HRVATSKE ŠUME 57-58 (20.5.1996.)

20. svibnja 1996.KULTURA - RAZONODA - ZABAVA - ZANIMLJIVOSTI - AFORIZMI - KARIKATURE»TRAG BOŽANSKE STOPE«ŠUMAR I VILA"KRUH SA SEDAM KORA"Likovna kritika fotografijeUmoran, nakon dugotrajna i napornahodanja, sjeo je na debelužilu stare bukve.Od silnih oluja koje ovuda za dugihi oštrih zima divljaju, od teških ledolomau kojima su joj lomljene grane,od truleži i ptičjih kljunova koji su unjezinim ranama tražili crve, bukva jebila skljaštrena, šuplja, kvrgava, iobrasla mahovinom. Tu, na samomkrovu planine, kroz kamenite vrleti,šumar je došao pronaći najboljimogući prolaz za novu cestu koja ćeotvoriti taj dosad ljudima i sjekiri nepristupačanpredjel.- Tražio si i našao! - polaskao je samsebi, zadovoljan obavljenim poslom.Iz torbe je izvadio kobasicu i kruh, tepočeo blagovati.Konačno se zasitio i obrisao usta.Pogled mu zapeo za golemu šupljukvrgu. Nekada je tu rasla jaka i snažnagrana. Na njoj su se gnijezdile ptice,ptici počimali svoj prvi let, a vjetroviplesali čas živahne, Čas mahnite plesoves njezinim grančicama i Ušćem.Šumara to podsjeti na čovjeka koji jeu teškome boju izgubio ruku, pa mubi žao ove branjene starice.- Ipak te moramo posjeći, dragabukvo. Sudbina je htjela da izrasteš nabudućem putu. Znam, ti tuguješ, ah seplanina veseli. Taj će put na ovoj goriŠtošta promijeniti. Osim toga, trula si,i nisi nizašto. Put će nam omogućiti daposječemo sve što je trulo i od čegaviše nema nikakve koristi. Na žalost,ta je sječa čist poslovni gubitak, jer sena truleži ne može bogzna što zaraditi,ali - što se može! - uzdahnuo je, višežaleći zbog gubitka negoli zbog starihbukava osuđenih na smrt.Tek stoje to izrekao, tijek misli presiječemu djetinje nježan, a opet, vrloljutit glasić.- Stidite se, gospodine!- Otkuda dijete u ovoj divljini?! -zapita šumar glasno, ni sam ne znajućikoga.- Nema divljine ondje gdje su djeca!- reče taj glasić, prkosno.Šumaru se sve to činilo nestvarno.Pomisli da sanja, ali ne - nad njim jestara i rijetka bukvina krošnja, prednjim sunovrate sure litice, a pod njimdebela i još uvijek živa žila.- Otkuda dijete u ovoj gorskoj zabiti?- ponovno mu se otelo već postavljenopitanje.- Gdje' ima djece, nema zabiti! -opet mu je prkosio glasić.- Pa, gdje su ta djeca? Na sunce snjima! - reče on uzbuđeno.- Posvuda oko tebe! Ako progledaš,vidjet ćeš ih! - sad već toplo i prijateljskijeodgovori mu nevidljivi sugovornik.- Ako progledam?!...Šumar se zamislio. Znao je on dobro,premda već nekoliko godina živisa šumom i od šume, da je nemogućespoznati sve tajne ovoga bogatoga ijoš uvijek tajanstvenoga svijeta.- Želio bih vidjeti tu djecu - rekao jepokajnički tiho.- Vidjet ćeš ih kad sam opet postanešdijete,- To je nemoguće!- Moguće je!- Tko si ti, zapravo? S kim razgovaram?- Ja sam planinska vila. Običnimsmrtnicima nije omogućeno da me vide.- Moram te vidjeti, moram! - opetse uzbudio šumar. Znoj ga prožeo.Spopala ga drhtavica od silne zelje davidi svoju sugovornicu. Oči mu se zastaklileod neočekivana uzbuđenja.- Ne možeš me vidjeti. Ti si od onihkoji se oko sebe ne osvrću!- Ne razumijem!- A kako bi i mogao?! Odlučio siovuda graditi cestu, porušiti i izbucatisve što ti je na putu. Jesi U se zapitaokoliko ćeš zlo počiniti zbog te tvojenekorisne ceste?- Neću počiniti nikakvo zlo! Porušitću stotinjak starih bukvetina, razrovatistotinjak kamenjara i napraviti putkojim će se voziti drva i šetati planina-- Stotinjak starih bukvetina? Znašli o čemu govoriš?!- Znam. Ja sam to studirao.- Studirao si čovjekov pogled naprirodu.- A što nedostaje tom pogledu?- Čovjekov pogled na priroduzasićen je čovjekom. Osim njega samoga,jedva još ponešto stane u tajpogled. Vrlo ste sebični i pohlepni, viljudi!- Dokaži to! - naljutio se mladišumar - ako si vila, nemaš nas pravovrijeđati! Ljudi često rade promašaje,ah i nastoje održati životnu ravnotežu.- Gradnjom cesta kao što je ova tvoja?!