Å UMARSKI LIST 1/1926

Eksproprijacija velikoga posjeda 37
kaže: Maksimum, koji ostaje neopterećen velikom posjedniku itd., ne
može biti odredjen na onom mjestu, koje radi blizine sela dolazi u obzir
za namirenje potreba tog sela«.
Iz ovcga slijedi, da bi sela mogla dobiti same mlade za sječu nedorasle
šume, pak bi od eksproprijacije bila slaba korist kroz mnogo godina.
U protivnom slučaju ako vlasnik dobije samo mlade za sječu nezrele
sastojine nema cd njih mnogo godina nikakovog prihoda već jedino izdatke
oko čuvanja i uzgoja, a tim on gubi prihod kapitala investiranog u
šumsko gospodarstvo.
Dakle veliki posjed, koji je dužan iz svojih guma — bilo slobodnom
prodajom bilo uz propisani cjenovnik — da namiruje potrebe okolišnog
žiteljstva, voditi će o tome brigu, da bilo iz redovitih svojih godišnjih sječina,
bilo iz sastojina, koje se proredjuju, ili pako leževinom iz starijih
šuma, namiri svu potrebu. Zato držimo da je glavno, da se zemljoradniku,
koji drvo treba, osigura samo mogućnost podmirenja njegovih
potreba iz onih šuma. koje su mu na dohvatu, a da je manje važno vezati
tu mogućnost snabdijevanja baš na stanoviti kompleks.
U vezi s time, a u interesu normalnog razvoja naših šumsko gospodarskih
prilika na objektima naših velikih posjeda, držimo ne samo štetnim
po cpće gospodarstvo, nego prema gornjem i nemogućim , a i nepotrebnim,
da se pri donašanju odluke o odobrenju gospodarskih osnova
i drvosječnih planova — to odobrenje čini ovisnim o tome, da li
su uzete u dovoljni obzir odredbe ove, t. j. »da se odvojeno tretira
i z 1 uč e n i d i o« a »o d v o j e n o n e i z 1 u č e n i dio« (član 9).
Sve mane izlučivanja, koje ranije navedosmo. tim se postupkom samo
umnažaju i povećavaju.
Ta odredba, koja se postavlja kao uvjet odobrenju g os p o d a r s -
k i h osnova i d r v o s j eč n i h piano v a, upravo je kao stvorena
zato. da obustavi cijeli gospodarski život jednim mahom — jednim
potezom pera.
U čk 11. naredbe se kaže, da se »ovom odredbom ne prejudicira
zakonskom riješen ju ovoga pitanja«.
Ali tko znade, da je donošenje gospodarskih osnova — ako je savjesno
proveden rad, -- jedan ogroman i ozbiljan posao, koji zahtijeva
da sastavljač sa svom bistrinom svoga duha gleda u daleku budućnost
od sto i više godina, tko zna, da svom operatu mora dati podlogu, koja
će barem u prvoj, recimo stogodišnjoj ophodnji odgovarati jednom stalnom
i tvrdom načelu, taj neće moći, da kod donošenja odobrenja jedne
»gospodarske osnove«, učini svoju odluku ovisnom o nečemu, što još
ne postoji, i što će bog zna u kojem obliku, opsegu i kada, da nastupi. U
času donošenja i odobrenja, svaka gospodarska osnova postaje za sva-