PORTETI I SUDBINE: Mesud Šabanović 1 BEHAR 89

PORTETI I SUDBINE: Mesud ŠabanovićBEHAR 891

RIJEČ UREDNIKATKO ĆE OSLOBODITI BOŠNJAKAOD KULTURNE NAPASTI U NJEGOVU DŽEMATUU malobrojnoj zagrebačkoj zajedniciBošnjaka, primijećeno je da malo tko čita,a kada već čita počesto ništa ne razumije.To saznanje proizlazi iz jedinstvenogiskustva: da biste shvatili jednu sredinumorate ponekad živjeti izvan nje, jer stalnosudjelovati u njoj može vas oslijepiti zaspoznaje skrovita značenja. I kad nas jeveć preplavila svakovrsna literatura, uglavnomona koja se lako pojmi i koju napokonzaslužujemo, predstave o budućnostipostaju nam zamućene, a interes zaprekoračenje konvencionalnih međa umjetnostipostaje nepoznata oblast, mahalana kraju svijeta, ludost i uzaludnost. Kakose to odražava u našem džematu, primjericena solidno posjećenim događanjimau Islamskom centru – uglavnom predstavljanjima knjiga iautorskih osobnosti. Uz nekolicinu zainteresiranih zanesenjakazalutaju i nadrimenadžeri koji bi odmah potom nametalikulturne standarde, koji bi uređivali naše časopise sa svojimučmalim vizijama, iako su kulturni i ponad svega književnianalfabete. Ali kad ste neuki, ono što vam daje snagu jest točega se najviše bojite: lijepe umjetničke riječi koju iz strahaželite satrati, a njenog autora i njegov knjižuljak spaliti. Umjetnikje ipak sačuvao toliko ljepote u sebi, toliko žive i tople, daje ima dovoljno i za svog mrzitelja. Zažareni i poneseni autori egzaltirani promotor ništa pritom ne primjećuju, oni svijetupredstavljaju grandiozno djelo i za njih je glavno da je dvoranapopunjena.Iako, mnogi posežu za mobitelima, primajući i šaljući poruke,đaci pišu zadaću iz arapskog jezika, neki su uznemireni jer senikako ne mogu sjetiti jesu li uplatili kurbana, neki su zamišljenijer pokušavaju razriješiti moralno pitanje: Je li zaista grijeh neuplatiti zekjat, je li članarina u Islamskoj zajednici prevelika inapokon, pitaju se koliko oraha ide u baklavu, ne pitajući se i nebrinući se koliko praznih ljusaka ide u glavu. Neki drijemaju, anajmlađi muškići stalno pogledavaju na desnu stranu dvoranegdje sjede čedne i pokrivene lijepe djevojke. I to je dobro, nekase ašikuje, neka se širi ummet Poslanikov. Međutim, gosti kojinam dođu s raznih strana sve to primjećuju, to kako se glumipažljivi slušač i misle da smo to istinski mi, da je to pravo stanjestvari. Međutim, naše su sposobnosti toliko jake da uskoro, natim događanjima, uspavamo i najpažljivijeg musafira koji ćetrgnuti glavom tek kad zapjevaju Bulbuli ili kad Fudo zagudina violini.Svi se upinju da razumiju genijalnog autora u kojeg zapravone vjeruju i on za njih počinje iščezavati. Napokon, počinjemovjerovati u kulturu i kulturna događanja snagom nužnosti.Kako onda vjerovati u takvu kulturnu stvarnost koja je lišenakulturnog sna i želje za njim, a znamo zaduševne nerede koje izaziva svako lišavanjeod sna? Višak realnosti i nastup banalnostipostaje nepodnošljiv. Što će ostati od našegsvijeta ako iz njega odagnamo imaginaciju.Učinit će nam se da transcendencija više nedolazi odozgo već odozdo iz potrošene stvarnosti,iz fiziološke patologije. Kako steriliziratinaše jeftine umjetničke standarde?Možda riskirati susret s vlastitom drugošću,a žrtvovati apsolutnu stvarnost koja pripadanovcu. Kako uočiti, primjerice, ono što je ujeziku odsutno, a vrijedno je i nije samo pukadoslovnost? Da je taj jezik koji nam je dani kojim pišemo uvijek nešto više nego štooznačava. Ako ga ispraznimo od višeg smislai mi ćemo ostati prazni pa makar dnevnoklanjali sto rekjata.Pred nama su stvarna djela, a ne njihova fantomska stvarnosti čini se da nam je ipak milije zavođenje od strane svijeta, i odnjegove vitalne iluzije i njegovih rahatluka. Pa što će nam ondametafizička refleksija o svijetu posredstvom vlastita mišljenja.Najlakše se suprotstaviti onima koji imaju zrno duha u sebi jervas prisiljavaju na kreativnu misao pa iz toga proizlazi da jeponekad kriva pretpostavka poželjnija od točne pretpostavke.Kako je moguće da netko od nas robuje neslobodi stvarnosti,žrtvujući maštu, skriven život, radoznalost, pravo na vlastitiodraz i sjenu, a ostaje mu samo mučnina vlastitog konvencionalnoglika? Tko se to usuđuje ukinuti pravo na umjetnost,a ponuditi nam društvo spektakla kojemu malo pomalo pripadajui Bošnjaci. Povjerovat ću u njihovo izlječenje onog trenutkakada počnu vjerovati u lijepu metaforu o svijetu, a ne ustvarnost koju je već odnijela noć ili je ekranizirana u nekomreality showu gdje se stapa javno i privatno. Nebrojeno samputa čuo, iz našeg budžaka, da umjetnost sadrži svakojakebrbljarije, ali eto, sevdalinku i njen lijepi baršunasti glas, jošnitko nije srozao, a i zašto bi kad mi čuvamo samo vlastitušargiju i udaramo u samo svoje diple.Kako ćemo shvatiti umjetnika koji niječe stvarnost? Kako ćemozavoljeti pjesnika koji izmišlja ono čega nema? Jednostavno.Treba se upustiti u avanturu otkrivanja, jer, ne postoji vječnaistina i vječna ljepota na ovome svijetu gdje kolijevka ubrzo postajemezarje. Veliki umjetnici oko sebe grade vlastitu samoćuu kojoj se guše. Ostali, ne trpe samoću pa odlaze u šoping i nazajedničke tribine na kojima zijevaju u očekivanju domjenka.Ovaj broj “Behara” pokušava pomoći budućim posjetiteljimatakvih priredbi i lakšem shvaćanju njihovihsadržaja,upoznavanje s autorima i njihovim promotorima.Sead BegovićBEHAR 893

PORTRETI I SUDBINE: Mesud ŠabanovićPORTRETI I SUDBINE: Mesud ŠabanovićIntervju: Mesud ŠabanovićNe dam se ja slomit’ fukaramaMesud Šabanović rođen je u Derventi 1946. godine gdje jezavršio osnovnu školu. Srednju školu i Fakultet za tjelesniodgoj pohađa u Sarajevu. Prve pisane uratke objavioje u studentskom listu “Naši dani“. Nakon završenogfakulteta kratko vrijeme radio je u gimnaziji u Živinicamakod Tuzle. Nakon odsluženja vojnog roka počinje raditi usrednjoškolskom centru u Derventi. Osnivač je HDZ-a zaopćinu Derventa, a na višestranačkim izborima izabranje u Parlament Bosne i Hercegovine u Vijeću građana.Bio je jedini musliman od ukupno 44 zastupnika Hrvata uparlamentu i jedini član Parlamenta koji je odlučio pristupitiu ZNG-e. U lipnju 1991. godine raspoređen je u3. samostalnu bojnu u Slavonskom Brodu na mjestopomoćnika zapovjednika za IPD (informativno propagandnadjelatnost).Nakon toga vršio je razne funkcije: od zapovjednika satnije,vođe izviđačko-diverzantske grupe, zamjenika zapovjednikataktičko pješadijsko-tenkovske grupe i nakraju, naredbom predsjednika Republike Hrvatske dr.Franje Tuđmana, raspoređen je u Taktičku grupu IstočnaPosavina koja je djelovala u Slavonskom Brodu, a naRazgovarao: Filip Mursel Begovićmjestu operativnog organa. Nakon ranjavanja u Bogdanovcimakod Vukovara, u Bolnici za ortopedsku rehabilitacijuu Božidarevićevoj u Zagrebu, pokreće inicijativu zaosnivanje HVIDRA-e RH. Rukovodio je radom osnivačkeskupštine HVIDRA-e zajedno s tadašnjim ministromodbrane Gojkom Šuškom. Nakon toga osniva UdruguBošnjaka branitelja Hrvatske koja djeluje i danas.Umirovljen je sa činom brigadira Hrvatske vojske.Do sada je objavljivao u “Bošnjačkoj pismohrani”, listuBošnjaka Hrvatske “Preporodov Journal“, a 2004. izdaoje zbirku pripovjedaka “Šejh i druge priče“. Član je Kulturnogdruštva Bošnjaka “Preporod“, a politički više nijeaktivan. Povod za intervju je netom objavljeni roman “Sotonisti”u izdanju KDBH “Preporod”.Vjerujete li da taj famozni piščev flash back može doistarasvijetliti tegobe današnjice, ukazati na naše uzastopnegreške?Tko se ne osvrće, može mu se lako desiti da zaluta u konformizmu,a posljedica je gubljenje autentičnosti kakopojedinca tako i cijelog naroda. S tim nipošto ne mislimda se po svaku cijenu treba suprotstavljati svemu štoje došlo iz prošlosti, a plod je povijesti. A stara boljkanas Bošnjaka je da više znamo o povijesti drugih negoo svojoj, ali kao po nekom pravilu ad hock odbijamo svešto je tuđe, zaboravljajući valjda da je povijest temelj zanadgradnju.Mi Bošnjaci moramo shvatiti jedno, a to je da svijet nepočinje s nama niti će ga nestati kada nestane nas, jer,sve što je nastalo, jednoga dana će nestati. Na žalost,mnogi naši političari, kako u Bosni tako i u Hrvatskoj,ne misle tako. Ponašaju se infantilno i osorno što kodobičnog puka izaziva averziju en passant. To se ne odnosisamo na političare, nego i na najviše vjerske velikodostojnike.Mi Bošnjaci moramo shvatiti jedno, a to jeda svijet ne počinje s nama niti će ga nestatikada nestane nas, jer, sve što je nastalo jednogadana će nestati. Na žalost, mnogi našipolitičari, kako u Bosni tako i u Hrvatskoj, nemisle tako. Ponašaju se infantilno i osorno štokod običnog puka izaziva averziju en passant.To se ne odnosi samo na političare, nego i nanajviše vjerske velikodostojnike.Da se vratim flash backu. Neki karijerni sinekurci zaštićeniraznim akadamskim titulama, kojima su sva ovozemaljskavrata otvorena, posebice iz reda povjesničara, daju sebiza pravo da izvrću povijest izmišljajući vladare, careve ikraljevine nastojeći dokazati koliko je bio moćan njihovetnos nimalo ne vodeći računa o povijesnoj istini koja nasvu sreću nije privatna svojina. To što će se upućeniji diopuka, koji zna gledati nazad, nasmijati “njihovoj naučnojdoktrini“ za njih ne znači ama baš ništa. Kažu npr. da nekiprofesori Beogradskog univeziteta “Odsjeka za istoriju“,na temu “Srbi i Srpska istorija“, otvoreno studentimagovore što je stvarna povijest, a što proizvod insinuacijaodređeni srpskih “naučnika“. Preporučuje im se da realnupovijest prešute “u ime viših državnih interesa“,a da prezentiraju ovu drugu koja je mnogo šarenija iRoman “Sotonisti“ na jedan osebujan načingovori upravo o vremenu bana Borića, (premanekim povjesničarima ne o prvom banuBosne) više se baveći prilikama u Bosni kadasu njezini susjedi bili pod tuđinskom vlastiUgarske odnosno Bizanta. Ni na kraj pametimi nije bilo da roman predstavim kao naučnohistorijsko djelo, nego, koristeći se književnomslobodom, htio sam dočarati jedno vrijeme okojem se malo zna i u kojem je čitatelju lakoodvojiti fikciju od zbilje.pristupačnija slušateljima. Shodno tome srpski vojnik jenajhrabriji, on je nepobjediv, a srpska vojska je u svakomratu pobjednik.Evo još jednog primjera. Prof dr. Jovan Deretić, koji jedoktorirao u SAD, u svojoj knjizi “Istorija Srba“ podastireslijedeće neupitne “dokaze“: “da je srpski narod star trii pol tisuće godina, da su Arijevci potomci Srba , da suHazari bili “srpska sekta“, da su Srbi nekada bili najbrojnijisvjetski narod, da je Aleksandar Veliki bio čisti Srbinprezimenom Karanović, da su Srbi još u pradavnim vremenimaosvojili Indiju i da je grčka-helenska kultura zapravosrpska kultura“ ( iz knjige “Srbi o Srbima“).Ovaj diskurs je nesporno iracionalan čisti mastodontizam,ali je neoprostiva i apatija bošnjačkog naroda koji osvojoj povijesti ne zna skoro ništa, niti govori, niti romori.Zato su valjda o Bosni i Bošnjacima više pisali Hrvati, aliSrbi što smo naravno debelo platili.Otkrijte nam svrhu, odnosno taj Vaš famozni poriv daliterarno arbitrirate u dalekoj povijesti? Mislim na vašnetom izašli roman “Sotonisti“.Dijelom sam na ovo pitanje odgovor dao u prethodnompitanju, ali, u pravu ste, pitanje je toliko aktualno da bibio potreban okrugli stol za odgovor. To je, naravno, mojemišljenje. Hotimično sam upotrijebio riječ “mišljenje“jer, kada se govori o nastanku Bosne nema tog znalcakoji bi nam mogao podastrijeti čvrste dokaze o svojim“argumentima“. Boli me već dugo činjenica da se o Bosnii Bošnjacima govori samo u krugovima bošnjačkih interesnihskupina, internim okruglim stolovima zatvorenogtipa, po džamijama. Ako se napiše neki znanstveničlanak o povijesti Bosne ili bosanskom jeziku on će seobjaviti u nekom niskonakladnom bošnjačkom časopisu.Neka nas onda ne čudi floskula koja je dolazila od vrloeminentnih osoba da je Bosna rezultat AVNOJ-a, da jeizmišljena Titova tvorevina. Nadalje, da su Bošnjaci ili Bosanciizmišljeni narod, da su svi bosanski banovi i kraljeviu stvari Srbi ili Hrvati, ali, eto, Bosna slučajno nije bila nipod Srbijom ni pod Hrvatskom (osim u povremenim vojnimkratkotrajnim uletima kako bi rekla Nada Klaić).Vidite sada jednog apsurda, Bošnjaci stvore državu, uredeje, ali ne znaju naći državi vođu te su čekali da im Srbi iliHrvati postave bana, vojvodu ili kralja, jer za to sami nisubili kadri. Povijesna je istina da su Hrvati izgubili neovisnost1102. i postali dijelom velikog Ugarskog carstva.Teško je reći koliku su autonomiju imali dok su bili podUgrima dok je Bosna bila slobodna u partnerskom savezusa Ugarskom.Većina hrvatskih povjesničara tvrdi da je prvi bosanskiban Borić ( 1143.-1180.) bio Hrvat, iako je Hrvatska u tovrijeme stenjala pod jarmom, pazite sad, Hrvatsko-ugarskogcarstva, kako znaju reći neki hrvatski povjesničari.To je vrijeme kada Bosna ulazi u društveno pravne odnoses Ugarskom “ne kao skup plemena, nego kao formiranadržava s duboko ukorjenjenom tradicijom“ (NadaKlaić “Srednjovjekovna Bosna“ str.14.).Roman “Sotonisti“ na jedan osebujan način govori upravo4 BEHAR 89 BEHAR 895

PORTRETI I SUDBINE: Mesud ŠabanovićPORTRETI I SUDBINE: Mesud ŠabanovićIstina je da su bogumili bili dualisti i vjerovalisu u dobroga Boga i Sotonu, ali bi bilopogrešno nazivati ih sotonistima samo zato štopriznaju moć Sotone. Ne molimo li se i mi danas Svevišnji spasi od prokletog šejtana (Sotone).o vremenu bana Borića, (prema nekim povjesničarima neo prvom banu Bosne) više se baveći prilikama u Bosnikada su njezini susjedi bili pod tuđinskom vlasti Ugarskeodnosno Bizanta. Ni na kraj pameti mi nije bilo da romanpredstavim kao naučno historijsko djelo, nego, koristećise književnom slobodom, htio sam dočarati jedno vrijemeo kojem se malo zna i u kojem je čitatelju lako odvojitifikciju od zbilje. A što se tiče Sotone, po učenju dobrihstarih bogumila, on je zarobio svako ljudsko tijelo i bit ćeu njemu sve do tjelesne smrti. U ljudskom tijelu, koje jedjelo Sotone, neprestano traje borba dobra i zla, odnosno,Sotone i dobre duše koja je kod svakog čovjeka čistapoput planinskog izvora, kažu bogumili. Ako Sotona nadvladadobru dušu, on upravlja ljudskim tijelom.Kako nazvati osobe koje za četiri dana u Srebrenici ubijui zakolju 8000 ljudi ili sotoniste koji su iz vukovarske bolniceizvlačili ranjenike bez ruku, nogu, potpune slijepcelikvidirajući ih nad pripremljenim jamama? Ne priznajeli i Crkva moć Sotone? Čemu služe scijentolozi? Kakoje Bog pustio Sotonu da mimo njegove volje uđe u ljudskotijelo? Istina je da su bogumili bili dualisti i vjerovalisu u dobroga Boga i Sotonu, ali bi bilo pogrešno nazivatiih sotonistima samo zato što priznaju moć Sotone.Ne molimo li se i mi da nas Svevišnji spasi od prokletogšejtana (Sotone).Iako je roman monolitne kompozicije, satkan u furioznomstilu, kao da je pisan u jednom dahu. Nespornoste se koristili arhivskom knjiškom građom. Kojom?Posebice se to odnosi na leksičko bogatstvo koji se jednimdijelom oslanja na njegovu arhajsku snagu jezika,iskazano već u vašoj knjizi “Šejh i druge priče“.Ne bih se upuštao u književnu analizu monolitnosti stila sobzirom da ga svaki književnik doživljava na svoj način. Zamene to je onaj unutrašnji svijeta pisca, pjesnika ili kompozitorai, htio ili ne, on će ga prenijeti na papir. Ta snagaizražaja ili pak razdrobljenosti dolazi iz dna piščeve dušei vrlo teško je dati definiciju monolitnosti kompozicijejer je, ponavljam, svaki književnik preživljava po tisućuputa pišući običnu pripovijetku. I na kraju mislim da jemonolitnost kompozicije više psihološka nego književnaodrednica. Da je moj Roman satkan furioznim ritmom jepohvala za svakog pisca, a pogotovo kada dolazi iz struke.Moja najveća želja je da tako i ostali čitatelji dožive ovomoje djelo i ne odvoje se od njega dok ga ne pročitaju.Ima li veće nagrade za pisca? Hvala Vam ako ste doistatako doživjeli moj roman.Otkrijte nam što je fikcija, a što dokumentarno faktografskosadržajna građa romana?Nastojao sam pisati tako da čitatelj lako zaključi što je fikcija,a što realnost. Povijesna zbivanja u Bosni i oko Bosnesu fakti onoliko koliko sam ih prenio iz više izvora. Svivladari, kao i germanski vojvoda Gottfried, su povijesneličnosti. Za svakog od njih sam u fusnoti dao elementarnepodatke. Naravno da je legenda o dubrovačkoj kneginjifikcija i plod moje mašte koji bi trebao odmoriti čitateljaod silnih ratnih priprema i zavjera. O banu Boriću nisamnašao ništa osim da je bio hrabar i izuzetno dobar ratniki to je razlog što sam ga prikazao lucidnim ili onakvimkakvu sam sliku o njemu stvorio u glavi.Imate fascinantnu ratnu biografiju. Što je natjeralo jednogBosanca da dođe u Hrvatsku i aktivno se priključinjenom zapovjednom kadru na najtežim bojišnicama?Da bih elaborirao ovo pitanje trebalo bi mi bar pedesetakkartica. Ali, evo, pokušat ću u najkraćim crtama opisatimoju odluku prvo da osnujem HDZ u Derventi, a ondaiz Parlamenta BiH u šestom mjesecu 91. odem u ZNG-Slavonski Brod.Nisam rekao da potječem iz radničke porodice gdje seskromno živjelo, ali nikada nas četvoro djece nije osjetiloglad jer smo imali dvije krave i nešto ovaca. Otacmoj Huso (rahmet mu duši) radio je na državnom poljoprivrednomdobru u Jasencima kod Dervente, a najstarijasestra u Tekstilnoj tvornici Ukina Derventa. Početak II.svjetskog rata otac je dočekao u regularnoj vojsci NDH.U međuvremenu je obolio od tifusa što ga je spasiloda ga partizani ne strijeljaju kada su ušli u Derventu.Stariji amidža Fehim priključio se ustašama i u sastavunjemačkih postrojbi, koje su regrutirale muslimane izustaša, biva upućen na ruski front gdje mu se gubi svakitrag. Drugi amidža Jusuf 1944. priključio se partizanimagdje je izgubio nogu. Ne znam zašto, ali zbog amidže Fehimasamo je ispaštala naša familija, a ne i amidže Jusufa,pa sam znao često majku naći uplakanu pedeset i nekekada bi je skupa s ocem pozvali u OZNU. Godine su prolazile,a ja sam sve rijeđe majku zaticao neraspoloženu.Istina, nismo se družili s amidžom jer sam jednom čuooca kada je rekao da mu on ne treba ni na dženazu doći.Poslije završenog fakulteta oženio sam se i ubrzo rastaoisključivo mojom krivicom. Puno sam izlazio i burno živio.Nakon rastave nisam dugo čekao i ponovo sam se oženio,dobio kćer Lejlu i počeo praviti kuću što mi je mnogo pomogloda primirim nemirni duh.. Kuću sam završio, advije godine pred rat otvorio sam dućan u kome su bileuposlene dvije radnice. Ja bih ujutro otišao po robu, aposlije podne u školu i tako danima.U dvanaestom mjesecu 1990. dobio sam poziv za vojnopredavanje u krugu Centra TO Derventa. Pored meneje sjeo Škorić Miroslav od koga sam često uzimao robu.Dvorana je bila dupke puna. Kada je dežurni komandovao“mirno“ ustali smo i na vratima se pojavio Nikola Jelisić,rođeni brat moga radnog kolege koji je predavao srpskohrvatski.Nikola je bio vječito nekakav partijski funk-četnikovanje koje je slušao kompletan štab TO. Nisammogao spavati cijelu noć. Ujutro, čim je svanulo, pokupiosam vojnu opremu, stavio je u auto i krenuo vratitizaduženu opremu. Ušao sam u prostoriju štaba i rekaoda sam došao vratiti uniformu i ne želim više biti članrezervnog sastava JNA. Svi su zanijemili. Momo Kučinar,načelnik štaba (poginuo kod Banovića kao četnički oficir)obratio mi se povišenim glasom: “Jesi li svjestan svogpostupka? Znaš li ti da te čeka zatvor, a pozdravi se i s radomu školi.“ Odgovorio sam hladno: “Svega sam svjestanKučinare, a da sam trebao savjete od tebe ih sigurnone bih tražio.“ Znao je da sam prijeke naravi pa se povucioner,ali se nije odmakao dalje od učiteljske škole. Temaje bila “Višestranački izbori u Hrvatskoj“. Nisam mogaovjerovati svojim ušima. Jelisić je odmah na početku svogizlaganja osuo paljbu na dr. Franju Tuđmana koga sam jacijenio još iz vremena kada se odlučio iznijeti pravu istinuo broju mrtvih u Jasenovcu.Tada sam čitao Vjesnik u srijedu i jedva čekao da nađemneki njegov članak, ali bezuspješno. Kada je rekao dahrvatski narod izaziva rat, okrenuo sam se Škoriću irekao da idem jer ne želim slušati ovog četnika. Mirome je uhvatio za rukav vojne bluze i tiho mi šapnuo: “Nebudali“. Poslušao sam ga i do kraja odslušao Jelisićevo6 BEHAR 89 BEHAR 897

PORTRETI I SUDBINE: Mesud ŠabanovićPORTRETI I SUDBINE: Mesud ŠabanovićPriča o jednoj fotografijikao, ali onda iznenada reče: “Istresi što imaš u transportnojvreći.“ Istresao sam, a on je otvorio ladicu i čitao iakoje to bio posao magacionera. Nedostajala je jedna ljetnakošulja. “Što ćemo sad, Šabanoviću?“ upita sarkastično.“Ostala je sigurno u ormaru, donijet ću je sutra“, iz topaodgovorih kao da mi je netko došapnuo. “Sutra u 9 ili slijedifaktor 5“, zaprijeti se tada Momo, a faktor 5 značio jeda platim košulju pet puta skuplje nego što je u trgovinizbog nemarnog odnosa prema vojnim stvarima. Vratiosam se kući, obišao trgovinu, odnio neke gajbe iza kuće,istuširao se i krenuo u školu.Kada sam se vratio kući, bilo je prošlo sedam i već sedobro smračilo. Ubrzo u dvorište uđoše kola. Nisam znaotko je dok nije izašao. Bio je to sin rahmetli Salke Sipićakoji je mirovinu zaradio u Vojnom odsjeku, a bio je strastvenilovac kao i ja. Sin mu se zove Majid, a tada je radiou TO i bio prisutan kada sam razgovarao s Kučinarom.Trgovina je još radila pa je gorjelo vanjsko svjetlo. Maidmi je dao znak glavom da uđem u hodnik i pružio najlonskuvrećicu: “Evo ti košulja, ali nikom ni riječi, izbacilibi me ko čep van. A kada je krenuo dobaci mi: “Svaka tičast stari!“Nikada se ovom velikom čovjeku, koji mi je po godinamamogao biti sin, nisam uspio zahvaliti. Često sam ga nakontoga viđao na ulici, ali samo bismo jedan drugom neprimjetnoklimnuli glavom. U siječnju 91. upoznajem odvjetnikePetra Kljajića i Antu Klarića iz Sl. Broda i dobivamčlansku kartu HDZ-a. S rednim brojem 1. osnivam HDZu dvorištu dr. Vladimira Benca na kome biramo privremnorukovodstvo stranke. Za predsjednika je izabran IkoStanić, a za dopredsjednika ja, Drago Majić je izabranza blagajnika. U školi je nastala očigledna pometnja. Samnom su komunicirali samo Hrvati i Bošnjaci i to ne svi.Priča se da se u Kalenderovcima, srpskom selu nadomakPravi branitelji Bosne i Hercegovine, pri tommislim isključivo na pripadnika Armije Bosnei Hercegovine, opravdano su razočarani sasvojim statusom. Oni su prisiljeni prihvatitioktroirani stav da su dužni budžet, namijenjennjima, dijeliti sa svojim neprijateljima - ArmijomRepublike Srpske. Ona je privremenookupirala dio suverenog prostora BiH i HVO-akoji uopće nije ratovao protiv Srpske vojske uzčasne izuzetke Posavljaka.Derventa, priprema skup koji će tražiti moje isključenjeiz škole. Ista rasprava vodi se na sastancima OpćinskogKomiteta SKJ. Međutim, uskoro dolaze palamentarni izborina kojima sam dobio najviše glasova za Republičkiparlament u Vijeću građana. Svi napadi na mene prestajujer me štitio imunitet narodnog poslanika. To je ipak bilojedno teško i po mene vrlo bremenito vrijeme. Moj daidžaSulejman Kobajica, koji je bio član Odbora Islamske vjerskezajednice, dolazio mi je nekoliko puta i uvjeravao daprijeđem u SDA koji je bio u osnutku. Odbio sam ga samotivom da sam već član jedne stranke i njen dopredsjedniki da bi bilo neozbiljno u tako kratkom roku mijenjatidres. Točno sam mu ovako rekao: “Dajo, zaboravljašda je ovo vrlo važan posao, a ja nisam nogometaš da bihbio na prodaju, pa makar i glavu izgubio“. Nisam dugobio u parlamentu BiH u kojem su ponekad diskusije srpskihzastupnika dovodile do granice fizičkog obračuna.Iako nije bilo zvanične koalicije između SDA i HDZ-a, suradnjaje bila očigledna. Tako je bilo sve do smjene predsjednikaHDZ-a BiH gospodina Kljuića, od strane desnefrakcije HDZ-a iz Hercegovine. Odmah nakon KljuićeveMoja prva borbena akcija bila jenapad na Mirkovce kod Vinkovaca,koji su bili jako četničkouporište, ali je u toku akcije stiglanaredba da se napad prekine.Prema svjedočenju nekihpolitičara naredbu je izdaoosobno predsjednik Tuđman, ajedna postrojba, mislim iz Virovitice,upala je u tenkovsku zamkupri čemu je poginulo 18 gardista.Slijedila su druga ratištana području Nove Gradiške,a nakon tjedan dana dobijamozapovijed da s ljudstvom itehnikom hitno dođemo u Sl.Brod. Zadatak je bio zauzeti vojarnukoja je bila skoro u centrugrada. Budući da je komadantvojarne na prijedlog predaje odgovoriootvaranjem vatre iz svograspoloživog oružja i oruđa biloje jasno da ćemo morati primijenitisilu da bismo komandantaprisilili na predaju. Puškaralose cijelu noć, a ujutro, mislim15. rujna, još jednom smo zapovjednikŠipoš i ja na megafonpozvali komandanta Janka napredaju. Međutim, on je već biosmijenjen, valjda zbog neefikasnosti,što mi nismo tada znali. Sobzirom da sam sa grupom ljudibio iza Doma sindikata imalismo odličan pregled čeonogdijela vojarne koji je bio okrenutprema glavnoj cesti što vodi zaDerventu. Iznenada se na nekolikoprozora u vojarni zavihorišebijele plahte. Nisam dugo čekaoi sa članom kriznog stožeraFranom Piplovićem krenuo samprema glavnom ulazu u vojarnu.“Ne idite! Jeste li ludi? Moždaje varka!“, čulo se iza nas, alipovratka nije bilo. Kada smoušli u vojarnu, Frane je otišaodesno, a ja lijevo. Odmah izaprijemne zgrade naiđoh na grupuoficira koji su se bili postrojiliuza zid dugačke zgrade.Idući prema njima, slučajnosam pogledao u zemlju na kojojje bila razglednica, mislim izKraljeva, očigledno bačena krozprozor na kojoj je bio krst i četirislova S.“Zdravo drugovi Jugosloveni!Pa vi nama govorite da seborite za jedinstvenu Jugoslaviju,a ne Veliku Srbiju“, rekohljutito pokazujući im sliku srazglednice.“Čija je ovo razglednica?“ upitaosam ljutito s obzirom da jeprimalac flomasterom izbrisan.Nitko ništa nije odgovarao,samo su gledali u zemlju vidnouplašeni.“Gdje vam je komandant?“, opetbez odgovora.“Pitao sam vas nešto?“ ponovih,ali prijetećim glasom.“Ja sam!“ Jedva čuh odgovormeni iza leđa i ugledah oficirablijedog k’o krpa.“O, pa ti si ta mustra! Što bolanrazori pola grada kada si znaoda si gubitnik?“ Nije odgovaraoni riječi. Udarih ga jednom upredjelu rebara, a on skoro zaplaka.“Nemojte, molim vas, imamdvoje dece!“ skoro jecajući odgovorikomandant. “Jesi li ti pomisliokoliko djece u Brodu sidanas pobio i koliko ih neće odstresa moći spavati, junačino!“ljutito sam odgovorio i udarioga još jednom. Već su i drugigardisti počeli ulaziti u krugvojarne, a iza mene se stvoriFrane Piplović koji uze za rukavkomandanta. “Ovaj namtreba u policiji!“ reče i odvedekomandanta.Sutradan, u glavnom dnevnikuHTV-a, glavna vijest je bila o paduvojarne u Sl. Brodu i skladištaoružja i municije u Gromočniku,prigradskom naselju u Brodu.Tekst je bio popraćen slikom nakojoj Frane Piplović s uzijem uruci na gotovs vodi komandantavojarne s uzdignutim rukama.Bravo Frane, cinično sam tadapomislio!8 BEHAR 89 BEHAR 899

