Å UMARSKI LIST 1/1926

Eksproprijacija velikoga posjeda 3!
ničkim življem koji živi u nešumovitim ili kršnim dijelovima države, ili
odaljeno od šume.
Nemogućnost bezgraničnog ili besplatnog drvarenja ili pašarenja u
bilo kojemu šumskom objektu, još uvijek ne znači ono, što se u običnom
govoru naziva nuždom i oskudicom.
Dok je pašarenje vezano isključivo uz šumsko-uzgojne obzire i mjere,
to je jeftino drvarenje u velikim šumskim kompleksima gotovo uvijek
moguće — bilo da se u tu svrhu uzima razna leževina (u starijim šumama),
bilo da se provodjenjem proreda u mladim šumama, (koje su prorede
i sa šumsko-uzgojnog gledišta apsolutno potrebne) — namiruje lokalna
ekonomska potreba pučanstva, koje živi na dohvatu takovih šuma. To je
i do sada bio običaj a imade svoje prednosti u tome, što je to drvo vrlo
jeftino a nikada ne može da dodje u obzir za prevoz i u dalje, izvan do
hvata tih šuma ležeće krajeve. Ne zato što kvalitetom ne bi odgovaralo
već zato što poradi svoje niske prodajne cijene ne podnosi nikakovih
transportnih troškova.
Svaki šumoposjednik naprosto je prisiljen, da za ovakove sortimente
nadje svoga konsumenta po mogućnosti u samoj bližoj okolici. Gotovo
isto to vrijedi i za manje vrijedne drvne sortimente (sječenice) iz redovitih
sječina.
Takovo drvarenje cijeloga okolišnoga pučanstva, ne samo da je
uvijek moguće, nego je dapače za šumoposjednike i poželjno. Razumije se
uz primjerenu pravednu odštetu.
Ako je dakle uopće potrebno, da državna vlast pitanje snabdjevanja
zemljoradnika uredi naredbenim ili zakonskim putem, onda je poželjno,
da kodifikacija toga pitanja ne segne bez izričite potrebe, predaleko u
samu »šumu« kao glavnicu.
Zakonsko uredjenje toga pitanja treba da se ograniči samo na to, da
se interesentu zemljoradniku osigura mogućnost nabavke potrebitoga
mu drveta uz uvjete, koji ne mogu i ne smiju da budu pretjerani.
Slično je i sa pašom.
Da se pako mogućnost namirena tih potreba pučanstva u opće, a
time i zemljoradnika, trajno osigura, imademo dostatne garancije u Zakonu
o Šumama koji — kako je poznato — odredjuje, da se šumsko zemljište
ima trajno pod šumom održati, da se nakon posječe imade šumsko
tlo opet — odmah ili u primjerenom roku — ponovno zagajiti, da se bez
dozvole državne vlasti ne može ni jedno šumsko tlo pretvoriti u drugu
vrst kulture itd.
Dakle to je stvar, koja — u koliko bi sam vlasnik možda i drugačije
htio — leži u rukama šumarskih organa državne vlasti.