Mani Gotovac - Rastanci
Sve počinje prekidom. Zapisao je Paul Valéry. Vani sipi hladna kiša. Cmizdri, malo pada, malo ne. Otvaram kišobran, zatvaram ga. Vlažno je, nelagodno. Kao da je ta kiša više u tijelu nego u oblacima. Moja prijateljica na putu od Marulićeva spomenika pa do Mihanovićeve još desetak minuta melje najnovije tračeve. Kažem joj da žurim. Ne čuje me, ne čujem je. Melje. Pozdravljam, ponavljam – žurim. Hodam sporo. Iznenadio me jutros mobitel. Negdje oko 11 sati. Zapravo SMS.„Čekam te u Esplanadi na večeri. Budi točna.“ (odlomak iz romana) Jedan muškarac, jedna žena: ljubav, strast, žudnja. Jednostavno život, život koji započinje tjelesnom žudnjom, gotovo glađu za drugom osobom. On želi nju, ona želi njega. Tijekom godina, tijekom desetljeća, dolaze i odlaze jedan drugome, strast postaje ljubav, pa prijateljstvo. No žudnja nikada ne nestaje: samo su trenuci bliskosti sve rjeđi, a pauze između njih sve dulje. Veza koja je započela sastancima pretvara se u niz rastanaka. Prekidi su uzaludni, ali rastanci neizbježni. I ostaje teško pitanje: što smo propustili? Gdje, kada? Za Mani Gotovac to znači: u ljubavi, dakle, u životu. Andrea Zlatar Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Kći je odvjetnika Zdravka Birimiše i glumice Marije Danire. Završila je Klasičnu gimnaziju u Splitu koju su u isto doba pohađali Petar Brečić, Igor Mandić, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić i drugi. Kao studentica piše kazališne kritike, zapošljava se kao novinarka na radiju, piše kritike i eseje o kazalištu koje objavljuje u časopisima Prolog, Scena, Forum, talijanskoj reviji Sipario i drugdje. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju kod prof. Ive Hergešića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prezime Gotovac uzela je udajom za Peru Gotovca, te ga je zadržala i nakon razvoda. Živi u Zagrebu, piše prozu, kazališne spise i bavi se dramaturgijom u zemlji i inozemstvu. https://www.vbz.hr/book/rastanci/
Sve počinje prekidom. Zapisao je Paul Valéry. Vani sipi hladna kiša. Cmizdri, malo pada, malo ne. Otvaram kišobran, zatvaram ga. Vlažno je, nelagodno. Kao da je ta kiša više u tijelu nego u oblacima. Moja prijateljica na putu od Marulićeva spomenika pa do Mihanovićeve još desetak minuta melje najnovije tračeve. Kažem joj da žurim. Ne čuje me, ne čujem je. Melje. Pozdravljam, ponavljam – žurim. Hodam sporo. Iznenadio me jutros mobitel. Negdje oko 11 sati. Zapravo SMS.„Čekam te u Esplanadi na večeri. Budi točna.“
(odlomak iz romana)
Jedan muškarac, jedna žena: ljubav, strast, žudnja. Jednostavno život, život koji započinje tjelesnom žudnjom, gotovo glađu za drugom osobom. On želi nju, ona želi njega. Tijekom godina, tijekom desetljeća, dolaze i odlaze jedan drugome, strast postaje ljubav, pa prijateljstvo. No žudnja nikada ne nestaje: samo su trenuci bliskosti sve rjeđi, a pauze između njih sve dulje. Veza koja je započela sastancima pretvara se u niz rastanaka. Prekidi su uzaludni, ali rastanci neizbježni. I ostaje teško pitanje: što smo propustili? Gdje, kada? Za Mani Gotovac to znači: u ljubavi, dakle, u životu.
Andrea Zlatar
Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Kći je odvjetnika Zdravka Birimiše i glumice Marije Danire. Završila je Klasičnu gimnaziju u Splitu koju su u isto doba pohađali Petar Brečić, Igor Mandić, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić i drugi. Kao studentica piše kazališne kritike, zapošljava se kao novinarka na radiju, piše kritike i eseje o kazalištu koje objavljuje u časopisima Prolog, Scena, Forum, talijanskoj reviji Sipario i drugdje. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju kod prof. Ive Hergešića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prezime Gotovac uzela je udajom za Peru Gotovca, te ga je zadržala i nakon razvoda.
Živi u Zagrebu, piše prozu, kazališne spise i bavi se dramaturgijom u zemlji i inozemstvu.
https://www.vbz.hr/book/rastanci/
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
duboki zvuk. Čuješ li taj grubi grleni muški glas što izražava<br />
istu bol koju izražava i ženski glas. To je mračna glazba,<br />
tu je posrijedi opasna strast.<br />
Svidjela mi se preciznost i ozbiljnost ove gospođe. I sve<br />
što je rekla. Želim je bolje upoznati. Mi i dalje stalno zastajkujemo.<br />
Gospođa nas uporno poziva na piće i vodi do<br />
šanka gdje je čeka njezin suprug. Tu, sada vidim, stoje dva<br />
muškarca. Jednog prepoznajem. „To je onaj televizijski redatelj,<br />
zove se, mislim, Eduard Galić“. Drugi nam je okrenut<br />
leđima. Prilazimo. Taj drugi se naglo okrene. Pogledamo<br />
se. I skamenim se, postajem Kameni gost. Zastane mi dah.<br />
Ali doslovce. Kao da mi je krv nestala iz svih mjesta u tijelu<br />
na kojima bi trebala biti. Ne mogu disati. Stojim. Ne mogu<br />
se pomaknuti ni lijevo ni desno. On gleda u mene, u moje<br />
oči i ne trepće. Moje oči usredotočeno zure u njegove. Čini<br />
mi se da se taj moj zaustavljeni krvotok sada i vidi, blijede<br />
mi ruke, vrat, lice. Postajem li prozirna? Prolaze sekunde.<br />
Tamara, njezine znanice i Eduard Galić svi nešto pričaju.<br />
Ne čujem o čemu govore, piljim u te oči, postajem bijela i<br />
čujem zvukove flamenca.<br />
Muškarac koji mi je zaustavio dah i sledio krv u žilama<br />
obraća mi se osobno i predstavlja se. Pružam ruku. Gledam,<br />
gotovo dodirujem te krupne zelene i smeđe oči. Promucam:<br />
– Oprostite, jedva stojim na nogama.<br />
– Povest ću vas kući. Odmah – kaže on.<br />
Tišina. Samo zvuci flamenca.<br />
21
Change language