili rešeni. Sam po sebi lokalni ekonomski nacionalizam nije<br />
108
jugoslovenska osobenost. Lombardijska liga u italiji odbijala je da pomaže siromašni jug, a<br />
Katalonci su u Španiji uvek tvrdili da su eksploatisani. U višenacioanlnim državama se<br />
ekonomske razlike lako politizuju. Zbog velikih razlika u stupnju razvoja (tehničkoj kulturi,<br />
produktivnosti i nacionalnom dohotku) neki strani analitičari su jugoslovensku ekonomiju<br />
1950-ih nazivali «dvojnom»: dualizam bivših habzburških oblasti (i beogradskog regiona) i<br />
bivših delova otomanskog carstva (Rusinow 1977, p. 100). Doduše, i pre <strong>Drugo</strong>g svetskog rata<br />
bilo je u Jugoslaviji rasprava o pasivnim krajevima, ali ekonomska strana nacionalnog pitanja<br />
nije bila akutna jer se sukob vodio između nacionalnih političkih partija Srba, Hrvata i<br />
Slovenaca iz razvijenih ili relativno razvijenih oblasti. Kada su komunisti došli na vlast,<br />
problem nerazvijenih oblasti naglo je aktuelizovan jer se partizanska vojska uglavnom<br />
regrutovala iz siromašnijih krajeva. Kapitalizam je optuživan za eksploataciju siromašnih<br />
krajeva, a to je trebalo prevazići industrijalizacijom pasivnih oblasti i dodelom posebnih<br />
sredstava nerazvijenima. Partija je odmah posle rata uočila neravnomernost privrednog razvoja<br />
kao potencijalni izvor nacionalizma. Smatralo se da će centralistička privreda to prevazići, jer<br />
su monopol države i partije bili najvažniji. B. Kidrič je na V kongresu KPJ govorio: «Jasno je<br />
da se deo viška rada iz razvijenih republika sa viškom produktivnog rada mora nužno koristiti u<br />
našoj socijalističkoj izgradnji i u manje razvijenim republikama kako bi smo tamo maksimalno<br />
podigli proizvodne snage i to ne samo u korist njihovu nego i u korist celine i u korist onih<br />
republika koje sada pomažu zaostale republike. To je zakon jedinstvene socijalističke privrede»<br />
(Cit. prema Obradović 1995, str. 229). Slovenci nisu dugo isticali da su ekonomski<br />
eksploatisani od Jugoslavije. Nisu osećali ni kulturnu ugroženost od jugoistoka zemlje, jer su<br />
bili najmanje rasejani. U prvom petogodišnjem planu najviše je ulagano u jugoistočne delove<br />
zemlje, ali već krajem 1940-ih, zbog straha od mogućeg sovjetskog napada, ekonomski razvoj<br />
ovih oblasti gubi prioritet. Vojna industrija se delom premešta u BiH (i od tada se govorilo da<br />
Bosanci treba da podignu spomenik Staljinu), a decentralizacijom ekonomije 1952. težište<br />
ulaganja polako se pomera sa nerazvijenih ka oblastima gde se najbrže oplođavaju. Počinju<br />
sporovi oko ulaganja koji postupno primaju nacionalnu boju. Društveni proizvod rastao je<br />
između 1957. i 1960. po stopi od 12,7% godišnje, što je tada bila druga najviša stopa rasta u<br />
svetu. Međutim u Sloveniji je 1957. društveni proizvod bio 180% od jugoslovenskog proseka,<br />
u nerazvijenim oblastima južno od Save i Dunava 67%, a na Kosovu 42%. Sličan trend razlika<br />
nastavljen je i u sledećoj deceniji uprkos investiranju na jug, što je jačalo otpor Slovenije i<br />
Hrvatske (Rusinow 1977, p. 100). Da bi se u partijskim raspravama izbegle optužbe da se kroz<br />
decentralizaciju brane lokalni interesi i slabi jugoslovenstvo, ovaj proces se nazivao<br />
deetatizacijom i debirokratizacijom.<br />
Već početkom 1960-ih rast je usporen, što se odražava na dohodak i produktivnost rada. U<br />
recesiji oživljavaju nacionalne napetosti višestruko prisutne u ekonomskim teškoćama. Dugo su<br />
zvanični ekonomisti kao B. Horvat bili uvereni da se privredni razvoj može ubrzati ako se<br />
uklone oaze nedovoljno iskorišćenih ljudskih i prirodnih resursa, tj. ako se ubrza razvoj<br />
nerazvijenih područja. Počinju sporovi oko fondova za nerazvijene i preraspodele saveznih<br />
sredstava. Razvijene republike su isticale da su ulaganja u nerazvijene oblasti nerentabilna, a<br />
nerazvijeni su se žalili da su kao proizvođači sirovina u neravnopravnom položaju. Svaka<br />
republika bila je na neki način oštećena saveznim merama, spoljnotrgovinskim režimom ili<br />
raspodelom ulaganja, ali je imala i velikih koristi. Ali koristi se uzimaju kao same po sebi<br />
razumljive, a štete se pamte (što je nužno vodilo politizaciji rasprave oko saveznih fondova)<br />
(Shoup 1968, p. 161-162). Prelivanja dohotka međusobno su se kompenzovala, a utisak o<br />
izrabljivanju, manje ili više rasprostranjen kod svih, nije slabio. Iščezava samokritičnost,<br />
nestaje vlastita krivica, krivi su samo drugi. Početkom 1960-ih nacionalnu boju primile su<br />
rasprave oko prednosti rečnog ili morskog transporta (dunavska ili jadranska zamisao), sporovi<br />
oko ulaganja u luke (Kopar, Rijeka, Bar) i velikih infrastrukturnih projekata koje je finansirala<br />
federacija (jugoslovensko – rumunska hidroelektrana, kanal Dunav-Tisa-Dunav, pruga<br />
Beograd-Bar itd.). U ovom periodu sukobi su se vodili između razvijenih i nerazvijenih,<br />
liberala i centralista, lokalnih, republičkih i saveznih elita.<br />
109
Nerazvijeni regioni bogati rudama i radnom snagom očekivali su industrijalizaciju, pa im je<br />
odgovarala centralistička politika, kao npr. petogodišnji plan iz 1957. koji je garantovao više<br />
ulaganja nerazvijenima. Početkom 1960-ih bude se liberali iz severozapadnih krajeva, koji su,<br />
braneći prioritet tržišta, isticali da novi petogodišnji plan favorizuje srpske interese. Kada je<br />
zanemarivan turizam osećala se zapostavljenim Hrvatska, Crna Gora i Slovenija, nafta i ugalj<br />
pogađaju BiH i Srbiju, rasprava oko nuklearnih centrala vodila je sukobu između onih koji su<br />
imali vodu i ugalj i onih koji to nisu imali, pa je spor oko prioriteta uglja ili atomske energije<br />
prerastao u međunacionalnu napetost. Ekonomski centralizam postupno je poistovećivan sa<br />
velikosrpskim nacionalizmom, ali polarizacija političkih snaga još nije bila jasna.<br />
Konzervativni centralisti još uvek su bili nadmoćni (Srbija i nerazvijene republike), ali već<br />
počinju rasprave oko neophodnosti privredne reforme. Već 1964. nazirao se krah koalicije<br />
Srbije i nerazvijenih oblasti, jer su liberali sticali nove saveznike npr. među Makedoncima i<br />
brojnim Srbima u Beogradu i Vojvodini, čiji su ekonomski interesi bili bliži liberalnijem<br />
tržišnom nego centralističkom modelu. U društvenom planu iz 1964. nerazvijeni su upozoreni<br />
da u investiranju vode računa o rentabilnosti, a ne samo o socijalnim činiocima. Svaka<br />
republika je i dalje težila da ima vlastitu čeličanu. Sporovi između elita nisu bili javni, pa<br />
posmatračima nije bilo lako da zaključe u kojoj meri je nacionalizam ekonomski obojen.<br />
Izgleda da u ovom periodu ni partijskom rukovodstvu nije uvek bilo jasno gde se završava<br />
ekonomija, a gde počinje nacionalizam (Shoup 1968, p. 246). Osim toga, postojalo je nekoliko<br />
centara moći koji se još uvek nisu tesno podudarali sa republičkim ili nacionalnim interesima:<br />
savezni i republički državno-partijski aparat, menadžersko-tehnokratska elita i radničkosindikalni<br />
samoupravni blok. Ipak je u periodu 1961-1966. učvršćena osnova kasnije<br />
nacionalne polarizacije u sistemskim odredbama. Neki pronicljivi rukovodioci su na ovu<br />
opasnost skretali pažnju, kao npr. B. Nešković, kada je maja 1952. na 5. Plenumu CK SKJ<br />
upozoravao na razliku između federativne republike i federacije republika: «Mislim da to nije<br />
sitna stvar, jer je federacija malo nešto drukčija nego federativna republika. A mi treba da se<br />
prenesemo u situaciju kakva može da nastupi u najgorim slučajevima koji mogu našu zemlju da<br />
snađu, da pretpostavimo da će agresor, neprijatelj, da koristi čak i naše propise da sprovede<br />
neke svoje namere, da razbije Jugoslaviju, na one njene sastavne delove koje Ustav daje»<br />
(Sednice CK KPJ 1948-52, 1985, str. 670). Ova retka upozorenja nadvladavala je logika<br />
ekonomskog grupnog interesa, a vodeće političke ličnosti (naročito Tito) dugo se nisu jasno<br />
izjašnjavale. U Titovim govorima iz ovoga doba može se uočiti kolebanje između reformista i<br />
centralista. Januara 1963. u govoru omladini kritikovao je hegemonizam brojnije nacije, ali i<br />
one koji su na visokom stupnju ekonomskog razvitka. Izričito je tvrdio da je besmisleno da<br />
republike moraju imati sve atribute države (Tito 1977 b, str. 259-260). Godinu dana kasnije, na<br />
8. kongresu SKJ težište kritike u njegovom referatu bila je opasnost od birokratske<br />
centralizacije, unitarizma i hegemonizma i osuda veštačkog jugoslovenstva (Tito 1977 b, str.<br />
267). Tito se stalno zalagao za čvrstu i jedinstvenu partiju i kolebao se u podršci ekonomskoj<br />
reformi. Izgleda da je pojačana kritika jugoslovenstva kao unitarizma još s kraja 1950-ih bila<br />
nagoveštaj zaokreta ka decentralizaciji ekonomije.<br />
Kolebanja hrvatskog jezičkog separatizma pratila su kao senka mene u srpsko-hrvatskim<br />
odnosima, a Banac čak piše o jezičkom smeru centralizma. Sve do sredine 1920-ih nije bilo<br />
otpora traganju za jedinstvenim srpsko-hrvatskim jezičkim standardom utemeljenim na<br />
štokavskom narečju. Prelaz Hrvata na Karadžićeve pravopisne norme u 19. veku naročito su<br />
zagovarali vukovci-kulturni unitaristi. J. Skerlić je 1913. predlagao da Srbi odustanu od ćirilice<br />
u zamenu za hrvatsko prihvatanje «istočnog narečja». Bilo je to doba kada je hrvatski vajar I.<br />
Meštrović stvorio nacrt za monumentalni Kosovski hram i kipove sa motivima kosovske<br />
epopeje i bio doživljavan kao mesija jugoslovenskog ujedinjenja. Neretko se tvrdilo da je<br />
Jugoslavija odveć malena zemlja za jezički pluralizam i da razvoj traži jedinstveni jezički<br />
standard (Banac 1988, str. 202). Već krajem 1920-ih porastao je u Hrvatskoj otpor srpskoj<br />
ekavštini, koji je kulminirao u hrvatskom ustaškom fašističkom jezičkom separatizmu 1941-45,<br />
da bi ponovo oživeo 1967, a novu kulminaciju dosegao 1992. Oscilacije hrvatskog jezičkog<br />
samoupravnog separatizma bile su primetne i u socijalističkoj Jugoslaviji. Novosadskim<br />
110
sporazumom decembra 1954. ustanovljen je jedinstveni srpskohrvatski jezik sa pravopisom kao<br />
primer kulturne kosmopolitizacije odozgo. Reakcija je usledila već 1967, kada su hrvatski<br />
intelektualci, sa Krležom na čelu, zatražili da se srpski i hrvatski jezik službeno razdvoje.<br />
Titovom intervencijom stvar je stišana, Krleža je istupio iz CK Hrvatske, ali nije isključen iz<br />
SKJ. Rezultat pojačane kritike jugoslovenstva kao unitarizma već krajem 1950-ih bilo je<br />
uzdizanje nacionalnih manjina u narodnosti (po sovjetskom obrascu); uvedene su bilingvalne<br />
oznake u Vojvodini i Kosovu, a 1963, kao ustupak politici nesvrstanosti, republički Ustav BiH<br />
izdvojio je muslimane kao posebnu naciju. Dok su u drugim zemljama nacionalne manjine<br />
posmatrane kao kulturni ili samo kao jezički entitet, u Jugoslaviji su postajale i politički.<br />
Albanci i Mađari stekli su ravnopravne predstavnike u vrhovnim partijski i državnim organima,<br />
a Muslimani status nacije. Tolerisanje samostalnosti Makedonske pravoslavne crkve (1958) i<br />
priznanje Makedonske akademije nauka 1967. bilo je upereno protiv bugarskih pretenzija. U<br />
pozadini postupne decentralizacije bilo je nepoljuljano uverenje da će snažna partija jedinstvene<br />
radničke klase moći da kontroliše žarišta rasula.<br />
Do dalekosežnog rascepa u monolitnom političkom vrhu SKJ došlo je 1961-1962. godine. U<br />
sukobu konzervativnih-centralista i tržišnih liberala (koji se nije u potpunosti poklapao sa<br />
nacionalnim podelama u vrhu), Tito se dugo kolebao. Bio je kao i uvek oprezan, strepeo je od<br />
decentralizacije i naginjao konzervativcima, pa je u ovom periodu Kardeljeva pozicija bila<br />
ugrožena. Početkom 1960-ih Tito je svaljivao krivicu za recesiju na decentralizaciju<br />
investicionih fondova i zalagao se za ponovnu centralizaciju. U govoru u Splitu 1962. pozivao<br />
je mase u pomoć da se slome birokratski otpori ove vrste, a jula 1962. na plenumu CK SKJ nije<br />
želeo da podrži centraliste iako još uvek nije bio reformista. Izgleda najbliža istini ocena da je<br />
Tito u ovom periodu intimno bio centralista, ali i za čiste račune. U odnosu na Kardelja bio je<br />
konzervativac i centralista i bilo je potrebno dosta vremena da konačno podrži liberalniju struju.<br />
Otprilike u istom periodu sličan frakcijski sukob između konzervativaca i reformista, ali bez<br />
izražene nacionalne boje, razrešen je u KP SSSR-a 1964. godine. Reformistu Hruščova oborila<br />
je konzervativno centralistička struja, koja se zalagala za snažniju ulogu partije uzdrmanu<br />
Hruščovljevom decentralizacijom i opadanjem uticaja Moskve u lageru. Oktobra 1964. Hruščov<br />
je zbačen «dvorskom pobunom» koja je dugo pripremana u Kremlju. Po Stambolićevom<br />
svedočenju Tito je žalio za Hruščovom strepeći od nove hegemone politike Moskve, ali<br />
verovatno i od mogućeg zaraznog odjeka ovog prevrata u Jugoslaviji.<br />
Pad Hruščova nije podstakao zaokret ka reformi u Jugoslaviji jer su ovde one počele ranije, ali<br />
je možda olakšao Titovo končano opredeljenje za liberalnu frakciju unutar SKJ. Izgleda da je 8.<br />
kongres SKJ decembra 1964. ozvaničio pobedu liberalne struje i pripremio privrednu reformu i<br />
obračun sa centralističkom strujom A. Rankovića 1966. Na ovom kongresu osuđeni su<br />
«advokati veštačkog integralnog jugoslovenstva», odbačen je ekonomski centralizam u sistemu<br />
investicija, a 1965. investicioni fondovi oslobođeni su savezne kontrole. Privredni rast je<br />
opadao, a 1967. stopa privrednog rasta prvi put bila je negativna. Titov zaokret je ohrabrio<br />
liberale. On jeste, doduše, odbio reformu partije, ali ne države i ekonomije. Privredna reforma<br />
1965. smanjila je nadležnost federacije u ekonomiji, zaoštrila međunacionalne odnose u ovoj<br />
oblasti i, po rečima B. Krajgera, značila jednostavno rat (Perović 1991, str. 38). U vrhu je<br />
A.Ranković pružao otpor reformi, a oko njega su se mimo njegove volje okupljale<br />
konzervativne i nacionalističke snage. Zbog strukture privrede, Srbiji je više odgovarao<br />
centralistički sistem, pa su srpski komunisti od 1962. počeli tražiti saveznike u nerazvijenim<br />
republikama čiji je razvoj bio ugrožen smanjenjem investicija. Strani posmatrači bili su uvereni<br />
da je reč o sukobu «progresivnog severozapada» i «konzervativnog jugoistoka», koji je bio<br />
manje značajan dok je Srbija bila neutralna, a sada je postao aktuelan (Shoup 1968, p. 251). U<br />
vrhu su jačale podele, a štampa je početkom 1966. pisala da je centar otpora reformi Srbija.<br />
Marta 1966. sklopljen je sporazum između partijskih vrhova Srbije i Makedonije o usklađivanju<br />
ekonomskih interesa, a uz sličan sporazum Srbije i Crne Gore iz decembra 1966. o saradnji i<br />
pruzi Beograd-Bar stvoren je latentni blok reformi i upadljiva polarizacija snaga. Juna 1966. na<br />
sednici IK CK SKJ odlučeno je da se udari po Rankovićevoj grupi i protivnicima reformi.<br />
Dekor čistke bio je vizantijski – zloupotrebe u radu policije. Tito je govorio da je Državna<br />
111
ezbednost «prejašila partiju». Njega ipak nije brinulo toliko narušavanje zakona koliko<br />
ugrožavanje jedinstva partije, jer je partija bila stožer sveukupne integracije. Na 4. plenumu CK<br />
SKJ jula 1966, koji je održan na Brionima uz posebne mere obezbeđenja, Ranković je podneo<br />
ostavku. Tito je formirao komisiju za ispitivanje policijskog prisluškivanja, ali je ova smatrala<br />
da prisluškivanje nije važno. Držali su da je KOS (Kontraobaveštajna služba) radila slično što i<br />
UDBA i tražili istragu protiv Gošnjaka i KOS-a, ali je Tito to sprečio (Tripalo 1990, str. 73).<br />
Opšta povika na prisluškivanje bila je pokriće da potom kontraobaveštajna služba preuzme<br />
čišćenje Državne bezbednosti i mnoge poslove policije (Vuković 1989, str. 273). Širenje<br />
glasova o Rankoviću kao Titovom nasledniku u visokim policijskim krugovima verovatno je<br />
bila dodatna okolnost koja je Tita opredelila za čistku. Tripalo drži da je teško verovati da je<br />
Ranković spremao zaveru protiv Tita, ali je bliža istini pretpostavka da se spremao da, kada<br />
Tito umre, preuzme njegovo mesto po razumljivom načelu nacionalne simetrije.<br />
Po svemu sudeći, pad Rankovića bio je ipak dublje uslovljen ekonomsko-političkim uzrocima<br />
nego direktnom borbom oko vlasti. Svest o dubljim uzrocima ovih skoba dugo je zamagljivana.<br />
Hladniji strani analitičari jasnije su uočavali ove tokove. Britanski sociolog Rasinov je priznao<br />
da je poratna Jugoslavija daleko poodmakla u modernizaciji (merenoj nacionalnim dohotkom,<br />
industrijalizacijom, urbanizacijom, promenom stila života, zatim profesionalnom i socijalnom<br />
diferencijacijom, specijalizacijom i pluralizmom institucija), ali je i uočavao da dezintegraciju<br />
saveznog državnog i partijskog monopola ne može da ukoči nijedna ličnost niti grupa, jer je<br />
pluralizam nošen snažnim regionalnim ekonomskim interesima koje je štitilo oblasno vođstvo<br />
(Rusinow 1977, p. 271-272). Druga vrsta pristrasnosti koja je zamagljivala svest o ekonomskoj<br />
uslovljenosti nacionalizma jeste previđanje okolnosti da u odnosu na Jugoslaviju osećanje<br />
državnosti nije bilo isto kod svih naroda. Nadnacionalna klasna solidarnost radničke klase nije<br />
nikada uspela ova različita osećanja da uravnoteži. Kod Srba je postojalo osećanje kontinuiteta<br />
pošto su imali sopstvenu državnost i poistovećivali se sa prvom i drugom Jugoslavijom. Kod<br />
ostalih naroda uvek je bilo manje ili više prisutno osećanje da je centar vlastite republičke<br />
državnosti na drugom mestu. Težnja ka kompletiranju državnosti uvek je bila skopčana sa<br />
otporom centralizmu. Zato je M. Nikezić upozoravao «...mi ovde u Srbiji moramo da<br />
razmišljamo o tome kako drugi vide sebe u toj zajednici i moramo razumeti da su razlike<br />
nužne» (Vuković 1989, str. 444). Osetljivost drugih nacija na najbrojniju i najdržavotvorniju<br />
srpsku u određenoj meri bila je prirodna. J. Blažević je govorio Draži Markoviću 1970-ih da<br />
«Srbiji treba čovek kompromisa. Ono što je Jakov rekao misle i drugi. Verovatno se radi o<br />
shvatanju da najveća u Jugoslaviji, Srbija jeste ravnopravna (ne dominantna) ako je<br />
kompromiserska, neodlučna, ako nije jasna u opredeljenjima, u svojim interesima i njihovoj<br />
odbrani. Ima nešto što je realno u tome. Možda bih i ja da nisam Srbin slično mislio... svi su<br />
vrlo osetljivi na sve ono što se u Srbiji događa» (Marković 1987, I, str. 436). Osetljivost prema<br />
Srbiji lako je prelazila u stereotip, koji je postao delotvoran s kraja 1980-ih u bloku većine<br />
republika protiv hazardne parole srpskog rukovodstva «jaka Srbija – jaka Jugoslavija».<br />
Još za vreme Tita hrvatski nacionalisti su u Rankoviću videli nadnacionalnu unitarističku silu,<br />
apisovski, crnorukaški velikosrpski mentalitet, a pad Rankovića (slično Albancima) doživeli<br />
kao kapitalan događaj kojim je otvoren novi psihološki, politički i civilizacijski prostor. U<br />
poslebrionskoj atmosferi polako oživljavaju stereotipi o eksploataciji Hrvatske nastali još 1919-<br />
1920. kao antiteza srpskom solunaštvu. Postojanost dugih procesa na Balkanu jasno se uočava u<br />
lakom aktiviranju stereotipa o odnosima između stožernih nacija Srba i Hrvata. U Hrvatskoj se<br />
bude Starčevićevi stereotipi o Srbima u Hrvatskoj kao došljacima, «srpskoj okupacijskoj armiji<br />
u Hrvatskoj», o Jugoslaviji kao «tuđinskom jarmu i upravi», «Nasilju Pašićeve policije»,<br />
Srbima kao «lukavim Vizantincima» itd. (Stanković 1993, str. 111-123, Bakić 2002). Izgleda<br />
da krajem 1960-ih čak ni autoritarna nadnacionalna Titova harizma nije mnogo neutralizovala<br />
oživljavanje pomenutih stereotipa. Tome je svakako doprinosila i privredna kriza. Optimizam<br />
privrednog buma iz ranih šezdesetih smenjuje neizvesnost krize, pa čak i pesimizam podstaknut<br />
nacionalnim sukobljavanjima. Potpuna stagnacija ekonomskog rasta bila je vidljiva 1967,<br />
nezaposlenost je 1968. bila za 47% veća nego 1964, a zaoštrava se problem raspodele deviza.<br />
Sve to se odvijalo daleko od očiju javnosti koja je uljuljkivana verom u snagu partije i države.<br />
112
Na 9. kongresu SKJ 1969. učvršćena je «liberalna koalicija» dok su «konzervativci-centralisti»<br />
bili u opoziciji pokušavajući da se pregrupišu oslanjajući se na različite snage, čiji su interesi i<br />
vrednosti bili manje ili više pogođeni decentralizacijom i liberalizacijom. Kardelj se ustalio kao<br />
drugi čovek režima koji je podsticao, ali i sputavao zahuktale liberale, sve više utičući na<br />
prirodu Titove arbitraže. Tito je, sve više padao pod uticaj okruženja novih ljudi (Dolanc, KOS<br />
itd.), direktno je komunicirao sa šefovima republičkih partija bez jačeg posrednog uticaja<br />
saveznog partijskog organa (Izvršnog Biroa CK SKJ) držeći vojsku i policiju pod ličnim<br />
nadzorom. Sistemom naizmeničnog predstavljanja u Izvršnom birou Tito je utopio sve vodeće<br />
ličnosti u jedan amorfni organ, ostavši sam izvan njega. <strong>Drugo</strong>g čoveka po operativnoj moći<br />
nije bilo. Kardelj je bio suveren u ideološkim pitanjima, a u Izvršnom birou izdvaja se S.<br />
Dolanc kao ličnost posebnog Titovog poverenja. L. Perović tvrdi da je u ovom periodu Mijalko<br />
<strong>Todor</strong>ović uzaludno težio stvaranju jakog centra koji bi parirao Titu. U ovom periodu<br />
najuočljiviji su Titova nesigurnost, lutanje, oklevanje, pa i pogrešne procene opasnosti<br />
nacionalizma. Bolje obavešteni posmatrači iz vrha partije sticali su utisak da sa Titom neko<br />
manipuliše, da u Izvršnom birou deluje neformalna grupa koja intrigira i lansira informacije da<br />
je Srbija protiv Tita. Što je Tito više stario to je njegovo okruženje više ličilo na dvor.<br />
Drugarstvo su potiskivali dvorjani i ceremonijal. Intrige su dekor svake zatvorene politike, a u<br />
atmosferi međunacionalnog nepoverenja i boljševičkog straha od frakcija mogle su imati<br />
značajnu ulogu.<br />
Posle uklanjanja Rankovića Srbi su ostali bez vodeće političke ličnosti u najužem vrhu. Novo<br />
vođstvo srpske partije preuzeli su liberalni reformisti, po «tehnokratsko-menadžerskim»<br />
pogledima slični hrvatskom vrhu, ali u nacionalnom pogledu ućutkani. Posle Rankovićevog<br />
pada kod Hrvata je slabilo uverenje da uvek posle svega Srbi pobeđuju. Naporedno oživljavanje<br />
jezičkog nacionalizma i ekonomskog separatizma bio je hrvatski odgovor na nagoveštenu<br />
decentralizaciju federacije. Uvek dobro obavešteni predsednik bio je na oprezu čvrsto držeći<br />
vojsku i policiju pod vlastitim nadzorom kao ultima ratio čistki koje je obavljao kroz partiju.<br />
Na kritici poražene centralističke struje probijalo se novo načelo «politike čistih računa». Hrvati<br />
su tražili dalje razvlašćenje federacije, a strani posmatrači su zapažali da se u Hrvatskoj pad<br />
saveznog unitarizma sve više predstavljao kao Pirova pobeda jer su najveće banke i<br />
spoljnotrgovinska preduzeća ostali u Beogradu (Rusinow 1977, p, 275). Izgleda da je u pogledu<br />
koncentracije finansijskog kapitala sada situacija bila drugačija od one između dva svetska rata,<br />
kada je od ukupnog privrednog kapitala u Jugoslaviji, koji se 1928. cenio na oko 2,5 milijardi<br />
dinara u zagrebačkim bankama bilo oko 2 milijarde (Gligorijević 1986, str. 87). Verovatno se<br />
stoga hrvatska buržoazija nije opirala Aleksandrovoj diktaturi 1929. Tome nasuprot, početkom<br />
1970-ih, po svedočenju Tripala, dve trećine jugoslovenskog finansijskog kapitala bilo je u<br />
Beogradu, u saveznim bankama i spoljnotrgovinskim organizacijama, što je vodilo<br />
administrativnom prelivanju dohotka i deviza (Tripalo 1990, str. 86, Rusinow 1977, p. 275). U<br />
Sloveniji se 1969. javljaju zahtevi za revizijom materijalnih odnosa prema federaciji i glasovi<br />
da je i Slovenija eksploatisana, u Makedoniji se javljaju otpori slovenačkom pritisku. Tripalo<br />
svedoči da je u jednom razgovoru 1971. Marković stavio Kardelju primedbu u vezi sa<br />
promenama u federaciji, da oni, Slovenci hoće da im Srbi čuvaju granice kako bi se Slovenija<br />
bogatila na jedinstvenom jugoslovenskom tržištu (Tripalo 1990, str. 133). Gotovo sve republike<br />
su isticale da su eksproprisane i bile osetljivije na gubitke nego na dobitke. Počeli su zamršeni<br />
sukobi oko ekonomskih pitanja koji su bili širi od srpsko-hrvatske napetosti. Hrvati su tražili<br />
svoje devize od turizma, bosanske i srpske firme svoj udeo u snabdevanju turizma hranom, a<br />
srpske čeličane svoj novac od prodaje hrvatskih tankera. Devizno pitanje bilo je neobično<br />
upadljivo. U Hrvatskoj se sa jačanjem turizma širila teza da bi ova republika bila Švedska da<br />
nije iznošenja deviza. Povodom hrvatske kritike SIV-a i budžeta federacije 1968. Kardelj, M.<br />
<strong>Todor</strong>ović i M. Špiljak tvrdili su da se izaziva politička kriza zbog desetak milijardi dinara<br />
(Tripalo 1990, str. 91). U nekoliko navrata Tito je 1971. pominjao da «Hrvatska ima veliki<br />
priliv deviza, a da joj malo ostaje» i da «devizni problem treba rešiti» (Tito 1977 b, str. 420-<br />
421, Perović 1991, str. 294, Dragosavac 1985, str. 149). Egzaktno svođenje računa bilo je teško<br />
i rizično, jer je vodilo presecanju privrednih veza i zajedničkog tržišta.<br />
113
Po dostupnoj literaturi i usmenim svedočenjima, Titova arbitraža u ovoj fazi bila je kolebljiva i<br />
nesigurna. U Skoplju je govorio protiv slovenačkih pritisaka, a u Zagrebu priznavao da su<br />
otuđeni centri finansijske moći u Beogradu, što je trebalo da sugeriše da su Srbi izgubljenu<br />
političku prevlast zamenili ekonomskom. U složenoj mreži sukoba i prelivanja dohotka nije<br />
bilo lako arbitrirati, a Titovu kolebljivost je izgleda pojačavao najuži krug saradnika koji je<br />
sprečavao pristup predsedniku. Tu je najzagonetniju ulogu imala kontraobaveštajna služba. Od<br />
pomenutih uticaja i nesumnjivog kolebanja trebalo bi odvajati nužni politički pragmatizam, tj.<br />
okolnost da je u Titovim govorima uvek bilo prisutno različito akcentovanje osetljivog<br />
nacionalnog pitanja. Ne bi trebalo u oportunizam ubrajati njegov napor da ističe ono što je kojoj<br />
sredini odgovaralo i time ublažava napetosti. Ovde treba navesti samo nekoliko primera<br />
prilično razumljive elastičnosti: maja 1945. Zagrebčanima se obraća «kao Hrvat» (Tito 1977 b,<br />
str. 91), marta 1969. omladini i studentima podvlači da je Jugosloven, «ali po nacionalnosti<br />
Hrvat» (Tito 1977 b, str. 335), oktobra 1971. vojsci na manevrima «ja sam Jugosloven i ništa<br />
drugo ne mogu biti» (Tito 1977 b, str. 423). Bilo bi pogrešno ovu elastičnost svesti na puki<br />
pragmatizam ili oportunizam. Retorika svakog političkog vođe iziskuje prilagođavanje ključnih<br />
gledišta različitim delovima populacije. U ovom pogledu Tito nije bio izuzetak, a izgleda da je<br />
u složenoj višenacionalnoj državi pomenuta elastičnost bila nužni sastojak integrativnog<br />
manevra koja nije mnogo uticala na slabljenje Titove popularnosti u različitim delovima<br />
zemlje. Ako su upućeniji posmatrači i mogli uočiti Titova različita, pa i oprečna akcentovanja<br />
nekih važnih idejnih sadržaja, najvećem broju građana i članova SKJ to je ostajalo zamagljeno<br />
ili manje važno u odnosu na ključni refren šefa partije o «jedinstvenoj jugoslovenskoj radničkoj<br />
klasi i jedinstvenom suverenitetu države (Tito 1977 b, str. 410 i 434).<br />
Protivrečni proces politizacije ekonomskih međunacionalnih napetosti i kolebljivo laviranje<br />
ostarelog predsednika je u ovom periodu prilično jasno obelodanila 10. sednica CK SK<br />
Hrvatske januara 1970. Osnovni zaključci koje je usvojio ovaj skup hrvatskih komunista, po<br />
Pečujlićevom svedočenju, bili su Bakarićevi. U njima stoji da je unitarizam i savezni<br />
centralizam sa osloncem na Srbiju, a ne nacionalizam, glavna opasnost, zatim da je u<br />
centralističkom režimu Hrvatska eksploatisana i da je CK SK Hrvatske nosilac<br />
najprogresivnijih težnji radničke klase u zemlji. Tu je osuđena kao unitaristička kritika<br />
hrvatskog nacionalizma koju je izneo dalmatinac Miloš Žanko, potpredsednik Skupštine<br />
Jugoslavije. Tito je podržao zaključke 10. sednice i osudio «Borbu» što dramatizuje slučaj<br />
Žanka. Sam Žanko je govorio o šovinizmu demoralisanih revolucionara i njihovom savezu sa<br />
mediokritetima. Nekoliko godina ranije u zagrebačkom «Vjesniku» pisao je da će se pravi<br />
komunista boriti protiv svog šovinizma, a šoveni protiv tuđeg. Žanko je bio od ređih Hrvata u<br />
vrhu koji je skretao pažnju na neprekinutu liniju od ustaštva do politike CK Hrvatske krajem<br />
1960-ih, ali je upozoravao da i Srbi treba da budu aktivniji u borbi protiv svojih šovinista.<br />
Nakon kritike nije hteo da podnese ostavku niti je priznavao odgovornost. Po Čolakovićevom<br />
pisanju Tito je mislio da se ovaj raskol može okončati zabašurivanjem. Najpre se složio sa<br />
Žankom, a kasnije je podržao Bakarića. Titova kolebljivost jačala je napetost u vrhu. Kardelj je<br />
oprezno lavirao kritikujući Hrvate i trudeći se da sačuva Titov autoritet. A. Bebler je smatrao da<br />
je hrvatska hajka protiv Žanka u stvari borba protiv Bevca, koji je potisnuo Bakarića iz vrha.<br />
Više tumača ovih zbivanja slaže se da je Tito nesmotrenom podrškom 10. sednici dao zeleno<br />
svetlo usponu hrvatskog nacionalizma (Perović 1991, Antonić 1991). Ne manje zanimljiva<br />
okolnost od Titovog kolebanja bila je prilično energična Kardeljeva osuda 10. sednice. Oprezni<br />
Slovenac odmah je uočio da ako bi sve republike počele sa pritiskom sličnom hrvatskom onda<br />
je jasno da stvar može da se završi sa pravom jačega. Slično predratnom instinktu Antona<br />
Korošeca ocenio je da u takvim uslovima Slovenija mora da gubi. Slično Korošecevom bloku<br />
sa Aleksandrom protiv Hrvata i Kardelj je osudio obračun sa Žankom, optužio Hrvate za<br />
avangardizam i metod stvaranja monolitnog jedinstva CK SKH, i po nekim svedočenjima Titu<br />
rekao da se ne slaže sa njegovom podrškom. Trebalo mu je manje vremena od Tita da sagleda<br />
kuda vodi hrvatski pritisak. Pod uticajem Kardelja na sednici Izvršnog biroa Tito je povukao<br />
svoje mišljenje o 10. sednici, a na prigovor o prethodnoj podršci nervozno je reagovao tvrdeći<br />
da nije svemu dao podršku, pa čak i da je Žanko bio u pravu i da ga treba vratiti u SK (Vuković<br />
114
1989, str. 554-555). Zaobilazno kritikujući Tita nekoliko meseci kasnije, Kardelj je govorio da<br />
je Tito doneo mudru odluku kada je tražio da se ne objavljuje njegova podrška 10. sednici.<br />
Kritičnost prema Titovom ponašanju bila je prisutna kod najbližih saradnika, ali se ispoljavala u<br />
zaobilaznoj formi ili u internim dnevničkim zabeleškama kao kod razočaranog Čolakovića, koji<br />
je novembra 1971. zapisao da treba likvidirati sve tabue, uključiv i Staroga, kome se može<br />
uputiti mnogo korisnih zamerki (Antonić 1991, str. 304). Kolebljivi Tito brzo se trgao, trudeći<br />
se da propust ispravi radikalnim čistkama po zakonu neizbežne nacionalne simetrije.<br />
3. Titova antinacionalistička simetrija<br />
Juna 1971. šira jugoslovenska javnost je za stanje u Hrvatskoj krivila Tita, autoritet mu je bio<br />
načet, a hrvatska zbivanja krnjila su mu međunarodni ugled (Perović 1991, str. 276). Izgleda da<br />
je glavni pritisak na Tita u ovom periodu vršila armijska grupacija koju su reformističke struje<br />
nazivale «sedmom republikom». Govorili su mu da opada Titov ugled u JNA i među većinskim<br />
srpskim stanovništvom, jer se smatra da stoji iza hrvatskog rukovodstva (Vuković 1989, str.<br />
187). Tito je oklevao, povremeno preteći, kao jula 1971, kada je upozoravao hrvatsko<br />
rukovodstvo: «Ja ću prije našom armijom praviti red nego dopustiti da to rade drugi». Ipak je<br />
vojno rešenje bilo manje izgledno jer je Titu, kao svetskom državniku, bilo stalo da jedinstvo<br />
Jugoslavije ima civilnu i demokratsku odoru. Hrvatski separatizam bio je neuralgični šav<br />
međunacionalnih napetosti. Bakarićeva realistična predviđanja mogućnosti rasula (možda je<br />
kao Hrvat to bolje osećao nego drugi) svedoče da je u vrhu postojala svest o snazi procesa<br />
«dugog ritma» koje partija i vođa ne mogu preseći. Januara 1970. proročki je rekao: «Prva<br />
ozbiljna kriza, svjetska ili unutrašnja, koja bi uzdrmala iznutra ili izvana Jugoslaviju učinila bi<br />
da se ponovi ona 1941. da propadne Jugoslavija, ali ovaj put da to ne bude bruka samo za ideju<br />
bratstva među narodima nego da bude kompletna bruka za socijalizam» (Cit. prema Perović<br />
1991, str. 123). Godinu dana kasnije Bakarićeva upozorenja bila su još otvorenija: «Ja sam Titu<br />
rekao da se može desiti da se u Karinu tuku dva sela i, kad on dođe, da će svi izići na ulice i<br />
pozdraviti ga, a kad on prođe – opet će se nastaviti tući» (Cit. prema Dragosavac 1985, str.<br />
119). Izgleda da su najdublje međunacionalne napetosti harizma vođe i partije samo prividno<br />
pokrivali.<br />
Kod svih pomenutih zbivanja spoljnopolitički sklop nije bio nevažan. Premda je Titova harizma<br />
bila nezavisna od Moskve, o sovjetskom stavu uvek se vodilo računa. Odnosi sa SSSR-om bili<br />
su u ovom periodu relativno stabilni izuzev sukoba 1968, koji je prilično brzo izglađen.<br />
Decentralizacija države i privredna reforma značili su udaljavanje od sovjetskih uzora, a<br />
zaokret ka partijskom konzervativizmu Moskva je uvek pozdravljala. Brežnjevljeva doktrina o<br />
ograničenom suverenitetu trebalo je da homogenizuje lager, pa su Sovjeti opširno prikazivali<br />
krizu u Jugoslaviji težeći da diskredituju jugoslovensko samoupravljanje. U isto vreme<br />
Sovjetima nisu odgovarali poremećaji u Jugoslaviji jer bi to omelo njihovu dugoročnu politiku<br />
jačanja veza sa Zapadom zbog napetosti sa NR Kinom. U vrhu SKJ bila je stalno prisutna<br />
bojazan od uvlačenja Jugoslavije u lager, pa čak i sumnja da bi Tito na to bio spreman. Tito je, s<br />
druge strane, izbegavao zatezanje odnosa sa Sovjetima, ali je unutar zemlje manipulisao<br />
sovjetskom pretnjom. Kosigin je, jula 1970, zvanično saopštio delegaciji vlade SFRJ da SSSR<br />
zadržava pravo da po svom nahođenju interveniše u Jugoslaviji ako ova «bude napadnuta» ili<br />
ako tekovine socijalizma u Evropi, uključujući tu i Jugoslaviju «budu ugrožene» (Mićunović<br />
1984, str. 92). Po Titovom svedočenju, septembra 1971, Brežnjev mu se u četiri oka kleo i<br />
uzbuđeno govorio da SSSR neće napasti Jugoslaviju i «da bi, ako bi do toga došlo, radije se<br />
odrekao svoje dece i svoje porodice» (Vuković 1985, str. 580). Stabilnost Jugoslavije, po<br />
Sovjetima, počivala je na zdravim snagama, armiji i Titu, proverenom komunisti, pa su od ovih<br />
snaga očekivali ozdravljenje. Ove ocene mogle su jačati Titovu veru u dobar odjek partijskog ili<br />
vojnog rešenja nacionalne krize. Izgleda, međutim, da su neke druge sovjetske ocene mogle kod<br />
njega podgrejati strepnju od ruskih pokušaja da izazovu nacionalno podvajanje u vrhu SKJ. U<br />
razgovoru sa jugoslovenskim ambasadorom Kosigin je decembra 1969. pominjao da Srbi,<br />
Crnogorci i Makedonci žele dobre odnose sa SSSR-om. Ostale nije pominjao (Mićunović 1984,<br />
115
str. 74). Stambolić i Pečujlić se sećaju da Tito nije nikada zaboravio Rankovićevu euforičnu<br />
izjavu u Kijevu decembra 1962. o «progresivnim snagama u svetu na čelu sa SSSR-om». Z.<br />
Vuković navodi nekoliko svedočenja s početka 1970-ih iz kojih se takođe da zaključiti da je<br />
deo Titovog nepoverenja prema Srbima počivao na sovjetskim pretnjama. Tako je on 1971.<br />
sumnjičio srpsko rukovodstvo da preko M. <strong>Todor</strong>ovića održava vezu sa Rusima. <strong>Todor</strong>ovića je<br />
maja 1971. u Moskvi pratio i nadgledao vojni ataše, zbog čega je ovaj kod Tita protestovao i<br />
osporavao navode vojnog atašea. Tito mu je upao u reč i rekao: «Ja Vas optužujem». Mijalko je<br />
odgovorio: «Ja Vas optužujem zbog ovoga što radite» (Vuković 1989, str. 522). Po svedočenju<br />
M. Pečujlića, ovaj sastanak je završen mirno, jer je Tito ustuknuo pred jedinstvenim blokom<br />
srpskog rukovodstva, ali ovaj «poraz» nije zaboravio u kasnijim čistkama. U ovom periodu Tito<br />
je govorio da u Srbiji ima snaga koje hoće da dovedu Ruse, a Nikezić je upozoravao da Rusi<br />
prosovjetsku Jugoslaviju gledaju kao državu u kojoj bi se, pre svega, oslanjali na Srbe i<br />
Crnogorce (Vuković 1985, str. 525). Dobro obavešteni i iskusni predsednik je uvek vodio<br />
računa o sovjetskim iščekivanjima, jer mu je SSSR, čak i u periodima najveće zategnutosti<br />
odnosa, bio nužna ideološka zaleđina, ali je i strepeo od mogućih proruskih oslonaca u zemlji.<br />
Odranije uznemiren brzinom ispoljavanja dezintegrativnih posledica Brionskog plenuma, Tito<br />
se dugo kolebao. Smenjivanje Rankovića i kritika rada policije podstakli su neželjenu klimu<br />
kritike režima. U studentskim demonstracijama juna 1968 (nastalim delom i pod uticajem<br />
sličnih zbivanja u Zapadnoj Evropi) doveden je u pitanje i njegov ugled. Tito je verovao u svoj<br />
autoritet, pa ga je odlučno stavio na probu govorom preko televizije. Studentski pokret je<br />
manipulativno obuzdan, ali ne i dublje nacionalističko nezadovoljstvo, pre svega u Hrvatskoj.<br />
Nestrpljivost hrvatskog rukovodstva i zahtevi da federacija finansira turističku privredu (makar<br />
i emisijom novca) bili su sve snažniji. Titovi govori iz ovoga perioda pokazuju da je do izvesne<br />
mere podržavao hrvatske zahteve od fedracije. U Bugojnu je aprila 1971. govorio o<br />
razvlašćivanju federacije, ali i protiv konfederacije (Tito 1977 b, str. 398-405), u Zagrebu je<br />
septembra 1971. obećao rešavanje deviznog režima (Tito 1977 b, str. 420), mesec dana kasnije<br />
umirivao je vojsku rečima da su «to ipak pojedinačni slučajevi, to nije međunacionalna mržnja»<br />
(Tito 1977 b, str. 424). Tito je odlagao obračun do poslednjeg trenutka. Trebalo je da se ispuni<br />
nekoliko važnih preduslova za odluku o čistki: pukotina u rukovodstvu Hrvatske, otvorene<br />
secesionističke parole maspoka i osećaj lične ugroženosti. Izgleda da se Bakarić «presaldumio»<br />
još u februaru 1971. otvoreno osporavajući da je u posleratnom periodu razvoja Jugoslavije bilo<br />
srpske hegemonije, zbog čega su ga u toku leta počeli prozivati da je izdao 10. sednicu<br />
(Vuković 1989, str. 453, str. 560). Po usmenom svedočenju M. Pečujlića piscu ovih redova, na<br />
jednoj od sednica Izvršnog biroa Tripalo je govorio o tome da su stariji drugovi umorni i da<br />
zato Bakarića treba poštedeti zamornih ključnih položaja. Tito je odmah dodao Kardelju<br />
cedulju sa kratkom porukom koju je Kardelj u pauzi pokazao Pečujliću. Na njoj je stajalo:<br />
«Bevc, ovi će nas razvlastiti». Ipak Titova kolebanja još nisu bila presečena, a protokolarna<br />
simbolika Titove neodlučnosti iz ovog perioda bio je jedan bizarni gest s jeseni 1971. na<br />
zagrebačkom aerodromu prilikom službene posete Hrvatskoj. Tu ga je uz počasnu jedinicu JNA<br />
i himnu «Hej Sloveni» dočekala i himna «Lijepa naša». Bio je iznenađen, napravio je čak jedan<br />
suvišan korak, a onda opet stao (Tripalo 1990, str. 159). Oštro je reagovao tek nekoliko meseci<br />
kasnije, kada je novembra 1971. za vreme posete SAD primio depešu o zahtevima u Hrvatskoj<br />
za njen samostalni ulazak u UN i formiranje republičke armije. Čistka nacionalista iz vrha<br />
obavljena je uz pomoć frakcije koja se odvojila (Bakarić, Vrhovec, Blažević) i Srbina u<br />
Hrvatskoj D. Dragosavca. Tito je čekao da se u rukovodstvu SK Hrvatske stvori pukotina i da<br />
lakše obavi čistku arbitražom između frakcija. Izgleda da je u tom pogledu obrat V. Bakarića<br />
bio odlučujući. D. Bilandžić je 1990. ocenio da je hrvatski otpor centralizmu bio logična<br />
posledica reforme federacije, ali da su ga suzbili oni koji su reformu započeli. Uspon i pad<br />
hrvatskog nacionalizma 1965-1971. imao je prilično jasno ispoljeni dijalektički tok. Bakarić je<br />
podržavao Tripalovu struju i zalagao se za «federiranje federacije», u kritičkom momentu<br />
odvojio se od ekstremista i olakšao Titovu čistku, da bi na kraju sa Kardeljem većinu hrvatskih<br />
zahteva ugradio u Ustav 1974. Važna zakasnela posledica ovih zbivanja, međutim, bila je<br />
stvaranje kadrovskog jezgra kasnijeg hrvatskog secesionizma iz prognanih i uklonjenih kadrova<br />
116
1971-1972. Kardeljeva podrška Titovoj arbitraži bila je takođe značajna. Slovenija u ovom<br />
periodu nije preko opreznog Kardelja podržavala hrvatski nacionalizam, što je kasnije potvrdio<br />
i Tripalo ističući da je u «kritici deviznog sistema Hrvatska 1971. bila osamljena, cijela<br />
Slovenija je bila protiv kritike» (Tripalo 1990, str. 52). Slično kralju Aleksandru 1929, i Titu je<br />
1971. bilo olakšano slamanje hrvatskog separatizma podrškom Slovenaca. Položaj srpskog<br />
vrha, međutim. 1971. bio je drugačiji, jer je bio ugrožen opasnošću simetrične čistke, tj.<br />
Titovog narednog udara po Srbiji. Polarizacija nacionalnih snaga u obe Jugoslavije bila je<br />
slična, određene sličnosti postoje u tehnologiji stvaranja ravnoteže među regionalnonacionalnim<br />
političkim elitama (srpsko-hrvatska napetost širi prostor za slovenačku arbitražu),<br />
ali su ideologija i politička kultura nametali Titovoj arbitraži osobenu boju.<br />
Rešavanje međunacionalnih odnosa na osnovama pune ravnopravnosti i čistih ekonomskih<br />
računa nije bilo nimalo jednostavan zadatak. U složenom državno-partijskom kartelu<br />
ekonomske i političke moći Titova arbitraža imala je pravo na grešku i lutanja. Propuste je<br />
teško naći u ključnim strateškim pravcima i ciljevima (federacija ravnopravnih naroda na<br />
osnovu čistih računa), ali je u taktičkim pitanjima bilo kolebanja, popuštanja, konzervativizma i<br />
strepnje za vlastiti položaj. Tito je pre donošenja odluka bio sklon dugim konsultacijama, ali je<br />
tražio disciplinu i znao preseći raspravu ličnom odlukom. Razapet između klasičnog<br />
boljševičkog rešavanja svih sukoba kroz partiju (iznošenje mišljenja, suočavanje frakcija,<br />
samokritika, ostavka) i reformističkog stava u ekonomiji (svako treba da živi od svoga rada), a<br />
pod pritiskom razvijenih republika, arbitrirao je oprezno. Trudio se da zatvori neslaganja i<br />
razreši ih u vrhu, a da se u javnost izlazi sa obaveznom samokritikom i jedinstvom. Nastojao je<br />
da u javnosti ne ispadne pristrastan, pa je i protokol vodio računa o simetriji.Tako je 1971.<br />
smatrao da general M. Milojević ne treba da bude prisutan u Rudom: «Ne bih ja imao ništa<br />
protiv toga, već zbog drugih; ja nisam čovek da pamtim dugo zlo, morao sam suspendovati<br />
Bobetka, a Miloje se rukuje sa mnom. To ne bi bilo dobro primljeno» (Cit. prema Marković<br />
1987, I str. 326). Od svake sredine uporno je tražio, pre svega, borbu protiv vlastitog<br />
nacionalizma u duhu proverene boljševičke političke kulture stvaranja jedinstva kroz<br />
samokritiku. Ton arbitraže bio je konsultativni «meki» autoritarizam, kao na sastanku sa<br />
predstavnicima Srbije oktobra 1970:<br />
«Tito: 'Kakve prigovore imate Hrvatima? Ja sam pitao i njih. Šta vi prigovarate?' M. Bojanić:<br />
'Praktično nikakve prigovore nemamo. Osnovna pitanja su oko petro-hemije. Bilo je izvesnih<br />
nesporazuma oko državnog kapitala i oko Investicione banke'. Tito: 'Deviznih pitanja?' Bojanić:<br />
'Nije to razlika između nas i Hrvata, to je više razlika oni i federacija.' Tito: 'To su se sada<br />
pobrkale neke stvari, u tom smislu što izvesni nesporazumi sa federacijom ispadaju kao da je<br />
reč o sukobu sa Srbijom, između Hrvata i Srba... Već se govori – Srbija ima sve, ima ovo, ima<br />
ono, ima nas mnogo, možemo bez vas. Ja neću da čujem 'Mogu bez nas', ni kod jednih...» (Cit.<br />
prema Vuković 1989, str. 410).<br />
Tito je upozoravao da zbog ugleda u svetu ne treba govoriti federacija nego Jugoslavija, jer kao<br />
celina u svetu predstavljamo mnogo, a svaki posebno ne bi smo značili ništa. Voleo je da mu se<br />
kaže sve, pa su lojalni i verni saradnici imali veću moć od samostalnijih, sposobnijih i<br />
kritičkih. U tom pogledu je, doduše, među vladarima teško naći izuzetka. Pečujlić ocenjuje da<br />
se Tito oslanjao na samostalne diplomate i poslušne generale. Titova arbitraža bila je osobena<br />
jer je uglavnom počivala na srpsko hrvatskoj napetosti. Jula 1971, u jednom razgovoru, zapitao<br />
je Nikezića: «Reci mi šta vi zamerate Hrvatima, pa ću ti reći šta oni vama zameraju? Nikezić je<br />
mirno odgovorio: 'Ništa'. Tito se naljutio, udario šakom po stolu, što nije bio njegov običaj i<br />
rekao:' Onda neću ni ja tebi reći'» (Cit. prema Perović 1991, str. 303). Zbog primene načela<br />
simetrije čistka u jednoj republici izazivala je strah od ravnoteže u obračunu kod drugih<br />
republika. Izgleda da je u tom pogledu srpsko rukovodstvo bilo opreznije od hrvatskog.<br />
Početkom decembra 1971. Latinka Perović je na sednici Sekretarijata CK SK Srbije<br />
upozoravala: «Nikakva zluradost niti osećanje pobede ovde ne sme da se ispolji jer bi to otežalo<br />
prilike u Hrvatskoj i olakšalo oživljavanje nacionalizma u Srbiji, tim pre što ima antihrvatskih<br />
raspoloženja» (Cit. prema Vuković 1989, str. 593). Još oprezniji oblik odbrane od simetričnog<br />
obračuna bio je Nikezićev predlog (u duhu nemešanja u hrvatske stvari) Tripala za predsednika<br />
117
SIV-a (Nenadović 1989, str. 155). Pre zvaničnog predloga za čelne funkcije, koje bi nadležni<br />
državni i partijski organi bez rasprave potvrđivali, Tito je obavljao konsultacije (često pošto bi<br />
već doneo odluku) da bi ispitao raspoloženje i ocenio odnos snaga pojedinih nacionalnih<br />
frakcija i podršku koju bi republike davale pojedinim ličnostima. Kadrovske kombinatorike iza<br />
zatvorenih vrata su osobenost svake političke partije, ali je Tito izgleda prilično uspešno<br />
odolevao pritisku interesnih državno-partijskih blokova bez bojazni da ga neko može optužiti za<br />
autoritarnu samovolju. Svakodnevicu «kadriranja» starog predsednika 1971. dočarava L.<br />
Perović. «Tito je upitao koga predlažemo za predsednika Savezne skupštine. Nikezić je, pošto<br />
su prethodno bile obavljene konsultacije, rekao: 'Mijalka <strong>Todor</strong>ovića.' Tito se složio iako su<br />
neposredno pre toga razgovarali o Titovom napadu na <strong>Todor</strong>ovića, zbog njegovih navodnih<br />
ranije izrečenih kritika na račun Tita u Moskvi... Tito je spomenuo da Kardelj predlaže Minića,<br />
na šta je Stambolić reagovao. 'I ja imam primedbe', to gura Kardelj, zaključio je Tito. A spor<br />
oko predsednika SIV-a okončao je Tito – odlučivši se za Dž. Bijedića. Opšta konsternacija, ali<br />
izbor je Titov» (Perović 1991, str. 271-272). Tito je znao, doduše, i da popusti kada bi video da<br />
rukovodstvo republike neće njegovog kandidata, kao što je bilo kada je gurao Minića 1971. u<br />
Predsedništvo SFRJ (Perović 1991, str. 280).<br />
Titova arbitraža nije počivala na golom voluntarizmu niti uvek, pa ni pretežno, na ličnom hiru.<br />
U poznom periodu vlasti morao je daleko opreznije nego ranije da vodi računa o republičkim<br />
kandidatima i interesima. Odlučivao je prilično odmereno, bez naglosti. Premda lišena<br />
normativne osnove, arbitraža predsednika partije i države izvirala je iz samorazumljivog<br />
prenošenja načela partijskog odlučivanja na državni nivo. Prioritet partijskog nad državnim<br />
pravom ostvarivao se uz pomoć pravnih normi nižeg stupnja, direktiva, i ličnih naredbi. Samo<br />
partijsko pravo često se nije ispoljavalo u statutarnom obliku, već izvan ovih naredbi u<br />
ustaljenom običaju (<strong>Kuljić</strong> 1989, str. 86-85). Uloga vođe arbitra svuda raste gde su sukobi<br />
između frakcija žešći. To su najvažnije osnove Titove lične vlasti, pored pomenutog<br />
osvedočenog učinka i međunarodnog ugleda. Sporno oslanjanje na revolucionarnu legitimnost,<br />
neophodnost partijskog jedinstva i samokritika, uz trajnost uticaja neformalnih grupa davala je<br />
vođinoj arbitraži i nefunkcionalne nebirokratske sastojke. Bezuslovna nadmoć partijske<br />
legitimnosti vidljiva je u razgovoru sa generalima maja 1971. u Karađorđevu: «Ja sam podsetio<br />
neke šta znači demokratski centralizam. Ja sam predsednik SKJ i ja imam pravo pozvati koga<br />
god smatram da je potrebno, svakoga. Ne da frakcionašim, ja sam se uvek borio protiv frakcija<br />
u partiji. Ja pozivam da vidim, da mogu da se orijentišem, da čujem ljude. A oni to odmah<br />
shvataju kao neko uzurpiranje prava koje nemam. Rekao sam im da ja imam to pravo, a oni su<br />
dužni da ne održavaju sednice ilegalne ili zatvorene. Sednice mogu biti zatvorene ali<br />
rukovodstvo SKJ to mora znati» (Cit. prema Vuković 1989, str. 530). Prioritet partijskog nad<br />
državnim pravom izvirao je iz prioriteta klasnog nad nacionalnim koji je Tito isticao kao ultima<br />
ratio državne integracije, jer su interesi radničke klase jedni. Prilikom čistke hrvatskog<br />
političkog vrha novembra 1971. podvlačio je da je radnička klasa na prvom mestu, pa nacija, i<br />
da je masovni nacionalni pokret stran socijalizmu (Dragosavac 1985, str. 142). Ovo nisu bile<br />
prazne fraze, već izraz dubokog ličnog opredeljenja. U duhu proleterskog internacionalizma,<br />
jugoslovenski partijski vrh i širi krugovi inteligencije tumačili su nacionalne sukobe kao izraz<br />
nedovoljno rešenog klasnog pitanja. U ovom pogledu Tito nije bio nikakav dogmatski<br />
boljševički izuzetak niti su ova gledanja bila gola ideološka iluzija lišena svakog realizma. Ipak<br />
se može uočiti da je Tito bio tvrđi u istrajavanju na jedinstvu partije dok se u pogledu karaktera<br />
državnog jedinstva, posle dužeg kolebanja priklonio liberalnoj verziji meke federacije. Izgleda<br />
da početkom 1970-ih dilema između federacije ili konfederacije nije u vrhu smatrana ključnim<br />
pitanjem, niti toliko drastičnim izvorom mogućeg rasula kao desetak godina kasnije. Septembra<br />
1965. Kardelj je govorio da «Jugoslavija danas nije ni klasična federacija ni konfederacija, već<br />
samoupravna zajednica naroda sa socijalističkim državnim uređenjem». Vizija elastične<br />
federacije povezivala je različite liberalne komunističke struje Skoplja, Beograda, Zagreba i<br />
Ljubljane. M. Nikezić je 1971. povodom amandmana govorio da decentralizacija funkcija<br />
federacije i veća samostalnost republika i pokrajina treba da teče na osnovu čistih odnosa i<br />
računa. Važno je da karakter svojine, samoupravljanje i položaj radnika i građana budu u<br />
118
Jugoslaviji jednaki. U tom svetlu dilema da li savezna država ili savez država izgleda malo<br />
drugačije. Neortodoksni Nikezić nije verovao da bi međunarodne okolnosti dopuštale<br />
izdvajanje neke republike iz Jugoslavije. Po njemu bi do sukoba pre mogli dovesti oni koji traže<br />
samo jedinstvo u mnogonacionalnoj državi (Vuković 1989, str. 458). Reformističke struje u<br />
republičkim i saveznim telima više su strepele od čvrste ruke (savez sa vojskom) nego od<br />
državnog rasula.<br />
O tome svedoči i tadašnja svest leve intelektualne «opozicije» izvan SK okupljene oko časopisa<br />
«Praksis» i «Filozofija». Jedan način istraživanja domašaja i istorijske ograničenosti svesti SKJ<br />
o pravcima razvoja je poređenje ideologije sa svešću domaće vanpartijske opozicione<br />
inteligencije. U oceni opasnosti domaćeg nacionalizma i uzroka njegovog nastanka početkom<br />
1970-ih nije bilo značajnijih razlika između režima i pomenutih središta opozicije. Obe struje<br />
bile su na antirankovićevskoj liniji kritike centralizma federacije i poželjne samoupravne,<br />
antibirokratske, neposredne socijalističke demokratije (Nacionalizam i ljudska prava, Filozofija<br />
1972, br. 1). Srednji slojevi uočeni su kao osnova nacionalizma, a dosledna socijalistička<br />
demokratija kao najuspešnija brana protiv njega (Kuvačić 1972, Marković 1971). O svesti<br />
jugoslovenske levice treba suditi na osnovu svesti kritičara SK i Titove vlasti. Opozicija je<br />
kritikovala staljinističku viziju partije, a u pogledu ocene nacionalizma postojala je visoka<br />
podudarnost sa stavovima SK. Jedan od glavnih vanpartijskih opozicionih intelektualaca M.<br />
Marković je, u duhu strepnje službene reformističke partijske struje od čvrste ruke, 1971. pisao<br />
da «postoji realna šansa da se u okviru jedne labave konfederacije sadašnji nacionalni sukobi<br />
smire – ukoliko se ne želi raspad zajednice ili obrnuto intervencija «stranke reda». Zato je<br />
neophodno smanjiti klasne nejednakosti, ukinuti monopole moći, obezbediti vlast radničkih<br />
saveta i stvoriti duh bratstva i solidarnosti (Marković 1971, str. 823). U istom duhu je Tito juna<br />
1971. upitao Tripala da li to on s njim polemiše kada tvrdi da je nacionalno važnije od klasnog<br />
(Tripalo 1989, str. 153). Visoka podudarnost partije i njenih unutrašnjih kritičara o izvorima<br />
nacionalizma svedoči o strukturi svesti jednog karakterističnog razvojnog stupnja<br />
jugoslovenskog socijalizma. U tom pogledu Tito nije bio mnogo više zarobljenik idejnih<br />
pogleda evropske levice svoga doba nego što su to bili njegovi oprezni kritričari u zemlji.<br />
Taktička kolebanja obeju struja (vlasti i opozicije) kretala su se u okviru podudarne strateške<br />
socijalističke vizije samoupravnog socijalističkog društva. Relativno visok ugled<br />
jugoslovenskog samoupravnog modela u svetu (čak i izvan krugova levice) je, doduše, više<br />
slabila kritičnost prema SK kod vladajućih kadrova nego kod levičarske opozicije koja je partiji<br />
prebacivala birokratizam, a ne jednopartijski monopol. Bilo bi pogrešno u svetu tada snažnu, a<br />
u Jugoslaviji potpuno normalizovanu idejnu levičarsku svest držati za pogrešnu ili iskrivljenu, a<br />
Tita, njenog najuglednijeg predstavnika, običnim zatočnikom prolazne iluzije. Naprotiv,<br />
jugoslovenski socijalizam se u ovom periodu prilagođavao svetskom okruženju na prilično<br />
neprovincijalan način, a način regulisanja međunacionalnih odnosa dugo je u svetu smatran<br />
zanimljivim. Kao i u nizu sličnih situacija, i ovde je Titov ugled bio pokriće njegovih<br />
konzervativnih zaokreta. Dominantna levičarska idejna svest epohe bila je snažna strukturna<br />
determinanta koja je podjednako pritiskala vlastodršce i njihove kritičare u Jugoslaviji. Unutar<br />
ove svesti različite struje u partiji, a i izvan nje, tragale su za alternativama razvoja i rešavanjem<br />
nacionalnih sukoba. Vizija elastične federacije počivala je na nepoljuljanom uverenju o<br />
jedinstvenom interesu radničke klase u zemlji i proletarijata uopšte u svetu. Milion članova<br />
SKJ, vezanih demokratskim centralizmom izgledali su kao solidan garant i kontrolor klasnog<br />
jedinstva, čak i u periodu snažnih međunacionalnih napetosti. U više navrata Tito je odbacivao<br />
valjanost višepartijskog sistema argumentima da bi ovaj vrlo brzo aktivirao nacionalizam i<br />
raspad države. Nažalost, ova bojazan nije bila lišena osnova, što opet dokraja ne pravda kruto<br />
ustrajavanje na prioritetu partije. U poslednjih petnaestak godina Titovog života opasnost od<br />
simetrične čistke republičkih elita je kod ovih grupa u kritici vlastitog nacionalizma<br />
prevazilazila uobičajene okvire komunističke samokritike i postajala važan zaštitni manevar.<br />
Samo su neupućeni mogli 1971-1972. verovati da će obračun sa hrvatskim nacionalizmom<br />
osigurati položaj srpskog političkog vrha. Strepnja od ravnoteže u obračunu gonila je na<br />
stvaranje zaštitnog mehanizma u obliku pojačane kritike vlastitog nacionalizma. Aprila 1971. L.<br />
119
Perović je pisala: «Velikosrpski nacionalizam je za sve najopasniji, stvarno i potencijalno. On<br />
je najveće breme na našim leđima. Potrebno je određenje prema nacionalizmu svuda, jer bez<br />
toga nema jedinstva SKJ» (Perović 1991, str. 249). Srpski liberali nisu robovali mitološki<br />
shvaćenom srpskom nacionalnom interesu već su prihvatili izazov politike čistih računa.<br />
Međutim, pojačana kritika vlastitog nacionalizma nije 1972. spasla srpske reformističke<br />
komuniste od čistke. U duhu politike čistih računa, srpsko rukovodstvo je u ovom periodu više<br />
strahovalo od Titove arbitraže i režima čvrste ruke sa osloncem na JNA nego od hrvatskog<br />
secesionizma. «Tito je znao», piše L. Perović, «da smo mu lojalni, ali nas je osećao kao<br />
protivnike, jer smo potkopavali osnove lične vlasti». Čistka srpskog političkog vrha oktobra<br />
1972. pravdana je nedovoljnom okrenutošću ovog vrha radničkoj klasi i preteranom oslanjanju<br />
na inteligenciju, zatim liberalnom (mlakom) odnosu prema štampi i inteligenciji i<br />
omogućavanjem prodora tehnokratizma u organizacije velikih preduzeća i banaka usled slabe<br />
aktivnosti partije. Tito je rukovodstvu SK Srbije prebacivao da su SK pretvorili u diskusioni<br />
klub (omiljena boljševička metafora za kolebljivost revolucionarnog stroja) i dozvolili da se<br />
«nepovoljno govori» o njemu kao predsedniku SKJ (Tito 1977 b, str. 468-469, D. Marković<br />
1987, I, str. 318). Srpsko rukovodstvo nije 1972. uklonjeno zbog nacionalizma, ali je smena<br />
trebalo da zadovolji načelo nacionalne simetrije u održavanju ravnoteže partijskog vrha i spreči<br />
eventualni srpski trijumfalizam. Tito je bio nepoverljiv prema inteligenciji, pa je 1972. umesto<br />
M. Pečujlića iz Srbije tražio radnika za člana Izvršnog biroa. Nadao se da će dezintegrativne<br />
posledice kursa politike čistih računa uspešno kontrolisati jedinstvena partija radničke klase u<br />
čijem vrhu reformističku inteligenciju treba da zamene predstavnici radnika. «U socijalističkim<br />
samoupravnim odnosima interesi radničke klase, koja se izborila za položaj vladajuće klase u<br />
naciji, postaju interesi nacije, a interesi nacije postaju interesi klase» - rekao je Tito na 10.<br />
kongresu SKJ 1974. (Tito 1977 b, str. 493). Ovaj čvorni stav pokazao se hazardnim tek kada je<br />
nestala jedinstvena partija radničke klase čije je odsustvo bila važna pretpostavka raskola<br />
višenacionalne države. U Titovom periodu malo ko je mogao da sagleda dezintegrativne<br />
posledice partijski održavanog međunacionalnog jedinstva. Ustavom 1974. federacija je, kao<br />
funkcija državnosti i suvereniteta republika i pokrajina, izjednačena sa «dogovaranjem i<br />
sporazumevanjem između republika i pokrajina» u svim institucijama na nivou federacije.<br />
Partija je takođe decentralizovana, pa je prema jednoj odluci 9. kongresa SKJ 1969. politika<br />
SKJ trebalo da bude «sinteza republičkih i pokrajinskih politika SK». Analizom kongresnih<br />
dokumenata, J. Imširović je našla da je Tito tada jedini na kongresu tražio formiranje jakog<br />
centra odlučivanja u federaciji (partiji i državi) kao protivtežu republičko–pokrajinskoj<br />
samostalnosti (Imširović 1991, str. 227). Titova nadanja da je radnička klasa Jugoslavije jedna i<br />
da su njeni interesi istovetni nije, doduše, bila ispod nivoa svesti svoje epohe, ali se relativno<br />
brzo, usled promena u evropskom okruženju, pokazala iluzornom. Integracija države bez<br />
neideoloških osigurača ne samo što nije izdržala «tektonske poremećaje» u Evropi početkom<br />
1990-ih, već je u tim potresima nepripremljena ostavila eksplozivnu idejnu i institucionalnu<br />
prazninu. Vakuum nije nastao tek pošto je otpao bezuslovni prioritet klasnog nad nacionalnim,<br />
već ranije nakon Titove smrti. Još za Titovog života neki njegovi sradnici uočavali su preteranu<br />
koncentraciju autoriteta u Titovoj ličnosti i slutili opasnost vakuuma. Maja 1973. Draža<br />
Marković je u svom dnevniku zapisao: «Tito obilazi prugu Beograd – Bar. Iracionalna masovna<br />
podrška Titu. Prisustvo Kardelja, Gligorova, Bijedića ostaje skoro neprimećeno. Ogroman<br />
autoritet. Niko ga ni približno nema, niti ga može imati. I to je jasno i normalno. I nehotice<br />
čovek se pita, ponekad i sa zebnjom – a šta kada toga autoriteta ne bude više. Bez obzira na to<br />
što jedan komentar 'Tajmsa' kaže ovih dana 'Tito je stvorio Jugoslaviju, a Jugoslavija Tita' -<br />
ostaje činjenica mogućnosti nastajanja opasnog vakuuma kad takvog autoriteta i jake ličnosti ne<br />
bude više bilo» (Marković 1987, 2, str. 238-239). Zbog toga će Titova nacionalna politika<br />
verovatno ostati zabeležena ne samo po internacionalističkom učinku nego i po rizičnom<br />
apsolutizovanju partijsko ideoloških sredstava njenog ostvarenja i preteranoj harizmatizaciji<br />
vođe-arbitra. Kao i u nizu istorijskih primera nije reč samo ni pretežno o ličnoj iluziji i<br />
vlastoljublju vođe, nego daleko rasprostranjenijoj veri kod evropskog socijalizma da prioritet<br />
partijskog nad državnim pravom trajno osigurava nacionalnu ravnopravnost i harmoniju.<br />
120
Komunistička politička kultura je i u pogledu regulisanja međunacionalnih odnosa, uprkos<br />
kosmopolitskom potencijalu, ključne političke ustanove sporo prilagođavala promenama unutar<br />
zemlje i spoljnog okruženja. Nacionalni sukobi svuda su pratili razvlašćivanje komunističkih<br />
partija jer ove nisu sadržale dovoljno idejnih i organizacionih inovativnih elemenata. Bila je to<br />
opštija blokada kod boljševičkog komunističkog pokreta, čijim je, jednom za svagda izabranim<br />
načelima, Tito ostao veran do kraja života.<br />
Doduše, Titov lični politički manevar jeste pomenutoj ideološkoj tvrdokornosti davao određenu<br />
gipkost, neophodnu za funkcionisanje višenacionalne države. Višenacionalnoj «zajednici<br />
sećanja» bio je neophodan političar vičan manevru, a ne vođa – detonator. Najopštije govoreći,<br />
Titov manevar u nacionalnoj politici sastojao se u zatvaranju sukoba u partijski vrh, tj.<br />
sprečavanju da nacionalizam zahvati mase, «čuvanju naroda od samog sebe». U drugoj sredini<br />
možda drugačije, ali u trusnom balkanskom prostoru manevar ove vrste štedeo je krv, lišavao<br />
tle potresa i neprogresivnih sukoba. Štaviše, majstori aktivnosti ove vrste bili su na Balkanu<br />
više od političara, a uprkos povremenom kolebanju, Tito je do kraja života ostao na visini ovog<br />
civilizacijskog zadatka. Povremena lutanja, nedoumice i greške nisu u osnovi ugrozili<br />
pacifikacijski učinak njegove nacionalne politike. Titove manevarske sposobnosti stvorene su u<br />
uslovima nepoverljive ilegalne borbe i protivrečnosti prostora u kom je delovao i bilo bi<br />
pogrešno tumačiti ih u isključivo ili pretežno makijavelističkom smislu, kao goli napor za<br />
očuvanje vlasti. Cilj je bio modernizacija i smirivanje šireg trusnog prostora uz pomoć<br />
sredstava oblikovanih u spoju domaće nekonstitucionalne oslobodilačke tradicije i boljševičke<br />
političke kulture. Izgleda da je graničarski balkanski mentalitet pogodovao održavanju tradicije<br />
duge lične vlasti, gerontokratskom autoritetu («Stari») i obožavanju osloboditelja, dok bi<br />
ustanove podeljenje vlasti oživljavale međunacionalne sukobe. Vrh nije bio lišen svesti o riziku<br />
pluralizma. Tito je vlastite namere vešto prikrivao oskudnom, ali neposrednom retorikom, a<br />
njegov manevar je bio još neprozirniji zbog neprosvećenosti sredine koja je verovala<br />
osvedočenom osloboditelju. U fondu nevelikog Titovog obrazovanja dominirali su ideološki<br />
sadržaji. Ova okolnost jačala je mu operativnost jer se nije gubio u nijansiranju. To je još više<br />
racionalizovalo njegov manevar svodeći ideologiju na nekoliko ritualnih fraza. Uprkos<br />
oskudnosti Titove retorike (bratstvo-jedinstvo, ravnopravnost naroda i narodnosti,<br />
samoupravljanje, jedinstveni interes radničke klase), ona je ipak skrivala složeniji manevar.<br />
Bilo bi takođe jednostrano Titovu arbitražu u međunacionalnim sukobima svoditi na<br />
jednostavno korišćenje neprikosnovenog ličnog autoriteta. Uslov akcije bio je tačno uočavanje<br />
odnosa snaga. Tito se oslanjao na dobro obaveštene izvore. Zatim bi sledilo stvaranje pukotine<br />
unutar grupe koju treba razvlastiti i prilično precizno proračunavanje rizika. Kod darovitog<br />
vođe snaga lične odluke ispoljavala se u mogućnosti da vešto manipuliše podeljenim<br />
frakcijama. Više Titovih saradnika svedoči da je njegova moć u starosti počivala više na veštoj<br />
arbitraži između pocepanih frakcija nego na harizmi, koja je bila samo ultima ratio:«Ako treba,<br />
idemo na plenum ili pred narod». Popularnost vođe kod stanovništva nije opadala, ali ni<br />
lojalnost saradnika koji su se utrkivali u režiranju masovne podrške Titu. Dnevnička beleška D.<br />
Markovića je sugestivna: «Septembra 1977. masovan doček Tita u Beogradu sa puta po SSSR-u<br />
i Kini. Bilo je prisutno oko 600.000 ljudi. Bilo je dosta izrežirano, sa mnogo cveća i folklornih<br />
grupa... Nije trebalo kopirati NR Koreju. T. Vlaškalić je potpao pod uticaj S. Gligorijevića i<br />
njegovog 'da pokažemo šta mi, šta Beograd može' «(Marković 1987, 2, str. 400). Autoritet i<br />
harizma samo su olakšavali, ali ne i nužno omogućavali Titovu politiku. Manevar i harizma<br />
tesno su skopčani, ali izgleda da je bogato i promišljeno iskustvo bilo jednako važno kao i<br />
smišljeno građena harizma. Eksplozivni izmešani nacionalni prostor bio je pravi izazov za<br />
usavršavanje manevra arbitraže. U stvaranju međunacionalnog mira upadljiv je Titov relativno<br />
manipulativni stil. Iz sukoba je izlazio bez odijuma čistača, uvek čistih ruku. Drugi su obavljali<br />
posao uklanjanja, a on je bio samo krajnji i nužni arbitar. Zanimljivo je da su uklonjene frakcije<br />
kadrovske uprave za svoj pad više krivile drugu frakciju, ili pak Kardelja i Bakarića nego Tita.<br />
Najposle treba pomenuti da se Titove čistke ne mogu zamisliti bez fetiša organizacionog<br />
jedinstva i harizme komunističke partije koji su poražene struje uvek priznavale.<br />
121
***<br />
Jugoslovenski socijalizam rešavao je nacionalno pitanje po obrascu federacije ravnopravnih<br />
starih, istorijskih i novih, političkih nacija. Široka prava nacionalnih manjina još više su<br />
usložnjavala političko polje. Komunistički internacionalizam bio je bliži građanskoteritorijalnom<br />
nego etničko-genealoškom shvatanju nacije jer je počivao na prihvatanju<br />
političke ideje o jedinstvenom nadnacionalnom interesu radničke klase, a ne isticanju prirodnih<br />
komponenti nacije (porekla po rođenju). Marksovo gledište da proleteri nemaju domovine jeste<br />
u parolu pretvoreni čvorni stav proleterskog internacionalizma. Izviralo je iz prosvetiteljstva i<br />
bilo rašireno kod niza najistaknutijih evropskih književnika. Gete se opredeljivao za svetsku<br />
literaturu, Igo za «evropsku nacionalnost», Stendal je nacionalni osećaj smatrao<br />
protivprirodnim, a Puškin ga držao za porok. Bajron i Hajne su bili kosmopoliti, a Flober je<br />
govorio da umetničko delo nema domovine (Matvejević 1984, str. 42). U ideologiji, a pogotovo<br />
operativnoj politici ključni prosvetiteljski kosmopolitizam trebalo je pažljivo dozirati i<br />
prilagođavati konkretnim uslovima da u nerazvijenim sredinama ne bi postao odbojan.<br />
Istorijom opterećeno iskustvo Balkana nagonilo je i SKJ da uzme u obzir i etnički potencijal<br />
nacije, podređujući ga, doduše, čvornom klasno–političkom prioritetu. Bilo je nužno kod<br />
različitih nacija stvoriti poverenje u opštu korist ideologije i partije koje su nezavisne od verskih<br />
i nacionalnih interesa i osigurati poštovanje pravila njihovog funkcionisanja. Pokazano je da je<br />
ovo poverenje postojalo u periodu snažnog privrednog uspona do prve ekonomske krize 1960-<br />
ih. Napor za stvaranje stabilnije ravnoteže nacija slabile su ekonomske nejednakosti,<br />
doktrinarna ideologija, ali i odveć kratko poluvekovno razdoblje za ostvarenje složenog<br />
zadatka. Malobrojne stabilne države (mpr. SAD, Švajcarska, Holandija), osnovane od<br />
heterogenih populacija, bile su proizvod viševekovne istorije, tokom koje su članovi svake<br />
grupe ne samo interiorizovali obavezu da poštuju druge nego su polako razrađivali i političke<br />
ustanove koje su toleranciju objektivno činile trajnom (Šnaper 1996). U poređenju sa ovim<br />
iskustvom Tito i kralj Aleksandar su imali malo vremena za stvaranje čvršćeg federalnog ili<br />
unitarnog bloka balkanskih nacija. Zadatak je bio još složeniji u prostoru bez stabilnog<br />
razgraničenja interesa velikih sila, čija je politika lako aktivirala uvek živi potencijal secesije,<br />
ali i hegemonizma. U tom pogledu Jugoslavija je bila u nepovoljnijem položaju npr. od Belgije<br />
jer su spolja unošene klice razdora u nedefinisanoj zoni uticaja. Osim toga, Zapad je iživeo<br />
militantni konfesionalni sudar u 17. veku, a žarište ove vrste sukoba na Balkanu još je živo. U<br />
strukturnom pogledu u socijalističkoj Jugoslaviji bio je dosta aktivan pretežno odozgo<br />
nametani, klasni internacionalistički pokušaj političkog poimanja nacije, ali nije bilo vremena<br />
za stvaranje različitih neideoloških integrativnih sredstava, niti dovoljno veštine da se razminira<br />
etničko– genealoški potencijal nacije: istorija opterećena mitovima, romantika i oslobodilački<br />
graničarski mentaliteta. Spoj žilave tradicije zakasnelih, romantičarski, nemački shvaćenih<br />
nacija, izmešani prostor bez dovoljno snažnog Pijemonta, različite tradicije carevina i religija,<br />
interesno nedefinisani prostor velikih sila – sve to je stvaralo haotično eksplozivno područje u<br />
kom se država mogla duže graditi uz pomoć autoritarnih modernizacijskih ideologija i<br />
privremene geopolitički stabilne situacije (1945-1990).<br />
Treba imati na umu da i neki važni segmenti komunističkog zaokreta od etničkog ka političkom<br />
shvatanju nacije nisu bili lišeni rizika. Ujednačavanje naroda i narodnosti i njihova paritetna<br />
zastupljenost u svim političkim telima bez sumnje je bio važan pomak u kosmopolitizaciji<br />
prostora. Usled nedovoljno razvijenih neideoloških ustanova za učvršćenje ovog napora,<br />
političke nacije (Muslimani i Makedonci) lako su se preobrazile, sa nestankom SKJ, u etničke,<br />
nalazeći sumnjivo istorijsko i versko utemeljenje, a neke narodnosti (Albanci) još ranije postale<br />
su aktivni secesionisti. Stvarajući političke nacije, komunisti su ih odveć vezivali za ideologiju<br />
čija je trajnost precenjena. Sa urušavanjem evropskog socijalizma, političke nacije postaju<br />
etničke, lako se iracionalizuju i obnovljenim etničkim potencijalom jačaju haos i rasulo<br />
eksplozivnog prostora.<br />
122
Da li to znači da se internacionalistički učinak Tita i SKJ može svesti samo na privremeni mir ?<br />
Tito je bio vešt operativac sa promišljenim iskustvom, koji je izgleda više intuitivno osećao<br />
eksplozivnost prostora nego što ga je intelektualno poimao. Njegova međunacionalna arbitraža<br />
počivala je na razvijenom osećanju odnosa snaga u svetu i zemlji. Ideološka postojanost mu<br />
nije sputavala operativnost, a nepoverljivost i autoritarnost nisu se kosili sa izvesnom<br />
tolerancijom (dok se ne skrene), a težnja za snažnom državom usavršavala je njegovu arbitražu.<br />
Osobenost Titovog tesnog spoja strategije i taktike u rešavanju nacionalnog pitanja je bila u<br />
tome što klasni cilj nikada nije odvajan od nacionalnog mira.<br />