PORTRETI I SUDBINE: Mesud ŠabanovićPORTRETI I SUDBINE: Mesud ŠabanovićNisam dugo bio u parlamentu BiH u kojem su ponekada diskusije srpskih zastupnika dovodile dogranice fizičkog obračuna. Iako nije bilo zvanične koalicije između SDA i HDZ-a, suradnja je bilaočigledna. Tako je bilo sve do smjene predsjednika HDZ-a BiH gospodina Kljuića, od strane desnefrakcije HDZ-a iz Hercegovine. Odmah nakon Kljuićeve smjene počelo je razilaženje sa HDZ-om,koje je inicirala HDZ-ova desnica iz Zagreba na čelu sa Gojkom Šuškom i Vicom Vukojevićem, ačiju je politiku slijepo slijedio bivši Udbin agent Mato Boban. Antibošnjački stavovi HDZ-ovih zastupnikana sastancima kluba bili su posve otvoreni, a ja sam bio jedini musliman između njih 44koji je odlučio napustiti Parlament i staviti se na raspolaganje ZNG-u. Pristupio sam Samostalnojinterventnoj bojni Sl. Brod kojom je zapovjedao mladi policijski časnik Krešimir Šipoš.smjene počelo je razilaženje sa HDZ-om, koje je iniciralaHDZ-ova desnica iz Zagreba na čelu sa Gojkom Šuškom iVicom Vukojevićem, a čiju je politiku slijepo slijedio bivšiUdbin agent Mato Boban. Antibošnjački stavovi HDZ-ovihzastupnika na sastancima kluba bili su posve otvoreni, aja sam bio jedini musliman između njih 44 koji je odlučionapustiti Parlament i staviti se na raspolaganje ZNG-u.Pristupio sam Samostalnoj interventnoj bojni Sl. Brod kojomje zapovjedao mladi policijski časnik Krešimir Šipoš.Možete li nam opisati okolnosti Vašeg ranjavanja i gubitkaobiju nogu ispod potkoljenice?Nakon zauzimanja vojarne u Brodu, drugi dan zvao mezapovjednik Specijalne policije Sl. Brod Stipa Vuković:“Čuj Baja“, rukujući se sa mnom počeo je Stipa, “Krizništab je donio odluku da hitno krenem za Vukovar!““A šta ja imam s tim Bajo?” upitah Stipu poznatog podnadimkom Bajo. “Imaš stari i te kako, dali su mi sloboduda po svom izboru biram zamjenika““I izabrao si mene”, nasmijah se Baji.Ujutro tenkovi zabrujaše, a kada smo krenuli palilasu se svjetla u zgradama kao na novogodišnjim jelkama.Od pješadije išao je jedan vod ZNG-a sa zapovjednikomvoda i jedan vod specijalaca, ali ni jedan časnikiz zapovjedništva iako je ratna tehnika koju vozimo uvrijednosti oko 10 milijuna eura ( jedan tenk M-84 je natržištu oko 2000000 eura). Kada se sjetim te akcije i sadame uhvati neki strah, jer sam stalno bio opterećen timeako izgubimo jedan tenk, krivicu ću snositi ja. U naseljuCerić, gdje smo stigli u noćnim satima, dočekao nas jedoktor Ivan Husar s vozačem. Nismo dugo pričali i prešlismo u kompanjolu dr. Husara i krenuli put Vukovara. Zaustavilismo se u selu Bogdanovci par kilometara predVukovarom, neposredno ispred tzv. Žinog puta, koji biojoš uvijek jedina donekle sigurna komunikacija sa Vukovarom.Bio sam svjestan da moram brzo raditi jer akonas uoči izviđačka četnička avijacija moglo bi biti belaja.Otišao sam u Krizni štab i tamo zatekao desetak ljudi.Rekli su mi da je zapovjednik Ivan Matković Lasta, inačepredsjednik HDZ-a, odsutan, ali da je tu njegov zamjenik,krupan momak pitoma slavonskog lica. Nakon što samse predstavio, rukovao se sa mnom što učiniše i ostali.“Gospodo, nemamo dovoljno vremena. Treba mi dvadesetljudi koji će osigurat tenkove i ostalu tehniku“, reče.Nastao je muk. Zamjenik Kriznog štaba, kojem sam nalicu vidio neugodu, rekao je da je većina ljudi odsutnajer hrane stoku, ili im se prase krmače. Izašao sam bezpozdrava i uputio se zapovjedniku tenkovskog voda. “Daosam zapovijed svim vozačima da tenkove smjeste ispodkrošnji, a neko će se već pobrinuti da se nasječe granja imaskira druga stana tenka.” To isto učinili su transporterii kamiondžije. Svanulo je jutro bez pucnjave nad Vukovarom,a oko podne dođe i Stipa.“Zapovijed je da čekamo ulazak u Vukovar, a sada idii odspavaj malo.“ Noć je bila mirna, ali ujutro me probudijaka topnička vatra. Pucalo se po Vukovaru, ali takosnažno da se činilo da će cijeli Vukovar odletjeti u zrakIstog trena sam ustao i za stolom ugledao Stipu kakosjedi s dvojicom gardista. “Spavaj, Bajo! Nije ti ovo prviput!“ smiješeći se reče Stipa. “Ovu sam muziku slušao uSarvašu dva tjedna“, odgovorih sanjivo. Bilo je to 19. 09.1991., a topnička vatra nije prestajala. Negdje oko podnevakurir mi javi da me trebaju jer je Žgela nespretnopod prevelikim kutom ispalio minu iz minobacača, kojise jednostavno prevrnuo unazad. Mina, koja je napustilausta cijevi pod kutom od devedeset stupnjeva, vratila se ipala izravno na njih.Uzeo sam samo pušku i krenuo za kurirom. Topnička vatraje već bila prestala. Išao sam asfaltnim putem Bogdanovci- Vukovar kada nas je preletio neprijateljski zrakoplov.Samo smo se sklonuli uz rub zgrade i čim je prošaovratili smo se na cestu. Ja ne znam kada se zrakoplovvratio, a kada sam ga čuo, bilo je već kasno. Skočio samu kanal, a u jednom trenutku učinilo mi se da je neboeksplodiralo. Po mome tijelu pucale su petarde, a kojagod bi me pogodila, činilo mi se da mi kičmu lomi. Nekakosam se okrenuo na bok nastojeći opipati desnu nogu.Od potkoljenice na niže ostala je samo nogavica, polovicalijeve čizme je nestala, a krv je topila i lijevu potkoljenicu.Bio sam potpuno svjestan i otkopčah pištolj riješen da siskratim muke, ali me je netko od gardista preduhitrio ioteo mi oružje iz ruke. U svoj toj nesreći bilo je i nekesreće. Imali smo potpuno opremljeno sanitetsko vozilo,i bolničara Luku Krijana koji je desetak godina radio nakirurgiji u Sl Brodu. Čim su me stavili u sanitetsko vozilozapočeo je novi topnički napad, ali, ovoga puta po Bog-danovcima. Vatra je bila toliko jaka po cesti za Vukovarda su pokojni Leko, vozač saniteta i Luka odlučili vozitime do Vinkovaca, iako do vukovarske bolnice nije bilo višeod tri kilometra. Počeo sam gubiti svijest. Bio sam svjestanda umirem. Učio sam sve što sam znao, iako, istinugovoreći, nisam se tada mogao pohvaliti nekim znanjem.Tonuo sam u neku mračnu dubinu bez straha, prije bi semoglo reći s nekim blagim ugodnim osjećajem.“Gubim ga, uspori, ne mogu mu naći venu“, kao u snusam čuo kako Luka viče. Ništa me nije boljelo, ali samjoš uvijek tonuo u tom imaginarnom liftu. Letjele suslike mojih kćerki Lejle i Emine, vidio sam brata Esadakoji je umro u petom mjesecu 91. u Njemačkoj od karcinomapluća. Jednostavno, ne mogu ispričati koje susve slike prošle pred mojim očima. Onda je neka nevidljivaruka zaustavila moje vozilo smrti i počela mevraćati na površinu.“Dobro je stari“ - reče mi Luka stiskajući mi ruku. Višenisam bio sposoban govoriti iako sam bio prikopčanna infuziju. Samo sam imao toliko snage da klimnemglavom Luki i da mu zahvalim što mi je prolongirao putu nepoznato na određeno vrijeme. Četrdeset i dva dananisam mogao popiti ni kap vode, samo su mi gazomkvasili usta. Živio sam isključivo od infuzije. A onda,Božjom voljom, oporavak i odlazak u Rehabilitacijskicentar u Božidarevićevoj. U dvanaestom mjesecu 91.grupa ranjenika i ja u jednom autobusu odlazimo u Maestrichtu Nizozemsku gdje sam se pored Dražena Budiše,Alaina Finkielkrauta obratio na prepunom nogometnomstadionu. Svi smo tražili samo jedno: međunarodnopriznanje Republike Hrvatske. Kada sam nakon nekolikogodina pročitao izjavu Alaina Finkielkrauta kako je lijepou Srebrenici - puna žena, a nigdje muškaraca, tražio samnjegovu adresu. Poželio sam tada tom židovu, čiji je otacdeportiran u Auschwitz, ljutito napisati kako bi se osjećaoda se nešto takvo dogodi Tel Avivu i da netko ushićenolikuje nad nečijom tragedijom.Mislite li da je Hrvatska dovoljno učinila za svoje branitelje?Da! I za branitelje i za lažne branitelje, jer je ovih drugihu Hrvatskoj više.Opće je mišljenje da su dragovoljci u Bosni i Hercegoviniu podjednakoj mjeri razočarani glede njihova udjela uobrani zemlje. U kojoj ste mjeri vi razočarani?Pravi branitelji Bosne i Hercegovine, pri tom mislimisključivo na pripadnika Armije Bosne i Hercegovine,opravdano su razočarani svojim statusom. Oni suprisiljeni prihvatiti oktroirani stav da su dužni budžet,namijenjen njima, dijeliti sa svojim neprijateljima - ArmijomRepublike Srpske. Ona je privremeno okupirala diosuverenog prostora BiH i HVO-a koji uopće nije ratovaoprotiv Srpske vojske uz časne izuzetke Posavljaka.Što se tiče mog osobnog stava, u zadnjih par godina totalnosam izmijenio svoj optimizam u pogledu boljeg stanjau Hrvatskoj. Za ovakvu Hrvatsku, u kojoj će umirovljeniprofesori i učitelji kopati po kantama za smeće i kupiti listovezelja i trule mrkve na tržnicama, ja se nisam borio.U Hrvatskoj se toliko krade i laže da infantilna vlast kojaili ne vidi ili neće da vidi, svjesno vodi državu u dužničkukrizu, a već je sada svaki građanin Hrvatske dužan 10.000eura. Taj dug neće moći vratiti ni naša djeca. Korporativciu Hrvatskoj su i de iure i de fakto stvorili novu kastubogataša i u sprezi s državnom mafijom, čvršće negoikada, drže sve konce u svojim rukama.Možemo li uskoro očekivati Vašu memoristiku, krajnjeiskrenu i bezkompromisnu, budući da Vi zaista imatešto reći?Ja se nadam, a što se tiče iskrenosti u to nemojte ni najmanjesumnjati, jer se protiv kriminala u HVIDRI borimod prvoga dana. Nisu me uplašili ni tada kada su upravljaliHrvatskom, a neće ni sada jer ja zaista doživljavamHrvatsku kao svoju drugu domovinu. Meni ljubav premaHrvatskoj neće nikada biti mjerilo debljine moje lisnice.A što se tiče političke ratne biografije, ozbiljno se za njupripremam. Otkako sam u politici i ratu bio hvaljen i napadan,pripisivali su mi svakakve gadosti i samo što mejoš nisu još usporedili sa Alfredom Drajfusom. Ne znamčime sam to zaslužio? Ne dam se ja slomit’ tim fukarama.Ja se nadam, a što se tiče iskrenosti u to nemojteni najmanje sumnjati, jer se protiv kriminalau HVIDRI borim od prvoga dana. Nisu meuplašili ni tada kada su upravljali Hrvatskom, aneće ni sada jer ja zaista doživljavam Hrvatskukao svoju drugu domovinu. Meni ljubav premaHrvatskoj neće nikada biti mjerilo debljinemoje lisnice. A što se tiče političke ratne biografije,ozbiljno se za nju pripremam. Otkakosam u politici i ratu bio hvaljen i napadan, pripisivalisu mi svakakve gadosti i samo što mejoš nisu još usporedili sa Alfredom Drajfusom.Što mislite o udrugama Bošnjaka branitelja sudionikaDomovinskog rata? Da li je to samo nečija “farsa“ ilinešto “drugo“?Petkom na džumi našao bih više časnika HV-a nego što ihima cijela zagrebačka Udruga Bošnjaka, a nisam siguranda ne bih našao i veći broj branitelja, naravno istinskih.Dovoljno je da vam kažem da njihov visoki čelnik nosi vojnuiskaznicu s pristupnim datumom u HV 31.12.1991.,ukoliko nije u međuvremenu kupio drugu.Meni je žao što se za rad Udruge Bošnjaka braniteljaDomovinskog rata u Hrvatskoj ne čuje. Kao da ne postoje.Kada im se ponudi javna riječ na HTV-u, onda nađu nekoganonimusa koji navodno nije član ni Udruge i nema vezes ratom. Čini mi se da se rad branitelja Bošnjaka sveo načisti hedonizam jer se okupe samo dva puta godišnje, odbaklave do baklave. Sretno im bilo!10 BEHAR 89 BEHAR 8911

PORTRETI I SUDBINE: Mesud ŠabanovićPORTRETI I SUDBINE: Mesud ŠabanovićNeki nisu željeli da u Hrvatskoj jedan “balija” nosi čin generalaU zagrebačkoj bolnici birali su me za predsjednikaInicijativnog odbora Saveza HVIDR-e. U dvanaestommjesecu me poziva predsjednik Republike dr. FranjoTuđman. Za taj susret me veže jedna smiješna anegdota.Naime, ja sam vam pušio ko smuk, a s obziromda je Predsjednik djelovao opušteno, ja sammahinalno stavio ruku u džep da izvadim cigaretei upaljač. Predsjednikov pobočnik Gašpar je počeomrdati obrvama što ja nisam prokužio, nego samjednostavno uzeo cigaretu i zapalio. Predsjednik seokrenu Gašparu i skoro pa zapovjedi: “Donesite gospodinuŠabanoviću pepeljaru.“ Kasnije sam čuo dasam jedini u toj prostoriji zapalio cigaretu u društvuPredsjednika. Da vas više ne davim tim druženjemkoje je trajalo oko pola sata, a meni se činilo da Predsjednikuživa u razgovoru.“Čuo sam da osnivate udruženje vojnih invalida? Viste mu na čelu? Je li tako? “ upita me. “Ja sam, gospodinepredsjedniče, na čelu do Osnivačke skupštine,a poslije ne znam tko će biti”, odgovorih.“Pretpostavljam da vi imate aspiracije na mjestopredsjednika.““Nemam, gospodine predsjedniče!““Može li se znati zašto? Znam da ste bili član Parlamentau Bosni, a imate i visoku naobrazbu“,upita me.“To je točno, ali u ovom ratu u HV-u je sudjelovalo prekodevedeset i pet posto Hrvata katolika i bilo bi neprimjerenoda ja kao musliman budem predsjednik.“Šutioje jedno vrijeme, a onda reče: “Moram vam reći daje to vrlo razborito.“ Tako je otprilike tekao razgovors dr. Franjom Tuđmanom kod koga sam bio još triputa, a onda smo se razišli iako mislim da on nije bioglavni krivac za ono za što sam ga optužio. Ne zaboraviteda je u Banskim Dvorima bio Gardijski Zdrugod nekoliko stotina mahom Hercegovaca koji su gana mig Gojka Šuška bili spremni likvidirati. Nakonodržane skupštine HVIDR-e otišao sam u Posavinui postavljen sam, ukazom Predsjednika Republike,za Operativnog organa pri Operativnoj grupi IstočnaPosavina. Kada sam se vratio na kratki odmor, došaomi je jedan od članova predsjedništva Hvidre i rekao:“Babo (tako su me u Zagrebu zvali), nemam ništa saovim glupostima. Oko tvoga čina sve je zakuhao onajluđak Jurković (predsjednik HVIDR-e).”“Ne razumijem, reci o čemu se radi?““Pa, znaš da si bio predložen za čin generala?““Nešto znam, ali ništa konkretno“, iskreno odgovorih.“Na prijedlog o tvom unapređenju prvi je reagiraoJurković, ovoga mi križa“, (tu je bila prisutna i mojasupruga) - i prekriži se.“Rekao je da mi ne smijemo dopustiti da balija uHrvatskoj ima čin generala.“ Ostao sam bez teksta.U mome stanu popili smo on, Mile Zekić, IvanPandža i mnogi drugi, na stotine litara vina. Pjevalose do ujutro i ja sam bio uvjeren da me taj čovjekne mrzi. Osim toga, ja sam ga upoznao s većinomhrvatskih generala. I sada, dok ovo pišem, a ovo prviput javno iznosim, ruke mi drhte, ne zbog izgubljenogčina nego zbog gubljenja vjere u čovjeka. Neka živiHrvatska!SUGESTIVNI I POUČNIODLAZAK U PROŠLOSTMesud Šabanović: “Sotonisti”, KDBH Preporod, Zagreb,2009., str 343Piše: Sead BegovićSmještajući svoju romanesknu priču u razdoblje srednjovjekovneBosne (u prvu polovicu dvanaestog stoljeća),Šabanović se svrstava u red onih pisaca za koje je svojstvenačvrsto strukturirana fabula realističkog tipa, što nimalone čudi, barem kada je riječ o ovom romanu “o povijesti”, smnoštvom sukobljenih karaktera i vremenske kauzalnosti. U“Sotonistima” se lomi sudbina Bosne i Bošnjana u konfrontaciji,odnosno, u miru i u ratu sa susjedima: Ugrima, Dukljanima,Humljanima, Rašanima, Dalmatima, dubrovačkimplaćenicima i sa Srbima.Centralni lik, ban Borić, sa svojim umješnim vođenjem uspioje Bosni osigurati samostalnost banovine, a hrabrom obranombosanskog stolnog grada kamengrada Moštri, u kojemustoluje, dokazat će da se Bosna ubiti ne da, a to je ujednoi snažno poantirani kraj ovoga, posvema, intrigantnog i zanimljivogromana. Naime, autoru je stalo do toga da naglasida je plodna bosanska zemlja uvijek davala nade u život. Izaista je optimizmom natopljen ovaj roman, pa i himničnošćui apoteozom života u Bosni gdje u ono doba ravnopravno supostojetri vjere: kršćanstvo zapadnorimske provenijencije(na sceni je razdoblje već podijeljenog kršćanstva), a zastupaga moštranski župnik Ivan, zatim bogumilstvo koje zastupaDid Radin i učitelj Didak i na kraju čista gotska arijanskavjera koju zastupa redovnik Mišljen. Svojevrsni ekumenizampokušava se ostvariti kroz vrlo instruktivne i polemičke dijalogemeđu zastupnicima triju vjera – posebice je didaktičanonaj između Dida Radina, Didaka i oholog biskupa Milovana.Sklon pučkom psihizmu i postupnom izlaganju, Šabanovićnam otkriva osnovne postulate vjerovanja bogumila, ali iokosnicu pojave i nestanka Ilira. To su važne svjetonazorskeepizode u romanu koje uz poučnost i autorovu sugestivnostizlaganja, kroz odlazak u prošlost, donose prožimanje vremenai izraza. U tom umješnom amalgamu povjesnica jegotovo do autentičnosti predočena (naravno, uz fikcionalneumetke – fiction i faction su simetrično raspoređeni), posebicekada je riječ o jeziku koji je sinkopiran kao arheološkiartefakt te nam upravo ta jezično lingvistička razina, kojamjestimice bljesne u tekstu i djeluje gotovo egzotično, kaoarhajski govor stećaka, dodatno pojačava dojmljivost: “Podverima mojim mnogi hode, eže nikdar prije oko moje vidilonije, ne poiska da im viru mire, eže ovaj ne bi haranbio”. Ta će citatna poetika (jer, nesumnjivo je autor konzultiraopostojeću povijesnu građu) pojačati već naglašenuepičnost s kojom se razotkriva sudbina bosanskog življa upredislamskom razdoblju.Ako ovaj roman u nečemu korespondira s današnjicom,bit će to svakako u naporu da se kroz burnu priču opišedruštveno i nacionalno konstituiranje bosanske države. No,to prepuštamo imaginaciji svakog budućeg čitača, kao štobujna imaginativnost nije nedostajala Šabanoviću pri majstorskojinstalaciji priče o dubrovačkom trgovcu Maru i njegovusinu Luku – osvjedočenim prijateljima Bosne i dobrihBošnjana. Nadalje, zavodnička privlačnost ovog pripovijedanjaočituje se i u ponekim slavensko mitološkim motivima:krošnja duba, Bog Dabog, božica Morana i tako dalje,ali i u dobro uočenim, izmaštanim, malim izrazito slikovitimmedaljonima: “Oko podneva skrenuše u uski klanac nalik navučije čeljusti…”, ili: “da joj suza vazda na kapku visi baš kaorosa na listu…”Pojmovnu strukturu romana upotpunit će i bajkogeni elementi.Riječ je bajci (koja to zaista jest po broju epizoda,strogoj artikulaciji čudesnog i čarobnog te romantičnompradoživljaju) u kojoj je dubrovačka kneginja, koja nije moglaimati djece, na prevaru zanijela s muškarcem kozje glave,nalik na satira i oličenjem sotone. Bajku priča gospar Marotrgovcima na odmorištu karavanskog puta između Dubrovnikai kamengrada Moštri. Na trenutak, živahnu će i ritmičkudijalošku formu, podatnu za dramsku postavu, dodatnopospješiti gestualni i podrobni opisi borbi.Naslov romana, naoko jednoznačan, postupno razotkrivasvoju višeznačnost. S jedne strane sotonisti su neprijateljiBosne, oni koji žele porušiti, osvojiti i orobiti Moštri, ali ipogrdni naziv za bogu mile Bošnjane. Naime bogumili semole jednom Bogu, ne zanemarujući pritom snagu i moć Sotone.Vjeruju da svakog čovjeka za jednu ruku drži Dobri Bog,a za drugu Sotona, a kome će se čovjek prepustiti ne ovisio Bogu, nego o čovjeku. I ne samo s takvim postavkama uromanu, Šabanović rigorozno traži i istražuje zakone vječnepravde s nekim samo njemu znanim posredovanjem čuvstvakoja nadilaze ishitrene, intelektualne konstrukcije “povijesnogromana” i “romana o povijesti”, odnosno “novopovijesnogromana”.Šabanović ustrajno emanira pripovijedni slijed u četiri odjelitecjeline, bez emocionalne afektacije i krivotvorenja, stogauvjerljivo promišlja logiku povijesti tematizirajući zajedničkipovijesni diskurs, a on jest Bosna. To su ujedno predikati ipredispozicije za unisono, prije svega hrvatsko-bosansko(bošnjačko) čitanje ovoga romana.12 BEHAR 89 BEHAR 8913

