Valerie Barrow - Alcheringa - znakovi vremena

Kamen je napustio moje ruke i osjetila sam ispunjenje i mir. Istovremenobio je to i novi početak. Bilo je učinjeno, kamen Alcheringa je krenuo svojimputem.Helen je željela vratiti kamen njegovim vlasnicima, odnijeti ga u centralnuAustraliju. Ona ga nije željela dati bilo kome, željela je da to bude pravaosoba iako za sada još nije znala tko je ona. Nije mogla naći čuvara kamenapa se vratila s kamenom.Iako je Helen bila spremna otputovati do središnje Australije i ponovnopokušati nikada to nije učinila. Kamen su joj uzeli iz ruku kada su njeziniprijatelji pomislili da ona boluje zbog kamena, odnijeli su ga Aboridžinskomzemaljskom vijeću i uručila im ga. Par dana nakon toga Helen je umrla.Ljudi iz zemaljskog vijeća su bili uznemireni pa su ubrzo zamotali kamen ipoštom ga poslali u drugo zemaljsko vijeće u Alice Springsu. Oni su znali daće naći put do pravog mjesta.Završila sam obilazak vezan uz knjigu, odletjela sam do otoka LordHowe, šest stotina milja od obale New South Walesa, kako bi se susrela sasvojim suprugom i provela kratak odmor. Skupina otoka je ostatak davnougaslog vulkana koji strši izvan mora, prekriven kišnom šumom u kojoj rastubiljke koje se ne mogu naći nigdje drugdje na svijetu. Meni se mjesto činilostaro, a krajolik zastao u vremenu. Mjesto je bilo usklađeno s mojimmelankoličnim raspoloženjem. Bilo je hladno, bila je zima. Prvih par noćiimala sam poteškoće sa spavanjem kao i John.Onda iz neobjašnjivog razloga John je postao opsjednut s idejom da semora popeti na Mount Gower, najviši vrh na otoku. Naš domaćin u mjestu zaodmor nas je pogledao (oboje imamo šezdesetak godina, sjećate se) pa namje savjetovao da pokušamo za početak s malom šetnjom do nižeg vrha,Mount Lidgbird, možda do pećine koju zovu Kozja kuća kako bi provjerilisvoje sposobnosti.Penjanje po planinama baš i nije nešto što me naročito zanima ali iz nekograzloga izgledalo je da će to biti važan dan i da ću dobiti neko pojašnjenje.Tako sam s tom mišlju krenula. Slijedećeg jutra krenuli smo biciklima dokraja prljavog puta koji je vodio na planinu. Od tamo smo hodali kroz malukišnu šumu do podnožja Mount Lidgbirda. Kako se pokazalo uspon nije biosamo šetnja. Više je ličilo na planinarsko penjanje.136