Uprkos nerazlučivosti strateških ciljeva (vizija besklasne zajednice) i sredstava u učvršćenju<br />
nacionalnog mira (monopolska partija radničke klase) Titova politika ni u ovom pogledu nije<br />
bila lišena manevra. Trebalo je uvesti nove ideje i ustanove da bi se uskladili odnosi među<br />
nacijama i stvorila zajednica ravnopravnih građana. Lišen crkvene podrške i višepartijskog<br />
predstavničkog sistema, socijalizam je koristio internacionalističku ideologiju, samoupravljanje<br />
i jedinstvenu partiju. Svaki režim nastoji da osnaži koheziju stvaranjem osećanja vlastite<br />
izuzetnosti (ublaženo mesijanstvo) kod državljana trudeći se istovremeno da time osigura<br />
poštovanje u svetu. Po spoju antifašizma, antistaljinizma, samoupravljanja i nesvrstanosti<br />
Jugoslavija i Tito su se prepoznavali u svetu, a unutar zemlje ova ideološki usklađena tvorevina<br />
jačala je svest Jugoslovena o vlastitoj izuzetnosti. Društvenointegrativni napor ove vrste nije<br />
neobičan, ali su sadržaji koje je SKJ nametao bili prilično osobeni. Britanci su ponosni na<br />
parlamentarnu demokratiju kao ustanovu slobode koju su prvi uveli, a ne manje se Amerikanci<br />
danas osećaju pozvanim zbog American way of life i mita o novoj demokratiji lišene evropskog<br />
tradicionalizma. D.Šnaper je uočila kako je prelaz preko Atlantika i izlazak u Novi svet<br />
(uprkos rasizmu i klasičnom robovlasničkom sistemu) u Americi prilično uspešno osmišljen u<br />
novo misionarstvo. Francuzi se diče republikanstvom, revolucijom i kolevkom evropske<br />
slobode jer su ustoličili individualno pravo građanstva lišenog verskog i nacionalnog porekla.<br />
Grci svojataju antičku demokratiju, a Srbi oslobodilački mesijanski Kosovski mit. Tražeći<br />
slične idejne oslonce vlastite izuzetnosti, jugoslovenski komunisti su ih našli u pomenutom<br />
spoju čiji je važan simbol Tito. Za razliku od Envera Hodže, koji je ideologizovao kult Ilira, ili<br />
Čaušeskua, koji je slično postupao sa kultom Dačana, Tito se nije trudio da dublje zađe u<br />
prošlost radi utemeljenja jugoslovenstva. I u ovom pogledu je društvenointegrativna misao<br />
počivala pretežno na istorijskom utemeljenju klasnih motiva i veličanju istorijata partije. Osim<br />
toga, svaki režim se trudi da istakne naročiti karakter vlastite demokratije, tj. da uveri građane<br />
da oni sami odlučuju o svojoj sudbini. Tito je to prilično uspešno činio ističući ideološke<br />
sadržaje (samoupravljanje neposrednih proizvođača) i neideološke (državna nezavisnost i<br />
politika nesvrstavanja). Isticanje pomenutih komponenata izuzetnosti države je u svakodnevici<br />
jugoslovenskog socijalizma slabilo nezadovoljstvo pojedinih nacija i jačalo svest o<br />
neophodnosti zajedništva. U tom sklopu Titova nadnacionalna harizma i ugled bili su važne<br />
sastavnice međunacionalnog mira. Bila je to odozgo dozirana internacionalizacija, gde je ponos<br />
na Tita, samoupravljanje i nesvrstanost, potiskivao nacionalno osećanje.<br />
Ipak koliko god bile užarene, klasne emocije brže se hlade od nacionalnih jer je sa<br />
usložnjavanjem društvene strukture rastao značaj privatnog interesa koji je hladio klasni žar.<br />
Danas bi npr. u eventualnim unutardržavnim sukobima malo ko poginuo za Evropsku uniju,<br />
jednako kao što je u građanskom ratu 1991-1995. bio malo privlačan jugoslovenski patriotizam<br />
lišen klasno ideoloških osnova (SK, radničke klase, Titovog kulta). Organizacija kolektivnog<br />
pamćenja i društvenointegrativnih ideja održava identitet države, patriotizam i svest građana o<br />
manjoj ili većoj izuzetnoj vrednosti svoje države. U socijalističkoj Jugoslaviji to je trebalo<br />
postići složenom kombinacijom nacionalnih i unitarnih ideoloških i neideoloških sadržaja.<br />
Pažljivije proučavanje udela ideoloških sadržaja u društvenointegrativnoj misli i oblikovanju<br />
otadžbinskog patriotizma (NOB, SK, JNA, revolucija, Tito) moglo bi lako pokazati njihovu<br />
izrazitu prevagu nad neideološkim, što delom objašnjava brzinu dezintegracije države nakon<br />
relativizacije komunističke ideologije. Nacionalni procesi pokazali su se trajnijim od<br />
ideoloških, ali se posledice Titove nadnacionalne politike ne mogu vezati samo za ono kratko<br />
vreme u koje je utkana njegova neposredna aktivnost. Titov učinak zadire i u procese dugog<br />
123
trajanja. Ovi su izvirali iz potrebe izmešanih malih naroda da stvore beskonfliktnu državu na<br />
vetrometini balkanskog prostora. Pokretač nešto kraćih procesa bila je težnja za etnički čistom<br />
državom, u kojoj bi se izbegao eksploatisani položaj od srodne nacije. Pomenuti procesi<br />
postajali bi delatni kada bi se oslonili na interes moćnih spoljnih sila, a domaće političke<br />
ličnosti nisu ih mogle menjati nego obuzdavati ili aktivirati. Tito je vrlo brzo uočio da uspešne<br />
međunacionalne politike nema bez nezavisnosti od spoljnih sila, pa je otuda njegova neobično<br />
aktivna spoljna politika bila uslov relativno uspešnog samostalnog rešavanja unutrašnjih<br />
međunacionalnih sukoba. To je mogao postići samo političar koji se uzdigao do ranga<br />
državnika. Istorija će Tita duže beležiti kao vladara višenacionalne balkanske države nego kao<br />
komunističkog vođu, iako je bez komunističkog internacionalizma njegova nadnacionalna<br />
uloga nezamisliva. Za ocenu Titovog učinka u oblasti međunacionalnih odnosa važno je uočiti<br />
postojanje raznih vremena, tj. dužih i kraćih procesa, na koje je uticala njegova aktivnost.<br />
Procesi se mogu analitički razdvojiti ako se razmotre teškoće u osiguranju građanske lojalnosti<br />
multinacionalnoj državi, lojalnosti koja se kosila sa čvršćim ili slabijim sponama sa drugim<br />
grupama i ustanovama. Učinak komunističke internacionalizacije, modernizacije i Titovog<br />
autoriteta može se meriti stupnjem slabljenja tradicionalnih oblika lojalnosti verskom<br />
izvandržavnom centru (kod katolika i muslimana) i lokalnom plemenskom patrijarhalnom<br />
autoritetu (na Kosovu i u Crnoj Gori). Nije nebitno svedočanstvo internacionalizacije 1.200.000<br />
deklarisanih Jugoslovena u popisu stanovništva 1981. Nadnacionalni klasni autoritet partije<br />
slabio je lojalnosti naciji i republici, kod nacionalnih manjina potkopavao je spone sa<br />
izvandržavnom maticom, a prekidao je i naddržavne ideološke lojalnosti (npr. vernost SSSR-u<br />
kod ibeovaca). Osiguravanje lojalnosti prema SFRJ teklo je uz mnogo zastoja, protivrečnosti,<br />
kolebanja i reaktivnog ponašanja. Napetost između različitih lojalnosti nije prevladavana<br />
neideološkom kulturom insitucionalno osigurane tolerancije (usavršavanjem ustanova za<br />
rešavanje sukoba interesa bez partijske arbitraže), već pretežno oslobodilačkom kulturom po<br />
obrascu patriota – izdajnik ili komunista – reakcija. Premda kosmopolitska, komunistička<br />
politička kultura je zapostavila izvanpartijske mehanizme međunacionalne tolerancije, pa je<br />
otuda ostao nerazvijen nadnacionalni neideološki patriotizam. Vodeća uloga partije<br />
sankcionisana je Ustavom 1974, kada je Skupština SFRJ izabrala 82-godišnjeg Tita za<br />
doživotnog predsednika republike. Njegova ličnost i funkcije bile su na nivou federacije jedine<br />
ustanove koje su ojačane i (pored armije) nisu «federirane» (Imširović 1991, str. 187). Što je<br />
Titova arbitraži bivala aktuelnija, to je praznina nakon njegovog nestanka postajala opasnija.<br />
Jedna od posledica preterane koncentracije integrativnih sadržaja u partiji i kod vođe bilo je i<br />
relativno lako oživljavanje romantičarskog etničko-genealoškog poimanja nacije nakon<br />
nestanka SKJ i skoro poluvekovne nadmoći političko – prosvetiteljskog komunističkog<br />
shvatanja nacije. Istini sa volju, na Balkanu etničko–genealoško shvatanje nacije nije uvek<br />
imalo šovinistički ton, već katkad i progresivno oslobodilačku ulogu u borbi protiv stranih<br />
zavojevača. Ratni uspesi u oba svetska rata nisu pogodovali demontaži etničkog nacionalnog<br />
potencijala. Komunisti su nacionalnom pitanju nametali klasni (građanski) ton, ali je istorijsko<br />
sećanje diktiralo etnički naboj. U dubini zamršenih procesa odvijao se sukob dva različita<br />
poimanja kolektivnog identiteta (nacije), čiji su vidljivi raspleti bili neobično konfliktni i burni.<br />
Dubinske strukture i njihove tačke raspadanja moguće je nazreti samo ako se istorijsko vreme,<br />
u brodelovskom smislu, razloži na (1) dugo trajanje otporno na promene i (2) procese kraćeg<br />
daha, gde se jasnije raspoznaju događaji i uticajni pojedinci. Kada se na ovaj način raščlani<br />
istorijski tok, može se diferenciranije oceniti Titova uloga u balkanskim nacionalnim<br />
procesima. Za nekoliko desetleća vlasti Tito nije mogao da razgradi etničko-genealoško<br />
poimanje nacije niti da ga trajno suzbije radikalnom laicizacijom, prosvećivanjem i građansko<br />
političkim shvatanjem nacije. Za ovaj preobražaj na Zapadu su bila potreba stoleća. Ipak se<br />
može reći da su komunisti ovaj složeni proces prvi ozbiljno shvatali i postavili u okvir<br />
demokratskog rešavanja balkanskog pitanja unutar federacije ravnopravnih naroda. Odmerenije<br />
je pitanje kakva je bila Titova uloga u sklopu komunističke politike, tj. neke vrste srednjeg<br />
istorijskog vremena (boljševička politička kultura) sa nešto sporijim ritmom od brzo smenjivih<br />
političkih zbivanja (čistke, koalicije, pragmatizam vlasti).<br />
124
Unutar globalne politike SKJ Titov lični udeo nije uvek lako niti moguće dokraja egzaktno<br />
razdvojiti. On nije u svim periodima učestvovao u stvaranju smernica partijske politike, već ih<br />
je u starosti samo dopunjavao ili odobravao. Od sredine 1960-ih, kada se bude nacionalizmi,<br />
Titov uticaj najčešće se ispoljavao preko latentne ili otvorene pretnje partijskim frakcijama<br />
vlastitim upadljivo nadmoćnim ličnim autoritetom. U institucionalno složenom sistemu vođa<br />
nije mogao uvek sprečavati zloupotrebu vlastitog imena u svrhe koje su se kosile sa njegovim<br />
namerama. Zato bi trebalo pažljivo raščlaniti nameravane i nenameravane posledice Titove<br />
aktivnosti, tj. odvojiti relativno dosledno sprovođenje njegovih odluka od pragmatičkog<br />
iskrivljavanja i svojatanja njegovog autoriteta. S obzirom na Titovu ulogu duži ili kraći procesi<br />
organizovanja međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji mogu se podeliti u tri grupe:<br />
(1) Polazeći od prioriteta klasnog nad nacionalnim podsticao je, usmeravao i nadzirao niz<br />
izrazito kosmopolitskih procesa zbližavanja nacije na osnovama ravnopravnosti. Titova<br />
spontano nastala harizma i smišljeno građeni kult bili važan su simbol i beočug jedinstva<br />
federacije ravnopravnih nacija.<br />
(2) Tito je, uz manje ili više otpora, prihvatao i budno nadzirao potencijalno konfliktne<br />
ograničene procese demokratizacije partije i decentralizacije države, koji su usložnjavali<br />
njihovu integraciju: samoupravljanje, privredna reforma 1965, stvaranje novih nacija i davanje<br />
širokih prava nacionalnim manjinama, učvršćivanje republičke državnosti itd. Kao<br />
neprikosnoveni arbitar gušio je nacionalizam partijskim čistkama, a ne, pre svega, zakonom. Po<br />
uverenju je bio centralist i podložan uticaju armije, sklon autoritarnim simetričnim čistkama<br />
nacionalnih partijskih frakcija i gušenju nacionalizma, što je ojačalo njihovu potonju<br />
eksplozivnost. Protivrečnost između liberalizacije ekonomije, decentralizacije države i<br />
ustrajavanja na prioritetu partije vremenom je rađala sve više neprogresivnih sukoba između<br />
nacija i republika.<br />
(3) Svesno ili nesvesno, Tito je kolebljivim ponašanjem u nekoliko kritičnih razdoblja<br />
ohrabrivao nacionalističke snage, povlačeći rizične poteze: direktna podrška 10. sednici CK SK<br />
Hrvatske, oslonac u starosti na manje sposobne saradnike i laskavce i dogmatsko ustrajavanje<br />
na partiji kao klasičnoj ustanovi integracije složene i interesno heterogene države.<br />
Titova vladavina je istorijski pokušaj globalizacije zapadnog Balkana primeren političkoj<br />
kulturi okruženja i levičarskom duhu epohe. Bio je istorijska ličnost (a ne samo vešt i ugledni<br />
državnik), jer je njegova aktivnost u svom dobu bila trajno rukovođena opštim nadnacionalnim<br />
interesima šire skupine nacija (klasno i nacionalno oslobođenje) i modernom idejom da je<br />
izmešani deo Balkana moguć kao državna celina lišena iscrpljujućih unutrašnjih sukoba i<br />
vazalnog periferijskog položaja. U jezgru «globalizma» bio je proleterski internacionalizam,<br />
solidarnost i bratstvo svih radnika sveta. Ipak je Titova politika prevazilazila klasno shvaćeni<br />
internacionalizam jer je težila nadklasnom zbližavanju balkanskih nacija. Složena sukobljavanja<br />
tražila su pogodnu integrativnu ideologiju, ali i veštog vođu kao simbol. Trusni prostor,<br />
opterećen tradicijom, našao je u Titu veštog političara i državnika koji je pokazao neobičnu<br />
manevarsku sposobnost u «čuvanju naroda od sebe samog». Pitanje je da li je neprosvećeni<br />
etnički izmešani prostor mogao srazmerno skladno funkcionisati bez kulta živog vladara. Da li<br />
je Titova harizma bila nužno sredstvo nacionalnog mira, ili pre svega izraz ličnih ambicija<br />
vladara? Premda su obe komponente prisutne, izgleda da složenost rešavanja međunacionalnih<br />
odnosa u izmešanom balkanskom osinjaku ipak svedoči da se Titov kult i lična vlast ne mogu<br />
redukovati na lično vlastoljublje. Kao i kod niza drugih istorijski značajnih oblika vlasti,<br />
posledice Titove aktivnosti će u budućnosti, nošene procesima dugog trajanja (novim<br />
potrebama za saradnjom srodnih nacija), biti preoblikovane i pročišćene. Istorija će pokazati u<br />
kojoj meri će pročišćene tekovine Titove vlasti uticati na obnovu, stabilizaciju i novi oblik<br />
integracije rasparčanog jugoslovenskog prostora i tek tada će biti moguće celovitije i<br />
diferenciranije oceniti istorijsku funkciju Titove kosmopolitizacije.<br />
Pitanje o Titovoj odgovornosti za kasniju sudbinu Jugoslavije nije retoričko. Da li je Jugoslavija<br />
mogla opstati sa složenijim mehanizmom održavanja od onoga koji je Tito postavio? S obzirom<br />
na raspad ostalih evropskih federacija, teško je verovati u to. Budućnost i hladniji pristup će<br />
pouzdanije oceniti duge procese ove vrste (da li je nacionalna državna emancipacija krajem<br />
125
20.veka godina bila nezadrživ trend). Ni ovaj trenutak ne treba da beži od suda, jer neki važni<br />
detalji mogu u budućnosti izbledeti ili se obezvrediti. Za ratno rasulo Jugoslavije svakako su<br />
najodgovornije republičke elite vlasti 1990/91. godine. Može se govoriti i o Titovoj posrednoj<br />
odgovornosti jer, uprkos namerama, nije, naročito u starosti, bio na visini ranijeg vizionarstva.<br />
U svom dobu stvorio je solidnu i srazmerno čvrstu državu, ali je nije učinio dovoljno otpornom<br />
na teške potrese nakon svoje smrti. Federativna država na samoupravnim osnovama bila je na<br />
nivou progresivnih struja svoga doba, ali ne i sva sredstva koja su korišćena u tu svrhu.<br />
Autoritarna komunistička integrativna sredstva jedno vreme bila su nužna i primerena ubrzanoj<br />
modernizaciji neprosvećenog izmešanog višenacionalnog prostora, opterećenog teškim<br />
sećanjem. Tito se sporo oslobađao inercije ovih mera. Ali treba dodati i to da je za okolnost što<br />
prostor Zapadnog Balkana nije izdržao naglu promenu političke kulture okruženja ponajmanje<br />
Tito odgovoran.<br />
126
VII<br />
<strong>TITO</strong>VA SPOLJNA POLITIKA<br />
Način vođenja, pravac i samostalnost spoljne politike zavise od snage države (obim vojne sile i<br />
unutrašnja homogenost), geostrateškog položaja (relativno bezbedan izolovani položaj van<br />
glavnih strateških ratnih pravaca ili prostor nedefinisanih interesnih sfera velikih sila), ali i<br />
umeća diplomatije da, koristeći suprotnosti, štiti interese vlastite države. U međunarodnim<br />
odnosima uvek je prisutna neravnopravnost moćnih i slabijih, vladajućih i podvlašćenih,<br />
razvijenih i nerazvijenih država. Svetsko društvo je piramida moći sa prebogatim centrom,<br />
koalicijom bogatih i periferijom siromašnih. Tako su SAD 1948. sa 6,3% stanovništva držale<br />
oko 50% svetskog bogatstva (Čomski 1994. str. 15). Zahvaljujući moći i bogatstvu razvijena<br />
društva su se posle 2. svetskog rata učvrstila kao relativno autarhične zone mira i stabilne vlasti,<br />
dok su se unutar prostora nerazvijenih, uz doziranu podršku velikih sila, vodili ratovi i<br />
smenjivali nestabilni režimi autoritarne vlasti. Dogovori velikih sila bili su moćne strukture u<br />
senci unutar kojih su slabiji uspevali da stvore uži ili širi, trajniji ili prolazni manevarski prostor<br />
samostalne akcije.<br />
Titova spoljna politika je redak primer relativno uspešnog i samostalnog proboja hijerarhijskih<br />
odnosa u međunarodnom poretku i prevladavanja neizbežne periferijske podređenosti male<br />
zemlje interesima moćnih sila. Diplomatski uspeh je upadljiv jer je nezavisnost u<br />
međunarodnim odnosima ostvarena sa državom u poslovično nestabilnom balkanskom prostoru<br />
i sivoj zoni nerazgraničenih blokovskih interesa. Reč je o neobično aktivnoj i uspešnoj<br />
diplomatiji u osobenim istorijskim okolnostima. Preduslov objašnjenja odnosa strukturnih<br />
determinanti i subjektivnih činilaca jugoslovenske spoljne politike 1945-1980. je uočavanje<br />
pravilnosti, tj. «dužih diplomatskih procesa» unutar šireg vrmenskog razdoblja u istoriji<br />
Balkana. Teško je verovati da bilo koji balkanski političar nije svestan okolnosti da je<br />
rascepkani Balkan bio moneta za potkusurivanje između velikih sila. Dugi istorijski proces<br />
komadanja Balkana u 19. i 20. veku prilično je uočljiv, ali su ga jugoslovenski vladari na<br />
različit način nastojali prevladati, traženjem najpouzdanijeg međunarodnog oslonca ili<br />
politikom ekvidistance. Srbija je bila razapeta između Rusije i Austrije, monarhistička<br />
Jugoslavija između fašističkih sila s jedne i V. Britanije i Francuske s druge strane,<br />
socijalistička Jugoslavija između SSSR-a i SAD, a geopolitički odnos prema Balkanu uvek se<br />
prožimao sa ideološkim gledanjima. Rusija je pravila razne sporazume sa Austrijom, težeći da<br />
stekne Carigrad i moreuze. U istom strateškom smislu bio je Tito značajan za Sovjete 1945. jer<br />
daleki san o izlasku na «topla mora» kao da je sada bio oživotvoren drugim pravcem od onog<br />
istorijski tradicionalnog preko Dardanela i Bosfora (Petranović 1988, str. 151). Interesi i<br />
dogovori velikih sila su ograničavali, ali ne i potpuno sputavali diplomatiju balkanskih vladara<br />
o čemu svedoče: mir u Bukureštu 1812. između Rusije i Turske kojim je predviđena izvesna<br />
samostalnost Srbije, Berlinski kongres 1878. na kom su razgraničene interene sfere na Balkanu<br />
između Austrije i Rusije, sporazum Čerčila i Staljina u Jalti 1945, Dejtonski i Pariski sporazum<br />
o uređenju Balkana 1995. Godine 1908. Izvoljski i Erental (ruski i austrijski šefovi diplomatije)<br />
su razgraničili interesne sfere na Balkanu i složili se da se Austrija neće protiviti otvaranju<br />
moreuza za ruske brodove, a da će se, zauzvrat, Rusija saglasiti sa austrijskom aneksijom BiH.<br />
Slično je dogovoreno na Jalti 1945. između Staljina i Čerčila. Pašić je uspehom u Balkanskim<br />
ratovima ozbiljno ugrozio austrijsko-ruski dogovor, a Tito je neobično vešto manipulisao<br />
sovjetsko-britanskom formulom fifty-fifty.<br />
Svaki period određivao je granice slabljenja strukturnog sklopa, ali se ove ne mogu razumeti<br />
bez karakteristika viševekovnog razdoblja. Na Balkanu celinu uticaja spoljnih sila karakteriše<br />
smena dominacije imperija i balkanizacije (stvaranje nesamostalnih malih država). U 18. veku<br />
Balkan je podeljen između dva moćna carstva, a deo Jadrana držali su Francuzi. Krajem 19.<br />
veka uz dva carstva prisutno je i 5 nezavisnih država (Srbija, Crna Gora, Bugarska, Grčka i<br />
Rumunija). Sredinom 20. veka na Balkanu nema imperija već je na delu ravnoteža 2+2+2 (dve<br />
neutralne i po dve države suprotstavljenih vojnih blokova), da bi krajem 20. veka isti prostor<br />
127
io izdeljen na 10. država. Postojanje dve jugoslovenske države 1918-41. i 1945-1992. bio je<br />
diskontinuitet dubljeg procesa balkanizacije etnički izmešanog eksplozivnog prostora. Razvoj<br />
se odvijao u obliku smene relativno samostalne višenacionalne države i mreže satelitskih država<br />
pod moćnim stranim tutorima, što je praćeno pojačanom periferizacijom prostora. Spoljnu<br />
politiku samostalnih država srpskog i jugoslovenskih naroda karakteriše ne spontano izabrani<br />
već nametnuti pragmatizam u traženju međunarodnog oslonca. Obrenovići se okreću Austro-<br />
Ugarskoj zbog ruske naklonosti prema Bugarskoj, Pašić Francuskoj zbog straha od komunizma,<br />
a Tito nesvrstanima zbog hegemonih blokova. Danas se sve realnijim čini gledište, lišeno<br />
romantičarske ideologizacije, da je spoljnopolitička ugroženost 1918. nagnala u federaciju ne<br />
samo Hrvate i Slovence nego i Srbiju, koja je raspolagala samostalnim i istorijski potvrđenom<br />
državnošću. Najvažniji faktor opredeljenja za Jugoslaviju 1918. je bio spoljnopolitički.<br />
Jugoslavija se nametala kao brana ne samo od budućeg germanskog nadiranja već i od<br />
ekspanzije Italije, koja bi pri stvaranju nezavisne Srbije ostvarila dominantan uticaj u Hrvatskoj<br />
i Sloveniji i time ugrožavala i samu srpsku državu. Osim toga, bez podrške pravoslavne Rusije,<br />
koja se raspala 1917, jedna svesrpska država bi teško mogla opstati okružena katoličkim<br />
zemljama. (Gligorijević 1996, str. 441). Različit stepen samostalnosti i veština u korišćenju<br />
suprotnosti između velikih sila jesu određeni konkretnoistorijskim sklopom, tj. prisutnim<br />
alternativama izbora, i svešću o ugroženosti države i vladajućih snaga. Gotovo da je uvek<br />
početna lojalnost moćnim spoljnim silama bila uslov učvršćivanja pozicije i postupnog<br />
osamostaljivanja. Rano Pašićevo slavenofilstvo i kratkotrajna Titova prosovjetska politika bile<br />
su prelazne faze ka potonjem ideološkom i političkom osamostaljivanju. Izgleda da je Titova<br />
unutrašnja politika bila liberalna što su odnosi sa Sovjetskim Savezom bili hladniji. Unutrašnja<br />
politika bez sumnje utiče na spoljnu (ideološke i nacionalne sklonosti utiču na izbor<br />
međunarodnog oslonca), ali spoljna politika može imati i relativnu samostalnost i biti kadra da<br />
se pragmatizmom izdigne iznad manje ili više tvrdokornih unutarpolitičkih pogleda. Premda je<br />
pomenuti nesklad prisutniji kod manjih nego kod većih, samostalnijih država, u socijalističkoj<br />
Jugoslaviji spoljna politika nije bila nepopularna, već važan činilac integracije zemlje.<br />
U neravnopravnom hijerarhijskom svetskom poretku važe dvostruki standardi za male i velike,<br />
razvijene i nerazvijene, pobednike i poražene (Pečujlić 1994, str. 105). Diplomatska veština<br />
manjih zemalja je upućena na korišćenje pukotina i suprotnosti između velikih sila. Uslov<br />
uspeha je jasna predstava o realnim odnosima moći u svetu lišena krutih ideoloških standarda ili<br />
iluzija koje vode pogrešnim procenama. Titova spoljna politika bila je manje doktrinarna od<br />
unutrašnje. Od polovine 1949, kada je internacionalizovan sukob sa Staljinom, jugoslovenska<br />
diplomatija je samostalno izišla na međunarodnu scenu. Počeo je mukotrpan proces učenja<br />
kako da se ključni državni interesi i vlastita uverenja očuvaju pred moćnim blokovima.<br />
Komunisti nisu imali značajnog diplomatskog iskustva. Partija je napustila «herojski» princip u<br />
spoljnoj politici (ideološka doslednost, prkosni ponos i nepopustljivosti) i počela usvajati<br />
realpolitička načela koja diplomatsku doktrinu temelje na korišćenju suprotnosti u svetu, a ne<br />
na nepromenljivim ideološkim stavovima. Vrh partije, lišen iluzija o prijateljskom<br />
pokroviteljstvu moćnih sila, prilično rano je uočio da treba graditi vlastitu koaliciju, a ne tragati<br />
za moćnim spoljnopolitičkim osloncem. Koristeći lični ugled, Tito je uspešno radio na stvaranju<br />
nezavisnog bloka nesvrstanih država. U njegovoj diplomatiji preplitala se nesvakodnevna<br />
elastičnost, hazardni i smeli potezi, ali i harizma borca koji se uspešno odupirao Hitleru i<br />
Staljinu. Nužda ga je nagnala, a raznolikim iskustvom usavršeni instinkt političara odveo<br />
zapaženom samostalnom spoljnopolitičkom proboju, za koji su već početkom 1950-ih godina<br />
stvorene važne osnove (nezavisno stečena vlast, oružane snage, antifašistički ugled partije i<br />
države i harizma vođe unutar i van zemlje). Sklonost gipkoj i veštoj spoljnoj politici podudarila<br />
se sa povoljnim strukturnim sklopom doba. Sporazumom u Jalti 1945. Jugoslaviji je dodeljena<br />
uloga tampon države i značajnog strateškog jezička koji razdvaja blokove. Sa nestankom<br />
Sovjetskog Saveza iščezao je pomenuti povoljni položaj Jugoslavije. Tito je vešto koristio<br />
položaj Jugoslavije kao tampon zone, ali to ne znači da u nekoj drugoj situaciji ne bi mogao da<br />
iskaže spoljnopolitičko umeće, niti da je u svojoj ulozi bio nezamenljiv. Jednostavnije rečeno, u<br />
diplomatiji je Tito iskoristio ponuđenu istorijsku šansu. Tri glavne oblasti delovanja<br />
128
jugoslovenske diplomatije bili su (1) odnosi sa Sovjetskim Savezom i međunarodnim radničkim<br />
pokretom, (2) zapadnim silama i (3) nesvrstanim zemljama. Titov kurs krakteriše naizmenično<br />
vešto taktičko menjanje težišta akcije uz nepokolebljivo nastojanje na očuvanju nezavisne<br />
pozicije. Diplomatski uspesi jačali su ugled države i njenog predsednika što je višestruko<br />
uticalo na unutrašnju politiku.<br />
1. Tri krize u jugoslovensko-sovjetskim odnosima:<br />
1948-1955, 1957-1961, 1968-1970.<br />
Sve do sukoba sa SSSR-om 1948. Jugoslavija se u spoljnopolitičkim pitanjima nije bitnije<br />
razlikovala od lagera. Samopouzdanje partije i države koja je pružila krupan prilog antifašizmu<br />
i Titova smišljeno stvarana harizma, ali i lični ponos, bez sumnje su uticali na otpor Staljinu. U<br />
ratu je Tito gotovo isključivo sam održavao međunarodne veze nove Jugoslavije i bio ključna<br />
figura, a Britanci su u njemu, kao samostalnom komunisti, našli «ključ» problema (Petranović<br />
1995 b, str. 44). U razgovorima sa Čerčilom i Staljinom 1944. pokazivao je upornost i<br />
elastičnost, braneći strateške ciljeve uz taktičke ustupke. Moć mu je počivala na armiji koja je<br />
krajem rata brojala 800.000 naoružanih boraca, ali i prekaljenoj mreži partijskog kadra. Već<br />
početkom 1942. časopis Kominterne je direktivno naveo partizanski pokret u Jugoslaviji kao<br />
primer otpora celoj okupiranoj Evropi (Boffa 1985, II, str. 118). Po snazi i uticaju KPJ je<br />
krajem rata bila, iza sovjetske, najjača komunistička snaga. Staljin je visoko cenio njen ratni<br />
učinak, a nakon rata Tita je upadljivo izdvajao od ostalih komunističkih vođa. Po Dedijerovom<br />
svedočenju, Hruščov je Titu 1955. rekao da bi se i on odupro Staljinu da je kao i Tito imao<br />
trideset divizija. Odnosi sa SSSR-om bili su najvažniji segment komunističke jugoslovenske<br />
diplomatije, a ambasador u Moskvi prvi diplomatski predstavnik u inostranstvu. Odnosi sa<br />
SSSR-om, a u određenom smislu i cela spoljna politika, bili su zabran, oblast u koju se Titu<br />
niko nije mogao mešati. Njegova reč bila je odlučujuća. Uticao je na formiranje generalne linije<br />
spoljne politike i bitnih pretpostavki njenog ostvarenja, davao saglasnost na predloge MIP-a i<br />
izbor kadrova (Petković 1995, str. 16). U diplomatiji jeste, doduše, bilo više samostalnijih i<br />
obrazovanih ljudi nego npr. u vojsci, ali je i posebna partijska služba nadzirala rad<br />
diplomatskog osoblja. Odnosi sa SSSR-om bili su najdelikatniji. SSSR je bio jedina država za<br />
koju niko nije mogao ni predložiti ambasadora a da se prethodno ne savetuje sa Titom, koji je<br />
ovde zadržao neprikosnoveno pravo odlučivanja (Mićunović 1984, str. 35). Premda je stajala<br />
izvan lagera, bezbednost Jugoslavije zavisila je od snage socijalističkog bloka čak i u periodu<br />
najžešćih sukoba Beograda i Moskve. M. Nikezić je bio uveren da je Tito posle pomirenja sa<br />
Rusima imao i neku formalnu garanciju. Bio je osetljiv na SSSR, ali dodaje Nikezić, i majstor u<br />
vođenju stvari (Đukić 1990, str. 313). Po svedočenju P. Stambolića, Tito je 1960-ih godina<br />
tražio da se donese zakon (a ne dogovor) da Rusi ne mogu preletati SFRJ, nije dozvoljavao da<br />
ruski brodovi pristaju u naše luke, već im je pijaća voda nošena na pučinu (Mićunović 1984, str.<br />
82-83). Strogo je branio nezavisnost zemlje i strepeo od uvlačenja u lager, ali se uprkos tome od<br />
kraja 1950-ih u toku hladnog rata znalo na čijoj je strani Jugoslavija u slučaju globalnog sudara<br />
blokova. Zapovednici jugoslovenskih ratnih brodova nosili su zapečaćene koverte u kojima su<br />
bile naznačene luke u Sovjetskom Savezu u koje treba pristati u slučaju rata. Postupno jačanje<br />
ugleda u svetu, ali i veština taktiziranja omogućili su Titu da se trajno oslanja na Sovjetski<br />
Savez, ali i sačuva od hegemonije lagera.<br />
Raskid sa Staljinom 1948. bi trebalo posmatrati u široj međunarodnoj perspektivi i u sklopu<br />
dužeg procesa slabljenja boljševičkog jedinstva i unutrašnje homogenosti lagera sa Sovjetskim<br />
Savezom na čelu. U lancu dsezintegrativnih činilaca lagera Tito je bio samo jedna karika:<br />
trockisti, Tito, Nađ, Gomulka, Mao, Dubček, Valensa. Premda se opirao sovjetskoj hegemoniji,<br />
za Tita je, kao za svakog ubeđenog komunistu, bio neobično važan položaj u međunarodnom<br />
radničkom pokretu. U različitim razdobljima bio je na levici ili desnici ove grupacije. U<br />
komunističkom pokretu su se 1960-ih razlučile tri struje: Maova ultralevica, Hruščovljev centar<br />
i desnica koju je zastupao Tito (Deutscher 1979, str. 165). Mao je Hruščova optuživao da je<br />
«skriveni titoista», a uprkos destaljinizaciji koja je Titu dala za pravo, na njemu je trajno ostala<br />
129
senka revizioniste i desničara, etiketa koju su ostale komunističke partije povremeno<br />
oživljavale. Istini za volju ovaj status je Titu širio diplomatski prostor u nekomunističkom<br />
svetu, što je on obilno koristio.<br />
Po svemu sudeći, sukob iz 1948. bio je sovjetska greška koja je više štete nanela lageru nego<br />
Jugoslaviji. Bila je to akutna kriza jugoslovensko-sovjetskih odnosa, čija je prva posledica bio<br />
poraz Ždanovljeve grupe u sovjetskom vrhu, a kao trajni epilog Titovog odvajanja ostala je<br />
opasnost zaražavanja lagera težnjama za državnom nezavisnošću njegovih članica. Doduše,<br />
Tito je još u ratu počeo da neizazovno postupa po svome, van sovjetskih direktiva, ali odvajanje<br />
od lagera nije moglo početi dok nije učvršćena relativno nezavisna vlast (ojačana partija i<br />
organizovana vojska) i dok nije došlo do sovjetskog pritiska. Po novijim arhivskim<br />
istraživanjima Đ. Tripkovića, uzrok sukoba 1948. bile su razlike u gledanju na spoljnopolitičku<br />
poziciju Jugoslavije, a ne toliko razilaženja oko unutrašnjih politika dve zemlje. Još 1945. u<br />
Moskvi se osećala «hladnoća prema Jugoslaviji» zbog sve izraženije sklonosti Tita ka<br />
nezavisnim spoljnopolitičkim akcijama. Tito nije bio spreman da se potpuno podredi<br />
direktivama Moskve, već je želeo da sačuva i unapredi poziciju državnika koji suvereno vodi<br />
spoljnu i unutrašnju politiku Jugoslavije (razilaženja sa Moskvom oko Trsta, Maršalovog plana<br />
i Albanije 1945-48). Neposredni povod sukoba bila je Titova samostalna odluka januara 1948.<br />
da u Albaniju pošalje jednu diviziju. Staljin je to shvatio kao još jednu potvrdu Titovih namera<br />
da ojača poziciju Jugoslavije kao regionalne sile i uvuče lager u sukob sa Anglosaksoncima na<br />
jugu Balkana. To je bila kap koja je prelila čašu, pa su Sovjeti ocenili da je došlo vreme da se<br />
po Titu snažno udari i on primora na poslušnost (Tripković 1996, str. 92). Tito jeste, doduše,<br />
odustao od pomenute namere, ali je marta 1948. zabranio davanje podataka sovjetskim<br />
stručnjacima i jasno stavio na znanje da je prihvatio izazov okršaja sa Kremljom. Ideološkopolitičko<br />
otrežnjavanje od sovjetskih obrazaca nakon eruptivnog raskida bio je dugoročan<br />
proces opterećen protivrečnostima. Titova uloga u ovom zaokretu bila je krupna, uprkos tome<br />
što nikada nije pripadao liberalnoj struji u partiji i što je pridavao veliki značaj saradnji sa<br />
Sovjetskim Savezom. Odvajanje od Staljina kasnije je nazvao najtežom odlukom koju je u<br />
životu doneo. Pre sukoba odmerio je odnos snaga, a žestina otpora je na svim značajnim<br />
stupnjevima pripremljena i proverena. Prvih nekoliko meseci o sukobu su znali samo članovi<br />
Politbiroa, a o nameri da se ne popušta nije bio obavešten ni ministar inostranih poslova S.<br />
Simić, koji je čak krajem maja 1948. insistirao na jugoslovenskom izvinjenju povodom<br />
sovjetskih kritika, dok je Tito naložio da se izrazi samo «žaljenje» (Tripković 1996, str. 96).<br />
Marta 1948. pre Đilasovog polaska u Budimpeštu, Tito mu je sugerisao: «Znaš, ako Vorošilov<br />
traži da razgovara sa tobom – razgovaraj. Može to biti od koristi. Ali nemoj da se ponižavaš«<br />
(Đilas 1994, str. 87). Osećajući snagu svog ratnog učinka i vojno-partijskog oslonca, Tito je<br />
odlučno prihvatio izazov sukoba, ali je ipak nakon toga upozoravao saradnike da treba polako, a<br />
ne naglo okretati svest u zemlji. I bez Tita bi, verovatno, došlo do otpora, možda i sukoba<br />
uspešnog, ali da se Tito priklonio Moskvi rasulo i demoralizacija bili bi neizbežni (Đilas 1990,<br />
str. 48). O Titovoj presudnoj i zagonetnoj ulozi svedoče i pogrešne prognoze dobro<br />
obaveštenog Forin ofisa, koji dugo nije verovao u ozbiljnost sukoba KPJ i SKP(b), a još manje<br />
da je Tito bio rešen da ide do kraja u odbrani svog stava (Tripković 1996, str. 98). P. Stambolić<br />
drži da je Titova uloga 1948. bila odlučujuća, a Đilas svedoči da je Tito bio rešen čak i na<br />
oružani otpor govoreći: «Poginuti na svojoj zemlji... Bar uspomena ostaje» (Đilas 1994, str.<br />
96). Da li je fanatizam bio u senci realistične procene odnosa snaga između blokova i da li je<br />
Tito još u jesen 1948. sračunato očekivao američku pomoć, kako navodi Đilas? Protivno ovoj<br />
Đilasovoj oceni, Bekić na osnovu britanske i američke ahivske građe, zaključuje da se Tito<br />
sporije i teže od ostalih članova Politbiroa ( naročito od MIP-a) odlučivao na saradnju sa<br />
Zapadom, pa se čak u prvo vreme posle sukoba i izjašnjavao protiv nje, «jer to ne odgovara<br />
liniji oslonca na napredne snage» (Bekić 1988, str. 55-56 i 77). Izlazak iz međunarodne<br />
izolacije je za diplomatiju bio mukotrpan zadatak, a sam Tito je dugo oklevao da se sukob sa<br />
SSSR-om iznese pred OUN (Bekić 1988, str. 82). U jesen 1949. opasnost od intervencije lagera<br />
bila je akutna, pa je Tito na zatvorenom ručku na manevrima JNA u Šumadiji, ističući<br />
dramatičnost situacije, rekao: «Možda ja neću doživeti da pobedi istina... Ako mi to drugovi ne<br />
130
doživimo, ostavljam Vam u amanet: ne dopustite da Vas bilo šta pokoleba, nastavite borbu i ne<br />
žalite žrtve» (Bekić 1988, str. 81-82).<br />
Juna 1948. V kongres KPJ je ojačao autoritet Tita, njegovih najbližih saradnika, ali i vlast<br />
Politbiroa, a naročito Sekretarijata CK. U odvajanju od lagera najpre je trebalo izmeniti svest<br />
jezgra sistema – partije, ali postupno zbog straha od raskola partije. Već u drugoj polovini 1948.<br />
reorganizuje se partijska propaganda. Oktobra 1948. Politbiro uvodi Istorijsko odeljenje CK da<br />
pripremi građu o istoriji KPJ. Januara 1949. istorija KPJ uvedena je kao poseban kurs u<br />
jednogodišnje partijske škole. U isto vreme Agitprop izdaje direktivu da u tečaj «razvoj partije»<br />
treba, pored sovjetskog, uključiti i jugoslovensko iskustvo. Februara 1949. osniva se u<br />
Beogradu Institut društvenih nauka da priprema partijske kadrove iz marksizma-lenjinizma, tj.<br />
da razvija marksizam i primenjuje ga u skladu sa osobenostima svog društva. Kritika sovjetskog<br />
režima bila je važna osnova spoljnopolitičke doktrine, ali nikada nije prešla u otvoreni<br />
revizionizam, što bi verovatno više odgovaralo poboljšanju odnosa sa Zapadom. Na V kongresu<br />
KPJ Đilas je napao jugoslovenske trockiste, koji su 1930-ih širili laži o SSSR-u i Staljinu, dve<br />
godine kasnije jugoslovenski komunisti, predvođeni Đilasom, razvili su kritiku sovjetskog<br />
sistema oslanjajući se na Trockog i njegove pristalice. Bilo je zapadnih posmatrača koji su<br />
zaključivali da se jugoslovenski komunisti posle razlaza sa Staljinom vraćaju Trockom<br />
(Johnson 1972, p.113) Trocki se u KPJ nije mogao rehabilitovati jer bi to značilo<br />
sankcionisanje frakcionaštva. I za KPJ i za Trockog u SSSR-u vladala je birokratska kasta koja<br />
se odvojila od proletarijata i zavladala njime. Međutim, Trocki je do smrti poricao da je u<br />
SSSR-u na delu kapitalizam; govorio je, doduše, da je staljinizam termidor, ali ne i<br />
kontrarevolucija. SSSR je i dalje radnička država iako deformisana. Staljin je izdao revoluciju,<br />
ali je nije srušio. Jugoslovenska kritika staljinizma bila je drugačija. Đilas je pisao o državnom<br />
kapitalizmu u SSSR-u, Kardelj o «birokratskom despotizmu», a ostali su se utrkivali u<br />
dokazivanju da SSSR nema veze sa socijalizmom. U horu kritike staljinizma Tito je bio budan,<br />
oprezan. Na Plenumu CK KPJ juna 1951. ogradio se od žestokih Đilasovih ocena SSSR-a,<br />
upozoravajući da Đilasov članak ne treba prorađivati kao primer stava o sovjetskoj praksi: «Mi<br />
moramo vrlo oprezno prilaziti svim tim raznim pitanjima. Jedna je stvar kada mi diskutujemo i<br />
govorimo o tome da tamo ništa ne valja, a druga kad to napišemo kao dokument, kao teorijski<br />
marksističko-lenjinistički dokument u kome hoćeš da analiziraš situaciju u jednoj zemlji u kojoj<br />
ne znamo kako je sada» (Sednice CK KPJ 1985, str. 616-617). Zbog ovog i sličnog opreza<br />
Sovjeti kasnije nisu Tita ubrajali u ekstremiste.<br />
Sovjetski pritisak na Jugoslaviju trajao je sve do Staljinove smrti, premda je, izgleda,<br />
najubedljivije gledanje da su Sovjeti odustali od invazije na Jugoslaviju još 1951, kada su SAD<br />
odlučile da intervenišu u Koreji. Iako su američki analitičari cenili da je sovjetski napad na<br />
Jugoslaviju 1951. «ozbiljna mogućnost», sa izbijanjem Korejskog rata maja 1950. «Beogradu je<br />
laknulo», jer je bilo jasno da napad na Jugoslaviju bar privremeno ne dolazi u obzir (Bekić<br />
1988, str. 133). Staljin je rešio da se «imperijalistički lanac» razbije u Koreji koja je trenutno<br />
ocenjena kao «slabija karika» od Balkana. Kada su nekoliko meseci docnije prosovjetske<br />
severnokorejske trupe snažno uznapredovale, porasla je zabrinutost i u Beogradu, pa su<br />
jugoslovenski i američki analitičari počeli dnevno menjati procene o izgledima Jugoslavije u<br />
odbrani od slične tenkovske invazije (Bekić 1988, str. 168). Želeći da izbegne i najmanji povod<br />
u provociranju Staljina, ali i podozrivost Zapada, jugoslovenska diplomatija je u UN oprezno<br />
podržavala komuniste Severne Koreje što je jačalo rezerve Zapada prema Titu. Neiskusna<br />
diplomatija sa opreznim Titom na čelu, lavirala je između podrške ideološki srodnom pokretu i<br />
saradnje sa Zapadom. U periodu ovih velikih napetosti i iščekivanja Tito se razboleo. U proleće<br />
1951. operisan je od žuči i oporavljao se tri meseca. Đilas se seća da je Titova bolest još više<br />
učvrstila jedinstvo vrha.<br />
Još pre Staljinove smrti u Kremlju se došlo do zaključka da se Tito ne može skinuti s vlasti, da<br />
je njegova pozicija čvršća nego što je bila ranije, a da približavanje Jugoslavije Zapadu, i<br />
naročito mogućnost uključenja u NATO, ugrožava vitalne sovjetske interese (Tripković 1994,<br />
str. 121). Sve dok je Staljin bio na vlasti, politika prema Jugoslaviji nije se mogla promeniti<br />
zbog snažne lične note sukoba, ali odmah nakon njegove smrti sovjetska diplomatija je<br />
131
procenila da novom politikom treba sprečiti Titovo zbližavanje sa Zapadom. Već u leto 1953.<br />
predložena je razmena ambasadora, oslabila je baražna propaganda, 1954. sklapaju se prvi<br />
ekonomski sporazumi, a 29.11.1954. u amabasadi FNRJ u Moskvi Hruščov diže čašu u zdravlje<br />
«druga Tita». Sredinom 1954. KP SSSR-a je zaključila da je u Jugoslaviji socijalizam, a krivica<br />
za sukob svaljena je na Beriju. Molotov je oprezno upozoravao da na obema stranama mora biti<br />
samokritike, dok je Tito na to hladno odgovarao (Boffa 1985, II, str. 370). Sovjeti su iz<br />
vojnostrateških razloga više žurili sa pomirenjem nego Tito. Polovina 1954. obeležena je<br />
globalnom aktivnošću Zapada da u sklopu političke strategije «containment» (zaprečavanje)<br />
vojnopolitičkim paktovima okruži čitav sovjetski lager. Osim Balkanskog pakta, Pentagon je<br />
spremao novu odbrambenu strukturu na Pacifiku, Japan je počeo da se ponovo naoružava,<br />
Turska je sklopila savez sa Pakistanom i nastojala da u srednjoistočni vojni savez uvuče Irak i<br />
Jordan. Otuda je zanimljiva žurba Moskve u ovom periodu da, pomirenjem sa Titom, neutrališe<br />
barem balkansku kariku «čeličnog lanca» koji je pretio lageru (Bekić 1988, str. 610). U<br />
jugoslovenskom vrhu od ovoga doba počinje podvajanje na one koji su sa zebnjom prihvatali<br />
pregovore sa Rusima, strahujući da će se zaustaviti jugoslovenski razvoj socijalizma, i one koji<br />
su to pomirenje prihvatali sa olakšanjem. Bilandžić tvrdi da je ovog podvajanja bilo sve do<br />
smrti Brežnjeva. Sukobi pomenutih struja okončavani su kompromisima i ustupcima. Sam Tito<br />
je često bio enigma jer je «skrivao karte». Sasvim je sigurno da je na SSSR gledao kao na<br />
stožer svetskog socijalizma i važan međunarodni oslonac Jugoslavije. Pri tome treba odvajati<br />
objektivnu ulogu «titoizma» kao virusa lagera od Titovog prilično postojanog subjektivnog<br />
komunističkog opredeljenja. Kritikujući jugoslovenski vrh, kasniji sovjetski rukovodioci, po<br />
pravilu, su izuzimali Tita ne samo zbog njegovog međunarodnog ugleda već i otuda što su znali<br />
da je «tvrđi» od Kardelja i drugih. Dok je Nikezić izričito tvrdio da su odnosi sa SSSR-om bili<br />
Titov rezervat, Tepavac svedoči da je on o tome često raspravljao sa saradnicima. I Stambolić<br />
tvrdi da se sa Titom moglo slobodnije govoriti o SSSR-u, ali tek posle pada Rankovića. U<br />
taktičkom pogledu položaj Jugoslavije na Zapadu nije jačala gola distanca od SSSR-a već i<br />
određena blizina Moskvi (jer nismo bili prepušteni sebi samima). Po Tepavcu, Tito je osećao<br />
nijanse unutar polarizacije blokova, pa je oprezno upozoravao da se sa antisovjetizmom ne<br />
predozira ni unutar zemlje niti u spoljnoj politici. S druge strane, Tito je u nekim kriznim<br />
situacijama, kao 1951, namerno zaoštravao odnose sa SSSR-om da bi se održala zapadna<br />
pomoć (Bekić 1988, str. 315-316). Tako je početkom 1952. otklonjen diskretni Staljinov<br />
nagoveštaj za normalizaciju odnosa jer bi to značilo obustavljanje zapadne pomoći,<br />
modernizacije JNA i funkcionisanja privrede. Bekić drži da nije preterana ocena da je početkom<br />
1950-ih, osim dve super-sile, samo Jugoslavija mogla slobodno birati kako će glasati u OUN.<br />
Bilo je to postignuće kog se Tito nije lako odricao.<br />
Izgleda da je Sovjetima normalizacija sa Titom trebalo da pomogne u obnovi jedinstva lagera<br />
na novoj elastičnoj, a ne više na staroj krutoj dominaciji. To je trebalo da ojača sovjetski ugled<br />
u nekomunističkom svetu i prestiž u Africi i Aziji. Već u jesen 1954. Hruščov je predložio novi<br />
sovjetsko-jugoslovenski sporazum koji bi se temeljio na tome da je SSSR raščistio sa Berijom,<br />
a SKJ sa Đilasom. Na ovu ponudu Tito je reagovao oprezno, ali je još godinu dana ranije<br />
energičnom pretnjom Trstu smišljeno nagoveštavao nezavisnost od Zapada. Obuzdavanje<br />
antisovjetizma i kritike partijskog birokratizma govorilo je o pomirljivijem kursu prema SSSRu,<br />
ali su zapadni posmatrači s pravom zaključivali da pravog izmirenja između ortodoksije i<br />
jeresi na osnovama ravnopravnosti ne može biti (Halperin 1957, S. 295). Raširene ocene da je<br />
Hruščovljeva poseta Beogradu juna 1995. bila trijumf jugoslovenske diplomatije nisu bile<br />
lišene preterivanja. Zbog delikatnog položaja Jugoslavije između blokova Tito je nagovestio<br />
«da ćemo se sresti pred očima celog sveta, jer nemamo šta da krijemo». Strana štampa je<br />
beležila da je Tito dočekao Ruse drugarski, saslušao govor Hruščova u kom su kao krivci za<br />
prekid odnosa označeni Berija, Abakumov i drugi(a ne Staljin koji tada još uvek nije bio<br />
osuđen), namračio se i nije otpozdravio. Na aerodromu se zbila protokolarna senzacija,<br />
incident, Hruščovljeva lična blamaža i sl., beležila je strana štampa (Halperin 1957, S. 318-322,<br />
Bekić 1988, str. 706-707). New York Times je ovaj događaj nazvao «sovjetskom Kanosom», s<br />
tim što je sada papa došao kralju, a ne kralj papi, i zaključio. «Sastanak je naravno, pre svega,<br />
132
golema osobna pobjeda maršala Tita i kao šefa jugoslovenske države i kao komunističkog<br />
vođe» (Bekić 1988, str. 707). U stvarnosti, senzacije nije bilo. Doček jeste bio, doduše, uzdržan,<br />
ali protokolarnog incidenta nije bilo, posvedočio je P. Stambolić, član jugoslovenske delegacije<br />
na dočeku, piscu ovih redova aprila 1996. Pomenuta zapadna tumačenja svedoče o<br />
senzacionalističkom precenjivanju i priželjkivanju Titovog otpora SSSR-u, tražeći napetosti i<br />
gde ih nije bilo. U celini uzev, Tito je bio dublje vezan za Sovjetski Savez (snagom ličnog<br />
opredeljenja i geopolitičkim položajem države) i manje jeretik nego što se to većini zapadnih<br />
posmatrača činilo. Kada je Hruščov u Beogradu pominjao Titu sumnje u njegovo opredeljenje<br />
Tito je spontano uzvratio: «Ne bi mene ni đavo naterao da idem ka nekom drugom sistemu. Ja<br />
sam se celog života borio za komunizam, za socijalizam... nisam ja za pare bio revolucionar»<br />
(Bekić 1988, str. 721). Ipak je vešto održavao utisak o vlastitoj potpuno nezavisnoj poziciji, što<br />
je davalo elastičnost spoljnoj politici. S druge strane pre posete Beogradu Hruščov je u Kini<br />
1954. usaglasio gledanje na Jugoslaviju, a maja 1955. sklopljen je vojni pakt svih kominističkih<br />
država – Varšavski sporazum. Tek tada je učinjen izvestan ustupak Jugoslaviji. Bila je to serija<br />
poteza da se ojača međunarodni položaj SSSR-a, pa je otuda greška posmatrati Hruščovljevu<br />
posetu Beogradu kao «put u Kanosu». Bio je to pokušaj da se disciplinuje Istočna Evropa i<br />
ujedini lager prema kom je Tito bio oprezan (Auty 1969, p. 173).<br />
Kao ubeđeni komunist, Tito je u spoljnoj politici vodio računa o mestu SKJ unutar<br />
međunarodnog radničkog pokreta. Ni unutar komunističkog pokreta proleterski<br />
internacionalizam nije istisnuo diplomatske manevre. Isak Dojčer je 1960. zapazio da je<br />
komunistički pokret podeljen na tri različite struje: Maovu ultralevicu, Hruščovljev centar i<br />
Titovu desnicu. Levica nije verovala u mogućnost popuštanja hladnog rata, Hruščova je<br />
optuživala za «previše diplomatije, a premalo revolucije i komunizma», a Tita, Gomulku i<br />
Toljatija nazivala revizionistima u službi imperijalizma. Hruščov se zalagao za izvesnu meru<br />
razoružanja i donekle podržavao Titovu nesvrstanu politiku, dok je Tito bio za miroljubivu<br />
saradnju sa svim zemljama i za razoružanje. «Ravnoteža straha» od nuklearnog rata, koji bi<br />
slučajno i iznenada mogao pretvoriti planetu u ruševine jačala je moralni ton Titove politike<br />
razoružanja. Mao je želeo da lagerska politika «dobije zube» i bude čvršća. Hruščov je bio za<br />
elastičniji pritisak na komunističke partije, dok Tito nije želeo da se liši teško izborene<br />
nezavisnosti. Spoljna politika socijalističkih država nije mogla ignorisati komunistički<br />
internacionalizam, ali je ova vrsta nadržavne solidarnosti različito shvatana.<br />
Od smrti Staljina, pa sve do do pada Hruščova sovjetska spoljna politika bila je izložena<br />
protivrečnim pritiscima i otuda manje stabilna i predvidljiva nego u periodu Staljina i<br />
Brežnjeva. Hruščov je pokušao da zauzme srednji položaj između Maoa i «revizionista»,<br />
između osude revizionizma, težnje za monolitnim lagerom i «poštovanja različitih puteva u<br />
socijalizam» kako je zapisano u Beogradskoj deklaraciji 1955, koja je bila krupan proboj<br />
staljinističkog shvatanja proleterskog internacionalizma. U pukotini između Pekinga i Moskve<br />
Beograd je našao kolebljiv i nesiguran prostor izbegavanja uvlačenja u lager. U sklopu tog<br />
napora izbila je druga kriza jugoslovensko-sovjetskih odnosa 1957-1961. Odmah posle smrti<br />
Staljina izbila je kriza u lageru sa nemirima u Čehoslovačkoj i Berlinu 1953. i otporom Mađara<br />
1956. Hruščovljevo javno optuživanje Staljina i rehabilitacija Tita podstakli su nove nemire u<br />
lageru. To je donelo nove teškoće jugoslovenskoj spoljnoj politici. Kominform je raspušten<br />
1956, a juna iste godine Tito je trijumfalno posetio SSSR (gde je proveo 21 dan), a u mauzoleju<br />
Lenjina i Staljina položio venac samo Lenjinu (što svaka delegacija nije bila u stanju da učini).<br />
U jeku mađarskih zbivanja Hruščov dolazi na Brione, traži podršku od Tita jer ne može<br />
dozvoliti da se «probije front u lageru», a Zapad baš sada na tome radi. Tito je bio u dilemi.<br />
Video je da ne može pomoći Nađu, a svojim protivljenjem nije hteo da ugrožava Hruščovljev<br />
antistaljinistički kurs. Najpre je osudio sovjetsku intervenciju u Mađarskoj kao štetnu, a zatim u<br />
govoru u Puli od 11.11.1956. isti čin ocenio kao manje zlo koje sprečava trijumf reakcije u<br />
Mađarskoj. «Pravda» je ovo prenela kao Titovu podršku, što je blamiralo Tita kod ostalih<br />
socijalističkih zemalja i na Zapadu (Auty 1969, p. 180 Wilson 1979, p. 105). Bio je to<br />
kompromis koji nije zadovoljio Zapad ni Mađare. Varšavskom paktu pretila je erozija koju je<br />
začeo Tito i Zapad je računao sa tim. Nakon mađarskog ustanka januara 1957. Hruščov je,<br />
133
uzmičući pred domaćim staljinistima i uočavajući rizik od nagle destaljinizacije govorio da<br />
«smo svi mi staljinisti, po doslednosti u borbi za komunizam i nepomirljivosti protiv klasnog<br />
neprijatelja, kao što je to bio Staljin, koji je ceo život posvetio pobedi radničke klase i<br />
socijalizma». Ove njegove čuvene rečenice trebalo je da zaustave jeretike u Poljskoj i<br />
Jugoslaviji (Deutscher 1985. str. 80, Mićunović 1977, str. 217), a kada je 1958. ubijen Nađ bilo<br />
je to otvoreno upozorenje otpadnicima od lagera. Tito je izbegavao da zaoštrava odnose sa<br />
Rusima: marta 1956. savetovao je jugoslovenskog ambasadora da se s Rusima ne sukobljava,<br />
ali da im i ne popušta, jula 1957. šalje Hruščovu lovačko oružje, a mesec dana kasnije ga u<br />
Bukureštu podržava posle sukoba u sovjetskom vrhu i uklanjanja Molotova (Mićunović 1977,<br />
str. 342). Spoljna politika je prilično vešto balansirala između Istoka i Zapada štiteći nezavisan<br />
položaj. Oktobra 1957. Jugoslavija priznaje DR Nemačku, što jača rezerve Zapada, novembra<br />
1957. Tito ne ide u Moskvu na proslavu četrdesetogodišnjice Oktobra (a Rusi uzvraćaju time<br />
što na VII kongres SKJ 1958. stižu samo kao posmatrači). Rezerve i sumnje Rusa rastu, u istom<br />
periodu Tito podržava Alžir i remeti odnose sa Francuskom, kasnije opet, zbog podrške<br />
Arapima, rastu rezerve SAD itd. Nije uvek bilo moguće uspostaviti ravnotežu između<br />
pogoršanja odnosa sa Sovjetskim Savezom i poboljšanja odnosa sa SAD i Zapadom. Bila je to u<br />
hladnom ratu prilično rizična klackalica nezavisne politike (naročito u ekonomiji i vojnoj<br />
bezbednosti zemlje) koja je u osnovi uspešno savlađivana. Trebalo je prilično veštine i<br />
elastičnosti da se odoli pritisku uvlačenja u lager kada je većina komunista u svetu držala da<br />
onaj ko u svemu ne podržava SSSR objektivno služi kapitalizmu. U ovom periodu jedino je<br />
SKJ odbila da potpiše Deklaraciju 12 komunističkih partija kojom se potvrđuje dominacija KP<br />
SSSR-a u lageru; Hruščov je ponavljao da Jugoslavija nema prava na politiku nezavisne<br />
miroljubive koegzistencije jer su u njoj na vlasti komunisti i za nju važe druga pravila nego za<br />
Indiju ili Tursku.<br />
Od 1957. do 1961. traje druga kriza jugoslovensko sovjetskih odnosa koja nije bila tako akutna<br />
kao prva. Počelo je novembra 1957. Titovim izostankom na proslavi Oktobra u Moskvi, a pravi<br />
uzrok je bio nacrt novog programa SKJ, koji su Sovjeti aprila 1958. odbacili, a Jugosloveni ga<br />
desetak dana kasnije ispravljenog i dopunjenog opet dostavili Moskvi. Tito je Moskvi referisao,<br />
ali nije popuštao, što je navelo Suslova da opet odbaci program SKJ, ističući da sve partije «idu<br />
u nogu, a Jugosloveni idu suprotno» (Mićunović 1977, str. 431). Hruščov je izričito tvrdio da je<br />
za novu krizu kriv novi program SKJ (Mićunović 1977, str. 502), koji je «Pravda» jula 1958.<br />
napala kao «koncentrisani izraz savremenog revizionizma», a «savremeni revizionisti<br />
ispunjavaju ulogu agenta monopolističke buržoazije». Tito je opet osuđen kao renegat i<br />
«trojanski konj imperijalizma». Bio je to glas Hruščova i Maoa, ali jezik Staljina – pisao je<br />
pronicljivi analitičar Isak Dojčer. Hruščov je bio uveren da bi se lager raspao da su i drugi<br />
sledili SKJ. Moskva je obustavila kredite Jugoslaviji, ali je 1959. stigla nova tranša od SAD,<br />
uprkos Titovoj kritici NATO imperijalizma (Campbell 1967, p. 44). Rusi su Tita optuživali<br />
ybog pretenzije na hegemoniju u međunarodnom radničkom pokretu, a Tito je uzvraćao da<br />
treba o svemu mirno raspravljati bez javnog sukobljavanja. Povremeni sovjetski pritisci(nakon<br />
uklanjanja ibeovaca) učvršćivali su jedinstvo SKJ buđenjem antistaljinizma i jačali Titov<br />
autoritet. Trebalo bi dodati da je u ovom periodu, premda i dalje doktrinarna, Hruščovljeva<br />
spoljna politika bila pragmatičnija od Staljinove. On je u Moskvi 1956. govorio Titu da je<br />
sukob 1948. izmišljen («sami smo izmislili konflikt i sami smo u njega poverovali»). Lazar<br />
Kaganovič je izrazio uverenje da će lenjinistička shvatanja obeju partija omogućiti da «rane»<br />
stvorene razlazom «brzo zarastu», a Tito je imao razloga da se oseća pobednički i to mu je<br />
očigledno godilo (Borozan 1997, str. 113). Važniji od Titovog trijumfa bio je sovjetski<br />
pragmatizam. Titu je, naime, savetovano da ne prekida odnose sa Zapadom jer «sadašnji<br />
međunarodni položaj Jugoslavije valja iskoristiti za jačanje socijalizma kao zajedničkog opšteg<br />
cilja» te da i dalje treba koristiti kapitalističke kredite i pomoć (Borozan 1997, str. 106). U<br />
jugoslovenskoj ekvidistanci i Sovjeti su tražili vlastitu računicu.<br />
U protivrečnim međunarodnim odnosima hladnog rata željena idealna ekvidistanca Jugoslavije<br />
nije se uvek mogla dosledno ostvariti. Američki ambasador u Jugoslaviji 1964-68 D. Vilson je<br />
u svojoj knjizi zabeležio da je krajem 1950-ih Tito prvi put izgubio osećanje ravnoteže između<br />
134
Istoka i Zapada (Wilson 1979, p. 130). Krajem 1959. Hruščov najavljuje detant, 1960. posećuje<br />
SAD i kritikuje kineski avanturizam. Sa jačanjem napetosti između Kine i SSSR-a otopljavaju<br />
odnosi SSSR-a i Jugoslavije. SAD obustavljaju, a Rusi obnavljaju kredite Jugoslaviji. Kinezi<br />
kritikuju sovjetski detant, a Kardelj 1960. objavljuje knjigu «Socijalizam i rat», gde osporava<br />
kinesku, a podržava sovjetsku doktrinu o ratu i miru (oružana revolucija nije nužan put u<br />
socijalizam). Ipak KP SSSR-a još nije bila spremna na veliki raskol sa NR Kinom pa je na<br />
konferenciji komunističkih partija u Moskvi novembra 1960. opet osuđen jugoslovenski<br />
revizionizam.<br />
U sukobu koji je buknuo 1961. između sovjetskih i kineskih komunista Tito je stao na stranu<br />
Hruščova. U isto vreme se u Beogradu održavao samit nesvrstanih, čiji su zaključci bili bliži<br />
sovjetskoj nego američkoj i kineskoj politici. Posle 22. kongresa KP SSSR-a oktobra 1961, koji<br />
je otvorio drugu fazu destaljinizacije uklanjanjem Staljinovog tela iz Lenjinovog mauzoleja,<br />
jačaju jugoslovensko – sovjetski odnosi. Na istom kongresu Hruščov je napao albanske<br />
komuniste, a Ču En Laj je neslaganje sa Hruščovljevim antistaljinizmom demonstrirao<br />
polaganjem venca na Staljinov grob. Moskva je veličala Lenjina kao začetnika miroljubive<br />
koegzistencije, a Peking ga je slavio kao nepomirljivog borca protiv imperijalizma. Kineska<br />
delegacija se vratila u Peking pre kraja kongresa, a Amerikanci su bili zatečeni rascepom u<br />
lageru. Tek pet godina kasnije, kada se pokazalo da sukob nije prolazan, američki sovjetolog<br />
Bžežinski će prihvatiti Dojčerovu ocenu iz 1963. da je sukob dve velike sile nalik raskolu<br />
između istočnog i zapadnog hrišćanstva. Hruščov je prihvatio miroljubivu koegzistenciju, a<br />
kinesko podsticanje revolucije u nerazvijenom svetu odbacio je kao hazard očajnika. Posledica<br />
sovjetskog zaokreta je gašenje revolucionarnog talasa u Aziji, Africi i Latinskoj Americi i rast<br />
aktuelnosti politike nesvrstanosti. Moskva je oprezno lavirala između maoističkog dogmatizma<br />
i titoističkog revizionizma, a Tito je plovio između sovjetske Scile i kineske Haribde (koja je<br />
pretila da se ušanči u Tirani i Bukureštu). U tim okolnostima, već septembra 1962, predsednik<br />
sovjetske države Brežnjev stiže u Beograd, a krajem iste godine Tito je u Moskvi. Novembra<br />
1962. izbija Kubanska kriza, Tita u Moskvi dočekuju sa ovacijama, a Peking ga obasipa<br />
najgorim pogrdama. Hruščov je, pozdravljajući Tita, konstatovao da je opasnost od<br />
revizionizma praktično nestala, a da je dogmatizam postao glavna opasnost. Nije bilo teško<br />
uočiti da je u komunističkom pokretu došlo do značajnog prestrojavanja koje je oštroumni<br />
Dojčer, decembra 1962. ocenio kao pokušaj da se koalicija «levog centra» (tj. savez Hruščov-<br />
Mao) zameni koalicijom «desnog centra», kojom je trebalo obuzdati maoizam. Hruščov je bio<br />
uveren da mu je ideološko savezništvo sa Kinezima ograničavalo diplomatski manevar u<br />
vođenju elastičnije i miroljubivije spoljne politike (Deutscher 1977, str. 200). Tito se morao<br />
prilagođavati promenama odnosa između velikih sila, ali je nove situacije koristio da ojača<br />
vlastiti položaj. U ovom periodu uočljiva su dva toka jugoslovenske spoljne politike: izmirenje<br />
sa Sovjetskim Savezom i nastojanje Tita da učvrsti položaj lidera nesvrstanih zemalja. Premda<br />
još donekle nesigurni, bili su to zvezdani časovi jugoslovenske diplomatije.<br />
Njihova važna pretpostavka bili su stabilni odnosi sa Sovjetskim Savezom. Kada se decembra<br />
1962. Tito – simbol revizionizma - obratio Vrhovnom sovjetu, bio je impresioniran<br />
dobrodošlicom i ovacijama. Trijumf je bio veći jer je podršku stekao samostalnošću, dok su se<br />
drugi trudili da to ostvare poniznom poslušnošću. Nije se ustručavao da odgovori sovjetskom<br />
otvaranju, ali je zadržao rezerve kao 1955. i 1957. Istakao je da Beograd nema bitnih promena<br />
u politici i da naginje prijateljstvu sa svima, ali je u zaključcima SKJ iz 1962, posle posete<br />
SSSR-u, stajalo i upozorenje o potrebi «isterivanja antisovjetizma iz glava naših kadrova»<br />
(Nenadović 1989, str. 27). Sukob NR Kine i SSSR-a je ojačao prestiž Jugoslavije u Istočnoj<br />
Evropi. Kineski delegat je izviždan kada je jula 1963. na kongresu istočnonemačkih komunista<br />
napao Jugoslaviju. Rezultat prevazilaženja duge krize u odnosima sa SSSR-om bio je niz<br />
sporazuma o tehničkoj saradnji, kreditima i trgovini sa istočnom Evropom, što je ublažilo<br />
mnoge jugoslovenske probleme. Odnos izvoza i uvoza sa Istočnom Evropom, je 1963. bio 27%<br />
prema 23% 1964. 35% prema 29%, a 1965. 42% prema 29% (Cit. prema Campbell 1967, p.<br />
60). Izgleda da je godina 1963. bila vrhunac Titovog dotadašnjeg ugleda. Od leta 1944. Tito<br />
nije tako simultano podjednako dobro prihvatan od Istoka i Zapada. Hruščov je u Jugoslaviji<br />
135
1963, a krajem iste godine Tito je kod Kenedija u SAD, nesvrstani su sve brojniji, a Tita ističu<br />
kao jednog od tri najznačajnija lidera. Sa svim susedima dobri su odnosi izuzev Albanije. Sa<br />
padom Hruščova oktobra 1964. okončana je važna i karakteristična etapa u jugoslovenskosovjetskim<br />
odnosima. Po Stambolićevom svedočenju, Tito je više puta sa žaljenjem govorio o<br />
padu Hruščova. Brežnjev nije izmenio odnos prema Kini i Zapadu što je Titu olakšalo nastavak<br />
politike balansa između Istoka i Zapada i prilagođavanje spoljne politike ekonomskim<br />
interesima države.<br />
Stanje u međunarodnom radničkom pokretu bila je važna determinanta spoljne politike<br />
ubeđenog komuniste Josipa Broza. Do kraja života bilo mu je neobično stalo do ugleda u krilu<br />
levice. Sukob NR Kine i SSSR-a, latentan ili otvoren otpor Moskvi unutar lagera i evropske<br />
levice širili su ili sužavali Titov manevarski prostor, dozirano približavanje Moskvi ili posrednu<br />
ili otvorenu kritiku sovjetskog hegemonizma. Kolebanje jugoslovensko-sovjetskih odnosa,<br />
smena sukoba, kriza, nepoverenja, zatišja i euforičnih izjava o proverenom prijateljstvu počivali<br />
su, s jedne strane, na zebnji vrha SKJ od nasilnog uvlačenja u lager i povremeno oživljavanog<br />
sovjetskog nepoverenja u revizionističkog otpadnika, s druge. O tome svedoči sumarna<br />
Brežnjeva ocena Jugoslavije iz septembra 1968, koju prema češkim izvorima, navodi Z.<br />
Vuković: «Jugoslavija je zemlja koju ostavljamo na miru narednih 10-15 godina. Zbog odnosa<br />
sa nizom azijskih i afričkih zemalja. U osnovi, Jugoslavija ne vodi zapadnu politiku i politika<br />
koju vodi će se razbiti njoj o glavu. Nije ni u jednom bloku, ali kada joj zapreti, ona je sa nama.<br />
Vreme će učiniti da se stvore povoljnije prilike za sređivanje situacije u Jugoslaviji. Slabosti se<br />
ogledaju u jugoslovenskoj partiji, u kojoj deluju najrazličitije snage, u kojoj se gubi klasni<br />
karakter, intelektualci i drugi ljudi sa Zapada su vrlo glasni. Reorganizacija je grč u kome se<br />
nalazi Partija. Privredna situacija je sve teža, to se naziva privrednom reformom. Iz te situacije,<br />
iz tog ćorsokaka Jugosloveni neće moći izaći. Samoupravljanje je zabluda i sve više gubi u<br />
narodu. Ugled partije i socijalizma sve više padaju zbog tih slabosti u samoupravljanju.<br />
Nezadovoljstvo u narodu je veliko, nezaposlenost takođe. Ličnost Tita i njegov autoritet je<br />
osnovni element koji ne da da se dira u Jugoslaviju» (Vuković 1989, str. 222). Sovjeti su izvor<br />
nestabilnosti Jugoslavije videli, pre svega, u slaboj partiji i samoupravljanju, nacionalne sukobe<br />
ne pominju ili ih tumače slabljenjem klasnog pristupa, a Titu, kao u osnovi zdravoj snazi,<br />
priznaju autoritet. Snaga oslonca u Moskvi se menjala, a podrška Zapada Jugoslaviji kolebala,<br />
ali je Tito u osnovi pouzdano osećao puls ovih promena i gipkom diplomatijom štitio<br />
nezavisnost države opterećene unutrašnjim protivrečnostima, jačao joj međunarodni ugled i<br />
obezbeđivao ekonomsku podršku. U složenoj mreži međunarodnih napetosti aktuelnost odnosa<br />
sa Moskvom je bila trajna, iskustva iz sukoba su sazrevala, pa je u nove nesporazume<br />
jugoslovenska diplomatija ulazila sa sve promišljenijim odgovorima.<br />
Sve do otvaranja treće krize u jugoslovensko-sovjetskim odnosima 1968, Tito je tesno srađivao<br />
sa Rusima u meri da je to izazvalo podozrivost radikalnije antisovjetske struje u vrhu SKJ. U<br />
ovom periodu, po Stambolićevom svedočenju, Tito prihvata rusku ponudu o saradnji<br />
obaveštajnih službi, a uveden je i direktni crveni telefon. Na VIII kongresu SKJ 1964. prvi put<br />
je bila prisutna sovjetska partijska delegacija kao gost. Juna 1965. Tito posećuje Moskvu, posle<br />
pada Hruščova; u govoru u Sverdlovsku kritikuje Zapad zbog Vijetnama i ističe da uprkos<br />
nerazumevanju «nema jugoslovenskog komuniste koji bi posumnjao da u teškim vremenima<br />
njegova zemlja ne bi čvrsto stala uz sovjetski narod» (Clissold 1975, p. 78). Po izbijanju<br />
arapsko-izraelskog rata juna 1967. Tito, bez znanja saradnika, leti u Moskvu, prekida<br />
diplomatske odnose sa Izraelom i dozvoljava sovjetski vazdušni transport preko jugoslovenskih<br />
aerodroma. Saradnja je uspostavljena iz bojazni da Egipat, kao važan stub nesvrstanosti, ne<br />
bude poražen. «Kada je Egipat u pitanju, ja nisam nesvrstan». Jula 1967. Tito je bio u<br />
Budimpešti na savetovanju rukovodilaca lagera u vezi sa Bliskim istokom. Da su Jevreji<br />
umarširali u Kairo, nesvrstanost bi bila kompromitovana jer bi Izrael potkopao arapski zid<br />
nesvrstanosti. Tito je osećao da u ovoj situaciji može pomoći samo SSSR, pa je, znajući za<br />
antisovjetsku struju u MIP-u, otputovao u Moskvu bez znanja saradnika. Nije mu cilj bio da<br />
Rusi zagospodare Mediteranom, već da se stvori ravnoteža, ali ovaj Titov «šah» nije naišao na<br />
podršku dela saradnika. Za Koču Popovića i Marka Nikezića proarapski kurs bio je jednostran;<br />
136
interes Jugoslavije bio je pre svega u Evropi, a vanblokovska politika samo dodatni oslonac.<br />
Prozapadna struja je držala da se od siromašnih zemalja ne može mnogo očekivati, a bio je<br />
prisutan strah od Titovog približavanja Moskvi. Koča Popović je držao da je povremeno bilo<br />
kolebanja, pa i ustupaka sovjetskoj politici u ime ideološke solidarnosti: npr., Moskovska<br />
deklaracija 1956. o obnovi partijskih veza, prebrzo priznavanje DR Nemačke 1957, što je<br />
ugrozilo interese Jugoslavije u Zapadnoj Evropi i prekid odnosa sa Izraelom 1967, ustupak<br />
Arapima na račun domaćih interesa (Nenadović 1989.). S druge strane, u SIP-u je bila pristuna i<br />
«tvrđa struja», koja je podsećala da pragmatizam diplomatije odstupa od partijske linije. Još je<br />
važnija bila struja u JNA, koja se teško prilagođavala elastičnoj prozapadnoj politici i sa<br />
sumnjom gledala na vojnu zavisnost od Zapada. Upravo je vojnim krugovima Tito bio prinuđen<br />
da strpljivo objašnjava diplomatski kurs.<br />
Predsednikova reč bila je odlučujuća u spoljnoj politici, iako je, kako svedoči Tepavac, Tito i u<br />
ovoj oblasti bio samo sjajan selektor, a ne i tvorac ideja. Prema saradnicima je bio ugodan šef i<br />
znao je da sasluša predloge, čak i kada su bili u pitanju odnosi sa Sovjetskim Savezom. Doduše,<br />
povremeno se vraćao na kolosek prosovjetske politike, ponavljajući da je SSSR ipak glavni<br />
oslonac socijalizma (Nenadović 1989, str. 134). Upozoravao je da je borba arapskih naroda<br />
prva linija fronta svih socijalističkih i progresivnih snaga protiv imperijalizma. SFRJ ne<br />
pristupa lageru, ali ne može ostati po strani jer sa porazom arapskih zemalja ne bi više bilo ni<br />
nesvrstanosti. K. Popović je 1967. otvoreno ispoljio neslaganje sa Titovim putom u Moskvu.<br />
Govorio je Tempu: «Ne slažem se sa tim putom. Ne odobravam ni politiku takve saradnje sa<br />
SSSR-om. A ni Tito se ne konsultuje sa saradnicima» (Vukmanović 1985, I, str. 196). Na ovu<br />
kritiku Tito je odgovorio preteći, u svom stilu: «<strong>Drugo</strong>vi, da vam ovde otvoreno kažem: ako<br />
tako budu tekle stvari, ako kod nas ne bude jedinstvenog gledanja na pitanje odbrane naše<br />
zemlje, ako će se stalno sumnjati da ja tamo nešto sa Rusima dogovaram,– onda mogu da vam<br />
kažem da ja neću da idem, ali će morati da odu oni koji se ne slažu sa takvom linijom. Ne<br />
mislim na to da ja sam nešto diktiram, nego da ću ja ići pred Skupštinu» (Vukomanović 1985, I.<br />
Str. 188). Ima mišljenja da je podrška Arapima bila izraz Titovog ličnog prijateljstva sa<br />
Naserom, da je Tito bio odveć doktriniran i neelastičan, pa je narušio tradicionalno balansiranje<br />
Jugoslavije između Istoka i Zapada. Potonja zbivanja su pokazala da kontinuitet spoljne politike<br />
nije bitno narušen, a lične Titove motive bilo je teško odgonetnuti.<br />
Sa nešto više pouzdanosti može se govoriti o dubljim strukturnim podudarnostima<br />
jugoslovenske i sovjetske spoljne politike koje su, uprkos napetostima, izvirale iz ortodoksnog<br />
komunističkog gledanja na međunarodnu situaciju. To je kritika buržoaskog imperijalizma i<br />
kolonijalizma. Za vreme Staljina bila su različita gledanja na korejski sukob, ali su kasnije<br />
jugoslovenska i sovjetska gledišta bila bliska u nemačkom pitanju, izraelsko-arapskom sukobu i<br />
ratu u Vijetnamu. S druge strane, razilaženja sa SSSR-om bila su upadljivija što je ideologija<br />
manje pritiskala spoljnu politiku. Složene međunarodne i unutrašnje protivrečnosti su krajem<br />
1960-ih oblikovale osetljivi odnos SKJ prema SSSR-u. Otvoreno je hrvatsko pitanje,<br />
razbuktavao se rat u Vijetnamu i na Bliskom Istoku, a u Grčkoj je proamerička vojna hunta<br />
uzela vlast. To je ojačalo antiamerikanizam u SKJ i javnom mnjenju. S druge strane, hlade se<br />
odnosi sa SSSR-om jer su Sovjeti bili nezadovoljni privrednom i državnom reformom i padom<br />
Rankovića. U tim okolnostima izbija treća kriza jugoslovenskih odnosa nakon okupacije<br />
Čehoslovačke avgusta 1968.<br />
Bila je to ipak kriza u trenucima prilično visoke podudarnosti spoljne politike dve zemlje.<br />
Vraćajući se iz Japana 1968. Tito je pozvan u Moskvu na razgovore. Po Titovom svedočenju,<br />
Brežnjev je govorio dosta nervozno o lošem stanju u Čehoslovačkoj i tražio od Tita da utiče na<br />
njih, kao što je Hruščov 1956. tražio podršku u gušenju mađarskog otpora: «Zaključio sam da<br />
Češkoj treba pomoći, ali smo protiv svakog vojnog rešavanja problema. Na kraju su bili<br />
zadovoljni kada sam rekao da ćemo pomoći, iako nisam rekao u čemu ćemo pomoći. A ni oni<br />
nisu rekli kako će pomoći...» (Cit. prema Vuković 1989, str. 212). Kada su Sovjeti ušli u Prag,<br />
Tito je reagovao najpre burno, ali se brzo svladao. Na Brionima je 21. avgusta sazvao uže<br />
rukovodstvo i predložio da se održe mitinzi po fabrikama. Brzo je, međutim, promenio<br />
mišljenje i odlučio da se previše ne dramatizije, već da treba održati samo jedan miting u<br />
137
Beogradu (Vukmanović 1985, II, str. 347). Odmah je dao izjavu: «Neka znate ako nas napadnu,<br />
mi ćemo se braniti i to ćemo javno kazati». Okupacija Češke iznenadila je Tita i ojačala<br />
antisovjetsku struju u vrhu SKJ. Tito je odustao od masovnih demonstracija koje su se mogle<br />
«pretvoriti u razne oblike provokacija». Kao boljševik, strahovao je od spontanosti masa koje<br />
bi se izmakle kontroli partije. Dok su zbunjeni Arapi odobrili okupaciju Čehoslovačke,<br />
Jugoslavija je oštro osudila ovaj čin. Prisutna bojazan od sovjetske intervencije nije bila<br />
neosnovana. Bakarić je govorio da bi sovjetska armija za 48 časova bila na Rijeci, a generali su<br />
se bojali da se oružje da narodu. Tito je bio svestan da SAD u jeku Vijetnamskog rata nisu<br />
imale ništa protiv sovjetskog sređivanja lagera, jer će to naplatiti na drugim područjima.<br />
Brežnjevljeva doktrina o ograničenom suverenitetu, razrađena kao «vrhunski izraz proleterskog<br />