PORTRETI I SUDBINE: Mesud ŠabanovićPORTRETI I SUDBINE: Mesud ŠabanovićVILINSKE STIJENEMesud Šabanović(Ulomak iz romana “Sotonisti” u izdanju KDBH “Preporod”)Pričalo se da je u tom davno zaboravljenom vremenuneka naša kneginja silno patila jer nije mogla imatidjecu. Molila se, kažu, do ponoći i Bogu i Sotoni, a odponoći ih proklinjala i ostatak noći u suzama provodila.Bila je zima, toga dana, vele, u Dubrovniku je puhalabura tako jako da je takvu ni najstariji pametariupamtili nisu. To ne zasmeta lijepoj kneginji da izađeu šetnju. Sama samcata. Riva je bila sablasno pusta.Nebesku tišinu samo bi narušavali ogromni valovi, štosu se uz strašnu buku razbijali o tvrde, prkosne stijene.Kneginja je stala na jednu od njih i nijemo promatralapobješnjelo more. Ko zna koliko bi stajala da jene prenu ženski glas, koji je toliko iznenadi da joj cijelotijelo od straha zadrhta.“Ne bojte se, lijepa kneginjo! Neću vam nauditi.”“Zašto mi se onda prikradaš? Uplašila si me!”, odgovorikneginja staroj, siromašnoj Židovki koju je često sretalau Dubrovniku i milostinju joj davala.“Primijetila sam da ste u zadnje vrijeme zabrinuti,kneginjo”, reče Židovka, “pa sam mislila da vam mogupomoći.”“Jesam, zabrinuta sam”, odgovori kneginja, “ali mi ti,nažalost, ne možeš pomoći.”“Jeste li sigurni? Na vašem mjestu ja bih se nekomepovjerila, to vas bar neće ništa koštati.”Kneginja se osvrnu pa, kada se uvjeri da nema nikoga,reče ženi:“Dobro, reći ću ti, ali mi obećaj da ćeš moju tajnu čuvati.”“Životom se svojim kunem da će vaša tajna sa mnom ugrobu završiti”, odgovori Židovka.“Danima i noćima se molim da imam djecu, ali me Bogne sluša. Neću provesti ostatak života bez djece, ako ihne budem imala, završit ću u morskim valovima.”“Ne očajavajte, kneginjo!”, reče Židovka,” mislim davam mogu pomoći.”“Kako, dobra ženo?” upita kneginja.“Dobro me slušajte! U mjesecu veljači pošaljite kogaput Bosne i recite mu neka čeka pored bilo koje rijekeda vrba procvjeta pa neka vam ubere jednu grančicuzajedno s cvijetom. Kada je dobijete, grančicu stavitepod jastuk na kome spavate i držite je pod jastukomdevedeset i devet dana. Nakon toga čekajte ono što ćese desiti.” Kneginja nagradi Židovku i ode u dvor, a uveljači posla slugu s naredbom da joj iz Bosne doneseprocvalu vrbovu grančicu. Nakon što sluga donesegrančicu, kneginja učini što joj je Židovka kazala. Devedeseti deveti dan prođe, a u ponoć joj u san dođemuškarac kozije glave i snažnog muškog stasa. Stajaoje nasred sobe:“Trebali ste me, lijepa kneginjo?”, reče spodoba štoprenu kneginju koja se od silnoga straha probudi isjede. Mislila je da ružno sanja, te pokri oči rukama dašto prije zaboravi to nakazno stvorenje. Šutila je dugo srukama na licu, a kada pomisli da je prikaza sa snomnestala, skloni ruke s očiju. Na mjesečini koja je dopiralau njezinu sobu, ponovo ugleda ono stvorenje kakostoji nasred sobe zureći u nju.“Zvali ste me, lijepa kneginjo!”, ponovi spodoba.“Nosi mi se iz sna, nakazo!”“Nemojte tako! Zar ne vidite da ste budni, lijepa kneginjo.Ne pokušavajte me potjerati jer sam došao po vašojželji, a ako me budete slušali, mogao bih vam i životnuželju ispuniti.”Kneginja se malo sabra i dođe k sebi:“A koju bi to moju želju ti mogao ispuniti?”“E, vidite da me želite gledati, a sada me i čujte:Želite li imati dijete?”“Želim!”, odgovori kneginja.“Možete ih odjednom imati dvoje.”“Što zauzvrat tražiš?”, upita kneginja.“Polako!”, odgovori nakaza.“Ne žurite se, sve ćete na vrijeme znati. Ako me budeteslušali, nagradit ću vas s dva lijepa sina.”“A ko će mi ih roditi?”, upita kneginja.“Naravno, rodit ćete ih vi! Dobro ste me čuli, rodit ćetedva sina takve ljepote koju svijet još vidio nije. Bit ćevaši sve dok ne stasaju za ženidbu, a kada budu zreli zaženidbu, otići će sa svojim ženama, kao što svi muškarcičine.”Kneginja razmisli i ne učini joj se u onome što nakazatraži ništa lošim.“Jeste li, kneginjo, spremni za nagodbu?”“Što trebam učiniti?”“Eto, vidite, postajem vam čak i blizak!”Kneginja još jednom pogleda prema čudnom stvorenju.Gledala je neko vrijeme da bi onda planula.“Nosi mi se s očiju! Ne želim tvoju pomoć”, reče inavuče pokrivač preko glave.Nije ni sklopila oči, a pred zoru joj se učini da nije samau sobi pa svuče pokrivač. Bila je u pravu. Nakaza jestajala na istom mjestu.“Reci mi što treba učiniti da bih rodila djecu.”“Ostavite muža i udajte se za mene”, a prije nego što bikneginja uspjela bilo šta reći, nakaza je preduhitri:“Ne brinite, niko me neće vidjeti s vama, iako ću vambiti vjeran muž i, ne zaboravite, podarit ću vam lijepudjecu!”Kneginja nakon dugog razmišljanja prihvati ponudu.Ostavi muža i prvu sljedeću noć provede s nakazom.Zatvorila je oči da ne vidi ono ružno dlakavo lice jarcakoje je pored nje ležalo. Onda se odluči i progleda. Nakazinije bilo ni traga, a pored nje je ležao muškarackakvog je kao mlada djevojka bezbroj puta poželjela usvojim besramnim djevojačkim snovima. Bilo joj je tolikolijepo da je na trenutak poželjela da noć nikada neprođe. Čim se zora ukaza, kneginja ostade sama u krevetusa svojim željama. Nakaza, koju je mnogo puta odtada poželjela, nikada joj više ni na san ne dođe.Nakon dva-tri mjeseca kneginja osjeti da je trudna.Zaboravi na sve brige koje je preživjela. Uskoro se Dubrovnikompronese vijest da je kneginja rodila dva prelijepasina. Ne bi u tome ništa čudnog bilo što se blizancirodiše, jer su i Dubrovčanke visokoga roda često podvoje djece na svijet donosile. Djeca bijahu toliko lijepada ih se ženske oči nagledat’ nisu mogle. Ko god bi odžena djecu vidio, u njih bi se zaljubio. Žene su tražilerazlog da dođu i da ih vide, a kada bi ih jednom vidjele,samo bi o njihovoj ljepoti pričale. Dubrovačka vlastelavazda je znala u ljepoti uživati. Kako su djeca rasla,majka ih je sve češće od radoznalih pogleda krila. Nakazase nikada više ne pojavi, a kneginja na nju skoro izaboravi.Vrijeme je prolazilo, a djeca su rasla. Dođe doba kadapočeše po Dubrovniku i mladenke za sebe tražiti.S kojom god bi djevojkom stali, ona bi se u njih zaljubila.Priča kaže da su braća bila toliko pohotna da uskorone bi u Dubrovniku djevojke koju nisu obeščastili.Majke su pod ključem čuvale kćeri, ali su one kroz prozorebježale i našle načina da do braće dođu. Kad suiskoristili sve mladenke dubrovačke, pohotnoj braći nebi dosta pa se jedno jutro obratiše majci:“Vrijeme nam je za ženidbu, majko. Mi još nismo sebimladenke našli pa se dogovorismo da nam ih ti nađeš.”Majka, nemajući kud, obeća sinovima da će im mladenkepronaći. Ali je svakoj od djevojaka ona neku falinkunašla. Braća su strpljivo čekala dok im se jedne noći usnu ne ukaza muška spodoba kozije glave:“Zalud se trudite, gospari mladi! Za vas ovdje nemadjevojke. Nego, ako se mislite pravim mladenkamaženiti, morat ćete ovako napraviti. Nikome, čak ni majcine smijete reći što ste sanjali, osim jedan drugome.Ako se prevarite, pa joj kažete, od našeg dogovora nećebiti ništa, a vi ćete cijelog života ostati neženje. Možetei cijeli svijet proći, ali nikada sebi djevojke nećete naći.Da biste našli ono što tražite, morate imati dva potpunoista konja blizanca. Na tim konjima krenite na put itražite malu, ali plahu zemlju, što na divljim vodamaleži, u kojoj živi narod poput jezerske magle tih. Kadatu zemlju nađete, tražite jezero kakvih u zemlji mnogoima, a samo u jednom djevojke koje tražite obituju.Pored svakog jezera i pod najvišom stijenom zanoćite.Ako vam se ne pojave djevojke pod jednom, idite poddrugu. Ako budete slijedili moje upute, naći ćete štotražite.”Spodoba to reče i ode.Kad se braća sutradan probudiše i jedan drugomerekoše šta su sanjali, složiše se da poslušaju. Istogdana mladići rekoše majci da su odlučili žene sami sebipotražiti.“Ne činite to, preklinjem vas”, govorila je majka.“Ljudi izbjegavaju noću i Dubrovnikom hodati, a kamolilutati po nepoznatom svijetu.” Cijela obitelj je molilamomke i uvjeravala ih da je ludost to što su naumiličiniti, ali braća ostadoše pri svojoj odluci. Kada je vidjelada sinove odgovoriti ne može, majka teška srcaprihvati njihovu odluku. Dugo je tražila dva ista konja, akad ih nađe, u suzama se oprosti s djecom svojom, a onikrenuše putovima nepoznatim.Lutali su svijetom i čudnu zemlju i obećano jezerotražili. Gdje god bi čuli za kakvu zemlju, grad ili selou blizini stijenja ili jezera, hitali bi tamo, ali ono što sutražili nigdje ne nađoše. Posjetili su svako jezero zakoje su čuli. Pored mnogih stijena su zanoćili, ali djevojkeim se nigdje ne javiše. Lišeni nade da će ih ikadanaći, braća, shrvana umorom, odlučiše se vratiti kući.Jašući tako kroz kamenita bespuća, na jednom proplankuugledaše starca što na kamenu sjedi. Kada mupriđoše bliže, primijetiše da je slijep. Uljudno ga braćapozdrave i ponude jelom.14 BEHAR 89 BEHAR 8915

PORTRETI I SUDBINE: Mesud ŠabanovićPORTRETI I SUDBINE: Mesud Šabanović“Priznajem vam, dobri ljudi, da sam zaboravio kad samzadnji put jeo. Rado ću prihvatiti ponuđeno i biti vamneizmjerno zahvalan.”Starac u slast pojede hranu koju mu braća ponudiše iumjesto vina napi se vode iz ploske koja mu je visila opojasu. Kada se napi, obrisa rupcem usta, podiže glavunebu i reče:“A sada, dobri ljudi, kada me ovako bogato ugostiste,možete li mi reći što vas natjera da ovim bespućimajašete? Jeste li sigurni da idete pravim putem, recitemi, ne tajite.”“Nažalost, ne znamo koji je pravi put, ali znamo štotražimo”, odgovori jedan od braće.“Onda mi recite što je to, možda vam mogu pomoći”,reče starac.Braća se pogledaše, slegnuše ramenima i rekoše starcušta traže. Starac se trže i ponovo visoko podiže glavugledajući u nebo. Dugo je šutio uzdignute glave kao daje slušao glasove neba.“Ne idite tamo, Bogom vas preklinjem. Tamo možetesamo nesreću naći i zvuk demonske trube čuti.”“Znači li to da vi znadete gdje je zemlja koja na divljimvodama leži, gdje je narod od magle tiši?”“Znam, djeco moja, ali vas molim klonite se tog prokletogjezera!”“Jedan od braće odmahnu rukom bratu i ponovo se obratistarcu:“Ništa se vi ne brinite, samo nam recite gdje je to jezero.”“Dobro, djeco moja, zaslužili ste da vam na dobro dobrimvratim tako što ću vam želji udovoljiti. U zemljudobrih Bošnjana morate ići, a njihovu zemlju Bosnomzovu, u njoj je lijepo mjesto Bijela, kako ga Bošnjaniod pamtivijeka zovu. Lako ćete ga naći, samo se držitegorskog bedema što se poput krtorovine duž zemljeBosne proteže. Ne idite planini, što moru se spušta, većpratite rijeku što njezinim podnožjem teče i ona će vasdovesti ravno u krilo grada što ga Bijela zovu. U blizinitoga lijepog grada je jezero, a pored jezera ima jednastijena koju Bošnjani Vilinskom stijenom zovu. Zanoćitetu jednu-dvije ili tisuću noći, ali će se samo u jednoj odnjih djevojke u jezeru ukazati. Jedino čime vam mogujoš pomoći je da vam darujem ova dva biljega što ću naglave vaših konja staviti. Biljege s konja nipošto ne skidajte,niti ih ostavljajte same za živu glavu, sve dok sesvojoj kući ne vratite. Starac priđe konjima i palcem pritisnuna čelo jednog, onda drugog konja, a biljezi, kaoda ih je neko zalijepio, ostadoše im na čelima.“Dug je put do Bosne, djeco. Iskoristite to vrijeme,možda nađete i sebe u putu, dobri vam Bog pomogao.”Pošto se noć već bila spustila, braća zanoćiše, a kadase probudiše, starca više nije bilo. Kada se uvjeriše daje zaista otišao, i oni krenuše put zemlje Bosne.“Da skinemo ove ružne biljege s glava konja?”, upitajedan od braće.“Skinimo ih”, odgovori drugi.Pokušali su skinuti biljege, ali nije išlo, izgledalo je kaoda su urasli u kožu životinja.“Samo nam je još ovo trebalo! Da nas običan staracnamagarči”, reče isti onaj brat koji je predložio da skinubiljege s konja.Putovali su danima i mjesecima dok ne stigoše u zemljudobrih Bošnjana. Čim su prvog namjernika upitaliza grad Bijelu, on ih uputi. A kada u grad dođoše,zaustaviše konje pored prve kuće i domaćina za Vilinskestijene upitaše.“Ko vas Vilinskim stijenama, dobri ljudi, šalje? Ako misliteglavu izgubiti”, reče im čovjek, “idite tamo, mi niblago u blizini tih stijena ne čuvamo.”“Znamo se mi čuvati! Samo nam pokaži put”, odgovorišeskoro u jedan glas braća.Čovjek vidje da neće moći uplašiti mladiće pa, nemajućikud, reče im.“Neka to bude vaš izbor, dobri ljudi, jašite ovim putemprema onoj velikoj planini. A da biste pod Vilinsku stijenudošli, kada do jezera dođete, jašite tako da vamjezero bude s vaše lijeve strane. Na sredini jezera vidjetćete stijenu kojoj se vrh u oblacima gubi. To je ta stijenakoju tražite, pored nje je velika vrba, i da se niste šalilite zanoćali pod njezinom krošnjom! Sada idite i nekavam je Bog na pomoći.”Braća lako nađoše jezero, a još lakše Vilinsku stijenu.Tu pod stijenom privezaše konje i zanoćiše. Dugo supod stijenom boravili, jeli su ono što u planini ulove apili vodu iz hladnog jezera.“Da zanoćimo pod krošnjom one vrbe?”, upita jedan odbraće.“Zašto ne, zar da neukog starca slušamo”, odgovori mudrugi i prebaci stvari pod krošnju vrbe.Čim su usnuli, probudi ih lijepa djevojačka pjesma.Činilo se da cijela planina pjeva. Ustadoše opijenimilozvučnom pjesmom. Slušali su najljepše zvuke usvome životu. Okretali su glave desno i lijevo nastojećišto ljepše pjesmu u uho primiti, a kada im se učini daim pjesma prema jezeru bježi, hitro skočiše i na golekonje se popeše. Gonili su silno konje prema mjestu izčijeg je pravca pjesma dolazila. Jahali su žurno poredjezera, a neka svjetlost iz njegove dubine obasjavala jevodu na čijoj površini se ukazaše biserna zrnca pa jecijelo jezero bisernim sjajem sjalo.Braća zaustaviše konje da bi uživali u onome što vide.Onda, kao da izroniše iz sredine jezera, pojaviše se dvijedjevojke na bijelim konjima. Kosa im je dosezala dovode, a lagane, ko snijeg bijele svilene halje, kao naburi rublje, lepršale su. Vidjelo se lijepo kao da je poladana, a ne pola noći. Mnoštvo slavuja pratilo je djevojkekoje nisu prestajale pjevati i ukrug goniti plahe konje.Braća još silnije potjeraše svoje, ne primijetivši da imkonji po jezeru kao po kamenom drumu jezde. Opijeniljepotom djevojačkom, jahali su zaboravivši da jedandrugog makar pogleda. Kada stigoše pred djevojke,uvjeriše se da takvu ljepotu još njihove oči vidjele nisu.”Djevojke su ih zavodljivo sve bliže stijeni vodile i oni, sasvojim konjima, prihvatiše igru. Kada su došli pred stijenu,jedna od djevojaka hitro skoči s konja. Pruži rukebraći, a stijena se za tili čas pretvori u snažno vrelo štovodu u veliku visinu baca. U sredini tog čudnog vodenogzdanja ukaza se, jezerskim svjetlom obasjan, svod kojije u utrobu stupa vodio. Ispred stupa bile su skaline.Na prvoj skali djevojke stadoše zapriječivši braći ulaz.“Stanite!”, rekoše im.“U naše dvore ćete ući samo ako nam odgovorite u tridana na tri pitanja.Jeste li na to spremni?”“Jesmo”, uglas odgovoriše braća.“Onda nam odgovorite na prvo pitanje:Jeste li spremni s nama provesti prvu noć onako kakomi naložimo. Uživati u jelu i piću i s nama spavati, aništa nas ne pitati?”“Jesmo”, odgovoriše braća uglas.“A sada pustite te vaše konje jer vam ovdje neće bitipotrebni.”Braća sjahaše i pustiše konje, ali se oni nisu micali.Dugo su braća na konje vikali, tukli ih i proklinjali, alise nisu micali. Tada jedan od braće uze štap, što mu gadjevojaka pruži, i snažno udari konje. Oni vrisnuše takosnažno da se drveće zatreslo, onda preplašeni potrčašei za čas nestadoše u ogromnoj šumi. Tek tada djevojkebraću uvedoše u prekrasnu dvoranu, urešenu raskošemkakvoga u svome životu vidjeli nisu. Zlatni i srebrenilampioni su skoro na svakom koraku gorjeli, a zrcala,s istim takvim zlatnim okvirima, bilo je na sve strane.Dugački srebreni stol je bio na sredini ogromne sobe, ana njemu svakojaka jela i pića. Djevojke im ponudiše dasjednu, što rado prihvatiše jer uveliko gladni bijahu. Nadesetine lijepih djevojaka ih je služilo. Jedan od braćese obrati djevojci koja mu ponudi vino u zlatnom vrču,ali je izgledalo da je djevojka i nijema i gluha. Mladićslegnu ramenima i prihvati ponuđeno. Gozba se nastavilasve raskošnije. Točilo se i pilo vino kakvo u životunisu probali. Neka čudna muzika dopirala je iz stijene,a djevojke su zanosno oko braće plesale i skupa s njimau dobrom vinu uživale. Ne bi ni znali da je prošla jednanoć, da ih djevojke ne upitaše:“Recite nam iskreno je li vam žao vaših konja?”“Vuci neka ih pojedu što se nas tiče!”, odgovoriše braćauglas.I druga se noć burno provela. Pjevalo se, pilo i ljubakalodo svanuća. Čim je svanulo, djevojke upitaše:“Hoćete li i treću noć provesti s nama i za sva se vremenamajke vaše odreći? ““Bit ćemo s vama! Majka bi nam u ovoj zabavi samosmetala!”Provedoše braća i osam slijedećih dana sa svojimljubavnicama, a devetog dana javi se želja za majkomi zavičajem. Kada to rekoše djevojkama, one se samonasmijaše.“Kasno je za to, ljepotani naši! Ovo je vaš izbor, a moratenam priznati da vas na to nismo primorale!”Optuživala su braća jedan drugoga za zlo koje ih jesnašlo, ali pomoći nije bilo. I tako, kako uđoše pohotnabraća u meku utrobu zemlje, tamo do dana današnjegostadoše. Majka njihova je dugo u Dubrovniku čekala dajoj se sinovi vrate, a onda se i ona spremi i po svijetu ihode tražiti. I ona je naišla na onog starca koji je nju, kaoi njezine sinove, Bijeloj uputio. Cijelu je Bosnu kneginjana konju s pratnjom projahala dok nije do Bijele došla.Tu joj ljudi rekoše da su mladiće vidjeli kako prema Vilinskimstijenama jašu. I otišla je majka pred Vilinskestijene i sjela baš pred onu stijenu u koju su njezinadjeca nepovratno ušla. Plakala je utučena kneginjapred stijenom nekoliko dana, i sinove dozivala, dok sepred njom ne pojavi ista ona nakaza koja ju je u kućiposjetila.“Pusti ih bogom te tvojim preklinjem!”“Ne molite uzalud, kneginjo! Ne prolijevajte suze. Zarse ne sjećate naše nagodbe? Osim toga, i o mojim sesinovima radi”, reče i u stijeni nestade.Kneginja je sjela pod stijenu i plakala sve dok je suzaimala. Njezini ljudi iz pratnje, kada vidješe da je nećemoći privoljeti da se kući vrati, ostaviše je pod stijenomi u Dubrovnik se vratiše. Priča kaže da su kneginju dobriBošnjani našli mrtvu pod stijenom i tu je i sahranili.Od tada narod ovu manju stijenu zove Suzna stijena jerje, kažu, nije tu bilo prije nego što je pod stijenu kneginjadošla.Više nikada nitko mladiće nije spominjao, ali su njihovikonji još godinama oko jezera trčali. Počinjali su trčatiu ponoć, a nestajalo bi ih tek u svanuće. Dok bi konjigradom jurili, psi su cvilili, a vukovi su od straha pocijelu noć zavijali. Zvjerinje je bezglavo pred konjimabježalo, a ptica ubrzo netragom nestade. U početku susvi mislili da će to proći, ali se topot konja ponavljaoiz noći u noć, a ljudi su se od straha u kuće zatvarali inoćima sna nisu imali. Strah se vremenom uvukao ucijelo mjesto i toliko promijenio život ovoga kraja, daljudi pođoše polako napuštati obale jezera i seliti sedalje. S vremenom se cijelo mjesto iseli.16 BEHAR 89 BEHAR 8917

ETIKA I DRUŠTVO: Živjeti za smrt, umrijeti za životETIKA I DRUŠTVO: Živjeti za smrt, umrijeti za životAleksandar Jevtić i Srđan Aleksićistinski junaci našega dobaPiše: Fahrudin NovalićHrabri i plemeniti ljudi pripadaju sustavu univerzalne vrijednosne orijentacije i recepcije – dijele sustav vrijednostikonkretne humanosti, odgovorne slobode, pravde, jednakosti, bez obzira na nacionalnu, vjersku, rasnu pripadnost.Takvi su bili Aleksandar i Srđan i ostali Aleksandri i Srđani, ne samo pripadnici srpske nacionalnosti. Svi su oni, slobodu,pravdu, dostojanstvo, pravo na život, pravo na nacionalnu, vjersku, rasnu i inu različitost shvaćali i kao vlastituodgovornost i najviše univerzalne vrijednosti Čovjeka i Čovječanstva. Unatoč zlim vremenima, osobnim su primjerompokazali da je moguć humaniji, pravedniji i slobodniji čovjek i njegov svijet. Za njih su zla veremena bila izazov postatiistinskim junacima našega doba – ljudima čiji (raz)um i subjekt nisu u opreci.Predsjednik Republike Hrvatske StjepanMesić je, kako su izvijestili mediji,“zbog osobitih zasluga u spašavanjuživota hrvatskih branitelja zatočenihu srpskim koncentracijskim logorimai promicanja univerzalnih vrijednosti,na prijedlog Udruge pravnika Vukovar’91.“, 19. ožujka 2009., odlikovaoAleksandra Jevtića.Jevtić je iz logora u Stajićevu, premaistim izvorima, kao vukovarski Srbin,uz srpske civile izdvajao i spašavaohrvatske branitelje. Koliko je Jevtićizdvojio i spasio ljudi nema pouzdanihpodataka, iako su neki mediji navodili –150 do 200 ljudi. Da je, odlučno, pokušaospasiti samo jednoga čovjeka, zaslužio jeiznimnu zahvalnost i poštovanje. Usto, iZa razliku od onih koji su spašavaliljude, neovisno o nacionalnoji vjerskoj pripadnosti, biloje i onih koji su ubijali i pripadnikesvoga naroda, ako su im biliprepreka u ostvarivanju njihovazločinačkog (na)uma. Žrtva takvazločina bio je i Srđan Aleksić –dvadesetsedmogodišnji Srbin izTrebinja. Bio je juniorski prvakBosne i Hercegovine u plivanju iamaterski se bavio glumom.vlastiti je život izložio smrtnoj opasnosti.Neki su hrvatski branitelji prosvjedovaliprotiv dodjele odlikovanja Jevtiću. Bezsumnje, mnogi branitelji, među njimaičetvorica zatočenika srpskih koncentracijskihlogora – Nenad Gagić, PredragMatić Fred, Zoran Šangut i StankoZadro, da navedemo samo neka imenabranitelja i zatočenika logora, nisu prosvjedovali.Kako su izvijestili mediji, onisu bili svjedoci hrabrog i plemenitogdjela Aleksandra Jevtića. S NenadomGagićem i Predragom Matićem Fredom,u telefonskom razgovoru, o tome jerazgovarao i autor ovoga teksta.Za razliku od onih koji su spašavali ljude,neovisno o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti,bilo je i onih koji su ubijali i pripadnikesvoga naroda, ako su im bili preprekau ostvarivanju njihova zločinačkog(na)uma. Žrtva takva zločina bio je iSrđan Aleksić – dvadesetsedmogodišnjiSrbin iz Trebinja. Bio je juniorski prvakBosne i Hercegovine u plivanju i amaterskise bavio glumom.“Umro je obavljajući svojuljudsku dužnost“Njega su u njegovom rodnom Trebinju,21. siječnja 1993. godine, na smrt pretuklačetvorica srpskih ekstremista u vojnimuniformama dok je iz njihovih rukuspašavao Alena Glavovića – Bošnjaka iSrđanova poznanika iz Trebinja. Srđanje od teških povreda kundacima pušakapao u komu i nakon šest dana umro. Iprije tragičnoga dana, Srđan je više putobranio svoje susjede koji su bili objektnapada nasilnika, pljačkaša i palikuća.Srđanov otac, Rade Aleksić je, u nekrologuza svoga sina, napisao: “Umroje obavljajući svoju ljudsku dužnost“.“Štitio je čovjeka i ja sam ponosan nanjega“, kazao je Rade u jednom intervjuu.Jednom je prigodom rekao i ovo:“Sina sam izgubio u vremenima kada je iovakvo umiranje bilo lijepo i potrebno, asmrt vrednija od života” (www.nezavisne.com/kultura/vijesti/33282/Sjecanje-na-Srdjana-Aleksica.html); poželjevši da seta vremena nikome i nikada ne ponove.Alen Glavović je prigodom napada nasilnikauspio izvući živu glavu i zajedno sčetiri tisuće i pet stotina pripadnika nesrpskenacionalnosti napustiti Trebinje.Danas živi u Švedskoj sa svojom ženomi dvoje djece. Svake godine posjećujeSrđanov grob u Trebinju.Član Upravnog odbora Helsinškogkomiteta Bosne i Hercegovine Sinan Alić,ovim je riječima iskazao vlastito divljenjeSrđanovoj ljudskoj veličini: “Stare civilizacijesu za orijentir imale grupe zvijezdau sazvježđima Velikih i Malih kola.Orijentir građanima Bosne i Hercegovinedovoljna je jedna zvijezda na nebu,zvijezda Srđana Aleksića” (www.slobodnaevropa.org/Article.aspx?id=872181).Srđanov sugrađanin, Ljubiša Gluščević,kazao je za agenciju Beta 2007. godine daje sramota što Trebinje 14 godina nakonubojstva Srđana još uvijek šuti o tome,te da je Srđan zaslužio spomenik “većiod Njegoševog i Dučićevog, jer je odbraniočast i obraz Trebinja u zlim vremenima“(www.cyber-mahala.com/forum/thread.php?threadid=1461&page=3).Prema informacijama na Internetu,postoji inicijativa, ako već nije ostvarena,da sportski centar u Trebinju nosi imeSrđana Aleksića.Srđanu ulica u DubrovnikuViše od 120 nevladinih organizacija izregiona založilo se kod gradskih vlastida jednoj ulici u svojim gradovima dajuime Srđana Aleksića. U nedavnoj emisijiTV Federacije Bosne i Hercegovine, čijije gost bio i Srđanov otac, čulo se da ćejedna ulica u Sarajevu nositi ime SrđanaAleksića. S ponosom, ali s nedopustivimzakašnjenjem; kao što je i u lipnju 2007.godine, Srđanovu ocu sa zakašnjenjemuručena Povelja Helsinškoga komite-ta Bosne i Hercegovine koja je posthumnododijeljena njegovome sinu. UNovom Sadu jedna ulica nosi ime SrđanaAleksića, a u njoj će se postaviti i spomenploča s njegovim imenom (www.nezavisne.com/kultura/vijesti/33282/Sjecanje-na-Srdjana-Aleksica.html). I uTuzli, Bihaću, Sanskom Mostu..., pokrenutesu inicijative da jedna ulica ili trg utim gradovima nosi ime Srđana Aleksića.Srđan je za razliku od mnogih kojisu razarali Dubrovnik ili zapovijedilinjegovo razaranje, poput BožidaraVučurevića – samozvanog “graditeljajoš starijeg i ljepšeg Dubrovnika“, sgnušanjem, ispred zgrade skupštine uTrebinju odbacio oružje protestirajućiprotiv odlaska na dubrovačku bojišnicu(www.b92.net/eng/news/society-article.php?yyyy=2007&mm=03&...&nav_id=40146). Njegovo je djelo tako, izravno,povezano s veličinom i slavomDubrovnika, a posebice sa slobodom,kojoj pjesnik Ivan Gundulić posvećujepoznate stihove:Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životine mogu biti plata tvoj čistoj ljepoti.Dubrovnik ima Srđ – brdo nad gradomu čast sveca. Ako, još uvijek, nemaulicu Srđana Aleksića, nadamo se daće odgovorni subjekti aktualne vlastiu Dubrovniku, nevladine organizacije,te ugledni i utjecajni pojedinci u cijelojHrvatskoj, prepoznati Srđanovu humanost,mirotvorstvo i slobodoljubivost,te pridonijeti odluci da jedna ulica, baremu Dubrovniku, nosi Srđanovo časnoime. Tako ćemo, najbolje, iskazati svojepoštovanje prema Srđanu Aleksiću –“metafori dobra i ljudskosti“, kako je natribini u Novom Sadu u siječnju 2008.godine, posvećenoj obilježavanju lika idjela Srđana Aleksića, primijetio uglednifilozof Milenko A. Perović.Humanost i etičnostnjihova su nacija i vjeraDjelo Srđana Aleksića je disidentska idejaidentiteta otpora protiv “‘duha palanke’i ‘srpskog nacizma’“ – termini RadomiraKonstantinovića (Konstantinović,1981). “Svet palanke“, primjećujeKonstantinović, “nije ni selo, ni grad.Duh njegov, međutim, jest duh izmeđuplemenskog, kao idealno-jedinstvenog,i svetskog duha, kao idealno-otvorenog“(Konstantinović, 1981:7). Palančaninje vjerniji palanci nego samom sebi,nije pojedinac na personalnom putu,ne priznaje sebe kao subjekt zatvorenogsvijeta palanke, nego kao njegovobjekt (Konstantinović, 1981:9). 1 “Srpskinacizam nije ‘import’ iz nemačkognacional-socijalizma, kome je služioi podržavao”, ističe Konstantinović,“već je krajnji izraz duha palanke“(Konstantinović, 1981:366). Moramopriznati da nema društva i naroda koji usvome kolektivnom biću nemaju, više ilimanje, vlastitih natruha ‘duha palanke’i ‘vlastitih natruha nacizma’. Njihovoizvorište i pokretačka moć je u svijetupredrasuda, mitova, fundamentalizama.Stuart Sim, autor knjige Svijet fundamentalizma: novo mračno doba dogme,primjećuje: “Fundamentalistički um netrpi različitosti, ne trpi suprotstavljanje“(Sim, 2006:21).Sažeto, Srđanov etos odgovornostije holističko-etički – bioetički,socijalnoekološki, univerzalno-civilizacijski,kulturološki. On ima i svojuprospektivnu dimenziju – odgovornostza budućnost. Srđanov identitet se takoiskazuje i kao identitet otpora protiv totalitarnogaparata političke i ine moći.On je i projektni identitet, jer neljudskoozračje i javno djelovanje nastojizamijeniti ljudskijim. 2 Ponajviše, to jeznačajno za svijet sadašnjih mladihnaraštaja i naraštaja koji će doći.Čovjekoljublje Aleksandra Jevtićai Srđana Aleksića hrabro je i plemenitodjelo, nadahnuto strašću zaspašavanjem ljudi i snažan otpor homicidomaniji– strastvenom ludilu za ubijanjemljudi. Ono je i djelo otpora ‘govorukrvi i orgijama u slavu te krvi’; otporaslijepom obožavanju radikalnoga zla, etnocentrizmui religijskome fundamentalizmu;antipod sadizmu i nekrofiliji kao1 Razmatrajući odnos razuma i subjekta,Alain Touraine u knjizi Critique of Modernity, piše: “Bezrazuma, subjekt je opsjednut identitetom (isključivosti,op. a.); bez subjekta, razum postaje instrument moći“(Touraine, 1995:6).Nažalost i ratna destrukcija na području bivše Jugoslavije,u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, iskazalase kao diktatura razuma i kao totalitarno iskrivljavanjesubjekta. Srđan je bio slobodoljubivi subjekt-akter,isključiv prema zlu – nije postao objekt masovneideološke manipulacije. Sebe je prepoznavao u drugomi drukčijem, a drugog i drukčijeg prepoznavao je u sebi.Zato je spašavao i spasio svoga sugrađanina Alena.Zato je s gnušanjem odbacio pušku i protestirao protivodlaska na dubrovačku bojišnicu.2 “Identiteti su izvori smisla za same aktere,i po njima, izgrađene procesom individuacije“ (Castells,2002:17).malignim oblicima agresije.Aleksandar i Srđan, ne samo da u zlo vrijemenisu činili zlo, nego nisu podnosilini da ga drugi čine. Ne smijemo zaboravitida je Jevtića i Aleksića – znanihi neznanih, bilo ne samo u VukovaruSrđanov otac, Rade Aleksić je, unekrologu za svoga sina, napisao:“Umro je obavljajući svoju ljudskudužnost“. “Štitio je čovjeka i ja samponosan na njega“, kazao je Rade ujednom intervjuu. Jednom je prigodomrekao i ovo: “Sina sam izgubiou vremenima kada je i ovakvo umiranjebilo lijepo i potrebno, a smrtvrednija od života”i Trebinju, nego i u ostalim mjestimaHrvatske i Bosne i Hercegovine u kojimasu srpski ekstremisti mučili i ubijaliljude. Iako su bili pripadnici srpskenacionalnosti, ubijani su jer su bili protivratomanije i homicidomanije.Zaključimo, svaki je čovjek, po svomeidentitetu, jedinstveno i neponovljivobiće. Stoga je nedopustivo svakomupripadniku jednoga naroda, vjere,rase, političke stranke, obitelji, pripisivatizločine, kolektivna djela, kolektivnamišljenja. Za Jevtića i Aleksića, ihumanost i etičnost, njihova su nacijai vjera. Istinu o njima, te ostalimJevtićima i Aleksićima, neovisno o nacijii vjeri, treba saznati najšira javnost, baremna prostorima bivše Jugoslavijezahvaćenim ratnom destrukcijom. Njihoviprimjeri trebaju biti zabilježeni usvim udžbenicima i publikacijama kojiinformiraju i poučavaju o ratu na prostorubivše Jugoslavije; poput onih kojibilježe istinu o ratnim zločinima, neovisnoo tome tko ih je počinio.LiteraturaCastells, Manuel (2002): Moć identiteta, knjiga 2.,Zagreb, Golden marketing.Konstantinović, Radomir (1981): Filosofija palanke,Beograd, Nolit.Sim, Stuart (2006): Svijet fundamentalizma : novomračno doba dogme, Zagreb, Planetopija.Touraine, Alain (1995): Critique of Modernity, OxfordUK & Cambridge USA, Blackwell.www.cyber-mahala.com/forum/thread.php?threadid=1461&page=3www.slobodnaevropa.org/Article.aspx?id=872181www.nezavisne.com/kultura/vijesti/33282/Sjecanjena-Srdjana-Aleksica.htmlwww.b92.net/eng/news/society-article.php?yyyy=2007&mm=03&...&nav_id=4014618 BEHAR 89 BEHAR 8919

