Mani Gotovac - Rastanci
Sve počinje prekidom. Zapisao je Paul Valéry. Vani sipi hladna kiša. Cmizdri, malo pada, malo ne. Otvaram kišobran, zatvaram ga. Vlažno je, nelagodno. Kao da je ta kiša više u tijelu nego u oblacima. Moja prijateljica na putu od Marulićeva spomenika pa do Mihanovićeve još desetak minuta melje najnovije tračeve. Kažem joj da žurim. Ne čuje me, ne čujem je. Melje. Pozdravljam, ponavljam – žurim. Hodam sporo. Iznenadio me jutros mobitel. Negdje oko 11 sati. Zapravo SMS.„Čekam te u Esplanadi na večeri. Budi točna.“ (odlomak iz romana) Jedan muškarac, jedna žena: ljubav, strast, žudnja. Jednostavno život, život koji započinje tjelesnom žudnjom, gotovo glađu za drugom osobom. On želi nju, ona želi njega. Tijekom godina, tijekom desetljeća, dolaze i odlaze jedan drugome, strast postaje ljubav, pa prijateljstvo. No žudnja nikada ne nestaje: samo su trenuci bliskosti sve rjeđi, a pauze između njih sve dulje. Veza koja je započela sastancima pretvara se u niz rastanaka. Prekidi su uzaludni, ali rastanci neizbježni. I ostaje teško pitanje: što smo propustili? Gdje, kada? Za Mani Gotovac to znači: u ljubavi, dakle, u životu. Andrea Zlatar Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Kći je odvjetnika Zdravka Birimiše i glumice Marije Danire. Završila je Klasičnu gimnaziju u Splitu koju su u isto doba pohađali Petar Brečić, Igor Mandić, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić i drugi. Kao studentica piše kazališne kritike, zapošljava se kao novinarka na radiju, piše kritike i eseje o kazalištu koje objavljuje u časopisima Prolog, Scena, Forum, talijanskoj reviji Sipario i drugdje. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju kod prof. Ive Hergešića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prezime Gotovac uzela je udajom za Peru Gotovca, te ga je zadržala i nakon razvoda. Živi u Zagrebu, piše prozu, kazališne spise i bavi se dramaturgijom u zemlji i inozemstvu. https://www.vbz.hr/book/rastanci/
Sve počinje prekidom. Zapisao je Paul Valéry. Vani sipi hladna kiša. Cmizdri, malo pada, malo ne. Otvaram kišobran, zatvaram ga. Vlažno je, nelagodno. Kao da je ta kiša više u tijelu nego u oblacima. Moja prijateljica na putu od Marulićeva spomenika pa do Mihanovićeve još desetak minuta melje najnovije tračeve. Kažem joj da žurim. Ne čuje me, ne čujem je. Melje. Pozdravljam, ponavljam – žurim. Hodam sporo. Iznenadio me jutros mobitel. Negdje oko 11 sati. Zapravo SMS.„Čekam te u Esplanadi na večeri. Budi točna.“
(odlomak iz romana)
Jedan muškarac, jedna žena: ljubav, strast, žudnja. Jednostavno život, život koji započinje tjelesnom žudnjom, gotovo glađu za drugom osobom. On želi nju, ona želi njega. Tijekom godina, tijekom desetljeća, dolaze i odlaze jedan drugome, strast postaje ljubav, pa prijateljstvo. No žudnja nikada ne nestaje: samo su trenuci bliskosti sve rjeđi, a pauze između njih sve dulje. Veza koja je započela sastancima pretvara se u niz rastanaka. Prekidi su uzaludni, ali rastanci neizbježni. I ostaje teško pitanje: što smo propustili? Gdje, kada? Za Mani Gotovac to znači: u ljubavi, dakle, u životu.
Andrea Zlatar
Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Kći je odvjetnika Zdravka Birimiše i glumice Marije Danire. Završila je Klasičnu gimnaziju u Splitu koju su u isto doba pohađali Petar Brečić, Igor Mandić, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić i drugi. Kao studentica piše kazališne kritike, zapošljava se kao novinarka na radiju, piše kritike i eseje o kazalištu koje objavljuje u časopisima Prolog, Scena, Forum, talijanskoj reviji Sipario i drugdje. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju kod prof. Ive Hergešića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prezime Gotovac uzela je udajom za Peru Gotovca, te ga je zadržala i nakon razvoda.
Živi u Zagrebu, piše prozu, kazališne spise i bavi se dramaturgijom u zemlji i inozemstvu.
https://www.vbz.hr/book/rastanci/
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Uvalim se opet u istu fotelju. Ona prisloni usnice na moje<br />
uho i bijesno sikće:<br />
– Opet nisi stavila dovoljno veliki uložak. Po tvom običaju.<br />
Zakrvarila si sjedalo u kazalištu.<br />
– Ajooooj – zajauknem – stavila sam, stavila sam dupli<br />
uložak, ali toliko curi, i što ću, što ću sada, jadna sam<br />
ti, Tam?<br />
– Čekaj, kaže ona.<br />
Imala je raskošan svileni šal u stotine boja prebačen preko<br />
ramena. Uvijek se odijevala fino i provokativno.<br />
Pruži mi ga.<br />
– Zaogrni se mojim šalom.<br />
– Uh, pa taj šal s toliko šarenila i bez tragova svijetlozelene,<br />
pa kako ću to ogrnuti oko ove moje jednostavne zelene<br />
haljine? Izgledat će neukusno.<br />
– Uh, nemoguća si. To je sada najmanje važno. Ne razumijem<br />
kako uopće možeš biti toliko neodgovorna, da ne<br />
kažem luda – oštra je Tamara.<br />
– Pa nisam kriva – branim se kao glupava curica i uzimam<br />
njezin šal.<br />
Napokon ustajem, zaogrnem se šalom i pogledam tu nesretnu<br />
kazališnu fotelju od pliša na kojoj strši velika žarkocrvena<br />
mrlja. Nije se još osušila. Svježa je. Krv.<br />
Izlazimo iz kazališta. Namještam, spuštam i dižem lelujavi<br />
svileni šal s kojim se nikako ne snalazim. Ne mogu ni zamisliti<br />
kakve su sve mrlje na samoj haljini.<br />
– Moj muž nas čeka u Kazališnoj kavani, ženske. Pozivam<br />
vas na piće – kaže jedna od dviju znanica moje Tamare.<br />
19