intenacionalizma», odnosila se na sve socijalističke države u Evropi. Sve vlade SSSR-a držale<br />
su se doktrine o upotrebi vojne sile za očuvanje onoga što je oslobođeno od fašizma. Staljin nije<br />
koristio vojsku 1948, kao što su kasnije činili Maljenkov 1953. u DR Nemačkoj, Hruščov 1956.<br />
u Mađarskoj i Brežnjev 1968. u Čehoslovačkoj. U Evropi je SSSR sledio politiku održavanja<br />
rezultata 2. svetskog rata. Odbrana «status quo» važila je samo za Evropu i odnose sa<br />
Japanom. Na ostalim kontinentima narušavanje stanja status quo može biti samo na štetu<br />
Zapada (Mićunović 1984, str. 109). Premda je i 1968. postojala opasnost da Sovjeti intervenišu<br />
u Jugoslaviji, ipak se ova situacija ne može porediti sa 1948, kada je Jugoslavija bila sama i bez<br />
međunarodnog ugleda. Tito se odmah sastao sa Čaušeskuom, koji se takođe izjasnio protiv<br />
intervencije, a Jugoslavija je Rumuniji štitila leđa. Sovjetska propaganda čak je pominjala<br />
osovinu Peking-Bukurešt-Beograd-Tirana, a Jugoslavija više nije bila usamljeni revizionista.<br />
Tek oktobra 1968. SAD su dale izjavu da ne bi trebalo sumnjati u američki stav ako bi došlo do<br />
nove sovjetske vojne intervencije u Istočnoj Evropi, podvlačeći svoju zainteresovanost za<br />
suverenitet Jugoslavije i Rumunije (Grosse-Jutte 1983, Tripalo 1990, str. 104). Ovo je donekle<br />
smirilo atmosferu, a Tito je diplomatski ponavljao da je Jugoslavija kadra da se brani sama i da<br />
nikoga neće moliti za zaštitu (jer je odveć snažne privredne veze sa SSSR-om bilo rizično<br />
remetiti). Prema vani je oštro reagovao, a unutar zemlje je stišavao strasti. Kada je septembra<br />
1968. primio ruskog ambasadora Benediktova, koji mu je čitao demarš zbog propagande u<br />
Jugoslaviji, Tito ga je nekoliko puta prekidao govoreći da su to laži i klevete, reagovao je vrlo<br />
oštro, stavio je do znanja da ćemo se boriti svim sredstvima, da prenese rukovodstvu da je u<br />
Češkoj učinjena katastrofalna greška i tragedija (Vuković 1989, str. 223). Odmah posle tog<br />
prijema, na sednici Predsedništva i IK SKJ 2.9.1968. na Brionima, Tito je upozorio da ne treba<br />
ništa činiti što bi imalo provokativni i neprijateljski stav prema SSSR-u. Treba smirivati, a ne<br />
podjarivati situaciju. Treba osuđivati ono što je učinjeno u Čehoslovačkoj, ali ne i čehoslovačke<br />
rukovodioce koji su pristali na tzv sporazum» (Vukmanović 1985, II, str. 378). Reagujući na<br />
Titovo smirivanje, Koča Popović je, po Tempovim beleškama, tražio promenu spoljne politike<br />
zbog sovjetskog držanja. Gošnjak je govorio da ne treba ljutiti Ruse, a Tito je mirio polemičare.<br />
Govorio je da treba biti oštriji prema oređenim postupcima Sovjetskog Saveza, a ne da se «malo<br />
više okrenemo Zapadu». Diskusija koja je potom usledila karakteristična je za Titov način<br />
odlučivanja. «Diskusija mora da se razvija, s pravom lutanja... Mi nećemo doći do jedinstvenog<br />
gledišta, ako ne razgovaramo. Nema smisla da to nazivaš nadmudrivanjem' – obratio se<br />
Popović Titu. 'To jeste nadmudrivanje' odgovorio je Tito. 'kroz slobodnu diskusiju, prema<br />
soposobnostima čoveka'... pokušao je Popović. 'Mi ne možemo danas dozvoliti tu raskoš' ,<br />
prekinuo ga je Tito. 'Nije to raskoš. Diskusija je naša potreba i neophodnost...' 'Ja se nadam da<br />
će biti manje diskusije i da treba realnije gledati i bolje raditi. To sam htio da kažem'»<br />
(Vukmanović 1985, II, str. 379). Navedeni dijalog svedoči o nekim Titovim crtama: realnost,<br />
iskustvo, težnja da se izbegne zaoštravanje sa SSSR-om, zatim autoritarnost, sklonost da<br />
preseče raspravu, prilika (doduše retka) da se Tito kritikuje, luksuz koji je dozvoljen samo<br />
pojedincima prema kojima Tito nije bio zlopamtilo.<br />
Treća kriza jugoslovensko-sovjetskih odnosa bila je najbrže prevladana. Jugoslovenska štampa<br />
nije pridala veći značaj godišnjici okupacije Čehoslovačke, a već septembra 1969. Gromiko<br />
stiže u Beograd. Juna 1970. Brežnjev u Moskvi nije hteo da primi predsednika jugoslovenske<br />
vlade M. Ribičiča, a Kosigin mu je zvanično saopštio da SSSR zadržava pravo da po svom<br />
138
nahođenju interveniše i u Jugoslaviji, ako ova bude «napadnuta» ili ako tekovine socijalizma u<br />
Evropi budu ugrožene. Kosigin je tvrdio da Jugosloveni gledaju na svet idealistički, a u praksi<br />
manevrišu između dva bloka da bi izvukli korist sa obe strane. Sovjeti nisu imali visoko<br />
mišljenje o snazi nesvrstanosti i na nju su gledali u duhu Staljinovog pitanja o papi: «Koliko<br />
papa ima divizija?» SSSR je tražio oštriji antiimperijalistički kurs nesvrstanih i bio<br />
zainteresovan za teritorijalno povezivanje Varšavskog pakta preko Balkana sa Mediteranom<br />
radi konsolidacije ekspanzije ka jugu i Bliskom istoku (Mićunović 1984, str. 82-83). Do<br />
zahlađenja odnosa dolazilo bi kada bi Jugoslavija odbijala da primi sovjetske ratne brodove u<br />
svoje luke ili kada bi, kao juna 1970, odbila ruski zahtev za prelet aviona preko SFRJ. Kada je<br />
oktobra 1970. američki predsednik Nikson posetio Beograd, u Rusiji su kružile neslužbene<br />
parole o Jugoslaviji kao delu vojnog poligona NATO-a, a sovjetska štampa je pisala da se ne<br />
može sedeti na dve stolice, kao što to pokušava Jugoslavija. Pojačani međunacionalni sukobi u<br />
Jugoslaviji su, s jeseni 1970. izazvali nagli porast sovjetskog intreresovanja. Brežnjev je aprila<br />
1970. nudio čak i pomoć, ali je Tito odgovorio da ćemo sami srediti stvari (Vuković 1989, str.<br />
516). Kada su u proleće 1971. Rusi dozvolili da ibeovci u Moskvi javno napadnu Tita, po<br />
svedočenju B. Šoškića, ovaj je bio vrlo pogođen i govorio; «Zar smo sve ovo radili da bi na<br />
kraju krčili šume u sibirskoj tajgi ?». Tim povodom P. Stambolić je primetio da je dobro što su<br />
to Rusi učinili jer se Tito posle toga trgao i zbog toga sada ne bi popustio Rusima (Vuković<br />
1989, str. 556). Marta 1971. delegacija SKJ je gost na 24. kongresu KP SSSR-a, a Brežnjev<br />
stiže u Jugoslaviju septembra 1971. naporedo sa američkim otvaranjem prema NR Kini,<br />
Sovjetski Savez se trudio da ojača uticaj na Balkanu i bar stvori privid približavanja Jugoslavije<br />
lageru. Svakodnevicu pregovaranja sa Sovjetima može dočarati beleška Z. Vukovića:<br />
«Septembra 1971. u usaglašavanju teksta zajedničke izjave bilo je dosta spora. Brežnjev je<br />
držao i čitao tekst i govorio šta može da se prihvati, ali je najviše natezanja bilo oko toga da li<br />
ponavljati načela Beogradske deklaracije ili ne. Tepavac je nauporniji, zatim Kardelj,<br />
Mićunović, Dolanc – smatraju da treba da uđe izvesno sažeto ponavljanje, dok Brežnjev i Rusi<br />
drže da ne treba ponavljati... Tepavac upozorava da se nijedamput ne spominje suverenitet.<br />
Brežnjev: Pa šta vi hoćete? Tepavac: Suverenitet... Brežnjev: Molim Vas, nemojte Vi meni<br />
diktirati (oštrim tonom), zar neko od vas može misliti da sam ja protiv suvereniteta Jugoslavije?<br />
Tito: Ne treba zatezati, ne treba se svađati. Tepavac: Nadam se da se nećete naljutiti (i<br />
obrazlaže dalje predlog). Brežnjev: (smireno) Ne ljutim se. Prihvaćena je samo kratka formula<br />
o Beogradskoj i Moskovskoj deklaraciji» (Vuković 1989, str. 577). Titovi saradnici bili su<br />
zaduženi za nepopuštanje, a on je, delujući naizgled umerenije, smirivao situaciju.<br />
Kada je Titu za njegov 80-i rođendan u Moskvi, juna 1972, dodeljen orden Lenjina izgledalo je<br />
da su mnoge nesuglasice prevladane. Tito je na svečanosti govorio o Jugoslaviji i SSSR-u kao<br />
«bratskim zemljama», što su neki zapadni posmatrači povezivali sa čistkama nacionalista i<br />
liberala u zemlji, zaključujući da je na delu «resovjetizacija» Jugoslavije. Septembra 1972.<br />
Kardelj upozorava na opasnost da Jugoslavija postane zavisna od zapadnog kapitalizma, a<br />
poboljšanje odnosa sa SSSR-om platili su srpski liberali. Premda je čehoslovačka kriza 1968.<br />
uznemirila SKJ, ona nije ostavila dubljih tragova u jugoslovensko-sovjetskim odnosima.<br />
Pristanak Jugoslavije na normalizaciju odnosa je bilo indirektno priznanje vodećeg položaja<br />
SSSR-a u istočnoj Evropi. S druge strane, o udaljenosti Jugoslavije od lagera svedoči i okolnost<br />
da je Tito samo nekoliko nedelja posle Brežnjevljevog boravka u Beogradu krajem 1971.<br />
odleteo u zvaničnu posetu SAD. Ekvidistanca nije nikada gubila aktuelnost. Kada je početkom<br />
1973. grupa Titovih poštovalaca na Zapadu počela da ističe njegovo ime kao kandidata za<br />
Nobelovu nagradu za mir, predlog je, kako je izvestila «Pravda» 15.5.1973, toplo podržala i<br />
Moskva (Clissold 1975, p. 88). Već su glasovi o mogućoj kandidaturi jačali Titov međunarodni<br />
renome čija je najbolja potvrda bio kredit od 540 miliona dolara odobren krajem 1973, kao<br />
najveća suma ikad prispela od SSSR-a. Uprkos svemu, Tito je uporno odbijao osnivanje društva<br />
srpsko-ruskog prijateljstva, dok je januara 1971. osnovan u Beogradu Komitet za proslavu<br />
2.500 godišnjice Iranske imperije, sa R. Čolakovićem na čelu, u kom su bili I. Andrić i V.<br />
Vlahović (Antonić 1991, str. 261). Odbijao je da se odviše veže za sovjetsko naoružanje koje<br />
mu je nuđeno (jer su uz naoružanje išli instruktori i zavisnost od delova). Po cenu velikih<br />
139
odricanja težio je da postigne nezavisnost JNA i vojne industrije. Rasplamsavanje izraelskoarapskog<br />
sukoba kod Sovjeta je jačalo aktuelnost Titove politike, pa je oktobra 1975. Tito<br />
ponovo u Kijevu. Rusi su nastojali da preko Tita utiču na Arape, pa je usklađivanje spoljnih<br />
politika dveju država rezultiralo dozvolom Jugoslavije sovjetskim avionima da je preleću.<br />
Izgleda da je tek polovinom 1970-ih Jugoslavija, konačno, od Sovjetskog Saveza poštovana i<br />
priznata kao socijalistička vanblokovska zemlja.<br />
Tito je uvek nastojao da odnose sa Sovjetskim Savezom pomeri što više sa partijskog na<br />
državni plan. Uspešno se odupirao sovjetskoj paralelnoj partijskoj spoljnoj politici, koja je<br />
najpre preko Kominterne, a zatim Informbiroa nastojala da politiku socijalističkih zemalja<br />
prilagodi Moskvi. Izborio je neku vrstu «specijalnih odnosa» sa SSSR-om, čije je težište više<br />
počivalo na državnoj nego na partijskoj saradnji. Još od 1957, kada je održana prva svetska<br />
konferencija komunističkih partija u Moskvi, Jugoslavija nije uopšte sudelovala u<br />
multilaterarnim savetovanjima partija. Tek je juna 1976. Tito došao na konferenciju<br />
komunističkih partija u Istočnom Berlinu. Tu je došlo do suočavanja «autonomaša» i<br />
«dogmata» unutar komunističkog pokreta i odbacivanja proleterskog internacionalizma kao<br />
oznake poželjnog vida saradnje. Odbačeno je postojanje centra u komunističkom pokretu i<br />
prihvaćen predlog «autonomaša» (SKJ i evrokomunizma) o «međunarodnoj drugarskoj i<br />
dobrovoljnoj saradnji i solidarnosti», a «borba za socijalizam u vlastitoj zemlji i odgovornost<br />
svake partije pred vlastitom radničkom klasom» je povezana sa «uzajamnom solidarnošću<br />
radnika svih zemalja i svih naprednih pokreta i naroda u borbi za slobodu i učvršćenje<br />
nezavisnosti, za demokratiju, socijalizam i svetski mir» (Haberl 1983, S. 39). U poslednjoj<br />
deceniji života Tito se sa Brežnjevom sastao šest puta. Poslednje Titove spoljnopolitičke<br />
aktivnosti su bile put u Moskvu i Peking 1977 (normalizacija odnosa sa NR Kinom), u SAD<br />
1978. i boravak u Havani na 6. konferenciji nesvrstanih 1979. Zbog saradnje sa Kinom donekle<br />
se hlade odnosi sa SSSR-om, a opet jača saradnja sa Zapadnom Evropom. Uprkos sovjetskoj<br />
intervenciji u Avganistanu 1979, erozija lagera je uzela maha. Tek desetak godina pre raspada<br />
evropskog socijalizma u međunarodnom radničkom pokretu su učvršćena načela za koje se SKJ<br />
zalagao gotvo tri decenije ranije: nezavisnosti, ravnopravnosti, uzajamnog uvažavanja interesa,<br />
nemešanja i odgovornosti partija pred svojom radničkom klasom i svojim narodom. Da<br />
Jugoslavija na koncu Titove ere nije bila prosovjetska, pokazuje i prisustvo Brežnjeva i Hua<br />
Kuo Fenga, dva najveća rivala unutar socijalizma, na Titovoj sahrani. Što istovremeno nije<br />
demonstrirana nezavisnost Jugoslavije prema SSSR-u i NR Kini, tj.što na sahrani nije bilo<br />
predsednika SAD, nije bio propust jugoslovenske vanblokovske već američke spoljne politike<br />
(Haberl 1983, S. 55).<br />
Unutar šire istorijske celine 1918-1992, na početku i na kraju razdoblja, Balkan nije bio u<br />
ruskoj sferi interesa. Lenjin je bio zaokupljen stabilizovanjem države i otporom<br />
intervencionistima, a oslabljena Rusija pod Jeljcinom sličnih problema ima danas (Kurjak,<br />
Prvulović 1997). U periodu Titove vlasti, od Jalte sve do rušenja berlinskog zida, Balkan i<br />
Mediteran bili su u zoni vitalnih sovjetskih interesa, ali i zapadnih. Bila je to važna<br />
spoljnopolitička odrednica Titovog položaja, različitog od ostalih balkanskih vladara. Stabilni<br />
bipolarizam je za Tita bio rizična olakšica: širio je manevarski prostor jugodiplomatiji, jer su<br />
obe supersile strepele od suvišnog zbližavanja Jugoslavije i neprijateljskog bloka. Priroda<br />
Titove vlasti zavisila je od nadređene spoljnopolitičke strukture (stupanj konfliktnosti interesa<br />
između pretendenata na uređivanje balkanskih odnosa), ali i veštine domaćih snaga da pruženi<br />
manevarski prostor iskoriste. Kada je Staljin, u svetu iskustva Korejskog rata, uvideo da<br />
intervencija u Jugoslaviji ne bi prošla kao ograničeni rat, planovi za rušenje Titovog režima su<br />
se počeli uklapati u hipotetičku strategiju opšteg evropskog rata. To su kasnije još hladnije<br />
zaključivali Hruščov i Brežnjev. Bili su to širi međunarodni okviri jugoslovensko-sovjetskih<br />
odnosa 1945-1980, koje su karakterisala kolebanja, krize i približavanja, praćeni iuluzijama u<br />
pogledu realnog dometa izmirenja. Premda oprezan, Tito se nadao da će nakon smrti Staljina<br />
biti normalizovani odnosi sa lagerom, ali su već zbivanja oko Mađarske 1956. i naredne krize<br />
ubrzali otrežnjavanje. U atmosferi hronično nestabilnih odnosa i klime «vruće-hladno», sličan<br />
proces otrežnjavanja je, kako zapaža Mićunović, tekao i na sovjetskoj strani. Tito je uspešno<br />
140
odolevao sovjetskom pritisku da Jugoslaviju uvuče u lager i da se ostvari «ideološko jedinstvo»<br />
dve države. Uspeh ovog otpora zavisio je od stabilne unutrašnje situacije (jer je pritisak sa<br />
strane jačao sa slabljenjem državnog jedinstva), ali i od Titovog autoriteta u svetu. Druga<br />
važna pretpostavka nezavisnosti od lagera bila je svest o značaju «vlastitog virusa nezavisnosti»<br />
i vešto operativno korišćenje ove okolnosti. Amerikanci su vrlo rano uočili da je titoizam, kao<br />
težnja za nezavisnošću i ravnopravnošću unutar socijalističkog sveta, bio virus koji se, zato što<br />
je zadržao marksistički karakter i pozivao na Lenjina, napadajući Staljina, «ubacio u krvotok<br />
lagera». Napadao je ranjivost u istočnoevropskim režimima koji su bili vezani za Moskvu, na<br />
način na koji to nikada nije mogla da učini zapadna propaganda i diplomatija. Odvajanjem<br />
Jugoslavije nastala je pukotina u lageru, počelo je krnjenje bloka», a «titoizam» je bio važan<br />
ferment raspadanja. Sovjetska podozrivost gonila je Tita da traži drugi međunarodni oslonac i<br />
ispolji neslućenu elastičnost održavajući istovremeno i nužnu stabilnost veza sa Sovjetskim<br />
Savezom.<br />
2. Jugoslavija i Zapad<br />
Drugi prioritet diplomatije za vreme Titovog života bili su odnosi sa Zapadom, pre svega sa<br />
SAD. U rasponu od 35 godina odnosi Jugoslavije i SAD su prošli kroz četiri karakteristične<br />
faze i, što je lako pojmljivo, zavisili od jugoslovensko-sovjetskih odnosa: (1) bezuslovna pomoć<br />
SAD Jugoslaviji između 1948. i 1955; (2) kolebanje odnosa usled normalizacije jugoslovenskosovjetskih<br />
odnosa i kolebljivog držanja Jugoslavije u mađarskoj krizi. Ipak sve do 1961. SAD<br />
tolerišu jugoslovensku politiku ekvidistance i nesvrstanosti samo dok se ova kretala u<br />
evropskim okvirima. Kao što je SSSR strepeo da jugoslovenski komunisti ne zaraze lager<br />
težnjom za nezavisnošću, tako su i SAD strepele da politika nesvrstanosti ne postane virus<br />
težnje za oslobađanjem kolonija; (3) odnosi SAD i Jugoslavije pogoršavaju se posle<br />
Beogradske konferencije nesvrstanih zemalja i internacionalizacije jugoslovenske<br />
vanblokovske politike. Pojačana kritika američkog kolonijalizma podudarala se sa<br />
otopljavanjem jugoslovensko-sovjetskih odnosa; (4) posle sovjetske intervencije u<br />
Čehoslovačkoj dolazi do novog dijaloga sa SAD (više zbog američke strateške<br />
zainteresovanosti za Mediteran nego zbog globalne konfrontacije sa SSSR-om) i jačanja<br />
političkih i ekonomskih odnosa. Uprkos Titovoj proarapskoj politici i kritici američkog<br />
imperijalizma, SAD su vodile pragmatičnu politiku prema SFRJ jer joj je ova bila neophodna<br />
kao posrednik. S druge strane, Titov spoljnopolitički pragmatizam nije sputavala vazalnost<br />
prema lageru niti ideološki dogmatizam. Jugoslavija je bila jezičak između moćnih blokova, a<br />
elastična spoljna politika je to vešto koristila. Stiniji promašaji i propusti nisu remetili osnovni<br />
kurs diplomatije – ekvidistancu.<br />
I jugoslovensko-američkim odnosima je Titova aktivnost davala značajnu boju. Podozrivost<br />
Zapada prema Titu dugo se održavala i nakon sukoba KPJ i Staljina. Počela je još juna 1944.<br />
kada je Tito, po Čerčilovim rečima, «pobegao sa Visa ne plativši ni kartaški dug», pa je<br />
britanski premijer upozoravao generala Vilsona da ne dolazi u obzir da se u sadašnjem vremenu<br />
Tito prizna da je nešto više nego gerilski vođa. Maja 1945. Čerčil je tražio vojne mere protiv<br />
Jugoslavije, ali Truman nije želeo novi rat. Sve do 1948. odnosi su bili napeti zbog upada JNA<br />
u Trst 1945. sudbine Koruške, američkog ometanja ekstradikcije ratnih zločinaca, podrške<br />
Zapada jugoslovenskoj emigraciji itd. Đilas je 1947. godine upozoravao da je opasnost od<br />
američke hegemonije veća od fašističke opasnosti. Premda je na 5. kongresu KPJ 1948. Kardelj<br />
podvukao da Jugoslavija pripada socijalističkom taboru sa SSSR-om na čelu, Tito je, po<br />
Đilasovom svedočenju, gajio nadu da Amerikanci neće dozvoliti da Sovjeti izbiju na Jadran.<br />
Ipak je prva američka reakcija na sukob KPJ i IB-a bilo nepoverenje. Još u februaru 1948.<br />
britanski Forin ofis je obavešten da su u Bukureštu skinute Titove slike sa javnih mesta i da je u<br />
Sofiji «izgleda Dimitrov bled». Tome nije pridavan veći značaj, pa su britanci zaključili da će<br />
se, verovatno, sve završiti «Staljinovom grmljavinom». Čak i kada je maja 1948. stigla<br />
informacija iz Beograda da je, umesto rođendanske čestitke, Staljin Titu uputio oštru kritiku,<br />
141
Zapad je još uvek sumnjao da se radi o «smišljenoj podvali» (Tripković 1996, str. 97). Sukob je<br />
iznenadio Zapad, prva reakcija je bila podozrivost i sumnja da li je na delu blef. Ipak je kao<br />
ohrabrenje i signal podrške Titu, već jula 1948, američka vlada oslobodila deo blokiranog<br />
jugoslovenskog zlata u Vašingtonu (koje je u potpunosti deblokirano tek 1954.). i dalje je<br />
prevladavalo uverenje kod posmatrača da je čitava stvar prevara, kojom Tito i Staljin žele da<br />
obmanu svet. Tek početkom 1949. Vašington je usvojio zaključak da je raskid Jugoslavije sa<br />
Sovjetskim Savezom realan i da je u interesu SAD da prate razvoj zbivanja (Campbell 1967, p.<br />
16). Jugoslavija još uvek nije tražila pomoć, ali je sa rastom Staljinovog pritiska raslo Titovo<br />
razočaranje i spremnost da se za pomoć okrene i «đavolu» (kapitalističkom Zapadu). Važnu<br />
ulogu u jačanju poverenja i saradnje Tita sa Zapadom imao je njegov razgovor sa F. Maklejnom<br />
u Beogradu maja 1949. Tada je Maklejn obećao ekonomsku pomoć Zapada i podršku<br />
nezavisnosti Jugoslavije, tražeći samo da Jugoslavija prestane da pomaže Markosa i da prestane<br />
sa klevetama britanske i američke vlade. Tito je pozitivno odgovorio na oba zahteva (Tripković<br />
1995, str. 84). Zazor vrha KPJ prema Zapadu je, izgleda, konačno otklonila zajednička<br />
britansko-američka izjava od 2.9.1949, «da bi napad na Jugoslaviju imao ozbiljnih posledica» i<br />
poruka upućena Beogradu, «ko traži daće mu se» (Bekić 1988, str. 57). Prvi američki kredit od<br />
20 miliona dolara dostavljen je septembra 1949, oktobra iste godine Jugoslavija postaje član<br />
Saveta bezbednosti UN, a decembra 1949. američki ambasador u Jugoslaviji Dž. Alen javno<br />
potvrđuje američki interes za «očuvanje suvereniteta jugoslavije». Truman je novembra 1950, u<br />
pismu kongresu SAD, javno podržao nezavisni jugoslovenski kurs, ističući da je samostalnost<br />
Jugoslavije od velikog značaja za bezbednost SAD (Rusinow 1977, p. 44). Jugoslavija 1949.<br />
optužuje SSSR u UN za agresiju, a novembra 1949. Kominform je iz Budimpešte uputio apel<br />
«istinskim jugoslovenskim komunistima» da zbace «fašistički režim Titove klike». Od ovih<br />
zbivanja, polako ali nepovratno, jača pragmatični kurs jugoslovenske spoljne politike koja se<br />
ipak nikada do kraja nije oslobodila ideologije. Uprkos zaokretu 1949, Tito je čak i u<br />
hladnoratovskom periodu često u javnim nastupima optuživao Zapad da «nateže i zateže» sa<br />
zajmovima i znao da izjednačava zapadnu reakciju sa Informbiroom. Jasno je stavio na znanje<br />
Zapadu da ustupaka neće biti i povlačio hrabre i riskantne poteze u teškom stanju izolacije. U<br />
realpolitici nikada se nije oslobodio «herojskog načela», pa je, distancirajući se od oba bloka<br />
pozivao narod da se osloni na vlastite snage.<br />
Jugoslovensko-sovjetski sukob postao je deo hladnog rata, a Tito se veštom nedoktrinarnom<br />
politikom, ali i prkosom, uklopio u interese Zapada da bi zaštitio nezavisnost zemlje. Posledice<br />
ove politike bile su daleko značajnije od pitanja da li je Tito bio disident iz nužde ili ranije<br />
sazrelog opredeljenja. Zapad nije zaboravio, ali je pragmatički prenebregao okolnost da je Tito<br />
već jednom obmanuo Čerčila kada ga je avgusta 1944. uveravao da «nema nikakvu želju da u<br />
Jugoslaviju uvede koministički sistem, već i zato što će većina evropskih zemalja posle rata<br />
živeti pod demokratskim režimom» (Čerčil, tom VI, str 84). Opora izjava britanskog ministra E.<br />
Bevana iz septembra 1948. «Tito je bitanga, ali naša bitanga», svedoči o nepoverenju koje nije<br />
sputavalo pragmatizam zapadne politike. Zapadna računica bila je prilično jednostavna jer je<br />
strateški značaj nezavisne Jugoslavije za Zapad bio ogroman. Sovjetski Savez i lager bili su<br />
odvojeni od Jadrana i Italije, a linija razdvajanja blokova vraćena je na sredinu Balkanskog<br />
poluostrva. Albanija je geografski odvojena od lagera, pa je smanjen pritisak na Grčku i Italiju.<br />
Premda su SAD do polovine 1949. imale monopol u atomskom naoružanju, vazduhoplovstvu i<br />
mornarici, nadmoć SSSR-a u kopnenoj vojsci (koja je mogla ugroziti Zapadnu Evropu) bila je<br />
izrazita. Prema američkim procenama SSSR je imao 4-5 miliona vojnika, a američka kopnena<br />
vojska samo 645000 (Bekić 1988, str. 21). Titova vojska (32 divizije sa oko 350000 vojnika)<br />
bila je treća armija po snazi u Evropi, pa se izdvojena iz lagera mogla preusmeriti protiv SSSRa.<br />
Uz saradnju Beograda, Italija se od Sovjeta mogla braniti na svojoj prirodnoj liniji odbrane<br />
(Ljubljanskim vratima) umesto u ravnici Venecije, a Grčka se mogla štititi u gornjem toku<br />
Vardara umesto u Solunu. Opremiti jugoslovensku vojsku bio je najjeftiniji način da se Zapad<br />
odbrani od Sovjeta, pa je E. Bevan još oktobra 1948. izdao uputsvo «Držati Tita da ne potone».<br />
Već početkom 1949. ova strategija prihvaćena je u SAD, dok je štab Informbiroa izradio «plan<br />
Višinski» o dizanju ustanka u Jugoslaviji i obaranju Tita (Bekić 1988, str. 34-35). Osim vojnog,<br />
142
upadljiv je bio i ideološki značaj Titovog odvajanja od lagera jer je počela unutrašnja erozija<br />
komunističkog monolita. Tito je ocenjen kao potencijalni virus koji je mogao da zarazi ostale<br />
komunističke partije na vlasti. Imao je vojsku i partiju koja je bila lojalna njemu, a ne Staljinu.<br />
Konačno se jedna komunistička vlada prevarila u nadi u Moskvu, a podrškom Titu valjalo je<br />
pokazati levici da je nada u SSSR lažna. Američki ambasador je 1949. realno pocenjivao da bi<br />
liberalizacija Titovog režima samo koristila informbirovcima i da stoga ostaju samo dve<br />
mogućnosti: Tito ili moskovski pioni (Bekić 1988, str. 61). Tito je bez obaveza bio za Zapad<br />
mnogo korisniji, jer je njegov primer mogao zaraziti i druge članice lagera, a u očima drugih<br />
komunista je kompromitovan iako nije davao ustupke Zapadu. Izgleda da je Tito pronicljivo<br />
uočio da je on potrebniji Zapadu nego Zapad njemu i da zato može čak i da diktira uslove.<br />
Više zapadnih analitičara je američku politiku pomoći Titu bez uslovljavanja (aid without<br />
strings) ocenilo kao trezvenu realpolitiku lišenu doktrinarnog antikomunizma (Halperin 1957,<br />
Campbell 1967, Auty 1969, Wilson 1979). Odvajanje Jugoslavije od lagera oslabilo je pritisak<br />
na Trst, a obustavljen je građanski rat u Grčkoj. Već to uštedelo je Zapadu par stotina miliona<br />
dolara, ali Tito nije pristajao više ni na jedan ustupak. Zadržavao je komunistički režim, a uz<br />
vojnu pomoć nije primao strane vojne stručnjake. Po američkim izveštajima, Tito je rekao «da<br />
bi prisutnost i šetanje američkih oficira po kasarnama, skladištima i postrojenjima potkopali<br />
samu osnovu visokog morala jugoslovenske armije i izjavio da bi se, unatoč tome što je veoma<br />
zainteresiran da dobije neophodnu američku pomoć, radije odrekao čitave pomoći nego da<br />
riskira stvaranje dojma u njegovim jedinicama da su SAD preuzele ulogu što ih je ranije ovde<br />
imao SSSR» (Bekić 1988, str. 308). Opet vlada SAD mudro nije ni pokušavala da uslovljava<br />
pomoć, a ambasador Alen otvoreno je govorio: « Mi ne volimo jugoslovenski sistem više nego<br />
što jugoslovenske vođe vole naš«. Na delu je bio prilično ogoljeni pragmatizam, hladni<br />
proračun vlastitih interesa na obema stranama uz sagledavanje potreba saradnje, pri čemu je<br />
svaka strana zadržavala rezerve i nade. Američka politika «držanja Tita na površini» nije<br />
značila uključivanje Jugoslavije u plan obnove Evrope već samo pomoć zemlji da izbegne<br />
ekonomske teškoće (Campbell 1967, p. 25). Jugoslavija je za kratko vreme preusmerila spoljnu<br />
trgovinu i našla nove izvore pomoći i kredite na Zapadu. Izgleda da je za vrh SAD bila<br />
presudna snaga Titove vojske, koja se mogla preusmeriti protiv SSSR-a, pa je 1951. predsednik<br />
SAD otvoreno izjavio da je «Jugoslavija, od direktne važnosti za odbranu severnoatlantskog<br />
područja» i da je ta odbrana «značajna za bezbednost SAD». Strateška važnost Jugoslavije za<br />
SAD bio je snažan i neoboriv razlog, koji je npr. Vatikanu bio nerazumljiv i neprihvatljiv, jer<br />
nije ostavljao mnogo prostora za delovanje kurije u Jugoslaviji u eri hladnog rata (Živojinović<br />
1994, 291). Američka pomoć bez uzvratnih ustupaka bila je lišena uskogrudnog pragmatizma<br />
kratkog daha, pa je zbunjivala mnoge antikomunističke snage, a Tito je ove okolnosti koristio<br />
za osiguravanje moći i prestiža. Novembra 1950. V. Velebitu je u Vašingtonu otvoreno<br />
ponuđena vojna i politička podrška SAD koja je prihvaćena, a K. Popović (načelnik<br />
generalštaba JNA) je juna 1951. u Vašingtonu potpisao sporazum o isporuci opreme Jugoslaviji<br />
(Bogetić 1993, str. 118). U ovom periodu Jugoslaviju posećuje načelnik američkog<br />
generalštaba, vojnim programom pomoći snabdevene su jugoslovenske divizije u Ljubljanskim<br />
vratima (ključnoj tački za odbranu Italije), a februara 1953. Jugoslavija u Ankari sklapa sa<br />
Grčkom i Turskom sporazum o prijateljstvu i saradnji. Tzv. potonji Balkanski pakt (koji je<br />
potpisan avgusta 1954) predviđao je zajedničke odbrambene mere i saradnju generalštabova.<br />
«Tito je kupljen dolarima», ponavljao je Mikojan, a Broz je odvraćao «Niko nas ne može<br />
kupiti».<br />
Tito se pribojavao Staljinove paranoične politike, pa je ulazio u ograničene vojne saveze sa<br />
zapadnim silama. Petranović tvrdi (ne navode]i izvor) da je, tražeći pomoć od SAD, Tito 1950.<br />
prihvatio da motri na Albaniju i brani njenu nezavisnost od Sovjeta, pa Sovjeti nisu mogli izbiti<br />
na Otrant sve do Titove smrti (Petranović 1993a, str. 111). Borozan, pak, navodi da u<br />
zapisnicima sa pregovora Tita i Hruščova 1956. stoji Titovo priznanje da je učinio grešku kada<br />
je slao vojsku u Albaniju kao pomoć u suzbijanju grčkih pretnji ratom (Borozan 1997, str. 105).<br />
Septembra 1952. E. Idn, britanski ministar spoljnih poslova je u Beogradu, a marta 1953. Tito<br />
je u Londonu. Vratio se bez formalnog sporazuma, ali sa Čerčilovim obećanjem o britanskim i<br />
143
zapadnim interesima za očuvanje integriteta Jugoslavije. Čerčil mu je rekao: «Ako naš saveznik<br />
Jugoslavija bude napadnuta, mi ćemo se boriti i umreti sa vama «. «Ovo je sveto obećanje, to je<br />
za nas dovoljno. Nije nam potrebna pismena potvrda», uzvratio je Tito (Wilson 1979, p. 87).<br />
Izgleda da je Staljinova smrt podstakla ublažavanje prozapadnog kursa, jer je već 4. juna 1953.<br />
Tito saopštio da je FNRJ spremna da razmeni ambasadore sa SSSR-om, ali to neće uticati na<br />
odnose sa Zapadom. Zapad je rešio da ne pokazuje sumnjičavost prema Titu, jer bi to išlo<br />
naruku Sovjetima. Američke isporuke oružja su nastavljene, a s jeseni 1953. zapadnim<br />
diplomatama i novinarima u Hrvatskoj su prikazani veliki manevri JNA naoružane američkom<br />
opremom. U isto vreme je tekla normalizacija odnosa sa SSSR-om, a Koča Popović je<br />
ponavljao da je cilj Balkanskog saveza, pre svega, privredna i kulturna, a ne toliko vojna<br />
saradnja. Propao je američki pokušaj da se preko Balkanskog pakta Jugoslavija uvuče u zapadni<br />
vojni blok.<br />
Ipak, ni otvaranje prema Zapadu nije bilo lišeno teškoća. Jugoslovenska strana nije krila<br />
nepoverenje prema NATO-u i 1952. se držala čak izrazito nekooperativno (Bogetić 1994, str.<br />
129, Bekić 1988, str. 645-647). Primer je sukob sa Italijom oko Trsta (koji je prevazilazio<br />
bilateralne odnose i zadirao u položaj NATO-a). Tokom 1953. Tito je javno upozoravao Zapad<br />
da ne pomaže Italiju, a oktobra 1953. na mitingu u Skoplju oštro je reagovao: «Ja kažem da<br />
ćemo mi uvijek paziti na to da li će talijanski vojnik stupiti u zonu A. Onoga momenta kada on<br />
tamo uđe – mi ćemo ući u tu zonu» (Cit. prema Bogetić 1994, str. 133). Dogovorili su<br />
kombinovani sa pritiskom, «tiha diplomatija» sa «zveckanjem oružja», a Tito je, svestan<br />
vlastitog značaja za Zapad, povremeno dozirao prkosni otpor. Zategnutost sa Moskvom pratilo<br />
je otkravljivanje prema Zapadu i obrnuto, a uporno i uspešno nametanje Jugoslavije svetu bila<br />
je posledica Titovog elastičnog dvojnog diplomatskog kursa. Energični otpor stranim silama<br />
imao je važnu integrativnu unutarpolitičku ulogu, ali je diplomatski realizam po pravilu<br />
potiskivao početni megalomanski žar. Leta 1953, užurbanom sovjetskom inicijativom,<br />
razmenjeni su ambasadori sa Beogradom, a avgusta iste godine na drugoj jugoslovenskotripartitnoj<br />
konferenciji u Vašingtonu SAD su izjavile da FNRJ može računati na punu<br />
materijalnu vojnu pomoć (Bogetić 1593, str. 120). Kada je Tršćansko pitanje počelo da sužava<br />
manevarski prostor jugoslovenske diplomatije i ograničava proboj međunarodne izolacije,<br />
oktobra 1954. prihvaćeno je kompromisno rešenje sa italijom. Vašingtonu je bila važnija Italija<br />
nego Beograd, a kompromis prema Jugoslaviji je bio taktički ustupak da se Tito ne «odgurne»<br />
Sovjetima.<br />
Ni stav Zapada prema Jugoslaviji u ovom periodu nije bio diplomatski tvrd niti ucenjivački, već<br />
elastičan i oprezan. Zapad je realno procenio da se ne može sprečiti poboljšanje odnosa između<br />
komunističkih režima, Beograda i Moskve, i da bi sasvim zadovoljavajući uspeh bio da<br />
Jugoslavija zadrži nezavisnost prema Moskvi i ne zatvori se prema Zapadu (Tripković 1995,<br />
str. 87). Zato je trebalo nastaviti sa održavanjem dobrih odnosa sa Titom i ne pružati podršku<br />
razvlašćenom Đilasu. Upravo u ovom periodu Tito je, uočavajući vlastiti značaj za SSSR i SAD<br />
i mogućnost nezavisnog položaja bez ustupaka, počeo da gradi poziciju ekvidistance prema<br />
blokovima, i to ne izolacijom već održavanjem normalnih odnosa (Tripković 1995, str. 88).<br />
Nađen je modus vivendi u trouglu Moskva – Beograd – Vašington, koji je izgleda odgovarao<br />
svima: komunista Tito je za Zapad ipak bio nepouzdani saveznik, sklon nezavisnoj akciji i<br />
neugodnim iznenađenjima, Sovjeti su bili privremeno zadovoljeni pomirenjem sa Titom (zbog<br />
disciplinovanja lagera), a Tito je, vešto balansirajući, osigurao davno željenu nezavisnost.<br />
Po svemu sudeći, američko podozrenje prema Jugoslaviji nije osnažila Hruščovljeva poseta<br />
Beogradu 1955, već Titova trijumfalna poseta Moskvi 1956. Već septembra 1956. Beograd je<br />
obavešten da se menja američki program pomoći, a bilo je očigledno da je Balkanski savez<br />
ostao mrtvo slovo na papiru. Po nalazima Borozana, u Moskvi 1956. Tito je govorio o<br />
Balkanskom paktu kao o prolaznoj epizodi jer je od početka bio zamišljen «kao okvir, pre<br />
svega, za ekonomsku, kulturnu i političku saradnju». Ni ovde Hruščov nije imao primedbi, jer<br />
je pakt mogao poslužiti da preko Jugoslavije Sovjeti poprave odnose sa Grčkom. A u pogledu<br />
američke pomoći Jugoslaviji Hruščov je, prema zapisnicima sa istih pregovora, smatrao<br />
korisnim «sve što se otuda može dobiti» (Borozan 1997, str. 109-110). U Beogradu je Tito<br />
144
izjavio da više nema potrebe za vojnom pomoći sa Zapada, pominjući «loše zapadne uticaje na<br />
omladinu». «Gde god mu je bila blagajna, srce mu je bilo u Moskvi», zaključivao je potonji<br />
američki ambasador u Beogradu Dankan Vilson. Politika ekvidistance konačno je učvršćena<br />
1953. Već početkom godine Staljin je nagovestio da rat sa Zapadom nije neizbežan. Po<br />
Dedijerovom pisanju, Tito je još marta 1953. iz Londona preko Kardelja uputio signal za<br />
pomirenje. U Jugoslaviji su porasle nade da će prestati opasnost od lagera, pa je već maja 1953.<br />
general Savo Orović stavio sovjetska odlikovanja, a Peko Dapčević je arogantne američke<br />
generale poredio sa Hitlerovim (Bekić 1988, str. 470-471). Balkanski pakt sklopljen je da bi se<br />
ojačala pozicija za rešavanje tršćanskog pitanja, a ne kao odbrana od Istoka.<br />
Titova diplomatska aktivnost nije nikada bila lišena opreza. Kao komunista, Zapadu nije nikada<br />
verovao, ali ni tajnom referatu Hruščova. Bio je zainteresovan za oživljavanje ekonomskih<br />
odnosa, kredite i pomoć sa obe strane. Dok je Sovjetima normalizacija odnosa sa Titom trebalo<br />
da pomogne u jačanju jedinstva lagera, SAD su mnogo nade polagale u jeretički jugoslovenski<br />
virus nacionalnog komunizma. Američko interesovanje za Jugoslaviju, po prirodi stvari,<br />
oživelo je sa drugom krizom jugoslovensko-sovjetskih odnosa 1957-1960, posle okupacije<br />
Mađarske. Moskva je obustavila kredite Beogradu, a Tito je opet osuđen kao renegat i<br />
«trojanski konj imperijalizma». Već 1957. obnavlja se vojna pomoć SAD Jugoslaviji, što je sve<br />
do 1960. bila materijalna podrška novoj Titovoj neutralnoj poziciji prema Moskvi.<br />
Ajzenhauerova politika prema Jugoslaviji bila je slična Trumanovoj. Držeći da je nezavisnost<br />
Jugoslavije od lagera glavni cilj američke politike, prihvatala je rizike i ljutnje zbog Titovog<br />
povremenog zbližavanja sa SSSR-om i njegove diplomatske aktivnosti u neutralnim zemljama<br />
Azije i Afrike. Amerikanci su tokom 1950-ih nastvljali sa pružanjem ekonomske i vojne<br />
pomoći, smanjujući je u meri u kojoj je opadalo osećanje neophodnosti jačanja virusa unutar<br />
socijalističkog bloka i u kojoj je slabila jugoslovenska potreba za pomoći. U SAD se uporno<br />
održavalo nepoverenje prema Titu i glasovi da je jugoslovenski sukob trik, a politika<br />
nesvrstanosti obmana (Campbell 1967, p. 49-50). Septembra 1961. Tito je na Beogradskoj<br />
konferenciji nesvrstanih oštro kritikovao američki imperijalizam, a za sovjetske nuklearne<br />
probe je izrazio razumevanje, čudeći se jedino terminu koji je Moskva izabrala. To je izazvalo<br />
iznenađenje i oživelo otpor u Vašingtonu i hlađenje odnosa. Ovim događajem završena je jedna<br />
značajna faza jugoslovensko-američkih odnosa u kojoj su dve države, urpkos različitim<br />
ideologijama, ispoljile visoku saglasnost interesa u pogledu nezavisnosti Jugoslavije (Mates<br />
1976, 204).<br />
Zablesnut slavom svetskog državnika, Tito je sticao novu sigurnost, sve više se posvećivao<br />
spoljnoj politici i jačanju međunarodnog ugleda zemlje, koji je vešto koristio za jačanje<br />
autoriteta partije u zemlji. Jedan važan segment uspešnog internacionalizovanja jugoslovenskog<br />
pitanja je stečena strana pomoć tokom 1950-ih. U hijerarhijskom svetskom poretku gde vladaju<br />
neravnopravni odnosi, male i nerazvijene zemlje su u različitoj meri uspevale da, veštom<br />
diplomatijom, obezbede dodatna sredstva razvoja. Jednostrana su tumačenja koja podvlače da<br />
je privredni rast 1950-ih godina u FNRJ ostvaren zahvaljujući isključivo stranoj pomoći. Olako<br />
se tvrdi da su sredstva lako stečena, a da privreda, mažena od Zapada, tobože nije bilakadra za<br />
realnu ekonomsku računicu. Kod svih manjih ekonomski neautarhičnih država spoljnopolitička<br />
aktivnost je važna sastavnica privrednog razvoja, jer su u uslovima ekonomske i političke<br />
ravnopravnosti i različitih monopola nužno upućene na diplomatsko snalaženje. Vlastitim<br />
ugledom i elastičnom spoljnom politikom Tito je u tom pogledu pokazivao zavidno umeće,<br />
obezbeđivao je pomoć i kredite, izvoz industrijske robe i radne snage, povlašćen ekonomski<br />
status i sl. U domaćoj i stranoj literaturi postoje različiti, neusklađeni i nepodudarni podaci o<br />
visini pomoći sa Zapada. Ipak oni nisu u toj meri protivrečni da se ne bi mogao steći relativno<br />
pouzdani globalni utisak o obimu ove podrške. Tokom 1950-ih godina primljeno je najviše<br />
pomoći u hrani, vojnoj opremi i kreditima koji uglavnom nisu vraćeni. Procene ukupnog iznosa<br />
ekonomske pomoći SAD Jugoslaviji od 1949. do 1961.kreću se oko 2.400.000.000 dolara<br />
(Auty 1965, p. 170. Grosse-Jutte, 1983, S. 93). Podaci koji se navode za uža razdoblja ne kose<br />
se sa pomenutim ukupnim procenama. Vojna pomoć SAD Jugoslaviji od 1951. do kraja 1953.<br />
iznosila je 319 miliona dolara (Bekić 1988, str. 599), do 1958. oko 700 miliona dolara (Grosse-<br />
145
Jutte 1983, S. 86) do 1955. američka vojna i ostala pomoć FNRJ je bila oko 1,2 milijarde dolara<br />
(Rusinow 1977, p. 46). Džonson navodi da je do 1955. američka ekonomska pomoć FNRJ<br />
iznosila 600 miliona dolara, a vojna još otprilike toliko (Johnson 1972, p. 126), a slična je<br />
procena i Halperina (Halperin 1957, S. 170). U Arhivu SIP-a stoji da je zapadna vojna pomoć<br />
od 1951. do kraja 1954. procenjena na oko 800 miliona dolara, ali je više od 80% primljene<br />
opreme i naoružanja bilo korišćeno u SAD i znatno amortizovano (Bogetić 1993; str. 120).<br />
Tripartitna pomoć (V. Britanije, Francuske i SAD) za naoružanje je 1951-52 bila 176,3 miliona<br />
dolara, a ukupna inostrana pomoć do 1953. 787 miliona dolara (Obradović 1994. str. 44-45).<br />
Od 1955. do sredine 1960. američka pomoć FNRJ bila je 632,1 miliona dolara (Campbell 1967,<br />
p. 46). Uprkos pragmatizmu, Tito je, po Đilasovom svedočenju, u uskom krugu izražavao čak i<br />
teskobu i ojađenost zato što je, primajući pomoć od Zapada, morao donekle da ublažava<br />
spoljnopolitičke stavove (Đilas 1990, str. 76). Ipak je tek posle Beogradskog samita nesvrstanih<br />
obustavljena pomoć sa Zapada, dok je američka vojna pomoć prestala još februara 1958.<br />
Jugoslavija 1962. gubi u SAD status najpovlašćenije nacije u trgovini, a 1962. počinje vojna<br />
saradnja sa SSSR-om. Tito doduše oktobra 1963. posećuje SAD, ali bez mnogo publiciteta. U<br />
službenom kominikeu zabeleženo je da direktna američka pomoć Jugoslaviji više nije potrebna.<br />
Tito je, kao simbol nezavisnog komunizma, posle mnogih trijumfalnih prijema, konačno<br />
primljen u Vašingtonu, ali bez mnogo sjaja (Campbell 1967, p. 65). Uprkos hlađenju odnosa sa<br />
SAD, opšti saldo jugoslovenske spoljne politike u prvoj fazi Titove vlasti 1945-1965. bio je<br />
impresivan: očuvana je nezavisnost države, idejnopolitička doslednost, podignut je ugled u<br />
svetu, a pomoć stečena bez uzvratnih ustupaka. Poredeći jugoslovensku politiku sa<br />
Hruščovljevim diplomatskim oportunizmom prema Vašingtonu i Pekingu i ponašanjem<br />
italijanskih komunista, koji su decembra 1959. u Rimu skandirali «I mi volimo Ajka», Isak<br />
Dojčer je Titov odnos prema Zapadu u ovom periodu ocenio kao stav dostojanstvene rezerve i<br />
suzdržanosti (Deutscher 1977, str. 153). Bilo je to doba kada je Mao optuživao Hruščova da je<br />
«skriveni titoista», a Jugosloveni su, zahvaljujući žigu «desnog komunizma», koji su nosili u<br />
međunarodnom radničkom pokretu, bez ustupaka izvlačili korist u veštoj diplomatskoj igri sa<br />
Zapadom.<br />
Koliko god elastična, jugoslovenska diplomatija nije se mogla do kraja osloboditi ideološkog<br />
balasta, što se ogleda i u stalnoj američkoj podozrivosti prema komunističkoj zaleđini<br />
jugoslovenske politike. «Prećutni saveznici – aktivni protivnici» - sa ovom formulacijom je<br />
jedan bivši američki ambasador u Jugoslaviji okarakterisao jugoslovensko-američke odnose.<br />
Antikomunistička američka diplomatija nije nikada dovodila u sumnju ocenu o Jugoslaviji i<br />
SSSR-u kao «zavađenoj braći». Tito je u periodima najtešnje saradnje sa Zapadom znao da<br />
javno kritikuje jačanje reakcije na Zapadu i prkosno nediplomatski ističe nezavisnost zemlje.<br />
Kada je decembra 1952. prekinuo diplomatske odnose sa Vatikanom, New York Times se pisao<br />
o «Titovim napadima besnila» i osudio kao provokaciju Titovu pretnju da Jugoslavija ima i<br />
«drugi izlaz» (Bekić 1988, str. 450). U aktivnoj spoljnoj politici preplitala se ideološka inercija<br />
i pragmatizam, politička intuicija i zaletanje. Diplomatija je sazrevala i kalila se u vrlo napetom<br />
periodu hladnog rata. Napetost između američkog kapitalizma i jugoslovenskih komunista<br />
slabila je sa jačanjem sovjetskog pritiska na Tita i pomeranjem američkih spoljnopolitičkih<br />
prioriteta. Jugosloveni su Zapadu prigovarali da ne treba da ruši socijalizam u Evropi, već da<br />
preko pomoći ohrabruje odvajanje istočnoevropskih režima od Moskve. SAD to nisu prihvatile<br />
ni u Trumanovoj doktrini o zaprečavanju komunizma, a još manje u Ajzenhauerovoj zamisli<br />
oslobođenja (liberation) od komunizma, koja je počivala na agresivnoj formuli rušenja<br />
socijalizma i obnove kapitalizma (Rool back). Smenjivanje perioda nepoverenja, sukoba i<br />
saradnje nije bilo neprirodno jer je u pitanju bio odnos, doduše, disidentske komunističke, ali<br />
vodeće antiimperijalističke vanblokovske zemlje i hegemone kapitalističke sile, čiji je<br />
kolonijalizam bio na udaru kritike nesvrstanih. Bilo bi preterano tvrditi da je Tito diplomatski<br />
nadigrao Zapad primajući pomoć bez ustupaka. Još 1954. američki analitičari su zaključili da će<br />
sa slabljenjem pretnji Jugoslaviji sa Istoka njena pozicija biti doktrinarna, antizapadna i<br />
prosovjetska (Bekić 1988, str. 622). Jugoslovensko-sovjetske krize bile su takođe burne, ali su<br />
brže prevladavane, a sovjetska podozrivost prema Jugoslaviji je bila druge prirode. Zbog<br />
146
Sovjetskog Saveza odnosi sa Zapadom morali su biti dobri, ali ne i suviše dobri. Karakterisala<br />
ih je intenzivna privredna saradnja i i otvorene granice, ali i kritika kapitalizma i optužbe za<br />
podršku neprijateljskoj emigraciji. Žestoku jugoslovensku kritiku američkog imperijalizma<br />
pratile su nabavke oružja od SAD. Diplomatski potencijal prilagođavanja Beograda bio je vrlo<br />
karakterističan. Za razliku od Praga, Sofije ili Varšave, u Beogradu je onaj ko je juče napadan<br />
mogao biti sutrašnji prijatelj i obrnuto. Unutrašnja politika nije dolazila u opasnost zbog<br />
mogućnosti nenadanog obrta spoljno-političkog kursa, što je bila važna komponenta elastičnosti<br />
samoupravnog socijalizma. I kod ove okolnosti je Titova harizma i iskustvo njenog ratnog i<br />
mirnodopskog osvedočavanja imala središnju ulogu. U međunarodnim okvirima to nije bila<br />
prazna reputacija, izričito je tvrdio Mirko Tepavac aprila 1996. u razgovoru sa piscem ovih<br />
redova.<br />
Protivrečna i složena zbivanja u svetu 1960-tih godina iziskivala su neobično vešto laviranje<br />
blokova kod države koja se u ovom periodu aktivno uključivala u tokove svetske politike i čija<br />
su gledišta uvažavana u širokim krugovima nerazvijenih zemalja. Proarapska usmerenost SFRJ<br />
u bliskoistočnom sukobu jačala je uzdržanost SAD prema njoj, dok je sovjetska intervencija u<br />
Čehoslovačkoj tražila nova preispitivanja odnosa sa Zapadom. Već je Druga konferencija<br />
nesvrstanih u Kairu 1964. (koju je SSSR pozdravio) uznemirila SAD. Američki rat u Vijetnamu<br />
bio je izložen stalnoj kritici nesvrstanih. Odnosi SAD i Jugoslavije dodatno se pogoršavaju<br />
1967. kada Jugoslavija nije samo podržala arapsku stranu nego i SSSR-u omogućila vazdušni<br />
most ka Egiptu. S druge strane, američka podrška vojnom puču u Grčkoj 1967, uznemirila je<br />
Jugoslaviju jer je oko nje jačalo neprijateljsko okruženje. Ipak je za razliku od Egipta,<br />
Jugoslavija bila trajno uzdržana prema sovjetskim zahtevima za stalnom mornaričkom bazom<br />
na Jadranu. Izgleda da je američki interes za nezavisnu Jugoslaviju u ovom periodu bio više<br />
prostorno ograničen regionalnim strateškim intresima SAD u Mediteranu, nego što je bio<br />
uslovljen globalnim sukobom sa SSSR-om (Grosse-Jütte, 1983, S. 64). Već 1969. došlo je do<br />
uvoza civilnih aviona iz SAD i opreme za čeličnu, hemijsku i nuklearnu industriju obima oko<br />
90 miliona dolara (Grosse-Jütte, 1983, S. 81). Sedamdesetih godina jačaju jugoslovenskoamerički<br />
odnosi i učestale posete vodećih ličnosti (Nikson 1970, Tito 1971, Ford 1975, Bijedić<br />
1975, Mondejl 1977, Tito 1978) i šefova diplomatije u istom periodu. Kod otvaranja prema<br />
Zapadu treba pomenuti i Titovu zvaničnu posetu Vatikanu 1971. Uprkos otvorenoj proarapskoj<br />
usmerenosti Jugoslavije i kritike izraelske i američke politike SAD je bila neophodna<br />
posrednička uloga Jugoslavije, pre svega, u odnosima sa nesvrstanim, a delom i u odnosima sa<br />
Varšavskim paktom.<br />
Unutar opšteg kursa ekvidistance bilo je taktičkih kolebanja nižeg ranga. Diplomatija manjih<br />
zemalja kretala se između trajnije vazalne vezanosti za moćne blokove ili pak radikalne<br />
promene spoljne politike prelaženjem iz jednog tabora u drugi (Egipat i neke afričke i azijske<br />
zemlje). U poređenju sa ovim lutanjima jugoslovenska politika ekvidistance bila je prilično<br />
postojana. Dosledni kurs nesvrstavanja bio je važna osnova međunarodnog ugleda zemlje, na<br />
čijem čelu nije samo stajao vešt političar nego i u svetu priznat državnik. Postojanost spoljne<br />
politike nisu ugrožavala povremena zahlađenja odnosa sa svetskim silama, već joj pružala<br />
nužnu unutrašnju gipkost. Strateški interes SAD za smanjenje akcionog radijusa SSSR-a na<br />
Mediteranu i nade u trajno delovanje Tita kao virusa lagera 1970-ih sprečavale su slabljenje<br />
interesovanja SAD za Jugoslaviju. Premda je Tito na Trećoj konferenciji nesvrstanih u Lusaki<br />
1970. otvoreno kritikovao politiku SAD, odmah nakon toga, oktobra 1970, R.Nikson je stigao u<br />
Beograd da ispita Tita o ulozi SSSR-a na Bliskom istoku i da ga nagovori da iskoristi svoj<br />
ugled kod Arapa za smirivanje napetosti u ovom prostoru (Vuković 1989, str. 404). SSSR je bio<br />
ogorčen, pa je ponovo lansirao neslužbene parole o Jugoslaviji kao delu vojnog poligona<br />
NATO-a. U isto vreme u Jugoslaviju stiže jedna delegacija Vrhovnog sovjeta da bi neutralizala<br />
efekat Niksonove posete (Mićunović 1984, str. 98). Jugoslovensko odbijanje Rodžersovog<br />
plana za Bliski istok nije bilo smetnja da Tito poseti SAD 1971. Bio je to period slabljenja<br />
sovjetske ekspanzije u Aziji i okretanje ka Mediteranu i Africi. I ovde je između lagera stajao<br />
Balkan, region na kom su se direktno ukrštali interesi svetskih sila. U ovom periodu na Balkanu<br />
je SSSR bio prisutan preko Bugarske, SAD preko Grčke, a NR Kina preko Albanije.<br />
147
Jugoslavija je preko nesvrstane politike «na buretu baruta» čuvala nezavisnost, izbegavajući<br />
vezivanje za blokove. Sovjeti su vršili ekonomski pritisak na Jugoslaviju, ali su uvek bili<br />
spremni da isporuče oružje i jugoslovensku armiju učine zavisnom od svoje opreme. Od<br />
zavisnosti ove vrste štitio se velikim ulaganjem u samostalnu industriju naoružanja. Ne manje je<br />
kod očuvanja nezavisnog kursa bila važna unutrašnja stabilnost zemlje. Tito je stalno<br />
upozoravao republičke partijske vrhove da unutrašnji sukobi potkopavaju ugled države u svetu,<br />
koji je ekonomski bio vrlo značajan. Suzbijanje nacionalizma i liberalizma 1971/72. bilo je<br />
povezano, s jedne strane, sa potiskivanjem prozapadnih struja u partiji i diplomatiji, a s druge s<br />
poboljšanjem odnosa sa SSSR-om posle češke krize.<br />
Jednogodišnje hlađenje odnosa sa SAD 1973. bilo je uslovljeno izraelskom agresijom na<br />
Egipat, ali i nekim unutrašnjim razlozima. Kritikujući SAD, Tito je isticao socijalizam i<br />
nesvrstanost, a februara 1973. govorio je o neopravdanom izjednačavanju SAD i SSSR-a,<br />
američkog imperijalizma i socijalističke države, koja ne vodi rat. U Kiparskoj krizi 1973.<br />
Jugoslavija je bila razočarana zato što su arapske države podržale Tursku, a sve snažnije<br />
sovjetsko prisustvo u Mediteranu uznemiravalo je SAD, koje sada podvlače vanblokovski status<br />
Jugoslavije usled ugroženosti južnog krila NATO-a. Saradnja je obnovljena 1974, kada u<br />
Beograd stiže H. Kisindžer, a marta 1975. predsednik jugoslovenske vlade Bijedić je u<br />
Vašingtonu. Iz ovoga razdoblja treba pomenuti i američku Zonenfeldovu doktrinu iz 1975, po<br />
kojoj su SAD prihvatile «organske veze» SSSR-a i Istočne Evrope, ne isključujući ni<br />
Jugoslaviju. Ubrzo je, međutim, Dž. Karter korigovao ovu doktrinu, ističući tajni američki<br />
interes za nezavisnom Jugoslavijom. Premda je trgovinski promet sa SAD i dalje zaostajao za<br />
saradnjom sa SSSR-om, u ovom periodu jačaju isporuke američke tehnologije i naoružanja.<br />
Jugoslovenska nezavisnost je sada za SAD bila važan elemenat regionalne strateške stabilnosti.<br />
Za SAD je bilo naročito važno da se spreči prisustvo Sovjeta na Jadranu, ne ugrozi kretanje<br />
američke mornarice u ovoj oblasti (VI flote) i time oslabi pritisak na Italiju. Jugoslovenska<br />
spoljna politika je u novim uslovima rasta strateškog značaja Mediterana (usled arapskoizraelskog<br />
sukoba i kiparske krize) stekla širi manevarski prostor. Osnovni pravac<br />
jugoslovenske spoljne politike bio je odžavanje nezavisnog položaja uz napor da se različite<br />
komponente strateškog cilja razvijaju u saradnji sa različitim spoljnopolitičkim partnerima<br />
(ekvidistanca prema supersilama i jačanje veza sa nesvrstanima). Cilj je bio ravnoteža u<br />
privrednim odnosima sa Istokom i Zapadom, a dezintegracija unutar nesvrstanih bila je opasna<br />
jer je slabila ubedljivost jugoslovenskih vanblokovskih argumenata. U ovom periodu<br />
zagrebačka INA sklapa ugovor sa SAD za izgradnju petrohemijskog kompleksa od 75 miliona<br />
dolara, što je do tada bilo najveće američko ulaganje u jednoj evropskoj socijalističkoj državi.<br />
Potom je usledio ugovor Westinghous-a i Slovenije o izgradnji nuklearne elektrane u Krškom<br />
od oko 500 miliona dolara. Negativne posledice pojačanog ekonomskog okretanja Zapadu<br />
ispoljile su se tek nakon Titove smrti u porastu kamata i dugova. Još od 1965. jugoslovensko<br />
nastojanje za uključivanjem u međunarodnu podelu rada zahtevalo je obimnija ulaganja i<br />
savremeniju tehnologiju. Cena uključivanja bio je rast spoljnopolitičkog deficita i pojačano<br />
zaduživanje. Krajem 1970-ih nisu se mogli ublažiti spoljni udari svetske ekonomske i naftne<br />
krize. Zbog kamata je narastao dug, a osećao se i udeo promašenih ulaganja. Republičke elite su<br />
sve slobodnije ulazile u zaduženja i aranžmane (jer je zaduživanje od 1972. bilo<br />
decentralizovano, stihijno i bez čvršće kontrole), uz potajnu nadu da će Zapad sve to, iz<br />
političkih razloga, da nagradi. Uloga ostarelog predsednika, koji se bližio 90-oj godini i bio sve<br />
više po uticajem grupa iz neformalnog okruženja, u ovim procesima još je neistražena.<br />
Sa smrću Tita, uglednog vanblokovskog lidera i važnog činioca unutrašnje stabilnosti<br />
Jugoslavije, postupno je slabio prestiž države u svetu. Nestanak Tita, jačanje sukoba u zemlji, a<br />
zatim perestrojka u SSSR-u i erozija lagera smanjili su interesovanje Zapada za Jugoslaviju i<br />
suzili manevarski prostor njene spoljne politike. Izdvajanje iz lagera ostalih socijalističkih<br />
zemalja i urušavanje socijalizma još više su smanjili aktuelnost Jugoslavije i jasnije obelodanile<br />
okolnost da je politička atraktivnost Balkana počivala na nerazgraničenim interesima velikih<br />
sila. Nakon dezintegracije SSSR-a celovita Jugoslavija još više je izgubila strateški značaj,<br />
prestajući da bude ključna balkanska «siva zona», koja razdvaja velike sile. Bezuslovnu<br />
148
američku podršku Jugoslaviji zamenjuje «uslovna» podrška (Petković 1996, str. 316), tj.<br />
podržava se celovitost Jugoslavije samo ako ne protivreči interesima SAD, a ne zbog opasnosti<br />
da ova pređe u tabor Rusije. Period američke pomoći bez ustupaka nepovratno je minuo. Kod<br />
celovite ocene Titove spoljne politike treba imati na umu osobenu i neponovljivu geopolitičku<br />
poziciju Jugoslavije, ali i činjenicu da je Tito doprineo stvaranju takve povoljne konstelacije, a<br />
ne da ju je samo vešto koristio.<br />
3. Nesvrstanost<br />
U hijerarhijskom svetskom poretku bili su prisutni različiti napori podređenih zemalja da se<br />
odupru vazalnom položaju stvaranjem koalicija država sličnog položaja ili korišćenjem<br />
suprotnosti velikih sila. Zahvaljujući napetosti između blokova, Tito je izborio i štitio<br />
nezavinost države tražeći oslonac u Trećem svetu, lišen iluzija o prijateljstvu velikih sila. U<br />
istoriji Balkana politika ekvidistance nije bila bez tradicije. Ilija Garašanin, ministar inostranih<br />
dela kneza Mihaila, prvi je izgleda shvatio diplomatski problem Srbije: kako nakon oslobođenja<br />
od Turske ne pasti u još veću zavisnost od Austrije i Rusije. Raskidajući sa uskim<br />
«šumadinstvom» T. Vučića, Garašanin i knez Mihailo su spas Srbije gledali ne u maloj<br />
šumadijskoj nego u velikoj balkanskoj politici, sa osloncem na države koje nisu mislile na<br />
osvajanje Balkana.<br />
Snažnoj i nezavisnoj balkanskoj državi težili su i potonji srpski i jugoslovenski vladari, ali je to<br />
izgleda pošlo za rukom jedino Titu. Traganje za novim međunarodnim osloncem počelo je<br />
odmah nakon raskida sa Staljinom. Kineska revolucija 1949. je ohrabrila KPJ, potvrdila da<br />
sovjetsko iskustvo nije univerzalno i da SSSR nije jedina velika socijalistička sila. Ali podrška<br />
od NR Kine nije došla. Nešto više podrške stiglo je od evropske socijaldemokratije, da bi se na<br />
kraju Jugoslavija okrenula Trećem svetu. Postepeno se širilo uverenje da su nove azijske države<br />
progresivne, pa jača saradnja sa njima, a u UN se delegacije Indije, Egipta i Jugoslavije redovno<br />
konsultuju. Ipak je sve do polovine 1950-ih jugoslovenska spoljna politika evropocentrična.<br />
Zbog izraženijeg radikalizma azijski socijalisti (naročito oni u Burmi) bili su privlačniji KPJ od<br />
zapadnoevropske socijaldemokratije. Dedijer navodi da je još 1951. J. Đerđa govorio da je<br />
najbolji način da se razbije izolacija Jugoslavije »ako se oslonimo na novooslobođene kolonije,<br />
a pre svega na Indiju» (Dedijer 1984, str. 554), a Tepavac tvrdi da je Koča Popović prvi izneo<br />
ovu ideju. Izgleda da je Titov boravak u Indiji i Burmi 1954/55. bio prvi korak ka nesvrstanosti.<br />
Sam Tito je pominjao da je do ideje nesvrstanosti došao posle sastanka u Bandungu aprila 1955<br />
(Tito 1982. str. 99).<br />
Bio je to period kada se i sovjetska diplomatija uspešno povezivala sa novooslobođenim<br />
kolonijama. Juna 1955. Nehru je posetio SSSR, a iste godine je Hruščov bio u Indiji i Burmi.<br />
Za Sovjete i Jugoslovene, podjednako, Gandi i Nehru su prestali da budu sitnoburžoaski<br />
pacifisti i prerasli u borce protiv imperijalizma. Titu nije smetalo to što su Naser i Sukarno<br />
uklonili komuniste u vlastitim zemljama. Egipat je posredstvom Čehoslovačke dobio oružje od<br />
SSSR-a, a sovjetska saradnja sa nacionalističkim arapskim pokretima je u ovom vremenu<br />
sprečila britanske i američke pokušaje da na Srednjem istoku stvore novi antisovjetski blok. U<br />
tom sklopu jača i značaj Tita za Sovjetski Savez. Sredinom 1950-ih godina vrh SKJ je procenio<br />
da bi Jugoslavija u Evropi bila ekonomski inferiorna, tj. ostala sirovinski privezak Zapadne<br />
Evrope. Tome nasuprot, saradnjom sa nerazvijenim afričkim i azijskim zemljama mogla bi biti<br />
vodeća politička snaga, osiguravajući istovremeno tržište za mladu jugoslovensku industriju.<br />
Kada se Tito februara 1955. vratio sa dvomesečnog puta u Aziji, bio je u političkom i<br />
duhovnom smislu gotovo novi čovek (Bekić 1988, str. 674). Revolucionar i državnik malog<br />
naroda, koji je lične ambicije i perspektivu svoje zemlje do tada video u Evropi, «doživeo je u<br />
drevnoj i nepreglednoj Indiji kulturni i politički šok». Susret sa Nehruom je rođenog, politički<br />
talentovanog operativca nagnao da izmeni spoljnopolitičke planove, «otrese se balkanske<br />
samoživosti i evropocentričnog obzorja i gotovo preko noći pretvori u građanina sveta i<br />
svetskog državnika» (Bekić 1988, str. 674). Unutar nesvrstanih Jugoslavija sebe nije više<br />
149
gledala kao malu zemlju, već kao deo velikog pokreta (polovina svetskog stanovništva) koji je<br />
bio zamena za socijalistički svet koji ju je izolovao. Americi nije odgovarao antiimperijalistički<br />
i antikolonijalni ton nesvrstanih i Tita. Sovjeti su pokušavali da ovaj pokret iskoriste za<br />
slabljenje zapadnog kolonijalizma. Tito je sa Nehruom i Naserom (nacionalnim oslobodiocima)<br />
koristio blokovske napetosti, namećući se za jednog od vodećih lidera nesvrstanih i sam kao<br />
provereni borac za nezavisnost. Gotovo da je nepodeljeno mišljenje da je i u kreiranju spoljne<br />
politike Titovo mišljenje bilo odlučujuće. Ova ocena ne kosi se sa Đilasovim i Tepavčevim<br />
stavom da je Tito pre bio sjajan selektor, a ne stvaralac ideja. U politici je pravilo da upravo<br />
odvažni operativni selektori ideja razaraju zatečene strukture, a originalni tvorci ostaju<br />
zarobljeni u njenim okvirima (odnos grčkih filozofa i Aleksandra Velikog, prosvetiteljskih<br />
mislioca i vladara evropskog apsolutizma, marksističkih teoretičara i Lenjina itd.). Neobično<br />
aktivno sprovođenje nesvrstane politike je rezultat dinamične Titove ličnosti. Još je Đilas uočio<br />
da Titova aktivnost i samostalnost «nije znala ni smiraja ni granica». Sa već u ratu usavršenim<br />
diplomatskim instinktom, uglednom harizmom i megalomanskim samopoimanjem, odlučivao je<br />
suvereno i sam davao predloge. Umeo je i da obuzdava neodmerene pretenzije, kao one posle<br />
rata prema Albaniji, kada se povukao pred sovjetskim i albanskim otporom. Zbog snage<br />
njegove ličnosti i beskonkurentskog ugleda nije bilo većih sukoba kod odlučivanja, ali je, po<br />
svedočenju saradnika, Tito umeo i da sluša i koristi savete. U spoljnoj politici konsultovao se i<br />
sa starim buržoaskim političarima, bio je otvoren ali i autoritaran, doktrinaran ali i spreman na<br />
manevar, poučen Staljinovim iskustvom - nerepresivan, ali i netolerantan prema skretanjima,<br />
uvek nevazalan. Oslanjao se na poslušne generale i samostalne diplomate. Spoljna politika bila<br />
je ponajmanje opterećena ideologijom, o čemu posredno svedoči i Staljinova optužba iz 1948.<br />
da je jugoslovenski MIP sedište engleskih špijuna. Kada je učvrstio vlast posle sukoba sa IBom,<br />
Tito se najviše posvetio spoljnoj politici. Sam je birao šefa diplomatije, koji je bio lično<br />
njemu podređen. Tepavac svedoči da ga je Tito lično primao istog dana kada bi zatražio<br />
prijem,a često mu je davao do znanja da samo njemu treba da se obraća. Vlastitom neobično<br />
živom aktivnošću i putovanjima davao je snažan impuls jugoslovenskoj spoljnoj politici. Na<br />
«putu mira» 1954/55. proveo je 40 dana, u SSSR-u 1956. 21 dan, Novu godinu 1955. dočekao<br />
je u Indiji, a 1956. u Egiptu, 1958/59 više od dva meseca proveo je na velikom putu po Aziji i<br />
Africi (od 23.12.1958 do 28.2.1959), a u novom obilasku oslobođenih kolonija 1961. boravio je<br />
skoro dva i po meseca (Mates 1976). Nesvrstanost je donela najviši stupanj slobode koji je<br />
Jugoslavija u geopolitičkom prostoru Balkana u to vreme mogla da dosegne (Petković 1995).<br />
Sartr je beogradsku konferenciju nesvrstanih 1961. nazvao velikim istorijskim događajem, a<br />
Titov ugled u svetu pronela je njegova dinamična spoljna politika koja je uživala široku<br />
podršku domaćeg nekomunističkog javnog mnjenja. Samostalno odlučivanje, nezavisan<br />
politički stav, kao i ugled nesrazmeran snazi, san svih malih zemalja, jugoslovenska spoljna<br />
politika je pod Titom dugo zadržala. Osim toga, nesvrstanost je bila dugo koheziona snaga<br />
stanovništva višenacionalne države, razapete između proruske i prozapadne usmerenosti<br />
(Petković 1989, str. 167), pa je njeno iščezavanje takođe podstaklo unutrašnje suprotnosti i<br />
sukobljavanja. Visoki ugled trebalo je i ekonomski iskoristiti. To nije bilo lako jer se prava roba<br />
nije mogla prodati ni kupiti po povoljnim cenama. Pitanje je da li su nesvrstani za Jugoslaviju<br />
bili stabilno tržište i pouzdano investiciono područje. Izgleda da je izvoz naoružanja i opreme<br />
bio najimpozantniji. General Dragojević navodi da je godišnji priliv od naoružanja i<br />
inženjeringa iznosio 1,5 milijardi dolara (Dragojević 1996, str. 29), dok Tempo navodi da je<br />
izvoz vojne industrije u poslednjim godinama SFRJ iznosio preko 2,5 milijardi godišnje<br />
(Vukmanović 1996, str. 69). O širini trgovine svedoče i dugovanja, a nesvrstani su 1989.<br />
dugovali Jugoslaviji oko 2,5 milijardi dolara (Petković 1989, str. 148). U nedefinisanom<br />
geopolitičkom prostoru jugoslovenska spoljna politika je širila ekonomske veze i imala<br />
višestruku ulogu u održavanju stabilnosti komunističkog režima.<br />
Nesvrstanost je bila dovoljno elastična službena osnova jugoslovenske spoljne politike da<br />
pokrije taktičke zaokrete u odnosima prema velikim silama. Što je broj nesvrstanih rastao,<br />
jačale su i interesne razlike unutar ove grupacije, a imperijalizam je bio jedini zajednički<br />
neprijatelj. U UN je Jugoslavija najčešće glasala zajedno sa Afroazijskim blokom i povremeno<br />
150
sa SSSR-om (kod podrške kolonijama). Sovjetima je, uprkos vojnoj snazi, bila nekada manje, a<br />
nekada više potrebna podrška Jugoslavije i nesvrstanih. Hruščovu je kod raskola sa NR Kinom<br />
i kod sukoba sa SAD bila značajna podrška Jugoslavije. Unutar raznovrsnog bloka nesvrstanih<br />
1960-ih Jugoslavija je sa Indijom bila na čelu umerenog krila, koje se, za razliku od tvrdog<br />
arapskog i kubanskog krila, zalagalo za saradnju sa Zapadom (Campbell 1967, p. 78). Ipak je<br />
Jugoslavija drugačije prilazila Trećem svetu od Sovjetskog Saveza. Hruščov je u poseti Egiptu<br />
1964. rekao da bi voleo manje da sluša o bratstvu među Arapima, a više o bratstvu među<br />
radnicima i seljacima protiv klasnog neprijatelja. Jugosloveni su, pak, prihvatali «arapski<br />
socijalizam» kao egipatski put razvoja u skladu sa specifičnim prilikama. Aprila 1960. Tito je<br />
izjavio da «čitava Afrika teži ka razvoju u jednom progresivnom pravcu i njeni narodi traže i<br />
uzimaju elemente koji su socijalistički. To će u ogromnoj meri ojačati socijalističke snage u<br />
svetu, jer sve novi milioni, i stotine miliona ljudi, ulazi u sfere socijalističkog razvitka» (Tito<br />
1980, str. 184). Ipak se Tito razlikovao od Kastra, koji je vodio prosovjetsku politiku, ne krijući<br />
neprijateljstvo prema SAD. Govorio je o miroljubivoj saradnji među državama, oprezno ističući<br />
klasne sadržaje i izbegavajući da pominje revoluciju. Miroljubiva koegzistencija je za<br />
Jugoslaviju bila doktrina i uslov opstanka, a za SSSR taktika. Najpre su Kinezi, a zatim<br />
Kubanci, pod uticajem SSSR-a, optuživali Jugoslaviju da je pasivni, oportunistički i<br />
prilagodljivi «lakej imperijalizma». Americi nije odgovarala jugoslovenska kritika<br />
imperijalizma, ali je protivljenje SSSR-u naročito u UN, koristilo zapadnim interesima.<br />
Početkom 1960-ih nesvrstani su, sa grupom Tito-Nehru-Naser-Sukarno na čelu, bili na vrhuncu<br />
ugleda. Bili su to najsjajniji trenuci jugoslovenske diplomatije.<br />
Docnija zbivanja su povremeno potresala difuzni blok nesvrstanih izazivajući slabije ili jače<br />
krize njegovog jedinstva. Tito je bio osetljiv na ove potrese koji su slabili oslonac Jugoslavije,<br />
ugled, a time i njenu bezbednost. Jugoslavija je u ovom periodu bila korisni posrednik, jer je sa<br />
nesvrstanima ublažavala napetost između blokova i zaraćenih strana. Tito je u izraelskoarapskom<br />
sukobu 1967. i 1973. bio posrednik u sovjetskom uticaju na Arape. U kiparskoj krizi<br />
1973. takođe je usklađivana spoljna politika sa Sovjetskim Savezom jer je Tito strahovao da se<br />
ne potkopa arapski zid nesvrstanosti. Arbitritao je i unutar nesvrstanih. U Lusaki na<br />
konferenciji nesvrstanih osnovni dokument bio je jugoslovenskog porekla, ali je na kraju, po<br />
Titovom svedočenju, došlo do sukoba. Makarios je došao kod Tita i rekao: 'Ja ću napustiti<br />
sednicu jer je Avganistanac predložio da u dokument ništa ne uđe o Kipru', Indira kaže: 'Šta<br />
ćemo sada da radimo, kada je zasedanje gotovo, jedino Vi tu nešto možete učiniti'. Tito poziva<br />
Nimeirija i pita ga 'Šta Vi hoćete, šta radite?', a on stoji mirno i kaže 'Svi Arapi smatraju da to<br />
ne treba da uđe', a Tito odgovara: 'pa jeste li vi ludi, zar ne vidite da je to diverzija atlantskog<br />
pakta, jer Makarios se bori protiv baza'. Kasnije Nimeiri obaveštava Tita da je skoro sve ubedio<br />
da se deo o Kipru ubaci'. (Cit. prema Vuković 1989, str. 394). U Havani 1979. Tito je pružio<br />
otpor Kastru i radikalima koji su pokušavali da nesvrstane uvuku u orbitu SSSR-a . Kao važan<br />
najpre jezičak i «siva zona», a kasnije preko nesvrstanih i kao posrednik između blokova,<br />
Jugoslavija je širila manevarski prostor u kom nije vodila samo balkansku i evropsku već i<br />
svetsku politiku. R. Petković smatra da su najsjajniji trenuci jugoslovenske diplomatije bili kada<br />
je Tito, dobrim delom, ličnim ugledom i neobično dinamičnom aktivnošću, menjajući<br />
međunarodni oslonac i stičući različita diplomatska iskustva ojačao ugled Jugoslavije daleko<br />
iznad njene realne snage. U spoljnopolitičkom pogledu Titova aktivnost okončana je dvema<br />
krizama: u Havani 1979. nije uspeo da prevlada podvojenost nesvrstanih povodom<br />
Vijetnamskog upada u Kambodžu, a nekoliko meseci kasnije sve nesvrstane zemlje nisu u UN<br />
osudile sovjetsku intervenciju u Avganistanu (pre svega Indija i Kuba). U celini uzev, kao<br />
nesvrstana zemlja braneći suverenitet nesvrstanih u UN, Jugoslavija se češće sukobljavala sa<br />
SAD nego sa SSSR-om. Nesvrstanost se više poklapala sa sovjetskim spoljnopolitičkim<br />
pogledima nego sa zapadnim. Otpor SSSR-a pojačavao se samo kada bi bio dovođen u pitanje<br />
vanblokovski status Jugoslavije ili kada bi se uopšte osporavalo načelo nesvrstanosti.<br />
Zaključak<br />
151
Uzroke, posledice i istorijsku funkcionalnost Titove spoljne politike građene na načelima<br />
ekvidistance moguće je potpunije sagledati samo iz perspektive dugih istorijskih procesa koji su<br />
se prelamali na Balkanu. U poslednja dva stoleća zapadne sile su se trudile da na Balkanu<br />
spreče nastanak snažne slovenske države zbog mogućeg ruskog uticaja na nju. Čerčilova težnja<br />
za obnovom Austro-Ugarske bila je najotvorenija verzija ove politike, a slični skriveni motivi<br />
verovatno su prisutni i u Dejtonskoj računici 1995. Ruske i sovjetske pretenzije ka Balkanu<br />
takođe su bile trajne, izuzev perioda unutrašnjih kriza u Rusiji, kada su privremeno napuštane.<br />
Titova politika ekvidistance podstaknuta je najpre strahom od Čerčila, a potom od Staljinove<br />
hegemonije i proruskih osećanja kod Srba. Snažni, ne uvek otvoreni panslavizam balkanskih<br />
naroda u Titovom dobu se podudarao sa SSSR-om. Tito je vešto koristio snagu dugih procesa<br />
(panslavizam), preusmeravajući ih u procese suprotnog smera (srpski antistaljinizam i<br />
antisovjetizam). Ovako preusmereni i preoblikovani panslavizam u obliku jugoslovenstva Tito<br />
je u povoljnoj bipolarnoj situaciji iskoristio za stvaranje diferenciranog i iznijansiranog<br />
spoljnopolitičkog kursa lišenog ideološkog balasta. U otporu fašizmu za vreme rata ili u<br />
pretnjama NATO-a krajem 1940-tih panslavizam je aktiviran u otvorenom obliku ili u<br />
ideologizovanom obrascu proleterskog internacionalizma. S druge strane, u trenucima<br />
ugroženosti sa Istoka službena politika ekvidistance uspešnije je neutralisala proruski<br />
panslavizam delova partije i stanovništva od otvorenog antisovjetizma ili upozoravanja na<br />
velikoruski hegemonizam. Nesvrstanost je neosetno iznutra slabila panslavizam. Otuda je<br />
preciznija ocena da je Tito pomenuti dugi i snažni istorijski proces oslabio i preusmerio u težnju<br />
srednjeg ritma (komunistička i radnička solidarnost) i vešto je iskoristio za održavanje<br />
unutrašnjeg jedinstva zemlje (neutrališući rusofobiju nepravoslavnih jugoslovenskih naroda) i<br />
zapažene spoljne nezavisnosti.<br />
Neobično popularna spoljna politika bila je važna komponenta unutrašnje. Pružala je šire<br />
mogućnosti vladajućoj partiji i vođi da ugledom u svetu pokriju različite manje popularne<br />
strane unutrašnje politike (čistke i ideološki monopol). A okrenutost vanblokovskoj politici<br />
prevazilazila je tradicionalno konfesionalno podvajanje stanovništva i, najposle, donosila zemlji<br />
ekonomske dobiti. Ima mišljenja da je jugoslovenska diplomatija sa zakašnjenjem otkrila<br />
Evropu, ali, kako zapaža Petković, nesvrstanost nije bila tome prepreka. Još su manje opravdani<br />
prigovori da je Titova spoljna politika bila antisovjetska, a time i antisrpska. Od 1953. do 1978.<br />
šefovi diplomatije bili su Srbi, u različitoj meri samoinicijativni, ali nikada samostalni. Koča<br />