Esej: tOKOVI MISLIEsej: tOKOVI MISLIO IDENTITETUPiše: Borjana Prošev - OliverIdentitet je termin kojemu se, kao i postmodernizmu, pridaješiroko značenje - od slobode, progresa i demokracijeu kojima ima auru pozitivne neodređenosti, do znanstvenogkoji se odnosi na filozofski, sociološki, kulturni, povijesni,politički, psihološki i druge kontekste. Takav “kišobranski”termin vrlo je teško definirati.Pierreu Bourdie, koji je pokušao definiratinirati pojam kulturniidentitet, smatra da treba najprije utvrditi društvenopovijesnikontekst njegovog nastanka i primjene. Podrijetlopojma može se naslutiti iz latinskog idem (isto) i identidem(ponovljeno). Aristotel je upotrijebio imenicu tautotes kojaetimološki potječe od riječi autos (sebe i sam), a koja je kasnijeprevedena sa starogrčkog na latinski kao kalk identitasi koja se upotrebljavala u skolastičkim raspravama oprirodi Svetoga Trojstva.Psihoanalitičar Eric Erikson uvodi ga u psihologiju ličnostišezdesetih godina 20. st., nagovještavajući u svojem konceptukrize identiteta sve veću upotrebu ovog termina. Ponjemu je osjećanje osobnog/individualnog identiteta utemeljenona zapažanju samoistovjetnosti i neprestanostivlastitog postojanja u vremenu i prostoru te na opažanjučinjenice da i druge individue zapažaju i priznaju navedeno.Dakle, sam osobni identitet pretpostavlja odnos pojedincaprema drugim pojedincima, tj. odnos prema Drugom/Drugima.Na temelju toga osobni identitet, pored niza kategorijakoje pojedinca razlikuju od Drugog, određuje i pojedinčevomjesto u kolektivu, podrazumijevajući mnoštvo pripadnostirazličitim ili istim društvenim grupama i/ili mnoštvo spomenutihkolektivnih identiteta: nacionalnih, vjerskih, političkih,rodnih, kulturnih, socijalnih, profesionalnih itd. Sve navedenosugerira povezivanje i prožimanje različitih razina identifikacije:od osobnih i mikrogrupnih, preko makrogrupnih,etničkih, nacionalnih i kulturnih do nadnacionalnih, regionalnihi civilizacijskih.Licien Puy, proučavajući političku kulturu, poziva se naEriksonovo korištenje pojma identitet dajući mu izrazitukolektivnu konotaciju čime mu otvara put prema suvremenomznačenju po kojem je dio kolektivne svijesti. Takvakolektivna svijest temelji se na osjećaju pripadnosti nekomjeziku, rasi, teritoriji ili religiji, a u danoj situaciji predstavljaosnovu za identifikaciju.Zajednička ili slična povijesna struktura stvara tipove identiteta koji se prepoznaju. Guy S. Metraux uvodi pojam povijesniidentitet u čijim je okvirima, po njegovu mišljenju,jedino moguće shvatiti odnose pripadanja i zajedništvaunutar jedne grupe te njihove odnose s drugim susjednimgrupama. Povijesni identitet pridonosi razumijevanjugrupa (naroda i nacija) koje su rastrgane izmeđuvišestrukih i kulturnih pripadnosti. Ovo gledište može seprimijeniti na balkanski diskurs. Povijesni identitet utemeljenje na događajima važnima za zajednicu. Međutim,vlastiti identitet može se definirati jedino pri razgraničavanjus “neidentičnim”. To znači da granice bitno utječu naodređivanje identiteta. Kada su u pitanju kulturne granice,radi se o tome da se vlastita kultura suprostavi, odnosnokonfrontira nekoj drugoj , pri čemu se nadilaženje graniceiskazuje kao pozitivno ljudsko iskustvo.Relevantna je definicija kulturnog identiteta kao jednog tipakolektivnog identiteta koji predstavalja samosvijest pri-padnika jedne grupe što je povijesno nastala i razvila se uovisnosti o kriteriju koji je taj kolektiv uspostavio u odnosuprema drugim društvenim grupama/kolektivima.Dean Duda smatra da se kulturalni identitet neke zajednicestvara na temelju zajedničkog iskustva (naslijeđenog ilistečenog) koje neka grupa ili zajednica međusobno osjeća iKriza identiteta nastupa kada se pojedinacsuočava s činjenicom da identitet internaliziranprimarnom enkulturacijom nije jedini i jedinomogući. Ta kriza identiteta događala se i jošuvijek se događa na Balkanu gdje su se granice“razgraničavale” kroz burnu povijest i masovnemigracije dajući pečat brojnim egzilantskimsudbinama i višedomnim identitetima.kroz koje artikulira svoj identitet prema drugim ljudima čijese zanimanje razlikuje (obično je suprotno) od njihovog. Takavkulturalni identitet ostvaruje se terminima kao što sutradicija, sustav vrijednosti, ideje, institucionalni oblici itd.Na taj način shvaćen kulturni identitet postao je temeljnidio nacionalnog identiteta o komu se počelo intenzivnijerazmišljati u vrijeme oblikovanja modernih društava, formiranjanacija i ranog kapitalizma. O kulturnom identitetu govorilose na razne načine još u robovlasničkom društvu, (npr.u antici), dovodio se u vezu s pojmom etničkog identiteta jerje postao njegov sastavni dio, da bi se naglašeno govorilo onjemu u kontekstu procesa globalizacije. Kulturni identitetje jezgra kulture. Ne pojavljuje se samo u temeljnim kulturnimvrijednostima, kao što su jezik, kulturno naslijeđe,religija, običaji, umjetnost, različnih i osobitih u odnosuna druge kulture, već u kulturi shvaćenoj kao širokompolju najrazličitijih kulturalnih i značenjskih praksi upostmodernom vremenu.Kulturni identitet ni u kom slučaju nije samo kolektivanfenomen. Sjećanje na životnu i događajnu povijest pojedinca,ljude koji su na njegov život bitno utjecali i emocionalnuenergiju koju je uložio u njih i primio od njih, pojedinefenomene koji pripadaju različitim kulturnim sustavimaoblikuju indivdualnu samosvijest suprotstavljanjem kriterijimakolektiva ili kulturnoj samosvijesti nekoga drugog pojedinca.Individualni kulturni identitet čini nas neponovljivimi jedinstvenim pojedincima.Jezik je jedan od najbitnijih identifikatora kulturnog identiteta.Predstavlja najvažniji mehanizam interiorizacijeposredujući od najranijeg djetinjstva u usvajanju osnovnihkulturnih vrijednosti društva. On nije samo sredstvo interakcijes drugima, nego je nužan za oblikovanje vlastitogiskustva. Pojedinac razvija jezikom, kao sredstvomprimarne enkulturacije, osjećaj pripadnosti, prvo u širemkrugu obitelji, a kasnije u širim društvenim grupama u kojeje uključen na najrazličitije načine, ali i cjelinama kao što jenacija ili određeni civilizacijski kompleks. Svladavanja jezikanerazlučiv je dio procesa oblikovanja osobnog i istovremenokolektivnog identiteta. Jezik je najjači identifikacijskiagens. Nemogućnost sporazumijevanja izaziva osjećajotuđenosti koju ne može prevladati nikakva privlačnost,simpatija, pa čak ni ljubav. Weinrich smatra da je u mitu oBabilonskoj kuli riječ i o psihološkoj funkciji nadilaženja togdominirajućeg osjećaja tuđeg i drugosti pred osobama kojene govore naš jezik. Ovaj mit ukazuje na činjenicu da je cijeliljudski rod govorio jednim te istim jezikom, a da su različitii nerazumljivi jezici predstavljali Božju kaznu graditeljimaBabilonske kule koji su ga htjeli dosegnuti.Naime, jezik ne mora biti presudan identifikator kulturnogidentiteta jer postoje situacije u kojima pojedinac, pa i čitavegrupe, pripadaju, istodobno dvjema kulturama koje suponekad srodne (jezikom, poviješću, političko-društvenimokolnostima), a u nekim drugim slučajevima nespojive.Kriza identiteta nastupa kada se pojedinac suočava sčinjenicom da identitet internaliziran primarnom enkulturacijomnije jedini i jedino mogući. Ta kriza identitetadogađala se i još uvijek se događa na Balkanu gdje su segranice “razgraničavale” kroz burnu povijest i masovnemigracije dajući pečat brojnim egzilantskim sudbinama ivišedomnim identitetima.Goran Stefanovski, makedonski dramatičar, trenutno u dobrovoljnomegzilu, smatra da je identitet priča o ‘’tome tkosmo’’. Uvijek se isplati pitati tko nam nudi priču o identitetui zašto baš na taj način. Identitet ne postoji izvan tih priča,metanaracija, koje znaju biti vrlo snažne. Opasno je osjećajidentiteta ne izvoditi iz najširega mogućeg kulturalnog konteksta,jer je kulturalni identitet uvijek kompozit i legura.Nema ničega čistog, pročišćenog u kulturi. Nema genetskičiste kulture.O nacionalnom identitetuMogu li se analogno s navedenim definicijama o osobnom/kolektivnom psihološkom, političkom, povijesnom, kulturnomdrugom identitetu, nacionalni i etnički identitet odreditikao samosvijest pripadnika jedne nacije, odnosno etničkegrupe/naroda koja povijesno nastaje i razvija se u ovisnostio kriteriju koji ta nacija/etnička grupa/narod uspostavlja uodnosima s drugim nacijama?Opasno je osjećaj identiteta ne izvoditi iznajširega mogućeg kulturalnog konteksta, jerje kulturalni identitet uvijek kompozit i legura.Nema ničega čistog, pročišćenog u kulturi.Nema genetski čiste kulture.Anthony Smith, razmatrajući nacionalni identitet, uvodisljedeće osobine nacionalnog identiteta:1) povijesni teritorij/domovinu: tj. shvaćanje po kojem sunacije teritorijalno omeđeni identiteti koji zahtijevaju vlastitudomovinu2) iste mitove i povijesna sjećanja3) istu masovnu i javnu kulturu, jer pripadnici nacije dijelemasovnu kulturu i iste povijesne mitove i sjećanja4) ista zakonska prava i dužnosti svih pripadnika nacije uokviru istog pravnog sustava20 BEHAR 89 BEHAR 8921

Esej: tOKOVI MISLIEsej: tOKOVI MISLIU Smithovu poimanju identiteta nedostaje analiza povijesneprirode nacionalnog identiteta, tj. promjenjivost, ali i snjime povezanog promatranja relativnosti istog u odnosuna kontekst i/ili druge nacionalne identitete. Dakle, navedenekomponente nacionalnog identiteta nisu entiteti suigeneris, već entiteti koji se konstituiraju u odnosu premadrugima u određenomu povijesnom kontekstu.Teritorijalnadimenzija primjerice, kao i funkcija nacionalnog identiteta,pretpostavlja da nacija određuje granice i društveni prostorza odvijanje svakodnevnog života, a da se izvan togaSama činjenica koja upućuje na neizbježnostdodira društvenih prostora koje određuju nacije,dakle i dodira nacija, pretpostavlja postojanjeodnosa prema drugome u određenom povijesnomkontekstu.skoga Carstva. Psihološke spoznaje tumače stjecanje osobnog,kolektivnog, odnosno nacionalnog, spolnog, kulturnogi drugog identiteta kao čin separacije, odnosno odvajanja odneke prethodno više ili manje “idealne” cjeline kako to tvrdiJan Marie Domenac, filozof i teoretičar modernog društva.Domenac smatra da je potraga za identitetom novijeg datumai da je često povezivana s nacionalističkim i rasističkimideologijama u ime tla, krvi i stremljenjima nasilnoj asimilacijisvih i svega na koje polažu pravo. Zato predlažesuzdržavanje od potrage za tzv. “europskim kodom/iden-posebno se odnose na države u tranziciji, balkanske ili oneu jugoistočnoj Europi koje predstavljaju “male kulture”,odnosno zemlje s “periferije”, tj. Druge.Ulaskom u područje kulturoloških studija i interkulturalnihproučavanja tako kompleksne pojave poput Balkana,aktualizira se područje imagologije, koje je nekad pripadaloisključivo komparatističkom, dok se danas nalazi u širemu kulturološkom području tzv. - mentality research. U tompodručju rekonstruiraju se mitovi, ideologije i utopije kojeMeđu različitim teorijskim modelima promišljanja nacijeizdvajaju se dva osnovna tipa: tradicionalni primordijalističkikoji zagovara apriorno naturalizaciju nacije kao vječnei zadane bitnosti na temelju jednostavnog idioma “BlotBoden”. Riječ je o korijenskom mentalitetu vezanom uznesposobnost prevladavanja i nadilaženja vlastite prošlostikao i o identifikaciji s geografskom regijom, nacionalnomzajednicom i etnikumom kojem bez propitkivanja pripada.U njemu je prisutan epski nagon identifikacije s mitom ipoviješću s namjerom dokazivanja vlastite superiornosti iautohtonosti. Takav model implicira čežnju za dalekim prostorima,duboku nostalgiju i gorku melankoliju.Drugi, suvremeni konstruktivistički teorijski modelpromišlja naciju kao dinamičnu, povijesno konstruiranutvorevinu koja se mora stalno nadograđivati jer se identitetstječe, a ne nasljeđuje.društvenog prostora nalaze takvi društveni prostori koji pripadajudrugim nacijama. Sama činjenica koja upućuje naneizbježnost dodira društvenih prostora koje određuju nacije,dakle i dodira nacija, pretpostavlja postojanje odnosa premadrugome u određenom povijesnom kontekstu. Smithovkoncept etničkog identiteta i etničke grupe smatra etničkugrupu vrstom kulturnog kolektiva koji ističe ulogu mitova ipovijesnog sjećanja, čije se odlike izražavaju u jednoj ili višekulturnih razlika: vjerskih, običajnih, jezičnih ili institucijalnih.Anthony Smith pristupa pojmu etničkog identitetaisticanjem njegovih povijesnih i simboličko-kulturnih atributa.Etničke zajednice dijeli u šest kategorija: 1) kolektivnovlastito ime, 2) mit o zajedničkim pretcima, 3) zajedničkapovijesna sjećanja, 4) jedan ili više razlikovnih elemenatazajedničke kulture, 5) povezanost s određenom domovinomi 6) osjećanje solidarnosti kod većeg djela populacije.Važno je spomenuti još kulturalističke koncepcije premakojima u etabliranju neke nacije vodeću ulogu imajupredstavnici inteligencije i njihovo kulturno vodstvo, čaki u uvjetima kada nacionalna kultura postoji i bez samostalnenacionalne države, dok političke aktivnosti imajudrugostupanjsko značenje ili se čak ignoriraju. Sva aktualnaosporavanja nacionalnog legitimiteta, u sklopu takvograzmišljanja argumentirana jedino činjenicom kasne uspostavedržavnosti, postaju bespredmetna.Uspostavljanje stjecanje i ponavljanje kulturnog identitetanedominantnih balkanskih naroda, u okružju neoprosvjetiteljskihtijekova europskih integrativnih procesa kojipodržavaju kulturnu samoidentifikaciju kao univerzalnopravo i vrijednost, imaju jednu važnu implikaciju. Ona sesastoji u dijalogizmu i potrebi raspoznavanja pretpostavkiOve kategorije mogu korespondirati s određenjem etničkogidentiteta kao samosvijesti pripadnika jednog naroda/etnijekoji povijesno nastaje i razvija se u ovisnosti o kriterijima(simboličko-kulturnim, povijesnim, subjektivnim ili objektivnim)koje taj narod uspostavlja u odnosima s drugimnarodima/etnijama. Narod/etnija i nacija su zajednice mitovai sjećanja. No, dok veza etnije i određenog teritorija možebiti samo simbolička i povijesna, veza nacije i teritorija jefaktička, jer nacija posjeduje teritorij. Mitovi o zajedničkimprecima i zajednička povijesna sjećanja kao povijesni isimboličko-kulturni atributi/kategorije etničkog identitetane postoje izvan okvira tzv. kulture sjećanja. Ono predstavljaskup vjerovanja o zajedničkom podrijetlu. Kulturu sjećanjačine mehanizmi društvenog prenošenja znanja o prošlostikoja se izmišlja, obrađuje, održava, potiskuje, preinačava izaboravlja. To su kolektivne konstrukcije uz čiju se pomoćtumači sadašnjost, stvara vizija budućnosti te se određujei učvršćuje vlastiti identitet u odnosu prema identitetuDrugog u određenom povijesnom kontekstu.Promišljanje balkanskog identitetaTermin balkanizacija nastao je u drugoj polovici 19. st. i njimese označavalo formiranje niza državica na ruševinama Tur-titetom”, koja je slična potrazi za nacionalnim identitetomjer identitet ne smije biti determinacija, već vokacija.Iskustvo nacionalne inicijacije je traumatično jer značistigmatizaciju jedinke u odnosu na Drugog. Identitet uvijekpodrazumijeva Drugog, ne samo kao kontrastivno, veći kao konstitutivno načelo subjektivacije, odnosno vlastitespoznaje i legitimacije i to ne samo kao razlike nego i pravana razliku. Osuđenost na slobodu pokreće i aktualizira nizpitanja: koji model identifikacije izabrati, koju kulturološkuparadigmu i do koje mjere? Potpuno ili djelomično? Kritičkiili podanički? Takve i slične dileme u svezi s identitetomoblikuju kolektivnu svijest, ali i svijest pojedinog autora.Izražavaju se na različite načine: žanrovski, stilski ili odnosomkolektiva i pojedinca prema različitim institucijamasvakodnevnog života (braku, religiji, društvu). Imagologija,odnosno mentality research nužno je interdisciplinarna posvom epistemološkom profilu, jer problematizira pojaverazličitih kulturnih sfera. Misao Aleksandra Bloka da je“čovjek proizvod mjesta i njegov predstavnik među ljudima”,odnosno da je “svatko osjetio jaram takve određenosti nasvojoj sudbini”možda nije nigdje tako praktično potvrđenakao u slučaju balkanske topografije prokletstva.Ulaskom u područje kulturoloških studija i interkulturalnihproučavanja tako kompleksnepojave poput Balkana, aktualizira se područjeimagologije, koje je nekad pripadalo isključivokomparatističkom, dok se danas nalazi u širemu kulturološkom području tzv. - mentality research.U tom području rekonstruiraju se mitovi,ideologije i utopije koje oblikuju kolektivnusvijest, ali i svijest pojedinog autorai elemenata tuđega kulturnog identiteta u kojem se ogledajedinstvena mogućnost postizanja vlastitog.“Nećemo shvatiti ni jedan balkanski narod, naciju ili etničkugrupu i njihovu kulturu proučavamo li ih izolirano, nemajućiu vidu cijeli balkanski milje jer Balkanski poluotok ne predstavljasamo posebnu geografsku, već i povijesnu i kulturnucjelinu”, smatra češki komparatist, Ivan Dorovski.Mihail Bahtin o dijalogizmu kaže: ‘’Tuđa se kultura samou očima druge kulture otkriva u cijelosti. Mi postavljamotuđoj kulturi nova pitanja, koja ona samoj sebi ne postavlja.22 BEHAR 89 BEHAR 8923

Esej: tOKOVI MISLIEsej: tOKOVI MISLIKod takvog dijalogičnog susreta dviju kultura, one se ne slijevajuniti miješaju, već svaka čuva svoje jedinstvo i otvorenucijelost te uzajamno se obogaćuju.’’Na Balkanu imamo previše prošlosti, a premalotradicije. Mi smo do guše zatrpani prošlošću.I u snovima. Prošlošću koja nije iživljena i kojasamo čeka da se rasplete, da se odmota usadašnjosti, a još više u budućnosti kako bi zajednos onim što nosi novo vrijeme, oživjela.u ljudski svijet ispunjen smislom. No, na Balkanu je dovoljnouzeti bilo koju dimenziju ovog prostora - arheološku,etnografsku, religijsku, lingvističku - da bi se vidjelo kakose iza granica njezinih država pojavljuje cjelina onog štobalkanolozi nazivaju Balkanskom civilizacijom. U njoj senormativne granice u velikoj mjeri nadilaze, relativizirajućietničke i jezične. Međutim, nije zajedničko etničko podrijetlotemelj pripadnosti jednoj takvoj civilizaciji, već zajedničkapovijest koja je oblikovala bitne zajedničke socijalne institucije.Kaže se da je balkanski problem i višak povijesti inedostatak geografije.PoznatiMcLuhanOtkako je psiholog Jacques Lacan, na Freudovim tragu, osporiokartezijansku koncepciju autonomnog i integralnogljudskog bića koje autorefleksijom postaje svjesno sebe isvog postojanja te zasnovao identitet subjekta na složenimrelacijama koje on zauzima prema drugima oko sebe, idejao drugima kao odrazu u kojem možemo vidjeti sebe, postalaje bitna sastavnca postmoderne kritičke svijesti.Na Balkanu je još uvijek prisutna, usuprot ovakvimpromišljanjima, opsjednutost dijakronijom (tj. opsesivnotraganje za nacionalnim korijenima, etnokratiji) čiji je rezultatzapostavljanje sinkronije i zaostajanje za njom, odnosnoglobalnim civilizacijskim tijekovima. Naime, ne može seneprekidno raspravljati o uvjetima, a nikad o djelima!Ovakva gledišta posljedica su okolnosti u kojim su velikesile, vođene krilaticama Divide et impera i Obezvrijedi paosvoji, uvijek sprječavale teritorijalno konsolidiranje Balkana.Iako neodvojiv od Europe, definiran je kao kulturnadrugost nižeg reda. Balkan je zgodno poslužio u apsorbiranjumnoštva izvanbalkanskih političkih, ideoloških i kulturnihfrustracija.Ideje nacionalne emancipacije na Balkanu potaknute suotporom protiv turske vlasti. Utemeljene su na afirmacijietničke, jezične i, prije svega, religiozne pripadnosti, a nekao u većini zemalja zapadne Europe na teritorijalizacijiekonomskih djelatnosti i razvoju kapitalizma. Jaka religioznaidentifikacija postaje nacionalno obilježje, izmeđuostalog, i zbog različitih tipova kršćanstva i kompleksnihodnosa između Pravoslavne i Katoličke crkve i Islamske zajednice.Najvažniji i najperzistentniji elementi turskoga naslijeđaočituju se u izrazitoj interregionalnoj raznolikosti balkanskogpodručja te u jakoj kulturnoj, religioznoj iopćedruštvenoj diverzifikaciji jugoistočnoeuropskihdruštava, kao i u multijezičnosti i multikulturalnosti svihdruštvenih zajednica. Svi ti elementi ostali su tipične karakteristikebalkanskih društava te se moraju uzimati u obzir usuvremenim analizama. Balkan se pojavljuje čak i u najsofisticiranijemdiskursu (zapadne historiografije), kao Volksmuseumtj. etnografski muzej.Termin balkanizacija koristi se danas u međunarodnojpolitici u izrazito pejorativnom značenju koji je iniciralaknjiga Imaginarni Balkan (1997.) Marije Todorove. Ljudskomdruštvu potrebne su granice kao jedna od univezalnihkategorija kojom se obuhvaća primordijalni kaos i oblikujeNa Balkanu imamo previše prošlosti, a premalo tradicije.Mi smo do guše zatrpani prošlošću. I u snovima. Prošlošćukoja nije iživljena i koja samo čeka da se rasplete, da se odmotau sadašnjosti, a još više u budućnosti kako bi zajednos onim što nosi novo vrijeme, oživjela.Na Balkanu se neumorno idealizira prošlost, prenaglašavajuse nacionalni identiteti pa i želja za izdvajanjem iz širegazajedničkog kulturnog konteksta.Na Balkanu se često povijest tumačila jednoznačno, političkii bez duhovnoga značenja te se svodila na ideologiju. Politikase pokazala kao teror koji opterećuje povijest ideologizacijom.Međutim, povijest se samo u umjetnosti očituje kao egzistencijalniduhovni kontinuitet naraštaja, čija neumoljivapovijesna događajnost predstavlja trijumf slobode nad ropstvomi dobra nad zlom. Otkrivanje povijesti u književnosti,slikarstvu i filmu pokazalo se ispravnim putem prema samospoznajibalkanskih naroda. Estetsko oživljavanje povijestiproizlazi iz čežnje za izgubljenim, pa u umjetnostiponovno pronađenim svijetom prožetim epskim duhom.Povijest nije samo povezivanje s tradicijom, nego i modusdokazivanja izvornosti i samobitnosti vlastite istine.Piše: Sead AlićMcLuhana su različito imenovali: ‘prorokomelektroničkog doba’, glasom doba Vodenjaka, ‘dr.Spockom pop kulture’. Njegovi slogani (‘medij je poruka’,‘globalno selo’, ‘vrući i hladni mediji’) postali suvrlo poznati. 1Meyrowitz, Joshua, “No Sense of Place“McLuhan je 1993. postavljen za patrona-sveca odstrane časopisa VIRED“Digitalni McLuhan“ str. 46.Medij je poruka 2Povijest filozofije nas je naučila da nema kraljevskog puta ufilozofiju. Svaki pokušaj prečaca u pravilu biva kažnjen nerazumijevanjem.Kako drugdje, tako i s misli Marshalla McLuhana.Naime, gotovo u pravilu njegov će opus kod interpreta biti reduciranna nekoliko slogana, mudrih izreka, sintagmi. Ocjenjujuse zatim uglavnom ti slogani na koje je njegovo djeloreducirano. Posebno, kada je riječ o predstavljanjima MarshallaMcLuhana od strane ljudi koji rade u medijima. Jednaod takvih uzrečica, nezaobilazna u svakom tekstu o McLuhanu,rečenica je “Medij je poruka“. 3 Koliko je nezaobilazna,toliko je također i kamen smutnje. Tu je rečenicu, naime,nemoguće razumjeti bez razumijevanja temeljnih intencijaMcLuhanova djela. Namjera McLuhanovog djela, naime,nije bila reducirati svijet na istinu jedne rečenice. Dapače, iza McLuhana svaki oblik pretendiranja na Istinu, dio je svogvremena i odrednica koje su na to mišljenje utjecale.Mišljenju koje želi reći kako su mediji samo nepristraniposrednici koji prenose ono što čovjek želi, McLuhan suprotstavljastav da je svaki novi dolazak neke tehnologije,zapravo promjena i ljudske komunikacije. Primjerice, strojkoji koordinira ljude oko trake na čijem kraju izlaze gotovisklopljeni proizvodi, u osnovi može proizvoditi bilo što, aliprincip automatizacije kojega je unio, donio je ogromnepromjene u organizaciji posla, razumijevanju ljudskih prava,načinima komunikacije u radnom procesu, psihologiji radnikakoji radi na traci, etc. Iza svega stoji, kaže McLuhan“tehnika fragmentiranja koja je bit strojne tehnologije“. 4Ljudska je riječ koja je uspjela označiti predmet, osjećaj,doživljaj, bila dio prve baze podataka. Bila je medij koji jeomogućio da se iz drugobivstva iznesu na svjetlo dana u svakomtrenutku artefakti u njihovom verbalnom obliku. Bioje to način izdvajanja nečega iz jedne sredine i mogućnostoperiranja time uz pomoć sredstva riječi.Svako pomagalo koje se čovjeku našlo pri ruci, pomoći ćeu čovjekovom ovladavanju svijetom. Istovremeno odreditće čovjeka bićem koje se služi tim pomagalom. 5 McLuhanje ukazivao na povezanost ljudskog iskustva s odabranimekstenzijama, na utjecaj svake tehnologije na promjene svwjetonazora,a to znači kulture kao takve i civilizacije. Izumstremena omogućio je jednostavnost jahanja konja, a to jerevolucioniralo i način ratovanja i odnose između posjednikamoći. Jedan mali tehnički pronalazak, utjecao je, dakle,na stvaranja i rušenja feuda, na osvajanja i okrupnjavanja,1 Meyrowitz, Joshua, No Sense of Place, The Impact of Electronic Media onSocial Behavior, Oxford University Press, Oxford, 1985. str. 21-22.2 The Medium is the Message ima i svoju inačicu. Sklon reinterpretiranjuvlastitih stavova, njihovoj dogradnji na razini igre riječima i konotacijama, McLuhanjednu od svojih knjiga naslovljuje sličnim imenom: The Medium is the Massage.Čitatelju koji preleti naslov pogledom lako se može dogoditi da u naslovu prepoznapoznatu McLuhanovu uzrečicu. Otuda povremeno sretnemo nesretno pretrčan naslovove knjige u interpretacijama. Istovremeno McLuhanova igra išla je ne samo u smijeruriječi masaža, nego i u suznačju do kojeg se dolazi razdvajanjem riječi Massageu dvije riječi Mass i Age.3 Medij nije poruka, već forma u kojoj se poruka prenosi, kojom se umjetnici,koji su postali svjesni strukture medija, koriste kao stilističkim sredstvom.Formu novinske priče na koju obraćamo tako malo pozornosti zato što je u našojkulturi toliko uobičajena, izabrao je McLuhan zbog njene svakidašnjosti, no ona uknjiževnosti ( za sada ) nije uobičajena.Danto, Arthur, Coleman, Preobražaj svakodnevnog, (filozofija umjetnosti), Kruzak,Zagreb, 1997. Str. 208.4 McLuhan, Marshall, Razumijevanje medija, Golden Marketing - Tehničkaknjiga, Zagreb, 2008. str. 135 Svaki produžetak, bilo kože, ruke ili noge, utječe na ukupan psihički idruštveni sklop. McLuhan, Marshall, Razumijevanje medija, Golden Marketing -Tehnička knjiga, Zagreb, 2008. str. 924 BEHAR 89 BEHAR 8925

