Valerie Barrow - Alcheringa - znakovi vremena

“Ne, to bi bilo podlo jer nema načina da se ta bića brane. Želim naći nekualternativu. To se događa prije nego sam se osvijestio i okrenuo Bogu. Neštose u meni probudilo ali ne znam što je to.Bio sam prisutan njihovom prvom diplomatskom susretu na Zemlji izadržao sam osjećaj blagosti i umiljatosti tih bića. Osjećam patnju zbog onogšto sam učinio, zbog onog što mi je bilo rečeno da učinim. Obratio sam sesvom majčinskom božanstvu u potrazi za kaznom. Tražio sam, ne znam.”Joseph je zastao na trenutak kako bi se sabrao.“Možda će svi umrijeti, ali ja im jednostavno ne želim pomoći. Odlučiosam pobjeći osjećajući da je podmuklo što slijedim ta bića.Moj se brod spustio okomito na čistinu blizu grmlja i velikih stijena.Izašao sam i krenuo kroz grmlje do obale jer me privlači plavetnilo. Dok samgledao prema vodi i obali prvi puta sam ugledao Rosalyn.”Ova je napomena bila veliko iznenađenje. Rosalyn je Josephova žena uovom životu. “Našao sam je na obali i jedino što osjećam je njena blagost.Njena je koža poluprozirna, ona je tako draga.Vidiš, kada si samo s vlastitim narodom onda je to sve što znaš. Ali kadaodjednom vidiš drugo, tu nježnu ženstvenost to je nešto novo.Ona je ranjena a ja joj želim pomoći. Imam osjećaj da je trebam ohrabriti,ali ne znam što učiniti. Ona je jedva svjesna i u stanju šoka ali me moževidjeti. Ona me prihvaća iako zna da izgledam tako različito. Zato jer jeosjetila da me zanima ona se nije boji. To je poput ljepotice i zvijeri. Ja samljuskav s dugačkim pandžama. Ako je pokušam svojim rukama dodirnutimogao bi je ozlijediti, ona je tako nježna. Osjećam se tako nezgrapno, alidobroćudno nezgrapno.Dvoje drugih ranjenih izašlo je iz vode u stanju šoka. Osjećam prisutnostdrugog bića i okrenuo sam se da ga vidim. On je jedno od naših majmunolikihbića. Ima tamnu kožu i kovrčava dlaka mu prekriva cijelo tijelo. Nešto nosi,možda koplje. Izašao je iz grmlja i začuđeno promatra kako bića nježneplave kože izlaze iz vode.Tada se pojavilo sunce iza oblaka a plava bića su počela vrištati od boli.”Spustio je glavu i trenutak je bio u tišini.85