-Pa, da!Vjetar u vilinoj kosi zazvižda.- Na zvižduk oprezno vimuše iz okolnogžbunja puh, djetlić i kuna. S trulogadijela bukve odazva se i crv.- Poslušaj, čovječe, što znači ta tvojaravnoteža. Recite mu! - zatraži vila.- Čovjek siječe stara, protrula stabla,pa mi, puhovi, ostajemo bez svojihduplji. Nastavi li tako, naš će rodizumrijeti! Ne, ne, ne, čovjeku šumane vjeruje! - žalobno je izjavila životinjica.- A kako da crvi prežive, ako namposiječete drveće koje trune?! - zaplakaose mali kolutićavac.- Oh, pa ti si samo crv! Ti sištetočinja - otelo se šumaru.- To bih i ja mogao tvrditi za tebe! -ljutnuo se crv.- Svaki život ima pravo na opstanak!- presiječe moguću raspravu vilinglas.- Kada porušite sva trula stabla,gdje ću tražiti crve?! - zabrinuto zapitadjetlić.- Eto! - kliknu šumar - On bi zobaocrve, pa čovjek mora brinuti da ihgospodinu djetliću ne uzmanjka!- Vidim da ništa ne razumiješ?Možeš li, o čovječe, shvatiti da i u šumižive ljudi, i odrasli, i djeca, i dobro izlo, baš kao i medu ljudima? - zabrinutoi ogorčeno zavapila je vila.Šumar se opet zamislio. Počeo jeshvaćati da je u mnogočemu pretjerao.Poželio je da bolje razumije tajsvijet koji je zapravo jako volio, ali gajoš nije uspio temeljito upoznati.- Pa dobro, uputi mene neznalicu! -zamoli radoznalo.- Ispričat ću ti priču što je naš vilinskirod prenosi s koljena na koljeno.Poslušaj: - Na početku svih početakaGospodin je odlučio udahnuti bojusveopćem zelenilu i obdariti glasomskamenjenu nijemost. Stvorio je predivnerijeke, sanjiva jezera i otajstvenamora, ali boje nije bilo. Potom jestvorio trave, ah su i trave bile nijeme,premda su strujale bojama svojih cvjetovai opojnošću svojih mirisa.»Moram stvoriti oči koje će vidjetii uši koje će slušati«, zaključio je Svemoćni- i stvorio čovjeka. Povio jedjetešce travama i ogrnuo nebom, alije mah čovjek plakao i drhtao, danjuzbog žege, noću zbog studeni. Osimtoga, dijete je bilo gladno.Shvatio je Svevišnji da je čovjekbiljka nedorečena i da joj trebapomoći. Zato je stvorio drvo, da mubude i kolijevka, i krov, i hrana, i skrovište,i vjekovječni badnjak na Božjemognjištu doma njegova.I reče Bog šumi i čovjeku: »Štititese!«Stvoritelj je prvi prošetao šumom iu njezino tlo utisnuo neizbrisiv tragbožanske stope. On još hoda šumom,a čovjek tek slijedi njegov trag. Nažalost, on počesto zaboravlja da jedrvo njemu ravnopravan Božji otisak,da je on sam tek trag Božji u traguBožjem, da mu je glas ravnopravanhuku šume i pjevu ptice, da i ptica išuma, baš kao i on sam imaju pravo navlastiti san.Eto - okončavši tu legendu, tužnomu reče vila - i ti si dijete Božje ljubavi,i na te se odnosi ova priča. Nažalost, od tebe nikada više djeteta! Tisi gospodar sjekire, ti si smrti nalik.Smrt s kosom, a ti sa sjekirom!...Užasnula ga ova okrutna vilinatvrdnja. Iako je bio svjestan da se tona nj ne može odnositi, jer se uvijekodgovorno odnosio prema svomeposlu, i sam se rastužio. Kad je škripnulagrana stare bukve, negdje u dušiškripnula je i njegova drvena kolijevka.Ona ga nagna da svečano i iskrenozamoli:- Pomozi mi, vilo! Želim postati dijete!- Dobro - nakon kraćeg razmišljanja,pristade ona. Na lijevo oko izrosikapljicu jutarnje planinske rose, kojazačuđujuće poče rasti i pretvori se uveliku prozračnu modru kuglu. Vilamu svečanim glasom predloži: - Pogledaju ovu kristalnu kuglu nebeskogasklada!Šumar se radoznalo zagledao. Zatimje nastavio gledati i gledati, svežudnije i sve uzbuđenije, sve ushićenije.- Vidim svoje djetinjstvo... Vidimsebe!... Bože, evo mene dječaka!- Da, sada si dječak. Sada si lagankao prva jutarnja zraka. Moći će tenositi krila vilinskog vjetra. Pomoći ćuti da upoznaš šumu, jer ćeš se tadabolje brinuti o njoj. Vidjet ćeš da jenjezin život jednako lijep i bogat kaoi ljudski. No, imam jedan jedini uvjet:Dok si sa mnom, ne smiješ progovoritini riječi.- Zašto? - čudio se.