Esej: tOKOVI MISLIEsej: tOKOVI MISLIIzum stremena omogućio je jednostavnost jahanjakonja, a to je revolucioniralo i način ratovanjai odnose između posjednika moći. Jedanmali tehnički pronalazak, utjecao je, dakle, nastvaranja i rušenja feuda, na osvajanja i okrupnjavanja,nacionalne integracije i u dalekojkonačnici na suvremena globalna previranja.nacionalne integracije i u dalekoj konačnici na suvremenglobalnapreviranja. 6 Izum papirusa, reći će McLuhan, stvorioje mogućnost jednostavnijeg upravljanja vojskama i tona velikim udaljenostima. To je održavalo Rimsko carstvo.Uskraćivanjem pošiljki s Istoka, počinje se ljuljati najvećecarstvo svih vremena koje poznaje ljudska povijest.U tom kontekstu McLuhan uvijek, na bezbroj primjera,pokušava pojasniti značenje onoga što nas posreduje. Našumisao. Naše živote. Umjetnost. Zagledano u sadržaj napisanoga,naslikanoga, viđenoga… ljudsko iskustvo teško seprobija prema dubljim dimenzijama prijenosa sadržaja. Ilitu dimenziju smatra trivijalnom. Ili zbog poteškoće istovremenogpromišljanja figure i pozadine, naprosto zastaje naonom što je jednostavnije. Jedan od najslikovitijih načinaje McLuhanov primjer sa svjetlom. Autor “Razumijevanjamedija“ naprosto skreće pozornost kako je noćna rasvjetastvorila i Las Vegas, i omogućila noćni život u velegradovimasa svim njihovim sadržajima, omogućila noćne operacije ubolnicama i tisuće drugih sadržaja. Istovremeno, to svjetlokoje je svojevrstan medij, mi prihvaćamo kao nešto samorazumljivo.7 Dakle, ono što je bitno izmijenilo ljudsko iskustvočovjeka i omogućilo proširenje dana praktički do u beskraj –ostaje nešto što McLuhan uspoređuje s vodom za ribu, neštoo čemu se, naprosto ne razmišlja. Umjesto razmišljanja okonkretnim medijima, koji su revolucionirali ljudsko iskustvoi donijeli čovjeku na pladnju instrumente dobra ili zla,McLuhanovom shvaćanju medija prigovara se u pravilu natemelju njegovih gnomskih izričaja.Kultura kao tamnicaKultura je pojam kojega McLuhan ne promišlja bez povezanostis tehnologijom. Kolumbo, možda i jest otkrio Ameriku,ali, za McLuhana, bitna je naprava, koja je “otkrila“ Kolumba,a to je kompas – McLuhan, dakle, i kulturu tumačiprvenstveno kao posljedicu odnosa, a tek onda, kao predmetanalize u detaljima. Pritom, ne zaboravlja spomenuti koincidenciju,da se prva velika odbojnost prema nečemu što bise moglo nazvati kulturom tiska pojavljuje u XVIII stoljeću, uvrijeme kada se rađaju ozbiljna promišljanja nesvjesnog aspektačovjeka. Za svaku kulturu, prema McLuhanu, bitne sutehnologije koje svojim nametanjem mijenjaju načine ljudskogdoživljavanja i percepcije. Onom brzinom kojom, smatraMcLuhan dolazi do ugradnje nove tehnologije u društvo,mijenja se i ljudski instrumentarij prihvaćanja/prožimanja/doživljavanja svijeta. 8Marksovo utemeljenje kritike otuđenosti na postvarenju ljudskihčula, ima u McLuhanu svoj “operativni oblik“. McLuhan,naime, ne razvija tezu u smislu kritike društvenoguređenja koje sva čula reducira na čulo posjedovanja. McLuhanje manje metaforičan. On doslovce smatra da pojedinetehnologije razvijaju pojedina čula i da promjene kultura icivilizacija 9 umnogome ovise o “napadima“ tih tehnologija. 10Na mnogo mjesta, McLuhan će povezati dominiranje jednogZa svaku kulturu, prema McLuhanu, bitne sutehnologije koje svojim nametanjem mijenjajunačine ljudskog doživljavanja i percepcije.Onom brzinom kojom, smatra McLuhan dolazido ugradnje nove tehnologije u društvo, mijenjase i ljudski instrumentarij prihvaćanja/prožimanja/doživljavanja svijeta.čula s hipnozom. Opet slično i različito kad se uspoređujes Marxom. Dok će Marx u postvarenju čovjeka vidjetinemogućnost njegove realizacije kao ljudskog bića (što ćese razvijati prema ideji posebne klase kojoj je nanesena nepravdaopćeg karaktera), McLuhan je bliži konkretnoj analiziodnosa čovjeka spram njegove konkretne ekstenzije (novineili televizora npr.)Kada se kultura “zatvara u san“ izazvan nekom hipnotičkomtehnologijom, a McLuhan u tom smislu tumači utjecaje pisma,tiska, slike, elektronike… ljudi postaju spavači i ostaju utom hipnotiziranom stanju do pojave neke druge tehnologijekoja ih budi i izbacuje iz ravnoteže.Misao je to koja je eksplicitno ili implicitno utjecala na suvremenapromišljanja utjecaja masmedija na ljudsko iskustvo,manipuliranja uz pomoć medija i razumijevanja mase u dobusuvremenih medija. U tom kontekstu, kultura kao rezultatsvojevrsne hipnoze nekom novom tehnologijom – postaje, zaMcLuhana – tamnicomNarcizam– opčinjenost tehnolOgijomMeđu idejama koje je McLuhan najavio, a koje se u suvremenostipolako, ali sigurno realiziraju, i ideja je tehnološkesimulacije svijesti. McLuhan je najavio naše približavanjetakvom uobličenju tehnologije koje bi omogućilo novi obliksvijesti. Pretpostavka za to, bio je prijelaz iz mehaničkogdoba u ono električno i elektroničko; prijelaz iz eksplozivnogosvajanja prostora na proces kojega McLuhan označava implozijom,a pod kojim podrazumijeva pospoljašnjenje ljudskogživčanog sustava. Pretpostavka su dakako i elektroničkimediji koji omogućuju do sada nezamislivu brzinu komuniciranja.McLuhan je najavio završetak osvajanja prostorai početak suživota čovjeka s njegovim tehnologijama uokolišu u kojemu i posljednja nada antropocentrizma izlaziiz čovjeka i uzima mjesto izvanljudske umrežene kolektivneljudske svijesti.U djelu Marshalla McLuhana, vidimo prvo ozbiljnodubinsko promišljanje medijskih posredovanja,promišljanje početaka medija i njihovaznačenja u vremenima u kojim su nastajali.Otuda posebna važnost razumijevanja MarshallaMcLuhana u sklopu utemeljenja disciplineFilozofije medija.isti način, u djelu Marshalla McLuhana, vidimo prvo ozbiljnodubinsko promišljanje medijskih posredovanja, promišljanjepočetaka medija i njihova značenja u vremenima u kojim sunastajali. Otuda posebna važnost razumijevanja MarshallaMcLuhana u sklopu utemeljenja discipline Filozofije medija.Jedna od najteže prihvatljivih, pa i najprovokativnijih McLuhanovihteza, ona je o djelovanju medija na kulturne matriceunutar kojega se pojavljuju i bitni uplivi medija na psihunjihovih korisnika. Na najnižoj razini moglo bi se govoriti o6 “Prvo, čovjek je sličan igraču koji, kada sjeda za stol, uzima karte kojenije izmislio, jer su karte danost povijesti i civilizacije. Drugo, svaki raspored karatarezultat je slučajne podjele između igrača i on se provodi bez njihova znanja.“Claude Levi-Strauss, Divlja misao, Golden marketing, Zagreb, 2001. Str. 107.7 “Ako se onaj tko proučava medije samo zamisli nad moći medijaelektrične svjetlosti da preobrazi svaku strukturu vremena, prostora, rada i društvakoju prožima ili dodiruje, naći će ključ za oblik moći koju posjeduju svi mediji“ McLuhan,Marshall, Razumijevanje medija, Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb,2008. str. 50.8 “Pjesnik Blake razvio je te zamisli u potpunu teoriju komunikacijei društvene mijene. U dugačkoj poemi Jeruzalem objašnjava zašto su ljudi postaliono što su promatrali. Oni su, kaže Blake, suočeni s “priviđenjem rasudbene moćiu čovjeka” koja se podijelila i “odvojila od imaginacije, te se ograđuje kao kakvimčeličnim oklopom” . Jednom riječju, Blake smatra da su čovjeka fragmentirale njegovetehnologije. Istodobno ističe da su te tehnologije, samoamputacije naših organa.Amputiran na taj način, svaki organ postaje zatvoren sustav velike nove silinekoji baca čovjeka u “mučeništva i ratove”. Dapače, Blake najavljuje da su mu u Jeruzalemutema organi percepcije: Ako se perceptivni organi mijenjaju, kao da se mijenjajui predmeti opažanja: Ako se perceptivni organi zatvaraju, kao da se zatvaraju ipredmeti opažanja.“McLuhan, Marshall, Razumijevanje medija, Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb,2008. str. Str. 45, 46.9 “Civilizacija je, u osnovi, pitanje informacija. To znači da svaki tehnološkinapredak koji značajno mijenja preduvjete za djelovanje i način širenja informacijatakođer implicira i temeljito prevrednovanje starih i dobrano utemeljenih obrazacamisli. Posljedica takve tehnološke revolucije određuje se kao nova povijesna paradigma.“Bard, Alexander & Soderqvist, Jan, Netokracija, (Nova elita moći i život poslije kapitalizma),Differo, Zagreb, 2003. Str. 19.10 “U električno doba, cijelo čovječanstvo nosimo na sebi kao svoju kožu.“McLuhan, Marshall, Razumijevanje medija, Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb,2007. Str. 46“Za medije se - pisao je McLuhan - može reći isto štoje Robert Theobald rekao za gospodarske krize: ‘Još jejedan čimbenik pridonio obuzdavanju kriza, a to je boljerazumijevanje njihova nastanka.’ Ispitivanju postanka irazvoja pojedinačnih čovjekovih produžetaka treba predhoditipogled na neke opće aspekte medija, ili čovjekovihprodužetaka, počevši od nikad objašnjene obamrlosti kojusvaki produžetak izaziva u pojedincu i društvu.“ 11 Upravo nadjelovanju predmeta rada na oblikovanje ljudske svijesti i utome nema ničega novoga. Niti u stavu da je čovjek postaoservomehanizam strojeva koje koristi nije sadržana posebnovelika provokativnost, posebno danas trideset godina nakonMcLuhanove smrti. Dio provokativnosti sadržan je u tezi o11 McLuhan, Marshall, Razumijevanje medija, Golden Marketing - Tehničkaknjiga, Zagreb, 2008. str. 1126 BEHAR 89 BEHAR 8927

Esej: tOKOVI MISLIEsej: tOKOVI MISLInovim tehnologijama koje amputiraju jedan oblik ljudskihodnošenja prema realitetu i razvijaju drugi, odnosno, u tezi ohipnotičkom djelovanju medija. No, najprovokativnije će bitiMcLuhanovo razumijevanje Globalnog sela, gdje će McLuhanuspostaviti prvu bioetički zaokruženu utopiju.Već svojom tezom o povezivanju čovječanstva sredstvimabrze komunikacije, odnosno, uspostavljanju izvanjskogDio provokativnosti sadržan je u tezi o novimtehnologijama koje amputiraju jedan oblikljudskih odnošenja prema realitetu i razvijajudrugi, odnosno, u tezi o hipnotičkomdjelovanju medija. No, najprovokativnije će bitiMcLuhanovo razumijevanje Globalnog sela,gdje će McLuhan uspostaviti prvu bioetičkizaokruženu utopiju.Podsvjesno i poslušno prihvaćanje medija,odvelo je čovjeka u, kako McLuhan kaže “zatvorbez zidova“. Rijetko je to navođena McLuhanovateza, a potpuno zaboravljena od interpretakoji McLuhana optužuju za nekritički optimizamprema novim medijima ili tehnološki determinizam.živčanog sistema, McLuhan je otvorio put prema bioetičkimpitanjima suvremenog utjecaja medija na čovjeka i civilizacijuuopće. Zaljubljen u metaforičko spajanje nespojivoga, upokušaj da se istovremeno prikaže i figura i pozadina, McLuhanće ovaj put nadrasti vlastitu metaforu. Otvorit ćeprostorpromišljanju ljudske psihe na temelju istraživanja tehničkihsredstava ljudske umreženosti. U tom kontekstu McLuhanrazvija teze Wyndhama Lewisa, odnosno, teksta Nevinadječica, gdje se operira “ubrzanom promjenom medija kaovrstom pokolja nevine dječice“. 12 Suvremeno istraživanjekoje nastavlja tradiciju njegovog mišljenja, na tome je tragu.Narcisovo ogledanje u vodi završilo je u narcisoidnom ogledanjučovjeka kao gledatelja u slikama koje se brzinom kojaodgovara ljudskom oku kreću pred njim. Napredak je to kojije McLuhana nagnao na još jednu interpretaciju Mita o Narcisu.Ta zaljubljenost o kojoj je stoljećima bilo govora u interpretacijamazapravo je opčinjenost tehnologijom. 13 Iako velikiljubitelj, pa i interpret umjetnosti, posebno književnosti,McLuhan kao filozof uviđa utjecaje koje tehnologija imana stvaralačke oblike prakse koji se nisu uvijek smatraliumjetnošću, odnosno koje nisu uvijek radile osobe koje su12 McLuhan, Marshall, Razumijevanje medija, Golden Marketing - Tehničkaknjiga, Zagreb, 2008. str. 20.13 “Budući da smo svoj središnji živčani sustav produžili ili pretvorili u elektromagnetskutehnologiju, prijenos i same naše svijesti u svijet računala samo jesljedeća faza. Tada ćemo, barem, biti u stanju programirati svijest tako da je ne moguotupiti ni poremetiti narcisovske iluzije svijeta razonode koje zaokupljaju ljudski rodkada se čovjek susretne sa samim sobom produženim u vlastitim dosjetkama.“McLuhan, Marshall, Razumijevanje medija, Golden Marketing - Tehnička knjiga,Zagreb, 2008. str. 59.smatrane autorima. Kao moderna tvorevina, autorstvo je,zajedno s otkrićem značenja tehničkog aspekta svakogumjetničkog djela – dovelo do realističnijeg, objektivnijeg,filozofsko-medijskog razumijevanja umjetnosti, kojene zastaje niti na interpretaciji djela, niti na njegovoj kritici.McLuhan je razvijao nadestetičku metodu koja je uključivalai kritiku i interpretaciju i filozofijsko razumijevanje, ali i razumijevanjeupliva tehnika i tehnologija kako na stvaranje takoi na recepciju umjetničkog djela, kako na prikaz pojedinihdjela, tako isto i na usporedbe djela i umjetnosti. 14 U tomkontekstu interesantne su njegove interpretacije kubizma iodnosa kubizma prema filmu, te posebno McLuhanove interpretacijeknjiževnosti u ozračju pojavljivanja nove električnetehnologije.Ako je Napoleon svojevremeno izjavio da se više treba bojatitriju novina nego tisuću bajuneta, onda prije ostalog, trebaimati na umu da je riječ o osobi koja se nesumnjivo razumjelau učinkovitost bajuneta. No, ono čega je svjestan vojskovođa iosvajač, niti danas nije shvaćeno u svim konzekvencama. NeGovoreći o umjetnosti, McLuhan u Razumijevanjumedija piše: “Zanima me što bi se dogodilokad bismo iznenada sagledali bit umjetnosti– to jest, kad bismo uočili da ona točnoobavještava o tome kako valja preurediti vlastitupsihu da bismo predvidjeli sljedeći udarackoji će nam zadati naše produžene moći.Bismo li tada prestali gledati umjetnička djelaonako kako bi neki istraživač mogao promatratizlato i dragulje koje priprosti nepismeniljudi rabe kao ukrase?“samo u tom smislu da su bajuneti danas prije svega ostalogu riječima i slikama, nego još više i snažnije, da se hemisferenašeg organa mozga strukturiraju prema tehnologijamakoje koristimo. Njemački idealizam i McLuhan s dva potpunosuprotna kraja, dolaze do sličnog razumijevanja ljudskog razuma.Naime, dok će njemački idealizam vidjeti razumno narazini subjekt-objekt relacije (gdje je objekt u osnovi mišljusubjekta posredovani pred-metnuti artefakt) McLuhan ćeustvrditi kako je razum, zapravo pismenost, a racionalizamsvojevrsna tehnologija koja proizlazi iz tehnologije pisma.Podsvjesno i poslušno prihvaćanje medija, odvelo je čovjekau, kako McLuhan kaže “zatvor bez zidova“. Rijetko je tonavođena McLuhanova teza, a potpuno zaboravljena od interpretakoji McLuhana optužuju za nekritički optimizamprema novim medijima ili tehnološki determinizam.McLuhanova podjela medija na vruće i hladne, koliko god14 “Njegova neposredna predviđanja značajna su za naš ogled zato što naprvom mestu nastoje da pokažu da se estetski proizvodi uvek nalaze u određenommiljeu - u “miljeu-radaru“, koji organizuje, oblikuje i upućuje percepciju i sud. Primerikoje McLuhan koristi uglavnom potiču iz sveta umetnosti, kako ga iskazuju pesnicii svi pisci, čije slike često imaju moć anticipiranja ili prednjačenja nad društvenim ilikulturnim pojavama.“Caune, Jean, Estetika komunikacije, Clio, Beograd, 2001. Str. 43.može pripomoći razumijevanju nekih aspekata medijskihposredovanja – nije sretno odabrana, a zaslužila je prevelikumedijsku pozornost. Zdravorazumska svijest McLuhanovavremena dobila je u toj podjeli sredstvo seciranja do granicabesmislenosti. Sam McLuhan doveo se u situaciju odgovaranjana pitanja koja su analize medija odvodile u krivomsmjeru. U svakom slučaju ovaj aspekt McLuhanovih analizasmatramo među najneuspješnijim, ishitrenim i teorijskineodrživim. No, u smislu pojašnjenja nekih aspekata medijai ova je podjela dobrodošla. 15Linearnost pisma kao prototip tehnologijeradne trakeRadnu traku kao oblik organiziranja ljudskog rada i njeneutjecaje na ljudsko iskustvo McLuhan je analizirao već usvom prvom djelu “Mechanical Bride“. Koliko je ideja fordizmautjecala na McLuhanovo odmotavanje medijskog klupka,teško je reći, posebno kada znamo da je riječ o teoretičarukoji pokušava misliti u memovima, malim misaonim monadama,misliti ciklički i u svakom slučaju ne – linearno. No, linearnostkoju McLuhan pronalazi i u pismu (i u kojoj iznalazitemelje budućoj tehnologijom opterećenoj civilizaciji), McLuhanprovlači kroz sva svoja djela. Kritika linearnosti, jednodimenzionalnosti,utilitarnosti, jednosmjerja – u temeljima jeMcLuhanovog filozofsko-medijskog promišljanja. Pitanje kojemuće se trebati posvetiti posebna pažnja pitanje je odnosamitskog (predlinearnog), dakle, audijskog, simultanog svijetai svijeta pisma koji Istinu, Zajedništvo, Dobro i Srećutreba pronaći u suglasju s pravilima slaganja riječi u redoverečenica, tekstova, knjiga i knjižnica.Bilo je i opravdanih kritika na McLuhanovo kreiranje vlastitepovijesti. Tako primjerice Sidney Finkelstein u knjizi “Sense& Nonsense of McLuhan“ podsjeća na činjenicu da su utemeljiteljilinearnog fonetskog pisma bili Feničani i da suživjeli oko 1000 godina prije Krista, a da je Euklid živio oko 700godina poslije dolaska pisma na svijet. U tom kontekstu autorse pita o značenju McLuhanovog povezivanja linearnostipisma i Euklidove geometrije riječima “izravno povezani.“ 16Jedno od pitanja koja se nameću kada se promišlja McLuhanovorazumijevanje permanentnog građanskog rata, dokojega dolazi uslijed stalnih mijena tehnologija i sučeljavanjanjihovih učinaka, sljedeće je: Koliko je McLuhan ispravnorazumio utjecaje i snagu pojedinih medija i njihovih konkretnihsadržaja. Temeljna, naime, McLuhanova orijentacija dapromišlja promjene koje donose sami mediji svojom pojavom,same tehnologije ulazeći u naše živote, mora se, smatramo,dopuniti činjenicama sadržaja medija koji ne ulaze unaše živote bez već pripremljene kazne za naše živce, psihu,organizam… 1715 U knjizi Hot & Cool, urednik Gerald Emanuel Stearn navodi u uvodu pitanjeErica Goldmana o tome kako McLuhan možda i treba imati problema s medijimajer je dijete baptističke obitelji koje je prešlo na katoličanstvo, jer je kanađanin koji sebavi engleskom književnošću, odnosno osoba koja je zamalo završila kao inženjer…McLuhan je odstranio takvu vrstu povezivanja.McLuhan: Hot & Cool, (Stearn, Gerald, editor), The New American Library, USA,1969. Uvod str. 14.16 Finkelstein, Sidney, Sense & Nonsense of McLuhan, International Publishers,New York, 1960. str. 15, 1617 “Medij, prema kojem je teorija prozirnosti zauzela do te mjere usiljenstav da se pretvarala da ne postoji, nadajući se iluziji koja će ga učiniti nevidljivim,McLuhan je i te kako svjestan povezanosti medija i tehnologijerata. U tom kontekstu se interpretira i iskustvo koje jeAmerika imala s Vijetnamom. McLuhan je već u “MechanicalBride“ bio spreman na cinično i ironično povezivanjerata i Hollywooda. No, slično kako je Marx tvrdio da proletarijatunije učinjena nikakva posebna nepravda nego nepravdauopće – McLuhan je zagledan u dubinske utjecajenovih tehnologija i ne naglašava dovoljno konkretne utjecajeKada bi pisao o odjeći kao produžetku ljudskekože, svojevrsnom, dakle, mediju kojimse odnosimo spram svijeta, McLuhan je problemkomunikacije i medijskih posredovanjaproširio i na pitanje komuniciranja odabiromprodužetka vlastite kože. Danas je, za razlikuod vremena šezdesetih godina prošlog stoljeća,jednostavnije o modi razmišljati na takav način.konkretnih sadržaja na psihologiju građanina kao gledatelja.Tiskarski stroj, da tako pojednostavimo, nije samo “vapio zanacionalizmom“ kako piše McLuhan, nego je otvorio i pandorinukutiju žutoga tiska… 18Govoreći o umjetnosti, McLuhan u Razumijevanju medijapiše: “Zanima me što bi se dogodilo kad bismo iznenadasagledali bit umjetnosti – to jest, kad bismo uočili da onatočno obavještava o tome kako valja preurediti vlastitu psihuda bismo predvidjeli sljedeći udarac koji će nam zadati našeprodužene moći. Bismo li tada prestali gledati umjetničkadjela onako kako bi neki istraživač mogao promatrati zlatoi dragulje koje priprosti nepismeni ljudi rabe kao ukrase?“ 18Mjesto je to koje dobro oslikava McLuhanov odnos premaumjetnosti. Zaljubljenik u književnu riječ, ali i znanstvenik,pokušava se osloboditi svog usko estetičkog pogleda naumjetničko djelo i, povijesno ga promatrajući, želi ga razaznatiu svim njegovim društvenim ulogama. 19Dalekosežne su konzekvence McLuhanova stava koji kaže daje tehnologija dio ljudskog tijela. Onako kako ne možemo biratiglasove u gradu u kojemu živimo, gradu kao produžetkunaše kože, jednako tako, smatra McLuhan, imamo problemas korporacijama kojima smo podredili naša tijela: “Čim smo– piše McLuhan - svoja osjetila i živčani sustav predali naprivatno upravljanje onima koji bi htjeli imati koristi od zakupljivanjanaših očiju, ušiju i živaca, nisu nam, zapravo,pre-ostala nikakva prava. Iznajmiti oči, uši i živce u komercijalnesvrhe, jednako je kao i predati zajednički govor privat-naravno, stvarno nije nikad moguće ukloniti. Uvijek će postojati ostatak materije kojine može ispariti u čisti sadržaj.“Danto, Arthur, Coleman, Preobražaj svakodnevnog, (filozofija umjetnosti), Kruzak,Zagreb, 1997. Str. 226.18 McLuhan, Marshall, Razumijevanje medija, Golden Marketing - Tehničkaknjiga, Zagreb, 2008. str. 64.19 “Ko se bavi estetikom i dospe u situaciju da opiše umetnički doživljaj idoživljaj lepog, pomoću konceptualnog, pomalo emfatičnog jezika, nasleđenog izprošlosti, oseća neku vrstu neugodnosti ako uporedi ovu emfatičnost sa doživljajemumetnosti do kog on sam dolazi i koji pronalazi kod svojih savremenika.“Gianni Vattimo, Kraj moderne, Bratstvo-Jedinstvo, Novi Sad, 1991. Str. 61.28 BEHAR 89 BEHAR 8929