Popović je verovatno bio najuticajniji šef diplomatije (od 1953. do 1966.) koji je naginjao<br />
Zapadu, M. Nikezić i M. Tepavac su takođe bili evropski usmereni, a M. Minić je strepeo od<br />
sovjetskog uticaja na nesvrstane. Tito je sam birao šefa diplomatije, koji je bio s njim u<br />
neprekidnoj vezi.<br />
Nesmotreni pritisak Staljina 1948. na Jugoslaviju nagnao je vrh KPJ da međunarodni oslonac<br />
potraži na drugoj strani, ali su i pre toga postojale težnje za samostalnošću kod u ratu<br />
osvedočenog aktivnog antifašističkog vođe. U određenom trenutku su ove ambiciozne Titove<br />
spoljnopolitičke pretenzije 1945-1948. isprovocirale sukob sa Staljinom jer su remetile tadašnju<br />
sovjetsku spoljnu politiku koja se trudila da eliminiše sukobe sa Zapadom na tačkama koje nisu<br />
bile od suštinske važnosti za položaj SSSR-a. Titovo nestrpljenje i spoljnopolitičke namere<br />
kosili su se sa Staljinovom računicom. Pitanje je da li bi popustljivija Staljinova politika prema<br />
KPJ trajno suzbila njenu težnju za povlašćenim statusom i izdvajanjem. Izgleda da u svemu<br />
tome svest Tita o značaju vlastite harizme u svetu nije imala malu ulogu. Đilas piše da je Staljin<br />
lično, ne krijući izdvajao ratnika Valtera iznad ostalih socijalističkih vođa (kuferaša), a Dedijer<br />
tvrdi da je posle smrti Staljina Titu porastao apetit da svoju vladavinu proširi i izvan Jugoslavije<br />
i u neku ruku bude prvi čovek od Jadrana do Vladivostoka (Dedijer 1991, str. 325). Teško je<br />
proveriti ovu Dedijerovu tvrdnju, ali je sasvim izvesno da su Titove spoljnopolitičke ambicije<br />
bile iznad mogućnosti države osrednje veličine i snage. Samopouzdanje države koja je pružila<br />
krupan prilog otporu Hitleru i Staljinu i Titova lična uznetost i ponos , bez sumnje, su snažili<br />
ambicije vrha partije, ali ipak ne toliko da bi oslabili realističnost diplomatije. U smelim<br />
diplomatskim potezima rizik je bio prisutan, ali je izgleda uglavnom solidno bio odmeren.<br />
Krupan ugled antifašiste i antistaljiniste Tito je umešno koristio u unutrašnjoj i spoljnoj politici.<br />
152
Pošto se unutar komunističkog pokreta nije mogao nametnuti kao stožer, pre svega zbog snage<br />
Moskve i Pekinga, u diplomatiji je učinjen zaokret ka okupljanju novooslobođenih kolonija<br />
prijemčljivih, takođe, boračkoj harizmi lidera. Tito se među nesvrstanima i dalje mogao<br />
predstavljati kao vođa podjarmljenih i obespravljenih, ali ne i ideološki jedinstvenih.<br />
Nesrazmerno veliki svetski ugled i poplava idolatrije i van zemlje slabili su Titovu<br />
samokritičnost, a u određnoj meri i osećanje konkretnog i mogućeg (npr. da se ugledom izvuče<br />
nova ekonomska pomoć), ali ne i osećanje odnosa snaga u svetu. Đilas svedoči da je još 1951.<br />
nepogrešivo procenjivao: «Ne možemo mi dobiti Trst». Nema, međutim, svedočanstva da je<br />
Tito odmeravao vlastite greške kod različitih neuspeha spoljne i ekonomske politike, a još<br />
manje da se protivio harizmatskom veličanju prestiža države i vlastite ličnosti. U spoljnoj, kao i<br />
u unutrašnjoj politici preterana koncentracija ugleda i autoriteta u Titovoj ličnosti uslovila je<br />
nakon njegove smrti, nagli i nefunkcionalni vakuum u legitimisanju i prepoznavanju zemlje u<br />
svetu. Sa nestankom Tita u spoljnoj politici Jugoslavije nastala je praznina koja je, nezavisno od<br />
aktivnosti države, uslovila pad njenog značaja jer je bila lišena nesvakidašnjeg, snažnog ugleda<br />
ličnosti šefa države. Ima čak tvrdnji da je o promenjenoj ulozi Jugoslavije bilo reči još u Beču<br />
februara 1980, dok se Tito nalazio u komi, u razgovoru sovjetskog i američkog šefa diplomatije<br />
Gromika i Vensa, koji su se složili da Jugoslaviji pripada budućnost periferijske balkanske<br />
države, a ne više ključne koja razdvaja dva bloka (Petranović 1993, str. 137). Titov značaj za<br />
spoljnu politiku nije počivao samo na ličnom ugledu i prodornosti, već i na prilično vidljivoj<br />
okolnosti da je njegova harizma bila važna komponenta državnog jedinstva, a stabilna<br />
unutrašnja situacija bila je prvi uslov kredibilnosti i pouzdanosti u međunarodnim odnosima.<br />
Snaga države ogleda se u širini prostora za samostalno odučivanje, nezavisnom političkom<br />
stavu i sposobnosti da bez posledica izdrži rizik slobodne akcije. Jugoslavija pod Titom je<br />
mogla da obara američke avione, otvoreno se usprotivi Staljinu, zameri Zapadu zbog<br />
priznavanja sovjetske intervencije u Mađarskoj 1956, prihvati prekid diplomatskih odnosa sa<br />
SR Nemačkom zbog priznavanja DR Nemačke, pokvari odnose sa Francuskom zbog podrške<br />
Alžiru, izazove ozbiljnu ljutnju SAD zbog podrške Arapima u savezu sa SSSR-om, izdržava<br />
trajnu podozrivost SSSR-a zbog približavanja Zapadu itd. Pored unutrašnje čvrstine države<br />
važna je i veština diplomatije. U celini istorijskih procesa 1918-1992. moguće je porediti<br />
diplomatski učinak obe Jugoslavije uprkos različitom odnosu velikih sila. Balkanske države<br />
uvek su lavirale između velikih sila. Samostalnost spoljne politike Kraljevine Jugoslavije bila je<br />
znatno niža od socijalističke naslednice. Monarhija nije vodila samostalnu politiku, već je dugo<br />
zavisila od Francuske, a od 1937. napušta profrancusku politiku i okreće se silama osovine.<br />
Antikomunistička ideološka opterećenost monarhije sužavala je njen manevarski prostor,<br />
lišavajući je krupnog međunarodnog oslonca na istoku Evrope. Tito je znatno kraće bio vezan<br />
za Staljina nego buržoaska Jugoslavija za Francusku, a i spoljna politika mu je bila manje<br />
ideološki opterećena i elastičnija. Tito je veštije iskoristio ratni antifašistički i potonji<br />
antistaljinistički učinak nego što je to pošlo za rukom Aleksandru sa srpskim moralnim<br />
ratničkim kapitalom. Samostalnost kraljevske diplomatije između dva svetska rata najčešće se<br />
svodila na odugovlačenje, odlaganje, odgovore, pritužbe i pozivanje na savezništvo u ratu.<br />
Sklapane su uglavnom regionalne koalicije i vođena lokalna, uglavnom balkanska politika. Tito<br />
je izborio znatno širi manevarski prostor i vodio aktivnu svetsku politiku, arbitrirajući u<br />
mnogim sukobima snagom i ugledom vlastitog imena i države. Monarhijska Jugoslavija je po<br />
diktatu Francuske prišla osnivanju Male antante i, na izričit zahtev Francuske, primila masovnu<br />
belu emigraciju, trajno opterećujući svoje odnose sa Sovjetskim Savezom. Tito je sam prišao<br />
osnivanju pokreta nesvrstanosti i, vešto menjajući međunarodni oslonac, znatno manje zavisio<br />
od volje saveznika i manje bivao prinuđen na ustupke. Nesvrstana politika je modifikovala neke<br />
duge istorijske procese na Balkanu, tj. tradicionalne nade malih naroda uprtih ka različitim<br />
velikim silama. Dugo prisutni panslavizam južnoslovenskih naroda (čak i Hrvata), oslonac i<br />
nada u Rusiju, s kojom ih je vezivalo slovensko poreklo, hrišćanska vera i pravoslavna<br />
konfesija, ugroženost od Turske i Austrije, potiskivani su politikom ekvidistance zbog<br />
izraženog sovjetskog hegemonizma. Kao što je carska Rusija težila da bude «zaštitnica<br />
socijalizma»,tako je i SSSR težio da bude patron socijalizma. Ova težnja ispoljavala se direktno<br />
153
i otvoreno kod Staljina, a nešto skrivenije kod Brežnjeva. Tito je koristio snagu dugih procesa,<br />
ali, nakon raskida sa Staljinom, i strepeo od srpsko-ruskog prijateljstva. Antistaljinizam je<br />
neutralisao panslavizam i slabio nepoverenje Zapada, kritika kapitalizma i imperijalizma bila je<br />
opomena prozapadnim strujama, a okrenutost ka nesvrstanosti smanjivala je napetost unutar<br />
zemlje između proruskog i prozapadnog latentnog ili otvorenog raspoloženja stanovništva.<br />
Iščezavanje višeslojne spoljne politike takođe je pojačalo eksplozivni vakuum integracije<br />
krajem 1980-ih. Odveć tesna veza spoljne i unutrašnje politike na krupnim istorijskim<br />
prekretnicama pokazala se riskantnom jer je iščezli integrativni potencijal spoljne politike jačao<br />
unutrašnji haos.<br />
Titovu diplomatsku aktivnost treba posmatrati u sklopu šire istorijske celine i trajnijih<br />
osobenosti balkanskog prostora, koji je hronično nestabilan usled promenljivih i nedefinisanih<br />
interesa velikih sila, koje su lako uspevale da destabilizuju etnički i konfesionalno izmešani<br />
prostor. O tome govore raspadi višenacionalne Jugoslavije 1941. i 1992. godine. Na krupnim<br />
istorijskim prekretnicama najviše je ugroženo jedinstvo višenacionalnih država. Premda je<br />
Kraljevina Jugoslavija bila osetljivija na potrese evropskog versajskog poretka nego što je SFRJ<br />
bila osetljiva na zbivanja u socijalističkom lageru, obe države su nestale sa rušenjem versajskog<br />
sistema i Jaltskog ugovora, na kojima je počivala evropska bezbednost. Krupne promene<br />
okruženja jačale su ili smanjivale značaj Jugoslavije, uticale na njen raspad, ali ne i na karakter<br />
raspada koji je tekao u znaku genocidnog građanskog rata. Aktuelnost međuratne Jugoslavije<br />
slabila je sa nestankom francuskog i britanskog interesa za antigermanski i antisovjetski<br />
sanitarni kordon krajem 1930-ih, jednako kao što je sa urušavanjem lagera i sovjetskog<br />
socijalizma Jugoslavija pola stoleća docnije izgubila u značaju, osuđena na periferijski položaj,<br />
i kao niz evropskih neutralnih država koje su bile tampon među blokovima, postala nepotrebna.<br />
Pošto su savezi iz hladnog rata izgubili značaj, stvaraju se nove koalicije. Na Balkanu je<br />
rasparčana Jugoslavija okružena zemljama koje se trude da uđu u NATO, a Grčka i Turska koje<br />
su nekada imale zajednički interes da zaustave širenje SSSR-a, sada su lišene zajedničkog<br />
neprijatelja pa su i njihovi odnosi postali složeniji. Ranije ideološke napetosti potisnule su<br />
versko-konfesionalne i nacionalne. Ovi procesi u Titovom dobu nisu bili vidljivi, a stabilna<br />
podela interesnih sfera i snaga levice u svetu bili su važan predvidljivi oslonac jugoslovenske<br />
spoljne politike. I nesvrstanost je više pripadala dobu antikolonijalnog otpora Trećeg sveta nego<br />
kraju 20. veka.<br />
Ipak bi bilo odveć fatalistički svesti uspehe Titove diplomatije na neponovljivost svetske<br />
situacije i misliti da bi ovu situaciju, bez izrazitije umešnosti, možda iskoristio i neki drugi<br />
čelnik Jugoslavije. Ova gledanja su neodrživa ne samo otuda što je položaj aktivnog jezička<br />
između blokova KPJ u određenoj meri sama stvorila, već i otuda što su pružene, ali i izborene<br />
okolnosti neobično gipkom taktikom umešno održavane i korišćene. Važna pretpostavka realne<br />
nezavisnosti bilo je prevazilaženje periferijskog položaja nerazvijene zemlje, koja je do tada<br />
bila agrarni privezak metropola. Ne treba smetnuti s uma da je snažan industrijski razvoj<br />
socijalističke Jugoslavije ojačao njenu samostalnost, a u nezavisnoj spoljnoj politici relativno<br />
autarkična vojna industrija nije bila samo psihološka potpora. Okrenutost i otvorenost svetu<br />
socijalističke Jugoslavije bila je u ovom periodu najveća u istoriji država ovoga prostora, a<br />
Titova gotovo instinktivna neprovincijalnost (od ilegalnosti do smrti)bila je važan uzrok tome.<br />
Kada mu je usled rasta ugleda ojačala pregovaračka moć, Tito bi najpre u razgovorima kruto<br />
branio stavove, a potom popuštao koliko je bilo potrebno. Po svedočenju posmatrača, uglavnom<br />
je osećao dokle može ići, ali je neretko bio tvrd, uporan i prkosan. Prevazišao je kompleks<br />
pripadanja malom narodu na Balkanu što mu je širilo perspektive, pa je lišen «sitničarenja»<br />
nastupao sa upadljivim neprovincijalnim samopouzdanjem. Izuzetno jasno je uočavao odnos<br />
snaga u svetu, a manevar mu nisu sprečavale mnogo ideološke, a pogotovo ne nacionalne<br />
isključivosti. Slično je postupao i u odbiru vodećih diplomatskih kadrova. Kombinovao je<br />
poslušnike i individualiste, a iz ovih poslednjih regrutovani su šefovi diplomatije i glavni<br />
ambasadori, čije je predloge razmatrao, a protivljenja tolerisao (K. Popović, M. Nikezić, M.<br />
Tepavac, V. Mićunović, L. Mates).<br />
154
Koliko dosadašnji izvori svedoče, izgleda da je i u vođenju spoljne politike Tito bio arbitar<br />
između latentne ideološki tvrđe prolagerske struje i otvorenije prozapadne, koja je držala da je<br />
interes Jugoslavije u Evropi, a vanblokovska politika samo dodatni oslonac (npr. otvoreno<br />
neslaganje I. Gošnjaka i K. Popovića). Od Sovjeta je strepeo, a ideološka postojanost ga je<br />
odvraćala od kapitalizma, pa je bio za nesvrstani kurs, koji je federaciju lišavao podela i trvenja.<br />
U celini uzev, Titova spoljna politika je, u odnosu na unutrašnju, bila manje ideološki<br />
opterećena, odnos prema međunarodnim osloncima manje emotivan i doktrinaran, zreliji i<br />
pragmatičniji. Premda nije bila lišena zaokreta i nedoslednosti, koje su zbunjivale, ličnih<br />
Titovih promašaja i manje značajnih lutanja koji su izazivali otpor u vrhu, dilema, zabluda i<br />
iluzija, ipak je spoljna politika bila u zemlji široko prihvaćena i popularna. Spoljna politika<br />
dugo je i uspešno izdizala Jugoslaviju iznad periferijskog statusa, ali je nesrazmerno veliki<br />
ugled Tita i države u svetu slabio osećanje odgovornosti vrha i bio pokriće unutrašnjih<br />
promašaja. U titovskom duhu ovo spoljnopolitičko «kompenzovanje» nastojalo se održati i<br />
posle smrti predsednika. Titova sahrana, koja je 1980. na jednom mestu okupila do tada najviše<br />
državnika sveta, nije bila puko konvencionalno priznanje sveta Titovoj ličnosti, već i realno<br />
svedočanstvo Titovog državničkog prestiža i ugleda i značaja Jugoslavije.<br />
Cilj spektakularnog pogrebnog ceremonijala i ideologizovane kultne emocionalnosti bio je da<br />
što duže zadrži u svesti stanovništva viziju izuzetnosti i značaja države u svetu. Idiličnu<br />
predstavu o neposustaloj snazi međunarodnog ugleda Tita i Jugoslavije i njenom trajno<br />
nezavisnom stavu,desetak godina kasnije, zamenilo je oporo otrežnjavanje od iluzija. Prazne<br />
nade dela političkog vrha socijalističke Jugoslavije u nerazorivost države i nepromenjeni odnos<br />
sveta prema njoj bile su ispod nivoa Titovog stalnog spoljnopolitičkog opreza. Okolnost da je i<br />
danas u svetu mišljenje o Titu manje promenjeno nego u ispolitizovanom javnom mnjenju<br />
država bivše Jugoslavije govori da su načela Titove spoljne politike bila univerzalnija, trajnija i<br />
iznad pronicljivog pragmatizma. Istorija će verovatno, u stalnom preispitivanju i<br />
preocenjivanju, Titovu spoljnu politiku dugo beležiti kako zbog njenih univerzalnih načela tako<br />
i veštine kojom je diplomatija male zemlje uspela da obezbedi visoki ugled u međunarodnim<br />
odnosima.<br />
155
VIII<br />
STRUKTURA I FUNKCIJA <strong>TITO</strong>VOG<br />
AUTORITETA, HARIZME I KULTA<br />
U proučavanja uloge i funkcije Titovog političkog autoriteta treba, u teorijskom pogledu,<br />
razdvojiti nekoliko nivoa analize, formalnih i sadržinskih, koji nameću različite stupnjeve<br />
uopštavanja i istorijske konkretizacije:<br />
1. opšte veličanje političkog vođe koje je u institucionalnom pogledu nužno i prisutno ne samo<br />
u raznolikim istorijskim režimima lične vlasti nego kod svih oblika političkih organizacija<br />
uopšte (ugledni vođa kao simbol vrednosti i oličenje jedinstva organizacije);<br />
2. nešto uži istorijski obrazac veličanja komunističkog vođe boljševičkog tipa (najvažniji<br />
istorijski uzori i modifikovanje obrasca -odnos Staljina i Tita);<br />
3. Konkretiniji jugoslovenski uslovi i oblici domećeg spontanog prihvatanja i smišljenog<br />
jačanja Titovog autoriteta (uloga političke tradicije i kulture Balkana koja je pogodovala jačanju<br />
harizme političkih vođa, podudaranje i prilagođavanje balkanske i boljševičke kulture, ali i<br />
sukobljavanje, i, najzad, konkretni uslovi nametanja novog tipa komunističkog vođe u<br />
Jugoslaviji).<br />
I<br />
Autoritet, harizma i kult su različiti stupnji racionalnog ili iracionalnog ugleda političkog vođe,<br />
stečeni spontanim prihvatanjem osvedočenog pojedinca ili nametnuti manje ili više prinudnom<br />
manipulacijom. Relativno trajni režim lične vlasti ne može funkcionisati bez osmišljene i<br />
razvijene harizme vladara koji se istinski ili fiktivno osvedočava. Harizma socijalističkih<br />
vladara svojevrsna je kombinacija autoriteta službe (ideologije i partije) i ličnosti (partijskog<br />
vođe). Udeo lične i službene komponente je kod socijalističkih vladara različit i kreće se od<br />
golog aparatčika (Rakoši, Honeker) do istinskog vođe i tvorca ideološkog učenja (Lenjin). U<br />
strukturi Titove harizme neskriveno je prevladavala lična nad službenom komponentom, ali to<br />
nije njeno osnovno obeležje. Kult Titove ličnosti, kao neobično aktivna sastavnica službene<br />
harizme vođe države i partije, prilično je složen i osoben da bi se mogao razumeti prostim<br />
poređenjem sa nekim ranijim i izrazitim istorijskim primerima lične vlasti. Ni poređenje Broza<br />
sa njegovim ideološki srodnim savremenicima ne može mnogo pomoći u odgonetanju snage i<br />
trajnosti njegovog kulta. Nije reč samo o veštom i uglednom boljševičkom vođi niti o nekoj<br />
njegovoj «protestantskoj verziji». Još su površnije tvrdnje da je na delu bio u osnovi ideološki<br />
nespecifični makijavelizam ili balkanski cezarizam. Bilo bi takođe uprošćeno tumačiti Titov<br />
ugled kao eklektičku ad hoc kombinaciju pomenutih obrazaca. Bio je to prilično osobeni režim<br />
lične vlasti u socijalizmu čija je harizma stvarana uzajamnim prožimanjem pomenutih<br />
tradicionalnih i modernih komponenata iz koga je nastao relativno novi obrazac kulta sa<br />
neobično aktivnim osvedočavanjem i masovnom podrškom.<br />
Ovde bi trebalo nešto više reći o metodskoj i teorijskoj strani proučavanja kulta jednog prilično<br />
samosvojnog i složenog oblika lične vlasti. Proces sazrevanja harizme neophodno je nijansirano<br />
razložiti na uže faze i karakteristične sadržaje u određenim periodima. Trebalo bi voditi računa<br />
kojim delovima stanovništva su sadržaji upućivani i kakav je bio mobilizatorski učinak<br />
(radničkoj klasi, seljaštvu, radnom narodu, građanima, članovima partije, vanpartijcima,<br />
mladima itd.). Jedino se pažljivim raščlanjavanjem samo naizgled lako razumljive Titove<br />
popularnosti može uočiti srazmera između manipulativnog nametanja i spontanog prihvatanja<br />
njegovog kulta, kao i uzroci i posledice ovih procesa. Time se može dospeti do relativno<br />
diferencirane globalne ocene istorijske funkcije Titove vlasti, njenih progresivnih i<br />
konzervativnih sastojaka, koji su manje ili više usklađeno sapostojali u različitim fazama. U<br />
diferenciranoj i raščlanjenoj slici lakše se može uočiti granica kada je autoritet vođe prestao da<br />
ima užu organizacionu, mobilizatorsku i integrativnu ulogu i postao konzervativno oruđe za<br />
opravdanje raznovrsnih interesa vladajućih grupa. Istraživanje Titove uloge još uvek se ne<br />
156
može osloniti na dovoljno pouzdanu istorijsku distancu koja bi uz nove podatke olakšavala i<br />
sagledavanje procesa u širem vremenskom sklopu. Nedostatak distance mogu donekle ublažiti<br />
rezultati proučavanja funkcija uticajnih istorijskih oblika lične vlasti iz dalje i bliže prošlosti<br />
(<strong>Kuljić</strong>, 1994) u kojima je pokazana «tehnologija istorije« koja u širim vremenskim razdobljima<br />
pokazuje njihovu otvorenu i skrivenu funkciju, namerne i nenamerne posledice, željeni i<br />
neželjeni učinak.<br />
Struktura i trajnost vođine harizme zavise od istorijskih, idejno-političkih, institucionalnih i<br />
ličnih činilaca, koji se mogu na sledeći način raščlaniti:<br />
1. Dominantne vrednosti koje se održavaju u civilizacijskoj i političkoj tradiciji i etničkom<br />
mentalitetu: konfesionalno–religijske, nacionalno–oslobodilačke, profesionalne (vojne ili<br />
ratarske), tradicija konstitucionalizma ili samodržavlja, «jake ruke» ili kolegijalne vlasti itd.<br />
2. Vizija poželjnog društva i mogućnosti njenog ostvarenja. Što je željena vizija različitija od<br />
postojećeg, raste uloga sile u njenom ostvarenju. Kakav je odnos racionalno-ostvarljivih i<br />
iracionalno-utopijskih sadržaja u ideologiji; kakvi su izgledi eshatološkog izvitoperavanja i<br />
mesijanskog shvatanja ideologije i njenih nosilaca; da li je na delu monolitna ili diferencirana<br />
zamisao političkog protivnika (javni neprijatelj ili legalni rival) ? Sve ideološke isključivosti<br />
podstiču disciplinu i kultizaciju vođe.<br />
3. Uslovi u kojima se ostvaruje poželjna vizija društva: razvijenost društvene strukture, oblici<br />
glavnih društvenih sukoba (klasni, nacionalni, verski), obrazovni i kulturni nivo, legalni i<br />
ilegalni kanali političkog delovanja. Što su uslovi političkog delovanja nepovoljniji,<br />
neophodnija je monolitnija i autoritarnija politička organizacija i šira ovlašćenja vođe.<br />
4. Sredstva političke akcije: izabrani ili nametnuti tip političke organizacije, mogućnost<br />
kontrole organa prinude, način izbora i regulisanja nasleđivanja vođe, oblici rešavanja sukoba<br />
unutar vladajuće grupe, monopolski ili konstitucionalni položaj vladajuće partije.<br />
5. Stupanj nezavisnosti političke organizacije od spoljnog oslonca i uzora i snaga<br />
spoljnopolitičkog pritiska zbog manje ili više zavisnog položaja. Nezavisnije partije imaju širi<br />
prostor za stvaranje nove organizacije i novog tipa vođe.<br />
6. Lične crte vođe: sugestivnost govorničkog dara, sposobnost procene rasploženja mase,<br />
cezaristička veština opštenja sa masom, borbenost, odlučnost, snalaženja u frakcijskim<br />
sukobima, obrazovanje, odmerenost itd.<br />
Kod istraživanja pomenutih komponenata i pobuda kultizacije treba imati na umu osnovnu i<br />
izvornu ulogu političkog vođe. Ovaj, naime, može biti obični nepotkupljivi narodni tribun koji<br />
najdoslednije brani interese širokih slojeva (od braće Graha do Dantona), ratnik i oslobodilac<br />
(nacionalni ili klasni), ali i izmiritelj sukobljenih strana, vojni zapovednik (J. Cezar, O.<br />
Kromvel), ili najautentičniji tumač učenja, ideolog i intelektualac (Lenjin, Gandi), čelnik manje<br />
ili više misionarski shvaćene partije sa međunarodnom ulogom (Staljin) itd. Jedva da je<br />
potrebno dodati da od vođine umešnosti u kontroli vitalnih poluga vlasti zavisi realna moć.<br />
Vođa može biti goli protokolarni predsednik, simbolična figura lične vlasti iza koje stoje klike<br />
ili uže grupe, ali i realno najmoćniji zapovednik partijskog, državnog ili vojnog aparata. Lična<br />
vlast se može oslanjati na više paralelnih oslonaca moći i na održavanju ravnoteže između njih<br />
(apsolutistički vladari crpli su snagu iz zapovedništva nad vojskom, ali i cezaropapističkog<br />
starešinstva nad crkvom, socijalistički vladari su monopolskom partijom kontrolisali državu i<br />
vojsku itd.). Idejni sadržaj kultizacije vladara zavisio je od nadmoći pojedine komponente<br />
vladareve aktivnosti i minulog učinka; nju smišljeno stvara vladajuća grupa i prilagođava<br />
političkoj kulturi podvlašćenih koji vođu manje ili više spontano prihvataju.<br />
U proučavanju vladarskog autoriteta nije uvek lako razdvojiti njegovu nužnu<br />
društvenointegrativnu funkciju od užih interesa vođe i njegove grupe. Istraživači antike su jasno<br />
postavili pitanje da li je Aleksandrova ili Rimska imperija mogla uopšte funkcionisati kao<br />
republika ili je kult živog vladara bio njen neizbežni idejni i organizacioni kostur. Drugim<br />
rečima, nije li kult živog vladara neretko bio nužno političko integrativno sredstvo labilnih<br />
državnih tvorevina, a ne toliko izraz ličnih ambicija vladara? Zato bi u analizi uvek valjalo<br />
razdvajati spontano slavljenje vođe od smišljenog građenja njegovog kulta i uže ili šire pobude<br />
ovih procesa. Pomenute funkcije ne daju se do kraja jasno razlučiti jer se često nužnost jačanja<br />
157
državnog ili partijskog jedinstva isticanjem vođe koristi za ostvarenje užih interesa vođine<br />
partije. Osim toga, stupnjevi kultizacije vođe ne svedoče samo o potrebi snažnijeg jedinstva već<br />
i o rastu političkih ambicija vođe. Nijansirano razmatranje treba da sagleda ambivalentnost ovih<br />
aktivnosti, tj. razliku između spontanog i smišljenog veličanja vođe, između organizacione<br />
nužnosti ovih mera i političke zloupotrebe, kao i raznolike funkcije centralizacije političkog<br />
autoriteta (ekonomsku, vojnu, međunacionalnu i sl.). Pri tome nikada ne treba smetnuti s uma<br />
širu političku kulturu podvlašćenih kojima se pilagođava lična i bezlična, verska ili svetovna<br />
zamisao vrhovne vlasti. Tome daju pečat dublje društvene potrebe, ali i različite krizne situacije<br />
(prelaz grčkog polisa u Aleksandrovu apsolutnu monarhiju, Rimske republike i bezličnog<br />
autoriteta magistrata u ličnu vlast careva, Vajmarske republike u državu koja je počivala na<br />
firer-principu i sl.). Centralizacija vladarskog autoriteta i njegovo vezivanje za ličnost, a ne za<br />
funkciju vrhovne vlasti obično nagoveštava izmenu funkcije države ili pripremu različitih<br />
oblika mobilizacije stanovništva, pa sama po sebi nije uvek pokazatelj uzurpacije vlasti i<br />
neumerenih ličnih pretenzija vladara (okupljanje oko vođe ustanka ili ratnog komandanta, zatim<br />
oko šefa partije u posleratnoj izgradnji i obnovi države itd.). U antici najočiglednije, ali i u<br />
potonjem razvoju, vera u vladara izbavitelja i različiti oblici njegove kultizacije bili su, s jedne<br />
strane u službi pravdanja užih ili širih interesa vladajuće gruper, ali, s druge strane, i neobično<br />
aktivan aktivan društvenointegrativni sadržaj, koji je čuvao zajednicu od haosa i raspada (<strong>Kuljić</strong><br />
1994, str.89). U istraživanju autoriteta vladara u jednopartijskim režimima treba: razdvajati<br />
uslove koji olakšavaju spontano buđenje i prihvatanje autoriteta od instrumentalno<br />
manipulativnih mera kojima se ovaj održava i jača, uočiti posrednu ulogu i karakter partije iz<br />
koje vođa izrasta i idejno jezgro veličanja (da li se uzdiže harizma partije ili ličnost vođe),<br />
samopoimanje vođe razlikovati od tumačenja službenih partijskih ideologa, i, najposle, tražiti<br />
uzroke koji podstiču eroziju vođinog autoriteta.<br />
II<br />
Titova harizma nije nužni izraz potrebe za stožernim simbolom oslobodilačke balkanske<br />
političke kulture, ni prirodna posledica učinka krupne istorijske ličnosti koji je planski<br />
preuznošen i slavljen niti, pak, strani boljševički obrazac partijskog vođe nametnut Balkanu.<br />
Kao što su kultovi rimskih vladara nastajali u spoju autohtone italske romanske tradicije i<br />
helenizma, tako je i Titova harizma građena, spontano prihvatana, planski osmišljavana u spoju<br />
domaće političke kulture i boljševičkog komunističkog obrasca. Bilo bi površno tvrditi da su se<br />
pomenute sastavnice skladno dopunjavale zbog sličnih autoritarno militarističkih crta<br />
(nacionalno i klasno jedinstvo, čiji je znamen uniforma vladara kao neposustalog borca). U<br />
procesu jačanja državnog jedinstva snaženjem autoriteta vođe bilo je i dubokih protivrečnosti i<br />
napetosti između konzervativne tradicije i prosvetiteljskih sadržaja marksizma (boga i Tita,<br />
kralja i Tita). U prethodnim poglavljima je pokazan uticaj tradicije i konkretnijih domaćih<br />
okolnosti. Ovde bi trebalo nešto reći o značaju boljševičkog uzora vođe.<br />
Uticaj ideoloških i tradicijskih komponenata bio je uzajaman. Katkad je prosvetiteljskim<br />
sadržajima boljševizam neutralisao patrimonijalnu tradiciju, a katkad je pojačavao tradicijski<br />
autoritarizam. Otuda je pomenute komponente trebalo sagledati najpre izolovano, a potom u<br />
spoju, a uz to dodati i situacione činioce: međunacionalni sukobi, napetosti u vrhu, spoljna<br />
pretnja zemlji itd.<br />
Obično se ističe da je najvažnija odrednica Titove vlasti bila boljševička politička kultura u<br />
čijem je središtu komunistička ideologija saobražena naročitim uslovima Istočne Evrope. U<br />
boljševičkim režimima osnova lične vlasti bio je prioritet tzv. partijskog nad državnim pravom.<br />
Ako je uz to slavljenje ličnosti vođe bio ključni društvenointegrativni sadržaj, neprikosnovenost<br />
lične vlasti je bila potpunija (<strong>Kuljić</strong> 1994, str. 6-7). Ipak boljševizam nije bio jedina «nadlična<br />
struktura» Titove vlasti. Njena druga važna odrednica je civilizacijska i državnopravna tradicija<br />
Balkana. U pravdanju prinudnih mera nove revolucionarne vlasti Tito je isticao otpor nasleđa:<br />
«Mi nismo morali stvoriti jedinstvenu državu od srodnih naroda, zbog ostatka starih negativnih<br />
pojava u svesti ljudi, kojih na kulturnom Zapadu nema. Zato smo morali upotrebiti izvesne<br />
158
mere prinude da bismo kanalisali razvitak u demokratskom pravcu» (Tito 1982, str. 17-18). Na<br />
sličan način je i Lenjin 1920-ih u slamanju otpora novom režimu, upozoravao na iskustvo Petra<br />
Velikog, koji se protiv ruske zaostalosti i varvarstva morao boriti varvarskim sredstvima. Staljin<br />
nije prezao da se koristi ovom Lenjinovom opaskom, pravdajući vlastito nasilje zaostalošću<br />
sredine. Uprkos okolnosti da pozivanje na civilizacijsku zaostalost može biti pokriće izlišne<br />
represije, teško je obići činjenicu da je lična vlast na Balkanu bila višestruko pripremljena<br />
autoritarnom, nekonstitucionalnom političkom kulturom ovoga prostora. Ova ima svoju<br />
organizaciono-institucionalnu i idejno-ideološku stranu. Razvoj pravne države i činovništva<br />
bio je na Balkanu vrlo neravnomeran, a u najvećem delu (koji je sve do 20. veka bio pod<br />
Osmanlijskim carstvom) zakasneo i nepotpun. Zaostalost, uslovljena zakasnelim prodorom<br />
kapitalizma i krnjim razvojem buržoaske pravne države, nosila je trag verskih i svetovnih<br />
upravnih ustanova osmanskog feudalizma. Patrimonijalna crta činovništva, kao posluge<br />
moćnog gospodara, u našim prostorima dugo će se održavati jer su nedostajali činioci koji će<br />
ga, kao u Evropi, preobraziti u modernu birokratsku upravu (razvijeno tržište, parlamentarizam<br />
i obrazovna uprava). U nekadašnjim turskim pašalucima nije bilo strože birokratske uprave<br />
zbog nerazvijenih robnonovčanih odnosa i dugog prevladavanja polunaturalne privrede. To je<br />
na Balkanu stvaralo drugačije oblike lične zavisnosti od bezlične birokratske hijerarhije koja se<br />
protivi neregulisanoj milosti gospodara. Osim pomanjkanja birokratije, buržoazije i<br />
inteligencije, u najvećem delu pokorenog Balkana nije bilo samostalnog plemstva iz kog bi se<br />
regrutovali političari-kolenovići. Slobodan Jovanović je među srpskim političarima 19. veka<br />
uočio dva tipa: intelektualca-skorojevića (školovanog na strani) i seoskog gazdu. Nijedan od ta<br />
dva tipa nije bio u stanju da obuzda svoje ambicije i nesavitljivu despotsku ćud.<br />
Prevlast polunaturalne privrede išla je naruku održavanju patrimonijalne vlasti koja je na<br />
Balkanu upravnu tehniku i političku kulturu preuzimala iz iskustva osmanskog i ruskog<br />
cezaropapizma. O patrimonijalnoj državi je reč kada vladar organizuje svoju političku moć u<br />
načelu, kao što vrši ličnu vlast. Nema razlike između privatne i službene sfere, a vršenje<br />
političke vlasti je u potpunosti lična stvar gospodara. U patrimonijalnoj državi uporedo postoji,<br />
s jedne strane, neraskidiva vezanost za tradiciju, a s druge strane «kabinetska pravda»<br />
gospodara i njegovih činovnika, umesto predvidljivog zakona. Vladari činovnike nagrađuju<br />
darovima i manje trajnim privilegijama, što ima za posledicu nestabilnost i korumpiranost<br />
uprave. Ovo feudalno nebirokratsko nasleđe na Balkanu ostavilo je traga kako na upravi<br />
zakasnele građanske države, tako i na socijalističkoj vlasti. Premda je važna osnova<br />
nebirokratske socijalističke kadrovske uprave bila osobenog ideološkog karaktera (prioritet<br />
partijskog nad državnim pravom, univerzalnog nad stručnim znanjem itd) (vid. <strong>Kuljić</strong> 1989),<br />
bilo bi zanimljivo podrobnije ispitati posredni i često prerušeni uticaj osmanskog i ruskog (tj.<br />
vizantijskog) cezaropapizma na formiranje u institucionalnom i idejnom pogledu šarolike i<br />
haotične balkanske političke kulture.<br />
Odnos prema ličnosti vladara u ovom sklopu neobično je značajan. U cezaropapističkom<br />
režimu lične vlasti vladar nije samo glava crkve nego i njen gospodar, uticaj sveštenstva<br />
ograničen je samo na oblast vere, crkva je podređena svetovnoj vlasti i instrument je u rukama<br />
vladara. Nema plodnog sukoba i rivalstva crkvene i svetovne vlasti kao u Zapadnoj Evropi, gde<br />
se papa uspešno odupirao carevima i kraljevima, pa je na temelju ovog dualizma postepeno<br />
nastala buržoaska pravna država sa svojim konstitucionalnim tekovinama. Osim toga, u<br />
cezaropapizmu je vladar snabdeven naročitom svetovno-religijskom aurom svesti i<br />
nepovredivosti (kao ruski car), što je dugo sprečavalo i pomisao na bilo kakvo sputavanje<br />
njegovog apsolutizma. Kod Petra Velikog poglavar crkve bio je nesamostalni državni<br />
prokurator. Revolucionarni svetovni politički pokreti samo su naizgled odsečno odvojeni od<br />
svoje tradicije, tj. iskustva političkih prethodnika koji su se obilato služili versko-političkim<br />
sredstvima. Potrebno je dosta vremena da se razgradi tradicionalna politička kultura i vekovima<br />
oblikovani etnički mentalitet, pa da se modernizacijom, deprovincijalizacijom i obrazovanjem<br />
«razminira» odnos prema vrhovnim političkim autoritetima i državnoj vlasti. Ova okolnost<br />
značajna je za razumevanje prirode socijalističkog vođe, način prihvatanja njegovog kulta i<br />
organizacije njegovog upravnog štaba. Naime, posle 1945. godine došlo je do naglog priliva<br />
159
seljačkih boračkih elemenata u upravu većine socijalističkih režima koji se dugo nisu mogli<br />
osloboditi prikazanog tradicionalnog mentaliteta. Računa se da je nakon 2. svetskog rata u<br />
Jugoslaviji oko 7 miliona seljaka prešlo u gradove, a dobar deo seljaka – boraca zaposeo je<br />
vojne, državne i privredne ustanove. Svi politički režimi regrutuju na upravne položaje, pre<br />
svega lojalne, a tek potom stručne pojedince, ali je u organizaciji vlasti na Balkanu uticaj<br />
tradicije ipak izrazitiji. Osim lojalnosti, tu je borbenost i idolopoklonstvo prema ideologiji i<br />
vođi (koju doduše neretko prati korumptivna prevrtljivost i potkupljivost) upadljivija, što ishodi<br />
iz neprevladane tradicije u kojoj se politički raznomišljenik tretira kao neprijatelj i nacionalni<br />
izdajnik, a ne kao protivnik. Koliko god bila lojalna i idejno monolitna, uprava koja počiva na<br />
ovim kanalima regrutovanja u osnovi je labilna i nebirokratska, a njeno ponašanje prilično<br />
nepredvidljivo i samovoljno.<br />
Po svemu sudeći, politička tradicija neskrivenije utiče na oblik kultizacija vladara nego na<br />
organizaciju njegovog upravnog štaba i partije. Uspešna kultizacija vladara mora voditi računa<br />
o vrlinama koje tradicija određenog prostora ističe i o poželjnoj viziji vladara stvorenoj u<br />
raznim oblicima usmene i književne zaostavštine. Način pravdanja vlasti u tesnoj je vezi sa<br />
načinom vladanja. Stupanj obožavanja živog vladara je važno svedočanstvo njegove realne<br />
moći. Ni režimi sa izrazito svetovnom ideologijom nisu u ovom pogledu izuzetak. Važnu<br />
osloboditeljsku i spasiteljsku komponentu Titov kult nasledio je iz balkanske tradicije<br />
opterećene permanentnim ratnim stanjem i haosom. Ratovi i masovna stradanja podgrevali su<br />
kod neprosvećenog stanovništva hrišćansko iščekivanje spasenja, što je takođe podsticalo zov<br />
za pseudo – religijskim izbaviteljem. Osim toga, što je dublja kriza, to jača potreba za<br />
jedinstvom i harizmatskim vođom koji obećava temeljni raskid sa prošlošću. Po pravilu je<br />
razočarenje u neosvedočenog vođu (kralja) jačalo želju za vođom iz naroda. Tito je postao<br />
oslobodilac i od njega počinje novo srećno doba (motivi iz rimske eshatologije koja preuzima i<br />
univerzalizuje hrišćanstvo, a preko njega i moderni svetovni politički pokreti). Vodeći računa o<br />
oslobodilačkoj tradiciji, partijski propagandisti su gradili harizmu Tita, vezujući je za u tradiciji<br />
prisutni kult heroja. Neposustali patriotski otpor okupatorima (Turcima i Nemcima) i herojski<br />
likovi iz prošlosti (Gubec i Karađorđe) su karike istorijskog kontinuiteta koji se oživljava da bi<br />
se olakšalo prihvatanje Titove nadklasne harizme.<br />
U mitu o vođi spasitelju ogledaju se vrednosti i mentalitet širokih delova različitim krizama<br />
ugroženog stanovništva, koje je težilo socijalnoj pravdi. Dakle, pored proučavanja obrazaca<br />
kultizacije, trebalo bi ispitivati i uzroke njenog manje ili više spontanog prihvatanja, koji su,<br />
kako je pokazao J. Cvijić, u našem etničkom mentalitetu višestruko opterećeni tradicijom.<br />
Tradicija se ogleda i u samopoimanju vladara, odnosno izboru uzora iz bliže i dalje nacionalne i<br />
ideološke prošlosti (Titovo pozivanje na Lenjina i Gupca). Umešna kultizacija autoritarnog<br />
vođe ne zaboravlja tradicionalne vrednosti i mentalitet, oslanjajući se na poželjne crte junaka i<br />
vladara mitizirane u narodnom sećanju. Nije teško uočiti da je vizija idealnog vladara na<br />
Balkanu stvarana od ratnih, oslobodilačkih, pravdoljubivih, plebejskih, ali ne i državnopravnih<br />
konstitucionalnih komponenata. Ako je vladar hrabar i pravedan, prirodno je da je i svevlastan.<br />
Balkan je lišen trajnije tradicije staleškog feudalizma u kom je relativno samostalno plemstvo<br />
ograničavalo monarhijski apsolutizam (kao u Zapadnoj Evropi), a izostao je takođe i duži<br />
period učvršćenog kapitalizma čije bi tržište osnažilo buržoaziju i učinilo je nezavisnijom od<br />
političke vlasti. Ne bi trebalo zaboraviti ni stalnu cezaropapističku podložnost Pravoslavne<br />
crkve svetovnoj vlasti i odsustvo konstruktivnog sukoba i napetosti hijerokratije i svetovne<br />
vlasti u srpskoj istoriji.<br />
Ni daleko moćniji vladari od balkanskih nisu se lišavali autoriteta tradicije. Isak Dojčer je pisao<br />
kako su se na Staljinovoj ličnosti i njegovom marksizmu nakupljale debele naslage carizma i<br />
pravoslavlja, a i lenjinizam Mao Cedunga bio je protkan orijentalnom žakerijom i uticajima<br />
kulturnog nasleđa konfučijanskog mandarinstva (Deutscher 1977, str. 513). Tradicionalnu<br />
komponentu Titovog kulta činila je naročita balkanska oslobodilačka harizma buntovnog<br />
vladara, u kojoj se, u mutnom jugoslovenskom panslavizmu, spajao otpor Turcima i<br />
Germanima. Hrišćansko-eshatološki harizmatski sastojci (mučeništvo, stradalništvo, pravičnost<br />
izbavitelja i spasenje) epski su uobličavani i spajani sa legendama koje su se plele oko seljačkih<br />
160
ustanaka (Karađorđe, Gubec), što je u seljačkoj strukturi nove uprave i vojske olakšavalo<br />
prihvatanje novog vođe. U psihološkom pogledu Titov kult bio je seljačkoj masi surogat boga,<br />
kralja i domaćina, ali ga inteligencija nije lako prihvatala. Izgleda da je naglašeni epski<br />
ratničko-oslobodilački sadržaj harizme vođe, koji se nikada nije odvajao od svoje vojske,<br />
olakšavao prihvatanje Brozovog kulta kod nekatoličkog življa i njegovo nadkonfesionalno i<br />
nadnacionalno tumačenje.<br />
Tradicionalna politička kultura nametala se žilavo i latentno novim političkim pokretima koji su<br />
se, kao komunistički, trudili da radikalno raskinu sa konzervativnom prošlošću. Tradicija je<br />
nametala latentne patrimonijalne crte upravi kojoj je vazda nedostajalo razlikovanje privatne i<br />
službene sfere. Ratni saborci pretvaraju se u podanike, a gospodar po ličnoj meri odlučuje o<br />
nadležnosti činovnika. Lenjin je nakon revolucije upozoravao boljševike šta se u istoriji<br />
događalo osvajačima čija je civilizacija bila ispod civilizacije podjarmljenih. Naime, poraženi<br />
narodi neretko su nametali pobednicima svoju civilizaciju. Uvideo je kako poražena caristička<br />
Rusija nameće svoje metode boljševizmu, jer je njena politička kultura, premda niska, bila ipak<br />
viša od kulture odgovornih komunističkih rukovodilaca. Što je obrazovanje političkih vođa<br />
bivalo skromnije, to su bili upadljiviji tradicionalni sastojci. Za razliku od Lenjina i Trockog,<br />
Dojčer je kod Staljina zapazio kako su se revolucionarni sadržaji na čudan način spajali sa<br />
tradicionalnim, pa mu je ličnost postala «zagonetna» i «neuhvatljiva»: neko vreme bio je sličan<br />
«gvozdenom caru» Nikolaju I, u drugom razdoblju izgledao je kao direktni potomak Petra<br />
Velikog, i to onda kada je industrijalizovao Rusiju na sličan način kako je Petrograd podignut<br />
na močvarnom zemljištu i kostima graditelja. U toku 2. svetskog rata imitiraće držanje<br />
Aleksandra I, a u eri velikih čistki bio je sličan Ivanu Groznom, koji je divljao protiv bojara<br />
(Deutscher 1977, str. 312). Na sličan način je i Tito kombinovao politička načela svojih<br />
balkanskih prethodnika, skriveno, ispod ideologije marksizma i nesvrstanosti.<br />
Prošlost je Tita pritiskala ne manje nego Staljina: skromno obrazovanje (kao bravar bio je<br />
oskudnog znanja, čak i iz marksizma, ali se od radnika komunista ipak izdvajao širinom znanja<br />
i brzinom i oštrinom shvatanja), zarobljenost nekim isključivim boljševičkim načelima i krutom<br />
zamišlju kadrovske partije, nepoverenje u pravo i inteligenciju, nekomunistička sklonost ka<br />
luksuzu, skorojevićevsko nastojanje da se raskošnim ceremonijalom fascinira tradicionalna<br />
okolina itd. Doduše, po nekim važnim osobinama ipak je prevladavao uticaj nasleđa. Tito nije<br />
bio po prirodi bolesno sumnjičav, nego budan-oprezan, te kao istorijska, politički darovita i u<br />
mnogo čemu kreativna figura nije zapao u bezumlje i bezočno nasilje (Đilas 1990, str. 40, 91).<br />
Kao većina manje obrazovanih vođa, bio je sumnjičav i ideološki podozriv prema<br />
intelektualcima, ali je ipak prema njima bio elastičniji nego ostali funkcioneri, jer je bio<br />
izuzetno politički inteligentan (Đilas 19990, str. 66). U celini uzev, neki važni sadržaji<br />
marksističke ideologije (modernizacija, posvetovljavanje, internacionalizam) neutralisali su i<br />
suzbijali pritisak tradicionalne političke kulture, ali su je neki i pojačavali (boljševički<br />
antikonstitucionalizam, partijsko sektaštvo i relativizovanje pozitivnog prava). Premda su<br />
komunističke partije na vlasti ubrzavale modernizaciju tradicionalnih društava zakasnelog<br />
kapitalizma i predstavljale se u svakom pogledu revolucionarnim, podrobnija analiza bi mogla<br />
pokazati skriveni uticaj koji je novim mahom neobrazovanim vladajućim kadrovima nametala<br />
žilava prošlost i tradicija. U pogledu ponašanja vođe boljševička praksa se nije u potpunosti<br />
kosila sa tradicionalnom političkom kulturom, pa bi se sa nešto opreza moglo reći da su se u<br />
ličnoj vlasti pomenute komponente više pojačavale nego neutralizovale. Žilava prošlost je<br />
prilično apsorbovala vođu partije sa modernizatorskom i prosvetiteljskom ideologijom.<br />
Vlast jugoslovenskih komunista ustoličena je u prilično konzervativnim uslovima koji su delom<br />
nužno nametali izbor autoritarnih sredstava u uvođenju krupnih društvenih promena. Odveć<br />
nagle promene izazivale su otpor pa je rasla aktuelnost sile. Otpor je u dobroj meri neutralisala<br />
oslobodilačka harizma vladara, koja je uživala plebiscitarnu podršku i bila uspešna brana<br />
obnovi višepartijskog sistema. Složeni višenacionalni balkanski prostor relativno uspešno je<br />
integrisan u državu posredstvom jednopartijskog režima sa snažnima autoritetom vođe. S<br />
obzirom na snagu tradicije, nameće se pitanje: da li je višenacionalna Jugoslavija mogla trajnije<br />
opstati u višepartijskom obliku ili je, pak, režim nepodeljene vlasti sa snažnom harizmom živog<br />
161
vladara bio sredini najprimereniji i relativno nauspešniji, a možda i najcelishodniji način<br />
integracije i kosmopolitizacije eksplozivnog jugoslovenskog prostora? Nužno hipotetički<br />
odgovor na ovo pitanje morao bi biti diferenciran i istoričan, tj. valja imati na umu kada je<br />
prevladavanje prošlosti tradicionalnom političkom kulturom anahrono, a kada neizbežno.<br />
Socijalistički vladari pripadaju novovekovnom tipu partijskog vođe. Političke partije nastaju u<br />
kapitalizmu, a njihove vođe nastupaju kao predstavnici dela društva, a ne celine, kako su ranije<br />
činili državni poglavari ili verski čelnici. Svaka partija je politički prostor lišen norme par<br />
excellence i zato idealan prostor za razvoj lične vlasti. Partija ne počiva na zakonu nego na<br />
smernicama vlastitog akcionog programa. Program je bolji što je privlačniji, a vođa uticajniji<br />
što ga potpunije oličava. I u višepartijskom režimu je partija postojbina lične vlasti. Tu se<br />
donose odluke po tipičnim obrascima lične vlasti. Pošto raspolaže monopolom na inicijativu<br />
vođstvo podstiče aktivnost, a članstvo pruža ili uskraćuje podršku. Zato Lajsner tvrdi da je<br />
«unutarpartijska demokratija» tipična iluzija radikalnog demokratizma (Leissner 1983, S. 186).<br />
Ipak je partija nužno sredstvo posredovanja narodne volje, čije podsticanje delimično prihvata,<br />
ali se ovi tek u partijskim vrhovima pretvaraju u državnopravnu inicijativu. Sve se odvija<br />
mehanizmima ličnih sporazuma i naredbi. Baza postavlja pitanja i daje inicijative, a odluke<br />
donosi partijski vrh. Državnopravna nadležnost partije se zove ličnost, a zahtev quod omnes<br />
tangit ab omnibus decidetur je iluzoran. To je debatni klub, a ne partija (Leissner 1983, S. 187).<br />
Izgleda da ova pesimistička načela, manje ili više, važe za sve partije jer odlučivanje unutar njih<br />
ne podleže državnom zakonu nego partijskim pravilima. Unutar partijskog vrha vođa je još<br />
manje vezan normom. Vođa ima više uloga. On je simbol i oličenje partijskog jedinstva i<br />
arbitar u unutarpartijskom sukobljavanju kao nosilac moći u zadnjoj instanci. U odnosu prema<br />
okolini, biračima, vođa je nosilac nade, uvek prisutne i u izvesnoj meri nužno nepredvidljive i<br />
iracionalne. Za razliku od norme koja garantuje samo suvu predvidljivost, ličnost uliva nadu jer<br />
je kadra da unese promenu. Čak je i u monarhiji potrešenoj krizom tinjala nada u naslednika<br />
koji će uvesti «novo doba», a u republikanskim režimima su nade uprte u partije koje oličava<br />
vođa. Nade su naročito raširene kod mladih, koji su skloni oduševljenju i hilijazmu, rušenju<br />
konzervativnog poretka normi. Revolucionarne vođe su najčešće nošene žarom podrške mladih.<br />
A vlast im je bila pouzdanija što je više počivala na osloncu upravo ovih grupa. Titu je to<br />
polazilo za rukom ne samo u ratu nego i dugo nakon njega. U dinamičkom pogledu nada je<br />
snažnija od predvidljivosti i na nadu se manje ili više oslanja lična vlast u jednopartijskim i<br />
višepartijskim režimima. Svaki politički vođa trudi se da stekne harizmu, tj. iracionalnu<br />
privlačnost. Nada je most između racionalnog očekivanja i oduševljene ljubavi koja se lako<br />
vezuje za ličnost (a ne za normu), a ništa ne može biti legitimnije od voljene vlasti. Što<br />
opravdanje vlasti više počiva na ličnosti vođe, a ne na normativistički ograničenom mandatu, to<br />
je više ograničeno ljudskim životom. Norme ne poznaju smrt, dok je lična vlast ograničena<br />
životom vođe, premda se trudi da opstane čuvanjem posmrtnog kulta vođe. Koliko god bila<br />
značajna i prostoru primerena integrativna uloga živog vladara u sredinama bez državnopravne<br />
tradicije, ne manje dezintegrativna ostaje praznina posle njegove smrti. Kod ovih režima je<br />
izglednija borba oko nasleđa jer nedefinisano «partijsko pravo» ne određuje jasno novog vođu.<br />
U Jugoslaviji je 1934, nakon ubistva kralja bez punoletnog naslednika, krizu vođstva delom<br />
ublažavao dinastički red nasleđa, a 1980. državno i partijsko predsedništvo formirano pre<br />
Titove smrti. Ipak krizne situacije 1941. i 1991. višenacionalna država bez snažne vladarske<br />
harizme nije mogla preživeti.<br />
U najstrožem smislu pojma komunistički vođa nije harizmatski jer nije natprirodno obdaren<br />
junaštvom, plemenitošću i političkom genijalnošću, već je pre svega vaspitan partijskim radom<br />
(<strong>Kuljić</strong> 1994, str. 283-290). On izvodi vlastitu legitimnost iz partijske misije i osvedočava se u<br />
početnoj revolucionarnoj borbi za vlast. Kasnije se osvedočavanje svodi na uspeh u<br />
međufrakcijskim sukobima i smišljeno jačanje kulta od strane pristalica. Zbog toga se ne može<br />
govoriti o trajnom harizmatskom karakteru komunističkih vođa, već o manje ili više<br />
manipulativnom održavanju poluharizmatskog odnosa vođe i pristalica. Komunistički vođi nisu<br />
bili obdareni ličnom nego naročitom službenom harizmom razuma partije lišene svakog<br />
teokratskog sadržaja koja je počivala na spoju racionalne spoznaje naučno-tehnološkog razvoja<br />
162
i socijalne pravde. Osiguravanje vertikalne društvene pokretljivosti, prosvećivanje i ograničena<br />
modernizacija nerazvijenih društava realni su sadržaj i čvorna funkcija koja je mobilizaciji<br />
stanovništva u socijalizmu, preko službene harizme partije i njenog vođe, davala istorijski<br />
smisao. U tom pogledu treba je razlikovati od ostalih istorijskih manje ili više<br />
antiprosvetiteljskih, razvijenih oblika harizmatske vlasti koji su štitili interese užih društvenih<br />
grupa. Hatingtonovu tvrdnju da u sredinama sa nerazvijenom političkom kulturom autoritarni<br />
režimi mogu biti modernizacijski, jer lišavaju prostor iscrpljujućih i neprogresivnih sukoba,<br />
trebalo bi istorično ispitati kod tumačenja uloge harizme u razvoju socijalizma. Pri tome bi<br />
uvek trebalo odvajati elemente racionalnog autoriteta od sadržaja iracionalnog kulta. Racionalni<br />
autoritet (vođa kao simbol ujedinjenih napora i stožer racionalne koncentracije revolucionarne<br />
energije) prevladava u fazama kada se vlast realno osvedočava (privredni uspesi, socijalni mir,<br />
racionalna harizma J. Broza 1950-ih), a što su ekonomske teškoće i sukobi prisutniji jačaju<br />
iracionalni sadržaji integracije (nepogrešivost vođe i partije i isključivost ideologije). Dalje, što<br />
su sukobi unutar socijalističke kadrovske uprave bili žešći, to je iracionalizovanje vođinog<br />
autoriteta bivalo upadljivije, što je opet pravdalo nepogrešivost kadrova na svim nivoima. Ako<br />
je vođa bezgrešan ni njegovi sledbenici ne mogu grešiti. Na svakom nivou javlja se<br />
neprikosnovenii moćni vođin opunomoćenik( sekretari oblasnih i mesnih komiteta sticali su<br />
harizmu na osnovu funkcije, a ne na temelju znanja). Dakle, pored kulta vođe, egzistira i kult<br />
hijerahije (Milosavlevski 990, str. 37), a u nerazvijenim plemenskim sredinama autoritet<br />
oblasnog vođe primao je i patrimonijalnu boju.<br />
Ovde nije neophodno šire razmatrati opštu organizacionu ulogu vođe u sistemu kadrovske<br />
uprave (<strong>Kuljić</strong> 1989, <strong>Kuljić</strong> 1994), već se zadržati na nekim društveno-ekonomskim procesima<br />
koji su podsticali jačanje autoriteta vođe u ranim socijalističkim režimima. U<br />
društvenoekonomskom pogledu autoritet socijalističkog vođe tesno je vezan za proces<br />
poslerevolucionarne modernizacije. Najopštije govoreći, modernizacija obuhvata razvoj<br />
tehnologije, prevlast industrijske nad agrarnom proizvodnjom, ateizaciju i prosvećivanje,<br />
pojačanu društvenu pokretljivost, uklanjanje lokalnih regionalizama i kosmopolitizaciju, rast<br />
društvenog i ličnog standarda, pojačano učešće širih društvenih grupa u politici i otvorenije<br />
regrutovanje političke elite. U višenacionalnim državama važan aspekt modernizacije je<br />
internacionalizacija, tj. uklanjanje nacionalnih i konfesionalnih barijera, pojačana saradnja i<br />
nekonfliktno nadnacionalno samopoimanje. Uloga socijalističkih vođa u modernizaciji bi se<br />
potpunije objasnila ako bi se proučilo iskustvo više istorijskih savremenika i uočile zajedničke<br />
crte i razlike uslovljene konkretnijim prilikama. Ovde će Titova uloga biti poređena sa<br />
najmoćnijim socijalističkim vođom – Staljinom.<br />
Staljinov kult osnažen je u procesu industrijalizacije i kolektivizacije (Tucker 1979, Meyer<br />
1977). Zaokret u Staljinovj politici početkom 1930-ih ka teroru i kultu vođe je podstaknut<br />
teškoćama, protivrečnostima i otporima industrijalizaciji i kolektivizaciji, i s tim u vezi,<br />
pojačanim frakcijskim trvenjima u partiji. Posle Lenjinove smrti režim je imao pragmatičnu<br />
potrebu za uglednim ujedinjavajućim simbolom. U Lenjinovom kultu ogledala se ruska prošlost<br />
jer je neprosvećeno seljaštvo bilo monarhističko. Slična situacija sreće se u 3. veku u Rimu,<br />
kada je sa varvarizacijom carstva napuštena zamisao vladara kao prvog službenika jer nije bila<br />
shvatljiva poluvarvarskim narodima koji su u državu ulazili neposredno iz plemenske<br />
organizacije. Lakše je manipulisati osećanjima podvlašćenih preko kulta ličnosti vođe nego<br />
preko zamisli bezlične države (bezlično se ne može voleti). Što je sredina zaostalija, to je<br />
personalizovana manipulacija uspešnija, pa je za divinizaciju vođe zainteresovan upravni štab.<br />
Industrijalizacija i kolektivizacija su podstakli ogromnu i naglu društvenu pokretljivost i<br />
prelivanje seljaštva u radničku klasu. Ono je sa sobom nosilo tradicionalni seoski mentalitet<br />
(poštovanje ličnog autoriteta) i sklonost ka kultizaciji. Društveni uslovi u SSSR-u u periodu<br />
«velikog obrta» (1929-1933) bili su prijemčljivi za rast kulta živog vladara (Tucker 1979, p.<br />
347). Svaki otpor partijskoj politici proglašavan je špijunažom fašističkih agenata, koji su<br />
slabili privredu, odbrambenu moć zemlje i cepali partiju. Umesto realne analize problema,<br />
politiziralo se do apsurda, širio se iracionalni teror, a Staljinov strah od špijuna jačao je<br />
nepoverenje i otvorio vrata karijeristima i doušnicima. U periodu zaoštravanja klasne borbe<br />
163
trebalo je jačati kult vođe. Staljinov kult je nalazio pristalice u redovima nove radničke klase<br />
niskog obrazovanja. Uznemirena i nesigurna, tradicionalna seljačka preindustrijska svest tražila<br />
je oslonac u preuzvišenom kultu vođe. Vođa, potekao iz sirotinje postao je simbol partije,<br />
države i revolucije. Ne treba zaboraviti da je socijalno učenje marksizma, koje je obećavalo<br />
racionalnu svetovnu verziju «spasenja», bilo posle hrišćanskog učenja najprivlačnije ne samo<br />
za obespravljene slojeve već i za deo inteligencije. Kod neprosvećenih masa je, uprkos izričito<br />
dekretiranom ateizmu, vođa partije, u spasiteljskoj ulozi lako zamenjivao iracionalnog<br />
nebeskog svedržitelja. Ističući eshatološke ideološke sadržaje i vešto koristeći autoritet<br />
izbavitelja, Staljin je mnoge složene probleme pojednostavljeno svodio na očigledne imenitelje<br />
kao što su izdaja i špijunaža i uklanjao sumnjive rivale i raznomišljenike. Loša spoljnopolitička<br />
situacija Sovjetskog Saveza 1930-ih (okruženje i sve otvorenija pretnja fašizma) snažili su kurs<br />
ka militarizaciji partije i okupljanju oko jednog vođe.<br />
Premda je Staljin dugo bio Titov uzor (u ideološkom i operativnom pogledu), proces učvršćenja<br />
autoriteta ovih vođa nije bio istovetan. Tito je bio najugledniji Staljinov komunistički<br />
savremenik na vlasti. Osim toga, izvori harizme su im sličnog porekla: prekaljeni i provereni u<br />
ilegalnom radu, a zatim u ratu. Iz antifašizma su obojica izvukli međunarodni ugled, s tim što je<br />
Titova gerilska harizma bila aktivnija i zagonetnija. Trebalo bi ukratko ukazati na glavne<br />
dodirne i razlazne tačke. Staljinov kult bio je uvek tesno skopčan sa Lenjinovim. Tito se 1949.<br />
odriče važnog oslonca na kult živog Staljina, ali se ne odriče uloge nastavljača dela Marksa,<br />
Englesa i Lenjina. Slično Titu, Staljin je u partiji dugo bio samo operativac i po obrazovanju<br />
zaostajao za vodećim partijskim organskim intelektualcima: Lenjinom, Deborinom, Buharinom<br />
i Trockim. U komunističkim partijama sa izrazito teorijskom ideologijom nema učvršćenja<br />
autoriteta vođe bez čistke u idejnom nasleđu. Staljin je isticao Lenjinov primat u filozofiji (nad<br />
Plehanovim i Deborinom) pripremajući put za ustoličenje vlastitog vrhovnog autoriteta kao<br />
istinskog Lenjinovog naslednika. Na sličan način se Tito krajem 1930-ih služio Staljinovim<br />
autoritetom u uklanjanju unutarpartijske opozicije (S. Marković, M. Gorkić), a krajem 1940-ih<br />
godina odbacio je Staljina i vlastiti samoupravni kurs prikazivao kao najdoslednije razvijanje<br />
ideja klasika marksizma. U istoriji društvenointegrativne misli slična ideja pročišćavanja i<br />
svojatanja izvornog učenja nisu neobična. Kod Staljina je idejna osnova kulta bila, najpre,<br />
izvorna lenjinska misao, a zatim vlastiti revolucionarni put unutar razvoja partije. Kod Tita su<br />
iste okolnosti isticane kao snažne sastavnice autoriteta vođe, ali je uz to bila snažna uloga<br />
neideološkog opštenarodnog partizanskog vođe. Staljinov kult je učvršćen u nepovoljnim<br />
uslovima spoljnopolitičkog okruženja SSSR-a 1930-ih, pojačanih frakcijskih sukoba i<br />
neumerenih ličnih ambicija vođe. Pojačane pretnje fašizma, kolebljiva i popustljiva politika<br />
Zapada prema fašizmu i Japanu uz istovremeno jačanje unutarpartijskog raskola, okolnosti su u<br />
kojima u SSSR-u jača teror, čistke i kult vođe (Meyer 1977). Izgleda da su donekle slične<br />
prilike ojačale Titov autoritet u prelomnom periodu 1948-1952: sovjetska pretnja, obračun sa<br />
prosovjetskom informbirovskom frakcijom, nesigurni odnosi sa Zapadom. U oba slučaja je<br />
zaoštravanje klasne borbe pretpostavljalo snaženje jedinstva partije, vrha i vođe. Snažna svest o<br />
neophodnosti jedinstva partije u krizi podjednako je pritiskala sovjetske i jugoslovenske<br />
komuniste. Neki stari boljševici su držali da je rizično usred gigantske politike Partije<br />
(zahuktala industrijalizacija, kolektivizacija i opasnost od fašizma) menjati vrh. Kirov je<br />
govorio: «Ne menjaju se konji usred reke». To je Staljinu odgovaralo, pa se u prelomnim<br />
kriznim trenucima održao zbog potrebe partije za kontinuitetom vođstva (Antonov- Ovsejenko<br />
1986, str. 92-93). Po Đilasovom svedočenju, Tito je decembra 1941. u Drenovi, posle<br />
neuspešnog napada na Pljevlja, nudio ostavku na dužnost sekretara partije, da partija ne bi<br />
snosila odgovornost za sve neuspehe. To je odbijeno jer je u datoj situaciji moglo biti shvaćeno<br />
kao priznanje pogrešne politike, a tek u Moskvi bi pomislili da je ustanak u rasulu (Đilas 1990,<br />
str. 145).<br />
Svako partijsko jedinstvo traži postojano vođstvo, a u boljševičkoj praksi je ovoj okolnosti išlo<br />
na ruku i učenje o nepogrešivosti partije. U ovom pogledu je u SSSR-u jedan događaj bio važan<br />
povod i prekretnica u učvršćenju Staljinovog autoriteta. Istoričar A. Slitskij je, u časopisu<br />
«Proleterska revolucija», 1930. objavio članak u kom je pokazao da je Lenjin verovao<br />
164
Kauckom, čak i kada je ovoga prozrela nemačka socijaldemokratska levica, između 1907. i<br />
1914. Zaključak je članka da je Lenjin potcenio centrističku opasnost u nemačkoj<br />
socijaldemokratiji pre rata (Tucker 1979, p. 353, Deutscher 1977, str. 317). Ovaj neortodoksni,<br />
slobodni prilaz Lenjinu razbesneo je Staljina, koji je napisao pismo časopisu oktobra 1931,<br />
žestoko osporio izneto gledanje, zaštitio Lenjinovo ime i zauzeo prvi put ulogu službenog<br />
partijskog arbitra. Ustvari počeo je da stvara vlastiti kult štiteći Lenjinovu nedodirljivost.<br />
Stvarajući od Lenjina ikonu i nepogrešivog učitelja koji je izuzet od kritike, nastojao je da<br />
pripremi slično ophođenje i prema «najdoslednijem» Lenjinovom učeniku. Staljinovo<br />
direktivno pismo ubrzano je razrađivano na svim partijskim organizacijama, počele su čistke i<br />
distanciranje od revizionista, trockista, «crvenih liberala», a Kaganovič i Mitin počeli su da<br />
Staljina uzdižu kao nepogrešivog idejnog arbitra. Partija nije debatni klub već «monolitna<br />
stena» (Tucker 1979, p. 356). Svaki kult vođe jača odbranom autoriteta idejnog izvora jer<br />
integracija ne sme biti ugrožena na stožernoj tački. Uspon Staljinovog kulta nije značio eroziju<br />
Lenjinovog nego samo njegovu dalekosežnu modifikaciju. Umesto dva naporedna kulta, javlja<br />
se crticom povezani kult nepogrešivog Lenjina-Staljina. Lenjin je slavljen kao nepogrešivi, ali<br />
pošto je bio, kao sijamski blizanac, vezan sa svojim naslednikom neizbežno mu je umanjen<br />
autoritet jedinog sovjetskog klasika. Pedesetogodišnjicu Marksove smrti, 14.3.1933, «Pravda»<br />
je obeležila hvaleći Staljinov teorijski doprinos materijalističkoj dijalektici, zaključujući da je,<br />
uz Marksa, Engelsa i Lenjina, klasik i Staljin (Tucker 1979, p. 366). Sličan ritual kultizacije<br />
tekao je u ostalim socijalističkim zemljama, kada je pomenutim klasicima dodavan i lider<br />
domaće partije. Jedino je u Jugoslaviji od 1949. iz redova klasika marksizma izuzet Staljin.<br />
Staljin nije bio samo vođa partije i države nego i svetskog proletarijata i oličenje ispravne<br />
naučne i ideološke tradicije. Njegovo ime dobila je partija, epoha, ustav, petoletka, zastava,<br />
dvadesetak mesta, dve pokrajine, jedan morski zaliv, planovi za pošumljavanje itd. Titular mu<br />
je bio faraonski: veliki vođa sovjetskog naroda, vođa svetskog proletarijata, veliki vođa,<br />
nastavljač Lenjinovog dela, veliki kormilar i strateg revolucije, maršal generalisimus, otac,<br />
vođa, prijatelj i učitelj, genij čovečanstva, svetlost itd. U Staljinovom titularu može se<br />
prepoznati i docniji Titov, premda su pretenzije potonjeg bile skromnije. Po antifrakcijskom<br />
boljševičkom obrascu jačan je autoritet vođe, simbol jedinstva partije i višenacionalne države.<br />
U oba slučaja bi bilo pogrešno u pomenutoj kultizaciji ne uočiti i nužno integrativno sredstvo<br />
primereno političkoj kulturi podvlašćenih. Dublji istorijsko tradicionalni činioci koji su<br />
olakšavali prihvatanje kulta vođe modifikovani su novim aktivnim ideološkim činiocima<br />
stvarajući hibridne spojeve otporne na promene. Lenjin je uporno isticao zaostalost Rusije kao<br />
glavnu prepreku prosvećenom socijalizmu, a Gorki je opisivao narod kao «veliko mlitavo telo,<br />
bez ikakvog političkog obrazovanja... zaglupljen uslovima življenja, strpljiv do<br />
nepodnošljivosti i na svoj način prepreden» (Souvarine 1989, str. 211). Isti pisac je govorio o<br />
lošim i zverskim instinktima koji su stasali pod olovnim zvonom monarhije. Staljin je 1927.<br />
govorio da je CK kolektiv, ali da je ruski mužik carist. On želi samo jednoga (Antonov-<br />
Ovsejenko 1986, str. 92). Lenjinovo telo balsamovano je poput faraona, u zidinama Kremlja<br />
napravljeno je svetilište, a jedinstvo države i partije jačano je kultnim ceremonijalima zakletve.<br />
Prosvetiteljski marksizam prilagođavao se političkoj kulturi zaostale Rusije.<br />
Što je sredina manje prosvećena, to su veće šanse da se legitimnost režima osnaži nametanjem<br />
različito obrazloženog uverenja da je vođa besmrtan. Vera u besmrtnost umrlog vođe se<br />
ispoljava (1) u različito iracionalizovanom mišljenju da su njegov učinak i ideja neuništivi, (2)<br />
u stvaranju unio mystica kulta i obožavaoca, i (3) u dinastičkom posvećenju vladarske harizme.<br />
U socijalizmu je harizma razuma (racionalistička ideologija, partijski demokratski centralizam i<br />
izabrani vođa) sapostojala sa različitim oblicima iracionalne harizmatizacije. Posle smrti<br />
Lenjina ruski seljaci su tražili njegovog sina za naslednika, a u DR Koreji je harizma Kim il<br />
Sunga preneta na njegovog sina. Kod Uzbeka je Lenjin slovio kao Alahov izabranik, a kod<br />
ruskih seljaka kao inkarnacija Stenjke Razina (Lohmann 1950, S. 11-12). Slične predstave o<br />
Titu održavale su se kod neprosvećenih delova jugoslovenskog stanovništva, čiji je autoritet<br />
zamenjivao potisnutu, a psihološki nužnu, harizmu patrijarhalnog domaćina, kralja, a donekle i<br />
boga. Različito prihvatan, Titov autoritet se hranio neravnomernim razvojem jugoslovenskog<br />
165
društva i počivao na nepodudaranju seljačke neprosvećenosti i moderne prosvetiteljske<br />
ideologije radničke klase. Uticaj domaće tradicije u kultizaciji vođe bio je uvek prisutan bilo u<br />
formi nesvesnog robovanja zatečenoj političkoj kulturi ili svesnog prilagođavanja njenim<br />
obrascima radi uspešnijeg uticaja na podvlašćene i saradnike. U tom pogledu se u ponašanju<br />
Mao Cedunga može prepoznati konfučijanska tradicija narodnog učenjaka i napor da se<br />
dostigne spoj mudraca, oslobodioca, marksiste i seljaka koji veruje masi, a ne njenim<br />
predstavnicima, pa se i druži sa masom. Mao je bio Veliki narodni vođa i Veliki kormilar. Nije<br />
se govorilo «Predsednik nas vodi» nego «Predsednik nas uči». Evropske boljševičke vođe su se<br />
takođe trudile da budu narodni tribuni. Ipak, u poređenju sa Maom, bili su birokrati i udaljeni<br />
od naroda. Staljin više nego Tito, jer je retko izlazio u javnost. Po zatvorenosti su Staljinu bili<br />
bliži Brežnjev, Andropov i Černjenko. Hruščov je, sledeći Lenjina, voleo otvoreni stil<br />
rukovođenja i češće izlazio u javnost, a Gorbačov je takođe prihvatio populistički stil, lišen<br />
zagonetnosti. U poređenju sa pomenutim liderima, Tito je ponajmanje bio birokrata. Voleo je<br />
da mitinguje i mnogo je putovao po zemlji i inostranstvu. Uprkos raskošnom ceremonijalu i<br />
luksuznom životu, propagandi nije bilo teško da uobliči njegovu harizmu široko prihvaćenog<br />
narodnog tribuna.<br />
Premda ni nalik Staljinovom asketizmu, ipak se Titov autoritet može porediti samo sa<br />
harizmom Džugašvilija, a ne toliko sa autoritetom ostalih sovjetskih vođa ili komunističkih<br />
lidera lagerskih zemalja. Pre svega, zbog jasnog uzdignutog Titovog položaja unutar partijskog<br />
vrha, koji na vlasti nikada nije ni bio blizu pozicije primus inter pares. U komunističkim<br />
režimima se posle smrti čelnika za vođu nametao pobednik iz frakcijskih sukoba jer način<br />
odbira naslednika nije čvršće propisan. Nakon nestanka Staljina u sovjetskom vrhu<br />
prevladavala je oligarhijska struktura moći i nastojanje da se vođa svede na primus inter pares.<br />
Izuzimajući period razvijenog staljinizma, u sovjetskoj istoriji su različita oligarhijski<br />
struktuirana partijska tela imala veću moć od čelnog pojedinca, premda je unutar njih generalni<br />
sekretar bio pojedinac sa najviše moći i autoriteta. Ni SKJ nije bio lišen latentnih frakcijskih<br />
sukoba, ali je Titov položaj bio daleko sigurniji od položaja sovjetskih šefova partije. Osim toga<br />
Tito je jedini komunistički vladar koji je neprekidno od 1945. do 1980. bio na vlasti. U svim<br />
drugim režimima vođe su se menjale. Promena vođe svedoči, s jedne strane, o manjoj<br />
stabilnosti vrha, ali, s druge, smanjuje opasnost od eksplozivnog vakuuma nakon nestanka<br />
dugogodišnjeg lidera. U SSSR-u je samo smrt Lenjina i Staljina (izrazito nadmoćnih čelnika)<br />
izazvala frakcijske borbe, dok smrt ostalih lidera nije bila toliko dramatična. U ostalim<br />
lagerskim zemljama promena vrha bila je još bezbolnija jer je tekla uz nadzor Moskve. Zapadni<br />
analitičari su pisali o «zakonu opadanja moći generalnog sekretara u SSSR-u», po kome je<br />
svaki naredni partijski čelnik imao manje moći od Lenjina. Hruščov je morao voditi računa o<br />
mišljenju Politbiroa, ali je imao podršku CK, Brežnjev se retko protivio odlukama većine, a<br />
Gorbačov je u celini zavisio od Politbiroa, ali je u većoj meri od svojih prethodnika mogao da<br />
mu menja sastav (Medvedev 1988, str. 140). Ovaj zakon nije važio za različite faze Titove<br />
vlasti, zahvaljujući, između ostalog i njegovom beskonkurentnom ličnom autoritetu. Uvek je<br />
bio podjednako moćan i neprikosnoven iznad ostalih, ali se, osim toga, održavao i veštim<br />
laviranjem između frakcija i oslanjanjem na različite snage i partijske struje (vojska,<br />
obaveštajna služba, liberalna konzervativna struja u vrhu itd.). Osim ličnog učinka i veštine,<br />
izgleda da je Titov autoritet podupirala i šira sistemska potreba za ujedinjavajućim simbolom<br />
višenacionalne države, izražena više u Jugoslaviji nego u ostalim socijalističkim državama. U<br />
kumulativnom pogledu dugo održavani neprikosnoveni Titov autoritet je u domaćoj političkoj<br />
kulturi stvorio rižični kult nezamenljivog nadnacionalnog oca države.<br />
U Sovjetskom Savezu nije bilo toliko čvrsto usađenog osećanja nezamenljivosti lidera,<br />
zahvaljujući češćoj smeni generalnih sekretara partije. Posle smrti Lenjina, Staljin je, uprkos<br />
ličnoj inferiornosti, potisnuo Trockog jer je zagovarao umereniji kurs, Hruščov je porazio<br />
Beriju 1953, a nekoliko godina kasnije uklonio ostatke staljinskog vrha. U pokušaju da se<br />
izdigne i ostvari nepopularne reforme, Hruščov je izgubio bitku sa moćnom birokratijom čiji je<br />
istinski predstavnik bio Brežnjev. Već u ovom periodu se u SSSR-u, zapaža Medvedev,<br />
birokratija umorila od jakih vođa, a zapadni analitičari tvrdili su da SSSR 1970-ih i 1980-ih nije<br />
166
io sistem kojim dominiraju vođe. U Jugoslaviji su, pak, pojačani međunacionalni sukobi<br />
iziskivali arbitražu moćnog čelnika, pa nije slabila aktuelnost Titovog autoriteta. Iščezavanje<br />
KP SSSR-a izazvalo je manje potresa u SSSR-u nego raspad SKJ u Jugoslaviji uzmeđu ostalog<br />
i otuda što je sovjetski vrh bio znatno duže oligarhijski strukturan i lišen kulta živog ili umrlog<br />
vođe nego jugoslovenski. Vakuum nakon smrti partijskih čelnika i nestanka partije u SSSR-u<br />
bio je manje eksplozivan nego u Jugoslaviji, gde je Titov posthumni kult održavan kao važno<br />
integrativno tkivo oslabljene federacije i policentrične kadrovske uprave SKJ. Već posle pada<br />
Hruščova (kada je Titova harizma bila na vrhuncu) u SSSR-u je poželjni lik čelnika partije bio<br />
relativno predvidljiv i lišen nesvakodnevnog harizmatskog učinka. Bio je to više birokratski<br />
nego harizmatski pojedinac: prvi sekretar neke važne oblasti ili republike, punopravni član<br />
Politbiroa sa iskustvom u upravljanju industrijom ili poljoprivredom, vezama sa KGB-om,<br />
centrumaš (ni konzervativac niti reformista), prihvatljiv za većinu u Politbirou. Takvog<br />
političkog vođu bi, dodaje Medvedev, uništio Staljin, smenio Hruščov, a Brežnjev poslao za<br />
ambasadora u neku stranu zemlju. U istom dobu je u Jugoslaviji jačala Titova harizma, kako<br />
zbog neophodnosti unutarpartijske arbitraže, tako i zbog važnosti Tita kao spoljnopolitičkog<br />
simbola vođe nesvrstanih zemalja.<br />
U Sovjetskom Savezu nije slabila harizma partije, ali je postupno kastrirana harizma njenog<br />
vođe zbog oligarhijske strukture Politbiroa, dok je u Jugoslaviji autoritet vođe rastao, a ugled<br />
jedinstvene partije, usled međunacionalnih sukoba, bledeo. Harizma poslestaljinskih sovjetskih<br />
vođa nije se mogla meriti sa Titovom, frakcijski sukobi u Politbirou KP SSSR-a nisu imali<br />
nacionalnu boju, a sistem patronaže (a ne nacionalni ključ) bio je glavni kanal uspona u<br />