- Zato što ljudskom glasu prirodaviše ne vjeruje! Vi ste učinili veće šteteod svih oluja i svih vulkana koji s vremenana vrijeme haraju. Čovjek, nažalost, još mnogo toga ne razumije.- Progovorim li?- Progovoriš li prije nego potpunoprogledaš, kristalna kugla nebeskogasklada opet će postati kaplja rose.- Ne, to ne želim! Prihvaćam sve štokažeš! - kliknuo je uzbuđeno.Tek sad je vidio vilu. Oči su joj bilemodre i duboke poput jesenjeganeba, kosa ružičasta poput proljetnogranog sunca, a haljina zelena i okićenacvjetovima poput srpanjske planinskelivade.Ustvrdio je da je puh u odnosu nanjega velik kao zvonik prema zvonu.Ipak sretno zaključi:- Da bi čovjek sagledao neke stvariu životu, mora se ponekad umanjiti!- Zapravo si sada u svojoj pravojveličini. Ono što misliš da si bio je tekprivid. Vi ljudi silno rastete u vlastitimočima - pouči ga vila.- Sretan sam ako i ovoliku veličinuzaslužujem! - pokajnički je izjaviošumar i još dodao: - Tvoj sam, dragavilo!- Ne, nisi još. Moraš mi obećati daćeš, nakon što se vratiš među ljude,zapisati i objaviti sve što si ovdje vidioi doživio i da ćeš se iskreno i svesrdnozalagati da cesta nikada ne prođeovim predjelom.- Obećavam!- Upozoravam te da ćeš u trenu kadopet postaneš ono što jesi, mnogotoga zaboraviti. Ono do Čega im nijestalo, ljudi lako zaboravljaju.- Trudit ću se, gorska ljepotice!- Za svako oko, osim mojega, postatćeš nevidljiv. Ono što ćeš vidjeti, bit ćedovoljno da bolje upoznaš šumu i njezinsvijet. Kad se probudiš, sve što ćešovdje vidjeti, sličit će ti na san. Napriče. Nadam se da ćeš se boriti za tajsvoj san, jer šuma zaslužuje da budesan svakog čestitog čovjeka. Zato ganastoj podijeliti s drugim ljudima. Jesili spreman?- Spreman sam na sve. U tvojim samrukama!- Dobro. Sad si dio šume! Gledaj ipamti!...Milan KnnpotićOvo je uvodna priča iz neobjavljeneknjige »Trag božanske stope«, a uidućim brojevima nastavljamo s objavljivanjemostalih priča. rTEMA: Sjekač s motornom pilomu eksploziji snage irazočaranosti zbog izuzetnoniskog osobnog dohotka spontanouzima odsječeni komad hrastalužnjaka (apšnit) kao bi pokazaosimboliku današnjeg trenutka.DRAMATURGIJA: Prikazanomfotografijom novinar lista »Hrvatskešume« ZVONKO PEIČEVIĆ uspioje dočarati izuzetnu dramaturgiju. Slijeve strane odložena motorna pila,čovjek u središtu slike, s napetim lukovimaekstremiteta, snažnim stiskomšaka i ugrizom šumskog vepra.Pri vrhu mlada šuma.Dinamiku zbivanja pojačava granakoja se prijeteći uzdiže iznad njegovelijeve ruke i grmi kao »Mojsijev štap«u biblijskoj priči. Razbacana posječenastabla odaju dramaturgiju zbivanjau objektivu fotoaparata i nudeslutnje daje kroz njih prošetao netkoizuzetno snažan i moćan. U identitetucentra, odnosno objektiva, još je bitnoprimijetiti »stav« sjekača s raširenimsnažnim nogama i jakom muškomglavom, s bitno naglašenom okomitomborom iznad očiju.Kao u svakoj dobroj priči, i novinarje spontano bljeskom iz svoga fotoaparataPLS-3 automatik, uspio produžitinadu. Nada je u mladoj šumikoja se ubrizgala u horizont iznad čovjekoveglave, da pruži sve ponovnokao prva biljka nakon općeg potopa.PORUKA: Zvonko Peičević ovomporukom odaslao je gledateljstvu ovefotografije, izuzetno mnogo signala inagovijestio mogućnost čovjeka i aparata.Zato još jednom, pogledajte fotografiju»KRUH SA SEDAMKORA«!!!N.N.JA NALAZIM TE SVUDAJa nalazim te svuda i u svemu,tvoju prisutnost osjećamu tišini noći bez snau sjaju mjesečeve svjetlosti,u'nježnosti jutarnjih lahora,u suncu što rađa se novim danom,u mirisu cvijeta,slatkasti zrela ploda,u letu ptice dok vjetar joj širi krila,u zrcalu jezera, u osmjehu prijatelja,u plamenu svijeće,pjesmi što izvire iz duše.Ti si glas u mome glasu,Ti si suza iz mojih dubina,Ti si sjeta u mom pogledu,Ti si radost u mom osmjehu.Hvala Ti što srce mojeu tišini spozna tajnuda otkriva te ljubavlju.Ovu debelu trulež odmah RUUUŠIII!Ankica Piculek