Esej: tOKOVI MISLIEsej: tOKOVI MISLInoj korporaciji, ili dati Zemljinu atmosferu nekoj kompanijiu monopol.“ 20Arhimed danas, smatra McLuhan, ne bi tražio poluguda pokrene svijet. Zadovoljio bi se sustavom kojim predajemosvoje oči, uši, živce i mozak korporacijama. Ne bimu tada bilo teško pokretati svijet i upravljati njime. Ovaapokaliptična slika koliko je zastrašujuća toliko je i bliskasuvremenim kritičarima masmedija i njihovim naporima kojiidu u smjeru osvještavanja snage i uloge masmedija u suvremenimdruštvima. McLuhan je, dakle, svojevremeno otvorio itemeljna pitanja ljudske neslobode, odnosno, ovisnosti o korporacijamakoje upravljajući medijima upravljaju ljudskimživotima.Medij je nešto više od posrednika iprenositelja 21Ljudski je glas za McLuhana svojevrsni odašiljač jer pretvarazvuk u elektromagnetske valove (koje uho drugogadešifrira). 22 Pisana je riječ, djelo tehnologije fonetskog pismai izvršila je civilizacijske prevrate u svim društvima ukojima se pojavila. “Civilizirani čovjek“ za McLuhana je istošto i “čovjek pisma“ odnosno “pismeni čovjek“. To pismorazvija vizualni aspekt ljudskog bića reducirajući ostale. 23Uspoređujući zapadnoeuropsku s kineskom pismenošću,pokazujući odnose vjere i moći, jedne i druge kulture –McLuhan koncentrira svoje napore u smjeru dokazivanjasnage i presudnosti uporabe tehnologije fonetskog pisma naZapadu, odnosno, promjena koje će uslijediti nakon prijelazaKineza na istu tehnologiju.McLuhan piše: “Civilizacija se temelji na pismenosti, zatošto pismenost predstavlja ujednačenu obradu neke kultures pomoću osjetila vida, koje je pismom prošireno u vremenui prostoru. U plemenskim kulturama iskustvo je uređenoprema prevladavajućem slušnom životu osjeta, koji potiskujevizualne vrijednosti. Za razliku od hladnog i neutralnog oka,osjetilo sluha je hiperestetično, istančano i sveobuhvatno.Usmene kulture istodobno provode akciju i reakciju. Fonetskakultura daruje ljudima sredstva da pri sudjelovanjuu akciji potisnu osjećaje i emocije. Prednost svojstvena pismenomčovjeku Zapada sastoji se u akciji bez reakcije, bezsudjelovanja.“ 24Putovi su mediji komuniciranja prije nego se sama obavijestodvojila od svojih materijalnih nositelja (kamena ili papirusa).Putovi su, smatra McLuhan, svojevrsne metafore,koje prenose i u prijenosu mijenjaju, dodaju i oduzimaju. Ustalnoj smo mijeni, ponajviše i ponajprije zbog medija kojinas posreduju. 25 Carstva padaju kada ponestane papira.Onako kako su se pisana i tiskana riječ suprotstavile tradicionalnomsvijetu uha ruralnih mitskih sredina, jednakotako, samo u suprotnom smijeru, smatra McLuhan, elektricitetje ponovno oslobodio svijet uha. Zarobljenost slijedomriječi u rečenice tiskanog teksta koja je rezultirala civilizacijomučinkovitosti i radnih vrpci, ponovno je otvorena riječi iuhu. Pitanje revitalizacije mitova ponovno je aktualizirano.Sve što čovjek koristi da bi umnožio svoju snagu,osnažio sposobnosti svoga tijela, proširiose u područja u koja ne bi stigao bez pomagala– sve su to ljudske ekstenzije, produžeci, pomagala,proteze... Čovjek je njima bitno određen.Sredstvo rada, odnosno, vrsta ekstenzijeodređuje i vrstu civilizacijskog nivoa u čovjeku.U tom će se kontekstu pokazati i jedna novamogućnost kritike političke ekonomije, ali neznaka, nego – ekstenzije.Kada bi pisao o odjeći kao produžetku ljudske kože, svojevrsnom,dakle, mediju kojim se odnosimo spram svijeta,McLuhan je problem komunikacije i medijskih posredovanjaproširio i na pitanje komuniciranja odabirom produžetkavlastite kože. Danas je, za razliku od vremena šezdesetihgodina prošlog stoljeća, jednostavnije o modi razmišljati natakav način. Dapače, povremeno se sva komunikacija međuljudima i završi na razini odjeće koju nose, a koja je postalabremenita znakovljem. 26Kada u “Kapitalu“ Karl Marx govori o odnosu Roba – Novac– Roba, o zamjenjivosti svake robe za novac, ili kada u Ranimspisima detektira ulogu novca u porobljavanju ljudskeosjetilnosti, on zapravo govori o novcu kao mediju odnosaljudskoga rada, onako kako će i McLuhan puno kasnije prepoznavatitu medijsku ulogu novca u građanskom društvu:“Novac govori” zato što je novac metafora, prijelazna kar-21 U knjizi The second God, posvećenoj Marshallu McLuhanu, svjetskipoznati stručnjak za komunikacije Tony Schwartz poigrao se paralelama sveprisutnostiBoga koji čovjeka nikada neće ostaviti samim i sveprisutnosti medija koji, kakoon kaže, čovjeka također nikada ne ostavljaju samim. Jednako tako mediji odgovarajuna pozive svećenika da sljedbenici Boga otvore svoja srca. Ovarajući oči i uši, dodajeSchwartz, sljedbenici nailaze na - medije. Ova se igra interpretiranja i povezivanjakasnije produbljuje, no i ovaj početak pokazuje moguće dimenzije interpretiranja sveprisutnostimedija.Vidjeti: Schwartz, Tony, Media - The Second God, Anchor Books, New York, 1983. str. 1-522 “Glasovnoj moći oblikovanja zraka i prostora u verbalne uzorke lako jemogao prethoditi manjespecijaliziran izraz krikova, roktaja, gesta i naredbi, izraz pjesme i plesa“McLuhan, Marshall, Razumijevanje medija, Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb,2008. str. 75.23 “Vizuelni svet razdvaja misao od delovanja, odvaja pojedinca od plemenai vodi ga ka autonomiji ponašanja. Vizualna percepcija, koja se reguliše u levojmoždanoj hemisferi - to je percepcija društva pisma - proisteče iz linearne isekvencijalne logike i prednost daje analizi i konceptualizaciji. Na primer, McLuhanu Shakespirovom Kralju Liru , vidi prvu poetsku ilustraciju promene tradicionalneoralne, participativne i emotivne u modernu, individualnu i fragmentarnu kulturu.Prema McLuhanu, Shekspirova poetska i senzibilna misao navodi na pomisaoda senzorna percepcija ne samo što organizuje našu interpretaciju sveta, već onaizgrađuje i razmenjivanje i odnose u društvima i kulturama.“Caune, Jean, Estetika komunikacije, Clio, Beograd, 2001. Str. 43.24 McLuhan, Marshall, Razumijevanje medija, Golden Marketing - Tehničkaknjiga, Zagreb, 2008. str. 80,81.25 “Svaki oblik transporta, osim što nosi, on također mijenja i preobražavapošiljatelja, primatelja i poruku. Služenje medijima ili čovjekovim produžecima bilokoje vrste, mijenja načine međuovisnosti ljudi, jednako kao što mijenja odnose međunašim osjetilima.“ McLuhan, Marshall, Razumijevanje medija, Golden Marketing -Tehnička knjiga, Zagreb, 2008. str. 83.26 “Odjeća i stambeni prostor, kao produžeci kože i mehanizma za kontrolutopline, predstavljaju sredstva komuniciranja – prije svega u tome smislu što oblikujui preustrojavaju načine ljudskog udruživanja i zajednice. Čini se da različite tehnikerasvjete i zagrijavanja daju jedino novu savitljivost i slobodu, onomu što je osnovnonačelo tih medija, koje nazivamo odjećom i stambenim prostorom; naime, njihovuproduživanju naših tjelesnih mehanizama za kontrolu topline na način koji namomogućuje da dostignemo određenu ravnotežu u promjenljivoj sredini“McLuhan, Marshall, Razumijevanje medija, Golden Marketing - Tehnička knjiga,Zagreb, 2008. str. 114, 115.ta, most. Poput riječi i jezika, novac je riznica zajedničkiostvarenog rada, vještina i iskustva. Međutim, novac je,poput pisma, i specijalistička tehnologija; i kao što pismoističe vizualnu razinu govora i poretka, i kao što sat vizualnorazdvaja vrijeme i prostor – tako i novac razdvaja rad i ostaledruštvene funkcije. I danas je, novac jezik za prevođenjerada zemljoradnika na rad brijača, liječnika, inženjera ili vodoinstalatera.“2727 McLuhan, Marshall, Razumijevanje medija, Golden Marketing - Tehničkaknjiga, Zagreb, 2008. str. 122.Ekstenzije – produžeci ljudskog tijelai ljudskog umaImajući na umu McLuhanovo naglašavanje važnosti kotača,putova, sata, tehnologije tiska, bicikla, aviona i drugihtehničkih izuma, a s druge strane, njegovo naglašavanjeznačenja pisane riječi, fotografije, knjige, filma, radijskeriječi i televizijske slike – nameće se i logično uvodno pitanjeo odnosu ekstenzija i medija.Sve što čovjek koristi da bi umnožio svoju snagu, osnažio sposobnostisvoga tijela, proširio se u područja u koja ne bi stigaobez pomagala – sve su to ljudske ekstenzije, produžeci,pomagala, proteze... Čovjek je njima bitno određen. Sredstvorada, odnosno, vrsta ekstenzije određuje i vrstu civilizacijskognivoa u čovjeku. U tom će se kontekstu pokazati i jednanova mogućnost kritike političke ekonomije, ali ne znaka,nego – ekstenzije. Ekstenzija ulazi u ljudski svijet bitno gamijenjajući. Svaki produžetak koliko god pomaže, istovremenosa sobom donosi i svoje utjecaje. Svaka odluka o novomprodužetku istovremeno je odluka i o novim oblicima ljudskesvijesti.Sve što može posredovati ljudsko iskustvo medijem je ljudskihsnaga jednako kao što je ekstenzija svaka tehničkanaprava koja osnažuje i produžava neku od ljudskihmogućnosti, snaga, odnosno neki od dijelova tijela ili čula.U tom kontekstu McLuhan je proširio promišljanje o bitnoljudskom svijetu i na tehnološke utjecaje i tehnologiju samu.Teorijski je na ovom mjestu otvoren prostor kasnijim teorijamacyberspacea. S druge strane, McLuhanu bi se mogloprigovoriti da, ako je sve medij, onda ništa nije medij, te da jepitanje medijskog posredovanja nebitno. Tom prigovoru kojije manje-više šablonskog karaktera, odmah u startu trebareći da sve što jesmo, doista jesmo u sustavu posredovanja.Proširivanjem medija kojim se naša nutrina obogaćuje,McLuhan omogućuje izlaz iz linearno-gutenbergovskog razumijevanjanapredovanja spoznaje (posljedica kojeg je filozofskisistem).Električna svjetlost koja omogućuje da se vidimo, jestmedij, ali ni iz daleka u obliku u kojemu je to tiskana riječ.Zrak kroz kojeg se prostiru vibracije našega glasa, je medijkoji omogućuje našu komunikaciju. No, ne na način na kojito omogućuje televizijska slika. McLuhanova poruka međuostalim i ide u tom smjeru: onako kako odredimo medij,tako ćemo u konačnici razumjeti i poruke za naš vlastitiorganizam. w30 BEHAR 89 BEHAR 8931

ARHIVA - FotodokumentacijaARHIVA - FotodokumentacijaMekteb i namaz u sjeni rataiz zaboravljene prošlostizagrebačkih muslimanaPrvi zagrebački mesdžid u Tomašićevoj 12,oko 1944. godine32 BEHAR 89 BEHAR 8933

ARHIVA - FotodokumentacijaARHIVA - Fotodokumentacija34 BEHAR 89 BEHAR 8935

Književni portreti: Nasko FrndićKnjiževni portreti: Nasko FrndićIntervju: Nasko FrndićSretni spojevibošnjačke i hrvatske književnostiRazgovarao: Sead BegovićDragi ahbabu Nasko Frndiću, ti si davno, ujesen 1947. godinedošao u Zagreb, radi studija književnosti na Filozofskomfakultetu. Nakon diplomiranja ovdje ti se otvorila nafakaposla, književne afimacije i obiteljskog života. Oženiosi se sa Zagrepčankom, profesoricom Blankom Posavec,s kojom imaš sina Dina, inženjera informatike. Koji su bilibitni poticaji da se počneš baviti bošnjačkim temama? Autorsi opsežnih knjiga o bosanskoj baštini, dviju drama,knjige pjesama i sad je pred izlaskom tvoja knjiga eseja?Još šesdesetih godina kada se naziralo da bi i muslimaniu Bosni i Hercegovini mogli dobiti status autohtone nacije,vidio sam dobru priliku za samostalnu knjigu o muslimanskimjunačkim pjesmama, koje su do tada trpane ili u srpskuili u hrvatsku narodnu književnost, pa je tako nastala iobjavljena u Zagrebu moja antologija najboljih bošnjačkihjunačkih pjesama s uvodnim esejom i rječnikom na 650stranica, u nakladi “Stvarnosti” godine 1969. Na izdavačkomtržištu u Hrvatskoj i Bosni prvo izdanje od deset tisuća rasprodanoje na dušak. Pričali su mi o naramcima tih knjigakoje su Sarajlije nosile kroz Sarače, kao otkriće da su se imuslimanske junačke pjesme pojavile u samostalnoj knjizi.Pjesnik Sait Orahovac, koji je tih godina objavio “Sevdalinke,balade i romanse Bosne i Hercegovine”, rekao mi je data moja knjiga muslimanskih junačkih pjesama ne bi moglaizaći u Bosni i Hercegovini.U to sam se sam uvjerio kada me je u Banja luku pozvaoglavni urednik izdavačke kuće, koja je htjela odmahpreštampati moju knjigu u svojoj nakladi, ali je na taj sastanakdoletio neki važni čovjek iz komiteta saveza komunistai rekao da u Banja luci može izaći slična knjiga samo akosu u njoj i srpske i hrvatske pjesme. Moje uvjeravanje da sudo tada muslimani u Bosni bili zakinuti nije imalo efekta.U takvim okolnostima bio sam stimuliran za novu malodrukčiju knjigu iz bošnjačke muslimanske baštine. Uz svojredovni posao u Izdavačkom poduzeću “Zora” kao urednik, iu slobodno vrijeme kao redoviti kazališni kritičar, u roku oddvije godine pripremio sam opsežan rukopis za antologijuiz bošnjačke baštine (“Humor i mudrost Muslimana”), kojaje opet u izdanju “Stvarnosti” izašla 1972. na 424 stranices ilustracijama, uvodnim esejom i komentarima, i doživjelavelik prijem na tržištu, posebno u Bosni i Hercegovini.Prije četiri godine objavio si knjigu “Dvije drame izprošlosti Bosne” s naslovima “Krvava sablja Omer-pašeLatasa” i “Alibegovo pismo Europi i Americi”u izdanju“Preporoda” iz Zagreba. Jedan od mladih znanstvenika,na poticaj sveučilišnog profesora dr. Krune Pranjića, pripremau Zagrebu doktorsku radnju na temu Omer-pašinavakta u Bosni, a u literaturi mu je i tvoja drama. Bilo bizanimljivo saznati kako si počeo suradnju s “Beharom”,u kojem si objavio brojne tekstove o bošnjačkoj baštini?Negdje 1993. nazvao me telefonom moj stari znanac IbrahimKajan, sa željom da uvrsti koji moj tekst u “Behar”,što sam ja svesrdno prihvatio. Dok se krvavi genocidni pirdogađao nad muslimanima u Bosni, mi smo odavde iz Zagreba,osim direktne materijalne pomoći, mogli i svojompisanom riječju iskazati bolno suosjećanje sa stradanjemnaših sunarodnjaka. Neprijatelji Bošnjaka su ubijanjemi progonom naroda, i rušenjem džamija i turbeta, kao iostalih spomenika povijesne muslimanske kulture u Bosni,Pjesnik Sait Orahovac, koji je tih godina objavio “Sevdalinke, balade i romanseBosne i Hercegovine”, rekao mi je da ta moja knjiga muslimanskihjunačkih pjesama ne bi mogla izaći u Bosni i Hercegovini. U to sam se samuvjerio kada me je u Banjaluku pozvao glavni urednik izdavačke kuće, kojaje htjela odmah preštampati moju knjigu u svojoj nakladi, ali je na taj sastanakdoletio neki važni čovjek iz komiteta saveza komunista i rekao da uBanjaluci može izaći slična knjiga samo ako su u njoj i srpske i hrvatskepjesme.htjeli i kulturocidom zatrti sve što je bošnjačko. To je zamene bio motiv da u “Beharu” objavim opširne tekstove o“Hasanaginici”, o slavnom bošnjačkom junaku ĐerzelezuAliji, o Mustajbegu Ličkom i smiješnom Budalini Tali, o junakinjiZlatiji Đonlagićevoj, koja je preodjevena u muškopošla iz ropstva spašavati svoga dragoga.Moram dodati da su u istom emotivnom osjećanju nastale imoje dvije drame, u kojima, s osvrtom na dramatičnuprošlostBosne, pokušavam podsjetiti na tragično ponavljanje jošvećeg stradanja u sadašnjosti.Tvoja zbirka pjesama “Čudovita Bosna” koja je prošlegodine izašla u KDBH “Preporod”, ima nekoliko ciklusau kojima se osjeća nešto lakše raspoloženje, i nekepjesme zrače optimizmom sjećanja i podsjećanja na starebošnjačke rahatluke i ljepote življenja u skladnim porodicama,i u poetičnim ambijentima avlija i bašča kroz kojeteče živa voda. Doduše i u toj zbirci ima poseban cikluspjesama o bošnjačkoj najtežoj rani – Srebrenici. Kaži,kako si pisao te pjesme, u kojima ima i dokumentarniciklus posvećen velikom bošnjačkom kroničaru MulaMustafi Ševki Bašeskiji?Ta je zbirka sukus mog poetskog doživljaja naše stareBosne, kakva je u mome djetinjstvu postojala u bosanskimmahalama i čaršijama. Unutra su doživljaji starog Sarajevas Bjelavama na brijegu, gdje je stanovala moja zeničkarodbina. Bilo mi je lijepo prošetati mahalom Kovači iznadBaščaršije gdje su bila pitoma greblja uz kuće, avlije i bašče,tako da je poneki rahmetlija pod bijelim nišanima ležao napet koraka od svoga kućnog praga. A kad spomenem vezirskigrad Travnik koji je svega 20 kilometara od rodne miZenice, sjetim se njegove romantike na Bašbunaru, i starihBošnjaka na ćepencima u čaršiji, u starinskoj bošnjačkojodjeći kao da su tu u nekom živom muzeju, čibarasti izgledomi slikoviti kazivanjem o starom vaktu i zemanu. U takvoosjećanje moje stare Bosne dobro se uklopio i stari Sarajlija,pjesnik i zapisivač Bašeskija, koji je iza sebe ostaviodjelo vrijedno istraživanja i oživljavanja. Mene je inspiriraona samostalne pjesme u kojima sam nastojao reanimiratinjegovo vrijeme i nadasve zanimljive likove iz svih slojevaSarajlija, koje je Bašeskija svojim kronikama ispraćao naahiret. A Srebrenica je u meni stalno otvorena knjiga kojase ne da zatvoriti. Mislim da ću o tome još pisati. Ima u“Čudovitoj Bosni” i osobnih emocija pripadnosti porodici izkoje sam potekao, i malo pjesama iz pristigle starosti, kojami još nije izbrisala pamćenje niti iscrpila maštu.Ti si jedan od najstarijih Bošnjaka u Zagrebu, i prošao sisve faze zajedničkog rada i života s domaćinima Hrvatimai ostalim sunarodnicima. Kako si ostvario prilagođavanje isuživot, koji u novije doba sa sobom nosi i brojne osjetljiveprobleme, jer je za vrijeme tragičnih ratnih godina bilo ineugodnih situacija?Srećom nesporazumi su uglavnom prevladani. VećinaBošnjaka u Hrvatskoj dobila je državljanstvo. Uzajamna tolerancijajedini je pravi put kojim Hrvatska, a iza nje i Bosna,idu u Europsku zajednicu. Prisjećam se kako sam i ja 1993.čekao u dugom repu u prekosavskoj velesajamskoj hali smolbom za hrvatsko državljanstvo, i nije mi bilo ugodno. Aliizdržao sam i Hrvatsku doživljavam svojom drugom domovinom,u kojoj sam ostvario svoje kreativne godine, napisaoknjige i stekao dragocjena poznanstva i prijateljstva.Kako vidiš današnje dosta složeno međunacionalno stanjeu Bosni?Nema drugoga izlaza nego naći zajednički jezik suradnje iopstanka, kao što su to i dosad u povijesti trovjerski Bosancičinili, doduše i s krvavim međusobnim obračunima. Aliuskoro Bosna s Hercegovinom u Europskoj zajednici državai naroda bit će posebno zanimljiva kao osebujna baština povijestiIstoka i Zapada, orijentalnim ljepotama sarajevskeBaščaršije, velikim djelima Ive Andrića i Meše Selimovića,te originalnim bošnjačkim rješenjima kako urediti i daljerazvijati i poslovne i kulturne veze ljudi različitih vjera i narodnostina svojim pradjedovskim prostorima.36 BEHAR 89 BEHAR 8937

Književni portreti: Nasko FrndićKnjiževni portreti: Nasko FrndićA sad da prijeđemo na tvoju knjigu eseja “Prožimanja” kojaizlazi u nakladi Bošnjačke nacionalne zajednice. Prije togaevo još nekih podataka iz tvoje književne biografije. Prvosi počeo s poezijom. Od 1947.-1953. objavljivao si pjesmeu časopisima, posebno u “Izvoru”, u kojem si bio jedan odurednika (1949.-1951.) s Josipom Barkovićem, VlatkomPavletićem, Slobodanom Novakom. U to si vrijeme napiso“Sonetni vijenac” za koji si dobio nagradu Studentskoglista. Nakon diplomiranja na Filozofskom fakultetu 1953.postao si urednik kulturne rubrike u zagrebačkoj redakcijilista “Borba”, koju si 1960. napustio prelaskom upoznato Izdavačko poduzeće “Zora”, u kojem si proveonajvećio dio radnog staža. U toj su kući u svoje vrijeme biliurednici Tadijanović, Cesarić, Novak Simić, Šime Vučetić.Od 1964. član si Društva hrvatkih književnika. Tvojazbirka pjesama “Mostovi”izašla je 1975. u Izdavačkompoduzeću “August Cesarec”. Paralelno s poezijom pisaosi i kazališnu kritiku, i u tijeku četiri, pet desetljeća biosi ugledni kritičar koji redovito u zagrebačkom tisku i naradiju ocjenjuje dramske premijere u “Hrvatskom narodnogkazalištu”, “Gavelli”, “Komediji” itd. Bio si i marljivpratilac Dubrovačkih ljetnih igara, pa bogatog dramskogamaterizma na festivalima. Radni vijek završio si 1983.u Grafičkom zavodu Hrvatske kao jedan od urednika.Zbog čega nisi objavio ni jedan izbor iz svojih gotovo 1500kazališnih kritika?Priznajem, bio sam nemaran da svoje kritičke uradkeizabarem u dvije, tri knjige. Većina tih mojih radova nalazise u novinskim izrescima u arhivu Instituta za književnost iteatrologiju HAZU.Reci mi, kako si s kazališne kritike, koja je kratkog daha,prešao na esejistiku, na pisanje iscrpnih, opsežnih ogledaiz hrvatske i bosanske književnosti od starih Dubrovčanado suvremenih autora i tema?U tijeku desetljeća pisanja kazališnih kritika javljao sam sei s ponekim esejističkim tekstom u časopisima i u noćnimterminima Trećeg programa Radio-Zagreba. Sustavnijesam pisao esejistiku od 1970. do 1995. kada sam bio jedanod stalnih sudionika simpozija Dani hvarskog kazališta, kojise svakog proljeća održavao u Hvaru. U tome je poticajnuulogu imao akademik Rafo Bogišić, moj bliski kolega zavrijeme studija na Filozofskom fakultetu. On je bio predsjednikodbora tog simpozija. Kada sam postao umirovljenik,jednogodišnja obveza pisanja referata za taj simpozijdavala mi je lijep sadržaj esejističkog posla. Tako je nastalodvadesetak dužih tekstova od kojih sam u knjizi eseja“Prožimanja“ uvrstio pretežno one što ilustriraju povijesnoPrisjećam se kako sam i ja 1993. čekao u dugomrepu u prekosavskoj velesajamskoj hali smolbom za hrvatsko državljanstvo, i nije mi bilougodno. Ali izdržao sam i Hrvatsku doživljavamsvojom drugom domovinom, u kojoj samostvario svoje kreativne godine, napisao knjigei stekao dragocjena poznanstva i prijateljstva.prožimanje hrvatske i bošnjačke kulture i umjetnosti, kaošto su prilozi o stvaranju Ahmeda Muradbegovića i RasimaFilipovića, i franjevačkih književnika i prosvjetitelja u BosniIvana Franje Jukića i fra Grge Martića. Tako je nastalodvadesetak tekstova od kojih sam za knjigu odabrao najzanimljivije.U tijeku desetljeća pisanja kazališnih kritikajavljao sam se i s ponekim esejističkim tekstomu časopisima i u noćnim terminima Trećeg programaRadio-Zagreba. Sustavnije sam pisaoesejistiku od 1970. do 1995. kada sam bio jedanod stalnih sudionika simpozija Dani hvarskogkazališta, koji se svakog proljeća održavao uHvaru.U tebi, ahbabu Nasko Frndiću, ima jedna podvojenost. Sjedne strane si dio hrvatskog književnog korpusa, a s drugenagnućima i tematikom, posebno u knjizi “Dvije drameiz prošlosti Bosne”, pripadaš bosanskoj kulturi. Kakoprevladavaš te različite kulturne silnice u sebi?To mi je najveći emotivni problem. S njim živim od svog dolaskau Zagreb već 62 godine. Kroz ta duga desetljeća sebesam smirivao time da je književnost opće dobro svih naroda.Međutim, u svakom čovjeku postoji duboka ukorijenjenostu zavičajnu, u domovinsku sudbinu zemlje i ljudi koji sumu pretci. Govorna pa i običajna prepoznatljivost veže sveBošnjake pripadnošću istim baštinskim korijenima. I meneje ovdje u Hrvatskoj često zatekla u subjektivnoj naklonostibošnjačkim temama i autorima. Iako sam lirskim izrazomhrvatski pjesnik, po senzibilitetu sam Bošnjak. Takvasuzvučja sam tražio i nalazio i u priloženim tekstovima.Bilo bi dobro navesti još koji primjer.Pa evo, tumačenje starog dubrovačkog pjesnika StiepeGimana Gjorgjića (Đurđevića). Njegov spjev “Derviš” izsedamnaestoga stoljeća tumačim kao sretan spoj staroghrvatskog i starog bošnjačkog pjesničkoga govora. To jelijep i bogat dokaz suživota stare dubrovačke trubadurskepoezije i bošnjačke “alhamiado” ljubavne versifikacije.U tom eseju iznosim tezu da je ovaj stari dubrovački pjesniks dvostrukim prezimenom u Dubrovniku sigurno upoznaonekog bošnjačkog lutalačkog pjesnika, koji je uz tamburupjevao vesele bosanske ljubavne pjesme i tom se prigodomzaljubio se u mladu i lijepu Dubrovčanku. Iz nekog susreta ipoznanstva Đurđević je smislio fabulu svog spjeva “Derviš”.Sjećam se da je moje izlaganje na simpoziju u Hvaru pobudilodobru pozornost sudionika, i uskoro, taj moj esej,emitiran je na Trećem programu hrvatskoga radija.Zanimljiv je tvoj esej o Ivanu Česmičkom, hrvatskompjesniku latinistu iz petnaestoga stoljeća. Što te je privukloda se baš tog razdoblja prihvatiš?Ivan Česmički je na latinskom jeziku ispjevao jedan antiratnispjev pod naslovom “De se aegrotante in castris” tojest “Bolovanje u taboru” u prijevodu bosanskog pjesnikaNikole Šopa, rođenog 1904. u Jajcu. Još jedan podatak uovoj pjesmi vezan je za Bosnu: radnja spjeva događa se ubosanskom podneblju. Tu se pjesnik bavi kršćanskom vojskomkoja se našla u ratnom sukobu s turskim askerima nabosanskom teritoriju. To je vrijeme oko polovine petnaestogastoljeća, kada isturene vojne formacije kršćanskoga Zapadapokušavaju ustaviti tursku invaziju. Česmički u spjevujadikuje u prvome licu kako se na bosanskom bojištu razbolio,i zapao u neželjene nevolje, a mogao je sve izbjeći iuživati u lirskim ljepotama slavonske arkadije, u miru. Nesamo sadržajem, ovaj spjev Ivana Česmičkog vrijedan je ivisokopoetskim izrazom prevoditelja Nikole Šopa.Ima ovdje jedan tvoj esej koji se bavi tropima i figurama uhrvatskom pučkom stvaralaštvu pod naslovom “Metaforei dvosmislice u narodnoj drami”. Što te je potaklo na tutemu?Takva je bila zajednička tematika simpozija Dana hvarskogkazališta 1984. godine. Tu se govorilo o raznim oblicimastila i sadržaja hrvatskih narodnih drama, te pjesama ipriča s dramskim nabojem. Na tom simpoziju u svoj referatuvrstio sam i poneki primjer iz muslimanske dramskebaštine, proze i poezije. Citirao sam fragmente iz pjesme“Svađa zbog jagluka” koja je temom podudarna sa Shakespeareovomtragedijom “Otelo”.U bošnjačkoj pjesmi nema umorstva, jer se krivnja muža,u čijem se džepu našao ženski mirišljavi rubac-jagluk,rješava tako da mu ga je ko bajagi sestra, a ne ljubavnicadala. U Shakespearea je optužena Otelova žena Desdemona,jer se njen rubac, koji je bio poklon od muža našao udžepu lijepog kapetana Cassija.Zbog čega si tako opširno pisao o hrvatskom dramatičarus početka dvadesetog stoljeća Josipu Kosoru?Povjesničar književnosti Dubravko Jelčić je sedamdesetihgodina prošlog stoljeća svojom doktorskom radnjom, uopsežnoj knjizi, dokazao da je Kosor bio dramatičar svjetskogaglasa, i da je nepravedno zapostavljen u svojoj domovinii to iz čistog kolegijalnog jala, jer je prvo stekao popularnosti slavu u Austriji i Njemačkoj gdje su 1911. jedna zadrugom izvedene dvije zapažene premijere njegove drame“Požar strasti”, pa je tako reći preko noći postao europskidramatičar. Tih godina Kosora su europski književnicipredložili za Nobelovu nagradu. Jedan od predlagača bio jeRomain Rolland.Kad se Kosor iza tih uspjeha vratio u Zagreb, primljen jehladno, i takav odnos prema snažnom i prodornom Kosorudramatičaru ekspresionističkog izraza, ostao je trajno, očemu je dr. Jelčić opširno pisao.Koji je bitni razlog takvog stava prema Kosoru bio u Zagrebu?Odbojnost prema Kosorovu žestokom ekspresionizmu(desetak godina prije Krleže), a taj književni izraz snažnihkaraktera i dramskih sukoba, potekao iz Njemačke nije odgovaraovećini dramskih pisaca i kritičara u Hrvatskoj, kojisu i Krležu primali s velikim otporom.Vidim da si posvetio pažnju Kosorovoj drami “Hadži Ibrahimaga”. Kako se dogodilo da je Kosora zainteresiralajedna bosanska tema?On je u svojoj mladosti prije odlaska u Njemačku, radio petgodina kao sudski pisar u Tuzli. Tako je upoznao galerijuzanimljivih bosanskih likova, o kojima je napisao više proznihtekstova, ali je drama “Hadži Ibrahim aga” glavno štoje ostalo iza tog Kosorova boravka u Bosni.Tko je bio taj Kosorov Hadži Ibrahim Aga?Za vrijeme austro-ugarske vlasti u Bosni (1878.-1918.) u Tuzlije postojala vrlo jaka ciganska zajednica islamske vjere,i njihov najugledniji čovjek bio je trgovac Hadži Ibrahim aga.Imao je velik dućan i najveću kuću u Ciganskoj mahali. Takoje bio bogat da je mogao rasipno izdržavati deset žena usvome haremu. Ali oko mu je zapelo za četrnaestogodišnjutek propupalu cigansku ljepoticu Aišu, i da bi je za svojharem osigurao kad za koju godinu sasvim dozrije, HadžiIbrahim Aga je Aišine roditelje obasipao poželjnim darovima.Ali na Ajišu u to vrijeme baci oko i mlad salepdžija isladoledar Omer. I eto ti sadržaja za dramu snažnih strastii sukoba pohotne starosti i jarosne momačke krvi.U svakom čovjeku postoji duboka ukorijenjenostu zavičajnu, u domovinsku sudbinu zemljei ljudi koji su mu pretci. Govorna pa i običajnaprepoznatljivost veže sve Bošnjake pripadnošćuistim baštinskim korijenima. I mene je ovdjeu Hrvatskoj često zatekla u subjektivnoj naklonostibošnjačkim temama i autorima. Iakosam lirskim izrazom hrvatski pjesnik, po senzibilitetusam Bošnjak. Takva suzvučja sam tražioi nalazio i u priloženim tekstovima.I na kraju, kakav bi sintetičan rezime dao svojoj knjizieseja?U tim tekstovima težio sam izreći neka opća, a i nekaosobna mišljenja o biranim kulturnim događajima, temamai autorima hrvatske i bosanske kulturne prošlosti. U knjiziima i proučavanja baštine narodnoga stvaralaštva i Hrvatai Bošnjaka. Bez dobrog poznavanja tog blaga ne može semeritorno ocjenjivati ni suvremena književnost, poezija iproza, današnjih, sve atraktivnijih pisaca i Bosne i Hrvatske.Posvetio si pažnju i bosanskim poslovicama ?Bosanskim poslovicama bavio sam se i u svojoj knjizi “Narodnihumor i mudrost Muslimana” (Zagreb, 1972.). To blagoleži zatureno u starim bošnjačkim knjigama i “Beharima”od vremena glavnog urednika Savfet-bega Bašagića.Svojoj knjizi “Bosanske poslovice”, (naklada “Genezis”, Zagreb,2004.) dodao sam i sažete komentare koji su, čini mise, potrebni današnjem čitatelju.I što je važno, vratio sam u ovaj zbir čiste bošnjačke izrekešto ih je u svoje vrijeme Vuk Stefanović Karadžić objavio kaosrpsko narodno blago. Bolje ikad nego nikad.38 BEHAR 89 BEHAR 8939