partijskoj hijerarhiji. U Jugoslaviji su unutarpartijski sukobi već od polovine 1960-ih primali<br />
nacionalnu boju, a Tito je arbitražom jačao vlastiti kult i utisak o nezamenljivosti. Nije bilo ni<br />
traga pokušajima unutarpartisjkog puča niti napora da se Tito svede na položaj prvog među<br />
jednakima. Unutar zemlje saradnici su ga daleko češće oslovljavali u partijskom maniru sa<br />
«druže Tito», bez navođenja funkcije, nego sa distancom i birokratskom naznakom sa «druže<br />
predsedniče». Titova smrt i iščezavanje posthumnog kulta bili su po sistem daleko rizičniji nego<br />
što su to bile smene na sovjetskom vrhu (sa izuzetkom Staljina, čija je smrt izazvala žestok<br />
frakcijski sukob, a pokušaj naglog kastriranja harizme uznemirenost i dezorijentaciju partijskog<br />
članstva i stanovništva). O snazi kulta svedoče i masovne emocije na sahrani. Staljnov pogreb<br />
1953. je bio duboko emocionalan (Molotov i Hruščov su plakali), Brežnjevljeva sahrana bila je<br />
više rutinska i formalna, pogreb Andropova samo ponešto emocionalniji, a na sahrani<br />
Černjenka gotovo da i nije bilo masovnih emocija (Medvedev 1988, str. 23-24). Titov pogreb<br />
bio je vrlo emotivan, sa dobro režiranim grandioznim ceremonijalom, u prisustvu velikog broja<br />
svetskih državnika. Spektakularnim pogrebom, zavetnom grobnicom i Zakonom o zaštiti imena<br />
i lika druga Tita trebalo je sprečiti eroziju sistema i ideologije čija je vrhovna personalizacija<br />
bio vođa. Efekat ove namere bio je umanjen zbog odveć naglašene lične komponente, u odnosu<br />
na službenu, u strukturi Titove harizme (autoritet Titove lične odluke je bio snažniji od ugleda<br />
čelne partijske ili državne funkcije).<br />
III<br />
Planski i smišljeno stvarana harizma vođe nije statična već promenljiva ideološka tvorevina čiji<br />
se sadržaji prilagođavaju izmenjenom stanju i različito akcentuju. U evoluciji Titovog autoriteta<br />
mogu se uočiti tri osnovne faze: (1) autoritet vojskovođe i državnika koji se oslanjao na<br />
harizmu Staljina 1941-1949; (2) osamostaljena harizma i kult vođe partije i države 1949-1980;<br />
(3) posthumni ideološki i državni kult 1980-1990.<br />
U sadržinskom pogledu ove faze donekle odgovaraju razvojnim stupnjevima koje je Leman<br />
uočio u stvaranju Staljinovog kulta. (1) Personalizovanje društvenih odnosa i precenjivanje<br />
istorijske uloge pojedinih ličnosti je pretpostavka nastanka kulta čije je pravo obeležje –<br />
uzdizanje ličnosti vođe. Oštedruštveni uspesi se pripisuju vođi, a svesno se zapostavlja doprinos<br />
ostalih delatnika. (2) Naredni korak je monumentalizacija. Vođa je bez konkurencije, slavi se<br />
kao genije, jer raspolaže saznanjima koja drugima nisu dostupna i čini što drugi ne mogu. (3)<br />
167
Najviši stupanj kulta je mitiziranje koje odgovara arhaičnom obogotvorenju. Ističu se osobine<br />
kao nepogrešivost, sveznanje i sveprisutnost. Vođa je istrgnut iz oblasti svakodnevnog iskustva,<br />
jer je, zahvaljujući govorima, spisima i bistama svuda prisutan. Mitiziranje vođe pretpostavlja<br />
ponižavanje njegovih poštovalaca koji ne mogu da zamisle državu bez snažnog vođe, pa se<br />
trude da mu na racionalan način pripišu besmrtnost (trajni značaj vođine misli i dela) (Löhmann<br />
1990, S. 10-12). U navedenoj periodizaciji upadljiva je sličnost svetovne i religiozne harizme,<br />
što je razumljivo s obizirom da je pojam harizme preuzet od istraživača religije za objašnjenje<br />
pojava čiji je izvor u iracionalnosti i osećajnosti. «Harizmom treba nazvati osobinu neke<br />
ličnosti na osnovu koje ona važi za izuzetnu i zahvaljujući kojoj se smatra da je ta ličnost<br />
obdarena natprirodnim ili nadljudskim, ili bar specifično izuzetnim, ne svakim dostupnim<br />
moćima ili osobinama, za njih se veruje da su bogomdane, ili da su uzorne i stoga se takva<br />
ličnost tretira kao «vođa» (Veber 1976, I, str. 191). Harizma se javlja na svim stupnjevima<br />
razvoja i u najraznovrsnijim kombinacijama sa ostalim tipovima vladavine. Titova harizma je u<br />
formalnom pogledu bila neautoritarna jer je on bio slobodno izabrani partijski vođa. S druge<br />
strane, vlast mu je bila plebiscitarna jer joj je legitimnost počivala na stvarnom ili fiktivnom<br />
slobodnom poverenju podvlašćenih. Osim toga, lični upravni štab je regrutovan iz redova<br />
darovitih i osvedočenih plebejaca. Veberovski rečeno, u organizacionom pogledu bio je na delu<br />
režim naročite plebiscitarne vlasti kao prelaz između harizmatskog i legalnog tipa. Vođa nije<br />
monarh koji vlada po milosti božijoj, već starešina po milosti podvlašćenih. I u Titovom režimu<br />
se proces racionalizovanja harizme odvijao u obliku težnje da ova nađe oslonac u efikasnom<br />
činovničkom aparatu.<br />
Titova harizma je u izvornom obliku ideološka, tj. čvrsto je vezana za partijsku organizaciju i<br />
ideologiju, ali se na određenom stupnju relativno osamostalila i primila određene lične,<br />
mesijanske sastojke. U strukturno organizacionom pogledu institucionalizovane religije mogu<br />
se uslovno porediti sa institucionalizovanim ideologijama svetovnih političkih pokreta, ukoliko<br />
se, uz istoričan oprez, ima na umu njihova različita suština i istorijska funkcija. Različite<br />
komponente harizmatskog autoriteta iz hrišćanske eshatologije (ispražnjene od konkretnog<br />
idejnog sadržaja) mogu se donekle prepoznati i kod svetovnih vođa. Mučeništvo i stradalništvo<br />
Isusa i apostola, kao i oreol osnivača vere, bile su temelj harizme žrtve, autoritet pape počivao<br />
je na ulozi pravovernog tumača, čuvara vere i učvršćivača crkve, dok su crkveni disidenti (M.<br />
Luter) i različiti slobodni proroci bili novi autentični tumači iskrivljenog izvornog učenja. Karl<br />
Levit je kod niza izrazitih svetovnih mislilaca uočio eshatološke sadržaje po formi srodne<br />
biblijskom učenju o spasenju. U ovom pogledu eshatološki modeli levice i desnice u temelju se<br />
razlikuju. U središtu racionalističkog marksističkog učenja o razvoju ljudskog društva ka<br />
beskonfliktnoj zajednici jeste antropocentrična eshatologija, dok je u fašizmu to beskonfliktna<br />
zajednica biološki istovrsne rase. Optimističko uverenje o nužnosti razvoja ka boljem društvu je<br />
u jezgru različitih političkih ideologija. Na ovom mestu nije neophodno šire razmatrati<br />
eshatološke sadržaje različitih verzija marksističke ideologije koje su pristalicama obećavale<br />
srećan i harmoničan život u budućnosti, već samo uočiti na koji način je karakter vođe vezan za<br />
sadržaje koji nude spasenje. Što su eshatološki sadržaji u marksističkoj ideologiji bili izričitiji<br />
(podvlačeći gvozdenu nužnost razvoja ka komunizmu), to je rastao značaj agensa razvoja ka<br />
željenom cilju, partije i vođe. Što je, pak, obespravljenost, siromaštvo i kriza širokih slojeva<br />
bila izrazitija ili sećanja na ratna stradanja svežija, to su dogmatizovani eshatološki sadržaji<br />
lakše budili nade u partiju, a spasiteljska crta je harizmi vođe ulivala moralne crte. Dakle,<br />
uprkos različitom sadržaju, u pogledu forme svetovna harizma ima slične komponente<br />
religijskoj, a naročito kod pokreta koji su se trudili da ostvare beskonfliktnu viziju društva i<br />
probude nade u blagostanje, kao što su bili socijalistički.<br />
Slično hrišćanstvu, i kod racionalističkih levičarskih pokreta, manje ili više opterećenim<br />
eshatološkim ideološkim obricanjima, klasici marksizma su uživali autoritet osnivača učenja,<br />
članovi pokreta (proganjani, zatvarani, ili pali za ideju) sticali su stradalničku harizmatsku crtu,<br />
vođi na vlasti su bivali čuvari ortodoksije (Staljin), a bilo je i otpadnika koji su novim<br />
tumačenjem izvornog učenja sticali vlastiti ugled. Lako je zapaziti da je Tito u različitim<br />
fazama koristio sve tri komponente harizmatskog autoriteta. U svim fazama može se uočiti<br />
168
neobično aktivna boračka sastavnica njegove harizme. Izvirala je iz aktivističke revolucionarne<br />
boljševičke ortodoksije, kojoj je, radi očuvanja trajne dinamike i discipline, bio neophodan<br />
uvek budni javni neprijatelj (borac protiv buržoazije, fašizma, staljinizma, kolonijalizma, borac<br />
za mir, poboljšanje položaja radničke klase i za nacionalnu ravnipravnost). Svaki pokret koji<br />
smera izmeni postojećeg i pri tome računa na otpor, upućen je na aktivističku borbenu<br />
frazeologiju.<br />
Pomenuti su opšti političko-integrativni i ideološki sadržaji na kojima je počivala Titova<br />
harizma. Pored njih, treba imati na umu specifične jugoslovenske sadržaje koji su dopunjavali<br />
prethodne. Konkretniji ideološki sastojci lakše će se razumeti ako se pomenu glavne faze<br />
razvoja Titove harizme.<br />
(1) Od izbijanja rata do 1949. godine jačanje Titovog autoriteta karakteriše beskonfliktno<br />
sapostojanje sa Staljinovom harizmom. Ugled vođe jugoslovenskih partizana i komunista<br />
počivao je na njegovoj vezi sa «velikim učiteljem i vođom svetskog proletarijata», koji je<br />
najbolji naslednik Lenjina. Jedinstvo međunarodnog radničkog pokreta je pretpostavljalo<br />
neprestano (ritualno ili simbolično) izražavanje lojalnosti Moskvi i «legendarnom Staljinu»,<br />
koji je važio za najsposobnijeg vojskovođu-oslobodioca, mudrog državnika i nepogrešivog<br />
teoretičara. Premda je KPJ, zahvaljujući ugledu i učinku u antifašističkom ratu i snažnoj vojsci<br />
kojom je raspolagala krajem rata, polagala pravo na nešto drugačiji tretman u Sovjetskom<br />
Savezu od ostalih istočnoevropskih komunističkih partija, kult Staljina i mit o njegovoj<br />
nepogrešivosti duboko je prožimao ne samo propagandu već i uverenja jugoslovenskih<br />
komunista. Veličanje ideološke strane Staljinovog kulta je bio uslov prihvatanja Titovog<br />
autoriteta unutar partije, a antifašistički oslobodilački učinak Crvene armije korišćen je za<br />
isticanje presudnog oslobodilačkog udela NOV i njenog vrhovnog komandanta. Monopolskoj<br />
višeslojnoj propagandi ove vrste, na kojoj je građena legitimnost novog režima i autoritet vođe,<br />
bilo je teško odupreti se ne samo zbog pritiska nego i realnog antifašističkog učinka Titove<br />
vojske koji je bio nesporan kod svih antifašističkih saveznika. Verovatno najmanje sporna<br />
osnova kulta vođe (koje je bila lišena čak i Staljinova harizma) bilo je Titovo neodvajanje od<br />
vojske u ratu. Zbog toga je Tita čak i Hitler isticao kao primer nacionalnog junaka, govoreći<br />
maršalu Antoaneskuu: «Kakav je čovek taj Tito!?... Ne možemo u Srbiji učiniti ni jednog<br />
koraka, a da se ne izložimo opasnosti. Eto pravog nacionalnog junaka... U poređenju s njim<br />
general De Gol je heroj bežične telegrafije» (Cit. prema Souvarine 1989, str. 493). Uzavrela<br />
antifašistička osećanja masa širom Evrope je nova vladajuća partija u Jugoslaviji vešto koristila<br />
da bi na plebiscitarnim skupovima snažila autoritet vlastitog, na bojištu osvedočenog,<br />
antifašističkog komandanta. Prizor Titovog ranjavanja je u propagandi mitiziran iracionalnim<br />
vezivanjem za harizmu krvi palih boraca. Zajednica vođe, vojske i naroda u ratu je u svim<br />
fazama vlasti bila tvrda, postojana i proverena osnova Titove istorijski i umetnički uobličavane<br />
harizme. Na sličan način, pominjanjem krvi palih bratskih i sovjetskih vojnika, jačana su<br />
panslavistička antigermanska osećanja kod stanovništva, krčeći put harizmi Staljina-spasitelja.<br />
Jačanje Titovog autoriteta je u toku rata preraslo u legendu, s jedne strane, spontanom potrebom<br />
pobunjenog naroda i partije za vođom kao simbolom jedinstva, a s druge, strane delovanjem<br />
propagandnih aparata unutar NOP-a. U inostranstvu, najpre pod pritiskom Moskve kao<br />
propagandnog centra, istican je Titov ratni učinak kao protivteža propagandi D. Mihajlovića. Sa<br />
promenom britanske politike i okretanjem Titu, na Zapadu Titov ugled potiskuje četnički<br />
pokret. U ratu ime vojskovođe lakše prelazi u legendu i harizmu nego u miru jer ima<br />
mobilizatorsku ulogu, a veličanje Tita je, po Đilasovom svedočenju, podgrevalo i snažilo borbu<br />
i revolucionarni proces. U oslobodilačkoj balkanskoj, a naročito srpskoj političkoj tradiciji ime<br />
novog junaka lako se mitiziralo i nadovezivalo na minule oslobodioce. Veza jugoslovenskih<br />
komunista sa SSSR-om je olakšala širenje Titove harizme u srpskim krajevima i<br />
omasovljavanje partizanskog pokreta. Susreti sa Čerčilom i Staljinom 1944. pomogli su Titu da<br />
od vođe pokreta izraste u krupnu političku ličnost (Terzić 1997, str. 146). Premda su Sovjeti u<br />
toku rata prigušeno negodovali zbog veličanja Tita naporedo sa Staljinom, kroz veličanje Tita<br />
jačao je komunizam na Balkanu (Đilas 1991, str. 80). Još u ratu Titovo popularisanje postao je<br />
redovni posao partijskog aparata. Đilas tvrdi da je spontano prethodilo planskom veličanju, tj.<br />
169
da je popularnost počela kod naroda i nižih partijskih redova pre nego što je je partija počela sa<br />
popularisanjem svog vođe. To je, po njemu, počelo u Crnoj Gori po obrascu plemenskog<br />
mitiziranja (Đilas 1990, str. 360), dok Petranović navodi da je Titovo popularisanje kroz pesmu<br />
počelo kod srpskog življa oko Kozare. U Jajcu je 28.11.1943. Kardelj saopštio da slovenačka<br />
delegacija predlaže Tita za maršala. Tito je reagovao: «Da to ne bude previše, i da se Rusi ne<br />
uvrede?» (Đilas 1994, str. 45). Ovim činom vojska i pokret stekli su novi zvučni vrh kao<br />
protivtežu tradicionalnom monarhističkom. Maršal (Tito) je i po činu nadmašio generala<br />
(Mihajlovića). Još u ratu su prvi međunarodni dodiri NOP-a sa stranim vojnim misijama<br />
nametali potrebu protokola, pokret je okoštavao, a hijerarhija je potiskivala drugarstvo. Đilas<br />
beleži da je, otprilike do maja 1944, svako mogao ići kod Tita ili članova CK ukoliko nisu<br />
zauzeti. Od tada počinje prijavljivanje, večere sa misijama i određivanje gde će ko sesti.<br />
Postojala je nezvanična politička hijerarhija, a neformalna državna. Funkcioneri su postali<br />
osetljivi na činove i dodeljena sedišta. «Najosetljivije su bile drugarice niskih činova koje su<br />
odvajane od drugova i trpane u bezličnu sredinu sale. Ljubomorne. Bili smo siromašni, ali vlast<br />
i država nameću svoje forme i u bedi i u bogatstvu. Tito je počeo u pećini da uvežbava potpis u<br />
skladu sa novim vladarskim zvanjem (šef nacionalnog komiteta)» (Đilas 1990, str. 367).<br />
Naporedo sa okoštavanjem pokreta još u ratu se počelo sa izdavanjem direktiva za<br />
popularisanje Titove aktivnosti (Terzić 1997, str. 147). Odmah nakon oslobođenja CK KPJ, sa<br />
Đilasovim potpisom, uputio je pismo svim partijskim organima da se javno obeleži Titov<br />
rođendan i istakne njegova uloga u ratu i izgradnji Partije i da rukovodioci pošalju pozdravene<br />
telegrame Titu: «Sve to treba da je nenametljivo, jednostavno i prosto, ističući ogroman<br />
istorijski značaj druga Tita. Kroz sve to treba da izbija ona velika ljubav koju narodne mase<br />
imaju prema Titu». Proslava je, dodaje Petranović, dozirana da se ne pozledi autoritet Staljina<br />
(Zapisnici 1995, str. 9). Ratna legenda je po zaposedanju vlasti postupno prelazila u neizbežno<br />
istaknuti birokratski autoritet države, a nešto opreznije je nametana harizmatizacija zbog odnosa<br />
sa SSSR-om. Izgleda da je u ovom periodu jačanje Titovog autoriteta podupirao i Staljin. Po<br />
Đilasovom svedočenju, Staljin je na jednoj večeri sredinom 1946. govorio o evropskoj misiji<br />
Tita: čitava Nemačka «mora biti naša», pri čemu bi lično Titu bila namenjena uloga sovjetskog,<br />
odnosno svekomunističkog naslednika. <strong>Drugo</strong>vi su zaneto ovo prepričavali, a Tito je sijao od<br />
gordosti (Đilas 1991, str. 91). Ne treba zaboraviti da su i Titovi sledbenici bili zainteresovani za<br />
isticanje njegovog autoriteta da bi ojačali vlastiti položaj i nedodirljivost. Ipak čvorna je<br />
funkcija Titovog autoriteta u ovom periodu bila birokratska. Snažno izdignuti i veličani<br />
autoritet novog državnog poglavara imao je prepoznatljivu racionalnu funkciju: ujedinjenje<br />
teritorija i međunacionalne harmonije, centralizacija državne sile i ostvarenje pravnih propisa<br />
na celokupnom državnom prostoru. U tom pogledu, različitim sredstvima negovani, Titov<br />
autoritet imao je nadlično i natpartijsko značenje, sažimajući simbolično suverenitet nove<br />
republike. Suverenitet počiva na patriotizmu, a Tito je njegov živi primer, pisao je Đilas 1952:<br />
«A najsadržajniji živi primer te i takve borbe za tu i takvu domovinu, za socijalizam i<br />
nezavisnost i slobodu, za nove demokratske i socijalističke odnose, za svoj narod i ravnopravne<br />
i bratske odnose među narodima jeste kod nas drug Tito» (Đilas 1952, str. 7). U ovoj odredbi<br />
sažeta je složena funkcija Titovog autoriteta: ideološka, državna i nadnacionalna.<br />
Ipak sve do početka 1950-ih Titov ideološki autoritet bio je u senci autoriteta državnog<br />
poglavara. Zbog nepoljuljanog direktivnog autoriteta Moskve, u krug ideoloških klasika u<br />
ovom periodu još uvek nije uključivan Tito.Osim toga, ideološka strana Titove harizme nije<br />
bila upadljiva i zbog narodno-demokratske frazeologije, tj. nastojanja režima da zbog Zapada<br />
ne ispoljava otvorene komunističke simbole. U ideologiji KPJ su, doduše, ostaci buržoazije bili<br />
glavni javni neprijatelji, ali je to neutralizovano objašnjenjem da je buržoazija bila aktivni<br />
saradnik okupatora, kvislinga i narodnih neprijatelja. U senci Staljinove harizme Tito je uživao<br />
ugled antifašističkog vođe oslobodilačke vojske, koji se, za razliku od kralja, nije odvajao od<br />
naroda,a zatim čuvara nacionalnog bratstva i jedinstva. Tek će nakon sukoba sa KP SSSR-a kult<br />
Tita (koji je delom stvaran kao imitacija kulta Staljina) aktivnije biti korišćen za<br />
osamostaljivanje i otpor Jugoslavije.<br />
170
(2) Narednu, daleko samostalniju fazu u izgradnji Titovog kulta čini složeni duži period od<br />
1949. do 1980. godine. U tom dobu snažno je porastao ugled Jugoslavije i Tita u svetu, a<br />
njegove reči da bez samostalne spoljne politike nema prave nazavisnosti potvrdile su se u<br />
osamostaljenju Brozove harizme od neobično važnog minulog Staljinovog oslonca. Veštoj<br />
propagandi pošlo je za rukom da otpor pređašnjem vernom vođi pretvori u novi borbeni sadržaj<br />
kulta, sada jedinog živog partijskog i državnog vođe. Jačanjem kulta domaćeg vođe trebalo je<br />
parirati kultu hegemonog Staljina, kao što je činio engleski kralj Džems I kada je početkom 17.<br />
veka razvio učenje o božanskom pravu vladara da bi se odupro papskom monopolu na<br />
intronizaciju.<br />
O složenosti sukoba KPJ i Kominforma ovde ne treba raspravljati, već samo naznačiti lične crte<br />
ovog raskola. Više pisaca pominjalo je Staljinovu ličnu ozlojeđenost «arogantnim» ponašanjem<br />
vrha KPJ, bes i lično iracionalno i nepotrebno radikalizovanje sukoba do raskida. Titov otpor<br />
naneo je nepopravljivu štetu Staljinovom autoritetu, pre svega zbog opasnosti od zaraze<br />
«titoizmom» istočnoevropskih komunista i nacionalne erozije sovjetskog bloka što je odvelo<br />
novom talasu čistki u istočnoevropskim komunističkim partijama. Staljinova lična sujeta i<br />
nepromišljenost bili su važni u ovim zbivanjima, ali ni Titova uloga u sukobu nije potcenjena.<br />
Dedijer beleži da je Tito reagovao «smelo i odlučno», jer se odupirao vazalnom položaju države<br />
i partije (Dedijer 1953, str. 517-525), a Đilas takođe zapaža da je «u sukobu sa Moskvom<br />
Titova uloga bila presudna». On, međutim, dodaje da je na delu bila i promenljiva<br />
pragmatičnost jer se Titova lična vlast poklapala sa državnom nezavisnošću (Đilas 1990, str.<br />
48). Isti pisac čak drži da je Titu raskid sa Moskvom pao vrlo teško, što potvrđuju i Nikezićeva<br />
svedočenja da je režim u Rusiji bio stalni garant režima u Jugoslaviji uprkos vanblokovskom<br />
statusu potonjeg. O Brozovom neprevladanom boljševizmu i strahu od revizionizma svedoči i<br />
njegovo izričito tvrđenje da «titoizam kao odvojena ideološka linija ne postoji», izneto 1952. u<br />
periodu najžešćeg antistaljinizma u KPJ (Dedijer 1980, str. 667). Tito je 1962. govorio da treba<br />
izbiti antisovjetizam iz glava kadrova. Bio je pod ruskim uticajem, tukao se u okvirima<br />
Kominterne, voleo je svoj visoki ugled u međunarodnom radničkom pokretu i govorio slično<br />
Đ.Lukaču: «Ono je imperijalizam a ovo je socijalizam makar sa nedostacima». Smelo je ušao u<br />
sukob sa Rusima ali mu je, zaključuje Nikezić slično Đilasu, ogromno laknulo kada je došlo do<br />
pomirenja (Đukić, 1990, str. 315-316). Treba imati na umu pomenutu Titovu ideološku<br />
postojanost da bi se razumelo, s jedne strane, njegovo samopoimanje, a s druge strane, važna<br />
ideološka osnova njegovog autoriteta i kulta. Jednostrana su gledišta koja osnovu sukoba sa<br />
Staljinom tumače Brozovom ideološkom elastičnošću, dalekovidošću ili sličnom<br />
prepredenošću, smicalicom, varkom ili kao puki blef. Sovjetska hegemonija u Istočnoj Evropi<br />
bila je važna osnova stabilnosti Titove vlasti. Njemu lično nesumnjivo je pružala sigurnost.<br />
Primao je visoka sovjetska odlikovanja iako se povremeno vešto služio antistaljinizmom i<br />
ugledom ideološkog otpadnika kod zapadnih zemalja. Na osnovu objektivnih svedočenja,<br />
izgleda da je Titov razlaz sa Staljinom teško tumačiti kao smišljen, oštrouman i dalekovid plan,<br />
ali ni kao skup ad hoc mera ili isključivo taktičku odbranu gole vlasti. Kao i u nizu drugih<br />
postupaka, Tito je 1948. bio negde između; nikada bez vizije i plana, vešt improvizator, ali i<br />
spreman na neslućene zaokrete i obrte. Gotovo da nije potrebno isticati da su istorijski<br />
značajnije posledice određenih krupnih političkih poteza, od njihovih ličnih ili uže grupnih<br />
motiva. Sukob sa sovjetskim socijalizmom pokrenuo je važne promene u državno-ekonomskoj<br />
organizaciji jugoslovenskog socijalizma, a nešto manje u organizaciji partije i ulozi vođe.<br />
Nakon raskida sa Staljinom Titov kult postao je idejno složeniji, institucionalno snažniji i<br />
rašireniji kod masa zahvaljujući novim sadržajima kojima se osvedočavala njegova harizma.<br />
Ugled neposustalog borca za vlast radničke klase i neposrednih proizvođača sve upadljivije se<br />
ističe. Pored antifašističkog borca, ističe se i demokratska antifašistička strana njegove uloge.<br />
Staljinov neuspeh u obaranju Tita još više je ojačao utisak o nepobedivosti vođe koji je uvek sa<br />
svojim narodom. Pojačana propaganda vođe od 1949. do 1954. vidljiva je i po većem broju<br />
objavljenih Titovih slika u štampi nego u prethodnom periodu. Izgleda da je kritika staljinizma i<br />
kulta Staljinove ličnosti donekle navodila na oprez jugoslovensku propagandu u veličanju<br />
Titovih zasluga (Mojić 1995, str. 54). Ograda od staljinizma nalagala je izvesnu promenu u<br />
171
isticanju vođe, pa je u apologiji njegove uloge 1950-ih isticano da je Tito ostao čovek i nije se<br />
pretvorio u nedodirljivu veličinu poput Staljina. Hruščovljev tajni referat na 20. kongresu KP<br />
SSSR-a i zaključak CK KP SSSR-a «O otklanjanju kulta ličnosti i njegovih posledica» iz juna<br />
1956. ohrabrio je SKJ, ali, s druge strane, bar privremeno, nesumnjivo uticao na oprez u<br />
veličanju Tita. Premda je Hruščov pažljivo dozirao liberalizaciju preko antistaljinizma i rušenja<br />
mita o Staljinovoj nepogrešivosti i nedodirljivosti (neke vrste nepotpune demonizacije<br />
generalnog sekretara), bio je to značajan signal iz Moskve da autoritet komunističkih čelnika<br />
treba graditi na drugačiji, životniji način, a ne kultizacijom. Ipak je ovaj prihvaćeni oprez samo<br />
delom pogađao Titov autoritet, jer je on bio bez konkurencije u partijskom vrhu i nužan<br />
nadnacionalni beočug. Osim toga, već potvrđena široka plebiscitarna podrška vođi izraslom iz<br />
demokratskog ratnog drugarstva jačala je Titovu poziciju slobodnog, tradicijom nesputanog<br />
poverenika masa.<br />
U ovom periodu je i Zapad gledao blagonaklono na jačanje i širenje njegove harizme zbog<br />
antistaljinskog učinka u potencijalnoj eroziji lagera. Jugoslovensko samopupravljanje trebalo je<br />
podržati kao virus lagera, a Titov autoritet kao protivtežu Staljinovoj harizmi. Izgleda da je to<br />
važan uzrok trijumfalnog uspeha milionskog tiraža Titove biografije koju je napisao V. Dedijer.<br />
Proširena verzija ove biografije štampana je u Beogradu 1953. (Dedijer 1953). Još pre toga<br />
1945. Đilas je na traženje redakcije «Sovjetske enciklopedije», načinio kraću Titovu biografiju,<br />
a na osnovu tog materijala je M. Krleža napravio 1948. kratku biografiju Tita, koju je objavila<br />
JAZU u Zagrebu. Dedijerova knjiga je u istoriografskom pogledu najvrednija, a njeno kraće<br />
inostrano izdanje je van zemlje imalo krupnu propagandnu ulogu jer je objavljeno u trenucima<br />
najvećeg zanimanja Zapada za Jugoslaviju. Obaveštavajući Tita o početku izlaženja odlomaka<br />
biografije u «Lajfu» aprila 1952, Dedijer ističe povoljan efekat u pogledu jugoslovenskoitalijanskog<br />
spora oko Trsta: «Naročito je velikio uzbuđenje u Italiji... jer je 'Lajf' objavio da<br />
sada raspolažemo drugom najvećom vojskom u Evropi» (Terzić 1995, str. 91). Dedijerova<br />
biografija Tita (štampana na gotovo svim jezicima sveta, pa čak i na Brajovoj azbuci za slepe)<br />
snažno je podigla autoritet i ugled jugoslovenskog režima na Zapadu, pa je, po Dedijerovom<br />
obraćanju Titu, mogla povoljno uticati na obezbeđenje zapadne pomoći. Osim toga, «po svemu<br />
sudeći, biografsko širenje legende o Titu na Zapadu neutralisalo je otpor aktivne emigracije<br />
jugoslovenskom režimu, koja se služila i sovjetskim argumentima, kao npr. kralj Petar II<br />
Karađorđević, koji je tada u Parizu pisao da je sovjetska armija oslobodila Jugoslaviju» (Terzić<br />
1995, str. 93). Po Dedijerovom svedočenju bili su to milionski tiraži, a veliki devizni prihodi<br />
pripali su državi. U političkoj propagandi je popularisanje režima kroz ličnost poglavara<br />
oprobano sredstvo u podsticanju mašte javnog mnjenja i sticanju podrške. U tom pogledu je<br />
Dedijerova biografija Tita, plasirana u pravom trenutku hladnoratovske napetosti blokova, bez<br />
sumnje, bila uspešan propagandni potez mlade jugoslovenske vlasti sa dalekosežnim političkim<br />
posledicama. Stvorena je važna osnova za potonje širenje Titovog ugleda u svetu i politike<br />
nesvrstanosti, jer se krajem 1950-ih na međunarodnoj sceni nije pojavio kao nepoznata ličnost.<br />
Jačanje Titovog autoriteta bilo je potrebno i zbog opasnosti od raspada KPJ na prosovjetsku i<br />
antisovjetsku struju posle sukoba sa Staljinom 1948. Bila je to situacija donekle slična<br />
Staljinovom položaju u SSSR-u petnaestak godina ranije. Jedinstvo partije iziskivalo je još<br />
snažniji autoritet vođe koji je gradio samostalnu harizmu bez oslonca na živog saborca-uzora.<br />
Uprkos antisovjetizmu, u novoj situaciji nije nego izmenjena tehnika kultizacije. Na<br />
izvitoperenoj trockističkoj kritici sovjetskog režima, kao birokratskog i državnokapitalističkog,<br />
postupno je stvarana ideologija o ekskluzivnom samoupravljanju sa partijom i vođom na čelu.<br />
Izuzev prosovjetskih simpatizera i užih krugova sumnjičave inteligencije, nova kultizacija nije<br />
nailazila na otpor jer se obraćala istim radničko-seljačkim slojevima, apelujući na tradicionalna<br />
oslobodilačka osećanja (antifašistička, antiimperijalistička, antibirokratska i klasna). U ovom<br />
periodu počinje da jača druga mirnodopska komponenta Titovog međunarodnog ugleda, koja je<br />
ostala neobično aktivna i trajna sastavnica njegove harizme. Nakon raskida sa Staljinom Tito je<br />
jačao saradnju sa Zapadom i nesvrstanima, sticao kredite i spretno dizao međunarodni ugled<br />
kao važnu polugu privrednog razvoja. Neće se pogrešiti ako se doda da su i lične Titove crte<br />
172
(sklonost ka raskošnom životu i putovanjima, za razliku od boljševičkog asketizma) išle naruku<br />
živoj međunarodnoj aktivnosti.<br />
Titova reputacija u svetu vešto je korišćena za jačanje autoriteta partije i vođe u zemlji, pa je<br />
spoljna politika bila neobično aktivna komponenta stabilnosti režima. Nesrazmerno visok i<br />
realtivno brzo stečeni međunarodni ugled lišavao je zemlju spoljnog pritiska, širio mogućnosti<br />
privredne saradnje, deprovincijalizovao zemlju, a kadrovskoj upravi osiguravao monopolski<br />
položaj u vođenju unutrašnje politike. Pažljivom analizom sadržaja dnevne i partijske štampe<br />
verovatno bi se jasnije uočile različite faze kultizacije vođe i dovele u vezu sa različitim<br />
težištima i prioritetima privrednog razvoja. Različitim sadržajima valjalo je aktivirati raznolike<br />
slojeve stanovništva (isticanje vođinog seljačkog porekla, radničkog obrazovanja, teorijskog i<br />
ideološkog formata i sl.). Bilo bi neopravdano ne dodati da je cezaristički kult vođe katkad bio<br />
neobično dinamičan pokretač aktivnosti ne samo užih partijskih nego i širih slojeva<br />
stanovništva i katalizator društvenog i privrednog razvoja. Titova harizma nesumnjivo je imala<br />
aktivnu ulogu, a za života mu nikada nije dospeo u krizu auctoritas, tj. ugled koji nije izvirao iz<br />
pravno utemeljene moći zapovedanja već iz harizme partije i njegove ličnosti, niti, pak,<br />
potestas, tj. realna vlast. Nikezić drži da je Broz mogao sve: mimo zakona da reaguje i kaže da<br />
«nije važno gde je većina, to ja kažem kao predsednik» (Đukić 1990, str. 325). Čak i kada je<br />
došlo do posvakodnevljavanja harizme partije (sa jačanjem sukoba nacionalnih vrhova u<br />
policentričnoj kadrovskoj upravi), ovaj proces nije zahvatao neprikosnoveni kult<br />
nadnacionalnog vođe. Od 1950-ih u strukturi Titove harizme podjednako su izražene ideološka<br />
i neideološka komponenta. U ideološkom pogledu partija i vođa crpli su legitimnost iz novog<br />
autentičnog samoupravnog kursa, koji je na liniji ideološke ortodoksije iz koje je izbrisan<br />
Staljin. Buržoaziju, dotadašnjeg glavnog neprijatelja, u ideologiji SKJ zamenila je birokratija, a<br />
vrlo rastegljivi i magleni antibirokratizam postao je pokriće raznolikih užih i širih grupnih<br />
interesa unutar partije. Neprijatelji samoupravljanja bili su anarholiberali, informbirovci,<br />
unitaristi, nacionalisti i razne fašističke strane agenture. Vođa se borio protiv parazitske i<br />
korumptivne birokratije, privilegija upravljačke kaste, i štitio neposredne proizvođače. Samo je<br />
uski krug kritičke inteligencije, u opštem masovnom cezarističkom prihvatanju harizme,<br />
ukazivao na nepotrebni sjaj, raskoš i skorojevićevsko razmetanje vođe ceremonijalom. U<br />
tradicionalnoj poltičkoj kulturi, opterećenoj prerušenim monarhizmom, nije bilo neprirodno da<br />
oslobodiocu sleduju veća prava i zaslužene privilegije. Osluškujući na mitinzima raspoloženje<br />
masa, Tito je uvideo veliki značaj dekoracije i pompe za vlast. Za razliku od Staljina, koji je bio<br />
tajanstveno nedokučiv u Kremlju, fizički markantan i lep, Josip Broz bio je neobično aktivan.<br />
Fraziranje, govorancije i sastančenje bili su mu, kako zapaža Đilas, strani i nepodnošljivi<br />
ukoliko nisu sredstva političke akcije. Brojna putovanja i posete bili su više izraz njegovog<br />
aktivizma i smišljenog fasciniranja masa nego iracionalnog ličnog rasipanja.<br />
Podaci dobijeni analizom dnevne štampe s kraja 1950-ih pokazuju da u Titovoj harizmi<br />
dominiraju dve komponente: jedna, kojom je trebalo prikazati ga različitim od Staljina i<br />
njegove nedodirljivosti, i druga koja naglašava Titov međunarodni ugled (Mojić 1995, str. 63).<br />
Međunarodni ugled je važan pokazatelj istorijske uloge vladara koji se umešnom propagandom<br />
može iskoristiti za dodatno učvršćenje vlasti. Ovu komponentu ugleda Tito je smišljeno i<br />
aktivno gradio. U vođenju spoljne politike uvek je zadržavao više mogućnosti, pa se čak i javno<br />
ograđivao od politike koju nije sprečavao da se vodi (npr. antisovjetizma). Nikezić govori o<br />
njegovom majstorstvu u vođenju ovih stvari. Aktivna vanblokovska politika (česta putovanja i<br />
međunarodni susreti) stvarali su vođi reputaciju mirotvorca i borca za ravnopravnost potlačenih<br />
naroda, pre svega, iz nerazvijenih zemalja. Nesumnjivo impozantan međunarodni ugled Tita i<br />
Jugoslavije snažio je autoritet vladara u zemlji i podsticao samoprecenjivanje, tj. svest o<br />
vlastitoj izuzetnosti. Bilo bi pogrešno tvrditi da je pomenuti međunarodni ugled, nesrazmeran<br />
veličini zemlje, bio lišen relanih osnova. Zahvaljujući veštoj politici u Jugoslaviji je do početka<br />
1960-ih rasla snaga privrede i lični standard, došlo je do ograničene liberalizacije u politici i<br />
otvorenosti zemlje prema svetu. U poređenju sa zatvorenim lagerskim zemljama, ove su<br />
okolnosti bile još upadljivije, Tito nije bio samo komandant osrednje evropske armije i vođa<br />
173
kadrovski disciplinovane partije, već i svetski državnik okićen mnoštvom međunarodnih<br />
priznanja, čija je reč bila uticajna, naročito u zemljama koje su se oslobađale kolonijalizma.<br />
Tito je, međutim, bio zanimljiv i za veće države, i to ne samo zbog svog uticaja na zemlje<br />
Trećeg sveta. Šezdesetih godina prestao je da bude plebejski partijski vođa sa reputacijom<br />
gerilskog antifašiste i buntovnog antistaljiniste. Postao je iskusni aktivni putujući državnik sa<br />
organizovanom svitom i «španskim» ceremonijalom. Na jugoslovenskom samoupravnom<br />
marksizmu je sa relativno homogenim ortodoksnim sadržajima sapostojao sve deblji sloj<br />
nesvrstanosti i miroljubive koegzistencije, koji se razlikovao kako od učenja klasika o<br />
proleterskoj revoluciji, tako i od nešto opreznijeg blokovski opredeljenog proleterskog<br />
internacionalizama. Bila je to u svakom slučaju nova, neobično važna sastavnica Titove<br />
harizme, koja je razvijana, a da prethodne komponente nisu napuštane već samo različito<br />
akcentovane u zavisnosti od subjekata kojima su upućivane (radnici, seljaci, pojedine nacije,<br />
vojska, druge radničke partije, međunarodne organizacije, nerazvijene zemlje itd.) Širokim<br />
izlaskom u svet preko politike nesvrstanosti jugoslovenska politika napuštala je provincijalne<br />
regionalne i uske blokovske okvire. Novi difuzni međunarodni oslonac (vanblokovske zemlje<br />
Trećeg sveta) trasirao je pravac politike, doduše ne u smeru najrazvijenijih i najkulturnijih<br />
središta, ali je ipak na osoben način krčio Jugoslaviji put u svet. Potkopavan je balkanski<br />
provincijalizam i razbijan vazalni položaj prema svetskim silama – san svake male zemlje.<br />
Titovo ime bilo je važan probojni simbol ove politike, podjednako ugledan u komunističkom i<br />
nekomunističkom svetu. Generalni sekretar UN K.Valdhajm ga je nazvao «poslednjim od<br />
velikih svjetskih ličnosti našeg doba», V. Brant «velikanom našeg doba», A. Hariman<br />
«poslednjim od velikih vođa», Dž. Karter «jednim od najhrabrijih državnika posleratnog<br />
razdoblja koji je svetu doneo mnogo novoga», S. Bandaranaike «najvećim vođom stoleća», V.<br />
Dikin «autentičnim vođom», A. Janeš «jednim od najvećih i najodlučnijih državnika ovoga<br />
stoleća», a CK KP SSSR-a je povodom Titove smrti saopštio da će «ime Josipa Broza Tita<br />
zauvek biti sačuvano u istoriji» («Bilo je časno živjeti s Titom» 1980, str. 188-189). Okolnost<br />
da komunističko opredeljenje nije ugrožavalo Titov međunarodni ugled u bipolarnom svetu<br />
svedoči i o nesvakidašnjem prestižu Jugoslavije u ovom dobu.<br />
Titova harizma je van svake sumnje imala razvijenu masovnu podršku i, u poređenju sa<br />
autoritetom savremenika, bila nesrazmerno trajna i spontana. U proučavanju njene uloge treba<br />
imati na umu i svakodnevicu režima koju ne mogu dočarati manje ili više apstraktni ili<br />
idealnopartiski pojmovi kao što su harizma, kult, autoritarna vlast i sl. Svakodnevni odnos<br />
većine stanovništva prema Titu je bilo radoznalo, polusrdačno i ushićeno divljenje fizički<br />
markantnom i elegantnom maršalu, čoveku iz naroda sa jednostavnim govorom, ali otmenom i<br />
uzvišenom. Doživljavan je kao predsednik sa glumačkim šarmom, koji putuje svetom i<br />
osmehuje se, svečano odeven, sa mladom suprugom, okružen pionirima. Nije to bilo<br />
strahopoštovanje nesigurnog pojedinca pred hroničnim čistkama tajanstvenog Staljina i njegove<br />
policije koja će noću zakucati na vrata. Sporadične čistke u Jugoslaviji i strah od političke<br />
policije bili su u senci široko prihvaćenog komunističkog vođe osloboditelja – koji putuje<br />
okeanima u brodu «Galeb» pod zaštitom američke avijacije da bi stvorio što više prijatelja<br />
svom narodu. Njegove reči ohrabrenja i podsticaja pionirima, omladini i radnicima na<br />
prvomajskoj paradi, partijskim kongresima i državnim praznicima uveličavale su praznični<br />
osećaj svečano zasluženog trudbeničkog odmora. Laka, srdačna harizma i opušteno divljenje<br />
prožimali su svakodnevni odnos običnog čoveka prema predsedniku. Tito je bio komunista,<br />
komunista je bio sinonim dobrog čoveka, a članovi partije su uživali naročiti ugled pravednih i<br />
mudrih ljudi. Najpre na radiju i u «Filmskim novostima», a zatim na televiziji dobro režirani<br />
ceremonijal Titovih poseta, dočeka i govora unosio je svečanu atmosferu u domove i uklanjao<br />
uznemirenost kod ljudi čija su sećanja na rat bila sveža. U nešto starijim godinama delovao je<br />
još neposrednije, dušebrižnički, kao dobroćudni deda koji savetuje razdraganu omladinu oko<br />
sebe. Narod je u dobroj meri bio opijen radnim uspesima zemlje i slavom svoga vođe na<br />
putevima mira. Titovo detinjstvo, revolucionarni rad i politička aktivnost bile su teme pismenih<br />
zadataka u osnovnim i srednjim školama, završnih radova političkih škola različitih stupnjeva i<br />
referata na partijskim i državnim jubilejima. Većina nije osećala ovu ideologizaciju kao prinudu<br />
174
niti kao manipulaciju jer je vera u vođu bila nepoljuljana. Od kraja 1960-ih, sa jačanjem krize,<br />
ovi rituali postajali su oporiji, slabio je žar i elan iz 1950-ih i euforična vera u zajedništvo,<br />
bratstvo-jedinstvo i bolje sutra. Samoupravni žar se hladio, rastao je broj ravnodušnih i<br />
opozicionara. Period prazničnog zanosa vođom trajao je do polovine 1960-ih, kada hitrog i<br />
besprekorno odevenog sedamdesetogodišnjaka, preplanulog lica i obojene kose, smenjuje<br />
umorni i zabrinuti, ali i dalje energični vođa. Ostareli vođa je teško krio konzervativizam, nije<br />
više imao snage za traženje novih puteva, već je lavirao okružen mediokritetima i laskavcima.<br />
Od kraja 1960-ih, kada su ga godine pritisle i sukobi unutar zemlje bivali sve vidljiviji, Tito je<br />
delovao manje optimistički (ne više kao nasmejani glumac već kao brižni roditelj), ali ne i<br />
manje siguran u izabrani put razvoja. Do smrti kod većine stanovništva ostao je harizmatski<br />
neprikosnoven. U isto vreme budni nadzor partije osećao je deo humanističke inteligencije, a<br />
policijska mreža je kontrolisala, politički nepodobne, nacionaliste, a naročito informbirovce.<br />
Pažljivim proučavanjem svakodnevice Titovog režima mogao bi se bliže objasniti složeni spoj<br />
planske manipulativne kultizacije i dobrovoljnog prihvatanja kulta. Ključni procesi odvijali su<br />
se u vrhu partije, čiji su sukobi vešto prikrivani, a pad moćnih pojedinaca i frakcija nije izazivao<br />
šire nemire, zahvaljujući u dobroj meri nepoljuljanoj veri u vođu. Od karaktera sukoba unutar<br />
vrha kadrovske uprave, ali i latentnih napetosti između nacija, zavisila je boja Titove harizme.<br />
Njoj je naročiti ton davala i prilično diferencirana struktura pristalica: verovatno je najviše bilo<br />
onih koji su, manje ili više naivno, verovali svakoj reči višestruko osvedočenog vođe, zatim<br />
nemalo običnih karijerista koji su mu laskali, kao i ravnodušnih srednjih slojeva i delova<br />
inteligencije koji su cenili da je otpor harizmi bezizgledan. Nije teško uočiti koji su slojevi i<br />
grupe bili zainteresovani za jačanje vođine harizme. Ponajpre partijska birokratija koja se<br />
izdržavala od prihoda i privilegija, zatim vojska i državni organi koji su takođe imali visoku<br />
društvenu sigurnost, saborci iz rata čiji su ugled i privilegije takođe zavisili od autoriteta vođe,<br />
dobar deo milionskog partijskog članstva i delovi radničke klase koji nisu izvlačili neposrednu<br />
materijalnu korist, ali su se poistovećivali sa režimom i vođom. Kult vođe i partije nije<br />
odgovarao partijski neopredeljenim delovima inteligencije i stručnjaka, jer su bez političke<br />
podobnosti bili nedostupni rukovodeći položaji, zatim samostalnim preduzimačima, delu<br />
seljaštva, ostacima razvlašćenih klasa i tvrdokornim nacionalistima. Delovi disidentske<br />
humanističke i nacionalističke inteligencije, ostaci građanske i prosovjetske opozicije i<br />
simpatizeri otvorene neprijateljske emigracije bili su relativno uski krugovi podozrivi prema<br />
režimu uopšte i kultu vođe. Internacionalizovanje nezadovoljstva ovih krugova kočio je takođe,<br />
Titov veliki međunarodni ugled.<br />
Sa promenama u društvu menjao se i odnos prema autoritetu vođe, ali sve komponente Titove<br />
harizme nisu ravnopravno bledele. U celini uzev, harizma je za života njenog nosioca stalno<br />
jačala, a ni posle smrti nije kastrirana već smišljeno negovana, da bi tek sa raspadom<br />
Jugoslavije bila, manje više, prećutno potisnuta. Ključne klasno-oslobodilačke kompomente<br />
harizme su za vreme tridesetogodišnje vlasti modifikovane i prilagođavane duhu vremena.<br />
Uvođenjem tržišta, decentralizacijom privrede i samoupravljanjem, prvim socijalnim i<br />
nacionalnim sukobima, koje su ove mere izazvale, zatim cepanjem partije na nacionalne<br />
frakcije bitno su oslabljeni neki za boljševizam karakteristični misionarsko-eshatološki sadržaji<br />
(predvodnička uloga partije, vizija poželjnog društva kao pluralizma samoupravnih interesa, a<br />
ne beskonfliktnog socijalizma, tolerisanje različitih puteva u socijalizam i sl.). Rutinizazija i<br />
posvakodnevljivanje izvornih načela pokreta uticali su na donekle različito akcentovanje i<br />
prihvatanje harizme vođe: vremenom je kod partijskog članstva ojačala svet o vlastitim ličnim<br />
interesima koji se ne mogu dokraja uskladiti sa izvornim ciljevima pokreta (dilema «pomešane<br />
motivacije»), birokratizacija je potisnula izvorne komesarske strukture, diferencijacija unutar<br />
partije ozvaničila karijerizam i sl. Krajem Titovog života 1977. SKJ je brojao 1.629.000<br />
članova, a 1981. 2.117.083, i činio 9,5% stanovništva (Povijest SKJ 1985, str. 453-455).<br />
Autoritet partijskog vođe malobrojne kadrovske stranke razlikovao se od autoriteta vođe<br />
dvomilionske partije. Komunisti više nisu bili «ljudi posebnog kova», a omasovljenje je išlo<br />
nauštrb avangardnog karaktera SKJ, pasivno članstvo i aktivni karijeristi potiskivali su ubeđene<br />
komuniste. Pred kraj života Tito je uživao više autoritet nadnacionalnog vođe (harizmatskog<br />
175
eočuga države) i uglednog svetskog državnika nego klasičnog boljševičkog vođe. U<br />
diferenciranoj strukturi partijskog članstva i stanovništva države otvorene prema svetu izvorni<br />
boljševički tip vođe – klasnog misionara bio je sve manje ubedljiv jer se izmenio i poželjni lik<br />
komuniste – kadra. Nije to više bio ilegalac, borac ili poratni komesar spreman na žrtvu i<br />
neplaćena pregnuća, već stručnjak, rukovodilac koji se suvereno snalazio u složenoj mreži<br />
samoupravne procedure. Karijerizam je jačao pragmatizam i ravnodušnost u odnosu kadra i<br />
partijskog članstva prema vođi, a harizmatiski ugled partije je bledeo. U Jugoslaviji su<br />
uženacionalni i oblasni interesi podsticali posvakodnevljavanje izvorne misije partije, a samim<br />
tim i njenog vođe, ali su, s druge strane, latentni ili otvoreni sukobi ovih interesa jačali potrebu<br />
za arbitražom čelnika, pa je iz izmenjenog nesvakodnevnog stanja njegova harizma crpla novu<br />
snagu. U SKJ je relativno dugo opstajala napetost između vrhova nacionalnih frakcija, zatim<br />
između oligarhijskog i autokratskog trenda, konzervativnih i liberalnih komunista, ali se<br />
različite struje nisu (bar javno) usuđivale da dovedu u sumnju neprikosnoveni autoritet vođe,<br />
koji je stajao iznad svih podela i slovio kao supremus arbiter. Po svedočenju P. Stambolića,<br />
«Tito je naročito u poznim godinama bio perce kojim se svako služio, a u isto vreme imao je<br />
moć da nas sve makne jednim potezom» (Đukić 1992, str. 240). Sukobi unutar vrha partije,<br />
koje je vođa rešavao povremenim čistkama delova oligarhije, još više su u javnosti ušvršćivali<br />
veru u nesvakidašnju moć i nepristrasnost njegove vlasti.<br />
3. U građenju harizme živog vladara isticane su i različito akcentovane raznovrsne komponente<br />
vođinog učinka koje su uglavnom odgovarale njegovim jasno izraženim namerama i<br />
samopoimanju. U prvoj fazi vlasti Tito je neumorni radnik, borac protiv okupatora, oslobodilac<br />
i vođa svih antifašističkih snaga kao i zaštitnik podjarmljenih klasa. U narednom razdoblju<br />
učvršćene kadrovske uprave Tito je šef države i radničke partije, borac protiv socijalizma i<br />
birokratije, demokratski samoupravljač i mirotvorac. Nakon smrti vođe kult se izrazitije<br />
instrumentalizuje i pretvara u oruđe zaštite najrazličitijih međusobno oprečnih ciljeva i intresa<br />
policentrične kadrovske uprave (slovenačka frakcija se pozivala na Tita u odbrani suvereniteta<br />
republike i konfederalnog položaja nacije, dok je srpska kod Tita nalazila uporište za čvršću<br />
federaciju i jedinstvenu partiju). Ojačane međunacionalne napetosti u zemlji i delimična<br />
liberalizacija u SSSR-u, pod Gorbačovim, a zatim promena granica u Evropi (ujedinjenje<br />
Nemačke) i uvođenje višepartijskog sistema u Jugoslaviji oslabili su ugled SKJ i ubrzale<br />
eroziju Titove harizme, ali ne i njeno kastriranje. Posle Titove smrti policentrična komunistička<br />
kadrovska uprava lišena je integrativnog kulta živog vođe. Uprkos institucionalizovanom<br />
kolektivnom rukovodstvu, problem nasleđivanja vrhovne vlasti otvorio je krizu političkog<br />
sistema koja je trajala čitavu deceniju. U tom periodu nadnacionalni kult umrlog vladara je<br />
krajnje inatrumentalno korišćen za pravdanje najrazličitijih interesa (partijskih, državnih,<br />
centralističkih i konfederalnih, unitarnih i šovinističko-secesionističkih). Sudbina Titovog<br />
posthumnog kulta je nalik Lenjinovom, ali i kultovima Aleksandra Makedonskog i Karla<br />
Velikog: zbog autoriteta vladara njegov posthumni kult je pogodno i ideološki najprohodnije<br />
sredstvo za pravdanja najraznovrsnijih interesa. Posle smrti harizmatskog vođe opstaje<br />
«harzmatska aristokratija apostola» i bez telesnog prisustva vođe. Ona najbolje tumači njegovu<br />
volju, spise i reči i izvlači rentu iz tog položaja. Tito je toga bio svestan za života, ali se u<br />
složenom sistemu policentrične kadrovske uprave to nije moglo sprečiti jer bi bile dovedene u<br />
sumnju neke važne sistemske osnove pravdanja vlasti. Uprkos instrumentalizaciji, Titov<br />
posthumni kult je kod dobrog dela stanovništva bio simbol državnog jedinstva. U pluralizmu<br />
javnih neprijatelja, koji su bili različiti kod pocepanih frakcija kadrovske uprave (republički<br />
SK), kult vođe je i dalje bio neprikosnoven. Osporavanje Titovog autoriteta značilo je rušenje<br />
jedinstva i simbola države koja je uživala ugled u svetu, a time i potkopavanje evropske<br />
bezbednosti. Bio je to odveć krupan rizik koji do kraja 1980-ih nijedna republika nije želela da<br />
prihvati. Nestanak SKJ je bila presudna okolnost u eroziji Titove harizme.<br />
Uvođenjem višepartijskog sistema 1990. ukinuta je neprikosnovenost kulta i različiti propisi o<br />
njegovom negovanju i poštovanju u državnim ustanovama, što je u prvom mahu izazvalo<br />
provalu napada na Tita. Mnogi titoisti, preko noći postali su antititoisti što psihološki nije<br />
mnogo zagonetno. U društvu zahvaćenom krizom na pragu građanskog rata naglo su se<br />
176
oslobodila do tada zabranjena osećanja nepoverenja prema vođi koji je u plimi šovinizma<br />
postao nacionalno nepodoban. U meri u kojoj ga je cezaristički opijena masa za života<br />
prihvatala, sa raspadom Jugoslavije ona ga je u gotovo istoj pomami, odbacivala. Još je V.<br />
Dvorniković zapazio da psiho-politički profil Jugoslovena poznaje samo obe krajnosti:<br />
apsolutnu veru i zanos ili duboko nepoverenje i odvratnost. Nove vladajuće garniture su više<br />
indirektno nego direktno podsticale eroziju Titovog kulta. Nije bilo javnog službenog<br />
kastriranja i demoniziranja njegove harizme (kao što je bio slučaj npr. sa Staljinom,<br />
Čaušeskuom ili Honekerom) iz više razloga. Verovatno je bilo bojazni od neželjenih efekata<br />
radikalne detitoizacije koja bi mogla ugroziti i sadašnje vlastodršce regrutovane iz vrha Titove<br />
partije i pratnje. S druge strane, zbog i dalje nepoljuljanog Titovog ugleda u svetu politička<br />
pragmatičnost je sprečavala njegovo demoniziranje. Umesto otvorenog osporavanja Titove<br />
uloge, nove vladajuće garniture odlučile su se za njegovo prećutno zanemarivanje. Međutim,<br />
Titov autoritet bio je latentna smetnja ustoličenju harizmi novih nacionalnih vođa, pa je na<br />
indirektan način potiskivan. Smišljenom i planskom propagandom buđena je nacionalna<br />
tradicija, jačano osećanje pripadnosti i ljubavi prema zajednici nacije i snažna šovinistička<br />
mržnja prema svima koji su izvan te grupe. Buđenjem iracionalnih osećanja nove vrste,<br />
cezaristički opijeni pojedinac prenosio je ushićenje na novog nacionalnog vođu. Nehrvatski<br />
narodi su Tita odbacili kao Hrvata, a Hrvati ga nisu prihvatili zbog jugoslovenske usmerenosti.<br />
Sa rasplamsavanjem građanskog rata podsećanje na Brozov učinak zvučalo je u šoviniziranom<br />
javnom mnjenju nepatriotski. U zbijene nacionalne redove kojima je na čelo stao novi<br />
nacionalni osloboditelj, Titova harizma bratstva i jedinstva unosila je kolebanje ili čak i izdaju.<br />
Ipak se kod dela prognanog stanovništva i protivnika ratne politike, dela Titovih saboraca i<br />
Jugoslovena njegovo ime vezuje za doba stabilnosti, mira i prosperiteta. Titov politički kult je<br />
nestao sa ukidanjem propisa o njegovom obaveznom poštovanju, ali su ostaci njegovog<br />
autoriteta još prisutni kod različitih grupa jugoslovenskog stanovništva. Kako to obično biva sa<br />
uticajnim likovima iz tradicije, od interesa vladajućih grupa u budućnosti zavisiće njegova<br />
ponovna instrumentalizacija i manipulativna upotreba.<br />
*****<br />
Na koji su način sadržaj i stupanj Titovog autoriteta uticali na njegovu istorijsku funkciju?<br />
Harizma vođe je kvalitet koji svaka vlast na različite načine nastoji da očuva. Kod<br />
raščlanjivanja višeslojne, neobično trajne i ubedljive Titove harizme u sadržinskom pogledu<br />
treba razlikovati njenu progresivno mobilizatorsku i konzervativnu funkciju, a u formalnom<br />
pogledu harizmu službe i harizmu ličnosti. Pomenute sastavnice teško je dokraja razdvojiti jer<br />
su se uzajamno pojačavale i snažile, kako spontanom podrškom odozdo tako i planskim<br />
negovanjem autoriteta. u tom sklopu je najzanimljivija podrška nepartijskog dela stanovništva.<br />
Kraj Titovog odra je u toku 64 sata maja 1980. prošlo oko 465.000 ljudi («Bilo je časno živeti<br />
sa Titom» 1980, str. 156). Kao nužni simbol državnog poglavara i znamen neprikosnovenog<br />
autoriteta komunističke partije, Titovo ime je imalo vidnu mobilizatorsku ulogu u<br />
modernizacijskoj fazi jugoslovenskog socijalizma. Osim toga, kao nadnacionalni ujedinjavajući<br />
simbol (države, partije i vojske), Titova harizma neutralisala je napetosti etnički izmešanog<br />
eksplozivnog prostora, a ovu krupnu internacionalističku ulogu donekle je zadržala i nakon<br />
smrti vladara. U spoljnoj politici Titov autoritet dizao je ugled državi u svetu i imao snažnu<br />
medijsku ulogu kao simbol borca za mir što je Jugoslaviji pružalo različite ekonomske i<br />
političke povlastice i otvaralo je prema svetu. Pored medalja i plaketa, Tito je bio nosilac 61<br />
visokog i najvišeg inostranog ordena («Bilo je časno živjeti s Titom» 1980, str. 101-103), a na<br />
Titovoj sahrani bilo je oko 100 najviših svetskih državnika (Isto, str. 294). Tehnološkoprosvetiteljska<br />
modernizacija i internacionalizacija Balkana usmeravana je odozgo, suzbijajući<br />
unutrašnje tradicionalizme i lokalizme i spoljnopolitički periferijski položaj države, ali,<br />
istovremeno, blokirajući i razmah ovih procesa koji bi ugrožavali prioritet partijskog prava.<br />
177
Autoritetom partije i vođe podsticane su i kontrolisane različite vrste procesa: modernizacija,<br />
deprovincijalizacija, ali i partijalizacija.<br />
Neprogresivna strana Titovog autoriteta takođe je višeslojna. Harizma vođe bila je izraz primata<br />
politike nad ostalim delatnostima, a ova okolnost je u određenoj fazi razvoja postala smetnja<br />
modernizaciji i deprovincijalizaciji. Vladarev autoritet neretko je korišćen za pokriće interesa<br />
užih partijskih slojeva – kadra. Zbog preterane koncentracije autoriteta kod vođe, nakon<br />
iščezavanja njegove harizme, stvoren je eksplozivni vakuum integracije, a bez Tita je spoljna<br />
politika lišena udarnog simbola u međunarodnom nastupu. Dugo trajanje vođe na vlasti jačalo<br />
je paternalistički ton političke kulture i čvrstorukaško raspoloženje masa, pa je kult klasnog<br />
osloboditelja lako zamenjen kultom oca nacije. Svako preuznošenje vođe izvan organizacione<br />
nužnosti znači samoponižavanje poštovalaca koji teško mogu da zamisle sistem bez vođe.<br />
Otuda uvek treba razlikovati organizacionu od iracionalne psihološke strane vođinog autoriteta.<br />
Kod odmeravanja srazmere između modernizacijskih i konzervativnih funkcija Titove harizme<br />
treba biti istoričan. Da li se uopšte i u kojoj meri jugoslovenski socijalizam mogao oslobađati<br />
boljševičke zamisli partije zbog stalnog sovjetskog nadzora? U kojoj meri je nestabilnom<br />
balkanskom prostoru i nesazreloj političkoj kulturi upravo kult živog vladara bio pogodno<br />
integrativno sredstvo? Najposle, na koji način i u kojoj je meri obrazac Titove kultizacije uticao<br />
na održavanje potonje tradicije «nacionalnih očeva»? Odgovori na ova pitanja su manje ili više<br />
hipotetični. Harizma vođe javlja se u (1) kriznim i protivrečnim situacijama, kada se, usled<br />
ugroženosti, bude masovne nade u izbavljenje i (2) kada se nastoje ostvariti veliki ideološki ili<br />
nacionalni programi. Što je stanje redovnije, a ciljevi jasniji, konkretniji i manje pretenciozni, to<br />
slabi aktuelnost vođinog autoriteta u njihovom ostvarenju. Titova harizma je rezultat socijalnih<br />
i nacionalnih protivrečnosti Balkana 20. veka, spoj njegove osobene političke kulture i<br />
preovlađujućih ideoloških strujanja okruženja, ali i karakterističnih ličnih crta vođe. Uslov<br />
iščezavanja potrebe za novim harizmatskim vođama je slabljenje društvenih napetosti i<br />
osećanja ugroženosti, odsustvo političkih monopola i kontrola elite moći uz pomoć<br />
demokratskog javnog mnjenja. Konačno, od potreba budućeg razvoja zavisiće ocena Titovog<br />
autoriteta. Vreme će pokazati da li će konzervativne strane Titove harizme sprečavati jasnije<br />
uočavanje njenog racionalnog učinka, odnosno da li će Tito u istoriji Balkana biti obeležen kao<br />
autoritarni posrednik prosvetiteljstva tipa ranog Nepoleona I ili konzervativni učvršćivač režima<br />
poput klasnog Luja XIV. Veritas filia temporis.<br />
178
IX<br />
INTELEKTUALCI O TITU<br />
- tri pristupa –<br />
Odnos vodećih predstavnika stvaralačke inteligencije prema političkom vođi je važan segment<br />
legitimnosti režima i ubedljivosti društvenointegrativne misli. Ova grupa zbog svog prestiža<br />
ima krupnu ulogu u stvaranju spontane saglasnosti podvlašćenih. Podrška inteligencije<br />
vladarima duga je i tradicionalna. Od antičkih filozofa i carskih intelektualaca u Rimu, preko<br />
savetnika i umetnika na feudalnim dvorovima, do raznovrsnih oblika intelektualnog angažmana<br />
u Novom veku, udeo inteligencije u pravdanju režima je različitog stepena: pruža se od gole<br />
apologije skromnih „administratora” i popularizatora do originalnih filozofsko – istorijskih<br />
apoteza vladarevog učinka (Zenonova pohvala Aleksandra Makedonskog, Volterova slavljenja<br />
veka Luja XIV, podrška M. Hajdegera i K. Šmita Hitleru, Đentileovo slavljenje Musolinija<br />
itd.). Ni socijalistički vladari nisu se lišavali podrške intelektualaca. Lenjina su podržavali<br />
Buharin i Gorki, o Staljinu su pohvalno pisali Leonov, Bloh, Krleža, Đilas i Lukač, a o Titu -<br />
gotovo svi vodeći jugoslovenski intelektualci. Širina intelektualne podrške nesporno svedoči o<br />
prestižu vlasti. Osmišljavajući autoritet vladara, intelektualci su unutar zemlje obezbeđivali<br />
disciplinu i saglasnost nekih kolebljivih grupa i jačali spontani pristanak masa, a u<br />
međunarodnim krugovima stvarali važnu auru demokratije i umnosti režima. Jedva da je<br />
potrebno pominjati da ni jedan režim nije bio ravnodušan prema kritici intelektualaca jer je u<br />
njoj gledao važno žarište otpora.<br />
U ovom poglavlju bi trebalo prikazati nekoliko glavnih obrazaca odnosa jugoslovenske<br />
stvaralačke inteligencije prema Titu u fazi neprikosnovenosti njegove harizme i nakon njene<br />
kastracije. Biće reči o tri „koherentno simptomatične” vizije Tita, promišljene i skopčane sa<br />
osnovnim opredeljenjem pisca i dubljim smislom njegovog celokupnog dela: Miroslava Krleže<br />
(1893 - 1981), Dobrice Ćosića (1921) i Milovana Đilasa (1911 - 1995). U šarolikoj lepezi<br />
odnosa prema Titu, koja se pružala od glorifikacije do demonizacije, pomenuti pisci su<br />
zauzimali različite i ne uvek postojane pozicije. Ovde neće biti praćena evolucija odnosa<br />
intelektualaca prema Titu, premda ni ova nije nezanimljiva, već različiti obrasci pravdanja ili<br />
kritike Tita povezani sa različitim vizijama klasne i nacionalne organizacije poželjnog društva.<br />
Suočavanjem pomenutih gledišta lakše je uočiti manje ili više izraženu partikularnost<br />
stanovišta, ali i ograničenost vremenom u kom su nastala. U ovom pogledu odnos prema Titu<br />
nije naročito specifičan. Ocene krupnih istorijskih ličnosti menja vreme, tj. nove potrebe<br />
vladajućih krugova za njihovim svojatanjem ili odbacivanjem. Nemački kancelar Oto Eduard<br />
fon Bizmark bio je za života slavljen i osporavan, kasnije je bio uzdignut u nacionalnog heroja i<br />
ujedinitelja, a na kraju je osuđivan kao razbijač istinskog nacionalnog interesa. Danas se<br />
smirenije ocenjuje njegov učinak: ne više gvozdeni kancelar, niti nacionalni heroj, već tvorac<br />
evropskog poretka mira i poslednji veliki evropski diplomata. Slično je bilo i sa Napoleonom.<br />
Za jedne je bio obična „osvajačka zver", istoričar Ranke je rano uočio da je Bonaparta više od<br />
toga, za Hegela je bio inkarnacija svetskog duha, a za Ničea ujedinitelj Evrope. Odnos<br />
savremenika prema Aleksandru Velikom i Juliju Cezaru bio je još isključiviji, sve dok ih<br />
istorija nije hladno ocenila.<br />
Kod ocene Titove uloge ni jedan stadijum istorijskog ne treba uzimati kao apsolutan : gledanja<br />
na Tita za vreme rata, u periodu njegove vlasti, dobu neprikosnovenog posthumnog kulta ili<br />
danas kada se srećemo sa raznovrsnim isključivim demonizacijama njegove ličnosti. Do<br />
relativno pouzdane ocene ne može se dospeti samo iz jedne individualne perspektive, koliko<br />
god ova bila pronicljiva i razuđena. Ovde se ne polazi od toga da je najodmerenija politička<br />
svest o Titu uvek išla ispred vremena, što se potvrđivalo u stradanjima njihovih nosilaca, niti se<br />
prihvata konzervativno tumačenje da je prava vizija uvek naknadna, tj. da je moguća tek po<br />
okončanju nekih važnih procesa. Svaka perspektiva govori o svom vremenu. Titovu ulogu treba<br />
posmatrati u sklopu protivrečnosti razdoblja koje ga je oblikovalo, zatim unutar doba na koje je<br />
neposredno uticao, ali i u svetlu neželjenih posledica procesa koje je inicirao. Glorifikacije ili<br />
179
demonizacije Tita su više od pukog ličnog oduševljenja ili revolta pisca, tj. nisu uslovljene<br />
samo bezbednim položajem u hijerarhiji režima ili nesigurnom disidentskom sudbinom.<br />
Osnovno opredeljenje prema Titu, koje u razvijenom obliku uključuje i odnos prema<br />
vrednostima i ciljevima socijalizma i vladajućoj partiji, je strukturno uslovljeno. Naime, odnos<br />
prema vođi je zgusnuto čvorno mesto razilaženja ne samo uticajnih ličnih gledanja, već i<br />
dubljih političkih struja koje su se jasno ispoljile u Jugoslaviji posle 1990. Nije reč samo o<br />
ličnim apologijama ili kritikama, već uobličenim htenjima širih grupa, pa čak i razlikama<br />
između dubljih idejnih tradicija oblikovanih unutar nekih važnih strukturnih determinanti<br />
balkanskog prostora (klasna i nacionalna vizija uređenja Balkana, oslobodilačka politička<br />
kultura i sl.). U odnosu prema vođi zgusnuti su, s jedne strane, neki karakteristični sadržaji<br />
starijih političkih tradicija, ali i obrasci aktuelnih idejnopolitičkih struja, s druge. Krležino<br />
veličanje Tita izvire iz levičarske tradicije hrvatskog jugoslovenstva s početka veka, Ćosićeva<br />
kritika je deo šire struje koja je glavnu smetnju srpskom nacionalnom interesu videla u „opasnoj<br />
jugoslovenskoj zabludi", a Đilasova diferencirana ocena Tita izrasla je iz anacionalne liberalne<br />
kritike boljševizma.<br />
Lako je pojmljivo da je u središtu pojedinačnih sećanja na jugoslovenski socijalizam uvek sećanje<br />
na Tita. Još uvek je odnos prema Titu (izvorni ili preradjeni) važan deo autobiografije i<br />
samopoimanja mnogih. Premda se sećanje na svakodnevicu socijalizma kod većine ljudi ne<br />
podudara sa modelskom slikom socijalizma kao totalitarizma, novo kolektivno pamćenje<br />
obezvredjuje životne karijere svih zapletenih u socijalizam i negira smisao ranijeg postojanja. S<br />
jedne strane javljaju se pojedinci bez biografije (očišćene od komunističke prošlosti), a s druge<br />
konvertiti koji tvrde da su bili žrtve socijalizma. Autobiografija i samopoimanje su sinteza<br />
vlastitog iskustva i kulturno prihvaćenog tumačenja istorije. Pojedinci izvana prihvataju<br />
formulare koji im služe kao pravila koherentnosti za organizaciju vlastite prošlosti. Ne samo<br />
kulturni nego i politički poželjne vrednosti su kriterij poretka našeg sećanja, oni diktiraju izbor<br />
značajnih dogadjaja iz prošlosti. Pojedinci kroje vlastitu autobiografiju tako da bude<br />
prepoznatljivi, društveno prihvatljivi i da bi stekli moralni dignitet. Kriterij su društveno<br />
prihvatljive tekuće vrednosti: liberalizam, nacionalizam, antitotalitarizam, antifašizam,<br />
antikomunizam, i sl. Kod sećanja i prikaza proživljenog, pojedinci se rukovode imperativima<br />
“društvenog pamćenja”, tj. tekućim poželjnim shemama sećanja i pamćenja. Autobiografska<br />
priča nije odraz prošlosti nego proces stvaranja smisla, putokaz delanja. U autobiografskoj priči<br />
na predstavu individualne stvarnosti stalno utiču formirana istorija, iskustva i stereotipi. U<br />
procesu sećanja i u priči povezuje se vlastito iskustvo sa kulturno posredovanom verzijom<br />
istorije i privatnim konvencionalnim istorijama. Vlastiti doprinos sastoji se samo u potrebi za<br />
integracijom svog doživljaja u tradiciju. Autobiografska priča pokušava oprečna životna<br />
iskustva putem koherentnog principa da uklopi u globalni istorijski sklop. Negde je prisutan<br />
samo uticaj, a negde potpuna nadmoć kolektivnog pamćenja nad autobiografijom i stvaranjem<br />
identiteta. U hermeneutici je naročito vidljiva napetost izmedju »male« i »velike« istorije.<br />
Na primeru Krleže, Ćosića i Đilasa trebalo bi pokazati značaj Tita za autobiografsku sliku<br />
intelektualaca, njegovih savremenika.Odnos prema Titu sažima odnos prema klasnom,<br />
nacionalnom i prosvetiteljskom potencijalu socijalizma, ali i njegovoj autoritarnoj političkoj<br />
strukturi. Reč je o prilično izvornim oblicima samosvesti trojice književnika u čijim su<br />
osnovama duboki i trajni doživljaji i iskustva koja podstiču na razmišljanje o uslovima i smislu<br />
ličnog identiteta i grupne pripadnosti. Ovde će praćenje samosvesti biti ograničeno na odnos<br />
pisca prema vrhovnom političkom autoritetu, u kom je sadržana lična projekcija poželjnog<br />
društva i vizija njenog ostvarenja. Veličanje vođe može biti manje ili više smišljeno ili<br />
spontano. Autoritet vođe se, naime, snaži zbog jačanja autoriteta same organizacije (partije ili<br />
države) i učvršćenja unutrašnje integracije. Pragmatične potrebe organizacije mogu se<br />
podudarati sa ličnim obožavanjem i divljenjem čelnika koje može biti manje ili više emotivno.<br />
Ovde se neće ulaziti u razmatranje promena unutrašnjih pobuda intelektualaca koje verovatno<br />
nisu u svim fazama bile istovetne, već je prevladavala jedna ili druga vrsta podrške (dužno<br />
poštovanje je prelazilo lično divljenje ili obrnuto). Kod rušenja atoriteta vođe ili kastriranja<br />
harizme, pobude takođe mogu biti različite, pa stupanj demonizacije i isključivosti ne mora da<br />
180
se podudara sa intenzitetom lične mržnje (npr. bezosećajna, bezlična potreba organizacije za<br />
rušenjem autoriteta vođe konkurentske grupe).<br />
Pošto je reč o predstavnicima izrazito opredeljene stvaralačke inteligencije, manja ili veća<br />
isključivost nije neobična, a razlike između njihovih perspektiva ne treba objašnjavati samo<br />
nužnim jednostranostima politiziranog mišljenja. Treba imati na umu i zaokrete Titove politike.<br />
Već posle smrti Staljina polovinom 1953. Tito koči liberalizaciju i distancira se, pre svega, od<br />
„liberalnih zamisli o razvlašćivanju partije". Sredinom 1960-ih priklanja se struji koja se zalaže<br />
za jačanje uloga republika, ali ne i za slabljenje partije. Krajem 1960-ih podržavao je<br />
ekonomske zahteve hrvatskog nacionalizma, ali se brzo trgao i suzbio ga klasičnom čistkom.<br />
Na prvom pomenutom zaokretu od partije se odvaja Đilas, na drugom Ćosić, a na trećem<br />
Krleža. Na Titove zaokrete reagovala su sva trojica: Đilas i Ćosić otporom (doduše najpre<br />
partijskom kursu, a tek posle Titove smrti otvorenim osporavanjem titoizma), Krleža, pak,<br />
ćutke se povlačeći iz politike. Dakle tri različita odnosa prema Titu su rezultat i promena Titove<br />
politike, koje su aktivirale neke dublje slojeve angažmana pomenutih intelektualaca, a partijske<br />
osude su olakšale njihov prelaz u isključivu najpre samoodbranu, a posle Titove smrti i u napad<br />
(Đilasova naglo razvijena osetljivost na unutarpartijsku slobodu nakon VI kongresa SKJ 1952 i<br />
Ćosićeva razbuđena briga za srpski nacionalni interes nakon pada Rankovića 1966). Premda<br />
izdignuti iznad političke kulture masa ni stvaralački intelektualci nisu bili lišeni njenog uticaja.<br />
Za razliku od angloameričke političke kulture, gde se politika odavno shvata kao biznis ravan<br />
drugom i ne mnogo značajniji od drugih aktivnosti, a vođa ne znatno mudriji od ostalih, na<br />
Balkanu, u teritorijalno - državnom pogledu nestabilnom, opterećenom stalnim ratovima, vođa<br />
je uvek imao egzistencijalno moralnu notu, bio je sudbinski izbavitelj ili upropašćivač, a od<br />
politike je zavisila lična i nacionalna sudbina. Otuda karakteristično kretanje iz jednog ekstrema<br />
u drugi, od glorifikacije ka demonizaciji čelnika. Ni kod inteligencije stav prema vođi nije bio<br />
samo izraz lične ljubavi, prijateljstva ili toka karijere, već i neprevladane oslobodilačke<br />
političke kulture koja nije trpela indiferentnost, kolebanja ili nijansirani pristup (koji unosi<br />
nedoumice i dezorijentaciju), već manje ili više otvoreno manihejsko opredeljivanje u<br />
dimenzijama prijatelj - neprijatelj. Tako je Tito izbavitelj ili zločinac, i to od početka, i sa<br />
smišljenim namerama, a ne politički vođa koji po prirodi stvari u eksplozivnom prostoru pravi<br />
greške i vuče dobre poteze. Kod vodećih intelektualaca, doduše, paušalnost mišljenja<br />
pokušavala se prikriti manje ili više eruditskim kićenjem isključivosti, ali je to najčešće<br />
prividna objektivnost koja pažljivije analitičare ne bi trebalo da zavede. Trebalo bi takođe imati<br />
na umu da je realističan i slobodan odnos prema Titu unutar zemlje bio nemoguć za vreme<br />
njegove vladavine, a jedno vreme ni nakon njegove smrti. Krupnija neslaganja završavala su se<br />
ostavkama i samokritikom, zatim ravnodušnom ćutnjom, potmulim otporom preko osporavanja<br />
nekih partijskih načela, ili ređim sporadičnim replikama Titu od strane najbližih saradnika<br />
(Koča Popović, Marko Nikezić). Nemogućnost nekažnjenog otpora Titu za njegovog života<br />
pojačala je isključivost potonje demonizacije Tita, što je psihološki razumljivo, ali je u<br />
saznajnom pogledu besplodno.<br />
1.<br />
Krležina gledanja na Tita pripadaju visokom književnom segmentu društvenointegrativne misli<br />
koja je po nivou i namerama iznad uobičajene propagande i golog partijskog pragmatizma.<br />
Krleža je pravdao socijalizam isticanjem univerzalnosti i trajnosti humanističke ideje i<br />
veličanjem pojedinca koji je oličava. U idealnoj tradiciji nije razdvajao Tita od Lenjina.<br />
„Postojana lenjinska vera u viši moralni potencijal revolucionarnog ogorčenja kao najčistija<br />
inspiracija političke svijesti, glavna je oznaka Tita kao čovjeka, kao stratega i kao političara”<br />
(Krleža o Titu, 1980: 42). Civilizacijska i jugoslovenska komponenta su upadljive u Krležinoj<br />
podršci Titu. Tito je u našim prostorima dao lenjinskim mislima stvarnu sadržinu ne samo u<br />
klasnom nego i u civilizacijskom pogledu. Kako je uočio Đilas, čitava Krležina delatnost bila je<br />
usmerena ka kulturnom preobražaju Južnih Slovena, koje je smatrao još uvek divljim i<br />
provincijalnim. Držao je da pobeda socijalizma pruža široke mogućnosti kulturnog napretka.<br />
181
Tito se pojavio s lenjinskom buktinjom u mraku i njegov put od Kumrovca do Beograda je put<br />
našeg naroda iz srednjevekovne zaostalosti ka civilizaciji. „Tito, to je slavoluk između mrkih i<br />
krvavih zidina naše srednjovekovne prošlosti i put do civilizacije koja više neće da bude<br />
robovanje tuđim bankama, tuđim neistinama i predrasudama” (Krleža o Titu, 1980: 76). Krleža<br />
se novoj vlasti 1945. pridružio bez patetike i lažnog oduševljenja. Gledao je u njoj istorijsku<br />
nužnost i osnovu prevladavanja balkanske zaostalosti. Revolucija - prosvećivanje - Lenjin -<br />
Tito - jugoslovenstvo - istorijski proboj ka civilizaciji su krležijanski uobličene sastavnice<br />
Titove harizme. Njih je Krleža jasno istakao 1952. povodom Titovog šezdesetog rođendana:<br />
digao je proleterski ustanak, očistio zemlju od tuđina, vratio domovini oteto more, ostrva i<br />
gradove, oslobodio narod od klasnog izrabljivanja, položio temelje socijalizmu i digao zemlju<br />
iz zaostalosti (Krleža o Titu, 1980: 82). Ne bez kulturnog aristokratizma, Krleža je govorio o<br />
gomilama i „narodu pastirskom, bijednom i nepismenom”, unoseći u Tita svoja htenja i visoke<br />
