Mani Gotovac - Rastanci
Sve počinje prekidom. Zapisao je Paul Valéry. Vani sipi hladna kiša. Cmizdri, malo pada, malo ne. Otvaram kišobran, zatvaram ga. Vlažno je, nelagodno. Kao da je ta kiša više u tijelu nego u oblacima. Moja prijateljica na putu od Marulićeva spomenika pa do Mihanovićeve još desetak minuta melje najnovije tračeve. Kažem joj da žurim. Ne čuje me, ne čujem je. Melje. Pozdravljam, ponavljam – žurim. Hodam sporo. Iznenadio me jutros mobitel. Negdje oko 11 sati. Zapravo SMS.„Čekam te u Esplanadi na večeri. Budi točna.“ (odlomak iz romana) Jedan muškarac, jedna žena: ljubav, strast, žudnja. Jednostavno život, život koji započinje tjelesnom žudnjom, gotovo glađu za drugom osobom. On želi nju, ona želi njega. Tijekom godina, tijekom desetljeća, dolaze i odlaze jedan drugome, strast postaje ljubav, pa prijateljstvo. No žudnja nikada ne nestaje: samo su trenuci bliskosti sve rjeđi, a pauze između njih sve dulje. Veza koja je započela sastancima pretvara se u niz rastanaka. Prekidi su uzaludni, ali rastanci neizbježni. I ostaje teško pitanje: što smo propustili? Gdje, kada? Za Mani Gotovac to znači: u ljubavi, dakle, u životu. Andrea Zlatar Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Kći je odvjetnika Zdravka Birimiše i glumice Marije Danire. Završila je Klasičnu gimnaziju u Splitu koju su u isto doba pohađali Petar Brečić, Igor Mandić, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić i drugi. Kao studentica piše kazališne kritike, zapošljava se kao novinarka na radiju, piše kritike i eseje o kazalištu koje objavljuje u časopisima Prolog, Scena, Forum, talijanskoj reviji Sipario i drugdje. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju kod prof. Ive Hergešića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prezime Gotovac uzela je udajom za Peru Gotovca, te ga je zadržala i nakon razvoda. Živi u Zagrebu, piše prozu, kazališne spise i bavi se dramaturgijom u zemlji i inozemstvu. https://www.vbz.hr/book/rastanci/
Sve počinje prekidom. Zapisao je Paul Valéry. Vani sipi hladna kiša. Cmizdri, malo pada, malo ne. Otvaram kišobran, zatvaram ga. Vlažno je, nelagodno. Kao da je ta kiša više u tijelu nego u oblacima. Moja prijateljica na putu od Marulićeva spomenika pa do Mihanovićeve još desetak minuta melje najnovije tračeve. Kažem joj da žurim. Ne čuje me, ne čujem je. Melje. Pozdravljam, ponavljam – žurim. Hodam sporo. Iznenadio me jutros mobitel. Negdje oko 11 sati. Zapravo SMS.„Čekam te u Esplanadi na večeri. Budi točna.“
(odlomak iz romana)
Jedan muškarac, jedna žena: ljubav, strast, žudnja. Jednostavno život, život koji započinje tjelesnom žudnjom, gotovo glađu za drugom osobom. On želi nju, ona želi njega. Tijekom godina, tijekom desetljeća, dolaze i odlaze jedan drugome, strast postaje ljubav, pa prijateljstvo. No žudnja nikada ne nestaje: samo su trenuci bliskosti sve rjeđi, a pauze između njih sve dulje. Veza koja je započela sastancima pretvara se u niz rastanaka. Prekidi su uzaludni, ali rastanci neizbježni. I ostaje teško pitanje: što smo propustili? Gdje, kada? Za Mani Gotovac to znači: u ljubavi, dakle, u životu.
Andrea Zlatar
Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Kći je odvjetnika Zdravka Birimiše i glumice Marije Danire. Završila je Klasičnu gimnaziju u Splitu koju su u isto doba pohađali Petar Brečić, Igor Mandić, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić i drugi. Kao studentica piše kazališne kritike, zapošljava se kao novinarka na radiju, piše kritike i eseje o kazalištu koje objavljuje u časopisima Prolog, Scena, Forum, talijanskoj reviji Sipario i drugdje. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju kod prof. Ive Hergešića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prezime Gotovac uzela je udajom za Peru Gotovca, te ga je zadržala i nakon razvoda.
Živi u Zagrebu, piše prozu, kazališne spise i bavi se dramaturgijom u zemlji i inozemstvu.
https://www.vbz.hr/book/rastanci/
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
iza mojih leđa. Ne vidim ga. Nasloni se na fotelju u kojoj<br />
sjedim i pita:<br />
– Hoćete li pogledati biblioteku?<br />
Ustajem. Nalazimo se u prostoru tako velikom da bih ga,<br />
zbunjena kakva već jesam, skoro mogla usporediti s onim<br />
sinoćnjim, s kazališnim foajeom. Obložen je tikovinom u<br />
njezinoj prirodnoj boji. Na stropu su duge grede, blago<br />
nag nute i u kutovima pojačane kosim potpornjima. Cijeli<br />
zid na suprotnoj strani našeg stola je u knjigama od poda<br />
do stropa. Nije to baš biblioteka. Knjige nisu zatvorene staklenim<br />
vratima. One su na velikim tamnim drvenim policama,<br />
otvorene, kao da čekaju da ih netko uzme u ruku.<br />
Polako se udaljavam od čaša, stola, dugog naslonjača, fotelja<br />
iz različitih povijesnih razdoblja i raspoloženog društva.<br />
Udaram potpeticama. Idem za njim. On me vodi. U<br />
nekom sam poluhipnotiziranom stanju. On izvadi iz biblioteke<br />
jednu veliku knjigu odličnih reprodukcija Tizianova<br />
djela. Prelistava. Pokazuje mi. Sporo. Zadrži se na Veneri<br />
Urbinskoj. Pogleda me. Gledam u te začuđene zelenosmeđe<br />
oči. Gledamo zajedno u Veneru i njezine omamljujuće boje.<br />
Virna nas poziva na mesnu roladu. Poslužena je na duguljastom<br />
drvenom stolu u kuhinji. Uz mnoštvo sireva. I<br />
probranih vina. „Nikada ne bih znala upriličiti takav domjenak“,<br />
mislim u sebi i pijem. Dvije čaše crnog.<br />
– Ovo je odlično. Mogu li natočiti još? – pitam domaćicu.<br />
– Nemoj se ustručavati – Virna mi kaže „ti“ i natoči mi<br />
sama.<br />
Pijem naiskap. Još dvije čaše crnog.<br />
29
Change language