Mani Gotovac - Rastanci
Sve počinje prekidom. Zapisao je Paul Valéry. Vani sipi hladna kiša. Cmizdri, malo pada, malo ne. Otvaram kišobran, zatvaram ga. Vlažno je, nelagodno. Kao da je ta kiša više u tijelu nego u oblacima. Moja prijateljica na putu od Marulićeva spomenika pa do Mihanovićeve još desetak minuta melje najnovije tračeve. Kažem joj da žurim. Ne čuje me, ne čujem je. Melje. Pozdravljam, ponavljam – žurim. Hodam sporo. Iznenadio me jutros mobitel. Negdje oko 11 sati. Zapravo SMS.„Čekam te u Esplanadi na večeri. Budi točna.“ (odlomak iz romana) Jedan muškarac, jedna žena: ljubav, strast, žudnja. Jednostavno život, život koji započinje tjelesnom žudnjom, gotovo glađu za drugom osobom. On želi nju, ona želi njega. Tijekom godina, tijekom desetljeća, dolaze i odlaze jedan drugome, strast postaje ljubav, pa prijateljstvo. No žudnja nikada ne nestaje: samo su trenuci bliskosti sve rjeđi, a pauze između njih sve dulje. Veza koja je započela sastancima pretvara se u niz rastanaka. Prekidi su uzaludni, ali rastanci neizbježni. I ostaje teško pitanje: što smo propustili? Gdje, kada? Za Mani Gotovac to znači: u ljubavi, dakle, u životu. Andrea Zlatar Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Kći je odvjetnika Zdravka Birimiše i glumice Marije Danire. Završila je Klasičnu gimnaziju u Splitu koju su u isto doba pohađali Petar Brečić, Igor Mandić, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić i drugi. Kao studentica piše kazališne kritike, zapošljava se kao novinarka na radiju, piše kritike i eseje o kazalištu koje objavljuje u časopisima Prolog, Scena, Forum, talijanskoj reviji Sipario i drugdje. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju kod prof. Ive Hergešića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prezime Gotovac uzela je udajom za Peru Gotovca, te ga je zadržala i nakon razvoda. Živi u Zagrebu, piše prozu, kazališne spise i bavi se dramaturgijom u zemlji i inozemstvu. https://www.vbz.hr/book/rastanci/
Sve počinje prekidom. Zapisao je Paul Valéry. Vani sipi hladna kiša. Cmizdri, malo pada, malo ne. Otvaram kišobran, zatvaram ga. Vlažno je, nelagodno. Kao da je ta kiša više u tijelu nego u oblacima. Moja prijateljica na putu od Marulićeva spomenika pa do Mihanovićeve još desetak minuta melje najnovije tračeve. Kažem joj da žurim. Ne čuje me, ne čujem je. Melje. Pozdravljam, ponavljam – žurim. Hodam sporo. Iznenadio me jutros mobitel. Negdje oko 11 sati. Zapravo SMS.„Čekam te u Esplanadi na večeri. Budi točna.“
(odlomak iz romana)
Jedan muškarac, jedna žena: ljubav, strast, žudnja. Jednostavno život, život koji započinje tjelesnom žudnjom, gotovo glađu za drugom osobom. On želi nju, ona želi njega. Tijekom godina, tijekom desetljeća, dolaze i odlaze jedan drugome, strast postaje ljubav, pa prijateljstvo. No žudnja nikada ne nestaje: samo su trenuci bliskosti sve rjeđi, a pauze između njih sve dulje. Veza koja je započela sastancima pretvara se u niz rastanaka. Prekidi su uzaludni, ali rastanci neizbježni. I ostaje teško pitanje: što smo propustili? Gdje, kada? Za Mani Gotovac to znači: u ljubavi, dakle, u životu.
Andrea Zlatar
Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Kći je odvjetnika Zdravka Birimiše i glumice Marije Danire. Završila je Klasičnu gimnaziju u Splitu koju su u isto doba pohađali Petar Brečić, Igor Mandić, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić i drugi. Kao studentica piše kazališne kritike, zapošljava se kao novinarka na radiju, piše kritike i eseje o kazalištu koje objavljuje u časopisima Prolog, Scena, Forum, talijanskoj reviji Sipario i drugdje. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju kod prof. Ive Hergešića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prezime Gotovac uzela je udajom za Peru Gotovca, te ga je zadržala i nakon razvoda.
Živi u Zagrebu, piše prozu, kazališne spise i bavi se dramaturgijom u zemlji i inozemstvu.
https://www.vbz.hr/book/rastanci/
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
– Recimo, ona tamo na slici Venere Urbinske – nasmije<br />
se on.<br />
Prolazi tjedan dana. On se ne javlja, nikako i niotkuda. Nisam<br />
se čula ni sa kim iz Virnina društva. Zvala sam Tamaru<br />
nekoliko puta. Zauzeta je, rekla mi je, zauzeta je ozbiljnim<br />
fakultetskim poslovima. Nema vremena za mene. Svakojake<br />
mi ludorije kruže glavom. Srećom, ništa ne poduzimam. Pavle<br />
je na službenom putu. Mogla sam s njim. Nisam. Odlazim<br />
redovito u redakciju, pišem crtice o filmskim zbivanjima za<br />
Večernji. Ništa me od toga ne zanima. Istog trenutka zaboravim<br />
i naslov filma i fabulu. Svake tri sekunde pojavljuje se<br />
ispred mene krupno zelenosmeđe oko. Sjajno kao suza. Visoko<br />
čelo iz profila, donji dio bujnih usnica, bezbroj džepova<br />
na smeđoj kožnatoj jakni, ruka u zamahu, strogo izrezani<br />
nokti, dvije noge na O u najboljim trapericama na svijetu...<br />
I glas. Čujem poneko slovo, poneku riječ. Recimo, „urbinska“,<br />
„biblioteka“, „međunožje“, „luv“. Razmišljam satima<br />
zašto mi je ono rekao da sam „modna dama“, pa valjda on<br />
vidi da ja baš to nisam? Zašto me oponašao? Je li mu smiješna<br />
riječ „ljubav“? Zašto sam mu išla na živce kada sam rekla<br />
Pavlu da moramo kući? Bili smo posljednji gosti. Deset puta<br />
odlazim u knjižaru, tamo u Gundulićevu ulicu, tražim istu<br />
knjigu Tizianovih reprodukcija. Bila je jedna, ali to nije ta,<br />
ona njegova, nije tih boja. Lutam oko Zrinjevca, gore i dolje<br />
i danju i noću. „Volim Zrinjevac, najljepše mjesto u Zagrebu“,<br />
govorim glasno samoj sebi. Ali donedavno nisam,<br />
nikada nisam tamo zalazila. A sada, kružim li ga kružim.<br />
31