prosvetiteljske kriterije. Krležini članci posvećeni Titu verovatno su književno najpromišljenija<br />
pohvala Brozove vlasti. Premda je opredeljena Krležina misao jeste i nadideološka, jer stalno<br />
ističe civilizacijske proboje pokreta čiji čelnik razbija balkanski provincijalizam i primitivizam.<br />
U hegelovskom tonu pisao je o Titu kao „našoj historijskoj volji koja se objavljivala u<br />
mnogobrojnim naporima kroz vjekove” (Krleža, 1952: 46).<br />
Ipak Krležin odnos prema partijskim organima nije bio bez nesporazuma i sukoba. U otporu<br />
partijskim pritiscima čuvao se od kritike Titovog doprinosa.<br />
S druge strane, kako svedoče M.Đilas, R. Čolaković i P. Matvejević, Tito je budno štitio<br />
Krležu, svestan krupnog značaja vodećeg hrvatskog pisca. Posle sukoba sa Staljinom 1948.<br />
Krleža nije solunašio, nenametljivo je ćutao i bio čak sklon priznanju da je njegova svađa sa<br />
partijom bila pogrešna (Đilas, 1991: 44). Međutim, nije propuštao da istakne antistaljinski Titov<br />
učinak: „Pobijedivši naše ukleto srednjevekovlje, razvio si danas barjak novih bitaka i tako<br />
spriječio da se socijalistička zamisao o oslobođenju proletarijata ne udavi u vlastitoj krvi”<br />
(Krleža o Titu 1980: 83). Ne manje je značajna Titova uloga u državnom organizovanju<br />
jugoslovenstva „nonkonformističke magistrale naše srednjovekovne istorije” koja traje<br />
„Bizantu, Rimu, Veneciji, franačkogermanskom carstvu uprkos sve do provale Turaka u XV<br />
stoljeću i koja pada, ali neće da živi u proskinezi” (Krleža, 1958: 16). Krležina eruditska<br />
književno-filozofska osmišljavanja južnoslovenstva s kraja četrdesetih godina bila su važna<br />
podrška novom režimu. Potsmehujući se „kulturnim vezama sa Papom i zapadom u srednjem<br />
veku” i ističući jeretičko bogumilstvo kao uzor slovenskog otpora, Krleža je pružio idejnu<br />
podršku Titovom oštrom antivatikanskom kursu (Krleža, 1958: 27-32). Kada je 1947. kao<br />
potpredsednik Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti predlagao Tita za počasnog člana<br />
ove ustanove, izričito je ustvrdio da je „on među našim političkim ličnostima, ideolozima i<br />
državnicima prvi koji je zaista ostvario misao hrvatskog suvereniteta prekinutu još u ranom<br />
srednjem vijeku” (Krleža o Titu, 1980: 106). Isticanje etičke nadmoći i izuzetnosti postojećeg<br />
je, kod Krleže, osnova pravdanja Titove vlasti: „Njegovo ime javlja se kao završna formula na<br />
kraju dugotrajnog stogodišnjeg procesa kojim se naš narod razvija iz zaostalog feudalnog,<br />
kmetskog i graničarskog austrijskog stanja do suvremenih i naprednih oblika ... idealne<br />
jugoslovenske političke i kulturne zajednice (Krleža o Titu, 1980: 110-111). Ni Krležin<br />
nekrolog Titu nije lišen filozofske patetike: „Tito je idealni barjaktar kantovske zamisli<br />
svjetskog mira”, zapisao je maja 1980. godine.<br />
Krležina podrška Titu bila je trajna i postojana uprkos njegovim povremenim sukobima sa<br />
partijom. Izgleda da je pored velikog ugleda pisca i lično prijateljstvo uticalo da ga Tito čuva i<br />
štiti od političkog kraha. U sukobu sa KPJ 1939, Krleža je izuzet od partijske osude, prilikom<br />
oslobađanja Zagreba 1945. Tito ga je zaštitio od moguće osvete tvrdih boljševika, a 1967, kada<br />
je Krleža pružio neuspelu podršku oživljenom hrvatskom nacionalističkom kursu, Titova zaštita<br />
opet nije izostala. O Titovom ličnom staranju o Krleži ima više svedočanstava. Đilas tvrdi da je<br />
ovaj bio sve vreme pod Titovom ličnom ingerencijom i zato bio „maza Politbiroa” (Đorgović,<br />
1989: 81). Praštano mu je kao stožeru idejnog uticaja među inteligencijom, ali i kao Titovom<br />
ličnom prijatelju. Tripalo piše da je aprila 1967. zatekao Krležu kod Tita u Beogradu. Tito je<br />
rekao da želi uveriti Krležu da javno izjavi kako povlači svoj potpis ispod deklaracije o<br />
182
hrvatskom književnom jeziku i da se ogradi od ovog nacionalističkog dokumenta. Jer po<br />
Titovom mišljenju jezička pitanja treba rešavati mirnije - partijskim putem. Krleža je rekao da<br />
će dati ostavku u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske, ali moli da ga ne teramo da<br />
povlači potpis, jer će se javnost tome izrugivati. Dodao je da je uvek pravio greške kad god se<br />
suviše uplitao u politiku - aludirajući na predratni sukob na levici (Tripalo, 1990: 93).<br />
Čolaković takođe svedoči da je Stari uvek bio sentimentalan prema Krleži, razmazio ga je, a<br />
Krleža je zbog svog prijateljstva sa Titom mnoge zaveo na stranputicu (Antonić, 1991: 157 i<br />
175). Ni Ćosić ni Ćopić posle skretanja nisu uživali ovakvu zaštitu. Njihova skretanja javno su<br />
osuđena, premda su i oni nakon povlačenja iz političkog života nastavili nesmetano sa<br />
književnim radom. Polovinom 1960-ih Krleža se približio hrvatskom nacionalizmu, smatrajući<br />
da je federativni centralizam odgovoran za krizu. U istom periodu najveći hrvatski književnik<br />
štitio je Franju Tuđmana i predlagao ga za članstvo u Jugoslovenskoj akademiji znanosti i<br />
umjetnosti (Antonić, 1991: 93,111-121). Kada je R Čolaković skrenuo pažnju Titu da je<br />
Tuđman na komisiji 1965. ostao kod svojih shvatanja, Stari se trgao (to mu nisu rekli). Zvao je<br />
odmah člana komisije na razgovor i rekao „ pa on mora da se povuče, da se odrekne svojih<br />
gledišta", a Krleža je rekao - „razume se” (Antonić, 1991: 111). Po Tuđmanovom svedočenju<br />
iz 1989. Krleža mu je bio prijatelj s kim se intenzivno družio i koji ga je 1965. neuspešno<br />
predlagao za člana Jugoslovenske Akademije znanosti i umjetnosti. Osim toga Krleža je kod<br />
Tita 1972. uspeo da izdejstvuje da Tuđmanu ne bude suđeno za špijunažu, „da mu se ne pakuje”<br />
(Tuđman, 1990: 204 - 208). I književnik Vlado Gotovac, nacionalistički aktivista iz 1971, posle<br />
izlaska sa robije 1976. sretao se sa Krležom. Krleža je tada, navodno, kritikovao naivnost i<br />
neumerenost u nastupu hrvatskog nacionalizma iz 1971, govorio je da su sredstva upropastila<br />
cilj, „da je to sve bila buka s Dinarskih planina". Ali nije se slagao s metodom partijskog<br />
obračuna sa nacionalistima (Gotovac, 1990: 25-26). Pomenuta svedočenja treba imati na umu u<br />
oceni Krležinih dilema od sredine šezdesetih godina.<br />
Ipak Krležino nekažnjeno kolebanje nije najbolji dokaz Titovog elastičnog i pragmatičnog<br />
odnosa prema intelektualcima, jer je Krleža uživao naročite povlastice kako zbog prijateljstva s<br />
Titom tako i zbog ogromnog uticaja u Hrvatskoj. Javni razlaz s njim bi bio odveć rizičan za<br />
partiju. Premda doktrinaran, i u drugim slučajevima Tito se čuvao isključivosti. Ima<br />
svedočanstava da je 1948. dugo ubeđivao, „kuvao” R. Čolakovića i V. Vlahovića koji su se<br />
kolebali oko otpora Staljinu. Iako u partiji nije nikada bio u liberalnoj struji, Tito se pragmatički<br />
čuvao sukoba sa vodećim intelektualcima. Osećanje za konkretno i moguće nije mu slabilo. Bio<br />
je svestan krupne uloge inteligencije i značaja njene podrške partiji. Društvenointegrativni<br />
doprinos angažovanog Krleže bio je verovatno najkrupniji. Sve do polovine 1960-ih<br />
neutralizovao je hrvatske sumnje u Jugoslaviju. Imao je reputaciju antistaljiniste, ali ne i<br />
ratnika, jer je pršenje kulturnog radnika pred tamnicama i bajonetima smatrao jalovošću i<br />
histerijom, a ne junaštvom. Iako opredeljen, bio je bliži tradiconalnom nego organskom tipu<br />
intelektualca. Više je težio da partiji na vlasti nametne poštovanje kulturnih vrednosti nego da<br />
osmisli životni stav radničke klase. U tome je izgleda i osnovni motiv njegove postojane<br />
podrške Titovoj vlasti. Premda euforično, Krležino viđenje Titove uloge nije vulgarno<br />
apologetsko. Opredeljeno je, ali neprovincijalno. Uprkos ličnim političkim nesmotrenostima,<br />
Krležina gledanja na Tita su istorična i prilično realna, jer je uočio modernizacijski i<br />
kosmopolitski učinak jedinstvene socijalističke države na Balkanu. Po svemu sudeći bio je to<br />
glavni razlog što je svojim imenom podupro Titov autoritet.<br />
2.<br />
Organski intelektualci, koji pokretu ne prilaze nego iz njega izrastaju, tešnje su vezani za ciljeve<br />
pokreta, organizaciju i vođu, ali kada se odvoje, usled razočarenja, lakše padaju u kritičku<br />
isključivost, što psihološki nije mnogo zagonetno. Sve do sredine 1960/ih Dobrica Ćosić u<br />
pohvalama Titu nije mnogo zaostajao za Krležom (Mojić, 1995: 144). Ćosić je organski<br />
intelektualac, izrastao iz komunističkog pokreta i u početku se upadljivo razlikovao od<br />
tradicionalnih intelektualaca (saputnika), koji se pokretu kasnije pridružuju. Ivo Andrić (1892 -<br />
1975) je verovatno najpoznatiji tradicionalni intelektualac koji se partiji pridružio tek nakon<br />
183
1945. i na razumnoj distanci podržavao njenu politiku do kraja života. Član KPJ postao je 1948.<br />
želeći da pomogne u obnovi i izgradnji zemlje, „jer pisac uvek mora da bude sa svojim<br />
narodom” (Jandrić, 1977). Osećao se Jugoslovenom i u bratstvu i jedinstvu gledao<br />
oživotvorenje svojih mladalačkih snova - čovečnosti, internacionalizma i jugoslovenstva<br />
(Antonić, 1991: 290). Neke važne političke prekretnice nisu kod Andrića, kao kod pomenutih<br />
pisaca, izazivale kolebanja, jer nije bio dublje vezan uz pokret. Andrićeva distanca bi se mogla<br />
razumeti zapažanjima Georga Zimla o strancu i neangažovanom čoveku, koji upravo zato što<br />
nije dublje upleten u neku društvenu situaciju, ima više mogućnosti da je hladnije i odmerenije<br />
sagleda.<br />
Izgleda da je reforma federacije 1960-ih više dovodila u nedoumice organske intelektualce, koji<br />
su bili tešnje vezani za komunističku ideologiju, ali i za naciju, nego tradicionalnog<br />
intelektualca Ivu Andrića. Sužavanjem nadležnosti federacije u ekonomiji 1965. i<br />
razvlašćivanjem savezne policije i uprave zaoštrili su se međunacionalni odnosi, a otpori<br />
konzervativne struje u SKJ državnoj i ekonomskoj decentralizaciji slomljeni su smenom<br />
Rankovića 1966. godine. Tih godina, doduše, i Tito se kolebao. Premda je po uverenju bio<br />
centralist i nikada nije pripadao liberalnom krilu unutar SKJ, teško se odlučio za reformu i<br />
politiku „čistih računa” između republika. Po svedočenju Petra Stambolića, u Srbiji se otpor<br />
konzervativnoj struji u tom periodu svodio na to da se Tito razdvoji od Rankovića. U suštini<br />
sukoba unutar partijskog vrha bile su različite zamisli razvoja. D. Bilandžić pominje da se Tito<br />
dve - tri godine dvoumio između konzervativne (centralističke) i liberalne struje u SKJ<br />
(Đorgović, 1990: 243). Ranković se protivio decentralizaciji, ali je Tita smatrao nezamenljivim.<br />
Čolaković navodi neka svedočanstva da je jula 1966. Ćosić pisao Titu i rekao da je iza Tita<br />
odmah Ranković, a onda drugi niko, pa tek onda neko (Antonić, 1991: 129). Bilo kako bilo,<br />
Tito je podržao decentralizaciju ekonomije i države nadajući se da će ipak jedinstvenom<br />
partijom uspeti da obezbedi elastičniju integraciju sistema. Nova protivrečnost kursa podstakla<br />
je mnoga nezadovoljstva i rasprave među intelektualcima: jedni su neosetno preko nacionalnih<br />
ekonomija postajali nacionalisti, a kod drugih se šovinizam javljao kao otpor decentralizaciji. U<br />
tom periodu je dobro obavešteni R. Čolaković kod Ćosića i Krleže uočio zaokret ka<br />
nacionalizmu, a kod ostarelog Tita kolebljivost i podložnost laskanju (Antonić 1991: 304).<br />
Marta 1972. Čolaković je u svom dnevniku zapisao da je Tito bio heroj 1928, 1938, 1941 i<br />
1948, ali 1970 /71. to nije bio, jer je napravio grub kadrovski promašaj. Podlegao je laskanju<br />
nacionalista, dao zeleno svetlo Hrvatima, najpre podržao Kardeljevu osudu hrvatskog<br />
nacionalizma, pa opet popustio i tek novembra 1971. se trgao. Bili su to gafovi kolebljivog<br />
ostarelog vođe, kome je otupeo nekadašnji izvanredni politički refleks i intuicija. Kritička svest<br />
o „Titovom popuštanju” je za njegovog života postojala i kod najbližih saradnika, a ne samo<br />
kod dela disidentske inteligencije. Razočarani Čolaković je maja 1972 pisao u dnevniku:<br />
„Nema jedinstva, ima mnogo birokratskog i tehnokratskog, baza se ne oseća, čak ni aktiv ni u<br />
najkrupnijim odlukama. Nad svima senka povodljivog i ćudljivog Hazjanina koga okružuju ko<br />
zna kakvi ljudi i obaveštavaju ga na starinski način - prisluškivanjem. On se rukovodi ličnim<br />
simpatijama i antipatijama - te ovoga ne mari, te onoga treba smeniti, onoga tamo, drugoga<br />
ovamo” (Antonić, 1991: 309). Režim je transformisan u neku vrstu poliarhije<br />
institucionalizovanih regionalnih i partikularnih interesa sa nekoliko centara moći, a porastao je<br />
značaj Tita kao arbitra i faktora ravnoteže između vrhova pocepane kadrovske uprave.<br />
U prikazanom stanju sazrevao je Ćosićev kritički odnos prema Titu, a piščev zaokret od<br />
glorifikacije ka demonizaciji Josipa Broza dovršen je krajem osamdesetih godina. Treba imati<br />
na umu da u Titovom režimu vodeću organsku inteligenciju nisu činili pojedinci čiji je jedini<br />
kapital bio obrazovanje, već i određena moć. Doduše, politički sunovrat nije, kao kod Staljina,<br />
vodio u logor i zatvor, ali je disident ostajao obeležen. Što je moć posrnulog intelektualca bila<br />
veća, to je, po pravilu, prigušivani otpor vrhu partije bio dublji (jačan solidarnošću užih<br />
nepartijskih oaza, kao što su bile naučne jedinice, akademije nauka ili izdavačke ustanove).<br />
Provala dugo potiskivanog otpora Titu izbila je 1990-ih kada Ćosić piše o Titu kao „svetskoj<br />
varalici, staljinisti, tiraninu i vlastoljupcu, hedonisti, okrutnom i pokvarenom demagogu,<br />
ignorantu i karijeristi” (Ćosić, 1992: 23). Iako se ne može Titu sporiti antifašizam,<br />
184
antistaljinizam i politika nesvrstavanja, ipak je Tito političar koji je uproprastio i ono što je<br />
dobro uradio (Ćosić, 1992: 27). Tito je inteligentni tiranin koji se naizmenično služio nasiljem i<br />
korupcijom, a njegov režim Ćosić proizvoljno kvalifikuje kao meki totalitarizam, liberalni<br />
despotizam i potrošački staljinizam. Na čelu je stajao čovek od granita, kamen - despot, sa<br />
izvanrednim političkim refleksom. Malo je ljudi koji su ga prevarili i koje je pogrešno ocenio<br />
(Nikolić, 1995: 224-228). Ćosićeva demonizacija Tita je potpuna: „Titoizam je primitivizam -<br />
istorijski, civilizacijski i politički. To je duboko arogantni provincijalizam, hrvatska<br />
malograđanština neostaljinističke birokratske i potrošačke suštine. Najgore u titoizmu je laž”<br />
(Ćosić, 1992: 40). Ćosićeve ocene su emotivne i vrednosno obojene jednostrane kvalifikacije i<br />
osude. Razlikuju se po sadržaju i tonu od Đilasove diferencirane kritike i Krležine<br />
filozofskoistorijske apoteze. Kod duboko angažovanih intelektualaca zaokreti iz jednog<br />
ekstrema u drugi nisu usamljeni. Ćosićev obrt od komunizma ka religiji ne može se ipak<br />
tumačiti samo razočaranjem, već i uvek prisutnim snažnim osećanjem. Tito je, po njemu, uzor<br />
nemorala, koji je učinio legitimnim i sveopštim, pa otuda „danas moralnu obnovu srpskog<br />
naroda možemo očekivati obnovom hrišćanske religije” (Ćosić, 1992: 87). Dublja pretpostavka<br />
Ćosićevog antititoizma je konzervativno konfesionalno antijugoslovenstvo. Jugoslovenstvo je<br />
srpski mazohizam, te se Srbi moraju politički otrgnuti od njega (Ćosić, 1992: 75-76). Bilo bi<br />
jednostrano tvrditi da različit odnos Krleže i Ćosića prema Titu ishodi samo iz različitog toka<br />
književnopolitičke karijere (politički pad i osvetoljubivost Ćosića i trajna Titova zaštita Krleže).<br />
Po sredi su dublja različita gledanja i obrasci istorijskog progresa i deprovincijalizacije<br />
Balkana. Za razliku od Krležine podrške jugoslovenstvu (ne uvek centralistički shvaćenom),<br />
Ćosić je ubeđen da je „Titova Jugoslavija u istoriji ovog tla najdublja i najduža moralna kriza i<br />
moralno ništavilo jugoslovenskih naroda” (Ćosić, 1992: 66). Ovde bi se moglo primetiti da<br />
postoje obične zablude i pogrešne strukture svesti, kao npr. kada se uženacionalni interesi<br />
krajem 20. veka proglašavaju za kriterij progresa u etnički izmešanom balkanskom prostoru, što<br />
neizostavno izaziva povratni šovinizam.<br />
Ćosićev i Krležin oprečan odnos prema jugoslovenstvu je sukob širih idejnih tradicija koje su<br />
različito odgovarale na pitanje da li je višenacionalnu državu uopšte moguće trajno graditi na<br />
prostoru izmešanih zakasnelih nacija i ruševinama viševekovnih imperija . Mogu li se na<br />
Balkanu stvarati čiste nacionalne države i koja je cena ove alternative ? Krleža, Andrić i Đilas<br />
bili su bliži gledištu da je jugoslovenstvo stvarano na prostoru neiživelog nacionalno-državnog<br />
mišljenja krhko, ali ne i neprogresivno. Internacionalističke ideologije i režimi su na Balkanu<br />
ubrzavali razvoj snažnom modernizacijom i laicizacijom. Određena autoritarna cena jeste<br />
plaćena, ali je bilans hazardnog stvaranja etnički čistih država 1991 - 1995. bio katastrofalniji.<br />
Ćosićeva gledanja su drugačija. Uoči i u jeku građanskog rata u Jugoslaviji devedesetih godina<br />
on je osuđivao jugoslovenstvo, snažeći vlastitim minulim disidentskim, aktuelnim političkim i<br />
književnim autoritetom zahuktali nacionalizam. U etnički izmešanim sredinama (naročito<br />
Bosni) kritika jugoslovenstva podsticala je sukobe i stvaranje etnički čistih oblasti. Bila je to<br />
jedna, logična, ali i tragična konsekvenca Ćosićevog dugo potiskivanog antititoizma.<br />
3.<br />
Slično Ćosiću, ni Đilas nije odmah po okončanju političke karijere izneo kritičku ocenu Tita.<br />
Dugo ju je u sebi nosio pre nego što ju je u razvijenom obliku izneo 1980. kada je napisao<br />
knjigu „Druženje s Titom” (Đilas, 1990). U zapažanjima o Titu, rasutim u nekoliko knjiga iz<br />
1990-ih, dopunio je izneta gledišta (Đilas, 1991, Đilas, 1994, Đorđović, 1989). Premda kritička,<br />
Đilasova gledanja daleko su od demonizacije Tita. Verovatno i stoga što su Đilasovi uzroci<br />
razlaza s partijom drugačije prirode od onih koji su uticali na Ćosića. Kao organski<br />
intelektualac, izrastao iz pokreta, pružio je važnu ulogu osmišljavanju komunističkih ciljeva, ali<br />
je i njegova kritika socijalizma istekla iz istih potreba. Naime, talas demokratizacije<br />
jugoslovenskog socijalizma od kraja 1949. do polovine 1953. bio je u znaku idejnog<br />
oslobađanja od nekih ključnih boljševičkih načela. Na kritici sovjetskog iskustva (birokratije i<br />
planske privrede) razvijano je samoupravljanje i tržišna ekonomija. Vrhunac liberalizacije i<br />
185
maksimum propusne moći partije bio je VI kongres KPJ 1952. Zahuktala antistaljinska<br />
liberalizacija u ideologiji se ogledala u poletnom antietatizmu, antibirokratizmu i slavljenju<br />
tržišta, a razmišljalo se i o odumiranju partije. Jedan deo partijskog vrha zagovarao je<br />
demokratizaciju iz uverenja (Đilas, Kardelj, Bakarić), drugi su je sprovodili kao disciplinovani<br />
partijci (Ranković), a treći su je primali sa opreznošću i rezervama (Tito). Odnos prema<br />
Sovjetskom Savezu i u ovoj najliberalnijoj fazi jugoslovenskog socijalizma bio je važna<br />
spoljnopolitička determinanta i granica demokratizacije. Tito je vešto balansirao između<br />
liberalnijeg krila unutar KPJ, koje je želelo bržu demokratizaciju, i konzervativaca koji nisu<br />
želeli zaoštravanje sa SSSR-om. Već u leto 1953, posle smrti Staljina, Tito postepeno zaustavlja<br />
„borbu protiv birokratizma”, Kardelj postaje suzdržaniji, a Đilas nastavlja sa zaoštravanjem<br />
kursa. D.Bilandžić drži da je upravo Đilas svojim zaoštravanjem, kao „zvezda reforme”, jedan<br />
od krivaca što je ova zaustavljena. I nakon pada sa vlasti Đilas nastavlja sa kritikom<br />
birokratizacije socijalizma u teorijski prilično neodređenom tonu liberalnih teorija o<br />
totalitarizmu. U tom okviru su gotovo dve i po decenije sazrevale njegove ocene Tita pre nego<br />
što ih je otvorenije izneo.<br />
Đilasova prilično oštroumna zapažanja izneta su u publicističkom tonu prožetom smelim<br />
paradoksima. Bliža su teoriji od Krležinih književnofilozofskih i Ćosićevih<br />
književnoesejističkih gledišta, a pronicljivost je olakšao pogled iznutra, tj. iskustvo neposredne<br />
saradnje sa Titom. Osim toga, kao i kod drugih proliberalnih zamisli i kod Đilasa su upadljivije<br />
istaknuta zapažanja o tehnologiji vlasti nego što je podrobnije razmatrana njena društvenoekonomska<br />
i modernizacijska uloga. Odsustvo iracionalnih verskih ili isključivih nacionalnih<br />
osećanja takođe je dizalo objektivnost. Premda opterećen zatvorskim iskustvom u Titovom<br />
režimu, Đilas je čak priznao da je, pišući o Titu, osećao nekakvu spontanu naklonost prema<br />
njemu (Đorgović, 1989: 98). Uoči Titove smrti Đilas je svoje raznovrsno političko iskustvo sa<br />
šefom partije i države sažeo u zaključku: „Tito je političar značajnih dometa i dostignuća<br />
unutar komunističkog pokreta, ali i krupnih nezaboravnih i nepopravljivih promašaja na širem<br />
demokratskom i ljudskom planu. Političar izuzetne snalažljivosti, pouzdanog instikta i<br />
neistrošene energije. Ali i ličnost okrenuta k vlasti, k ličnoj vlasti u tolikoj meri da je previđao,<br />
a u prelomnim trenucima i suzbijao pojave i tokove koji bi obogatili život, koji bi društvo i<br />
pojedince učinili otvorenijim i kreativnijim”. (Đilas, 1990: 183). Napor da se iznese nijansirani<br />
sud o Titu kod Đilasa je uočljiviji nego kod prethodno pomenutih književnika. Trudeći se da<br />
pruži odmerenu ocenu, bio je kritičan prema trivijalnim antikomunističkim i šovinističkim<br />
demonizacijama Tita. Pri tome nije krio svoju osnovnu liberalnu usmerenost.<br />
Tito je autokratski vođa i lenjinista, trajno i sudbinski vezan za partiju. Partija za njega nije bila<br />
samo sredstvo revolucije i izgradnje nego emocionalno i intelektualno uporište, životni i<br />
sudbinski smisao. Bio je vezan za radničku klasu, ali je na vlasti pre svega bio predstavnik i<br />
vođa srednjeg partijskog sloja. Intelektualci su dobrodošli u partiju, ali je prema njima uvek bio<br />
oprezan i sumnjičav. Ipak im je pristupao šire i gipkije od ostalih funkcionera ne samo iz<br />
političkog pragmatizma nego i zbog nostalgije nad vlastitom neškolovanošću (Đilas, 1990: 65-<br />
66). Sa liberarnom osetljivošću za autoritarno Đilas je prilično pronicljivo prikazao Titov način<br />
rukovođenja. U vladanju je bio nenametljiv. Nije se uplitao, već je gipko i inteligentno<br />
rukovodio. Nimalo intrigant, lojalan i pažljiv prema saradnicima, sve dok ne počnu „skretanja”.<br />
Umeo je da prećutkuje, nije se svetio. Ali kada bi sukob izbio, oživljavalo je zlopamćenje<br />
(Đilas, 1994: 262). I hrabrost mu je bila svrsishodna. Čuvao se i izbegavao rizike. Ali bi bez<br />
sumnje bio kadar da umre za svoje delo. Lako je pronicao u ljude. Za razliku od Staljina bio je<br />
skloniji u veri nego u neverovanju u ljude. Zato se u mnogima prevario. Mnogi su ga obmanuli,<br />
ali ni jedan toliko da on najzad ne bi dobio bitku (Đilas, 1994: 263). Uprkos progonima u<br />
Titovom režimu Đilas se trudio da ne bude osvetoljubiv. Podvlačio je da Tito, premda autokrata<br />
i rasipnik, nije bio svirep. Više je razloga tome. Pored nastojanja da se distancira od Staljinove<br />
prakse, raznovrsno političko iskustvo ga je naučilo da se obuzdava i deluje promišljeno.<br />
Postojano se starao o svom mestu u istoriji na taj način što se poistovećivao sa pokretom i<br />
državom, promišljeno delao i imao nedogmatski pritup životu. To staranje, uz razboritost,<br />
obuzdavalo je nagli temperament od surovosti. Među revolucionarima i komunističkim<br />
186
vlastodršcima koji su prošli sličan put, Đilas drži da je Tito spadao u najracionalnije i<br />
najodmerenije. Izvlačio je pouke iz sudbine Staljina i destaljinizacije, pa je spoznao „varljivost<br />
mesta u istoriji” i gubio poverenje u teror (Đilas, 1994: 262). Za razliku od Ćosića, Đilas je<br />
mišljenja da je Titova lična epikurejska okrenutost životu olakšavala dedogmatizaciju i<br />
raslojavanje partije i društva. A motivi mu nisu bili isključivo vlastodržački, već ideološki i<br />
lični. Uvek se živo starao za narod, za svakodnevicu sirotinje - ne samo zbog brige za političku<br />
situaciju nego i zbog pamćenja vlastitog siromaštva. U sebi je gledao podjednako narodnog<br />
vladara i partijskog vođu, a prvo mu je bilo važnije i trajnije (Đilas, 1994: 263).<br />
Lišen nacionalističkih predrasuda, Đilas u Titu ne gleda nastavljača austrougarskog cepanja<br />
srpstva niti hrvatskog odroda koji se prodao Srbima. Tito je bio sav u jugoslovenskoj realnosti,<br />
trudeći se da odbrani i učvrsti Jugoslaviju kao nezavisnu državu (Đilas, 1990: 74). Uprkos<br />
krupnim dostignućima (kulturna, socijalna, međunacionalna), ipak su Titove tekovine ostale<br />
nedovršene i nepostojane. Glavnu unazađujuću komponentu Đilas je uočio u Titovoj trajnoj<br />
privrženosti lenjinističkoj ideologiji, autokratskoj vlasti i monopolskoj partiji. Osim toga, u<br />
poplavama idolatrije kod Tita je slabila samokritičnost i osećanje konkretnog i mogućeg. Da je<br />
vođa bio manje potčinjen magiji vlasti i ideologije on bi, opirući se sovjetskom pritisku, dao<br />
značajnije i dalekosežnije rezultate. Premda je samopregorno osećao istorijski trenutak, Tito je,<br />
mučno se probijajući kroz dogmu, i skučavao životne tokove, ograničavao građanske slobode i<br />
manipulisao ljudima. Ovaj Đilasov dijalektički zaključak je, s obzirom na njegovo liberalno<br />
opredeljenje (čiji je neizbežan sastojak antikomunizam), prilično umeren. Neopterećen<br />
nacionalnim predrasudama i partijskim interesima trudio se da prevlada tipične disidentske<br />
isključivosti, pa je pred kraj života izneo relativno diferenciranu ocenu Titove uloge. Poznajuči<br />
Tita, ali i boljševičku tehnologiju vlasti, prilično uspešno je kod Tita razdvajao uže lične, dublje<br />
ideološke i političko - pragmatične motive. U Đilasovoj karakterizaciji Tita uočljive su različite<br />
tipične i netipične crte jugoslovenskog komunističkog vođe. Titovo promišljeno iskustvo i<br />
odmerenost i gipkost u upravljanju su za ovu sredinu bile vanserijske i nesvakodnevne. U tom<br />
pogledu se upadljivo razlikovao kako od minulih balkanskih vladara, tako i svojih boljševičkih<br />
savremenika na vlasti. Izgleda da su pomenute osobine više uticale na vladanje nego tipične<br />
crte političara kojima se nije uvek mogao oteti niti ih u svakom trenutku nadrasti.<br />
4.<br />
Harizma Tita kao i svih socijalističkih vladara je svojevrsna kombinacija autoriteta službe<br />
(ideologije i partije) i ličnosti (partijskog vođe). U strukturi Titove harizme neskriveno je<br />
prevladala lična nad službenom komponentom, a spoj spontanog prihvatanja i manipulativnog<br />
nametanja Titovog autoriteta složen je i višeslojan. Ne manje je složen proces kastracije Titove<br />
harizme (od prećutkivanja do demoniziranja) u bivšim jugoslovenskim republikama.<br />
Intelektualci su imali važnu ulogu u jačanju i rušenju Titovog autoriteta. Arapska poslovica da<br />
su najbolji oni vladari koji traže društvo mudrih ljudi, a najgori oni mudri ljudi koji traže<br />
društvo vladara samo donekle važi za Titov režim, jer je ovaj uz retke izuzetke uživao solidnu<br />
podršku inteligencije i njenih vrhunskih predstavnika. Sa Krležom se redovno družio, Ćosića je<br />
vodio na duge svetske turneje, Andrić je podržavao režim, a niz značajnih domaćih pisaca,<br />
naučnika i umetnika je iskazivao spontanu podršku Titu (Mutavdžić, 1977; Vasović, 1982).<br />
Slavni antifašistički gerilac i antistaljinski reformator socijalizma za života bio je zanimljiv i za<br />
naprednu inteligenciju van zemlje. Osim retkih izuzetaka, kritičke sumnje u zemlji su se počele<br />
javljati krajem 1960-ih, ojačale su nakon Titove smrti, a javno iznošene tek sa uvođenjem<br />
višepartijskog sistema. Razbuđena kritika, kao ni minula apologija, nije bila istovrsna. Što je<br />
isključivost kritike ili apologije bivala izrazitija to je celina Titove aktivnosti ostajala<br />
zamagljena. U tom pogledu Ćosić je jednostraniji od Đilasa, pa i od Krleže. Njegova<br />
neistorična gledišta su primer plitke demonizacije koja je znatno ispod nivoa Đilasove<br />
diferencirane i razvijene ocene. S druge strane, Krležina podrška Titu je prilično složena,<br />
izdignuta iznad pukog svečarskog veličanja i pragmatične partijske potrebe za jačanjem<br />
187
autoriteta vođe. U zgusnutom filozofsko-književnom obliku vođa je ocenjen iz šire istorijske<br />
celine, a sa stanovišta htenja najširih društvenih slojeva istaknuta je civilizacijska i kulturna<br />
funkcija njegove aktivnosti. Skrenuta je pažnja i na Krležina kolebanja i drugu konkretniju<br />
stranu podrške Titu, uslovljenu tradicionalnim hrvatskim otporom centralističkoj<br />
jugoslovenskoj državi. Ovaj otpor je od Stjepana Radića do Franje Tuđmana primao različite<br />
oblike (autonomaške, fašističke, konfederalne i seceonističke), a u jednoj fazi nije bio lišen<br />
podrške ogromnog Krležinog autoriteta. S druge strane, Ćosića su slična nacionalna osećanja<br />
lakše odvela demonizaciji Tita, ne samo otuda što ga je, izgleda, manje od Krleže sputavalo<br />
komunističko opredeljenje i vezanost za partiju, već i zato što je na Tita gledao kao na stranca u<br />
vlastitoj viziji obnovljene samostalne srpske države. Đilas,lišen nacionalnih isključivosti,<br />
mogao je, u ovom pogledu, da hladnije ocenjuje Tita.<br />
U celini uzev prikazani odnos stvaralačkih intelektualaca prema političkom vođi je pregnantan,<br />
tj. sažima daleko više sadržaja nego što se da zaključiti iz prikazanih gledišta. To su još<br />
ponajmanje lične mržnje i divljenja. Više je reč o razlikama u gledanju na opšta pitanja<br />
društvenog razvoja, pre svega nacionalna i klasna. Komunistička vizija jugoslovenske<br />
federacije bez vodećeg naroda uglavnom nije nailazila na otpor do sredine 1960-ih. Sa<br />
pomenutim zaokretom kursa SKJ počinju razilaženja i među intelektualcima. Zbog sužavanja<br />
nadležnosti federacije kod Ćosića se budi kritički stav, Čolaković osuđuje Titovo kolebanje<br />
prema hrvatskim nacionalističkim zahtevima, a kod Krleže takođe slabi kritičnost prema<br />
nacionalizmu vlastite nacije. Sukobi u vrhu SKJ podstakli su razilaženje inteligencije. Ćosić se<br />
odvaja od partije, Čolakovićeva kritika Tita je u potmulom obliku ostala zabeležena u Dnevniku<br />
objavljenom nakon njegove smrti, Krleža istupa iz javne politike, ali ne napušta Tita. Ideološko<br />
organizaciona komponenta Titove politike je takođe bila uzrok odvajanja inteligencije od<br />
režima. Titovo ustrajavanje na boljševičkom obrascu kadrovske uprave i dozirana liberalizacija<br />
odozgo podstakli su rano i usamljeno odvajanje Đilasa. Rana Đilasova proliberalna kritika<br />
prioriteta partijskog prava samo se donekle može porediti sa sličnom kasnom Ćosićevom<br />
kritikom partijskog autoritarizma, jer je ova potonja bila pretežno motivisana nacionalnim<br />
osećanjima. Izgleda da je u ovom pogledu Krleža bio manje kritičan prema boljševičkoj<br />
krutosti. Verovatno otuda što je uviđao integrativnu civilizacijsku ulogu partije i vođe u<br />
neprosvećenom balkanskom osinjaku.<br />
Uz nacionalne i ideološke, kod konverzije intelektualaca bili su aktivni i lični motivi.<br />
Ponajmanje je zagonetan rast kritičnosti prema režimu uslovljen padom sa vlasti. Verovatno se<br />
neke isključivosti Đilasovog liberalnog antiboljševizma mogu tumačiti već pomenutom<br />
okolnošću, kao i Ćosićeva osporavanja komunističkog internacionalizma od kraja 1960-ih.<br />
Lična boja je uočljiva i u Krležinoj aristokratskoj kritici domaće politčke kulture koja se nije<br />
doticala Tita. Osim toga, treba imati na umu i “retrospektivni rad na individualnom pamćenju”.<br />
To je sećanje praćeno svesnim, ali i nesvesnim prećutkivanjem, relativisanjem i drugačijim<br />
tumačenjem. Kod ocene Tita prepliću se tri medjusobno povezane strategije posredovanja<br />
izmedju iskustva i pamćenja: (1)nastojanje za prilagođavanjem autobiografije tekućem poretku<br />
sećanja,(2) davanje smisla savremenom svetu i (3) trud da se zbivanja prikažu istinito. Svaka<br />
sadašnjica diktira poredak sećanja, koji opet reguliše napeti i često protivrečni odnos između<br />
autobiografskog tumačenja odnosa izmedju ja i okoline s jedne, i napora za njihovim<br />
autentičnim prikazivanjem kao verodostojne priče s druge strane. Intelektualci nisu mnogo bolji<br />
svedoci vremena od ostalih, samo su kadri da bolje prikrije vlastitu strategiju rasterećivanja.<br />
Kod ocene Tita njegovi saradnici su neretko radili na glačanju i homogenizovanju vlastitog<br />
pamćenja.<br />
Pored rečenog, neki segmenti kritike partije i vođe mogu se objašnjavati i stupnjem vezanosti<br />
intelektualca za partiju i karakterom njegovog angažmana. U tom pogledu postoji razlika<br />
između organskih intelektualaca, izraslih iz revolucionarnog pokreta (Đilas, Ćosić, Čolaković),<br />
simpatizera partije (Krleža koji se formirao pre pristupa partiji), ili saputnika (Andrić), koji<br />
partiji na vlasti ne prilaze iz pragmatičnih razloga, već da bi joj ojačali autoritet vlastitim<br />
imenom. Odmah se može primetiti da su prema Titu bili oštriji oni koji su u njega dublje<br />
verovali, više saborci iz rata nego pisci koji su imali manju ili veću distancu prema autoritarnoj<br />
188
oljševičkoj organizaciji (Krleža i Andrić).Što su veće nade, bolnije je otrežnjavanje i dublje je<br />
razočaranje - poznata je psihološka okolnost koja može pomoći u razumevanju fanatizma<br />
opredeljenih intelektualaca. Obrazovanje, širina vidika, neprovincijalna uskogrudost mogu<br />
donekle ublažiti partikularnost podrške ili kritike vođe. U tom pogledu je Krležina glorifikacija<br />
Tita složenija od Ćosićeve demonizacije i, uz Đilasovu diferenciranu ocenu, može biti<br />
zanimljivo svedočanstvo o odnosu savremenika - intelektualaca prema najznačajnijem<br />
balkanskom vladaru 20. veka.<br />
X<br />
<strong>TITO</strong> U NOVOM SRPSKOM PORETKU SEĆANJA<br />
Istorijsko pamćenje oblikuju tri glavna u različitoj meri institucionalizovana idejna činioca:<br />
kultura sećanja, istorijska nauka i primarno iskustvo (Hockert 2001). Istorijska nauka nema<br />
uvek monopol na posredovanje prošlog. Što je prošlost bliža, to je uticaj aktuelnih interesa u<br />
njenom posredovanju snažniji. Primarno iskustvo je lično proživljena prošlost. Javne kulture<br />
sećanja preinačuju viziju prošlosti u skladu sa vrednostima koje odredjuju tekuću političku<br />
kulturu. Kolektivno pamćenje povezuje nosioce sećanja u žive zajednice sećanja sa naročitim<br />
osloncima (porodicu povezuje porodični foto album, članove partije istorijat partijske borbe,<br />
naciju zajednička prošlost, jezik i manje ili više fiktivno poreklo). Kolektivno pamćenje<br />
smešteno je u poretku sećanja i povezano sa grupom, pa se stvaraju oštro suprotstavljeni<br />
rivalski sklopovi sećanja: jedan sklop čine novi pokušaji da se kvislinzi preoblikuju u patriote,<br />
a drugi sklop sećanja neguju žrtve fašizma sa sopstvenim tumačenjem i vrednovanjem prošlog.<br />
Javna kultura sećanja oblikuje se u skladu sa idejama i vrednostima koje su u središtu tekuće<br />
političke kulture i u kojima se prožima više perspektiva: lične, tradicionalne, službene.<br />
Selektivna lična sećanja brane integritet ličnosti, javna štite grupni interes. Odnos izmedju<br />
ovih sećanja nije uvek skladan,već složen, prepun prožimanja, dopunjavanja i<br />
suprotstavljanja.<br />
U rasponu manjem od pola veka Jugoslavija se suočila sa dve radikalne prerade prošlosti:<br />
autoritarno-internacionalističko prevladavanje prošlosti 1945. i restaurativno, pluralističkonacionalističko<br />
od 1990. Teško je reći koja je prerada prošlosti bila isključivija, a budući<br />
istoričari celovitije će oceniti dubinu diskontinuiteta i revizionizma vlastite struke. Poslednji<br />
gradjanski rat zamrsio je i dramatizovao idejne i naučne tokove. Zgusnuo je i pojednostavio<br />
strasti i složenost stvarnosti sveo na dva pola: od bratstva i jedinstva do Jugoslavije kao iluzije<br />
i tamnice, od užarenog titoizma do vehementnog antititoizma, od samoupravljanja kao istinske<br />
demokratije do totalitarnog socijalizma. Mesto Tita i socijalizma u novom poretku sećanja<br />
radikalno je izmenjeno. Lična i organizovana sećanja na Tita, kao ključnog simbola<br />
jugoslovenskog socijalizma, šarolika su i stalno se menjaju u zavisnosti od potreba sadašnjice.<br />
U tom previranju stvaraju se i osobene zajednice pamćenja. Za zajednicu pamćenja ključno je<br />
pitanje » šta se ne sme zaboraviti«. Sećanje na mrtve i na žrtve je naročito osećajan segment<br />
društvenointegrativnog znanja. J.Asman tvrdi da se svakih 40 godina odvija smena epoha u<br />
kolektivnom sećanju, tj.onih situacija kada se “profil sećanja jednog društva vidljivo pomera”.<br />
Pamćenje novih generacija potresa kontinuitet, zbog čega biva ugroženo živo sećanje, a oblici<br />
kulturnog sećanja, koji stupaju na mesto komunikativnog pamćenja, osporavaju se. Ovo otuda,<br />
jer nestaju živi svedoci, ali i zato što generacije različito ocenjuju prošlost. Gledanja na<br />
socijalizam i Tita menjala su se još brže od uobičajene spontane smene generacijskog<br />
189
pamćenja. Nosila ih je najpre (1) antistaljinska generacija koja se formirala se u sukobu KPJ i<br />
IB, zatim (2) generacija formirana 1968, koja je ovaj režim posmatrala kao birokratsku<br />
deformacija izvorne komunističke ideje, potom (3) antikomunistička i nacionalistička<br />
generacija formirana tokom raspada SFRJ, koja je u Titu i socijalizmu videla upropastitelja<br />
nacionalnog interesa, i napokon (4) tzv. e-mail generacija koja se formira početkom 21.veka,<br />
ili generacija posnih patriota, koja socijalizam ne nosi u iskustvu već ga posredno prima kao<br />
autoritarnu i stabilnu prošlost. Ovde bi ukratko trebalo pokazati kako se početkom 21.veka<br />
pamćenje na Tita iskazuje u (1) javnoj kulturi sećanja, (2) istoriografiji i (3) svakodnevici<br />
običnog pojedinca.<br />
1. Tito u javnoj kulturi sećanja<br />
U svakoj epohi pogled na prošlost oblikuje se u važnoj meri unutar sklopa aktuelne<br />
dominantne kulturne hegemonije vladajuće grupe, pa treba najpre rekonstruisati taj<br />
idejnoideološki sklop i njime tumačiti prioritetne tačke pamćenja i poimanje istorijskog<br />
determinizma. U globalnim razmerama više od pola veka nepoljuljana vizija stabilnog<br />
socijalizma nametala je drugačije vidjenje presocijalističke prošlosti od poslehladnoratovske,<br />
koja jeste,doduše, obogaćena distancom, ali i novim isključivostima. Nove jednostranosti nisu<br />
plod samo tekućeg antikomunizma, nego i zasićenosti bivšom komunističkom selektivnom<br />
vizijom prošlosti, pa se reakcija javlja lako u isto tako jednostranom obliku. Dakle, kultura<br />
sećanja socijalizma takodje je odgovorna za poslesocijalističku kulturu sećanja. Krajem 20.<br />
veka u središtu nove restaurativne prerade istorije u Jugoslaviji je ličnost i simbol Tita. Uz<br />
demonizaciju njegovog lika trebalo je dovesti u sumnju i idejni sklop u kom je stvarana Titova<br />
harizma.<br />
Antikomunizam je multifuncionalni okvir srpske kulture sećanja s kraja 20. veka. Kao oznaka<br />
zbirnog i rastegljivog neprijatelja komunizam je postao opšte mesto govora opozicije još od<br />
kraja 1980-ih: ”komunjare”, ”banda crvena”, «komunistički teror", "pedeset godina mraka",<br />
"jedno od zala koje nas je zadesilo", "pakao komunizma", "Titova despotija" "komunistička<br />
despotija", "Tito - krvnik i zlikovac","noćna mora" i "brozomora", "carstvo laži" - jesu formule<br />
koje su stekle status apriornih istina i postulata. Pod "komunjarama" i pod "Brozom" sve je bilo<br />
strašno, a sve što je strašno sada, takvo je jer dolazi iz "komunizma". Antikomunizam je<br />
zapravo bio prvi "govor mržnje" kod nas - tek posle se prešlo na druge nacije (Gojković 1998).<br />
Antikomunizam je mrzilački grč inteligencije, proizvođač alibija i grandiozni generator<br />
socijalne neodgovornosti (D.Gojković), koji je na Zapadnom Balkanu zamagljavao uočavanje<br />
složenosti jugoslovenskog samoupravnog socijalizma. Dok se u drugim bivšim socijalističkim<br />
režimima sećanje na socijalizam uglavnom hladi, o sličnoj funkciji vrelog sećanja na<br />
komunizam u Rumuniji svedoči D.Barbi (Barby 2000). Rastegljivi antikomunizam srpske<br />
opozicije, a naročito inteligencije, zamagljavao je i analizu Miloševićevog režima i skretao je<br />
na pogrešan teren. Danas se, naime, sve više probija shvatanje da je reč o političaru bez<br />
ideologije, veštom pragmatičaru (kom je dobrodošlo bilo sve što je upotrebljivo), a koji nije bio<br />
ni veliki nacionalista, a još manje komunista. Milošević je operacionalizovao nacionalizam<br />
takoreći savršeno (D.Gojković), iako ozbiljniji nacionalista nije nikada ni bio (Ante Marković,<br />
Piter Galbrajt). Nakon pada Miloševića nacionalizam nije napušten između ostalog i stoga jer<br />
je njegov kontinuitet uspešno zamaglila ideologija novog nultog časa. Naime, novi trijumfalni<br />
antikomunizam 2000. obznanio je “definitivni slom epohe komunizma” od 1945. do 2000,<br />
normalizujući novi “demokratski nacionalizam”.<br />
Unutar rastegljivog bezobalnog antikomunizma rušeni su i neki konkretniji okviri Titovog<br />
autoriteta, harizme i kulta. Titova harizmatizacija bila je dugo uokvirena antifašizmom i<br />
antistaljinizmom. Izmena odnosa prema Titu iziskivala je rušenje ovih okvira, pre svega<br />
antifašističkog. U atmosferi normalizovanog nacionalizma uvek je antifašizam nepoželjan, a u<br />
190
klimi antikomunizma fašizam postaje čak salonski. Jer pozivati se na fašiste, znači pozivati se<br />
na najdoslednije antikomuniste. Ove okolnosti bi se mogle možda i ignorisati da je reč samo o<br />
ponašanju salonske inteligencije, koja od politike pravi modu. Pre će biti da je reč o dubljoj<br />
konzervativnoj sklonosti današnjih vladajućih elita i državnog vrha da se neutralizuje fašizam i<br />
rastereti nacionalna prošlost. Jedan doskorašnji predsednik Jugoslavije pre nekoliko godina<br />
javno se založio za skidanje fašističke hipoteke sa Ljotićevog Zbora*,a M.Nedić je na predlog<br />
doskorašnjeg predsednika SAN-u uvršćen u zbornik “Sto znamenitih Srba” **. Antiantifašizam<br />
pomenutih uticajnih ličnosti samo je vrh masivnijeg ledenog brega, čiju osnovu<br />
predstavlja neskriveni zaokret udesno srpske stvaralačke inteligencije (<strong>Kuljić</strong> 2003 b).Na delu<br />
je bila brza masovna konverzija stvaralačke inteligencije od internacionalizma ka<br />
etnokratskom liberalizmu, od antifašizma ka anti-antifašizmu. U sklopu ove konverzije<br />
izmenjena je uloga antifašizma i njegovog dosadašnjeg domaćeg ključnog ličnog simbola -<br />
J.B.Tita.<br />
U tu svrhu najpre je valjalo stvoriti novi poredak sećanja, tj. normalizovati nacionalizam i<br />
dovesti u sumnju antifašizam. Poznato je da je antifašizam u socijalizmu imao važnu<br />
ideološku ulogu u imunizaciji režima od kritike. Ratne antifašističke zasluge pravdale su<br />
mirnodopske propuste. Antifašizam je bio kruna svih oslobodilačkih ratova i središnji sadržaj<br />
oslobodilačke kulture sećanja komunista. Oslanjao se na dualističku viziju rata sa odveć kruto<br />
suprotstavljenim pozitivnim i negativnim junacima. Komunistička klasna nadetnička vizija<br />
rata ublažavala je etničke sukobe, a dekretirano sećanje preko bratstva i jedinstva dugo je<br />
kosmopolitizovalo trusni prostor. Antifašizam je pravdao vlast komunista, ali i<br />
medjunacionalnu trpeljivost. Medjutim, svaka ideološka prenaglašenost stvara zasićenost i<br />
otpor. Erozija antifašizma ubrzana je kada je otpor njoj postao nekažnjiv. Sa slabljenjem<br />
pretnji od SSSR-a oslabila je aktuelnost antistaljinizma, a prvi nagoveštaj erozije antifašizma u<br />
Jugoslaviji bio je protivrečni spoj nacionalizma i levice još krajem 1980-ih. Tada je i ukinuta<br />
službena zaštita Titovog kulta, čijim kastriranjem je antifašizam primio nacionalnu boju. U<br />
gradjanskom ratu antifašizam nije iščezao, ali mu je izmenjen sadržaj. Novi “patriotski” heroji<br />
potisnuli su komunističke ustanike. U Srbiji je antifašizam postao suvišan tek u drugoj fazi<br />
konverzije posle pada Miloševića, kada je odmah normalizovan etnokratski liberalizam, preko<br />
spoja nacionalizma i liberalnog antitotalitarizma u obrascu “demokratskog nacionalizma”.<br />
Analizom srednješkolskih udžbenika istorije može se uočiti da je erozija antifašizma u<br />
Hrvatskoj krenula još početkom 1990-ih (intronizacijom domobranskog antifašizma i<br />
rasterećenjem ustaštva od fašizma), a u Srbiji desetak godina kasnije proglašenjem četničkog<br />
pokreta antifašističkim (Nikolić i dr. 2002). U srednjoškolskim udžbenicima istorije iz 2002.<br />
Titu je uz bok stavljen Draža Mihajlović kao podjednako značajan borac protiv fašizma. U<br />
oslobodilačkoj kulturi sećanja uspešniji način da se potkopa Titova harizma teško da bi se<br />
mogao naći. U Miloševićevom režimu antifašizam jeste bio modifikovan, ali ne i revidiran, jer<br />
je SUBNOR bio važno krilo SPS-a. Neravnomerno slabljenje antifašizma praćeno je<br />
neujednačenim slabljenjem Titovog kulta u službenom poretku sećanja: nisu svuda rušene<br />
Titove biste, niti menjane ulice sa njegovim imenom. Detitoizacija je zavisila od procene<br />
vladajućih snaga koliko Titovo ime može koristiti u pravdanju nove politike, ali i od otpora<br />
lokalnih vlasti.<br />
Bilo bi površno eroziju antifašizma objašnjavati samo lako razumljivom činjenicom da kod<br />
svakog nacionalizma slabi kritičnost prema fašizmu i da iskreni nacionalista nikada ne može<br />
biti dosledni antifašista. Uzroke slabljenja antifašizma treba tražiti u višeslojnom procesu ne<br />
uvek vidljivih krupnih promena epohalne svesti s kraja 20. veka: (1)opšti zaokret epohalne<br />
svesti udesno, normalizacija liberalizma i demonizacija socijalizma su razlog potiskivanja<br />
antifašizma i normalizacije antitotalitarizma; (2) ovi opšti činioci na Balkanu prelamali su se<br />
kroz lokalne okolnosti medjunacionalnog sukobljavanja i gradjanskog rata. U Istočnoj Evropi<br />
antikomunizam ima već decenijski kontinuitet, što je inače retkost kod političkih strasti<br />
visokog intenziteta. Nacionalne homogenizacije u obnovljenom kapitalizmu tražile su novu<br />
idejnu organizaciju političke mržnje. Tito se sada javlja kao negativni komunista i mrzitelj<br />
191
nacionalnog. Titovi protivnici postaju pozitivni junaci i branitelji nacionalnog kapitalizma.<br />
Antifašizam je osporen, ignorisan ili preakcentovan.<br />
U tom cilju je s vrha dozirana revizija istorije u kojoj se kvislinško društvo Hitlerovih<br />
saveznika na Balkanu predstavlja kao žrtva, a njihove žrtve demonizuju se kao dželati. U<br />
Srbiji je skoro normalizovano novo obrtanje perspektive. Na sličan način u Hrvatskoj je<br />
Blajburg, kao “mesto nedužnog stradanja nacije”, zamenio Jasenovac, a u Sloveniji je novo<br />
mesto sećanja Kočevski Rog. Novi nacionalni patriotizam konstruiše se opet kao zajednica<br />
žrtava i rehabilituje (martirologija Nedića, kvislinga i četnika kao komunističkih žrtava).<br />
Napor da se realnost kvislinštva progna iz sećanja i obznani istorijska normalnost Ljotića i<br />
Nedića, podudara se sa nastojanjem da se žrtve fašizma optuže za novo uznemiravanje.<br />
Komunisti su glavni krivci za trajnu prezentaciju naše saradnje sa fašizmom, zato treba obrnuti<br />
perspektivu i antifašizam optužiti kao nepotrebnu provokaciju okupatora. U pozadini ove<br />
verzije osude antifašizma je neistorično i shematsko sučeljavanje revidirane herojske i<br />
državotvorne ideje u srpskoj istoriji, tj. novo viđenje buntovnika kao upropastitelja, a<br />
kompromisera kao graditelja. Antifašizam se svrstava u štetan i iracionalni bunt, a kvislinštvo<br />
u razumnu nacionalnu politiku. Tito se od heroja preobražava u upropastitelja. Kod<br />
nacionalističkih konzervativaca Tito je neprijatelj nacije, a kod liberala je totalitarni protivnik<br />
pravne države. Prva struja njegov antifašizam smatra štetnim, a druga iznuđenim. Antititoizam<br />
teče u znaku antipatriotske i antitotalitarne retorike.<br />
Naredni korak u relativizaciji antifašizma je širenje ideologije o nultom času, tj. novom<br />
početku autentične istorije. Uočavanje različitih godina, kao ključnih i prekretničkih,<br />
uslovljava različito centriranje sećanja, tj. izbor sadržaja oko prioritetnog datuma kod izbora<br />
sadržaja sećanja. Medjutim, isti datum može usloviti i različiti odbir sećanja. Danas se<br />
npr.7.7.1941, bivši Dan ustanka Srbije protiv fašizma, tumači kao dan “kada je Srbin ustao na<br />
Srbina”. Ili dok Srbi pamte 1991. godinu kao godinu secesije, Hrvati na nju gledaju kao na<br />
početak nezavisnosti vlastite držve. Postoji čitava onomastologija oznaka za prekretnička<br />
zbivanja i godine: revolucija, zaokret, rez, prelom, raskršće. Od izbora ključnh godina zavisi i<br />
ocena istorijske funkcionalnosti antifašizma. Ne menja se samo vizija dželata i žrtava, nego se<br />
intronizuju i subjekti nove revolucije: više to nisu antifašisti, nego antikomunisti svih boja (od<br />
fašističkih do liberalnih). Danas je preko prohodnog antikomunizma najzgodnije diskreditovati<br />
mondijaliste i internacionaliste koji razbijaju homogenost nacije. Titova parola bratstvojedinstvo<br />
je sinonim fatalno pogrešne politike U konzervativnom prekrajanju istorije<br />
antifašizam redovno je na udaru. Relativisanjem antifašizma stvara se prostor za intronizaciju<br />
novih nacionalnih oslobodioca i normalizaciju nacionalne države. Treba li npr. uopšte<br />
pominjati da hilandarski identitet nije spojiv sa antifašizmom. Premda autoritarno nametan,<br />
antifašizam je gotovo pola stoleća bio važan sastojak identiteta jugoslovenskih naroda i realni<br />
oslonac njihovog zajedništva. Upravo zato se konzervativci danas trude da u borbi protiv<br />
ostataka ovih ideja najpre relativizuju antifašizam, koji nije homogenizovao nego cepao naciju<br />
na fašiste i antifašiste.<br />
Treća verzija relativizovanja antifašizma je uključivanje u subjekte antifašizma raznih<br />
nacionalističkih grupacija. U novim srednjoškolskim udžbenicima u Srbiji govori se o dva<br />
antifašistička pokreta u Srbiji (partizanskom i četničkom), a u Hrvatskoj i Sloveniji domobrani<br />
su uključeni u antifašiste još pre desetak godina. Pošto se Evropa još uvek ne odriče<br />
antifašizma kao ključne moralnopolitičke i civilizacijske vertikale, to su balkanski nacionalisti<br />
prinuđeni da se prilagođavanju ovom kursu uključivanjem u antifašizam najčešće pasivnih, a<br />
katkad i kvislinških nacionalističkih snaga iz <strong>Drugo</strong>g svetskog rata.<br />
O borbi oko nametanja novog poretka sećanja svedoči i konkurencija žrtvenih grupa: sukob<br />
oko monopola na patnju izmedju žrtava fašizma s jedne (Hitlerovih i kvislinških) i žrtava<br />
socijalizma s druge strane (Titovih i komunističkih). Javna kultura sećanja odvaja se od<br />
privatnih uspomena i institucionalizuje oko novih žrtvenih sadržaja. Govor o komunističkim<br />
zločinima postaje medijski prohodan jer pravda mnoge nove zaokrete. Stvara se nova<br />
ortodoksija selektivnog sećanja, pa ono što se u nju uklapa važi kao autentično, a što se ne<br />
192
uklapa odbacuje se. Socijalizam se preobražava u totalitarizam, komunisti u dželate, a Tito u<br />
ključnog upropastitelja. Službeno pamćenje je preko noći glavnog usrećitelja pretvorilo u<br />
ključnog krivca za nacionalnu katastrofu.<br />
Politizacija prošlosti prisutna je u svim zemljama bivšeg socijalizma. Sećanja razradjuju<br />
političke partije: neke koriste poslekomunističku nostalgiju za sticanje podrške, druge i dalje<br />
demonizuju socijalizam i hvale se antikomunističkim otporom. Poricanje prošlosti ima<br />
različite verzije: umerenije struje zadovoljavaju se kritikom socijalizma, radikalnije traže<br />
odmazdu. Najopštije govoreći kod nas su još uvek prisutna tri obrasca tumačenja istorije 20.<br />
veka: komunistički, mitsko-nacionalni i samokritički-pluralistički. Svaki ima umereniju i<br />
radikalniju verziju.<br />
2. Tito u revidiranoj srpskoj istoriografiji<br />
U kriznim periodima slabi i gubi se razlika između vrsta i posrednika znanja o prošlosti, između<br />
kolektivnog pamćenja i istorije, između istoričara i ljubitelja istorije. Ljubitelji istorije krajnje<br />
selektivno uprošćavaju sliku prošlosti, ali i sami istoričari koriste autoritet struke u političkoj<br />
javnosti. Profesionalni istoričari nemaju ekspertski monopol. Ljubitelji istorije su tvorci<br />
istorijske kulture, pre svega u medijima. Osim toga višeslojni kompleks istorijske kulture<br />
oblikuje i oralna istorija, tj. porodični razgovori za stolom i među prijateljima. Neretko i mediji<br />
određuju šta je istorijski prihvatljivo. Potreba za stvaranjem smisla posredstvom istorijske priče<br />
još je akutna. Prošlost u obliku mita više doprinosi homogenizovanju nacije nego kritička<br />
istorija. M.Albvas je razlikovao kolektivno pamćenje grupe i racionalno istorijsko pamćenje.<br />
Istorija obrađuje delove prošlosti koji su u kolektivnom pamćenju prepušteni zaboravu. Otuda<br />
istorijska nauka nije jednostavno institucionalizovano produženje kolektivnog pamćenja. Ona<br />
se otima imperativima kolektivnog pamćenja, tako što traga za protivrečnostima,a ne za<br />
skladom. Kolektivno pamćenje retušira prošlost, uopštava fragmente, gradi skladnu priču i na<br />
taj način iskrivljava prošlost. Tamo gde se razlika između istorije i pamćenja ukida na račun<br />
imperativa ovoga drugog, iščezava zajedno sa istorijom jedino sredstvo kritike javne upotrebe<br />
prošlosti preko kolektivnog pamćenja. Pjer Nora je još oštrije razdvojio istoriju od pamćenja<br />
(Nora 1989,8-9).Pamćenje vraća sećanje u sakralno, istorija ga otuda proteruje, pamćenje<br />
izrasta iz grupe i pripada grupi, istorija pripada svima i nikome. Dok je pamćenje apsolutno,<br />
istorija poznaje samo relativno znanje. Pamćenje je slepo za sve, osim za grupu koju povezuje.<br />
Istorija je permanentna sumnja u pamćenje i njena uloga je da ga potisne i razori.<br />
Ne samo za političare, nego i za mnoge istoričare prošlost nije ključ za razumevanje<br />
sadašnjosti, već su potrebe sadašnjice ključ za preradu prošlosti. Na Balkanu su se misao o<br />
društvu i s njom povezana slika prošlosti teško izdizali iznad protivrečnosti prostora, i otimali<br />
od imperativa ideologije i kolektivnog pamćenja. Postojanost naučnika često je bila labilna,<br />
kolebajući se u širokim amplitudama izmedju apologije tekućeg i demonizacije minulog<br />
režima i njegove ideologije Žestina u kritici socijalizma može se tumačiti i pokušajem<br />
iskupljenja zbog njegove ranije bezrezervne apologije. Ocena Tita je u poslesocijalističkoj<br />
istoriografiji temeljito izmenjena. Tito je s razlogom skinut sa pijedestala nedodirljivosti, ali je<br />
novi pristup stvorio niz isključivosti. Proučavanje istorije u misli o društvu jeste odgonetanje<br />
složenosti, koja ne gleda sadašnjost samo kao rezultat prošlosti, nego pokušava da raspozna<br />
uticaj prošlosti i na budućnost.<br />
U tom sklopu treba biti kritičan i prema istoričarima. I istoričari lako poistovećuju vlastite<br />
želje i vizije sa konstruisanim konačnim stupnjem razvoja, pa njihova savremena obrada<br />
socijalizma teče unutar poredaka sećanja nove liberalne i konzervativne teologije. Manje ili<br />
više latentno i kod njih je prisutno uverenje o kraju istorije koje je ugradjeno u opredeljenje.<br />
Ovo uverenje gradi tvrdi poredak sećanja, kao okvir prerade komunističke prošlosti. Osim<br />
toga, i istoričari su prinudjeni da u dobu burnih preloma uskladjuju vlastiti biografski<br />
193
kontinuitet sa istorijskim diskontinuitetom, vlastito samopoimanje sa izmenjenom službenom<br />
vizijom društva. Istoričari, ništa manje od svojih savremenika, preusmeravaju svoja sećanja i<br />
distanciraju se od vlastite prošlosti. Retrospektivni rad na prepisivanju pojedinačnog pamćenja<br />
i oštar rez u biografijama balkanskih istoričara (bivših komunista) nameće potrebu da se<br />
govori o novom tipu sećanja, savladanom sećanju. Po svemu sudeći, antifašizam je ključni<br />
sadržaj koji treba savladati u stvaranju novog profesionalnog i političkog identiteta i<br />
prilagodjavanju novom poretku sećanja. Antititoizam je novi ključni simbol javnog poretka<br />
sećanja i nove lične jednačine istoričara konvertita. Srpska istoriografija je od glorifikacije<br />
“najvećeg sina naših naroda” preko noći prešla na demonizaciju “kumrovačkog dželata”.<br />
Dugo je Tito u dekretiranom komunističkom pamćenju bio oličenje antifašizma,<br />
antistaljinizma i internacionalizma, pa je uz demonizaciju njegove ličnosti rušen i okvir<br />
njegove ranije harizmatizacije. Antistaljinizam je u političkoj preradi istorije postao<br />
neaktuelan čim je oslabila pretnja od SSSR-a, ali je stanje sa antifašizmom bilo složenije. U<br />
Evropi je antifašizam još uvek ključna moralna idejnopolitička vertikala, pa je na ovom planu<br />
demonizacija Tita bila složenija. Poslekomunistička istoriografija konstruisala je nove<br />
antifašističke subjekte (četnike i domobrane) i “trezvene patriote” (kvislinge). Socijalistička<br />
prošlost još uvek je živa, ali sada ne kao uzor, već kao negativna slika koja ne treba da<br />
iščezne, već da stoji kao opomena i primer slabljenja i razdrobljavanja nacionalnog jedinstva.<br />
Personifikacija te negativne slike je Tito, više kod srpskih nego kod hrvatskih istoričara. Kod<br />
savremene srpske inteligencije može se uočiti nekoliko talasa manje ili više iskonstruisanih<br />
žrtava kao osećajne osnove novih istoriografskih jednostranosti: Titove žrtve su četnici,<br />
kvislinzi, Srbi pali na Sremskom frontu i u odmazdi oslobodilaca 1944-45, zatim<br />
informbirovci, rankovićevci 1966. i liberali 1972. Ovom sledu dodaju se i Miloševićeve žrtve<br />
iz 1990-ih. U Hrvatskoj su rehabilitovani domobrani, delom i ustaše, zatim žrtve Blajburga iz<br />
1945. i žrtve "hrvatskog proljeća 1971". Oživljavanje tabuizirane istorije, utemeljeno novom<br />
žrtvenom svešću, neretko završava u ekstremima. Apsolutna moralna superiornost žrtava<br />
komunističkih režima svuda je metapolitičko jezgro novog prevladavanja prošlosti. Otuda i<br />
inflacija disidenata i fiktivnih žrtava komunizma. Disidentski diskurs se u višepartijskom<br />
režimu "re-institucionalizirao" u "antikomunizam bez objekta" “ili antikomunizmu bez<br />
komunizma” (Močnik 2003). Antikomunizam je postao zbirna kvalifikacija vrlo rastegljivog<br />
obima (od boljševika do mondijalista), koja se u zavisnosti od prilike mogla različito<br />
akcentovati. Izgleda da je u tom maglovitom govoru mržnje Tito bio jedan od retkih<br />
postojanih sadržaja. Dovoljno je bilo sebe prikazati disidentom ili žrtvom Titovog režima, pa<br />
je “stradanje” stvaralo beskonkurentski politički kapital “starog borca”. Ipak su od Titovih<br />
žrtava samo nacionalisti postali heroji, dok su informbirovci (realno najveći stradalnici) već sa<br />
slomom lagera postali bezopasne i neaktuelne žrtve koje se nisu mogle preobraziti u dželate,<br />
zato što u opštoj antikomunističkoj klimi kao levičari nisu mogli svoje stradanje moralizovati.<br />
Komunistička dihotomna shema o revoluciji i kontrarevoluciji ukinuta je i potisnuta<br />
novim isključivim shemama: patriote-izdajnici, mondijalisti-demokratski nacionalisti,<br />
totalitarizam-demokratija, komunisti protiv svih drugih. Istorijski kontinuiteti i dugi procesi<br />
danas se ne shvataju u socijalnom nego u nacionalnom duhu i povezani su sa raznovrsnim<br />
teorijama zavere. KPJ je prevedena iz oslobodilačke u totalitarnu snagu, slika prošlosti, dugo<br />
centrirana oko Titovog kulta, je demonizirana, a žrtve komunizma (nacionalisti i<br />
kolaboracionisti) su rehabilitovane i proglašene istinskim patriotima. Ovo izvrtanje ima<br />
dubljeg smisla. Ranije sećanje na borbu partizana je posredovalo željene vrednosti kao što su<br />
internacionalizam, bratstvo-jedinstvo i multikulturalizam, pa je komunistička kadrovska<br />
uprava na autoritaran način pomagala kosmopolitizaciju Balkanu. U izvesnom smislu<br />
socijalizam je bio u XX veku snaga globalizacije na eksplozivnom Balkanu. Danas su aktuelni<br />
pokušaji da se Titov socijalizam denuncira po modelu F.Firea, tj. poricanjem komunističkog<br />
antifašizma, jer je tobože bio iznudjen, zločinački i totalitaran. Malo je istoričara koji su<br />
aktivno reagovali na stereotipe o Titu, čak i kada se sa njima nisu slagali. Diskreditovanje<br />
194
komunističkog izbalansiranog jugoslovenstva i antifašizma je u središtu revizionističke<br />
istorijske politike (<strong>Kuljić</strong> 2003 a).<br />
Srpska istoriografija stoji pod snažnim pritiskom novog antikomunističkog poretka<br />
javnog sećanja, gotovo u istoj meri u kojoj je komunistička istoriografija ranije osmišljavala<br />
dekretirani antifašizam. Istraživački prioriteti pomeraju se od Titovih zasluga ka Titovim<br />
promašajima. Lako je pojmljivo što više nisu aktuelni Titovi uspesi (u privredi, diplomatiji i<br />
obezbedjenju nacionalnog mira), već žrtve Titove politike. Ali je neverovatno sa kojom<br />
brzinom je srpska istoriografija načinila zaokret od glorifikacije Tita ka njegovoj demonizaciji.<br />
Antititoizam je kod inteligencije postao salonski deo identiteta. Gotovo da nije potrebno<br />
isticati da kruto podvajanje javnog prijatelja i neprijatelja pogoduje stereotipnom mišljenju. U<br />
Hrvatskoj je ključna alternativa Evropa – Balkan, unutar koje je antikomunizam posrednik, a<br />
jugonostalgija najveći greh. Danas u Srbiji sličnu ulogu ima napetost izmedju demokratskog<br />
nacionalizma i komunističkog totalitarizma, a greh je mondijalizam. U hrvatskoj jugoparanoji<br />
antibalkanska retorika sažima antikomunizam i antitotalitarizam u oceni SFRJ kao balkanske<br />
tiranije sa srpskom dominacijom. Tito jeste bio Hrvat, ali ne u dovoljnoj meri. Analogni<br />
stereotip hrvatskom vidjenju Balkana za srpski nacionalizam jeste bivši komunistički<br />
internacionalizam sa pogubnim načelom ravnoteže, tj. tezom da su svi nacionalizmi<br />
podjednako opasni. Tito jeste bio za celovitu Jugoslaviju, ali je razdrobio i podvlastio Srbe.<br />
Retki višeslojni pristupi socijalističkoj prošlosti postaju u novom kolektivnom pamćenju<br />
disonantni. Ranija socijalistička slika istorije i istoriografija bez ostatka se proglašavaju za<br />
dekretirane laži, a da se pri tome ne vodi računa o osobenoj vezi socijalističke stvarnosti i<br />
svesti o njenoj prošlosti. Komunistička slika prošlosti koristila je drugačije pojmove i<br />
kategorije za tumačenje prošlosti (ideologija, klasna svest) od današnjih (konstrukcija,<br />
identitet, prevladavanje prošlosti). Hladniji pristup srušenoj slici o prošlosti, u čijem je središtu<br />
bilo veličanje Tita, trebalo bi da uzme u obzir: (1) društvenointegrativne osobenosti<br />
socijalističkog kolektivnog pamćenja, (2) epohalnu svest u kojoj se ova uobličavala (bipolarni<br />
svet), i (3) konkretne društvene uslove svake bivše republike u kojoj se razvijala svest o<br />
prošlosti. Rečju, treba uvesti višedimenzionalni obrazac društvene uslovljenosti slike istorije<br />
umesto kategorija komunizam i postkomunizam. Višeslojni obrazac teže je razviti od lagodne i<br />
udobne sheme totalitarna prošlost – demokratska sadašnjica. Treba nijansirano razmatrati<br />
konkretnu povezanost bića i svesti unutar svakog razdoblja. Samo tako se celovitije može<br />
razumeti Ttitova uloga. Na koji način su se npr. faze blokirane modernizacije u SFRJ<br />
podudarale sa fragmentizacijom i diferencijacijom dekretiranog uniformnog komunističkog<br />
vidjenja prošlosti? Kakvu viziju prošlosti je tražila ubrzana industrijalizacija početkom 1950-<br />
ih u Jugoslaviji, kakvu samoupravna faza socijalizma za vreme Titovog života, a kakvu nakon<br />
njegove smrti? Koje vrednosti nameće koja faza (centralistička, policentrična, posletitovska) ?<br />
Kako se menjala kultizacija Tita s obzirom na promene u međunacionalnim i<br />
međurepubličkim odnosima? Koje krize i prekretnice su najviše uticale na promene istorijske<br />
slike: 1949, kada počinje snažna kritika staljinizma, 1965, kada počinje osamostaljivanje<br />
republika, 1980, kada Tito umire i počinje prodor nacionalizma u istoriografiju, 1985. kada se<br />
počinje osećati uticaj perestrojke i počinje ubrzana erozija harizme partije. U srednjoškolskim<br />
udžbenicima može se pratiti evolucija slike o prošlosti, ali i u istraživačkim radovima.<br />
Najbolje je naporedo pratiti stvaralačke i reproduktivne sadržaje. Iza zadržavanja<br />
neprikosnovenih osnovnih mesta sećanja (Sutjeska, Neretva, sedam ofanziva, istorija partije,<br />
sukob sa Staljinom i ključnih ideoloških opštih kurseva – antikapitalizam, antibirokratizam,<br />
samoupravljanje), krilo se različito akcentovanje i vidjenje dekretirane bliže prošlosti kod<br />
bivših republika. Opšti razvoj prerade prošlosti tekao je od dijamatovskog preko<br />
samoupravnog marksizma do različito akcentovanog nacionalizma (od levičarskog do<br />
liberalnog, postmodernističkog- konzervativnog do restaurativnog). U tom sklopu je u javnom<br />
pamćenju i istoriografiji uvek iznova preocenjivana i Titova uloga.<br />
195
3. Tito i socijalizam u svakodnevnom pamćenju<br />
Viđenje socijalističke prošlosti kod običnog čoveka danas je aktuelnije nego ranije iz još<br />
jednog unutarnaučnog razloga. Istraživanja pamćenja sve više se okreću od tzv. tvrdog<br />
pamćenja, tj.istraživanja ključnih prošlih političkih zbivanja i službenih sadržaja, ka “mekom”<br />
pamćenju, gde su u središtu svakodnevnica i sećanja užih društvenih grupa (etničkih, klasnih,<br />
polnih itd.). U SAD su istorija, pamćenje užih grupa i nostalgija komercijalizovani u medijskoj<br />
industriji pamćenja, pa se na tržištu mogu kupiti instant-proizvodi za zadovoljenje vlastite<br />
“istorijske” čežnje. Evropa je, tome nasuprot, još uvek opterećena teškim i eksplozivnim<br />
ideologizovanim pamćenjem na genocid, fašizam i svetske ratove. Politika sa prošlošću na<br />
starom kontinentu na drugačiji način se povezuje sa nostalgijom. U SAD je na delu<br />
komercijalizacija i traganje za poreklom, a u Evropi su aktuelna sećanja na stabilna i mirna<br />
vremena u etničkom i socijalnom pogledu. Na Zapadnom Balkanu danas se i najbezazlenija<br />
jugonostalgija smatra, s pravom, opasnom u vremenu brisanja jednog pamćenja i konstruiranja<br />
novoga (ili u vremenu prisilne amnezije i prisilnog pamćenja) (Ugrešić 1996), jer remeti novu<br />
nacionalističku sliku prošlosti.<br />
Najopštije govoreći, danas su prisutne dve vrste pamćenja socijalizma, tj.dve odvojene<br />
dimenzije opažanja i procene socijalističke prošlosti: prva se odnosi na komunistički politički<br />
sistem, a druga na društvenu stranu poretka na nivou svakodnevnog života i ličnih biografija.<br />
Prva dimenzija obično je negativna, druga je složenija i dvoznačnija. Prva se oslanja na<br />
službena dokumenta i propise, druga na oralnu istoriju, tj. na doživljaje koji se prenose<br />
usmeno. Postoji posebna dijalektika selektivnog pamćenja i selektivnog zaborava<br />
socijalističke prošlosti, koja se ispoljava u raznovrsnim oblicima na nivou masovne svesti i<br />
kod političkih elita. Odnos običnog čoveka prema slici socijalizma određuje savremena kriza<br />
koja menja sigurnost pojedinaca i grupa.<br />
Samopoimanje običnog pojedinca, koje obično počiva na skladu grupne i lične prošlosti,<br />
doživelo je od sloma socijalizma burne potrese. U poslesocijalističkoj svakodnevici sve više je<br />
pojedinaca sa skraćenim ili pocepanim biografijama; dojučerašnji komunisti i titoisti postali su<br />
antikomunisti i antititoisti, jugosloveni su se pretopili u nacionaliste, slika vlastite prošlosti<br />
rekonstruiše se i prepravlja i saobražava novom poretku sećanja. Jugoslovensko kolektivno<br />
pamćenje zamenjeno je novim nacionalnim pamćenjem. U Hrvatskoj i Srbiji su politički<br />
emigranti i bivši kvislinzi, gubitnici iz 2. sv. rata, stekli pravo “povratka svog konfiskovanog<br />
pamćenja”, jer je novim nacionalističkim elitama bio potreban živi lični simbol kod<br />
konstrukcije anti-antifašističkog pamćenja. Službena revizija nije mogla kontrolisati nostalgiju,<br />
koja je osećajna komponenta pamćenja i “kapriciozni korektor prilagodljivog pamćenja”<br />
(Ugrešić 1996). Nostalgija ne prihvata kriterije službenog pamćenja, niti novog pragmatičnog<br />
poretka sećanja. Nacionalisti nisu mogli kontrolisati nostalgično pamćenje na multietničku<br />
Jugoslaviju, pa su pokušali da ključni pojam stigmatizuju. Termin jugonostalgičar služi za<br />
političku i moralnu diskvalifikaciju; jugonostalgičar je sumnjiv čovjek, "narodni neprijatelj",<br />
"izdajica", osoba koja žali za propašću Jugoslavije (dakle za propašću komunizma, a<br />
komunizam je u Hrvatskoj"srbo-boljševizam", a u Srbiji zavera antisrpskih brozovskih snaga).<br />
Rečju, jugonostalgičar je neprijatelj novog “demokratskog nacionalizma”. Sociološki rečeno<br />
jugonostalgija narušava sklad novog društvenointegrativnog poretka sećanja. U Hrvatskoj je,<br />
zapaža D.Ugrešić, termin "jugonostalgija" bio čak deo nove, ratne terminologije. Nostalgija<br />
uobličava draž kolektivnog pamćenja na iščezle socijalne sigurnosti svakodnevice socijalizma i<br />
multietničkog mira. Građanima bivše Jugoslavije oduzeta je njihova zajednička<br />
pedesetogodišnja prošlost. U zamenu za oduzeto ponuđen im je konstrukt nacionalnog<br />
pamćenja, koji su mnogi oduševljeno prihvatili misleći da je to siguran temelj za bolju<br />
budućnost. Ipak, izgleda da i u Hrvatskoj postoji raskol između dekretiranog sećanja i<br />
spontanog javnog mnjenja što pokazuju najnovija istraživanja. Prema rezultatima Internet<br />
ankete zagrebačkog «Nacionala» s kraja 2003. Tito je prvi na listi 10 najznačajnijih Hrvata svih<br />
vremena (Nacional 2004). Do sličnih rezultata došli su sociolozi u Sloveniji, gde je takođe<br />
196
antikomunistička ideologija vladajućih takođe u suprotnosti sa stavom javnog mnjenja prema<br />
socijalizmu. U istraživanjima javnog mnjenja Slovenije tokom 1990-ih, koje je vodio Niko Toš,<br />
procenat ispitanika koji su mislili da su "odnosi u Sloveniji nakon <strong>Drugo</strong>g svjetskog rata bili<br />
vrijeme straha i zatiranja" kretao se u godinama od 1992. do 1994. oko šest postotaka (najviša<br />
vrednost bila je 6,8 posto, 1994.). Godine 1998. taj odgovor pao je na samo 3,9 posto. Cijelo<br />
vrijeme između 1992. i 1998. postotak ispitanika koji su ocjenjivali kako je u to doba bilo<br />
"mnogo toga dobrog i mnogo toga lošeg" kretao se oko dvije trećine. Izrazito pozitivnu ocjenu,<br />
kako je to bilo "vrijeme napretka i dobrog života", dalo je 1992. godine 14,5 posto, a 1998.<br />
godine 22,9 posto ispitanika (Cit. prema Močnik 2003). Kod ovog uporednog osvrta ne treba<br />
zaboraviti, pored opšteg «rehabilitovanja», i različito akcentovanje Tita. U Hrvatskoj Tita<br />
pamte zbog velikog državničkog ugleda u svetu, u Srbiji i BiH se Titovo doba pamti po<br />
stabilnoj socijalnoj situaciji i odsustvu sukoba, a u Sloveniji opet iz trećih razloga. U očima<br />
