Mani Gotovac - Rastanci
Sve počinje prekidom. Zapisao je Paul Valéry. Vani sipi hladna kiša. Cmizdri, malo pada, malo ne. Otvaram kišobran, zatvaram ga. Vlažno je, nelagodno. Kao da je ta kiša više u tijelu nego u oblacima. Moja prijateljica na putu od Marulićeva spomenika pa do Mihanovićeve još desetak minuta melje najnovije tračeve. Kažem joj da žurim. Ne čuje me, ne čujem je. Melje. Pozdravljam, ponavljam – žurim. Hodam sporo. Iznenadio me jutros mobitel. Negdje oko 11 sati. Zapravo SMS.„Čekam te u Esplanadi na večeri. Budi točna.“ (odlomak iz romana) Jedan muškarac, jedna žena: ljubav, strast, žudnja. Jednostavno život, život koji započinje tjelesnom žudnjom, gotovo glađu za drugom osobom. On želi nju, ona želi njega. Tijekom godina, tijekom desetljeća, dolaze i odlaze jedan drugome, strast postaje ljubav, pa prijateljstvo. No žudnja nikada ne nestaje: samo su trenuci bliskosti sve rjeđi, a pauze između njih sve dulje. Veza koja je započela sastancima pretvara se u niz rastanaka. Prekidi su uzaludni, ali rastanci neizbježni. I ostaje teško pitanje: što smo propustili? Gdje, kada? Za Mani Gotovac to znači: u ljubavi, dakle, u životu. Andrea Zlatar Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Kći je odvjetnika Zdravka Birimiše i glumice Marije Danire. Završila je Klasičnu gimnaziju u Splitu koju su u isto doba pohađali Petar Brečić, Igor Mandić, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić i drugi. Kao studentica piše kazališne kritike, zapošljava se kao novinarka na radiju, piše kritike i eseje o kazalištu koje objavljuje u časopisima Prolog, Scena, Forum, talijanskoj reviji Sipario i drugdje. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju kod prof. Ive Hergešića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prezime Gotovac uzela je udajom za Peru Gotovca, te ga je zadržala i nakon razvoda. Živi u Zagrebu, piše prozu, kazališne spise i bavi se dramaturgijom u zemlji i inozemstvu. https://www.vbz.hr/book/rastanci/
Sve počinje prekidom. Zapisao je Paul Valéry. Vani sipi hladna kiša. Cmizdri, malo pada, malo ne. Otvaram kišobran, zatvaram ga. Vlažno je, nelagodno. Kao da je ta kiša više u tijelu nego u oblacima. Moja prijateljica na putu od Marulićeva spomenika pa do Mihanovićeve još desetak minuta melje najnovije tračeve. Kažem joj da žurim. Ne čuje me, ne čujem je. Melje. Pozdravljam, ponavljam – žurim. Hodam sporo. Iznenadio me jutros mobitel. Negdje oko 11 sati. Zapravo SMS.„Čekam te u Esplanadi na večeri. Budi točna.“
(odlomak iz romana)
Jedan muškarac, jedna žena: ljubav, strast, žudnja. Jednostavno život, život koji započinje tjelesnom žudnjom, gotovo glađu za drugom osobom. On želi nju, ona želi njega. Tijekom godina, tijekom desetljeća, dolaze i odlaze jedan drugome, strast postaje ljubav, pa prijateljstvo. No žudnja nikada ne nestaje: samo su trenuci bliskosti sve rjeđi, a pauze između njih sve dulje. Veza koja je započela sastancima pretvara se u niz rastanaka. Prekidi su uzaludni, ali rastanci neizbježni. I ostaje teško pitanje: što smo propustili? Gdje, kada? Za Mani Gotovac to znači: u ljubavi, dakle, u životu.
Andrea Zlatar
Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Kći je odvjetnika Zdravka Birimiše i glumice Marije Danire. Završila je Klasičnu gimnaziju u Splitu koju su u isto doba pohađali Petar Brečić, Igor Mandić, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić i drugi. Kao studentica piše kazališne kritike, zapošljava se kao novinarka na radiju, piše kritike i eseje o kazalištu koje objavljuje u časopisima Prolog, Scena, Forum, talijanskoj reviji Sipario i drugdje. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju kod prof. Ive Hergešića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prezime Gotovac uzela je udajom za Peru Gotovca, te ga je zadržala i nakon razvoda.
Živi u Zagrebu, piše prozu, kazališne spise i bavi se dramaturgijom u zemlji i inozemstvu.
https://www.vbz.hr/book/rastanci/
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
znajem ih, ali pretpostavljam da bi to ipak moglo biti nešto<br />
što želim čuti.<br />
– Oprostite sekundu, moram na toalet, doći ću za vama<br />
u gledalište – ispričam se svome ženskom društvu, uzmem<br />
čašu vina od konobara koji uokolo kruži s pladnjem i smjestim<br />
se u kutu, tamo iza svih, uz onu famoznu fotelju u lijevom<br />
uglu. „Ako me ovi primijete kako ih prisluškujem,<br />
nije važno, reći ću im da sam novinarka istraživačica. Tako<br />
ću ih i upoznati“, mislim u sebi i pomno slušam:<br />
– Pa one 1003 osvojene žene – govori Rade.<br />
– Don Juanove 1003 žene, kažeš ti. Ali za Molièreova<br />
Don Juana to nije važno. On sebe ne ograničava ni u čemu,<br />
pa ni u brojevima. On ne vodi popis, on razmišlja u granicama<br />
beskonačnosti.<br />
– Ne, Pjer. Njegovo je pitanje po meni vrlo jednostavno.<br />
Ono glasi: kako ostati vjeran jednoj jedinoj ženi?<br />
– Rade, to je pitanje samo za tebe, možda i za mene, hm...<br />
U drami se međutim radi o teoriji takozvane nužne nevjere.<br />
Nužne, pazi. Molièreov Don Juan drži da je nevjera nužna<br />
i slijepa! I o tome se u toj drami ne raspravlja, ne postavlja<br />
se oko toga nikakvo pitanje. Molièreov Don Juan želi nešto<br />
posve drugo.<br />
– A to je, po tvome mišljenju?<br />
– On želi dati pravo na ljepotu svim ženama na ovome<br />
svijetu. Svim ženama koje god susretne. Svejedno kojeg su<br />
roda, odakle dolaze, što rade, jesu li debele, ružne, lijepe,<br />
one su za njega žene! Hej! To je njemu dosta. On naime<br />
voli zavođenje kao takvo, te mu žene daju osjećaj osvajača.<br />
– Hoćeš reći, osjeća se kao Aleksandar Veliki.<br />
17
Change language