Valerie Barrow - Alcheringa - znakovi vremena

Činilo se da su prošli sati kad smo konačno nadišli područje drveća pasmo ugledali predivan pogled s jedne strane otoka. Upravo ispred nas sepojavila okomita stijena. Na njoj su bili željezni koluti ugrađeni u stijenu skonopima koji su ih povezivali iznad uskog grebena. John me ohrabrivao dakrenem. Osjećala sam kako drhtim, ne od straha već zbog napora i strmine.Dobro, bilo je i malo straha.Popeli smo se uz hrid na uskom grebenu držeći se za konope. Osjećalasam se dezorijentirano i imala sam blagu vrtoglavicu. Trebala sam samo tokonačno otpustiti, pa sam stala tamo gdje sam se nalazila i zamolila Johna daode dalje bez mene.Kad se pomaknuo s ruba provalije okrenula sam se, sjela na uzak grebeni naslonila na njega.Uhvatila sam se za mali busen trave i držala se njime za svoj dragocjeniživot.Dok sam sjedila na malom rubu osjetila sam kako me obavija drevnaenergija tog mjesta.Osjećala sam se kao u nekoj vremenskoj kapsuli energije iz davnina.Postala sam svjesna da moja duša ili duh nije bio u ovom tijelu od kakose ono rodilo.Bio je to doista čudan osjećaj. Dogodilo se iskustvo blisko smrti i dvije suse duše, iz nekog razloga dogovorile za zamjenu.Iz nekog razloga bilo mi je dozvoljeno da preuzmem ovo tijelo. Kao dasam ušetala u materijalni svijet da bi obavila neki specijalni zadatak. Osjećajtoga je bio više poput neke spoznaje a ne nešto konkretno i logično. Sjećamse da je bilo teško doći u ovo tijelo, bilo je teško nositi se s njegovomenergijom. Sama nisam mogla napustiti zemlju. Izgledalo je da postoji razlogili svrha za to ali nisam se mogla točno sjetiti.Orao je lebdio u visini mog vidokruga i onda se okrenuo ispred mene uvrtlogu.Zazvao me svojim kreštavim glasom. Silan osjećaj oduševljenja mepreplavio i odjednom sam se osjećala potpuno drugačije. Kao da sam bilaodsutna oduvijek a ponovno sam se vraćala s novom energijom, uzemljenomu fizičkom tijelu. Sada sam to stvarno bila ja a ne netko drugi.137