mnogih Slovenaca danas je Tito (polu- Slovenac, jer mu je majka bila Javoršek): poslednji<br />
Habzburg, prosvećeni monarh, vladar sa bečkim šlifom, harizmatski igrač, garant mira i<br />
jedinstva mnogonacionalne države, borac protiv Staljina, vešt balanser između blokova, guru<br />
Trećeg puta. Tito je definitivno pozitivna figura u očima mladih Slovenije (Stolzmann 2001), i<br />
otuda što se sećanje na njega u dovoljnoj meri ohladilo, za razliku od ostalih delova zemlje koji<br />
su bili dugo uvučeni u međunacionalne sukobe. Ipak je raskol između dekretiranog sećanja i<br />
spontanog javnog mnjenja u Sloveniji manji. Naime, po anketi ljubljanskog «Dela» s kraja<br />
2003. na pitanje «Kojeg Slovenca bi ste najradije oživeli (klonirali)» Tito se našao na 5. mestu<br />
(iza F.Prešerna, L.Štukelja, P.Trubara i I.Cankara) ( Naroda kloni, 2003). Na ovaj rejting Tita<br />
uticalo je verovatno drugačije postavljeno anketno pitanje, ali je i usled odsustva krize kod<br />
Slovenaca, Tito hladniji segment prošlosti nego kod drugih bivših jugoslovenskih republika.<br />
Važno je uočiti da u svim sredinama lična sećanja, službena slika prošlosti i naučna obrada<br />
prošlosti stoje u konkurentskom odnosu. Bilo bi pogrešno misliti da je reč samo o sukobu<br />
između često snažne emotivne i moralističke nostalgije s jedne, službenog demonizovanja Tita<br />
s druge i pokušaja hladne analize na trećoj strani. Pomenute perspektive neretko se prožimaju i<br />
stvaraju kolebljive i fluidne stavove. Lako je pojmljiva razlika izmedju ličnog subjektivnog<br />
sećanja i racionalne pretenzije ka objašnjenju. Istorija se kosi sa nereflektiranim sećanjem.<br />
Njen zadatak je racionalna kontrola sećanja i diciplinovanje pamćenja. Tome nasuprot, u<br />
svakodnevnom životu odnos prema prošlosti više je opterećen različitim oblicima osećajnog<br />
nedisciplinovanog pamćenja. Ipak se napetost izmedju rezultata objektivnih naučnih metoda<br />
objašnjenja i razumevanja s jedne i moralizovanog i osećajnog odnosa s druge strane ne<br />
može otkloniti, jer, bar kod nas, još nema jasne granice izmedju naručene istoriografije i<br />
spontano politizovane prošlosti. Ova napetost je u jezgru odnosa prema Titu.<br />
Odnos prema socijalizmu nešto je drugačiji kod naroda nego kod inteligencije (Ilić<br />
2000). Narod teže napušta vidjenje socijalizma kao režima opšte socijalne sigurnosti nego<br />
inteligencija kojoj je važnija politička i nacionalna situacija. Tito je još uvek popularan u<br />
Makedoniji i delovima BiH i Crne Gore, ali ne kod nacionalno osvešćenih Srba i Hrvata.<br />
Kolektivno pamćenje se izgleda kod Slovenaca najviše ohladilo. Zanimljiva paleta aktuelnih<br />
sećanja na Tita kod običnih ljudi može se naći na Internet stranici »Leksikon Yu mitologije».<br />
Državnopolitički značaj Titovog kulta iščezao je sa razaranjem Jugoslavije. Istoričari koji su<br />
ga osmišljavali bezsavesno su ga napustili. U istoriografiji je spoj amnestije i amnezije složen,<br />
ne otuda što je napuštanje apologije socijalizma duboko i bolno proživljeno (najčešće i nije),<br />
nego zato što je diskvalifikacija ličnosti, grupa ili sistema skopčana sa pravdanjem novih<br />
različitih interesa i identiteta. Verovatno su zato mnogi intelektualci izmedju amnestije i<br />
amnezije izabrali konverziju.<br />
Tome nasuprot, više empirijskih istraživanja pokazalo je postojanost Titovog ugleda kod<br />
ispitanika, običnih ljudi. Po Ilićevom istraživanju iz 1999. u Srbiji kod mladih najpoželjnije<br />
ličnosti iz prošlosti su junaci iz Kosovskog mita, a kao pojedinačno najčešće preferirana<br />
197
ličnost iz srpske istorije navodi se Tito, a zatim slede Tesla, Pupin, V. Karadžić, Karadjordje<br />
itd. (Ilić 2000, str. 26). Istraživač zaključuje da je povoljna ocena Tita rezultat sećanja na<br />
socijalnu sigurnost njegovog režima, a ne sklonosti ka marksističkom internacionalizmu. Isti<br />
pisac ističe razliku izmedju svesti mladih u Srbiji i istorijskog sećanja nacionalne kulturne elite<br />
koja je više revizionistička (Ilić, 2000). U drugom istraživanju iz 2002. Ilić je došao do sličnih,<br />
ali diferenciranijih nalaza u Vojvodini (Ilić 2002). Većina ispitanika srpske i mađarske<br />
nacionalnosti je kao “zlatni period” iz prošlosti izdvojila Titovo vreme (Ilić 2002,87-89). Kada<br />
je u pitanju istorijska ličnost koja bi mogla da reši aktuelne probleme, srpski i mađarski<br />
ispitanici najčešće su izdvajali Tita (Ibid.,118-119), a slični odgovori dobijeni su i na pitanje o<br />
najčešće pominjanoj ličnosti iz istorije srpskog i mađarskog naroda. Premda nije bio Mađar ni<br />
Srbin, Tito je još uvek popularan kao simbol nadnacionalne integracije (Ilić 2002,124). Da je<br />
ovo raspoloženje trajnije i raširenije kazuju nalazi jednog drugog istraživanja, prema kojem su<br />
na širem području Srbije iz 2002. retrospektivne ocene SFRJ kao nedemokratskog političkog<br />
sistema praktično odsutne (Spasić 2003,104.). Sećanja na socijalizam i Tita nisu gola<br />
nostalgija. Z. Golubović piše o “relativno prosperitetnom društvu” pre Miloševića (Golubović<br />
2003,26), koga se gradjani sećaju sa nostalgijom (Golubović 2003,50). Po istraživanju iz maja<br />
2002. SFRJ je “najdostupniji model normalnog života”, to je normalnost koju je zamenila<br />
nenormalnost koja i danas traje (Spasić 2003, 100). Bio je to režim za čijom kritičkom<br />
prosudbom se nije osećala nikakva potreba (Spasić 2003,105). Istraživači se slažu da je<br />
socijalna sigurnost stvarala jednopartijskom režimu saglasnost, a naglašeni motivi reda i<br />
stabilnosti (u poredjenju sa neredom 1990-ih) uslovili su depolitizovano pozitivno<br />
vrednovanje SFRJ u sećanju običnih gradjana. Kod jakih verzija ocena, život u SFRJ primio<br />
je status “strukturne nostalgije” ili “zlatnog doba” za kojim je usledila sveopšta propast<br />
(Spasić 2003,102). Jugonostalgija ima titoističku podvarijantu u kojoj se žali za<br />
višenacionalnom uglednom velikom SFRJ. Filmski režiser Želimir Žilnik u dokumentarnom<br />
filmu "Maršal Tito, drugi put među Srbima" napravio je 1993. neobično zanimljiv test<br />
kolektivnog pamćenja. Uzeo je glumca koji fizički prilično podseća na Tita, obukao ga u<br />
maršalsku uniformu i pustio da šeta ulicama Beograda. Iako su svi prolaznici znali da se radi o<br />
surogatu, mnogi su od njih, zaboravivši se, razgovarali sa surogatom kao sa samim Titom.<br />
Svaka nostalgija ( e nja za ne im što nam je nekada bilo drago i prijatno) pripada<br />
ose ajnom toplom se anju koje treba razlikovati od hladnog bezstrasnog se anja.Ovo<br />
potonje po iva na uvidu koji se sti e poredjenjem egzaktnih pokazatelja razvoja<br />
samoupravnog socijalizma i aktuelnog kapitalizma (stope horizontalne i vertikalne<br />
pokretljivost, stupanj kriminala, standard i sl. Kod nostalgije prošlost se donekle i idealizuje, a<br />
u atmosferi ekonomske nesigurnosti ova sklonost je izrazitija. Odmah treba re i da su izrazi<br />
jugonostalgija i jugonostalgi ar, stvoreni po etkom 1990-ih za obele avanje neprijatelja<br />
nacije (A.Debeljak, D.Ugreši ). Nasuprot ovom negativnom vrednosnom shvatanju pojma,<br />
ovde se polazi od toga da biti jugonostalgi ar zna i biti otvoren prema baštini razli itih<br />
kulturnih sredina, što mo e biti samo pozitivno, «jer onaj koji zna samo za jedno, ne zna ni za<br />
jedno». Kod širih slojeva jugonostalgija ozna ava opštije se anje na društvenu sigurnost. I<br />
nostalgija tra i li ni simbol. Moglo bi se re i da je Tito, ne samo zbog nostalgije, u o ima<br />
ve ine stanovništva još uvek zapam en kao pozitivna istorijska li nost. Kada nakon<br />
relativno ure ene sigurne dr ave nastane haos i nesigurnost, se anja na prošlost lako prelaze<br />
u nostalgiju. Još u hroni nom ratnom stanju antike te nja za mirom i sre om se u verskopoliti<br />
kom obliku iskazivala u kultu cara izmiritelja i kanalisala u pravcu njegovog<br />
obo avanja. Tako je verovatno kriza Rimskog carstva u 3. veku stvorila idili nu sliku o<br />
carevima 2.veka (Hadrijanu i Antoninu Piju), koja je sigurno odudarala od stvarnosti. Rimski<br />
car vi en je kao spasitelj sveta koji oslobadja narode ratnih sukoba, miri i ukida bedu, a<br />
njegova epoha je eljeno zlatno doba. U obli ju zemaljskog cara otkrivao se pravedni bog.<br />
Na sli an na in se u razli itim oblicima svetovne eshatologije današnja nostalgi na<br />
prise anja vezuju za Tita. Ova okolnost, me utim, ne bi trebala da uti e na potcenjivanje<br />
realnih modernizacijskih u inaka Titove vlasti: medjunacionalna trpeljivost, visoka<br />
pokretljivost stanovništva, laicizacija i prosve ivanje, kosmopolitizacija i socijalna sigurnost.<br />
198
Svaka nostalgija je selektivna. Manifestacija selektivnih “depolitizovanih se anja” kod<br />
obi nih ljudi mo e se povezati i sa drugim iniocima. “Pragmatizacija vrednosti” vidljiva je<br />
kod onih koji su okrenuti više ka rešavanju dnevnih problema, nego kod onih koji su<br />
zaokupljeni simboli nim sukobima oko istorijske pravde. U krizi pojedinca ne zaokuplja<br />
prošlost niti budu nost, ve svakidašnje pre ivljavanje. To je rodno tle nostalgije, ali, kada<br />
je u pitanju socijalizam, nostalgija je, naro ito kod inteligencije, selektivna: mnogi pojedinci<br />
se aju se prijatne socijalne sigurnosti, a ne i vlastite upletenosti u pravdanje re ima ili<br />
njegove ideologije. Dakle, aktuelne potrebe i interesi stvaraju slo enu i široku zajednicu<br />
zaborava i oprosta koja je u subjektivnom pogledu vrlo va na, jer slu i kao instrument<br />
samozaborava i samooprosta. Bez zaborava ne bi pre iveli, ka e Ni e. U pam enju<br />
svakodnevice socijalizma zaboravlja se na autoritarnost re ima, a pamti se društvena<br />
sigurnost. Pam enje titoizma ipak ima više dimenzija i kao segment kolektivne svesti ne<br />
mo e se tuma iti kao spontana romanti na reakcija na tegobno pre ivljavanje i<br />
osiromašenje krajem 20.veka, niti kao arhai ni izraz propalog socijalizma. Kao i prema<br />
drugim markantnim sadr ajima iz prošlosti, tako i odnos prema titoizmu mo e biti<br />
nostalgi ni, negatorski i kriti ki. Romanti arski titoizam slavi svaki segment njegove epohe,<br />
dok demonizatorski, tome nasuprot, sve tuma i kao la i prevaru. Kriti ki odnos, pak,<br />
razdvaja realne modernizacijske crte ovog re ima od razli itih oblika nostalgi ne<br />
idealizacije. Grubo re eno, radi se o razlici izme u e nje za prošloš u, ga enja i hladnog<br />
rasu ivanja. U ovom ni eovskom smislu i harvardski profesor slavistike S. Bojm isti e<br />
razliku izme u dva oblika nostalgije. Prva je rekonstruktivna, a druga refleksivna.<br />
Rekonstruktivna nostalgija pripada kolektivnom pam enju, tu se smišljeno prekraja<br />
nacionalna prošlost i budu nost, s namerom da se izgla a kolektivna svest o prošlosti i da se<br />
ukinu privatna se anja koja su u sukobu sa kolektivnim. Ovu operaciju je D. Ugreši nazvala<br />
"konfiskacijom se anja". Naravno da rekonstruktivna nostalgija ne vidi sebe kao nostalgiju,<br />
tj. kao selektivnu maštovitu prošlost, nego ovu vrstu se anja dr i preko potrebnim<br />
otkrivanjem zaturene nacionalne istine. Na drugoj strani, refleksivna nostalgija, opstaje u<br />
rezervatu pojedina nog se anja, ne mo e biti oktroisana niti propisana, naj eš e se<br />
iskazuje u privatnim pri ama i ne mo e se bez ostatka glajhšaltovati. Kriti ka refleksivna<br />
nostalgija je svesna nepovratnosti prošlog, da povrataka ku i nema, ali i toga da masovni al<br />
za stabilnim ivotom u prošlosti jasno pokazuje da je sadašnjost “poprili no teretli”, tj. u<br />
nekim va nim segmentima ispod nivoa prošlog. Se anje na socijalizam jeste prete no, ali ne<br />
i uvek, vezano za se anje na Jugoslaviju. I kod mnogih antikomunista jugonostalgija<br />
ozna ava e nju za širim kulturnim prostorom od nacionalnog i nepristajanje na samo jedan<br />
kulturni obrazac, pa je i zbog ovoga treba razlikovati od prazne romanti ne iluzije.<br />
4. Tito kao simbol<br />
Organizovano pamćenje nije samo važan sadržaj vladajuće ideologije, nego je to i struktura<br />
simbola smeštena u njegovom središtu, koja osmišljava i neideološko iskustvo. Simbolička<br />
struktura povezuje društvena izvorišta pamćenja sa njegovom društvenom funkcijom. Kod<br />
svakog pamćenja treba raspoznati primarni dogadjaj i ključnu ličnost. To nije uvek realni,<br />
izvorni i najuticajniji splet zbivanja, već su to dogadjaj i ličnost koji ujedinjuju i podstiču<br />
društvo da stvara nove pravce razvoja. B.Švarc je pokazao kako su u SAD učesnici <strong>Drugo</strong>g<br />
svetskog rata tumačili vlastito iskustvo poredeći ga sa drugim primarnim dogadjajem –<br />
građanskim ratom iz 1860-ih. Poredi se jedno zbivanje sa drugim, tj. način organizovanja i<br />
osmišljavanja društvenog iskustva kod pojedinaca. Ova vrsta poredjenja pretvara pamćenje u<br />
kulturni sistem, stvara simbolički obrazac prošlosti i pretvara kulturne simbole u očevidne<br />
javne rasprave. Minuli dogadajaji na taj mogu biti ključ za tumačenje sadašnjice. Ali treba<br />
shvatiti pod kojim uslovima i zarad kojih ciljeva prošlost postaje okvir za razumevanje<br />
sadašnjice.<br />
Švarc je to pokazao na načinu svojatanja Abrahama Linkolna (1809-1865) u SAD za vreme<br />
<strong>Drugo</strong>g svetskog rata (Schwartz 1996). Linkolnova senka duža je i šira nego što je bila u dobu<br />
njegovog predsednikovanja (1860-1865). Linkoln nije samo kasnije oživljavan, nego je postao<br />
trajan sadržaj pamćenja u kom je dinamika pamćenja postala najočiglednija. Na Linkolna treba<br />
199
gledati očima ratne generacije da bi se razumele vrednosti i osećanja te generacije. Nije to bila<br />
puka idealizacija ubijenog predsednika, već je Linkoln postao važan u rešavanju nekih<br />
njihovih važnih problema. U jugoslovenskom kolektivnom pamćenju još uvek je ključni<br />
dogadjaj rat protiv fašizma, a ključna ličnost Tito. Tito je odmah nakon smrti postao simbol<br />
zajedničke države, ali i rastegljivi sadržaj koji je u zavisnosti od potreba različito tumačen.<br />
Nakon toga Tito je postao važan pokazatelj kolektivnog pamćenja zahvaćenog krizom. Iza<br />
univerzalnog simbola i imena krile su se različite vrednosti: bratstvo-jedinstvo, antifašizam i<br />
antistaljinizam, ponosna nevazalna spoljna politika, ali i separatizam i stvaranje novih nacija i<br />
pokrajina. Još je šarolikiji spektar Tita kao negativnog simbola od 1990-te. Od tada je on<br />
simbol antiliberalizma, antinacionalizma, boljševizma, autokratije, totalitarizma, mondijalizma<br />
itd. U duhu postojane oslobodilačke političke kulture uzdizan je kao spasitelj klase i<br />
detronizovan kao upropastitelj nacije. Tito je još uvek simbol oprečnih vrednosnih sistema, a u<br />
sociološkom smislu podjednako je važan kao simbol željenih i neželjenih vrednosti. Zašto?<br />
Zato što selektivno oživljena prošlost najbolje objašnjava prioritet novih vrednosti. Izmedju<br />
1900. i 1940. Linkoln je bio simbol ljudskog dostojanstva i ljudskih prava. Ruzvelt je govorio<br />
da je Linkoln bio prvi predsednik u duhu Nju Dila. Tito je do 1990. bio simbol socijalizma,<br />
samoupravljanja, ravnopravnosti nacija, antifašizma i antistaljinizma. Ruzvelt se spremao za<br />
rat oživljavajući pamćenje na Linkolna i gradjanski rat. Pod Titovom slikom održavane su<br />
demonstracije Albanaca, ali i mitinzi Srba 1988-1990. U <strong>Drugo</strong>m svetskom ratu sećanje na<br />
Linkolna imalo je još složeniju ulogu: ponavljane su epizode iz građanskog rata 1860-ih, sa<br />
podsećanjem na sličnosti akcija u <strong>Drugo</strong>m svetskom ratu. Isticane su sličnosti, a ne razlike<br />
izmedju dva rata, pa je potonji ispao samo kopija gradjanskog. Učesnici <strong>Drugo</strong>g svetskog rata<br />
brzo su se poistovećivali sa generacijom iz gradjanskog rata, i sebe videli kao njihove<br />
nastavljače. Švarc je uz to uočio i iste vrednosti (borba protiv ropstva) koje su pokretale obe<br />
generacije pravednih ratnika. Idealizacijom Linkolna složeni gradjanski rat u holivudskom<br />
maniru sažet je i sveden na Linkolnovu porodičnu viziju, pa je postao značajniji od njegovog<br />
života (Schwartz 1996, 922). Za razliku od Linkolna, koga malo ko danas osporava, Tito<br />
opstaje i kao simbol pozitivnih i negativnih vrednosti. U mnogim mestima bivše Jugoslavije<br />
još stoje ulice sa Titovim imenom, a kod Makedonaca i Bošnjaka Tito ostaje otac nacije. U<br />
tom pogledu indikativna je aktuelna debata oko naziva glavne ulice u Sarajevu. Do skora je<br />
cela ulica bila «Titova», a od skora,kako se predlaže, samo njena polovina, dok drugi deo treba<br />
da ponese ime A.Izetbegovića. Međutim, predlog je u Sarajevu izazvao otpor. Odnos prema<br />
Titu ne podudara sa odnosom prema socijalizmu. U službenom pamćenju Tito se po pravilu<br />
dekontekstualizuje: nacionalisti u Skopju vezuju ga za «drugi Ilinden» 1944. kada je<br />
Makedonija proglašena republikom, a iz sličnih razloga to čine i Bošnjaci u Sarajevu. Sličan je<br />
odnos i savremene crnogorske vlasti, a donekle i hrvatske i slovenačke. Tito je važan kao otac<br />
novih nacija-država i izmiritelj, a ne kao simbol socijalizma.<br />
U svakom poretku sećanja bira se naročiti događaj iz prošlosti kao rastegljivi primarni okvir<br />
njenog tumačenja. U središtu izabranog događaja je istorijska ličnost. Što je društvo stabilnije<br />
i lišeno krupnih lomova to je ovaj okvir postojaniji. Linkoln je u istoriji SAD skoro vek i po<br />
najpopularniji predsednik i simbol željenih vrednosti. Tito je to u Jugoslaviji bio to samo do<br />
1990. Za vreme velike depresije pominjana je Linkolnova mladost i njegove borbe u Ilinoisu,<br />
za vreme rata njegovo predsednikovanje, nakon Kenedija, njegovo ubistvo u pozorištu. U toku<br />
<strong>Drugo</strong>g svetskog rata mediji su o Linkolnu pisali da je on lično na vreme pripremao<br />
regrutaciju, vojno snabdevanje, gradio brodove, ograničavao slobodu govora i suspendovao<br />
legalnu zaštitu u obliku preventivnog pritvora. Linkoln je bio naš prvi diktator, pisao je Nju<br />
Jork Tajms polovinom 1941, još pre Perl Harbura. Važna priprema za ulazak SAD u Drugi<br />
svetski rat (koji je bio sve izgledniji nakon ulaska V.Britanije u rat septembra 1939, a naročito<br />
nakon pada Francuske juna 1940) bilo je oživljavanje sećanja na građanski rat koji se zbio 80<br />
godina ranije. Bila je to mobilizacija i upotreba istorije, a ne njeno kritičko osvetljavanje.<br />
Linkoln je idealizovan jer je uvek bio obrazac poželjnih vrednosti. Pojedini delovi njegovog<br />
života bili su aktuelni u različitim dobima, jer su budili različita osećanja. Švarc dodaje da se<br />
200
ovaj odnos izmedju sećanja na Linkolna i neposrednih imperativa rata ne može objasniti<br />
formulama manipulacije ili propagande, niti lažne svesti. Daleko više od toga, sećanje na<br />
Linkolna otelovljava univerzalnu kulturnu prisutnost koja stvara zajednički obrazac delanja,<br />
rasudjivanja, zajedničke kategorije razumevanja i zajedničko tumačenje patnji i smrti.<br />
Linkolna su svi svojatali. On je deo kolektivne svesti SAD (Schwarz 1996, 923). Po<br />
istraživanju iz 1999. telefonskom anketom na Univerzitetu Merilend, najpopularniji američki<br />
predsednici su: Linkoln (45%) Kenedi (35%), Regan (29%),Vašington (28%), Klinton (24%)<br />
(Schwartz, Schumann 2003). U američkom kolektivnom pamćenju i istoriji slika Linkolna<br />
javlja se u nekoliko verzija: 1.spasilac unije koji je očuvao jedinstvenu državu, 2. veliki<br />
oslobodilac koji je ukinuo ropstvo, 3.čovek iz naroda sa kojim se poistovećivao obični<br />
Amerikanac, 4. prvi Amerikanac, borac na frontu, 5. čovek koji je sam sebe stvorio - oličenje<br />
otvorenosti kanala društvenog uspona.Vizija Linkolna u različitim periodima odražavala je<br />
različite ideale koji su dublji od poštovanja Linkolna: slavljenje «spasioca Unije» iskazuje<br />
američki nacionalizam, «veliki oslobodilac» simbol je humanosti,a «čovek iz naroda»<br />
znamen demokratije, «prvi Amerikanac» je oličenje amerikanizma, a «čovek koji je sam<br />
uspeo» svedoči o jednakim šansama svih. Švarc i Šuman zaključuju da, uprkos postojanosti<br />
autoriteta, Linkolna drugačije vide danas nego 1945.<br />
Na sličan način i Tito je dugo bio deo kolektivne svesti jugoslovenske države, ali je, za razliku<br />
od Linkolna, nakon detronizovanja ostao to i dalje, ali sa drugačijim vrednosnim predznakom.<br />
Bio je simbol nadnacionalnog vođe, borca protiv fašizma i staljinizma, mirotvorca i ideje<br />
jednakosti. Nakon kastracije njegovog kulta postao je simbol još šireg spektra negativnih<br />
vrednosti. Danas svako opredeljenje postaje jasnije ukoliko se odredi prema osnovnoj ličnosti<br />
iz prošlosti - Titu. «Reci mi šta misliš o Titu, pa ću ti reći ko si». Postmodernisti tvrde da su<br />
velike priče i heroji izgubili važenje. Na Balkanu nisu. Prostor je još uvek opterećen prošlošću,<br />
a kolektivno pamćenje zadržava sposobnost da organizuje iskustvo i osmisli vrednosti ukoliko<br />
pouzdano odabere iz prošlosti osnovni dogadjaj kao okvir prerade prošlosti. Na ravni<br />
simboličkog interakcionizma upotreba Tita, kao pozitivnog i negativnog simbola, prilično<br />
pouzdano može se porediti sa svojatanjem Linkolna.<br />
..........<br />
Istorija je lux veritatis. Još je Goja u 17. veku predstavio muzu Klio na jednoj slici kao malo<br />
dete koje je okrenuto posmatraču sa upitnim izrazom lica: «Šta treba da kažem? Kakva je<br />
prošlost potrebna tvojoj budućnosti ?“ Kritička istorija ne nameće statičke i osećajne istorijske<br />
slike, već relativizuje prošlost, tj.ukazuje na obrasce njenog iskrivljavanja. Sociološkosaznajni<br />
pristup prošlosti raspoznaje društvenointegrativnu ulogu slike o prošlosti, otkrivajući njenu<br />
interesnu uslovljenost ali ne zaboravljajući i gnoseološke kriterije kod procene saznajne<br />
vrednosti. Selektivno pamćenje treba proučavati na više nivoa da bi se pouzdanije otkrili<br />
interesi kod oživljavanja prošlosti i spontani i planski mehanizmi njene prerade.<br />
* »Internet intervju iz 1996. godine predsednika DSS V. Koštunice«,<br />
http://www.dss.org.yu/arhiva/intervju96.html<br />
**Intervju D. Medakovića iz 1993, in Serbian Unity Congress,<br />
www.suc.org/culture/library/OCI/zablude-i-greske-43-04-24.html.<br />
201
XI SAMOPOIMANJE I LIČNE CRTE<br />
Samopoimanje vladara zavisi od više okolnosti: sklonosti ka ideološkom ili državnopolitičkom<br />
promišljanju vlastite uloge, obrazovanja odnosno sposobnosti da u idejnom pogledu uobliči<br />
samosvest i shvatanje samostalnosti vlastite uloge u odnosu na nadređenu ustanovu koja mu<br />
pruža legitimnost (crkva, vojska, partija i sl.). Socijalistički vladari su vlastiti učinak tesno<br />
vezivali za partiju iz koje su regrutovani, izbegavajući radikalnije izdvajanje iz nje, pa im je<br />
stoga samopoimanje, po pravilu, nerazvijeno, i naizgled skromno. Zbog stalnog otpora partije<br />
individualiziranju i narušavanju partijske discipline, neretko su partijski vođi svesno ili<br />
nesvesno potcenjivali vlastiti učinak. U samopoimanju vladara prelamaju se neke važnije<br />
opštije crte doba, zatim zamisao poželjnog društva i uloge vodećeg pojedinca. Najčešće je<br />
manje ili više razvijena samosvest vladara u osnovi individualizovani segment vladajuće<br />
ideologije modifikovan ličnim tumačenjem ili karakternim crtama. U proučavanju<br />
samopoimanja socijalističkih vladara trebalo bi uočiti, s jedne strane, opštije sadržaje<br />
svojstvene širem krugu ideoloških istomišljenika i drugačije akcentovanje, modifikovanje ili<br />
prilagođavanje situaciji opštih načela, s druge strane. Slično bi trebalo postupati i u proučavanju<br />
ličnih crta. Naime, valjalo bi razdvajati opštije crte ponašanja, koje izviru iz posedovanja<br />
najviše vlasti uopšte i čijim se deformacijama može malo koji vladar oteti, zatim ponašanje<br />
kome ton uliva manje ili više misionarski ili eshatološki shvaćen ideološki cilj koji vladar<br />
nastoji da ostvari, i, na kraju praksu kojoj pečat daju sasvim lične crte karaktera, temperamenta<br />
i sklonost pojedinca.<br />
Premda nedovoljno diferencirano, Titovo samopoimanje može se rekonstruisati iz njegovih<br />
radova, brojnih javnih govora, nastupa i intervjua koje je do duboke starosti imao. U Titovom<br />
samopoimanju se mogu prepoznati dva važna, prilično usklađena osnovna sadržaja: sebe je<br />
video kao predvodnika radničke klase i partije i kao nadnacionalnog šefa države. Sklad klasne i<br />
nadnacionalne komponente izvirao je iz, u osnovi, internacionalističke komunističke ideologije<br />
i nadnacionalnog jugoslovenstva kao neideološkog integrativnog sredstva složene<br />
višenacionalne države. U socijalizmu vođa nije nikada iznad ideologije partije koliko god bio<br />
priznat njegov kreativni učinak. «Sve što sam postigao dugujem našoj Partiji. Bio sam neuk<br />
mlad čovek. Partija me je uzela, obrazovala, načinila čovjeka od mene. Njoj sve dugujem»<br />
(Dedijer 1980, str. 656). Titovi lični uzori su takođe iz istorije partije. U intervjuu New York<br />
Times-u 1958. Tito bez taktiziranja navodi da mu je Lenjin uzor, jer zbog tadašnjeg velikog<br />
ugleda levice u svetu nije bilo nužno prikrivati ideološka htenja (Tito 1982, I, str. 203). Odnos<br />
prema Staljinu bio je složeniji. Tito je na Staljina gledao kao na sposobnog, ali nehumanog i<br />
grubog rukovodioca. Povodom Staljinove smrti je izjavio da ga je «Staljin više puta<br />
impresionirao svojom vitalnošću i poznavanjem stvari... Nije mi se sviđala njegova grubost...<br />
Samo ja ne mogu reći da ga ne smatram krupnom ličnošću» (Mandić 1981, str. 323). Slična<br />
ocena je izneta francuskim novinama aprila 1956: «Ja smatram da je Staljin bio prilično<br />
sposoban državnik... Nije imao hrabrosti u tom smislu da vjeruje ljudima. Verovao je samo<br />
onima koji su izvršavali njegova naređenja (Tito 1982, II, str. 207). Ove ocene daleko su<br />
umerenije od demonizacije Staljina početkom 1950-ih godina. Nisu više lišene bojazni da<br />
radikalni antistaljinizam ne pokvari zbližavanje Jugoslavije i SSSR-a. Kada su Tita 1968. pitali<br />
za koju mu je odluku u životu trebalo najviše hrabrosti odgovor je bio jasan: «Odluka o prekidu<br />
sa Staljinom 1948». Bila je to ideološka hrabrost, značajnija od lične. «Staljin je ipak<br />
pravovremeno sagledao posljedice jednog nepromišljenog koraka. Staljin je bio pametan<br />
čovjek. Ja sam ga uvijek smatrao realistom, ali je kao državnik bio strašno grub prema težnjama<br />
naroda» (Tito 1982, I, str. 181-182). Da ove ocene nisu bile samo puko taktiziranje zbog odnosa<br />
sa SSSR-om, svedoči Titova izjava francuskim novinarima posle okupacije Čehoslovačke<br />
oktobra 1968. da «Staljina smatra krupnom ličnošću» (Tito 1980, str. 524-525).<br />
Tito je nakon 1967. iz destaljinizacije izvukao pouku, ali u tome nije bio usamljen jer su se i<br />
sovjetski rukovodioci posle Staljina distancirali od Džugašvilija deklarativno i praksom.<br />
Hruščovljev autoritet ne može se porediti sa Staljinovim, a svrgnuti rukovodioci u SSSR-u<br />
(izuzev Berije) nisu likvidirani, već su pomerani na niže položaje (Molotov, Saburov) ili<br />
202
penzionisani (Žukov). Titov proboj nije, dakle, u neterorističkim čistkama već u tržišnoj<br />
privredi, samoupravljanju i otvorenoj spoljnoj politici. Pošto se nije mogao nametnuti za lidera<br />
međunarodnog socijalizma, gradio je oreol svetskog borca za mir. Osim toga treba imati na<br />
umu da je Staljinova smrt olakšala Titu prelaz na čvršći partijski kurs, jer je bio zabrinut za<br />
stanje u SKJ zbog slabljenja ideološke monolitnosti i negativnih uticaja sa Zapada. Dakle,<br />
posledice nestanka Staljina su u Jugoslaviji bile višeznačne.<br />
Nadlična i nadređena suverenost partije i za Tita je u isto vreme škola, avangarda i kolektivna<br />
volja; ličnosti, doduše, imaju određenu ulogu, «ali se ova ne stiče odozgo, nego odozdo iz<br />
naroda». Partijsko duboko prožima lično i u ovom pogledu Titove samoprocene su ortodoksno<br />
komunističke (uprkos prilično jasno izraženom karakteru lične vlasti): «Meni je teško slušati<br />
priznanja koja mi se upućuju. Jer bila bi historijska nepravda kada bi se sve što je ostvareno<br />
pripisivalo jednom čovjeku. Mi smo stvorili novu Jugoslaviju zajednički, kolektivno. Na čelu te<br />
borbe stajala je naša Partija. I zato svi mi imamo iste zasluge. Ja ne bih mogao mnogo učiniti da<br />
nismo imali takve drugove» (Iz intervjua 1975, Tito 1982, II, str. 216). Ili na drugom mestu gde<br />
je plehanovski sociologizam neskriveniji: «Uloga ličnosti je utoliko značajnija ukoliko ona vrši<br />
to što narod želi, no ličnost nije motorna snaga... a ličnost je organizator» (Dedijer 1984, str.<br />
609). Teško je verovati da Tito nije bio svestan značaja i samostalnosti vlastitog odlučivanja, ali<br />
ga je uvek depersonalizovao i vezivao za partiju, da bi osnažio njen autoritet, a zatim za narod,<br />
da bi istakao stalnu vezu sa narodnom voljom. Na ovom mestu manje je važno raspravljati o<br />
tome zašto je u ovom segmentu samopoimanja lična uloga svesno ili nesvesno potcenjena (da bi<br />
se skrila vlastita široka ovlašćenja ili da bi se stvorio utisak lične skromnosti). Važnije je<br />
samopoimanje idejno-istorijski prepoznati. Kod Tita, kao i kod svih komunističkih vođa,<br />
samopoimanje je neraskidivo vezano za partijsku klasnu ulogu i marksističku ideologiju, za<br />
koju se veruje da pruža najdublji racionalni uvid u društvene protivrečnosti. Veza između<br />
najdubljeg uvida i najvišeg mesta je klasna pripadnost, revolucionarni staž, aktivnost,<br />
budućnost i poštovanje partijskog jedinstva. Klasna jednakost bila je prisutna u formi<br />
svakodnevnog ophođenja. Tito je 1963. javno podsećao da ga vređa «kad mu se naš građanin<br />
obraća rečju gospodin» - jer ona ima određen klasni smisao. Omladina treba da se bori protiv<br />
takvog oslovljavanja, ali nama ne smeta ako starije generacije iz građanskih krugova koriste te<br />
nazive» (Tito 1977, str. 262). Ne manje od klasnog Titu je bilo stalo do autoriteta narodnog<br />
vođe, a ove uloge shvatao je kao sinonimne. U javnim nastupima stalno je potencirao bliskost i<br />
čvrstu povezanost sa narodom (Panović 1997, str. 83-102). Govorio je da ga izveštaji varaju,<br />
«da njega narod razumije i da će se on obratiti narodu». Često je držao govore, trudio se da<br />
izbegne kabinetsku harizmu nekih socijalističkih vladara (Staljina), pominjao da lakše govori<br />
pred masom (jer ga inspiriše) nego pred malim brojem ljudi, imao je široku plebiscitarnu<br />
podršku i uživao u njoj. Sebe je shvatao kao klasnog, narodnog i nadnacionalnog vođu koji<br />
racionalno koncentriše revolucionarnu energiju u monolitno državno jedinstvo, pa je liderske<br />
ambicije drugih rukovodilaca osuđivao kao nacionalizam i slabljenje jedinstva.<br />
Đilas je zapazio da je Tito Partiju poistovećivao sa sobom i trudio se da osigura trajnost te<br />
identifikacije. U sebi je gledao vođu i usrećitelja naroda pa je i negovao naročiti lični odnos sa<br />
narodom i armijom. Ipak se kasnije ovaj odnos izmenio. Slava, moć i svetski problemi<br />
zablesnuli su Tita i Partiju, pa je veza vođe i naroda bivala nesadržajnija i apstraktnija (Đilas<br />
1990, str. 169-170). Uprkos promenama, osnova Titovog samopoimanja do kraja života ostalo<br />
je marksističko učenje o istorijski nužnom razvoju društva ka besklasnoj pravednoj formaciji.<br />
Bio je duboko ubeđen da socijalizam predstavlja ne samo najpravilniji društveni sistem otkako<br />
čovečanstvo postoji nego je i najdemokratskiji za svaku ličnost posebno. Tek je u socijalizmu<br />
ličnost potpuno ravnopravna, jer ravnopravnost ima ekonomsku podlogu. Ubeđen da je SKJ na<br />
putu ostvarenja pravednog društva, uporno je odbijao racionalnost višepartijskog sistema. U<br />
intervjuu engleskim novinama jula 1966, već kao ugledni svetski državnik govori o istorijskoj<br />
prevaziđernosti kapitalizma: «Komunistička partija nema ulogu komandovanja, bilo nad<br />
državom, vladom ili parlamentom. U vladi i parlamentu su većinom komunisti. Ali SK ima i<br />
dužnost i pravo da idejno usmjerava naš socijalistički razvitak. Uostalom, kad je kapitalizam<br />
pobijedio feudalizam, nije mu kasnije dozvolio da djeluje unutar toga novog sistema, nego ga je<br />
203
igorozno likvidirao. To je historijski razvitak društva» (Tito 1980, str. 267). O privrženosti<br />
marksizmu i strahu od narušavanja njegove idejne i organizacione monolitnosti svedoči Titovo<br />
odbijanje revizionizma i ograđivanje od tobožnje nove struje «titoizma»: «Titoizam kao<br />
posebni ideološki pravac ne postoji, zbog toga što mi nismo donijeli ništa novog u nauci<br />
marksizma-lenjinizma. Radi se samo o tome da smo mi uspjeli najpravilnije primeniti tu nauku.<br />
Pošto nema ničeg ni novog, nema ni pravca» (Dedijer 1984, str. 610). Komunistička vizija<br />
poželjnog društva pravdala je monopolski položaj partije i njenih kadrova, prioritet partijskog<br />
nad državnim pravom i klasnog nad individualnim moralom. Posle raskida sa Sovjetskim<br />
Savezom delimično se menja zamisao poželjnog društva (ističe se prioritet pojedinca, njegove<br />
sreće, tržišta i samoupravljanja), ali se ne dovode u pitanje proverena sredstva (kadrovska<br />
partija i njeno jedinstveno rukovodstvo). Pažljivim proučavanjem Titovog samopoimanja mogle<br />
bi uočiti neke nijanse u promeni ocene vlastite uloge i njeno prilagođavanje izmenjenim<br />
okolnostima u društvu. Krupne promene u društvenoj strukturi 1950-ih i 1960-ih godina<br />
proširile su bazu Titovih pristalica, i izvan partijskih krugova kojima je Tito bio uzor u<br />
napuštanju tradicionalnog seljačkog preindustrijskog mentaliteta i sticanju novog. Tito je bio<br />
oličenje masovne vertikalne društvene pokretljivosti, prelaza iz sela u grad, sa njive u fabriku i<br />
školu i izlaska u svet. Kada je u pitanju klasna osnova Titovih pristalica onda je struktura partije<br />
grub, ali u osnovi pouzdan pokazatelj. Pri tome treba imati na umu da Tito nije bio samo<br />
pokretač partijske aktivnosti, nego je i sam bio oblikovan dinamičnom državnom politikom.<br />
Široka podrška jačala je njegovu svest o opštenarodnom, a ne samo partijskom vođi, a<br />
državnički ugled u svetu jačao je kod njega svest o izuzetnosti i nezamenljivosti.<br />
Premda umešan političar i državnik, Josip Broz nije izneo razvijeno i razuđeno samopoimanje.<br />
Đilas je zabeležio da je Tito u teorijskim raspravama stajao malo po strani zbog zauzetosti,<br />
hijerarhijske uzvišenosti, a i zbog neteorijskog mišljenja. Bio je radnik, kadar i vođaorganizator,<br />
a ne obrazovani intelektualac, aparatičik niti tvorac doktrine. Vlastitu ulogu<br />
poimao je u sklopu relativno ortodoksnog marksističkog tumačenja odnosa klase, partije i<br />
pojedinca, zatim borbe protiv fašizma i kapitalizma jačanjem jedinstva partije i države. Uprkos<br />
složenosti integrativnih sredstava koje je iziskivala protivrečna višenacionalna država,<br />
nacionalno samopoimanje njenog vladara bilo je prilično jednostavno i relativno spontano.<br />
Jednostavnost je ležala u stalnom vezivanju jugoslovenskog državnog jedinstva za socijalistički<br />
put razvoja, a spontanost u ličnom nadnacionalnom osećanju neraskidivo vezanom za<br />
boljševički internacionalizam. Bez hermeneutičkog razumevanja svesti levice 20. veka teško je<br />
danas shvatiti komunističko jugoslovenstvo. Klasno i partijsko uvek je bilo iznad nacionalnog u<br />
svim fazama i verzijama Titovog javno iskazanog samopoimanja (za vreme rata, relativno<br />
čvrste federacije i u fazi poremećenih međunacionalnih odnosa). Sin Hrvata i Slovenke u<br />
govorima vešto i spontano mirio je jugoslovensko opredeljenje i poreklo koje nije krio. Bilo bi<br />
neosnovano u Brozovom nacionalnom opredeljivanju tražiti goli oportunizam ili antisrpstvo, ali<br />
ne i povremeno taktički pragmatično različito akcentovanje politički neobično osetljivog<br />
nacionalnog osećanja: npr. u obraćanju vojsci Tito ističe da je «Jugosloven i ništa drugo», u<br />
kritici unitarizma zahteva poštovanje nacionalnih osećanja, od članova partije traži prioritet<br />
komunističkog klasnog nad nacionalnim opredeljenjem itd. (Tito 1977). Harizmi Titovog<br />
formata nije bilo teško da relativno ubedljivo i spontano deluje u pomirenju nacionalnog i<br />
jugoslovenskog.<br />
U izvorima Titovog jugoslovenstva važnu ulogu imala je i težnja za snažnom državom, kojoj je<br />
pridavao izuzetan značaj. Cenio je red austrougarske monarhije, njene autonomije sa snažnim<br />
centrom, protokol i uniforme, a luksuz je kod njega bio više od raskoši, forma ispoljavanja<br />
vlasti. U jednom razgovoru 1953, kada je nezavisno trajanje jugoslovenske države postalo<br />
izvesno, Tito je ocenio da će se jugoslovenske nacije u budućnosti stopiti u jednu naciju. Po<br />
Đilasovom mišljenju u tome je za njega bila bitnija zajednička država nego etnička srodnost<br />
(Đilas 1994, str. 262). I Tito je bio ubeđen da će sa ukidanjem buržoazije nacionalno pitanje biti<br />
skinuto s dnevnog reda, ali se brzo otreznio od ove iluzije. Vlastito jugoslovensko opredeljenje<br />
izričito je isticao iznad etničkog hrvatskog porekla. Na manevrima 1971, gotovo u pretećem<br />
tonu, jasno je upozoravao: «Bilo je slučajeva da se počelo zaboravljati da smo mi Jugoslavija.<br />
204
Govorilo se o republici, a o Jugoslaviji se ćutalo. Bilo je skoro sramota da se prizna da si<br />
Jugosloven. Ja za sebe kažem: ja sam Jugosloven i ništa drugo ne mogu biti. Ja sam Jugosloven<br />
i po svojim obavezama, po svom položaju, a i po svom duhu. Ali ja nisam zatajio da sam rođen<br />
u Hrvatskoj. Zašto da sada ističem da sam Hrvat. Ja sam odrastao u Jugoslaviji u sredini<br />
radničke klase. A takvih ima na stotine hiljada» (Perović 1991, str. 316-317). Trudio se da<br />
državu održi elastičnom ravnotežom ravnopravnih nacija, ali nije prezao od opomena da se<br />
jedinstvo može održati i drugim sredstvima. Decembra 1971.opominjao je hrvatsko<br />
rukovodstvo: «Ja sam protiv unitarizma versajske Jugoslavije i ostataka dogmatskog<br />
unitarizma. Ali ako se radi o jedinstvu naše zemlje, o Jugoslaviji kao nedeljivoj celini – onda<br />
sam ja za takav unitarizam, za takvu jedinstvenu Jugoslaviju. A onda to nije unitarizam, nego<br />
jedinstvo – naše jedinstvo» (Tito 1982, str. 124-125). Više puta je upozoravao da se ne sme<br />
dozvoliti da zbog šovinizma Jugoslavija izgubi ugled u svetu. Premda nepopravljivi boljševik,<br />
bio je trezven i pragmatičan jer je sagledao sve prednosti koje zemlja može izvući iz<br />
međunarodnog prestiža.<br />
Ne bi trebalo potcenjivati integrativnu ulogu Titovog jasno iskazivanog nadnacionalnog<br />
samopoimanja. Ipak Titovo jugoslovenstvo nije do kraja bilo usklađeno sa nekim važnim<br />
segmentima unutrašnje politike koji su ishodili iz prioriteta spoljne politike (stvaranje novih<br />
nacija i uzdizanje nacionalnih manjina u narodnosti, što je jačalo neprogresivnu konfliktnost u<br />
državi). Osim toga, danas su vidljivi i neki drugi propusti naglašene ideološke<br />
internacionalizacije. Gotovo pola stoleća integracija države počivala je na nepromenjenom<br />
monopolskom idejno-ideološkom osloncu, što je sprečavalo razvijanje neideoloških<br />
integrativnih sredstava. Premda je Titovo, u osnovi, nadnacionalno samopoimanje izviralo iz<br />
ideološki shvaćenog jugoslovenstva (proleterski internacionalizam), praktično politička vizija<br />
institucionalnog regulisanja međunacionalnih odnosa bila je znatno više pod uticajem<br />
pragmatičnih unutrašnjih i spoljnopolitičkih interesa. Strah od nacionalizma najbrojnije nacije<br />
(a ne odbojnost i mržnja prema Srbima), formiran pod uticajem Kominterne, izgleda, takođe,<br />
imao je izvesnu ulogu u balansiranju međunacionalnih odnosa. Koča Popović, koji je stajao<br />
izvan međurepubličkih sukoba, svedočio je da je kod Tita bilo zaziranja od nekih Srba, ali to<br />
nije bila hrvatska odbojnost nego autoritarna, vladarska predostrožnost: favorizovao je<br />
poslušne, a potiskivao neistomišljenike (Nenadović 1989, str. 144). Ocena istorijskog značaja<br />
Titovog samopoimanja tesno je skopčana sa granicama njegove internacionalističke politike<br />
koje su u različitim periodima bile posledica isključivog prioriteta ideoloških ciljeva ili rizične<br />
pragmatike političkih ustupaka. Spoj spremnosti za manevar i nepokolebljivosti oko načela ipak<br />
nije u svim periodima bio politički celishodan.<br />
Iz ukratko rekonstruisanog Titovog samopoimanja samo se donekle mogu naslutiti lične crte<br />
vladara. Rođenjem stečeni, detinjstvom, mladošću i obrazovanjem formirani karakter čvršće je<br />
uobličen profesionalnom partijskom aktivnošću (u ilegalnim uslovima i na vlasti) za koju je<br />
Tito bio vezan više od 60 godina svog života. Trebalo bi se zadržati na nekim važnim<br />
psihološkim crtama koje su mogle imati značajnije političke posledice. Možda bi najpre trebalo<br />
pomenuti sposobnost promišljanja raznovrsnog ličnog političkog iskustva, koja se, doduše nije<br />
uvek ispoljavala na isti način. U različitim vremenima kod političara korisne su različite<br />
osobine. U ustanku i borbi to su odlučnost, hrabrost i određena impulsivnost ako je skopčana sa<br />
dobro proračunatim rizikom. U miru su korisniji taktičnost, mudrost, dalekovidost i oprez.<br />
Premda temperamentan, Tito je na vlasti bio manje impulsivan nego kao prkosni ilegalni<br />
revolucionar. Nisu ga smirile samo godine nego i nepoverljivost, komunistička doktrinarnost i<br />
ritam ustanova vlasti. Ideološka postojanost vremenom je prerasla u dogmatsku istrajnost, a<br />
nepoverljivost u otpor promenama. U svemu tome postojani rast ugleda jačao je svest o vlastitoj<br />
nezamenljivosti. Sa 53 godine došao je na čelo države, u 56-oj je izdržao Staljinov napad, sa 62<br />
trijumfalno je dočekao Hruščova kada je ovaj stigao na pomirenje, u 70-oj mogao je da sagleda<br />
modernizacijske tekovine socijalističkog razvoja i da postane jedan od lidera nesvrstanih.<br />
Premda u osnovi boljševička, Titova zrela politička uverenja bila su manje netolerantna, naivna<br />
i romantična nego u mladosti ili nego što su bila kod njegovih mlađih saradnika. Uz relizam<br />
koji je jačao sa godinama i bio lišen suvišne osvetoljubivosti, trajno je bilo prisutno dogmatsko<br />
205
ideološko nepoverenje (Auty 1980, p. 337). Premda je nije ispuštao, nikada nije bio opijen<br />
vlašću u meri da bi izgubio oprez, niti je bio korumptivan iako je živeo u raskoši. Donekle<br />
zlopamtilo, ipak nije bio okrutan i osvetoljubiv niti se gubio u paranoidnim čistkama. Iako<br />
nemilosrdan u uklanjanju partijskih frakcija u osnovi je, kako zapaža F. Oti, Tito bio human<br />
čovek, normalan i u mnogim stvarima sasvim običan. Nesvakodnevna harizma ga je,<br />
istovremeno, uzdizala iznad običnog političara, a britanska istoričarka je još za Titovog života<br />
zabeležila da je jugoslovenski vladar obezbedio sebi mesto u istoriji svoje zemlje, komunizma i<br />
svog doba (Auty 1980, p. 345).<br />
Slične ocene izneli su i mnogi posmatrači (Vasović 1982), a trebalo bi ih dopuniti u svetlu<br />
zapažanja nekih bližih Titovih saradnika, koji su se pre ili kasnije razišli s njim, ali su, tome<br />
uprkos, pokušali da ga nepristrasnije i bez osvetoljubivosti ocene, ne osvrćući se na spoljne<br />
okolnosti i ideološki preovlađujući sud (Đilas, K. Popović, Nikezić, Dedijer). Reč je o<br />
obrazovanijim i liberalnijim saradnicima, lišenim nacionalističkih i ideoloških isključivosti, koji<br />
su jasnije uočavali ograničenosti Titove politike. Oni se slažu da je Tito bio čovek nesumnjivog<br />
političkog dara, ambiciozan, sa silovitom intuicijom i impozantnom samodisciplinom. Bila je to<br />
ličnost upadljivo oštre i brze inteligencije i snažne i selektivne koncentracije. Po tome je bio<br />
nalik Staljinu, ali mu je mišljenje bilo opreznije, a koncentracija još budnija. Đilas je,<br />
verovatno, izneo psihološki najpotpuniji profil Tita ističući protivrečni spoj nekih karakternih<br />
crta (Đilas 1990). Bila je to živahna i malo nervozna, ali samokontrolisana i osećajna ličnost.<br />
Fizički markantan, snažne i izdržljive telesne građe, uvek je ostajao na izvesnom odstojanju,<br />
neprobojan i nedokučiv. Sledeća crta koju njegovi saradnici ističu je ozbiljnost, odgovornost,<br />
savesnost i urednost na poslu i samouverenost. Operativnost, odsustvo besplodnog<br />
konferencijašenja i suvišnog nijansiranja (akcije umesto teoretiziranja) karakterisali su Titovu<br />
svakodnevicu. O tome je i sam govorio: «Ja, prvo i prvo, ne mogu vidjeti na stolu nesvršen<br />
posao. Vrlo rijetko se desilo da se nešto zametne... Ja imam običaj da odmah, čim nešto<br />
dobijem, pristupim poslu da to završim... Ali uglavnom na mojim stolovima predmeti ne smiju<br />
stajati (Tito 1980, str. 528). Ćosić, pak, tvrdi da je njegova samodisciplina bila militaristički<br />
prožeta maršalskim uvažavanjem i pokoravanjem protokolu (od oblačenja i poštovanja vremena<br />
do ponašanja prema stranim državnicima). Čitava država služila je izvršavanju njegove<br />
svetskoistorijske dužnosti i uloge. U takvoj autoritarnoj i hijerarhijskoj formi, pompeznom<br />
opsegu svog protokola i nastupa, impresionirao je okolinu i strance (Đukić 1989, str. 115).<br />
Đilas napominje da Broz nije bio zlopamtilo (Đilas 1990, str. 127), a Nikezić zapaža da je<br />
izbegavao vladarsku naprasitost (Đukić 1990, str. 94). Izgleda da ni Broza nije mimoišla<br />
sudbina mnogih vladara, da mu je sa jačanjem kulta i idolatrije slabila samokritičnost, a delom i<br />
osećaj za konkretno i moguće. Uprkos deklarativno skromnoj oceni vlastitog značaja (koji<br />
nikada nije odvajao od uloge partije), njegova samodisciplina i odgovornost u vršenju<br />
državničkih poslova bila je prožeta naglašenom svešću o svom svetskoistorijskom značaju<br />
(Đukić, 1989, str. 116). Đilas zapaža da je uvek i u svemu držao do svog dostojanstva i<br />
izuzetnosti i nikada se nije mogao zateći u nedoličnoj pozi, a Ćosić smatra da je druga strana<br />
ovog samopoimanja bio monarhistički stil zatim luksuzan način života i rasipništvo iznad<br />
mogućnosti zemlje. Tome nasuprot, Dedijer ističe pragmatičnu stranu Titovog ceremonijala i<br />
oblačenja. Kada je Dedijer jednom prilikom upozorio Tita na mnogo njegovih uniformi, ovaj<br />
mu je uzvratio da u Jugoslaviji ima tek nekoliko stotina hiljada intelektualaca; da ih ima više,<br />
nikada ne bi nosio tolike uniforme. Ali dodao je «....ti ne poznaješ mentalitet većine našeg<br />
naroda, pogotovo seljaka. Ocu seljaku je najveća želja da mu sin pobegne iz sela i postane<br />
državni službenik u lepoj uniformi» (Dedijer 1991, str. 126). U Titovim skupim rashodima<br />
treba razdvojiti sredstva za lično bogaćenje od sredstava za reprezentaciju države. Republike i<br />
opštine utrkivale su se ko će Tita više darivati, darovi i vile ostali su državi, a skupa putovanja<br />
dizala su zemlji ugled i u spoljnopolitičkom i trgovinskom pogledu se isplatila. Uz rečeno treba<br />
dodati da su neasketski vladari manje skloni nasilju od asketa koji vlastito materijalno odricanje<br />
manje ili više prinudom nameću podvlašćenima. Komunistička doktrinarnost davala je neke<br />
važne nijanse Titovom neasketskom životu. Porodicu (sinove i unuke) držao je u pozadini,<br />
štitio od javnosti, položaja i većih privilegija. Premda nije odoleo iskušenju doživotne vlasti<br />
206
Tito spada u vladare koji su se u osnovi uspešno odupirali njenim patrimonijalnim i dinastičkim<br />
zamkama.<br />
Bio je svestan vlastite istorijske uloge i vodio brigu o njenoj neprolaznosti. Sama po sebi<br />
okolnost da nije bio kadar da se umeri u samopoimanju i raskoši nije izazvala veći otpor u<br />
javnosti opterećenoj nekonstitucionalnom tradicijom i političkoj kulturi masa koja je tražila<br />
viđenog čelnika. Kao da je monarhijski ceremonijal bivao neutralizovan, kada bi vođa<br />
progovorio jezikom čoveka iz naroda lišenog masi odbojnog politiziranja i intelektualiziranja.<br />
Manje ili više spontano, Tito je vešto mirio monarhijski raskoš i jezik običnog čoveka. Njegov<br />
politički talenat ispoljavao se u spontanom i racionalnom osećanju opasnosti, zatim spremnošću<br />
za manevar, ali i neugasivom, lukavom i postojanom žudnjom za vlašću. Stil vladanja takođe<br />
svedoči da je lično kod Tita bilo uvek isprepleteno sa političkim. U političkim obračunima je,<br />
po svedočenju M.Nikezića, izbegavao preki put, trudio se da stvori situaciju u kojoj će drugi za<br />
njega obaviti posao. Premda je mnoge čistke mogao da obavi sam, tražio je da to drugi učine<br />
(Đukić 1990, str. 105-106). U obračunu sa raznomišljenicima vladarsko samoljublje uvek je<br />
krio ispod težnje za očuvanjem jedinstva partije. Izgleda da je strah od partijskog raskola ipak<br />
više nego lična ugroženost bila uzrok brutalnog obračuna sa ibeovcima. Izuzimajući obračun sa<br />
ovom strujom, Titove odmazde nisu bile svirepe, a čistke ne tako masovne kao u ostalim<br />
socijalističkim režimima. U tom pogledu u sećanju pomenutih smenjenih Titovih saradnika<br />
nema osvetoljubivosti. Nikezić je tvrdio da je Tito kao rukovodilac bio odmeren, slična su i<br />
Đilasova zapažanja (Đilas 1990, str. 134), a M. Tepavac je posle pada za Tita rekao da je bio<br />
veoma ugodan šef (Đukić 1990, str. 298). Dok Đilas tvrdi da je Broz bio loš govornik, Ćosić<br />
zapaža da je bio talentovani demagog i rođeni harizmatski vođa, mag za mase, koji je uvek znao<br />
da kaže ono što narod želi od njega da čuje, ali je znao i da nepogrešivo ćuti i skriva bitno u<br />
svojoj politici (Đukić 1989, str. 115). Autoritetom i političkim sposobnostima izrazito se<br />
izdizao iznad saradnika i, za razliku od Staljina, nikada na vlasti nije imao ravnopravnog<br />
konkurenta. U frakcijskim sukobima njega niko nije dovodio u pitanje, pa je, kako zapaža<br />
Nikezić, od svih oko njega koji su mislili na karijeru on jedini mogao da misli na istoriju (Đukić<br />
1990, str. 318). Iz mnoštva karijerističkih političara koje je stvorila monopolska kadrovska<br />
uprava, malih znanja i skromnih radnih navika, kojima je vlast bila iznad načela, Tito se nije<br />
izdvajao toliko oštrinom pogleda, koliko sposobnošću da odanost ideologiji uskladi sa<br />
vlastoljubljem u istorijskom, a ne karijerističkom obrascu. Po svemu sudeći, istorija će ga više<br />
pamtiti kao državnika nego kao političara. Diferenciranim i istoričnim biografskim pristupom<br />
jasnije bi se moglo pokazati u kojoj se meri u pomenutim ličnim crtama vođe jugoslovenskih<br />
komunista može prepoznati opštiji neideološki duh vremena (sredina 20. veka), zatim tip<br />
političke organizacije i ideološki profil komunističkog rukovodioca, a koliko se, s druge strane,<br />
Tito razlikovao od svojih autoritarnih komunističkih i ostalih savremenika. Titov osećaj<br />
nadmoći nad ostalim evropskim komunističkim vladarima (izuzev sovjetskih) imao je pokriće u<br />
trajnoj nadmoći frontovske boračke nad kabinetskom harizmom. U Titovoj kancelariji čitav zid<br />
zauzimalo je veliko platno K. Hegedušića «Stubička bitka». Realni oslobodilački učinak davao<br />
mu je ličnu sigurnost, ali ga ipak nije napuštala budnost, sumnjičavost, oprez, osećanje za<br />
opasnost i stalni napor za očuvanje tvrdog idejnog jedinstva bez frakcija – crte karaktera<br />
formirane iskustvom čistki i dugog partijskog rada. Elastičnost i politički talenat u traženju<br />
novih savezništava takođe su rezultat permanentno nepoverljivog iskustva istog porekla.<br />
Vlastoljubivost i polaganje prirodnog prava na doživotnu i neograničenu vlast su rezultat ne<br />
samo boljševičkog nego i civilizacijskog nasleđa. Izgleda da mu je najmanje ideološki bila<br />
opterećena sklonost ka luksuzu, raskoši i ceremonijalu. Verovatno je u njoj bilo i lične<br />
narcisoidnosti pojačane pragmatičnim uverenjem da se utisak izuzetne harizme može<br />
neprosvećenoj sredini uspešnije nametnuti tradicionalnim monarhijskim sjajem. Ima razloga za<br />
tvrdnju da je neasketska lična crta podsticala liberalniju klimu režima i odsustvo masovnih<br />
mera prinude. Iako nije bio asketa, Tito ipak nije bio «vođa-interesent» (M. Veber) koji se<br />
rukovodio pretežno materijalnim pobudama. Bliži je «vođi–misionaru», koji pre svega sledi<br />
uverenje. Slično globalnom istorijskom učinku, ni odnos između njegovih ličnih crta,<br />
privrženosti uverenju i načinu života nije lišen protivrečnosti.<br />
207
XII<br />
ISTORIJSKI UČINAK<br />
Nauka o društvu ne može dati konačne odgovore na složena pitanja. Naučnici se razlikuju među<br />
sobom. Oni mogu jasnije od drugih da problem prepoznaju, zatim da uporede različite pristupe,<br />
suoče ih sa iskustvom drugih zemalja i vlastitu situaciju smeste u širi uporedni okvir. Time će<br />
bitno ublažiti relativizam tumačenja.To je cilj ovog zaključka.<br />
Na osnovu izloženog trebalo bi oceniti funkciju Titove vlasti i ulogu njegovog ličnog učinka. U<br />
istraživanju je trebalo sažeto izložiti doprinos Titovog režima društveno-ekonomskom i<br />
kulturnom razvoju Jugoslavije, osnovnu strukturu vlasti, tehnike vladanja, oblik integracije<br />
društva, način pravdanja vlasti, i najzad lične crte i samopoimanje vladara. U proučavanju<br />
pomenutih komponenata vlasti trebalo je sačuvati istoričnost, tj. nastojanje da se ocene ne<br />
iznose isključivo sa stanovišta jednog istorijskog trenutka (npr. predstava koja je prevladavala<br />
za života vladara, nakon njegove smrti u periodu neprikosnovenog kulta mrtvog vođe ili pak iz<br />
današnje perspektive opterećene organizovanim zaboravom i različitim oblicima ideološke<br />
kritike Brozove vlasti). Relativno celovita i odmerena ocena određenog oblika vlasti i uloge<br />
vladara podrazumeva sintezu ocena iznetih u različitim periodima i definisanje jasnih kriterija<br />
prema kojima se ocenjuje istorijski učinak. Najopštije govoreći, progresivni su režimi i vladari<br />
koji su podsticali razvoj društva modernizacijom, demokratizacijom i ekonomskim napretkom.<br />
Opšti napredak je bio izrazitiji što su navedene promene zahvatale šire društvene slojeve,<br />
podsticale horizontalnu i vertikalnu pokretljivost, imale širu podršku, a manje koristile prinudu.<br />
Istorijske ličnosti bile su uvek nosioci užih ili širih grupnih interesa. Najaktivnija uloga u istoriji<br />
upravo pripada pojedincima koji su izrastali iz kolektivnih htenja i interesa, a ne neutralnim<br />
vizionarima koji su stajali po strani i delovali tek posredno. U oceni legitimnosti vlasti, tj.<br />
saglasnosti podvlašćenih trebalo je voditi računa da je pri obezbeđenju podrške širih slojeva<br />
različit udeo spontanog i manipulativnog. Izneti kriterij nije nadvremen već uvek istorijski<br />
određen preovlađujućom svešću o racionalnosti i pravednosti politike. Drugim rečima, treba<br />
voditi računa o tome da li je vladar bio na nivou «duha epohe», kakav mu je bio ugled u svetu, a<br />
kakav među ideološkim istomišljenicima, da li je unutrašnja i spoljna politika bila saglasna u<br />
pogledu ciljeva i sredstava, koliko su bili široki krugovi otpora njegovoj politici i kakva je<br />
srazmera između prinude i saglasnosti u obezbeđenju podrške. Za svakog vladara koji<br />
pretenduje da bude ne samo goli političar nego i državnik ili, još više, istorijska ličnost<br />
neobično je važna diplomatska veština, tj. umeće da se uz što manje konflikta i sukoba ostvari<br />
zamišljeni cilj koji je u interesu većine naroda. Što je konfliktnost u međunarodnim odnosima i<br />
unutar države izrazitija, to je veština vladara upadljivija a manevarski prostor za ispoljavanje<br />
njegovih političkih sposobnosti širi. To ne znači da vojskovođe ne mogu biti istorijske ličnosti,<br />
ali od karaktera rata i promena u društvu koje rat unosi zavisi da li će vladari ostati u sećanju<br />
kao goli moćni upropašćivači (Timur, Kaligula, Hitler), podstrekački krupnih revolucionarnih<br />
promena (Aleksandar Veliki, Napoleon Bonaparta), ili oslobodilačke vođe (Ivan III Vasiljevič,<br />
Viljem Oranski, Tito).<br />
U istorijskom sećanju često bledi nesaglasnost ciljeva i sredstava vladara, tj. u organizovanom i<br />
pisanom pamćenju tokom vremena je autoritarni i nasilni način ostvarenja nekih krupnih opštih<br />
ciljeva (nacionalno oslobođenje, ujedinjenje, slamanje starog društvenog poretka) bio u senci<br />
ostvarenog učinka koji je vremenom sve upadljivije slavljen. Sjaj ostvarenog cilja vremenom je<br />
potiskivao cenu ostvarenja (kolonizacija i evropeizacija Amerike je počivala na genocidu nad<br />
domorocima i robovanju crnaca, Francuska revolucija je podstakla građanski rat, a<br />
modernizacija Rusije za vlade Petra Velikog plaćena je mnogim žrtvama). Istorijska ocena<br />
uloge vladara trebalo bi uvek trebalo da ima na umu i cenu kojom su plaćene tekovine njegove<br />
politike. Pri tome ne treba smetnuti s uma da su se u istoriji mnoge progresivne promene<br />
probijale u autoritarnom obliku lomeći nasilno konzervativne otpore. U složenim i protivrečnim<br />
društvenim sukobljavanjima neretko je nasilni otpor bio jedina pretpostavka ostvarenja<br />
208
društvenih promena. Istini za volju retki su bili vladari koji su, zaneti vlašću i misionarstvom,<br />
osećali kada bi nužno nasilje prelazilo u bespotrebni teror, a autoritarna praksa prestajala da<br />
bude u službi zamišljenog demokratskog cilja. U jednopartijskim boljševičkim režimima teško<br />
je sresti vladarski oprez ove vrste. U celini uzev, ocena uloge uticajnih vladara mora biti<br />
diferencirana i višeslojna, sazdana na sintezi pogleda iz različitih vremenskih perspektiva,<br />
opredeljena, ali natpartijska, koja će uvek voditi računa o «zarobljenosti» ličnosti epohom, ali i<br />
njenom probojnom potencijalu. Danas je ocena Titove nadnacionalne politike složenija utoliko<br />
više jer je misao o društvu u prostorima bivše Jugoslavije ponovo vraćena na problem uspona<br />
nacionalne države (kao u Evropi 19. veka). Jedna provizorna klasifikacija vladara može<br />
olakšati sagledavanje stupnja njihove samostalnosti u odnosu na zatečene strukture, a time i<br />
uočavanje domašaja Titovog učinka.<br />
1. Revolucionari - istorijske ličnosti koje razaraju stare i stvaraju nove strukture:<br />
Aleksandar Makedonski, Julije Cezar, Petar Veliki, Napoleon Bonaparta, Lenjin.<br />
2. Veliki birokrati - istorijske ličnosti koje deluju u senci moćnih struktura,<br />
racionalizujući i učvršćujući ih: Luj XIV, Franc Jozef I, L.Brežnjev.<br />
3. Reformatori - istorijske ličnosti koje stvaraju manevarski prostor za izbor između<br />
alternativa koje nameću strukture: Kromvel, Knez Miloš Obrenović, Tito, Gorbačov.<br />
Tito spada u krug značajnijih neterorističkih reformatora socijalizma, u koje se, pored njega,<br />
mogu još ubrojati Gorbačov, Hruščov, Dubček i Deng Hsiaoping. Tito je, ne kao tvorac nego<br />
kao selektor ideja, presudno i direktno uticao na razvoj Jugoslavije na nekim ključnim<br />
prekretnicama (a indirektno i na stanje u međunarodnom socijalizmu). Da se 1948. izjasnio za<br />
rezoluciju Informbiroa Sovjeti se verovatno ne bi drznuli da ga uklone, već bi se trudili da za<br />
sebe iskoriste njegov nesvakodnevni autoritet. Posle smrti Staljina Tito je ukočio započeti kurs<br />
slabljenja partije sa VII kongresa SKJ i vratio se opreznijem boljševičkom metodu, polovinom<br />
1960-ih bilo je presudno njegovo odvajanje od konzervativne struje A. Rankovića, a 1971. je<br />
jedino on bio u stanju da obuzda hrvatski nacionalizam. Krupne ličnosti rešavaju složene<br />
probleme, ali ih i stvaraju, jer iza sebe ostavljaju prazninu koja može da se pretvori u rizičan<br />
vakuum. U oceni Titovog učinka treba imati na umu obe okolnosti.<br />
Istorija će po svemu sudeći pokazati da je uspeh u rešavanju međunacionalnih odnosa za<br />
autoritet svih jugoslovenskih političara, a pogotovo vladara, imao odlučujuću ulogu. Rešavanje<br />
nacionalnog pitanja je na Balkanu bila pretpostavka ne samo razvoja društva nego i njegovog<br />
opstanka. Zbog opterećenosti tradicijom međunacionalnih sukoba, nacionalno osećanje se lako<br />
politizuje, a u društvenim krizama zahvata koren bića jer se vezuje za opstanak i osnovni<br />
životni interes. Uloga vladara u višenacionalnoj državi opterećenoj borbenim nekompromisnim<br />
etničkim mentalitetom (koji ne shvata da je u politici kao i u trgovini poravnanje bolje od<br />
parnice) neobično je složena, pa otuda pouzdanija ocena istorijskog učinka i funkcije kulta<br />
mora biti diferencirana.<br />
Kakva je bila Titova uloga u istoriji Balkana? Još uvek je najudobnije Titovu državu posmatrati<br />
u krutim antitezama opterećenim sa kategorijama prijatelj- neprijatelj. Za konzervativce bila je<br />
to bezbožnička tiranija koja je srušila tradiciju, nacionalisti podvlače da je Tito gušio<br />
nacionalnu državu i nacionalna osećanja, za liberale je Tito totalitarni vladar, a za komuniste<br />
klasni borac, branilac samoupravne demokratije i proleterskog internacionalizma. Moglo bi se<br />
pomisliti da pomenute tvrdnje zavise od vrednosnog i idejnopolitičkog stanovišta posmatrača,<br />
pa su i razlike kod ocene Tita otuda prirodne. Medjutim, ovim bi se problem neopravdano<br />
relativisao. Istorijski učinak ipak nije relativan. Relativizam se može prevladati ukoliko se<br />
razjasne neki u nas zapostavljeni kriteriji kod ocene lične vlasti.<br />
Pre svega, kao i mnogi drugi složeni istorijski režimi, i Titov se potpunije može shvatiti nekim<br />
naizgled paradoksalnim teorijskim kategorijama. Paradoks uvek sugerira unutrašnju napetost i<br />
protivrečnost pojave, pa omogućava višeslojno sagledavanje njenih različitih segmenata. Uslov za<br />
uočavanje paradoksa je odsustvo politizacije, ali i širina perspektive. Najpoznatiji paradoks jeste<br />
Sokratov: “Ja znam da ništa ne znam”. Najprikladnija sociološka formula za obeležavanje Titove<br />
vlasti jeste složeni pojam autoritarna modernizacija. Ovaj pojam prevazilazi jednostranosti<br />
209
totalitarnog modela, ali i nacionalističke, konzervativne kao i samoupravne jednostranosti. Nije to<br />
bio obični autoritarni paternalizam opterećen nasleđem balkanske olobodilačke političke kulture,<br />
već daleko složeniji režim sa radikalnim, ali i konzervativnim,demokratskim i autoritarnim,<br />
centralističkim i samoupravnim elementima. I tekovine ovog režima su protivrečne. To su visoka<br />
vertikalna i horizontalna pokretljivost, industrijalizacija, kosmopolitizacija i sekularizacija<br />
Zapadnog Balkana. Ali ne treba zaboraviti da je ovaj režim delom odgovoran i za ekplozivni<br />
raspad SFRJ, jer je integracija komunističkog režima odveć počivala na ideološkim sadržajima, pa<br />
je nakon nestanka SKJ nastao vakum integracije koji je lako odveo haotičnom rasulu.<br />
Sam Tito nije krio nacionalno poreklo, ali je uvek istupao kao Jugosloven, a njegovo<br />
jugoslovenstvo nije bilo deklarativno i pragmatično. Nadnacionalno samopoimanje izviralo je<br />
iz marksizma, ali je bilo diktirano i organizacionom potrebom za integrisanje partije i države.<br />
Svako državno sjedinjavanje različitih regiona i naroda traži snažnu integrativnu ustanovu<br />
(crkvu, vojsku, partiju) i markantan lični simbol, čijom bi se harizmom prevladali lokalizmi.<br />
Što se upečatljivije državnost i vlast mogla svesti na njen lični element, to je bilo lakše zadržati<br />
je u posedu monopolske ustanove. U socijalizmu je nikada dovoljno jasno određena uloga<br />
vrhovnog poglavara, u kom se prožimala lična državna i partijska komponenta, odgovarala<br />
nejasno pravno regulisanom sklopu partije i države. Tito je bio komunista, klasni borac, šef u<br />
svetu ugledne države i neprikosnoveni vodja partije, ali je ipak najvažnija funkcija njegove<br />
harizme bila nadnacionalna i izmiriteljska. Neka poredjenja sa (1) globalnim istorijskim<br />
oblicima autoritarne kosmopolitizacije, i (2) uže balkanskim verzijama jugoslovenstva mogu<br />
doprineti celovitoj oceni ove komponente Titove harizme. Treba razlikovati korisnu prošlost<br />
od raspoložive, a produktivno sećanje od onog koje otvara neprogresivne sukobe. Također ne<br />
treba robovati strahu od zaborava, već se treba setiti budućnosti, a ne samo brinuti se o<br />
budućnosti prošlog. U sklopu ovog napora treba oceniti ulogu Tita.<br />
Istorija obiluje nizom primera gde je izrazito autoritarna vlast, posredstvom jedinstvene volje<br />
vladara, njegovog kulta i propisa o njegovom poštovanju, integrisala široke prostore,<br />
ujednačavala šarolike religije i običaje, omogućavala razmenu iskustva i usavršavala različite<br />
delatnosti, pretvarajući efemerne oblasne zajednice u delove snažne države. Bio je to proces<br />
deprovincijalizacije odozgo. U antici su kultovi živih vladara (Aleksandra Makedonskog i Julija<br />
Cezara) bili snažni katalizatori kosmopolitizacije kontinentalnih imperija. Pri tome je važno<br />
dodati da je na delu bio kult najboljeg oficira (vojskovođe), a ne prvog građanina.<br />
Republikanski polis sa ograničenim autoritetom poglavara u Grčkoj i Rimu nije bio kadar da<br />
kosmopolitizuje širi prostor. Monarhija i jedinstvena religija slamali su kultove kućnih<br />
božanstava i u antici imali aktivniju kosmopolitsku ulogu. Vojskovođi – osloboditelju je teško<br />
bilo regulisati autoritet; štaviše ovaj je smišljeno diviniziran, pa je antička republika prelazila u<br />
monarhiju jer je nova zamisao vladara sa neomeđenim ovlašćenjima i iracionalnim autoritetom<br />
božanstva, bila prikladnija za integraciju osvojenih etničkih šarolikih teritorija. Ni u potonjoj<br />
istoriji nije potcenjivana državnointegrativna uloga kulta vladara, samo su,u zavisnosti od<br />
stupnja razvijenosti bila različita organizaciona sredstva integracije i idejni sadržaj kulta. U<br />
antici je agens kosmopolitizacije bila vojska i divinizirani vojskovođa, u najvećem delu<br />
srednjeg i početkom novog veka to je bila hrišćanska crkva, a u novom veku različiti oblici<br />
svetovnih ideologija. U konfesionalno podeljenoj državi neretko je vladar natkonfesionalnom<br />
politikom jačao državno jedinstvo (Anri IV, Fridrih Veliki). U zaostalim sredinama<br />
kosmopolitizacija prostora i centralizacija autoriteta vođe bila je neobično brutalna. Primer<br />
ruskih vladara Ivana Groznog i Petra Velikog je u tom pogledu karakterističan, ali su slična<br />
iskustva i Luja XIV i Fridriha Velikog. Pogrešno bi bilo nazvati ove vladare reakcionarnim, pa<br />
čak i konzervativnim iako su se subjektivno zalagali za očuvanje feudalnih odnosa. Latentna<br />
posledica njihove aktivnosti bila je upravo obrnuta: prevladavanja anarhičnog feudalnog<br />
lokalizma, kosmopolitizacija države i centralizacija poglavarskog autoriteta. Značaj revolucije<br />
Ivana Groznog u drugoj polovini 16. veka je u tome što je prevladao šarolikost običajnih prava<br />
210
uskih kneževina i teokratskim učenjem o neprikosnovenosti vladara, koji se isključivo oslanja<br />
na božju volju, stvorio prostor za nadmoć objektivnog prava, koje će doduše tek početkom 18.<br />
veka Petar Veliki postaviti na čvršće osnove. Dakle, obnova iracionalnog poslevizantijskog<br />
ideala apsolutnog pravoslavnog carstva je krajem 16. veka u Rusiji bila progresivna jer je<br />
centralizacijom pripremljena birokratizacija potonjeg apsolutizma, a potom industrijalizacija i<br />
prodor svetovnog obrazovanja u prosvećenom apsolutizmu. Da je Rusija ostala rascepkana,<br />
verovatno bi ovi istorijski procesi kasnili. U ovom smislu Lenjin je ocenio ulogu Petra Velikog.<br />
Na sličan način je Anri IV, natkonfesionalnom politikom, uspeo da ojača Francusku na raskršću<br />
16. i 17. veka i pripremi vladavinu Luja XIV, koji je autoritetom kralja-sunca idejno i<br />
organizaciono učvrstio i modernizovao zemlju. U Pruskoj je Fridrih Veliki u 18. veku, vlastitim<br />
kultom i militarizacijom stvorio Pijemont budućeg nemačkog ujedinjenja i ubrzao<br />
prevladavanje feudalizma u srednjoj Evropi (<strong>Kuljić</strong> 1994).<br />
Pomenuta istorijska digresija nije slučajna. Poređenje Jugoslavije i Tita sa evropskim<br />
istorijskim iskustvom nije potpuno neistorično jer su se Balkanu sa zakašnjenjem nametali<br />
slični civilizacijsko-razvojni problemi koje je trebalo rešavati centralizacijom. Pored ideološke<br />
determinante Titove aktivnosti, ne treba zaboraviti haotičnu geopolitičku tradiciju izmešane<br />
višenacionalne sredine koja se nije mogla deliti na etnički čista područja bez krupnih sukoba, pa<br />
se politički izbor, nakon sloma Osmanskog i Austrijskog carstva, svodio na dve alternative: (1)<br />
manje ili više autoritarna monarhijska ili republikanska centralizacija, ujednačavanje šarolikog<br />
nasleđa snažnim državnim merama, jačanje integracije kultom snažnog vođe i postupno<br />
stvaranje relativno snažne balkanske države koja će stabilizovati region i štititi njene narode od<br />
velikih sila; (2) decentralizovani politički sistem bez jedinstvenog idejnog integrativnog činioca<br />
(religije ili svetovne ideologije), neprogresivni sukobi između nacionalnih partija i iscrpljujući<br />
genocidni ratovi koji se završavaju stvaranjem malih državica osuđenih na vazalni položaj. Bilo<br />
bi preterano tvrditi da se državna organizacija jugoslovenskog prostora može svesti isključivo<br />
na pomenute alternative, odnosno da je višepartijska parlamentarna demokratija na Balkanu<br />
moguća samo u jednonacionalnoj državi. U sedamdesetogodišnjem periodu postojanja<br />
Jugoslavije (1918-1941 i 1945-1992) višepartijski režim bio je na delu oko dvadeset godina<br />
(1918-1929, 1931-1941 i 1990-1992), a karakterisala su ga žestoka neproduktivna i parališuća<br />
sukobljavanja nacionalnih partija. Sukobi velikih sila na Balkanu samo su pojačavali unutrašnje<br />
sukobe. Uz to treba imati na umu da je, osim retkih ličnosti istinskog državničkog formata, ovaj<br />
prostor bio prepušten politici prosečnih karijerista, politikanata i provincijalnih demagoga<br />
sklonih velikim hazardima radi očuvanja ličnih ili užegrupnih privilegija.<br />
Neke važne međunarodne okolnosti išle su naruku učvršćenju Titove vlasti: stabilna podela<br />
interesnih sfera, evropska bezbednost i snažan Sovjetski Savez (kao ideološki oslonac) bili su<br />
važni spoljnopolitički oslonci Titove vlasti. Osim toga, relativno visoki ugled levice u svetu,<br />
kao i odvajanje Jugoslavije od sovjetskog bloka su kod dobrog dela nelevičarskog javnog<br />
mnjenja neutralizovali demoniziranje samoupravnog socijalizma kao totalitarizma. U hladnom<br />
ratu oba bloka bila su zainteresovana za celovitu Jugoslaviju, pa je federaciju bilo lakše<br />
održavati. Komunistički internacionalizam i antifašistički učinak Tita i njegove partije<br />
neutralisali su pravo nacija na otcepljenje. Osim toga načelo UN o nepovredivosti<br />
medjununarodno priznatih granica sve do 1990. činilo je secesionizam nemogućim i<br />
apsurdnim.<br />
Titov učinak treba meriti uzimajući u obzir i uzroke raspada države kojoj je bio na čelu. Tito se<br />
uspešno snalazio u relativno stabilnom biopolarnom okruženju, veštom politikom štitio je<br />
nezavisnost ravnomerno i ravnopravno se povezujući sa Sovjetskim Savezom, lagerom,<br />
Zapadom i nesvrstanima. Jugoslavija je izgubila ravnotežu čim se jedna naddržavna celina<br />