Književni portreti: Nasko FrndićKnjiževni portreti: Nasko Frndićpjesničkog jezika i sadržaja u spjevu“Derviš”. Ako se ljepotica ne oglašavariječima, ona ipak daje znake svogaprisustva očima: “tvojijem slatkijemkad pogledom / pečaona (žalosna)me oporaviš / ja sam Dedo trudanderviš!” Zatim u nekoliko osmeračkihsekstina Đurđević otkriva neutaženučežnju svog junaka za djevojkom,koja udvarača pomiluje pogledom,ali ništa dalje ne dopušta, iako vidikako on pati nastrijeljen ljubavlju:“zlatnom strijelom... džiger sveđ mojraniš”. Derviš upravo vapi za dodirom:“Pomiluj me radi Boga, / o gizdava, opridraga / haramijo srca moga”. Kaddrugog izlaza nema, derviš poseže zasvojim čarolijama: “Hamajliju (amulet,talisman) već ću nosit, / komću tebe moć usilit, / kad ti ljubavdođem prosit”.Iako pokušava različitim načinimapridobiti ljepoticu, derviš zna tko jei kakav je, fizički zapušten i traljavoodjeven, te se opravdava pred djevojkom:“Zbabljen, zgrbljen nu akosam / ne imam vele ja godišta / mojumlados poharo sam / ne hajući zame ništa”. Ali još je u njemu ostalasnaga: “ali u meni nu vidjet ćeš / većusnagu neg u lava, / k tebi ako me tipripustiš / jakostan sam Dedo derviš!”Nije Đurđevićev derviš pjesnički brbljivaci ljubavna neznalica, jer je većimao muških iskustava. Njega je “...sveđ ljubila / đuzel Mare iz Cernice”, ato mu je, misli derviš, smetnja uspjehukod ohole Dubrovčanke: “zacijećčesa na me mrziš? / ja sam Dedo gizdavderviš!” Na tom mjestu iz njegabukne otpor i ponos njegova plemenitogpodrijetla: “Nijesam čoban nikopile, / jok, ja nijesam kiridžija, / odkadune (ugledne gospođe) ja sam vile/ s kom me rodi čelebija (otmjen gospodin);/ da čemu me već ne grliš? /plemenit sam Dedo derviš!”Đurđevićev neposredni utjecajsadržajem “Derviša” prepoznajemou satiričnoj “Pjesni godišnicam odulice” Antuna Gledjevića, koji se rodio24 godine nakon Đurđevićeve smrti.U navedenoj Gledjevićevoj pjesmi kaoda nalazimo Đurđevićevu pučanku izHercegovine – đuzel Maru iz Cernice,koja je ljubila derviša. Kod GledjevićaS dubrovačkim “godišnicama” (sluškinjama) lakše se izlazilona kraj nego s gosparskim kćerima, pa je Đurđevićev derviš napravim mukama. Tražeći načina kako se približiti ljepotici, bio seodlučio: “vala ću ti dar darovat / ki podoban jes za paše”. Ali Dedonema zlata ni dragulja, koji bi impresionirali uznositu Dubrovkinju.On je muslimanski derviški redovnik, te u osobnoj neimaštinimože ljubljenoj ženi ponuditi: “me tekije lijepu zgradu / i oko njesve livadu, / svoj teferič da tuj staviš / dobrostiv sam Dedo derviš!”ljubavno udvaranje između Bošnjakamuslimana i Dubrovčanke otišlo jenešto dalje, a to doznajemo nakonuvodnih stihova: “Babka u bijelojpocjelici / vodi kolo po ulici. / U tomkolu Anka bosa / i š njom Kate kukonosa/.../ Lucija se bani i kreće / i nogamiuz gunj meće, / a prknjača pro-Tomaša / s Prijekog ih gleda i sluša./ Kolovođa dočim gazi, / padoše jojpuni spazi: / uzeše se njom rugati,/ ona im roge omicati / veleći im” (isad dolazi detalj koji podsjeća na“Derviša”): “Ja sam vila / scijenjenaod svih vazda bila; / mene hodža jesdvorio / i za ljubu svu prosio”.S dubrovačkim “godišnicama”(sluškinjama) lakše se izlazilo na krajnego s gosparskim kćerima, pa jeĐurđevićev derviš na pravim mukama.Tražeći načina kako se približitiljepotici, bio se odlučio: “vala ću tidar darovat / ki podoban jes za paše”.Ali Dedo nema zlata ni dragulja, kojibi impresionirali uznositu Dubrovkinju.On je muslimanski derviški redovnik,te u osobnoj neimaštini moželjubljenoj ženi ponuditi: “me tekijelijepu zgradu / i oko nje sve livadu,/ svoj teferič da tuj staviš / dobrostivsam Dedo derviš!” I to je samo šaljivadomislica zaljubljena, neutješenaudvarača, jer tekija, derviška zgrada,u kojoj se obavljaju obredi, javno jedobro ili po islamu vakufski, to jestzakladni, zavjetni neotuđivi imetak.Tih je tekija bilo najviše u Sarajevu,ali i po drugim mjestima Bosne i Hercegovine.Derviši su bili svrstani unekoliko redova ili derviških tarika.Razlikovali su se po načinu vršenjapobožnosti u specijalnim obredima.Prvi derviški red Kaderije ili Kadirijeosnovan je u Maloj Aziji u XII. stoljeću,za vladavine ujedinitelja turskih plemenaSeldžuka. U Sarajevu je bilapoznata tekija reda Halvetija, kojaje imala i svoj hanikah, to jest internatili konvikt za derviše u sastavuvakufskih dobara Gazi Husrevbegove,u Sarajevu najveće džamije. Drugipoznatiji sarajevski derviški red bilisu Mevlevije, čija je tekija bila maloizvan centra – na Bentbaši uz rijekuMiljacku. Poznat derviški red izvanSarajeva bili su Nakšibendije, koji suimali svoje tekije u Travniku, Visokomi na Oglavku.Sarajevski ljetopisac Mula MustafaŠevki Bašeskija ostavio je zapiseo mnogim uglednicima od sredineXVIII. do početka XIX. stoljeća, ameđu njima ima i derviša. Evo, kakoje opisao jednoga: “Zvao se Kuranija(Kurani), čiji je pjesnički pseudonim(bio) Mejli, kosati derviš u ćulahu(bijela kapica slična albanskoj) odugledne porodice, učen i obrazovan,odličan pjesnik – piše Bašeskija –tako da mu ravnog nije bilo u čitavojBosni... Bješe neženja, bijele brade,pametan, bistra pamćenja, odgojeni učen. Bio je i slikar. Konačno, iakobijaše dobar poznavalac arapskegramatike i sintakse, nije se isticaokao poznavalac arapskog jezika.Krasno je pisao pismo talik.” Nisusvi derviši bili vjerski intelektualci.Među njima je bilo i običnih građana.Evo, kako je Bašeskija jednog takvogopisao: “Hadži Ahmed Prešljo, trgovacduhanom, poludio od pića. Nakonozdravljenja stupio je u derviški red;obuče hrku (topli gornji haljetak),ćulah, zanemari ovaj svijet i postadepravi derviš. Redovno je obavljaonamaz (molitvu s klanjanjem), dobarčovjek, ostario je i umro.” I još jedanBašeskijin suvremenik, bliskog namzanimanja: “Hadži Salih, knjigovezac,koji u svom zanatu bijaše pravi majstor...Bio je... potpuni sofija (mistik),ljubitelj derviša i bogougodnika,a i sam je bio bogougodnik. Nosio jena glavi čatal-turban... Iako nije bioučen, ipak se vladao po nauci. Imaoje nježan glas i govor.” (Svi citati izBašeskije, prema prijevodu s turskogMehmeda Mujezinovića u knjizi MulaMustafa Ševki Bašeskija: Ljetopis(1746.-1804.), Sarajevo, 1968.Uvjerljivost Đurđevićevih slika i živodočarana psihologija bošnjačkogDede derviša s izvornim jezičnim ietničkim kompendijem asocijacijanudi nam pretpostavku, da nije samolegenda o autorovu susretu s ljepoticomu Kneževu dvoru bila dovoljnomkao poticaj za ovaj spjev, nego je vjerojatnou nastanku “Derviša” bio ijedan impresivan pokušaj ljubavnogzbližavanja lijepe Dubrovkinje i muslimanskog,možda bradatog dervišaili nekog pjesnički nadahnutog putnikanamjernika, koji je Đurđevićubio dobro došao za bizarnu fabulu iza njenu parodijsku interpretaciju.Jer, Đurđevićev derviš je toliko samosvojani autentičan, da se vidikako neposredno rastvara svojubošnjačku dušu, natopljenu aljamiadopjesničkom poetikom, u kojoj jevrlo izražajno ašikovanje – ljubavnoudvaranje. A riječ ašik – ljubavnik, uvarijantama ašiklija i ašikluk bile suu ta stara vremena prešle iz poezijeu život dotle, da se u Sarajevu jednamahala (kvart) i danas zove Ašikovac.Đurđević svoj spjev počinje pravimaljamiadskim ašiklijskim osmercem:“Ja sam Dedo ašik derviš”, koji ne žalisvojoj dragoj dati “kožu kaplan-posta”,tj. tigrovu kožu “kom se rese svedelije, / da njom pendžer svoj uresiš”.Da pridobije naklonost Dubrovkinje,derviš će joj dati još jednu intimnudragocjenost: “Tikvica ti na dar ova/ majstorije puna svake, / koju mihodža moj darova i još na bradi neimah dlake”. Dervišima su bile bliskečarolije, pa je mogla tikvica koju spominjederviš biti neka vrsta bosanskečarobne lampe, ili jednostavno to jebila urešena posuda za jelo, jer uslijedećoj strofi derviš nastavlja: “Joškašiku imam i štap / i to ću ti darovati!/ benum džanum (dušo moja)činmo hesap” (trgujemo).Ali sve mu je “zain oldi” – uzalud,jer “na plač moj gluha stojiš” i napozive “Djel (dođi) na čardak” i “ukažimi se da me utješiš” nema odaziva.Derviš ako drugo ne pomaže, nudi iviteško rješenje: “čik mejdane” (izađina dvoboj) i “đure šelum” (pohrvimose). Groteskna dramatika dalje rastejer derviš, koji se osjeća “zatočenik”,“uhiljen” (ojađen), “ucviljen”, pripravanje i na samouništenje: “Mnokratuzmem britvu u ruku / ter izrežem vassam sebe”. To fizičko ranjavanje biloje dio vjerskog rituala derviša u Bosni.Oni su prema predaji koja postojiu narodu, zabadali sebi duge tankeVažnija od korištenja bošnjačkog jezika je činjenica, da Đurđevićkreativnim pjesničkim osjećajem i doživljajem stapa dva srodnagovorna idioma i ostvaruje spjev trajne vrijednosti, koji i danaszrači značenjem i smislom produbljene sklonosti i prožetostihrvatskoga katoličkoga i bošnjačkog muslimanskog naroda, akoje su bile prednosti Đurđeviću u XVII. stoljeću, da svoje pjesničkeemocije povjeri muslimanskom bradatom redovniku.igle kroz oba obraza, da nije poteklakap krvi, i time su impresionirali puki pridobivali nove sljedbenike. OvajĐurđevićev derviš, iako “jarali oldum”(izranjavan) po tijelu, osjeća dasu brojnije one rane u srcu, pa predbacujesvojoj dragoj: “a ti nečme daozdraviš / ja sam Dedo bolan derviš!”Zatim se derviš još dublje spušta ufizičko i ljubavno stradanje, prijeteći:“...u krvi vas podušen / kad se smrtnoja izrežem / u pokrovcu ter poružen/ kukajući ti prid dvor ležem”, s nakanomizazvati pozornost prolaznika:“/ zavikam medet (milost), a oni(dakle, publika spontanog teatrana otvorenom prostoru) u gorkume videć vaju, / proplaču se nadamnome / i paka me upitaju: / Čemutaj plač, Dedo, tužiš? / ja sam Dedonebog derviš”. Tu se pretapa dubinskiosjećaj tragičnog stanja jednostranezaljubljenosti i monodramsko glumljenje,to jest derviševo uživljavanjeu takvo osjećanje i razmišljanje, prikojem spominje i huktanje (“hukajućiti pri dvor ležem”), a to je također diopoznatog rituala bosanskih derviša,koji su zborno u svojim tekijama,sjedeći na tepisima s podvijenimnogama, satima do omamljenjahuktali, trzajući glavom na desnupa na lijevu stranu, uz dramatičanzborni ritam “hu-hu-hu-hu!” I kadsu došli do određenog stupnja transa,nastavljali su ostali ekstatičniderviški ritual.42 BEHAR 89 BEHAR 8943

Književni portreti: Nasko FrndićKnjiževni portreti: Nasko FrndićOčito je i ovaj Đurđevićev dervišstupnjevao svoje ljubavno iskazivanje,od verbalnog individualnogdo animacije zajedničkog zbornogangažiranja, jer oni koji su domalo prije bili neutralni, sada pitajuderviša: “Čemu taj plač, Dedo, tužiš”,a on, da ih glumački pridobije, da ihopčini svojom sudbinom, odgovara:“...roneć suze / eto Dedo veće gine, ieto ahar (konjušnicu) za stan uze / ačul (kostrijet) za haljine”. Da još jačesvoje gledatelje veže uza se,derviš bešćutnoj ljepoticiprinosi najčudniji ljubavnidar, verbalnu žrtvu u krvi:“Ne, zvjerinja od nijednoga/ neg ti malo kurban tvorim/ od pečena srca moga / kiu plamenu svakčas gorim /er pogledom sveđ me prljiš/ izgorjen sam Dedo derviš!”U vođenju kroz različitapsihička stanja, spustivši sedo dna naturalističke slikovitostisvog derviša, Đurđevićkao pjesnički vitalni artistzatim uspravlja svog junakaglumcaod kurbanske žrtvevlastitog srca do pjevača sačengijom (neka vrsta harfe)u rukama. Dakle, sve je igrai gluma, monodramsko sugestivnozazivanje, da bi seganula duša i omekšalo srcetvrde ljepotice: “Pod čengijubeit (stih) tužan / kliknemmnokrat... tvoj sam suzanj”.Derviš ovdje i Alaha uplićeu svoju tužaljku: “Alahiseverse (za ljubav Božju).../.../o gizdava ma sultano! / vrijemeda tvoj gnjev utažiš /pogubljen sam Dedo derviš!”Koliko god sadržaj spjeva kazujesvu pjesničku slojevitost autorovadoživljaja svijeta, u “Dervišu”Đurđevićev jezik je posebno bogatstvo,sastavljeno od dvajuživućih pjesničkih izvora – hrvatskogdubrovačkog i muslimanskogbošnjačkog govora u pjesnički plodnomXVII. stoljeću. Dok u Dubrovnikucvjeta barokna kićenost i parodijskaduhovitost, dotle u bosanskim gradovima,u derviškim tekijama, namuslimanskim teferičima i sijelima,te u noćnim momačkim i djevojačkimstihovanim razgovorima cvjeta aljamiado-poezija,protkana romantikomsevdaha, i bogobojaznim poukama,ali i duhovitim humorističkimdosjetkama. U noćnim sevdalinskimsatima između momka i djevojke bilaje na prozoru drvena rešetka (mušebak),koji je pružao zaštitu od direktnogdodira, i dvoje mladih moglisu samo šaptati i u stihovima otkrivatitreptaje svojih žudnji, pa je i taokolnost pomagala da se uskraćenidodir pretvori u ljepotu i bogatstvopjesničkog govora.Jedan takav zaljubljenik neostvarenihsnova zaista se mogao naći uDubrovniku i Đurđeviću biti živimpoticajem za stvaranje “Derviša”, jerjezik ovog spjeva, koliko i sadržaj nato nas upućuju. Većinu ključnih riječiu svojim osmeračkim sekstinamaĐurđević je uzeo iz bošnjačkog muslimanskogjezičnog fundusa, na primjer:“Ja sam Dedo ašik derviš, / izid’džanum da me vidiš, / nu đuzeluk tvojme kolje, / slatka moja haramzado, /Ti si rajski melek lijepi, / molju ti sećeremejle, / er hoće adet da ga grliš,/ Hamajliju ja ću nosit, / od kaduneja sam vile, / s kom me rodi čelebija,/ pod čengije da se pjeva, / i beitimda se slaviš, / me tekije lijepu zgradu,/ tvoj teferič da tuj staviš, / datću t’ kožu kaplan-posta, / da njompendžer tvoj uresiš, / benum džanumčim’mo hesap, / Djel na čardak, /Ma bojnice, čik mejdane, /dure šelum, slatko dosti, /Jarali oldum sa svih strana”.U spjevu je i Ramazan,muslimanski mjesec posta,i mesno jelo ćebab (zapravoćevap), i mehćema (sudnica)i pašmaga (papuča), i zulum,i ćafir (nevjernik) itd.Važnija od korištenjabošnjačkog jezika ječinjenica, da Đurđevićkreativnim pjesničkimosjećajem i doživljajem stapadva srodna govorna idiomai ostvaruje spjev trajnevrijednosti, koji i danas zračiznačenjem i smislom produbljenesklonosti i prožetostihrvatskoga katoličkogai bošnjačkog muslimanskognaroda, a koje su bileprednosti Đurđeviću u XVII.stoljeću, da svoje pjesničkeemocije povjeri muslimanskombradatom redovniku.Ljubavno jadovanje u“Dervišu” iz petrarkističkeje poezije, i Đurđevićevopretjerivanje u tom smjeruepitet je barokne bujnosti. Pjesniksvog derviša vodi kroz labirinte emotivnogpreživljavanja i racionalnogdovijanja, uz evokaciju ljubavničkežudnje s psihičkim i fizičkim stradanjimaneutješenog zaljubljenika:“Svaka rados benden djiti (pobježeod mene) / er sveđ imam na pameti/ gordost od tve oholosti; / benumrahum (dušo moja)... / čemeran samDedo derviš!” Zatim slijedi još jednavarijanta fizičke muke derviša, jer muni glumačko cviljenje pred publikomnije pomoglo, te nemilost ljubljene“vas moj život izbastisa (izgazi)... /ja sam Dedo skončan derviš!” Tijelomu se lomi i fizički kopni: “od ljuvenegorke bijede / Dedo hljeba ni ćebaba/ nelagodan već ne jede, / a ti zlom semojijem gojiš”.I kad bi tužna drama mogla prerastiu nesreću, pjesnik Đurđević priskačeparodijom u pomoć dervišu, koji umonodramskoj glumi, zazivajućisućut gledalaca “ni se igra ni raduje/ neg se u prsi stijenom lupa”.Zatim, smiješna situacija postajesatiričnom: “Plačan Dedo većne ruča / niti veće kafu srka, / neggologlav, bez papuča / po najvećemsnijegu trka / cić plamena kim gagoriš”. Možda se najbolje Đurđevićna usta derviša narugao naivnostimapetrarkističke ljubavne poezije strofom:“Samo pijem i noć i dan / ljutišerbet mojih suza, / er se ćutim jaohprobadan / od ljuvenih tvih mamuza,/ kim nada mnom ti gospodiš / izbodensam Dedo derviš!” Tu ima ijedna anticipacijska slika, koju je sistim smislom koristio poneki boemskipjesnik našeg vremena izmeđudvaju svjetskih ratova, opijevajućikako se po barovima u ljubavnomtransu ispija opojna tekućina iz malelakirane ženske cipelice. Evo, kako jeĐurđević dočarao tu ljubavnu harlekinskudomislicu: “Ja bih htio, mojadraga, / cić ljubavi tve jedine / da mi ečaša tva pašmaga (papuča) / kom bihčinio tebi aškine (zdravice)”.Nakon rugalačkog parodijskog,Đurđević vraća svog junaka u pravidramski krešendo, u prihvaćanje inajtežih moralnih katarzi i fizičkihmuka, pod uvjetom obostranogljubavnog užitka: “Nu ako mi ć’obećati / k tebi da me ć’ ti prigrlit, / zate ću se đaur (kršćanin) zvati, / za terezat, za te prlit, / tač ako me obeseliš/ nesretan sam Dedo derviš!” U ovojstrofi se Đurđević dodiruje s bosanskimmuslimanskim pjesnikomMehmedom s kraja XVI. stoljeća, kojitakođer u osmercu ima poznatu aljamiadopjesmu “Ah, nevista, dušomoja”. Drugi njen stih glasi: “dajmi da se obeselim”, a u Đurđevićataj dodirni stih glasi “tač ako meobeseliš”, pa i ova sličnost nudi pretpostavku,da je Đurđević upoznao uDubrovniku, jer nije poznato da je putovaou Bosnu, pravog derviša pjesnika,ili Bošnjaka ljubitelja i kazivačaaljamiado-poezije koji mu je postaomedijem za pisanje “Derviša”. U citiranojMehmedovoj pjesmi sa šestkvartina ima udvaračkog aljamiadskogtrpljenja u ljubavnom iščekivanju:“doklam ne izišla mi duša, / daj mi dase poveselim /.../ Ne mori me, prosimtebe, / izgubil sam ja sam sebe”.Bilo bi zanimljivo istražiti kako su umuslimansku aljamiado pjesmu izXVI. stoljeća dospjeli kajkavski oblici“prosim” i “izgubil sam”.Finalnih pet sekstina “Derviša” uznaku su monodramskog obrata,u kojem Đurđevićev zaljubljenik iztemelja mijenja raspoloženje. Odatributa “nesretan” u posljednjojstrofi sentimentalnog moljakanja naklonostiljepotice, derviš se mijenjau osviještenog i samouvjerenog subjekta:“ja sam Dedo gnjevan derviš!” Ijoš dalje ide u preciziranju svog izmijenjenogodnosa prema nedohvatnojvili: “Ćafir dušman sad mi jesi”.Zatim u stilu barokne didaktike nausta derviša Đurđević izriče osuduženske oholosti naspram onih kojinaivno hlepe za čarovitom ljepotom:“Proklet svaki čovjek da je / ki se užensku glavu uzda / ka za ljubav hične haje; / zato, Dedo, volju obuzda’/ dokle bolje ti promisliš / slobodansam Dedo derviš!”.I to bi bilo dovoljno za poantu, jer jeautor svog junaka proveo kroz šibeuzaludne ljubavne žudnje, i mučenjenjegova duha i tijela, da bi privolioodabranicu na ljubavni čin, ali utaman,do konačne snage za gnjev iza spoznaju da nakon svega ostajeono što je najvrednije: “slobodansam Dedo derviš!” Pa ipak, Đurđevićdodaje još jednu strofu u završnicispjeva, kojom vrši inventuru preostalihosjećanja njegova junaka.Prvo utvrđuje, da se je spram ljepoticesasvim ohladio: “Već za tebe neuzdišem”, a kad je tako, onda će selako riješiti tereta koji je bio na senatovario: “veće te se kurtališem”.I kad se je spasio od neplodnihljubavničkih muka, u dervišu, odnosnou autoru spjeva Đurđeviću, javilase potreba apostrofirati i neku kaznu,koju zaslužuje ljepotica srca kamenoga:“idem na te dozvat teptiš”(kaznu), jer od svih velikih emocija imaštovitih ašiklijskih nadahnuća, dabi se ganulo srce okrutnice, ostalo jetek ljuto-gorko osjećanje: “rasrčensam Dedo derviš!”Iako je sadržaj motorna snaga“Derviša”, jezik ovog spjeva je njegovures i ukras, kvalitet, koji i danasprivlači lingvističku i aktualnupolitičku pozornost, jer Đurđevićevspjev iz XVII. stoljeća spomenik jeinterferencije dvaju srodnih jezičnihi pjesničkih idioma – dubrovačkoghrvatskog postpetrarkističkog barokai bošnjačkog muslimanskog aljamiadopjesničkog izraza, u kojemje uz ljubavni i religizno-didaktičkikarakter bila naglašeno prisutna isvijest o povezanosti s “nevirnicima”,svojom domovinskom braćomu Bosni i šire. Sve do danas nitkobolje od Đurđevića nije taj aspekt iskazaojezikom i sadržajem kakav jeu “Dervišu”. Zbog toga Đurđevićevspjev sam sebi stvara mjesto i ubosansko-hercegovačkoj muslimanskojknjiževnosti.Ovo djelo nadživjelo je svoje vrijemepa i nadmašilo barokne okvirehrvatske i bosanske muslimanskepoezije XVII. stoljeća likomsimpatičnog antijunaka, ljubavnogDon Kihota, koji svoju zaljubljenostodijeva u klaunsku tužnu sudbinu, tolikoblisku europskom duhu XIX. i XX.stoljeća. Derviš asocijativno ima svojusubraću u Paglliacciju RuggieraLeoncavalla i u Cyranu de BergeracuEdmonda Rostana, s tim, što jeĐurđević dva stoljeća prije europskihpjesnika svom dervišu dao osebujneatribute autoironijskog zaljubljenika idramski izbrušenog subjekta, koji jeznao ne samo humorom nego i samouvjerenomsnagom oduprijeti sedegradaciji svojih bogatih emocija iotkrivenih prostora duše i tijela.Đurđevićev “Derviš” u stiludubrovačke varijante književnogbaroka ima izrazite atributekrasnorječivosti s obiljem ukrasa,44 BEHAR 89 BEHAR 8945

