vijesti - Hrvatske šume

m MEMORIAM
Inž. Josip i Hrvoje Sikora
Užasnuti tragedijom, nijemi, primali
smo i odašiljali vijest o tragediji,
ne vjerujući da je sve to što se
dogodilo 13. listopada ove, za šumarsku
znanost i struku najpogubnije godine,
istina. Zar je moguće da u životu postoji
takva okrutnost i surovost, u kojoj netko,
neuračunljivom i suludom vožnjom istrgne
dva života iz jedne skladne, čestite i
divne obitelji, zavije u bol, u crno, u
prazninu.
U prometnom udesu, živote su toga
nesretnog dana izgubili Josip i Hrvoje
Sikora, otac i sin čiji su životi bili neraskidivo
vezani za šumu i šumarstvo
Hrvatske. Diplomirani inženjer Josip
Sikora, zaposlenik Direkcije »Hrvatskih
šuma«, p.o. Zagreb, vrhunski šumarski
stručnjak, poznat i priznat u Hrvatskoj,
ali i međunarodnoj stručnoj javnosti i
njegov sin Hrvoje, koji je vrlo skoro trebao
diplomirati na Šumarskom fakultetu
u Zagrebu te nastaviti očevim stopama.
Što u ovom trenutku reći, kako naći
riječi utjehe, na što misliti Naviru
sjećanja iz života, nižu se uspomene,
slike mnogih stručnih kontakata, rasprava
i trenutaka zajedničkih druženja.
Prekopao sam svoju osobnu arhivu i
nadoh uvjerenje o položenom stručnom
ispitu, kojeg smo, Josip i ja zajedno pred
više od 30 godina polagaU, od 11. do 13.
studenog 1967. godine pred komisijom
tadašnjeg Republičkog sekretarijata za
privredu u Zagrebu. Radna mjesta odvela
su nas tada svakog na svoju stranu. Josip
je tada, svoja stručna iskustva stjecao
davajući se svim svojim bičem podizanju
plantaža i kultura euroameričkih topola i
vrba u Šumskom gospodarstvu Osijek,
gdje su šumske površine u to vrijeme
povećane za više od 6000 ha.
Prirodno je da su takva postignuća i
uspjesi zapaženi i popraćeni priznanjima
domaće i međunarodne stručne javnosti.
Na mjestu upravitelja Šumarije Osijek,
dobro znan po stručnosti i plemenitosti
pamte ga kolege, pamtit će ga Osječke
podravske i nizinske šume, Erdutsko podunavske
šume. Isto tako nema ni jednog
studenta šumarstva, kroz proteklih
30 godina u Hrvatskoj, koji ne pamti
njegov zanos i vrhunske stručne misli
izrečene o problematici uzgajanja i zaštiti
euroameričkih topola, tamo negdje u
Španjolskoj adi ili rasadniku »Karašica«.
Svoj stručni uspon nastavio je u
ROS »Slavonska šuma« Vinkovci, na radnom
mjestu višeg stručnog suradnika za
uzgoj i zaštitu šuma; bilo je to vrijeme
izražene dinamike razvoja i priznatog statusa
šumarske struke. Isuviše smo mala
zemlja pa i hvala Bogu, još uvijek čvrsto
povezana struka, zahvaljujući tradiciji
naših časnih prethodnika, da se ne bi
međusobno svi dobro poznavali i prepoznavali;
tko je što i koliko u svom radnom
vijeku činio i učinio u našoj struci.
Josipova sklonost prirodi, osjećaj za
šumu, njeno uzgajanje, odgovornost i
brižnost za odgoj i obrazovanje mladih
ljudi u struci u kojima je vještinom iskusnog
pedagoga prepoznavao vrline i
znanja; vjerovao u njih, često o tome
pričao; bile su toliko snažne preokupacije
koje su ga čitav život vezale, plijenile i
zarobljavale najveći dio njegove energije i
ljubavi, pa su ga i dakako dostojno
potvrđivale rezultatima u šumi, pred ljudima,
kolegama i prijateljima.
Osnivanjem JP »Hrvatske šume«
slijedi još jedno priznanje njegovoj
stručnosti: ponuđeno mu je mjesto
stručnog suradnika za uzgajanje šuma u
Direkciji. Tih sedam »naših« zajedničkih
godina rada u Direkciji »Hrvatskih
šuma«, pamtit će i poštovati svi naši kolege
po izrazito visokoj stručnoj razini,
ali isto toliko i po čvrstoći stručnih stavova,
bezgraničnom poštenju i savjesnosti.
Toliko je puta prepoznatljivo svojim
životom svjedočio znanu misao Antuna
Branka Šimića: »Važno je upoznati
ljudsko i kršćansko dostojanstvo i ne
hodati malen pod zvijezdama«.
To je toliko uvjerljivo životom
svjedočio, da će uz njegovo ime, uz
njegov ogromni stručni doprinos šumarstvu
Hrvatske, ostati u sjećanju svih
šumara Hrvatske uspomena kao i dužno
poštovanje prema njegovom djelu i osobi.
I njegov je Hrvoje kroz nekoliko
mjeseci trebao kao mladi šumarski
inženjer nastaviti očevim stopama, pa
smo poznavajući njega, sigurni kako je
hrvatsko šumarstvo i u Hrvoju izgubilo
časnog sljedbenika.
Pamtit ćemo ga kao angažiranog
znalca koji je sa isto toliko domoljublja i
stručnog žara raspravljao o dravskim
šumama Varaždina, ranjenim hrasticima
Posavine kao i prelijepoj Štirovači na vilovitom
Velebitu.
Poštovao je javnu riječ, riječ struke i
morala, znajući da ona mora biti pobuna
i poziv u borbu, sve dok ima zla i nepravde
u svijetu. To svakako nije niti jednostavno
niti lako, ali je iznad svega časno.
Shvatili smo, živeći s njima da ljepotu
života cijenimo samo po slobodi, neovisno
koliko takav život može biti i težak.
Josipe naš, takvog smo ga znali,
poštovali i voljeli, dijeleći u zajedništvu
zadnjih sedam godina sve brige, trud i
ljepotu življenja s njim. U ime kolega i
prijatelja iz »Hrvatskih šuma«, oprostit
ćemo se s njim i s njegovim Hrvojem,
stihovima Slavonca, Vladimira Kovačića:
»Ostaviti stazice šljivika
raspletene kose od vrbika
i otići daleko zanesen -
na grebene širokih vidika
do gejzira stihova i slika
i ubrati ondje svoju Jesen.«
Neka Vaše duše Svevišnji ponese u
vječnost, a sjećanja na Vas neka trajno
žive u treperenju lišća slavonskih šuma!
Tebi naš Josipe, hvala i vječna slava!
Tomislav Starčević
48 / Časopis Hrvatske šume