urušila (lager). To je poremetilo i unutrašnju ravnotežu zemlje, pa je teže bilo održati celovitost<br />
države i nezavisnost. Na novu, složeniju međunarodnu situaciju nisu se mogle prilagoditi<br />
domaće političke elite, pa su, hazardnom politikom, ubrzale raspad u građanskom ratu. Titova<br />
vlast je bila lišena burnih promena u međunarodnom evropskom poretku, pa je integracija bila<br />
211
lakša. Posle sloma lagera 1989. NATO je definisao Jugoslaviju kao zemlju izvan svoje oblasti<br />
delovanja (Vudvord 1997, str. 149). U vakuumu te vrste (Jugoslavija je prepuštena Zapadnoj<br />
Evropi i Nemačkoj, a ne više SAD i SSSR-u kao za vreme Tita), iščezavanjem bipolarne<br />
ravnoteže, jača unutrašnji haos, koji je, međutim, pogrešno svesti isključivo na ove činioce.<br />
Jugoslavija nije izdržala promene okruženja. Tito je, pak, zahvaljujući lagerskoj podeli i<br />
napetosti uspevao da suzbije uticaj okruženja. Suverenitet je doživeo eroziju kada se podudarilo<br />
iščezavanje bipolarne ravnoteže sa snažnim unutrašnjim višepartijskim rasulom. Ove dve<br />
okolnosti tesno su povezane jer je malo verovatno da bi višepartijski režim (kao nužno<br />
prilagođavanje okruženju) mogao biti uveden u periodu blokovske ravnoteže. Godine 1985.<br />
nestali su i poslednji elementi međunarodne stabilnosti i sigurnosti koji su jugoslovenskoj vladi<br />
40 godina služili kao osnova spoljne politike (Vudvord 1997, str. 372). Domaće snage su<br />
unutrašnju ravnotežu pokušale da održe nacionalnim interesima, a spoljni činioci nisu<br />
garantovali nenasilno rešenje. Za vreme Tita bilo je drugačije. Naruku mu je išla blokovska<br />
podela, dok su oba bloka strahovala od haosa u Jugoslaviji koji bi mogao da ugrozi njihove<br />
vlastite interese.<br />
Tito je delovao u uslovima skraćenog 20. veka (1914-1989) i njegove hladnoratovske bipolarne<br />
napetosti (1945-1989) i u ovim okolnostima stvorio relativno čvrstu, snažnu i uglednu državu.<br />
Uspeo je da zatečene uslove neobično aktivnom spoljnom i unutrašnjom politikom, još više<br />
prilagodi komunističkoj viziji federacije ravnopravnih nacija i podigne je na zavidni nivo<br />
prestiža. Međunarodni ugled bio je važan uslov stabilnosti zemlje, jednako kao što je kasnije<br />
borba secesionističkih republika za pridobijanje svetskog javnog mnjenja uticala na raspad<br />
Jugoslavije koliko i same borbe na terenu. Pre i nakon svoga doba Tito bi, verovatno, teže<br />
ostvario svoju integrativnu ulogu, ali to ne umanjuje njegovo umeće jer svako dela u zatečenim<br />
uslovima. Sa nestankom stabilne bipolarne ravnoteže u Jugoslaviji je nacionalni problem<br />
rešavan referendumom, ponovnim nacionalnim izjašnjavanjem. Tito je bio lišen te potrebe jer<br />
su oba lagera pokazivala interesovanje za celovitu Jugoslaviju, pa je načelo da je pravo nacija<br />
na otcepljenje doduše legitimno, tretirano kao potrošeno. Komunistički internacionalizam i<br />
oslobodilački učinak Tita i partije potiskivali su načela istorijske izvornosti i pravo nacije da<br />
upravlja konkretnom teritorijom u etnički izmešanom prostoru, a načelo UN (sve do ujedinjenja<br />
Nemačke 1989) o nepovredivosti međunarodno priznatih granica činilo je secesionizam<br />
nemogućim i apsurdnim. Pod uticajem nemačkog načela o pravu na samootcepljenje (što je<br />
odvelo nemačkom ujedinjavanju i menjanju unutarevropskih granica) prodrli su referendumi i<br />
na Balkan, što je uz zdušno sadejstvo razbuđenog domaćeg šovinizma (koji su ovim postupcima<br />
u stvari legalizovani) odvelo haosu i ratu. Uz podršku okruženja i monopolske partije Tito je<br />
mnoge proceduralne mehanizme (kao referendum o nacionalnom izjašnjavanju), lako<br />
eksplozivne, potisnuo kao formalne. Stvorio je složen i isprepleten sistem samoupravne<br />
ravnoteže nacije i regiona, koji je, međutim, počivao na takvoj ravnoteži da niko nije mogao da<br />
iziđe iz Jugoslavije, a da je ne razori. Svako otcepljenje narušavalo je složenu ravnotežu SFRJ i<br />
koalicije što se pokazalo već jula 1991. kada je odlučeno da se JNA izvuče iz Slovenije. I ovde<br />
bi bilo pogrešno navedeno «preorganizovanje» političkog sistema socijalističkog<br />
samoupravljanja uzimati kao potencijalnu osnovu potonjeg haosa, koji je mogao nastati zbog<br />
minimalnog narušavanja složenog balansa. Pomenuta složena ravnoteža dugo je u<br />
jednopartijskom obliku omogućavala funkcionisanje različitih delova sistema (ekonomskih i<br />
političkih) uz istovremeno obezbeđenje državne celovitosti. Umešnim korišćenjem vlastitog<br />
autoriteta Tito je suzbijao dezintegrativne tendencije i opstao na vlasti punih 35 godina. Između<br />
ostalog, i zbog dužine vladavine njegova uloga neće biti beležena kao efemerna, već kao režim<br />
koji je propao, ali i ostavio značajne tekovine. Lako je pojmljivo da je duži period vladanja<br />
pouzdanija osnova za istorijski učinak od kraćeg (Ivan Grozni je na prestolu proveo 31 godinu,<br />
Luj XIV 55, Fridrih Veliki 46, Franc Josif I 68, a Staljin je vladao punih 30 godina).<br />
Vrlo uopšteno govoreći, Titov režim jednopartijske i lične vlasti podsticao je kosmopolitizaciju<br />
jugoslovenskog prostora, koju je pratila modernizacija i laicizacija. Kult vladara, koji se<br />
razvijao iznad nacionalne osnove, većina nije prihvatala kao vlast hrvatskog predstavnika već<br />
jugoslovenskog «kosmokratora», u doduše nedovoljno usklađenom i prilično protivrečnom<br />
212
federativnom, a ne unitarnom obrascu. U veberovskom smislu, samoupravni socijalizam bio je<br />
relativno dinamična i živa celina čija se suština ne može jednoznačno svesti na čiste pojmove.<br />
Premda su bili nadmoćni racionalni sadržaji i ciljevi (laicizacija, industrijalizacija, visoka<br />
pokretljivost), uz njih su sapostojali snažni tradicionalni (oslobodilačka politička kultura,<br />
neprevladane etničke napetosti i verske netrpeljivosti) i harizmatski (nada u izbaviteljsku ulogu<br />
partije i vođe). Autoritarna organizacija sa moćnim pojedincem na vrhu bila je neophodno<br />
oruđe u odbrani interesa širih klasa i slojeva koji su se mukotrpno oslobađali podređenog<br />
položaja. Verovatno bi posledice Titove integracije i internacionalizacije bile trajnije da su na<br />
vreme stvarana alternativna sredstva iracionalnom kultu vođe i monopolu vodeće partije.<br />
Možda bi se elastičnijom politikom ublažio eksplozivni vakuum dezintegracije nastao<br />
nestankom SKJ i Titove harizme. Svako veličanje nepogrešivog vođe svedoči o<br />
manipulativnom karakteru društvene integracije, a kultizacija je oblik otuđenog shvatanja<br />
politike. Pitanje je, međutim, da li je Titova harizma bila suština režima ili samo pogodno,<br />
sredini prilagođeno sredstvo za ostvarenje trajnijih otvorenih ili latentnih ciljeva (razvijeno<br />
društvo socijalne pravde na internacionalističkim osnovama). Oblik integracije nije uvek<br />
istovetan sa njenim ciljevima što nije veliki istorijski presedan. Socijalistička revolucija u<br />
Jugoslaviji izvedena je odozgo, društvene promene (uspon nižih klasa, otvaranje kanala<br />
vertikalne pokretljivosti i horizontalne kosmopolitizacije) podsticala je i usmeravala<br />
monopolska partija. Monarhijska Jugoslavija je bila zemlja sitnih seoskih gazdinstava i krupnih<br />
socijalnih razlika. Socijalistička Jugoslavija je bila najpre država seljaka-industrijskih radnika, a<br />
zatim radničke klase i preovlađujućeg gradskog stanovništva. Između dva režima upadljiva je<br />
razlika u prosvećenosti, pokretljivosti i otvorenosti prema svetu. Izmenjena društvena struktura<br />
nametala je drugačije oblike integracije: organsku, a ne mehaničku solidarnost, građansko, a ne<br />
etničko poimanje nacije. U monarhijskoj Jugoslaviji bila je niska pokretljivost stanovništva i<br />
organizovanost uprave u kulturnoj i prosvetnoj administraciji. Nije bilo unifikacije prosvete i<br />
kulture (udžbenika) (Dimić 1997, III, str. 427-429), dok je kod komunista bilo manje otpora<br />
unifikaciji prosvete i i standardizaciji zakonodavstva. Između dva svetska rata u Jugoslaviji je<br />
bilo ukupno 39 vlada, bez planske politike, sa tipičnim isključivim strančarstvom. Monarhijska,<br />
troma, korumptivna, nestručna i stranački pristrasna birokratija , po kontinuitetu rada, nije se<br />
mogla meriti sa partijski kontrolisanom najpre centralističkom, a kasnije policentričnom<br />
kadrovskom upravom. Kralj je rušio i one vlade koje su imale parlamentarnu većinu, a Tito je<br />
imenovao nosioce ključnih resora ne obazirući se uvek na predloge republika. Autoritet kralja<br />
bio je nepovrediv, kao i Titov. U monarhiji sve su vlade bile dvorske, a svi predsednici Srbi<br />
(izuzev jedne vlade Korošeca), u socijalizmu vladu su činili provereni kadrovi lojalni Titu i<br />
vrhu monopolske partije, ali je nacionalni ključ bio demokratskiji. Titovo jugoslovenstvo bilo je<br />
realnije od Aleksandrovog, premda su kroz raznolikost integrativnih mehanizama i, uprkos<br />
njima, opstajali dublji nacionalistički tokovi koje nije bilo teško razbuditi. Osim toga, premda<br />
internacionalistička, komunistička ideologija nije uvek podjednako jačala sklad nacionalnih i i<br />
užegrupnih interesa jer nije uvek dovoljno taktički prilagođavana rastu društvene složenosti.<br />
Razvijeni su branili načelo da svako treba da živi od svoga rada, a nerazvijeni su tražili više<br />
solidarnosti. Ogoljeni prosvetiteljski stav o jednakosti svih naroda u SKJ je pretvaran u<br />
euforično beskonfliktno bratstvo, a ideološka neophodnost borbe protiv klasnog neprijatelja u<br />
odveć kruto jedinstvo. Što je bratstvo i jedinstvo emotivnije shvatano to je rasla ideološka<br />
isključivost prema raznomišljenicima, ali su jačala i razočaranja usled neizbežne interesne<br />
diferencijacije. Psihološki su donekle pojmljive nove nacionalističke isključivosti 1990-ih<br />
nastale kao reakcija na minulo prenaglašavano jedinstvo i izraz razočaranja.<br />
Britanski istoričar Tejlor nazvao je Tita poslednjim Habzburgom jer je vladao u državi sa osam<br />
različitih naroda nalik Austro-Ugarskoj. Za razliku od međuratne Jugoslavije, u FNRJ više nije<br />
bilo vodećeg državnog naroda – Srba, a novi vladstodršci bili su ljudi iz različitih narodnosti<br />
koji su prihvatali komunističku ideju (Tejlor 1990, str. 324). Tejlor dodaje da su čehoslovačka i<br />
jugoslovenska ideja, koje su prikazivane kao izraz nacionalnih težnji, bile zapravo nove verzije<br />
«austrijske ideje», tj. sredstvo da se drže na okupu različite narodnosti. Jugoslavija je po<br />
šarolikoj nacionalnoj strukturi, bez sumnje, bila najviše nalik austro-ugarskoj carevini, ali su<br />
213
integrativne ideje (marksizam i katolicizam) bile suštinski različite. Uprkos krupnim društvenoekonomskim<br />
i idejnim razlikama, postoje određene zakonitosti u funkcionisanju<br />
višenacionalnih država i sličnosti u tehnikama integracije i kultizacije vladara. Nadnacionalni<br />
kult Josipa Broza počivao je ne samo na novoj idejnoj, marksističkoj osnovi već se i u<br />
taktičkom pogledu razlikovao od Karađorđevog jugoslovenstva, zbog drugačije polarizacije<br />
nacionalnih snaga. U jugoslovenskoj monarhiji bila su priznata samo tri naroda, pa se<br />
Karađorđević trudio da hrvatski secesionizam suzbije srpsko-slovenačkim savezom.<br />
Socijalistička Jugoslavija počivala je na 6 republika i dve snažne narodnosti. Uprkos<br />
jednopartijskom režimu stvoren je prostor za složeniju političku kombinatoriku, ali i za veći<br />
haos nakon iščezavanja harizmatskog vođe i jedistvene partije. Uvođenjem autonomnih<br />
pokrajina nastojao se institucionalno suzbiti nacionalizam najbrojnije nacije, ali je ovom<br />
politikom izgleda potcenjen haotični potencijal stvaranjem novih nacija i uzdizanjem<br />
nacionalnih manjina u narodnosti. U pogledu regulisanja odnosa među nacijama novo stanje je,<br />
po svemu sudeći, bilo posledica prioriteta spoljne nad manje ili više improvizovanom<br />
unutrašnjom politikom. Vreme je pokazalo da je precenjena trajnost integrativnog uticaja<br />
internacionalističkog marksizma u političkom vrhu, ali i kod širih društvenih slojeva. Ovde nije<br />
potrebno ulaziti šire u složeni i protivrečni odnos partije prema nacionalnom pitanju već samo<br />
uočiti da je pomenutim usložnjavanjem međunacionalne situacije autoritet vođe stekao širu<br />
osnovu.<br />
Titova politika nije bila u toj meri samostalna niti je stvarala sama sebi uslove, razarajući<br />
ograničavajuće delovanje «struktura u senci», kako bi se npr. moglo zaključiti samo ocenom<br />
trajnosti njegove harizme. Lepeza političkih alternativa nije bila široka, a Titova harizma nije<br />
mogla razarati glavne zatečene uslove koji su je stvorili. Zatečene uslove su 1945. činili slom<br />
fašizma, napredovanje Crvene armije na Balkanu i podela interesnih sfera između velikih sila.<br />
Doduše, i KPJ je donekle stvarala nove uslove relativno samostalnom izgradnjom snažne armije<br />
1945. Istorijski izbor, osim pomenutih okolnosti, bio je sužen i neobično čvrsto izgrađenim<br />
marksističkim idejnim opredeljenjem i uverenjem da se višenacionalna država može integrisati<br />
samo jedinstvenom ideologijom. Mogućnosti važnih modifikacija već izabranih alternativa<br />
nenadano su se otvorile nekoliko godina kasnije, kada se, Staljinovom nepromišljenošću,<br />
nekoliko nesporazuma pretvara u ozbiljan sukob. Da bi se očuvala vlast, 1948. je postojala<br />
samo jedna alternativa – otpor Staljinu. Nije to bio slobodan izbor između vazalnog položaja<br />
(npr. kao T. Živkova ili V. Ulbrihta) i rizičnog samostalnog puta, već je ova druga alternativa<br />
bila jedino moguća (ukoliko se želela sačuvati vlast vođe i vrha partije). U kasnijem razvoju<br />
lepeza izbora puta bivala je sve uža zbog nepokolebljivog idejnog opredeljenja, učvršćene<br />
kadrovske organizacije partije i uhodanog opravdanja vlasti. Nakon relativno učvršćenog<br />
položaja države otvorile su se, doduše, mogućnosti modifikacije izabrane alternative, ali ne i<br />
izbor druge. Međutim, sada se alternative izbora nisu mogle sresti među savremenicima kao<br />
1948 (vraćanje u vazalni položaj prema Sovjetskom Savezu). Da bi opstao, režim je morao<br />
istrajati na novom samoupravnom kursu ili se dalje liberalizovati. Tito je bio oprezan u daljoj<br />
liberalizaciji režima iz više razloga. Verovatno je prevagnulo uviđanje da bi dalja višepartijska<br />
liberalizacija 1952. ili tolerisanje partijskih frakcija(ili čak, kako je Tito govorio u proleće 1952,<br />
odumiranje partije) ugrozili monopolski položaj SKJ, državno jedinstvo i njega lično. Osim<br />
toga, po svedočenju njegovih saradnika, Tito je uvek vodio računa o odnosima sa Sovjetskim<br />
Savezom, računajući na njega kao na međunarodni oslonac i u periodu najžešćeg<br />
antistaljinizma. Da se odvojio od marksizma i socijalizma (ako je to uopšte bilo moguće s<br />
obzirom na svest vrha partije i marksizam kao monopolsku osnovu ideje jugoslovenstva),<br />
pitanje je da li bi u spoljnoj politici mogao naizmenično i istovremeno koristiti podršku Istoka i<br />
Zapada i kakav bi bio odnos velikih sila prema državnom jedinstvu Jugoslavije. Izgleda da je na<br />
vreme uočeno da najširi manevarski prostor u spoljnoj politici pruža upravo pozicija<br />
«disidentskog marksiste» u koga su nade polagala oba bloka.<br />
Možda je najodmerenija ocena da su zbog pomenutih okolnosti alternative Titovog izbora bile<br />
sužene, ali ne i isključene. O šansama izabrane alternative svedoči i aktuelnost lične vlasti u<br />
Evropi sredinom 20. veka. Ova nije bila ograničena samo na socijalizam. Titovi autoritarni<br />
214
savremenici nisu bili samo Staljin, Hruščov, Brežnjev, Živkov, Čaušesku i Husak, već i Franko,<br />
Salazar i neprikosnoveni De Gol. Dakle, u svojoj epohi Titova lična vlast nije bila toliko<br />
upadljiva kao danas. U širim razmerama bila je, štaviše, i bleda, ako se ima na umu široka<br />
lepeza vanevropskih nesocijalističkih autoritarnih režima, od vojnih do marionetskih. Istoričniji<br />
analitičari bi mogli zapaziti da je u ovom dobu ratna ekspanzija američkog imperijalizma<br />
neutralisala prigovore o totalitarnoj prirodi socijalizma, a pogotovo Titovog režima koji je<br />
branio politiku miroljubive koegzistencije. Nesrazmerno veliki međunarodni ugled Titove<br />
spoljne politike (u odnosu na snagu države) je u kasnom periodu Titove vlasti bio kočnica<br />
traganju za liberalnim oblikom državne integracije koji se ne bi u toj meri oslanjao na harizmu<br />
partije i kult vođe. Titova vlast je u različitim fazama bila manje ili više opterećena neskladom<br />
između progresivnih i konzervativnih nastojanja. U poslednjoj fazi je ovaj nesklad bio<br />
najvidljiviji. Ako je na spoljnopolitičkom planu, svakako, podsticao deprovincijalizaciju i<br />
otvaranje države ka svetu, odveć sigurni međunarodni prestiž je ostarelom vođi davao odrešene<br />
ruke u unutrašnjoj politici i otklanjao oprez od naglašene lične vlasti i njenih monopolskih<br />
institucionalnih oslonaca.<br />
Iz rečenog se vidi da istorična ocena Titove uloge pretpostavlja diferenciranje njenih<br />
progresivnih i konzervativnih komponenti. Istorija će verovatno duže beležiti Titovu harizmu<br />
kao integrativno sredstvo složene države, nego kao izraz ličnih ambicija vladara. Pri tome se ne<br />
osporava da je rast harizme imao i povratno dejstvo i podsticao neumerne političke ambicije.<br />
Dublje prosvetiteljske i državnointegrativne ciljeve partijske uprave istorija će duže beležiti od<br />
užegrupnih karijerističkih interesa koje je štitio kult vođe. Lično samoljublje i instrumentalna<br />
upotreba kulta vladara su istorijski efemernija i manje značajna strana u poređenju sa<br />
objektivnom ulogom harizme. Titova harizma bila je važna osnova državne centralizacije, a u<br />
prvoj fazi i ubrzane tehnološke i ekonomske modernizacije zemlje. Nadnacionalno izdizanje<br />
harizme vođe podsticalo je kosmopolitizaciju, deprovincijalizaciju i pacifikaciju haotičnog<br />
balkanskog prostora. To je čvorna istorijska funkcija Titove vlasti, ali se ne može odvojiti od<br />
svoje idejne osnove. Marksizam, kao jedna verzija nadnacionalne kosmopolitske ideologije, u<br />
zbližavanju tradicionalno srodnih, ali sukobljenih naroda sigurno je imao značajnu ulogu.<br />
Jugoslovenstvo kao sredstvo samoodbrane skupine malih naroda od kulturno-jezičke<br />
diskriminacije, izolacije i provincijalizacije u marksizmu je našlo snažno modernizacijsko<br />
sredstvo. Internacionalistička ideologija i kult nadnacionalnog klasnog vođe bile su neodvojive<br />
sastavnice neravnomernog i protivrečnog procesa balkanske kosmopolitizacije.<br />
Domašaj i karakter Titove kosmopolitizacije može biti jasniji ako se pomenu neki istorijski<br />
primeri. Najpre balkansku kosmopolitizaciju treba razlikovati od ekumensko-civilizacijske<br />
verzije kosmopolitizma nošene osvajanjem Aleksandra Velikog, ili ekspanzijom hrišćanstva u<br />
antici. Ona po opsegu zaostaje i za procesom slične vrste kao što je bilo Napoleonovo ratno<br />
širenje prosvetiteljstva početkom 19. veka. Balkanska kosmopolitizacija bila je ograničena<br />
samo na prostor jedne države, a ne i šireg regiona kao npr. danas u Zapadnoj Evropi. Od<br />
pomenutih istorijskih primera Titova politika se razlikovala i po tome što je njena pretpostavka<br />
bilo unutrašnje jedinstvo, snaženo naizmeničnim kombinovanjem različitih spoljnih<br />
neprijatelja: fašizam, hegemoni staljinizam, zapadni kapitalizam itd. U zavisnosti od spoljne ili<br />
unutrašnje situacije istican je prioritet jedne vrste neprijatelja koji je imao važnu ulogu ne samo<br />
u zbijanju partijskih redova nego i šireg vanpartijskog bloka nadnacionalnog bratstva i<br />
jedinstva. Titova harizma bila je važna karika i ključni simbol kosmopolitizacije. Ipak, izgleda<br />
da je, zbog izrazite monopolske nadmoći harizma ličnosti vremenom kočila razvijanje ostalih<br />
alternativnih sredstava kosmopolitizacije. Odveć snažna integrativna uloga kulta je, nakon smrti<br />
vođe i nestanka SKJ, stvorila prazninu u koheziji države, pa je erozija znatno brže krenula nego<br />
da je kult bio slabiji. Već je pomenuta jedna negativna posledica Titove politike, kada je svojim<br />
čistkama nenamerno stvarao kadrovsku osnovu potonjih šovinističkih partija. Premda su se ovi<br />
kadrovi regrutovali i iz konvertita, ipak je na nesmotren način Tito npr. napravio od hrvatskih<br />
nacionalista 1971. godine žrtve, tj. potencijalne sutrašnje dželate. Osvedočeno stradanje je na<br />
Balkanu uvek bila najbolja kvalifikacija za politiku, a ne promišljenost i odmerenost. Stvarati<br />
215
žrtve kod nacionalne inteligencije još je rizičnije. Od kadrova Hrvatskog proljeća nastao je<br />
HDZ. Tito jeste odgovoran za posledice procesa u kom su se žrtve pretvarale u dželate. Na<br />
Balkanu je vrlo rizično stvarati žrtve, jer ove lako vaskrsavaju, a još lakše se svete. Štaviše,<br />
njihova osveta je samorazumljiva.U tom pogledu HDZ jeste više rezultat aktivnosti Titovih<br />
žrtava, nego što je to bilo u Srbiji, gde se kao glavna žrtva izdvojio D.Ćosić, a u Bosni<br />
A.Izetbegović. U Srbiji je proces revalorizacije žrtvi bio bezličniji. Veća je bila eksplozivnost<br />
hrvatskog nacionalizma i secesionizma, između ostalog i otuda što su se ovde nacionalistički<br />
kadrovi 1990. regrutovali iz redova Titovih žrtava. Ključni paradoks politike bio je u tome što<br />
je Tito konzervativne nacionaliste snabdeo oreolom žrtve i time legitimisao i normalizovao<br />
njihovu potonju osvetu. Manje je zanimljiv paradoks tzv. “osveta bivših lakeja”, odnosno<br />
preobražaj komunista u antikomuniste po obrascu prenaglašenog pokajanja. Već danas je<br />
vidljivo da globalizaciju mogu ugroziti njene žrtve (od deklasiranih grupa do Haških<br />
osudjenika), ali je nemoguće predvideti situaciju u kojoj bi ovaj činilac mogao biti uspešan<br />
detonator preokreta. Gubitnici u procesu modernizacije ne mogu se okrenuti Titu, ali se “oralna<br />
istorija” živih sećanja na socijalizam opire modelskom demoniziranju socijalizma kao<br />
totalitarizma.<br />
Vođa partije bio je simbol radikalne izmene društvene strukture, tj. ubrzavanja horizontalne i<br />
vertikalne pokretljivosti, što je važna strana modernizacije. Već je pomenuta nesumnjivo<br />
progresivna aktivna mobilizatorska uloga Titove harizme u otporu fašizmu i staljinizmu.<br />
Ubrzani posleratni razvoj olakšavan je ugledom države i Tita u svetu. Nije nevažno<br />
svedočanstvo ugleda bila Titova sahrana, možda najveći skup šefova država u istoriji<br />
čovečanstva. Konzervativna strana Titove harizme manje je istorijski specifična od pomenutih<br />
mobilizatorskih učinaka. Nekritičko preuznošenje i divljenje bezkonkurentskom vođi<br />
monopolske partije podsticalo je iracionalni idolatrijski odnos prema bezgrešnom pojedincu i<br />
širenje iluzije o njegovoj spasiteljskoj ulozi. Tito je «izdanak vekova», «naša svekolika ljubav»,<br />
on nas «uči kako da prepoznamo budućnost», «njegovo ime isceljuje», «Tito je večan», «njegov<br />
dužnik je istorija» - stajalo je u euforičnim hvalospevima i porukama. Kao da je racionalistička<br />
marksistička ideologija bila jedina brana njegovom iracionalnom obogotvorenju. Vera u<br />
nepogrešivost vođe hranila je iluziju o nepogrešivosti partije i sprečavala problematizovanje<br />
tekuće politike, što je kočilo njeno kritičko usavršavanje. Izrazit kult nepogrešivog vođe<br />
olakšavao je održavanje i obnavljanje tradicionalno podložničkog i servilnog mentaliteta<br />
rukovodećih kadrova. Lojalnost vođi i partiji zamagljivala je sistem privilegija, tzv.<br />
kadrokratizam. Institucionalizovana nadmoć članova partije sprečavala je pristup upravnim<br />
funkcijama stručnjacima vanpartijcima. Negirana je jednakost svih pred zakonom, a forsirana je<br />
prosečnost lojalnih. U nauci i misli o društvu apologetsko ideološko znanje sprečavalo je<br />
kritički duh, što je uopšte u kulturi podsticalo stvaranje neproduktivnog apologetskog odnosa<br />
prema autoritetu. Za konstruktivno i napredno držano je samo ideološki ispravno mišljenje,<br />
naročito u konzervativnoj Titovoj fazi 1970-ih. Dogmatizovani kult postao je sastavni deo<br />
obaveznog rituala i političke socijalizacije, što je jačalo nekritičko mišljenje i sklonost ka<br />
autoritetu uopšte. Kult Tita bio je najobavezniji u vojsci i partiji, a zatim u dnevnoj propagandi,<br />
proizvodnji i umetnosti. Što je za funkcionisanje pojedinih ustanova bilo neophodnije idejno<br />
jedinstvo, to je kult izrazitije dogmatizovan i nametan.<br />
Tito je, kao mudar, pronicljiv i elastičan političar, vešto koristeći vlastiti autoritet u spoljnoj i<br />
unutrašnjoj politici, uspeo je da kao vladar najduže održi u zajedničkoj državi jugoslovenske<br />
narode i jugoslovenstvu obezbedi najtrajniju državnu formu. U istoriji levice ostaće zapamćen<br />
kao vladar koji je, u granicama svoga vremena, pokušavao da demokratizuje socijalizam.<br />
Pokušaj je bio daleko više nadahnut neposredno demokratskom plebejskom tradicijom<br />
socijalizma nego traganjem za institucionalno pravnim regulisanjem podele vlasti. U Titovom<br />
dobu liberalnoburžoaska demokratija nije bila obavezan obrazac koji je zemlji nametalo<br />
216
okruženje, niti dominantni oblik epohalne svesti, jer je levica pored lagerskog obrasca nudila i<br />
samoupravni model demokratije (od Jugoslavije do evrokomunsita). Okolnost da danas<br />
multinacionalni kapital, kao u 19. veku, ponovo nameće liberalni obrazac, čak u eshatološkom<br />
vidu, ne znači da je ova vizija demokratije bez alternative u budućnosti, niti da je minula<br />
socijalistička samoupravna alternativa bila puka zabluda. Od razvoja globalnih društvenih<br />
protivrečnosti u svetu zavisiće stvaranje i širenje oblika političkog organizovanja. U svom<br />
vremenu Tito je, na relativno beskonfliktan način i uz prilično široku masovnu podršku,<br />
ustoličio osobeni samoupravni režim i ostao njegov zatočnik, ubeđen da je njegova doživotna<br />
vladavina, uz snažnu partiju nezamenljivi stožer integracije. Uprkos građanskom ratu i raspadu<br />
Jugoslavije, izgleda da će, kao i u nizu sličnih istorijskih primera, ne uvek odmereno lično<br />
vladanje ostati u senci prikazanog modernizacijskog učinka.<br />
217
LITERATURA I IZVORI :<br />
1. Antonić, Zdravko (1991): Rodoljub Čolaković u svetlu svog dnevnika,<br />
Beograd, IP “Knjiga”<br />
2. Antonov-Ovsejenko, Anton (1986): Staljin – portret tiranina, Zagreb,<br />
Naprijed (1. Edit. 1981), prevod s engleskog.<br />
3. Auty, Phyllis (1969): Yugoslavia’s International Relations (1945-1965), u Vucinich, W.<br />
(ed.), Contemporary Yugoslavia, Berkeley, Univer. of California Press<br />
4. Auty, P. (1980): Tito´s Biography, Harmondsworth, Penguin (1. Edit. 1970).<br />
5. Bakić, Jovo (2002) Ideologije jugoslovenstva između dva svetska rata - <strong>sociološkoistorijska</strong><br />
<strong>studija</strong>, Magistarski rad, Odeljenje za sociologiju Filozofski fakultet, Beograd<br />
(daktilografisano)<br />
6. Banac, Ivo (1988): Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Zagreb, Globus (prevod s engleskog,<br />
1. Edit. 1984)<br />
7. Banac, I. (1990): Sa Staljinom protiv Tita – Informbirovski rascjepi u<br />
jugoslovenskom komunističkom pokretu (prevod s engleskog),<br />
Zagreb, Globus (1. Edit 1988).<br />
8. Barbu, D., (2000), “Der postkommunistische Antikommunismus” (prevod sa rumunskog),<br />
Halbjahresschrift für südosteuropäische Geschichte, Literatur und Politik, H. 1.<br />
9. Bekić, Darko (1988): Jugoslavija u hladnom ratu, Zagreb, Globus.<br />
10. Bilandžić, Dušan (1979): Historija SFRJ, Zagreb, Školska knjiga.<br />
11. Bilo je časno živjeti s Titom, (1980): Zagreb, Mladost<br />
12. Bjelajac, Mile (1994): Vojska kao faktor modernizacije, u zborn. Srbija u<br />
modernizacijskim procesima XX veka, Beograd, Institut za novu istoriju Srbije.<br />
13. Boffa, Giuseppe (1985): Povijest Sovjetskog Saveza I, II, Opatija O.<br />
Keršovani (prevod sa italijanskog), 1. Edit. 1976.<br />
14. Bogetić, Dragan (1993): Laviranja jugoslovenske spoljne politike –<br />
Vojna saradnja Jugoslavije sa SAD posle sukoba sa IB, Istorija 20. veka, god. XI, br. 1-2.<br />
15. Bogetić, D. (1994): Odnosi Jugoslavije sa Zapadom i Tršćansko pitanje1948-1954,<br />
Istorija 20. veka, g. XII, br. 1-2<br />
16. Borozan, Đorđe (1997): Posrednik mira između «gvozdenih zavesa»<br />
(Razgovori Tito-Hruščov u Kremlju 1956), Vojno-istorijski glasnik g. XI, VI, br. 1.<br />
17. Božić, I. I dr. (1972), Istorija Jugoslavije, Beograd, Prosveta<br />
18. Breuer, Stefan (1993): Das Charisma der Vernunft, u Gebhardt, W.u.a. (hrsg.) Charisma<br />
– Theorie, Religion, Politik, Berlin, W. De Gryter<br />
19. Brodel, Fernan (1992): Spisi o istoriji (prevod s francuskog), Beograd, SKZ (1.Edit.<br />
1969).<br />
20. Campbell, John C. (1967): Tito' s separate Road – America and<br />
Yugoslavia in World Politics, New York, Harper Row.<br />
21. Clissold, Stephen ed. (1975): Yugoslavia and the Soviet Union 1939-<br />
1973-A documentary survey, London, Oxford Univ. Press.<br />
22. Čerčil, Vinston (bez god. izdanja): Drugi svetski rat (prevod sa<br />
engleskog), Beograd; Prosveta (1. Edit. 1951), tom V, VI<br />
23. Čkrebić, Dušan (1995): Zapis na pesku – sećanja, Beograd, Prosveta.<br />
24. Čomski, Noam (1994): Šta to u stvari hoće Amerika? Beograd, IPS<br />
(prevod sa engleskog 1. Edit. 1992.)<br />
25. Ćosić, Dobrica (1992): Promene, Beograd<br />
26. Dahrendorf, Ralph (1968): Gesellschaft und Demokratie in Deutschland,<br />
München, Piper.<br />
27. Damjanović, Pero (1972): Tito – pred temama istorije, Beograd, ISI<br />
28. Dedijer, Vladimir (1953): Josip Broz Tito – prilozi za biografiju,<br />
Beograd, Kultura.<br />
218
29. Dedijer, V. (1984): Novi prilozi za biografiju J. B. Tita, Treći tom,<br />
Beograd, Kultura.<br />
30. Dedijer, V. (1991): Veliki buntovnik Milovan Đilas – prilozi za<br />
biografiju, Beograd, Prosveta.<br />
31. Deutscher, Isaac (1977): Staljin – politička biografija (prevod s<br />
engleskog) Zagreb, Globus, (1. Edit. 1949).<br />
32. Deutscher, I. (1979): Rusija, Kina i Zapad – suvremena kronika<br />
događaja 1953-1966, Zagreb, CDD.<br />
33. Dimić, Ljubodrag (1997): Kulturna politika Kraljevine Jugoslavije, I, II,<br />
III, Beograd, Stubovi kulture.<br />
34. Dragojević, Milorad (1996): Razvoj naoružanja u SFRJ u makazama<br />
ideologije i politike, Politika 25.11.1996.<br />
35. Dragosavac, Dušan (1985): Zbivanja i svjedočenja, Zagreb, Globus<br />
36. Đilas, Milovan (1952): Domovina, u J. B. Tito 1892-1952, Borba,<br />
Beograd<br />
37. Đilas, M. (1990): Revolucionarni rat, Beograd, Knjiž. Novine<br />
38. Đilas, M. (1991): Vlast i pobuna, Beograd, Književne novine<br />
39. Đilas, M. (1994): Pad nove klase – Povest o samorazaranju komunizma,<br />
Beograd, Službeni list SRJ.<br />
40. Đukić, Slavoljub (1990): Slom srpskih liberala – tehnologija političkih<br />
obračuna J. Broza, Beograd, F. Višnjić.<br />
41. Đukić, S. (1992): Kako se dogodio vođa – borbe za vlast u Srbiji posle<br />
Josipa Broza, Beograd, F. Višnjić.<br />
42. Đukić, S. (1989): Čovek u svom vremenu – razgovori sa D. Ćosićem,<br />
Beograd, Beograd, F. Višnjić.<br />
43. Đorgović, Momčilo (1989): Đilas – vernik, jeretik, Beograd, Akvarijus.<br />
44. Ekmečić, Milorad (1988): Spoljno politički okviri jugoslovenske istorije<br />
novog veka, JIČ, g XXIII, br. 1-2.<br />
45. Ennkner, Benno (1996): Führerdiktatur – Sozialdynamik und Ideologie, u Vetter, M.<br />
(hrsg.), Terroristische Diktaturen im 20.Jahrbundert, Opladen, Westdeutscher Verlag.<br />
46. Fire, Fransoa (1994): Radionica istorije (prevod sa francuskog) Novi<br />
Sad, Z. Stojanović (1. Edit. 1982).<br />
47. Glaessner, Gert-Joachim (1994): Demokratie nach dem Ende des<br />
Kommunismus, Opladen, Westdeutscher Verl.<br />
48. Gligorijević, Branislav (1986): Jugoslovenstvo između dva svetska rata,<br />
JIČ. g. XXI, br. 1-4.<br />
49. Gligorijević, Branislav (1992): Kominterna, jugoslovensko i srpsko<br />
pitanje, Beograd, ISI.<br />
50. Gligorijević, B. (1996): Kralj Aleksandar Karađorđević (1), Beograd,<br />
BIGZ.<br />
51.Gojković, D.,(1998), Za početak, skica, Reč 1998/2.<br />
52.Golubović, Z, Spasić,I, Pavićević,Đ.(2003), Politika i svakodnevni život – Srbija 1999-<br />
2002, Beograd, IFDT.<br />
53. Golubović, Z. (2003), Promene u Srbiji 2000.godine: uzroci očekivanja, postignuća, u<br />
Golubović Z, Spasić,I.,Pavićević,Đ., Politika i svakodnevni život.<br />
54. Gotovac, Vlado (1990): Moj slučaj, u Baletić, M. (red.), Ljudi iz 1971. – Prekinuta<br />
šutnja, Zagreb, Vjesnik.<br />
55. Groh, Dieter (1973): Kritische Geschichtwissenschaft in emanzipatorischer<br />
Absicht, Stuttgart, Kohlammer.<br />
219
56. Grosse-Jütte (1983): Die aussenpolitischen Beziehungen zwischen<br />
Jugoslawien und den USA 1968-1978, u K. Grothusen u.a.hrsg.<br />
Jugoslawien am Ende der ära Tito, Band I, Aussenpolitik,<br />
München, R. Oldenbourg.<br />
57. Haberl, Othmar (1983): Jugoslawien und die Sowjetunion seit der<br />
tschechoslowakischen Krise, u K. Grothusen u.a. hrsg. Jugoslawien am Ende der ära Tito.<br />
58. Halperin, Ernst (1957): Der siegreiche Ketzer – Titos Kampf gegen<br />
Stalin, Köln, Verl. für Politik und Wirtschaft.<br />
59. Heller, Agnes (1996): The delicate Balance of Modern Civilization,<br />
Internationale Politik und Wirtschaft.<br />
60. Hockerts, H. G.,(2001), Zugänge zur Zeitgeschichte: Primarerfahrung, Erinnerungskultur,<br />
Geschichtswissenschaft, Das Parlament 2001/28.<br />
61. Hobsbawn, Eric J. (1993): Nacije i nacionalizam (prevod s engleskog),<br />
Zagreb, Novi Liber (1. Edit. 1990)<br />
62. Ilić,V.,(2000), Stav prema Zapadu – mladja srednja generacija kao mogući akter<br />
promene, u Potencijal za promene, Helsinške sveske No. 2, Beograd.<br />
63.Ilić,V. (2002), Prevladavanje prošlosti u Vojvodini, Gradska bibl.<br />
”Ž.Zrenjanin”,Zrenjanin.<br />
64. Imširović, Jelka (1991): Od staljinizma do samoupravnog nacionalizma<br />
- Prilog kritici socijalizma u kongresnim dokumentima KPJ/SKJ od V do XI kongresa, Centar<br />
za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd<br />
65. Jakšić, Božidar (1986): Svest socijalnog protesta, Beograd, IIC SSO.<br />
66. Jandrić, Ljubo (1977): S Ivom Andrićem, Beograd, SKZ.<br />
67. Janssen, Karl-Heinz (1979): Maovo doba (prevod s nemačkog),<br />
Zagreb, Školska knjiga (1. Aufl. 1976).<br />
68. Johnson, Ross A (1972): The Transformation of Communist Ideology:<br />
The Yugoslav case 1945-53, Cambridge, MIT Press.<br />
69. Jovanović, Nadežda (1996): Slobodan Jovanović i Dragoljub Jovanović<br />
- prilog proučavanju njihovih uzajamnih odnosa, Tokovi istorije 1-2.<br />
70. Jovanović, Slobodan (1923): Druga vlada Miloša i Mihaila 1858-1881,<br />
Beograd, Geca Kon.<br />
71. Jovanović, S. (1925): Ustavobranitelji – i njihova vlada 1838-1858,<br />
Beograd, Napredak.<br />
72. Kaucki, Karl/Trocki, Lav (1985): Terorizam i komunizam (prevod s<br />
nemačkog i ruskog), Beograd, F. Višnjić (1. Aufl. 1919 i 1920)<br />
73. Kocka Jürgen (1977): Struktur und Persönichkeit als methodologische<br />
Problem der Geschichtswissenschaft, u M. Bosch hrsg. Persönlichkeit<br />
und Struktur in der Geschichte, Düsseldorf, Schwann.<br />
74. Koka, Kirgen (1994): O istorijskoj nauci – ogledi (prevod s nemačkog)<br />
Beograd, SKZ.<br />
75. Kriste, Pero (1990): Titov nezaobilazni poticaj, u M. Baletić, red. Ljudi<br />
iz 1971. – prekinuta šutnja, Zagreb, Vjesnik.<br />
76. Krleža, Miroslav (1952): Titov povratak godine 1937, u K. B. Tito,<br />
Beograd, Borba.<br />
77. Krleža, M. (1958): Eseji, Beograd, Prosveta.<br />
78. Krleža o Titu (1980): Sarajevo, Oslobođenje.<br />
79. <strong>Kuljić</strong>, <strong>Todor</strong> (1989): Birokratija i kadrovska uprava, Beograd, Naučna<br />
220
knjiga.<br />
80. <strong>Kuljić</strong>, T. (1994): Oblici lične vlasti – Sociološkoistorijska <strong>studija</strong> o<br />
ideologiji i organizaciji uticajnih evropskih oblika lične vlasti od antike do savremenog doba,<br />
Beograd, IPS.<br />
81.<strong>Kuljić</strong>, T., (2003 a), Obrada socijalizma u renacionalizovanoj i antitotalitarnoj srpskoj<br />
istoriografiji, u Zbornik Janka Pleterskega, ZRC SAZU, Ljubljana 2003.<br />
82.<strong>Kuljić</strong>, T. (2003 b), Anti-antifašizam u svetu i Srbiji, Gordogan (Zagreb), Jesen 2003 (<br />
god. 20) br.1.<br />
83. Kuvačić, Ivan (1972): Ideologija srednje klase Praxis, g. IX, br. 3-4.<br />
84. Kurjak, Jelica/Prvulović, Ljubivoje (1997): Strateške pozicije Rusije,<br />
Balkan i jugoslovenska kriza, Međunarodni problemi Vol. XLIX, No.1.<br />
85. Lee, Eun-Jeung (1995): östliche Modernisierung und westliche Theorie,<br />
Internationale Politik und Gesellshaft, No 3.<br />
86. Leissner, Walter (1983): Der Führer – persönliche Gewalt: Staatsrettung<br />
oder Staatsdämmerung? Berlin, D. Humbolt.<br />
87. Löhmann, Reinhard (1990): Der Stalinmythos – Studien zur Sozialgeschichte des<br />
Personenkultes in der Sowjetunion (1929-1935), Münster, Lit. Verl.<br />
88. Ljušić, Radoš (1986): Kneževina Srbija 1830-1839, Beograd, SANU.<br />
89. Ljušić, R. (1994): Srbija 19. veka, Beograd, Vojna knjiga.<br />
90. Mala enciklopedija Prosveta (1978), 2 Beograd, Prosveta.<br />
91. Mandić, Blažo (1981): Tito izbliza, Beograd, V. Karadžić.<br />
92. Mansilla, H. C. F. (1995): Kultur des Autoritarismus in der Pheripherie, Internationale<br />
Politik und Gesellschaft, No. 1.<br />
93. Marković, Mihailo (1971): Struktura moći u jugoslovenskom društvu i<br />
dilema revolucionarne inteligencije, Praxis, g. VIII, 6.<br />
94. Marković, Dragoslav Draža (1987): Život i politika 1967-1978, 1, 2,<br />
Beograd, Rad.<br />
95. Marković, Predrag J. (1996): Beograd između Istoka i Zapada 1948-65.<br />
Beograd, Službeni list SRJ.<br />
96. Marković, Svetozar (1965): Srbija na Istoku, u Sabrani spisi III,<br />
Beograd, Kultura (1. izd. 1872).<br />
97. Mates, Leo (1976): Međunarodni odnosi socijalističke Jugoslavije,<br />
Beograd, Nolit.<br />
98. Matvejević Predrag (1984): Jugoslovenstvo danas, Pitanja kulture,<br />
Beograd, BIGZ.<br />
99. Medvedev, Žores (1988): Gorbačov (prevod s engleskog), Zagreb,<br />
Globus, (1. Edit. 1988).<br />
100. Meyer, Gerd (1977): Bürokratischer Sozialismus, Eine Analyse des<br />
sowjetischen Herrschaftssystems, Stuttgart, Fromann-Holzboog.<br />
101. Mićunović, Veljko (1977): Moskovske godine 1956-58, Zagreb, Liber.<br />
102. Mićunović, V. (1984): Moskovske godine 1969-71, Beograd, Jugosl.<br />
Revija<br />
103. Mikeln, Miloš (1986): Staljin - životni put samodršca (prevod sa slovenačkog),<br />
Beograd, Prosveta (1. izd. 1985).<br />
104. Milić, Vojin (1996): Društvena struktura i pokretljivost Jugoslavije –<br />
od polovine 50-ih do sredine 60-ih godina, Novi Sad, Filozofski fak.<br />
105. Milosavlevski, Slavko (1990): Kontradikcije Josipa Broza, Beograd,<br />
KIZ «Dositej».<br />
106. Minić, Miloš (1993): Oslobodilački ili građanski rat u Jugoslaviji<br />
1941-45, Novi Sad, «Mir».<br />
221
107. Mitrović, Momčilo (1995): Dva pisma kažnjenih «društveno-korisnim»<br />
radom 1949. g. Godišnjak za društvenu istoriju, god. II, sv. 2.<br />
108. Močnik,R., (2003), Institucionalna hipokrizija, Zarez (Zagreb) 11.09.2003<br />
109. Mojić, Dušan (1995): Evolucija kulta Josipa Broza Tita 1945-1990 –<br />
analiza štampe – Srpska politička misao, Vol. II, No. 1.<br />
110. Mutavdžić, Zorica (1977): Tito i umetnici, Beograd, V. Karadžić,<br />
(1. izd. 1959).<br />
111. Nacionalizam i osnovna ljudska prava (1972): Filozofija, god. XVI,<br />
br. 1.<br />
112.Naroda kloni (2003), Delo (Ljubljana) 19.12.2003.<br />
113. Nenadović, Aleksandar (1989): Razgovori s Kočom, Zagreb, Globus.<br />
114. Nikolić, M. (red.) (1995): Šta je stvarno rekao Dobrica Ćosić,<br />
Beograd, Draganić.<br />
115. Nikolić,K.,Žutić,N., Pavlović,M., Špadijer,Ž.,(2002), Istorija za III razred<br />
prirodno/matematičkog smera i IV razred gimnazije opšteg i društveno/jezičkog smera, Zavod<br />
za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd.<br />
116. Nora, P., (1989), Between Memory and History –Les Lieux de Memoire (prevod s<br />
francuskog), Representations, Spring (26).<br />
117. Obradović, Marija (1995): «Narodna demokratija» u Jugoslaviji<br />
1945-1952, Beograd, INIS.<br />
118. Obradović, M. (1994): Komunistička modernizacija u Jugoslaviji,<br />
Tokovi istorije 1-2.<br />
119. Panović, Zoran (1997): Samoupravljanje Josipa Broza Tita – Način opravdavanja vlasti<br />
i viđenje vlastite uloge u političkom životu Jugoslavije i međunarodnim odnosima –<br />
diplomski rad. Odeljenje Za sociologiju, Filozofski fak. U Beogradu (daktilografisano).<br />
120. Pečujlić, Miroslav (1994): Sociološka teorija i politička kultura, u<br />
Pečujlić, M. Milić, V. Demokratija i autoritarizam, Beograd, IPS.<br />
121. Perović, Latinka (1991): Zatvaranje kruga – Ishod političkog rascepa<br />
u SKJ 1971/72, Sarajevo, Svjetlost.<br />
122. Perović, I. (1994): «Rusija i Evropa» N. J. Danilevskog i njeni odjeci<br />
u Srbiji, Republika, g. VI, januar.<br />
123. Petković, Ranko (1989): Međunarodni položaj Jugoslavije.<br />
Marksistička misao br. 1.<br />
124. Petković, R. (1995): Subjektivna istorija jugoslovenske diplomatije<br />
1943-1991, Beograd, Službeni list.<br />
125. Petković, R. (1996): XX vek na Balkanu – Versaj, Jalta, Dejton –<br />
Beograd, Službeni list SRJ.<br />
126. Petranović, Branko (1986): Britanski izvori o unutrašnjem uređenju<br />
Jugoslavije, JIČ, g. XX/ br. 1-4.<br />
127. Petranović, B. (1988): Tito i Staljin (1944-46), JIČ, g. XXIII, br. 1-2.<br />
128. Petranović, B. (1993 a): Unutrašnje i međunarodne pretpostavke<br />
raspada dve Jugoslavije, Filozofske studije VI.<br />
129. Petranović, B. (1994): Istoričar i savremena epoha, Beograd, Vojska.<br />
130. Petranović, B. (1995 a): KPJ kao vladajuća snaga u sistemu vlasti 1945-<br />
48, u Petranović, B. Red. Zapisnici sa sednica Politbiroa CK<br />
KPJ (11.06.1945 – 7.7.1948), Beograd, Arhiv Jugoslavije.<br />
222
131. Petranović, B. (1995 b): Jugoslovensko-sovjetski odnosi 1941-45,<br />
zbirka dokumenata, Tokovi istorije, 1-2.<br />
132. Petranović, B. (1993 b): Jugoslovensko iskustvo srpske nacionalne<br />
integracije, Beograd, Službeni list.<br />
133. Popović, Koča (1988): Beleške uz ratovanje, Beograd, BIGZ.<br />
134. Povijest SKJ, (1985), Beograd, Komunist.<br />
135. Radojević, Mira (1996): Srpska građanska opozicija i Srbi u Hrvatskoj<br />
(1935-1941), Tokovi istorije 1-2.<br />
136. Ribar, dr. Ivan (1965): Iz moje političke suradnje (1901-1965),<br />
Zagreb, Naprijed.<br />
137. Rohe, Karl (1996): Politische Kultur - Zum Verständnis eines<br />
teoretichen Konzepts, u O. Niedermayer, K. v. Beyme hrsg.,<br />
Politische Kultur in Ost-und Westdeutschland, Opladen, Leske.<br />
138. Toth, Guenther (1975): Socio-Historical Model and Developmental<br />
Theory, American Sociological Review, vol. 40. No. 2.<br />
139. Rusinow, Dennison (1977): The Yugoslav Experiment 1948-1974,<br />
London, C. Hurst.<br />
140.Schwartz, B., (1996), Memory as cultural system: Abraham Lincoln in World War II,<br />
American Sociological Review, Vol.61, No.5.<br />
141. Schwartz, B.,/Schuman,H., (2003), History, Commemoration and Belief: Reformulating<br />
the Concept of collective Memory,<br />
http://research.yale.edu/ccs/Fall%2003%20readings/Schwartz%20HC&B%<br />
142. Sećanje Alekse Simića na knjaza Miloša, red. R. Ljušić (1997),<br />
Kragujevac, Kalenić.<br />
143. Sednice CK KPJ 1948-1952 (1985): zapisnici i stenografske beleške,<br />
prired. B. Petranović, R. Končar, R. Radonjić, Beograd,<br />
Komunist.<br />
144. Shoup, Paul (1968): Communism and the Yugoslav National Question,<br />
New York, Columbia Univ. Press.<br />
145. Souvarine, Boris (1989): Staljin (prevod s francuskog), Zagreb,<br />
Globus (1. Edit. 1935).<br />
146. Smith, Antony D. (1995): Nations and Nationalism in a Global Era,<br />
Cambridge, Polity Press.<br />
147. Spasić,I., (2003), Sećanje na nedavnu prošlost, u Z.Golubović, I.Spasić,Đ.Pavićević,<br />
Politika i svakodnevni život.<br />
148. Stanković, Đorđe Đ. (1988): Iskušenja jugoslovenske istoriografije,<br />
Beograd, Rad.<br />
149. Stanković, Đ. (1993 a): Vojno-politički centar moći na jugoslovenskom<br />
prostoru u 20. veku, Filozofske studije VI.<br />
150. Stanković, Đ. (1993 b): Nacionalizam i politička kultura - Istorijsko<br />
iskustvo prvih godina jugoslvoenske države, Tokovi istorije<br />
1-2.<br />
151. Stanković, Đ. (1995): Nikola Pašić i Hrvati (1918-1923), Beograd,<br />
BIGZ.<br />
152. Stojadinović, Milan (1970): Ni rat i pakt – Jugoslavija između dva rata,<br />
Rijeka, O. Keršovani (1. izd. 1963).<br />
153. Stojanović, Dubravka (1994): Srpska Soc. Demokratska partija između<br />
političke moderne i revolucionarne ortodoksije,i Srbija u<br />
modernizacijskim procesima...<br />
223
154.Stolzmann, U., (2001), Die Trauer um den Süden, Sloweniens schöne und schmerzliche<br />
Erinnerung an Marschall Tito, Neue Züricher Zeitung 30.7.2001.<br />
155. Subotić, Milan (1971): Sricanje slobode – Studija o počecima liberalne<br />
političke misli u Srbiji XIX veka, Niš, Gradina.<br />
156. Šnaper, Dominik (1996): Zajednica građana – o modernoj ideji nacije<br />
(prevod s francuskog), Novi Sad, I.K.Z. Stojanovića (1. Edit.<br />
1994).<br />
157. Štaubringer, Zvonko (1976): Tito – građanin sveta, Beograd, Radnička<br />
štampa.<br />
158. Tadić, Ljubomir (1971): Od «Srbije na Istoku» do «do Srbije i<br />
Arbanije», Sociološki pregled, god. V, br. 3.<br />
159. Taylor, A.J. P. (1990: Habzburška monarhija 1809-1918; (prevod s<br />
engleskog), Zagreb, Zanje (1. Edit. 1948).<br />
160. Terzić, Milan (1995): Prilog pitanju stvaranja Titovog kulta –<br />
(Dedijerovi «Prilozi za biografiju Josipa Broza Tita»),<br />
Istorijski zapisi 1.<br />
161. Terzić, Milan (1997): O stvaranju Titovog kulta 1943-1953, u Istoričar<br />
i savremena epoha, Istorijski institut republike Crne Gore,<br />
Podgorica.<br />
162.Tito - najveći Hrvat (2004), Nacional (Zagreb), br.425. 6.01.2004.<br />
163. Tito, Josip Broz (1997 a): Sabrana dela, Tom 3, Beograd, Komunist.<br />
164. Tito, J. B. (1977 b): Nacionalno pitanje i revolucija - izbor iz djela,<br />
Sarajevo, Svjetlost.<br />
165. Tito, J. B. (1980): Intervjui, Zagreb, A. Cesarec.<br />
168. Tito, J. B. (1982): Autobiografska kazivanja I, II, Beograd.<br />
169. Tripalo, Miko (1990): Hrvatsko proljeće, Zagreb, Globus (1. izd.1989).<br />
170. Tripković, Đoko (1994): Normalizacija jugoslovensko-diplomatskih<br />
odnosa 1953, Istorija 20. veka, g. XIII, br. 1.<br />
171. Tripković, Đ. (1995): Spoljni faktori i politička kretnja u Jugoslaviji<br />
1945-55, Istorija 20. veka, g. XIII, br. 2.<br />
172. Tripković, Đ. (1996): Iza gvozdene zavese – <strong>Početak</strong> i eskalacija<br />
sukoba Tito-Staljin prvih meseci 1948, Istorija 20. veka,<br />
god. XIV, br. 1.<br />
173. Tucker, Robert C. (1979): The Rise of Staljin' s Persnality Cult, The<br />
American Historical Review, Vol. 84. No.2.<br />
174. Ugrešić, D., (1996), Konfiskacija pamćenja (iz: D. Ugrešić / Kultura laži,<br />
Bastard/Arkzin, Zagreb 1996.), Leksikon Yu mitologije http:www.leksikon-yumitologije.net/index.php<br />
175. Vasović, Radule (1982): To je Tito, - 1000 najlepših misli o životu i<br />
radu Josipa Broza – Tita, Zagreb, Spektar.<br />
176. Veber, Maks (1976): Privreda i društvo, I, II (prevod s nemačkog),<br />
Beograd, Prosveta (1. Aufl. 1992).<br />
177. Vukmanović, Svetozar – Tempo (1985): Memoari 1966-69, -<br />
neslaganja, Beograd, Narodna knjiga.<br />
178. Vukmanović, S. (1996): Zašto i kako se raspala Jugoslavija, Beograd,<br />
Službeni list SFRJ.<br />
179. Vuković, Zdravko (1989): Od deformacija SDB do Maspoka i<br />
liberalizma – moji stenografski zapisi 1966-1972, Beograd,<br />
Narodna knjiga.<br />
180. Wehler, Hans U. (1983): Povijest kao historijska nauka o društvu<br />
(prevod s nemačkog), Marksizam u svetu, g. IX, br. 12,<br />
224
(1. Aufl. 1973).<br />
181. Wilson, Duncan (1979): Tito' s Yugoslavia, Cambridge, Cambridge<br />
Univ. Press.<br />
182. Zapisnici sa sednica Politbiroa SK KPJ (11.06.1945-7.7.1948, (1995),<br />
red. B. Petranović, Beograd, Arhiv Jugoslavije.<br />
183. Zečević, Momčilo (1993): O uzrocima jugoslovenske krize u istoriji<br />
i istoriografiji, Filozofske studeije VI.<br />
184. Živojinović, Dragoljub R. (1994): Vatikan, Katolička crkva i jugoslovenska<br />
vlast 1941-1958. Beograd, Prosveta.<br />
225
SUMMARY<br />
Tito - a sociological-historical study<br />
This study is a sociological-historical research into the political culture,ideology and<br />
organization of Titos rule. The regime in question was set up on the one-party, yet complex<br />
multi-national system and multi-layer pattern of integration. In this framework Tito as leader<br />
played the part of an extraordinary active, energetic, and prominent linking element, remarkable<br />
for the domineering components of personal authority. However no matter how personal, a rule<br />
has never been determined just by the activities and will of leader alone. Even the most<br />
influential figured had to face insurmountable limits set by their own time, pre-conditioned by<br />
ideological horizont of the epoch, or by the power of tradition. Mentioned structures were<br />
analytically examined in this study in order to more clearly define the autonomy of influential<br />
figures. Also a rather neglected side of the Yugoslav socialism was investigated: its relative<br />
place in long-term historical processes, Titos role, and basic patterns of political culture. Titos<br />
role in short and long-term processes in the Balkans was studied from a perspective of history<br />
understanding developed on the marxist line of thinking combined with F. Braudels school and<br />
german structural-historic stream (Kocka, Wehler). In the first plan are not events than<br />
processes.<br />
Tito is the heart of current concern with memory of Yugoslav socialism. Who ever says<br />
communism, says Tito. Tito has been crucial symbol in the shift from a “history of the victor”<br />
or, in Nietzsche’s terms, monumental communist history to a history of the Tito’s victims.<br />
From the hero Tito becomes antihero. This book is written as a critic of the monumental<br />
communist history but also as a critic of a new “monumental antitito’s history” . The cult of<br />
Tito in the communist official memory is today replaced with the new politics of victimisation,<br />
where Tito is central enemy. This is a kind of a new memory of power also with the absolute<br />
moral claims, especially in the last Yugoslav war.<br />
Chapter 1. summarizes the settings in which one-party regimes in the contemporary world acted<br />
as the agents of modernization. Tradition imposed to this specific modernization a truncated<br />
and authoritarian form. On the Balkans, a solution for the ethnic question was a condition not<br />
only for the development of society, but for its survival as well. Burneded by a tradition of<br />
ethnic conflicts, the national sentiment is easily politised, taking hold of the root of the being<br />
during social crises, because it is connected to survival and basic existential interests. The role<br />
of a ruler in a multhiethic state burdened by militant, uncompromising ethic mentality is<br />
unusually complex, so a reliable judgment of his histortical achievement must be differentiated<br />
from the function of his cult. It was broader discussed in the first Chapter “The authoritarian<br />
Modernization”. The second Chapter, entitled “Tradition-related components of Balkan<br />
Charismatic leader”, discusses the main patterns of the Balkan liberation political culture in<br />
which leaders idea had a pivotal integrating role. In the permanently insecure and war-state<br />
background, a leader in the Balkan was a tested warrior who laid claims to unrestricted<br />
authority on the ground of his recognized merits in liberation efforts. As regards political<br />
culture, the Balkan – content- weise distinct – monarchy and republican regimes of personal<br />
power can be more or less indirectly derived from this basic leader-liberator model. This was<br />
demonstrated in the Chapter 3. by a diachronic comparison of Prince Miloš (1783-1860),<br />
Nikola Pašić (1845-1926), and Tito (1892-1980), the key political figures of Serbia and<br />
Yugoslavia of the 19 th and 20 th century. Though they championed distinct class and national<br />
visions of desired society, an element which these rulers had in common was the similar<br />
political tradition and culture. Chapter 4. exposes a critical assessment of Titos role in the<br />
period before his coming to power (1937-1945), given from the standpoint of structural history.<br />
It also discussed the impact of national and class structures on Titos behavior (a vision o a<br />
federation void of a leading nation and the Bolshevic culture), but also alternating degreee of<br />
his independence in the periods of underground activity and war ( Tito as a party leader, army<br />
leader, and a diplomat). Chapter 5, entitled “Tito and political Culture of Bolshevism”,<br />
226
summarizes Titos understanding of the party, character of the party purges, the role of the army,<br />
ruling techniques, and finally the patterns of the power justification. It also draws, a distinction<br />
between the stages in which the communist political culture urged modernization from those in<br />
which it started to block modernization.<br />
Tito’s national policy is a variant of modern and democratic idea of Balkans as one indivisible<br />
state entirety. This is a subject matter of Chapter 6. which highlights Titos successful effort and<br />
failures in the attempt of cosmopolitization of the Balkans. This Chapter also discusses the role<br />
of the Yugoslav national idea, outlines the main economic causes of nationalism in the<br />
socialistic Yugoslavia, and summarizes Titos extraordinary active super-national role. This last<br />
element figures as a rather successful and progressive attempt of cosmopolitanization of the<br />
Balkans, exemplary of the leftist spirit of the epoch. The british historian Taylor called Tito<br />
“the last Habsburg” because he ruled a country with eight major ethinic groups, gave them<br />
“cultural autonomy”, and restrained their sesessionist antagonism. Judging by its multiethnic<br />
structure, Tito’s Yugoslavia was, no doubt, most similar to the Austro-Hungarian Empire, but<br />
the integrative ideas (Marxism and Catholicism) were essencially different. Here are discussed<br />
the international and cosmopolitian implications of Marxism in the pacification of an explosive<br />
Balkan space. From the standpoint of long-term historical processes, the Chapter 7. ‘Titos<br />
foreign policy” discusses this policy as a rare example of relatively successful and independent<br />
break through of the hierachical relationship in the international order, and of the unavoidable<br />
hierarchical subordination of small countries to the interests of great powers. Also outlined are<br />
the main stages of Titos foreign policy built on the principles of equidistance, with a special<br />
focus on the threee crisis in the Yugoslav-Soviet relationship, and then the relationship with the<br />
West and the non-alignment policy.<br />
The following 8. Chapter “Structure and Funktion of Titos authority, charisma and cult” gives a<br />
dialectic analysis of the progressive- modernizing, and of the conservative functions of Titos<br />
charisma. His charisma neutralized tensions of an ethnically mixed and explosive region, while<br />
in the sphere of foreign policy Titos personal authority contributed to building up the states<br />
ranking. The party leader and head of state was a symbol of the radical change in the social<br />
structure, i. e. the acceleration of horizontal and vertikal mobility, which is an important aspect<br />
of modernization. The undoubtedly progressive active role of Tito’s charisma in mobilizing the<br />
resistance to fascism and stalinism has already beeen mentioned. Accelerated post-war<br />
development was faciliated by the state’s and Tito’s respectability in the whole world. But here<br />
are not also the conservative sides of Titos cult neglected. Uncritical elevation and admiration<br />
of Tito as a leader of a monopolistic party with no competition caused fast an irrational<br />
relationship of idolatry for an infallible individual and developed an illusion of his role of<br />
savior. The basically rationalistic marxist ideology was the important defense against Tito’s<br />
irrational deification. Here are broader discussed the forms of Tito’s deification and compared<br />
with Stalin’s cult.<br />
Chapter 9. treats the relationship of the Yugoslav intelligentsia towards Tito. Here are<br />
presented the chief patterns of relationship of creative intellectuals towards Tito: (1)<br />
M.Krleža’s glorification of Tito, stemming from the Croatian tradition of the Yugoslav<br />
national idea, (2) demonization of Tito by D.Ćosić and Serbian nationalism,and (3)<br />
differentiated judgment by M.Djilas that sprang from the non-national liberal critics of<br />
Bolshevism. Krleža’s glorification of Tito was deeper than Ćosić,s demonization, and together<br />
with Djilas’s differentiated judgement, it makes an interesting testimony about the relationship<br />
of the relationship of the intellectuals contemporaries, toward Tito.<br />
Chapter 10. “Tito in the new Serbian memory” treats the memory of Tito in historical science,<br />
political ideologies and living oral memory. In the post-communist age historians are busy<br />
with excavating national pasts. The cold memory of Tito is unacceptable in the reconstitution<br />
of a national collective memory. In the context of a new post-communist myth of national<br />
salvation Tito is instrumentalised as a symbol of political evil. In the official memory of the<br />
main former Yugoslav republics he is redundant or unacceptable. But on the other side, in the<br />
Yugo-nostalgic people’s memory and in living oral memory he is still a positive person. After<br />
227
the collapse of Yugoslav socialism memories of Tito were “unfrozen” and became the subject<br />
of historical cvontroversies. While anticommunist historians demonised Tito, he is in the<br />
people’s memory hero and positive person. The mobilisation of an antititoism has reshaped the<br />
Serbian right.<br />
Chapter 11. treats Tito’s self-understanding and personal traits which effected his rule, an the<br />
last 12. Chapter gives a judgement on the function of Titos rule and the role of his personal<br />
achievements.<br />
The historical and theorethical framework of this book is the permanently facing, comparation<br />
and elevation of the two opposite sides of Tito’s rule. In other words the historical judgment of<br />
Tito’s role premises a differentiation between its progressive and conservative components.<br />
History will, probably, give more weight to Tito’s charisma as a means of integrating a<br />
complex state, than as an expression of his personal ambitions without thereby denying that the<br />
growing charisma indiced return effects and encouraged immoderate political ambitions.<br />
History will register the deeper enlightening and state-integrative goals of the party<br />
management more than the small group career interests that were protected by the leader’s cult.<br />
Personal glorification and the instrumental use of the ruler’s cult are a historically more<br />
ephemeral and less important aspect in comparison to the objective role of the charisma. Tito’s<br />
charisma was an important base for state centralization and, during his first stage, for<br />
accelerated technological and economic modernization of the country as well. The super-ethnic<br />
elevation of the leader’s cult encouraged cosmopolitization, deprovincialization and<br />
pacification of the chaotic Balkan spaces. That is the central historical function of Tito’s rule,<br />
but it cannot be separated from its ideological basis. As one version of a super-ethnic<br />
cosmopolitian ideology, marxism certainly played an important role in bringing closer<br />
traditionally related, but also conflicted, ethnic groups. As a means od self-protection of several<br />
small ethnic groups from cultural and linguistic discrimination, isolation and provincialism,<br />
Yugoslavianism (contra today’s nationalisms) found in marxism a strong instrument of<br />
modernization. Internationalistic ideology and the cult of super ethnic class leader were<br />
inseparable components of the uneven and contradictory process of Balkan<br />
cosmopolitanization.<br />
In this process the rolle of Tito’s personality were activ. As a wise, penetrating and flexible<br />
politician, by skilfully using his own authority in foreign and domestic politics, Tito as a ruler<br />
managed to keep the Yugoslav ethic groups together in a common state for the longest period of<br />
time, and gave Yugoslavianism its most lasting state form. In the history of the Left, he will be<br />
remebered as a ruler who, in the framework of his times, tried to democratize one-party<br />
socialism. This attempt was inspired far more by the direct democratic plebeian tradition of<br />
socialism than by a search for an institutionally and legally regulated division of power. In a<br />
relatively conflict-less way and with the help of a monopolistic party, Tito developed a specific<br />
regime of personal power and then became its captive, convicted that his life-long rule was the<br />
irreplaceable core of integration. Despite the civil war in Yugoslavia in the 1990-th and the<br />
downfall of multhiethnic Yugoslavia, it seem that, like in many similar historical examples,<br />
immeasurable personal power will remain in the shadow of demonstrated modernizational<br />
historical achievement.<br />
Memory of Tito is a kind of “symbolic power” in the politics as strategic public claim-making<br />
and struggle over public meanings in specific cultural contexts. While present politicians have<br />
power over memory, memory also has power over them. The uses and abuses of memory of<br />
Tito shows a connection between memory and interests. Our past has so often been<br />
instrumentalised to legitimate the national state and its glory. Cold memory of Tito (without<br />
emotionalism and moralisation), presented in this book, could actually serve as a subversive<br />
counter concept to a new monumental historical founding myths.<br />
228
229
REGISTAR LIČNIH IMENA<br />
A<br />
Abakumov, V.<br />
Ajzenhauer,D.<br />
Albvas, M.<br />
Aleksandar Makedonski<br />
Alen,Dž.<br />
Anastasijević, M.<br />
Andraši, Đ.<br />
Andrić, I.<br />
Andropov, V.J.<br />
Anri IV<br />
Antonić, Z.<br />
Antonin Pije<br />
Antonov-Ovsejenko, A.<br />
Assmann, J.<br />
Auty, Ph.<br />
B<br />
Badurina, B.<br />
Bajron Dž.<br />
Bakarić, V.<br />
Bakić, J.<br />
Barby, D.<br />
Ban,M.<br />
Banac,I.<br />
Bandaranaike,S.<br />
Batenberg,A.<br />
Bebler,A.<br />
Bekić,D.<br />
Benediktov<br />
Berija,L.P.<br />
Bevan,E.<br />
Bijedić,Dž.<br />
Bilandžić,D.<br />
Bizmark,O.<br />
Bjelajac,M.<br />
Bjerut,B.<br />
Blaznavac,M.<br />
Blažević,J.<br />
Bobetko,J.<br />
Boffa,G.<br />
Bogetić,D.<br />
Bojanić,M.<br />
Bojović,P.<br />
Borozan,Đ.<br />
Božić,I.<br />
Brant,V.<br />
230
Breuer,S.<br />
Brežnjev,L.I.<br />
Brodel,F.<br />
Buharin,N.I.<br />
Burkhort,J.<br />
Bžežinski,Z.K.<br />
C<br />
Campbell,J.<br />
Cankar, I.<br />
Clissold, S.<br />
Crvenkovski, K.<br />
Cvetković, D.<br />
Cvijić, J.<br />
Ć<br />
Ćopić, B.<br />
Ćosić, D.<br />
Č<br />
Čarapić,V.<br />
Čaušesku,N.<br />
Čerčil,V.<br />
Černjenko,K.U.<br />
Čkrebič,D.<br />
Čolaković,R.<br />
Čomski,N.<br />
Ču En Laj<br />
D<br />
Dabčević-Kučar, S.<br />
Dahl, R.<br />
Dahrendorf, R.<br />
Danton,G.J.<br />
Damjanović, P.<br />
Dapčević, P.<br />
Dapčević, V.<br />
Debeljak, A.<br />
Deborin,A.M.<br />
Dedijer, V.<br />
De Gol, Š.<br />
Deng, Hsiaoping<br />
Deutsher, I.<br />
Dež, G.<br />
Dikin, V.<br />
Dimić, Lj.<br />
Dimitrijević, D. Apis<br />
Dimitrov, G.<br />
Dolanc, S.<br />
231
Dragojević, M.<br />
Dragosavac, D.<br />
Dubček, A.<br />
Dušan, Nemanjić car<br />
Dvorniković,V.<br />
Đ<br />
Đak, M.<br />
Đentile, Đ.<br />
Đerđa, J.<br />
Đilas, M.<br />
Đorgović, M.<br />
Đukić, S.<br />
Đuretić,V.<br />
Đurić, M.<br />
Dž<br />
Džems I<br />
E<br />
Eisenstadt, S<br />
Ekmečić, M.<br />
Ennkner, B.<br />
Engels, F.<br />
Erental, A.B.<br />
F<br />
Fire, F.<br />
Flober, G.<br />
Ford, Dž<br />
Franc Josif I<br />
Franko, F.<br />
Fridrih Veliki<br />
Fukuyma, F.<br />
G<br />
Galbrajt, P.<br />
Gandi, I.<br />
Gandi, M.<br />
Garašanin, I<br />
Gete, J.V.<br />
Glaessner, G.J.<br />
Gligorijević, B.<br />
Gligorijević, Sl.<br />
Gligorov, K.<br />
Gojković, D.<br />
Golubović, Z.<br />
232
Gomulka,V.<br />
Gorbačov, M.S.<br />
Gorki, M.<br />
Gorkić,M.<br />
Gošnjak I.<br />
Gotovac,V.<br />
Grah,braća<br />
Gramši, A.<br />
Groh, D.<br />
Gromiko, A.A.<br />
Grosse-Jütte, A.<br />
Gubec, M.<br />
Gurvič, Ž.<br />
H<br />
Hadrijan<br />
Heberl, O.<br />
Hajdeger, M.<br />
Hajne, H.<br />
Halperin, E.<br />
Hariman, A.<br />
Hebrang, A.<br />
Hegedušić, K.<br />
Hegel, G.W.<br />
Heller, A.<br />
Hince, O.<br />
Hitler, A.<br />
Hobsbawn, E.<br />
Hockerts, G.<br />
Hodža, E.<br />
Honeker, E.<br />
Horvat, B.<br />
Ho Ši Min<br />
Hrist, I.<br />
Hruščov, N.S.<br />
Hua Kuofeng<br />
Huntington, S.<br />
Husak,G.<br />
I<br />
Idn, E.<br />
Igo, V.<br />
Ilić, V.<br />
Imširović, J.<br />
Ivan Grozni<br />
Ivan III Vasiljević<br />
Izetbegović, A.<br />
Izvoljski, A.P.<br />
J<br />
233
Janeš, A<br />
Jagoda, G.G.<br />
Jandrić, Lj.<br />
Jakšić, B.<br />
Jannsen, K.<br />
Ježov, N.I.<br />
Johnson, R.<br />
Jovanović, Đ.<br />
Jovanović, A.<br />
Jovanović, M.<br />
Jovanović, R.<br />
Jovanović, Sl.<br />
Jozef II<br />
Julije Cezar<br />
K<br />
Kaganovič, L.M.<br />
Kaligula<br />
Karađorđe<br />
Karađorđević, Aleksandar I<br />
Karađorđević, Pavle<br />
Karađorđević, Petar I<br />
Karađorđević, Petar II<br />
Karadžić,V.<br />
Kardelj, E.<br />
Karlo Veliki<br />
Karter, Dž.<br />
Kastro, F.<br />
Kavčić, S<br />
Kaucki, K.<br />
Kenedi, Dž.<br />
Kidrič, B.<br />
Kim II Sung<br />
Kirov, S.M.<br />
Kisindžer, H.<br />
Klinton, W.<br />
Kocka, J.<br />
Koliševski, L.<br />
Konstantin, I.<br />
Konstantin II<br />
Korošec, A.<br />
Kosigin, A.N.<br />
Koštunica, V.<br />
Kovačević, S.<br />
Krajačić, I.<br />
Krajger, B.<br />
Kriste, P.<br />
Kromvel,O.<br />
Krleža, M.<br />
<strong>Kuljić</strong>, T.<br />
Kuvačić, I.<br />
Kurjak, J.<br />
234
L<br />
Lamprecht, C.<br />
Lee, E.<br />
Leissner, W.<br />
Lenjin, V.I.<br />
Leonov, L.<br />
Levit, K.<br />
Linkoln, A.<br />
Lohmann, R.<br />
Luj XIV<br />
Lunačarski, A.V.<br />
Luter, M.<br />
Luxemourg, R.<br />
Lj<br />
Ljotić, D.<br />
Ljubičić, N.<br />
Ljušić, R.<br />
M<br />
Maček, I.<br />
Maček, V.<br />
Makarios III<br />
Maklejn, F.<br />
Maljenkov, G.<br />
Mandić, B.<br />
Mansilla, H.<br />
Mao Cedung<br />
Marković, Dr.<br />
Marković, M.<br />
Marković, P.<br />
Marković, Sima<br />
Marković, Svet<br />
Marks, K.<br />
Maršal, Dž.<br />
Markos,V.<br />
Mates, L .<br />
Matvejević, P.<br />
Medaković, D.<br />
Medvedev, Ž.<br />
Meštrović, I.<br />
Meternih, K.V.<br />
Meyer, G.<br />
Mićunović, V.<br />
Mihajlović, D.<br />
Mikeln, M.<br />
Mikojan, A.<br />
Mikulić, B.<br />
Milić, V.<br />
235
Milojević, M.<br />
Milojković, Ž.<br />
Milosavleski, S.<br />
Milošević, S.<br />
Milovanović, M.<br />
Minić, M.B.<br />
Mitrović, M.<br />
Močnik. R.<br />
Mojić, D.<br />
Molotov, V.M.<br />
Modejl, V.<br />
Musolini, B.<br />
Mutavdžić, Z.<br />
N<br />
Nađ, I.<br />
Napoleon Bonaparta<br />
Naser, G.A.<br />
Nedić, M.<br />
Nehru, Dž.<br />
Nenadović, A.<br />
Nešković, B.<br />
Niče, F.<br />
Nikezić, M.<br />
Nikola I Petrović<br />
Nikolaj, I.<br />
Nikolić, M.<br />
Nikson, R.<br />
Nimeiri, Dž.<br />
O<br />
Obradović, M.<br />
Obrenović, Aleksandar<br />
Obrenović, Mihailo<br />
Obrenović, Milan<br />
Obrenović, Miloš<br />
Obrenović, Jevrem<br />
Orović, S.<br />
Ostrovski, N.<br />
P<br />
Panović, Z.<br />
Pašić, N.<br />
Pašić, R.<br />
Pauker, A.<br />
Pavelić, A.<br />
Pernar, V.<br />
Perović, L.<br />
Pečujlić, M.<br />
Petar Veliki<br />
236
Petranović, B.<br />
Petković, R.<br />
Petričević, B.<br />
Pijade, M.<br />
Pik, V.<br />
Plehanov, G.V.<br />
Popivoda, P.<br />
Popović, K.<br />
Popović, M.<br />
Pozderac, H.<br />
Prešern, F.<br />
Protić, S.<br />
Prvulović, Lj.<br />
Pupin, M.<br />
Puškin, A.S.<br />
R<br />
Račić, P.<br />
Radić, S.<br />
Radojević, M.<br />
Rakoši, M.<br />
Ranke, L.<br />
Ranković, A.<br />
Razin, S.<br />
Regan, R.<br />
Ruzvelt, T.<br />
Ribar, I.<br />
Ribičič, M.<br />
Robespjer, M.<br />
Rodžers, V.<br />
Rohe, K.<br />
Roth, G.<br />
Rusinow, D.<br />
S<br />
Saburov, M.Z.<br />
Salazar, A.<br />
Sartr, Ž.P.<br />
Schweinitz, C.<br />
Shoup, P.<br />
Simić, A.<br />
Simić, S.<br />
Skerlić ,J.<br />
Slitskij, A.G.<br />
Smith, A.<br />
Souvarine, B.<br />
Spaho, M.<br />
Staljin, J.V.Dž.<br />
Stambolić, P.<br />
Stanković, Đ.<br />
Starčević, A.<br />
237
Stefanović, S.<br />
Stendal, M.H.B.<br />
Stojadinović, M.<br />
Stojanović, D.<br />
Stolzmann, U.<br />
Subotić, M.<br />
Sukarno, A.<br />
Suslov, M.A.<br />
Š<br />
Šmit, K.<br />
Šnaper, D.<br />
Šoškić, B.<br />
Špiljak, M.<br />
Štaubringer, Z.<br />
Štukelj, L.<br />
Šubašić, I.<br />
Šukrija, A.<br />
Šumonja, M.<br />
T<br />
Tadić, Lj.<br />
Taylor, A.J.P.<br />
Tempo Vukomanović<br />
Tepavac M.<br />
Terzić, M.<br />
Tesla, N.<br />
Timur, L.T.<br />
<strong>Todor</strong>ović, M.<br />
Tokvil, A.<br />
Toljati, P.<br />
Torez, M.<br />
Toš,N.<br />
Tripalo, M.<br />
Tripković, Đ.<br />
Trocki, L.D.<br />
Trubar, P.<br />
Truman, H.<br />
Trumbić, I.<br />
Tucker, R.<br />
Tucović, D.<br />
Tuđman, F.<br />
Tuhačevski, M.N.<br />
U<br />
Ugrešić, D<br />
Ulbricht, W.<br />
V<br />
238
Valdhajm, K.<br />
Valensa, L.<br />
Vasović, R.<br />
Vašington, Dž.<br />
Veber, M.<br />
Velebit, V.<br />
Vens, S.<br />
Viljem Oranski<br />
Vinaver, V.<br />
Višinski, A.J.<br />
Vlahović, V.<br />
Vlaškalić, T.<br />
Volter, F.M.A.<br />
Vorošilov, K.J.<br />
Vrhovec, J.<br />
Vučić, T.<br />
Vudvord, S.<br />
Vujošević, R.<br />
Vuković, Z.<br />
W<br />
Wehler, H.U.<br />
Wilson, D.<br />
Wilson, H.<br />
Z<br />
Zečević, M.<br />
Zenon<br />
Zetkin, C.<br />
Zimel, G.<br />
Zogu, A.<br />
Zonenfeld, V.<br />
Ž<br />
Žanko, M.<br />
Žarković, V.<br />
Ždanov, A.A.<br />
Žilnik, Ž<br />
Živkov, T.<br />
Živković, P.<br />
Živojinović, D.<br />
Žujović, S.<br />
Žukov, G.K.<br />
Beleška o piscu: Dr <strong>Todor</strong> Kulji je roen 1949 godine u Zrenjaninu, gde je završio osnovnu<br />
školu i gimnaziju. Doktorirao je 1981. na Filozofskom fakultetu u Beogradu gde je danas<br />
profesor Sociologije politike. Pored lanaka u domaim i stranim strunim asopisima<br />
239
objavio je knjige : Fašizam (1978,1987), Teorije o totalitarizmu (1983), Birokratija i kadrovska<br />
uprava (1989), Oblici line vlasti (1994), Tito (1998), Prevladavanje prošlosti (2002).<br />
Trenutno se bavi istraivanjem revizije prošlosti i kulture seanja krajem 20.veka.<br />
240