Književni portreti: Nasko FrndićKnjiževni portreti: Nasko Frndićpatetike koja nosi dramske naboje,ali kojih se autor s lakoćom oslobađa,razvijajući bogatu skalu sadržajnih ijezičnih obrata, artificijelnih skokovaiz jednog psihološkog stanja u drugo.Jezična osmoza između dubrovačkogi bošnjačkog govora značajno jebarokno iznenađenje, pomoću kojegje u “Dervišu” Stijepo Đurđevićpromišljeno marinistički impresioniraosvoje suvremenike.Kao što se u baroknoj arhitekturiXVII. stoljeća u gradnji dvoraca i crkavaponavljanjem ukrasnih stupovastvara dojam bogate kićenosti, takoi Đurđević u gradnji svog spjeva, ustvaranju osmeračkih sekstina sblagim varijantama razlika ponavljaiz strofe u strofu svoj početni kićenistih “Ja sam Dedo ašik derviš!” Uspjevu ima petnaest varijanti tog stiha,koje se kao puzavice oko stabalaobavijaju oko osmeračkih stupova,na kojima čvrsto stoji ova baroknapjesnička palača. Iako se služi istomformom, u svaki taj noseći stihĐurđević inkorporira baroknu nijansurazlike, pa se osnovnoj sintagmi“Dedo ašik derviš” dodaju ili mijenjajuatributi koji pobliže dočaravajupsihološko i fizičko stanje naslovnogjunaka. Tako je on prvo ašik, zatimsmamljen, pa uvrijeđen, zlovoljan,jadni, žalostan, zanesen, trudan,bijedan, ustrijeljen, potom suzan,mučan, jakostan, tamašan, sharan,gizdav, plemenit, razuman, milostiv,dobrostiv, blagodar, ljubežljiv, praznoruk,uhiljen, (tj. ojađen), te plačan,zatočnik, umoren, izranjen, bolan,poražen, pravoduh, poružen, nebog,poginuo, izgorjen, tužan, pogubljen,čemeran, skončan, otrovan, lačan,pogrđen, urušen, izboden, žalostan,nesretan, gnjevan, jedovit, i, na kraju,slobodan i rasrčen.U jezičnom i sadržajnom bogatstvuima u “Dervišu” i praznekrasnorječitosti, i glumljene patetike;ima ukrasa na štetu sadržaja ijasnoće; ima kićenosti i bombastičnograzmetanja riječima i figurama, ali tasva maniristička obilježja pjesničkogbaroka XVII. stoljeća Đurđević jedao s mjerom, u kojoj je prevagnulaizvorna umjetnička inspiracija.Jer, osebujni, Đurđevićev zaljubljeniksluži se lirskim i produhovljenimmisaonim iskazima, da bi razbudioukipljenu ljepoticu. Zatim ironičnimi satiričnim domišljajima, patetičnimprijetnjama ranjavanja svog tijela, igladovanjem hoće izazvati sućut nesamo odabranice, nego i prolaznika,do finalnog proklinjanja ženske glave“ka za ljubav hič ne haje” i srditogodustajanja od svog utopijskog posla.U tome je i barokni raspon od lirskogzanosa do naturalističkog otkrivanjaduše i tijela. Sve to s humomim i parodijskimretušom kontrastno dramskiintonirano rezultiralo je djelom, ukojem je autor, nastojeći se distanciratipostao dvojnikom vlastitomeliku, i u tome je posebna umjetničkazanimljivost i vrijednost “Derviša”,koji se kroz kalupe i klišeje baroknepoezije XVII. stoljeća probio do spjevaopćeljudske žudnje za ljepotom kojaje nedohvatna.U toj estetskoj i filozofskoj spoznajileži i Đurđevićev dug petrarkistima injihovoj temi neuslišane ljubavi. Tutemu Đurđević je na originalan načinu “Dervišu” osvijetlio u isto vrijemečeznući za ljubavnim ostvarenjem,i smijući se tragikomičnom stanjuneutješenog zaljubljenika.Izvori:Mihovil Kombol: “Povijest hrvatske književnosti dopreporoda”, Matica hrvatska, Zagreb, 1945.Rafo Bogišić: “Zbornik stihova XVII. stoljeća”, Maticahrvatska, Zora, Zagreb, 1967.Mula Mustafa Ševki Bašeskija “Ljetopis”, Sarajevo,1968.Biografija Naska FrndićaPiše: dr. Muhamed ŽdralovićRođen je 3. travnja 1920. godine u Zenici u begovskojobitelji koja je nakon Prvog svjetskog rata (1918.) ostalabez tridesetak zemljišnih čestica, oranica, livadavoćnjaka, kuća i okućnica u dolini rijeke Bosne, na potezuZenica-Kakanj. Otac Agan, begovski sin, bio je prisiljenprihvatiti se krojačkog zanata da bi prehranio obiteljs petoro djece. Mati Hatidža bila je kćer muhadžira izTrebinja mula Osmana Hromića, vlasnika prvog zeničkoghotela – uglednog hana u velikoj očinskoj kući, koja je uzeničkoj čaršiji do danas sačuvana pod imenom “KućaHadžije Mazića” kao vrijedan spomenik starobosanskearhitekture s čardacima i rezbarenim doksatima. Iz dobagradnje te kuće zapamćeno je čuđenje “...što neki došljakHasan Hromić gradi toliku kuću... ko biva što će munešto tako veliko i skupo” (M. Serdarević: Zapis o Zenici,Zenica 1997., str. 8.)Šira obitelj Naska Frndića je dala dvojicu bečkih diplomanata.Prvi je Naskov ujak Raif Kratina koji je 1905. uBeču diplomirao kemiju, a poznatiji stric Alibeg Frndićse iz Beča vratio s diplomom agronoma i sa slobodoumnimpolitičkim idejama, koje su ga odvele u disidenstvou tek uspostavljenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.Naime, Alibeg je u proljeće 1919. godine uputio vlastitupredstavku na francuskom jeziku Međunarodnojmirovnoj konferenciji koja je zasjedala u Versaillesu krajPariza. Tim je aktom Alibeg tražio priznanje državnosti isamostalnosti Bosne i Hercegovine, ali je u svojoj srediniostao neshvaćen i do kraja života bio je politički obilježen.Od svoje 6. do 8. godine Nasko je pohađao zenički mekteb,a potom četverogodišnju osnovnu školu, koju jezavršio kao najbolji u svom razredu. Iz Zenice je upućenu Sarajevo na prijemni ispit u Šerijatskoj gimnaziji. Primljenje i smješten u gimnazijski internat na osmogodišnjebesplatno školovanje. U razdoblju od 1933. do 1941. godinekao gimnazijalac Nasko se bavio i književnim radom.Dobivao je nagrade na đačkim natječajima i objavio prvepjesme u sarajevskom časopisu Novi Behar.Drugi svjetski rat od 1941. do 1945. godine onemogućioje Naskov odlazak na studij, pa se nakon ustaških zatvora,partizana i JNA tek 1947. godine upisao na Filozofskifakultet u Zagrebu, na kojem je 1953. godine diplomiraopod A/ hrvatsku, srpsku i slovensku književnost,pod B/ čistu filozofiju i psihologiju i pod C/ francuskii poljski jezik.Već kao student Nasko se u Zagrebu književno afirmirao,prvo pjesmama u Studentskom listu, od kojeg je 1948.dobio nagradu za “Sonetni vijenac”. U to vrijeme postaoje jedan od urednika poznatog književnog časopisa Izvor(1949-1951). Tada se služio pseudonimom Nasko Aganov,po ocu Aganbegu. Pod tim pseudonimom uvrštenje u poznatu antologiju Četrdesetorica, koju su sastavilipjesnici Cesarić, Tadijanović i Vučetić, u izdanjuzagrebačke Zore, 1955. godine. Primljen je u Društvohrvatskih književnika 1964. godine.Pod imenom Nasko Frndić objavio je zbirku pjesama“Mostovi” u izdanju Augusta Cesarca, Zagreb 1975. Tadaje već bio afirmirani redoviti kazališni kritičar dnevnoglista Borba u kojem je, od 1955. do 1990., objavio više odtisuću kazališnih kritika i osvrta na kazališne premijereu Zagrebu i na Dubrovačkim ljetnim igrama, na kojima jeredovito bio nazočan. Paralelno je surađivao u književnimlistovima (Telegram, Oko) i časopisima (Republika, Forum,Mogućnosti). U završnici svoje kritičarske fazesudjelovao je s istraživačkim referatima na simpozijima“Dani hvarskog kazališta” Hrvatske akademije znanostii umjetnosti. Na tim skupovima je obradio stanovit brojdodirnih tema hrvatske i bosanske književnosti.Nasko Frndić se bavio književnim radom povezujući gas radnim odnosom, prvo u Borbi, od 1953. do 1961, zatimu izdavačkom poduzeću Zora od 1961. do 1978. godinei Grafičkom zavodu Hrvatske od 1978. do 1983. kadaje otišao u mirovinu. U redakciji Borbe u Zagrebu bio jeurednik kulturne rubrike i kazališni kritičar; u Zori je bioprvo urednik, zajedno s poznatim književnicima ŠimomVučetićem, Novakom Simićem, Slobodanom Novakom iZvonimirom Majdakom, a kad je umirovljen Ivan Dončević,Nasko Frndić je izabran za direktora Zore (1972-1978.). UGrafičkom zavodu Hrvatske Nasko je bio u prijelaznomrazdoblju integracije dvaju poduzeća glavni urednik. SMajdakom i Stipčevićem bio je urednik časopisa Republikaod 1978. do 1982.Nakon umirovljenja Nasko Frndić živi povučeno uzagrebačkoj Dubravi, baveći se izučavanjem bosanskeusmene baštine, koju nije zapostavio ni u najaktivnijojsvojoj fazi. Objavio je 1969. godine knjigu MuslimanskeJunačke pjesme s uvodnim esejom, u izdanju zagrebačkeStvarnosti. Kod istog izdavača, nakon velikog komercijalnoguspjeha prve izašla je i druga Naskova knjiga izbosanske Baštine: Narodni humor i mudrost Muslimana,Zagreb, 1972.U posljednjih desetak godina Frndić je čitateljima Beharau Zagrebu podario desetak vrsnih eseja o markantnimlikovima bosanske usmene književnosti, kao što suĐerzelez Alija, Hasanginica, Budalina Tale, MustajbegLički, Zlatija Đunlagićeva i dr.U KDBH “Preporod”, 2006. godine izašla mu je knjigaDvije drame iz prošlosti Bosne.Iz braka s prof. Blankom Posavec ima sina Dina Frndića(rođen 1958.), inženjera kompjutorskog sistema uŠkolskoj knjizi u Zgrebu.Nazif-Nasko Frndić na početku poznog devetog desetljećaživota ima relativno dobru radnu kondiciju, pa se od njegamogu očekivati još neki esejistički, a možda i pjesnički idramski radovi.46 BEHAR 89 BEHAR 8947

Poetski glasovi: Amir TalićPoetski glasovi: Amir TalićAmir TalićOda vodiVraća se kući bosanski kraljBiografijaAmir Talić je rođen 1953. godine u Šehovcima. Školovao se u Sanskom Mostu i Zenici. Radio u RMK Zenica i Geološkomzavodu Ljubljana do početka rata. Pjesme i proza su prevođeni na engleski, njemački, ruski, švedski, turski, albanski,slovenski i makedonski jezik. Učesnik je Međunarodnog kongresa pisaca – PEN na Bledu 1996. godine, gdje jepredložen za književnu stipendiju njemačkog Nobelovca Heinricha Bolla. Pred rat i početkom rata, sve do hapšenjaradio kao dopisnik Oslobođenja i RTV BiH iz Sanskog Mosta. Zbog svog angažiranja protiv rata u BiH hapšen i zatvaranod okupacijskih vlasti. Proveo u Vojno-istražnom zatvoru u Banja Luci i Doboju trinaest mjeseci, gdje je bio izloženteškom psiho-fizičkom zlostavljanju. Preživio je zahvaljujući izuzetnoj snazi duha i upornim apelima uglednih kulturnihorganizacija i intelektualaca iz cijelog svijeta, posebno angažiranjem slovenskog i međunarodnog PEN-a. Član je Savezanovinara BiH i Društva pisaca BiH. Živi i rad u Sanskom Mostu.Objavio je knjige pjesama:Paoci uma, 1980. – Epoha YU, BeogradMože li snijeg da bude lud, 1991.Književna omladina BiH, SarajevoVilini konji, 1993. - Književni klub “BrankoMiljković”, Sanski MostPrah i polen, 1997. - “Sanas”, Sanski MostMali logor 1990. - “Wieser Verlag”,Klagenfurt-Celovec AustriaUglovima šetaju tajne, 2001.Centar za kulturu, TešanjKnjige koje hodaju na leđima, 2003.Centar za kulturu, TešanjVraća se kući bosanki kralj, 2007.“Bosanka riječ” TuzlaPetica iz bosanskog (grupa autora), 2005.“Denfas”TuzlaObjavljena prozaSamica, kratka proza, 1991. – Savezlogoraša BiH, SarajevoPriče iz Srebrenice, 2006. (grupa autora)“Behar” SarajevoBajramski vatromet u IrakuČestitaju Ameri Bajrammuslimanima FaludžeŠakali pustinjski okograda vijuPadaju granate u naručjau bešike dječijekad ih majke sabahompod srcemzanjišuPadaju iskre cvatapustinjskogLampioni pršte nasavjest uspavanuHatidža djevojčica Ibni-HamidovaBajramske haljine oblačikiti se niskom TNT-apridružiće se vatrometuAmeričkomSlični su Bajrami uBosni bilisamo Hatidže nemaona je spaljena na listiterorističkojMi se vozimo omamljenikroz atomsko dobaslavi Američkoj(na vijest sa radija 14.11.2004.)Eno vode koju vodehoće da jesrode u vodovodsrca mogaoh kako ću japred Boga kadavodu prljamKuda hoda devetvodaDevet rijeka ko devetmelekadušu blažeu Nirvaninašoj SaniZahvati u usta vodusestroda se umiješnapiješJer voda licebistridušu čistizagađenuBistra voda na licuzraka sunca zavodicuda se ljepoticaugledaKo to vodu mutioko zamagljujeBog se ljutiPotop poslaza kaznuKuća bez ulaza i izlaza(ocu Zulfi)Kuća je naša čudoBožjeU nju niko ne možeućiniti iz njeizićiJedini put je na onajBolji svijetiako je teško dokučitikako se tamostižeBog potiho duše iz kućeodvodi u svojevrtoveTad kuća čudnoopustiTo traje neko vrijemedok život ponovone buknei kuća se životomnapuniTako je skoro domaćinkuću napustioGleda nas iz bašteDženetskemudrošću svojomkuću našučuvaIako se u nju ne možeućiniti iz njeizićivažno je da iz kućeniko zalutaonijea da u nju izvanani pogan svakane uhodiTakva je naša kućatakva i takvabolje nemamoiako se iz nje teškouhodiili ishodiJer kuća je bez vratabar nam se takočiniMožda je sve iluzijai sana kuća je možda odsnova sazdanai narodi njeni u njojveć hiljadu godinasanjaju iluzijuOna je takva i takvabolje kuće nemamone treba nambolja.Majuhni čovjekNa Kladuškoj kuli čovjek sevisoko osjećaJa koji se ne bojim uzvišenjasvjestan sam pada ako mevisine ushiteI majuhni čovjek majehnedržaviceblebnuo je definitivnoSa Kulena kojoj se htiokrunisatiKruna se negdje dolje ublatu kotrljameđu zavedenim Krajišnicimatraži glavu usijanuda joj se pridružiIza nevidljivog zidaHrnjica Mujo na ĐogidolaziNastaniće se na KulikladuškojKrajišnike daizmiri(V.Kladuša,98.)Ne muti vodumutivodoVidaricesa štapomčarobnim dođiIspiši znak na nebuopomeneJer voda treba da senovorođenčeokupada se umije,napijeZahvati u usta vodusestro48 BEHAR 89 BEHAR 8949

Poetski glasovi: Amir TalićCijeli život tragam za tomnevidljivom nitii još je ne nađohPoetski glasovi: Amir TalićKad dođe vrijeme dačovjek umreVraća se kući bosanski kraljOdređuje li čovjek sam sebisudbonosnu sekundui omakne stolicuispod vlastitih noguStolica je izmeđudva svijetaCijeli život tragam za tomnevidljivom nitii još je ne nađohGlad za spoznajom i nitikoja dva svijeta vežeJoš i sad trajedok pripremamKonopOmčuStolicuNa putovanjuKralju bosanskom su tog maja 1463. godinedjeca vadila med iz majuhnih špilja LubiceI sać je šećerni padao u virove SaneVisila su djeca na lijanama bršljanahor čelinji zujao je na nebesimaiznad provaljenih vrata KljučaIspraćen je posljednji bosanski kraljprema Jajcu u dubine HistorijeSutradan je sultan Fatih sa podanicimamoćne turske carevine klanjao džumuna Musalli podno KamengradaUsprhnu tica nad Sokolovom put suncagradeći lelujavu sjenku anđelanad zemljom BošnjanaVrijeme je tišina u kojuuhodimHoću li se raspoznati kadjednom koraknem utajnovite odajeZovu me iz daljinezačarane a ja se neodazivamKako ću se raspoznatikad jednom stignem ubašču mirisnu na odmorzaslužan poslije dugogputovanjaDobra djela, ti plodovinašiU fatamorgani pustinjskojizmičuHoću li stići do OazeBožanskeilizalutati u labirintuhaotičnomjer djela moja iza menesu tako malehnaPreko vode segledamoKoji si ti na toj obalia koji sam ja na ovojPreplivaj čovječenepoznatina moju obaluda mjesta zamijenimoda se ponovosvako sa svoje obalegledamoi međusobnoprepoznamoKao što su djeca vadila med iz Lubicedanas vadimo lobanje iz špilja bosanskihškripe mozgovi pamćenjaOd tog vremena u Bosni odzvanja ezanizmiješan zvonjavom crkviA krv se miješa vodom, zemljom, zrakomVraća se kući bosanski kralj.Sanski Most, 26.05.2004.Ratni vojni invalidse abdestiTebi se Bože svevišnjimolimtijelom sakatim i dušomopahnutomUmivam lice rukomkoje nemamNi lica nemamsamo još jedno okou bistrom nebuse kupaHoću da noge umijemabdestom svetimkišom stopala isperemna visu planinskomU namaz uhodim TebiGvožđa VizentalovaSimon Vizental lovacna Nacistevječnim lovištima lutaSezona lova u Bosnijoš trajegvožđa Vizentalova uzvjerinjaku balkanskomškrgućuBožejoš samo dušom čistoma ona luta probeharalaBosnom brdovitomU zadnjem safu invalidskakolica postrojenamolitvu prati muzikana točkovimaA trube kad lovokončajuMajke iz ranana dušiolovoće vaditida djeci raspamećenojza miran sanstrahu salijuGusuli kiša tijelašehidskaZemljom preoranomBosna se brani imenomsvojimi Sudnjim danom(Sanski Most, maja 2004.godine)50 BEHAR 89 BEHAR 8951

Poetski glasovi: Amir TalićO poeziji Amira Talića iz književne kritikeTalić se okrenuo jeziku reza i nesmiljenom slikanju tzv. stvarnosti,kontrastirajući ranjive i “Mehke” sadržaje pamćenja iduše sa krajnje negativnim nalazima o izopačenim vidovimazbilje, o raznim vidovima nasilja i smrti...Talićev govor je najčešće jasan, kritički izoštren, prožet tamnimtonovima. Njegove žestoke žalopojke u stihu povremenosu veoma inventivne, svježe u slici i ubojite po smislu...“Vilini konji” 1992. godina – Stevan TontićPrvi i trajniji ljudski zavičaj – djetinjstvo – naviše i najplodnijenadahnjuje Amira Talića u njegovim pjesmama iz zbirke“Vilini konji”.Na jednoj strani je sačuvana i dočarana nenadomjestiva toplinadoma: svijet roditelja, kućnih odaja, kućne “ekonomije”koja u sebe uključuje konje, ujedno najmarljiviju i najplemenitijudomaću životinju – uvodni ciklus nosi “Okićeni konji”.Na drugoj strani je vidna i gorčina, zabilježeni su tragovicivilizacijskog rasipanja svijeta kojeg se sjećamo sa tolikoljubavi. U skladu sa tim i postoje i dva glavna tona: jedanje nostalgičan, mek, drugi podosta žestok, nekad u blizinimorbidnog – ovakav je posebno prisutan u ciklusu “Mravinjak”.Gdje ga nadahnjuje stvarni tj. okolni ili minuli svijet tu Talićgovori najčešće jasno, bez suvišnog metaforiziranja, umelodiji koja je gotovo govorna.“Vilini konji”, 1992. godina – Ranko SladojevićAmir Talić uz neznatne izuzetke, svoj pjesnički kredo zasnivana angažovanom odnosu poezija – stvarnost. Dakleuopšteno gledajući radi se o poeziji aktivnog, u krajnjoj tačkirealističkog usmjeravanja, sa u velikoj mjeri doziranim elementimaironije, koja nerijetko prerasta u gorki sarkazami koristi mu.“Paoci uma”, 1980. godina – Kemal MahmutefendićPoezija Amira Talića se temelji u svetu prirode i svetu nadrealnihfantazmagorija. Od mitskog doživljaja univerzuma kaostaništa i kuće čovekove, Talić ide u pravcu mnoštva slikakoje dočaravaju uništenost, poharanost i ugroženost kuće istanara, ali i mogućnost da se u nju usele mudri mravi. KrozTalićev opesmovljeni svet uveliko prohode fauna i flora;mrtvi i živi konji nastanjuju njegov dom i um; puževi, i gliste,i mravi, i petli i psi ispunjavaju ga podjednako i bukvalnoi svojom simbolikom; nadleću ga ptice i polenske prašine,anđeli i zakržljali dželati.“Srpska reč”, 2003. godina – Ljiljana ŠopU svojoj intelektualnoj uspravnosti i neovisnosti, Amir Talićse pojavljuje kao čisti sjaj smisla pjesničkog dara i snagepjesničke riječi. I takav, eto, uspravan hodi svijetom i svojimživotom. Sada, već samopouzdan i siguran, jer zna gdje ćestići. Ustvari, bistro i nedvosmisleno suprostavljen je svemušto nije Jednoća Njegovoga Postojanja, on je već sa drugestrane svakoga nesmisla, jer tek smislu i dobroti blizak iodan. I maše nam otuda, stihom i pjesmom dok opstaje ljepotom,i jamči nam sobom i svojim životom.“Knjige koje hodaju na leđima”, 2003. godina – Atif KujundžićS obzirom na moderna iskustva ovoga pjesništva (i nekihkultnih pjesničkih knjiga našeg vremena), Talić im pridodajeponešto od onog što su negdašnja puristička pedagogijskastihovanja izbjegavala ili su ga iskazivala kriptografski. Mislim,naravno, na vedra iskustva pubertetskog viđenja svijetai odnosa u njemu.“Knjige koje hodaju na leđima”, 2003. godina – IrfanHorozovićVješto ispreplićući motive dječijeg doživljaja prirode, socijalnesredine, razdraganosti i začuđenosti pred elementarnimčinjenicama i istinama življenja - Talić svojim stihovimapruža potporu djetinjoj mašti i potrebi za izrazomčistog i otvorenog njihovog bića: iskonska upućenost naživot u svim njegovim formama, nastojanje da se sve pojavei zbivanja u prirodi učine što bližima, shvatljivijima iprihvatljivijima, upoređivanje i sravnjivanje, ali, također, irazlikovanje i izdvajanje čovjeka i ljudskog društva spramprirodne sredine, otkrivanje prvih nedoumica i teškoća uvezi s odnosom čovjeka prema prirodi... – sve je to zbiljskisadržaj tek pupajuće dječije duše i samosvijesti, te se utolikomora priznati autoru da je u motivsko – sadržinskomsmislu s ovom knjigom ostvario “pun pogodak”.“Knjige koje hodaju na leđima”, 2003. godina - Željko GrahovacMali logor je knjiga koja zahvaća u stvarnosti preciznopoput skalpela, tačno ciljajući u životnu žilu kucavicu.Zato je ova poezija lišena suvišnih ukrasa, bespotrebnihfraziranja, ali i bilo kakve patetike. Pjesnik kao da je imaopred sobom neposredno prisustvo smrti, pred kojom seipak, moraju svesti i položiti računi. Razumljiva je i arhitektonikaovih pjesama – stihovna naracija. Jer, događajje onaj koji dominira i u stvarnosti i u pjesničkom duhu.Bolje, možda, rečeno, sudbine ljudske su u pitanju. Pjesnikje tako ispričao svojevrstan album porodičnih sudbina, pa iveoma upečatljivu galeriju likova, svojih supatnika, u okupacijiili logoru, na okrajcima novinskog ili toaletnog papira,otimajući se smrti koja je svaki čas mogla doći. Talić timeupada u krug svjetskih pisaca, veoma malobrojnih koji suimali takva iskustva, životna i pjesnička iskustva.“Mali logor”, 1997. godina – Zilhad KljučaninMogućnost okupljanja i iskupljenja Bića u čovjeku za pjesnikajeste jedina svetinja i za nju i zbog nje će istrajavati ustavu otpora prema svemu što ju ometa i guši, što god tobilo i koliko god se kao neotklonjivo i kao neumitno nametalo.Svijet u kojem Zlo nije apsolutno savladano (a apsolut-no je savladano samo onda kada ga svaki pojedinac u sebiproguta, svari, rastvori da ne može više kao takvo iz njegaizići), taj svijet pjesnik neće i ne može osjećati svojim. U tomsmislu, Talić je baštinik i sljedbenik one prekrasno formuliraneLadinove misli: “Dom je moj gdje unosim svjetlost, aiznosim radost”...“Uglovima šetaju tajne”, 2001. – Željko GrahovacU njegovom svojevrsnom dnevniku lične i opšteljudske Golgotenema optužbi, nema poziva na osvetu, nema “oko zaoko...” Sve je prevučeno jednom tamnom jamom dubokotraumatične, tihe rezignacije, nad onim što čovjek možeučiniti čovjeku. Ili ženi. Ili djetetu... I kada se, u konstelacijamaprostora koji pati od viška istorije i poetskog senzibiliteta(A.T.) koji taj višak ne priznaje, desi se antinomijskisukob, rezultat je neizvjestan; crno ili bijelo, lijevo ili desno,nož ili olovka...Ipak, i u tako kataklizmičnom srazu jedinke i vremena kojineminovno rađa specimene raznih vrsta kada pragmapostane ona tanka spasonosna vlas, pjesnik Talić se nekrije pod široki i ugodni kut šutnje. Njegov buntovni glasbiva “nagrađen” izolacijom, a njegov ljudski čin baca ga uentracte postojanja. Estetska dimenzija biva zatomljenjasviješću onome što je do tada neprepoznati nacionalsocijalizam.U mraku kazamata klijaju književno fantastični likovimučitelja.“Vraća se kući bosanski kralj”, 2006. – Bojan Bogdanović...I smrt je postala bliska. Odlazi se na državne proslave,djeca primaju očevo ordenje. Majke obilaze mezare i jednuubranu travku pod srcem nose. Nose je još dublje, još bližesebi nego Ismet Mujezinović na svojoj slici na kojoj je na njegovimgolim grudima Spomenica zaslužnim iz onog rata......Nema mrava beskućnika kada im mravinjak razruše kažepjesnik i pomalo u stilu Ilije Ladina sugeriše da kuću trebaiznova i odmah graditi...“Prah i polen”, 1997. – Bisera AlikadićPjesnik baštini jezik rodnog kraja, razastire zavičajnubisernicu i bogatstvo tog jezika, kao da uspijeva (a uspijevasigurno, op. H.A.) uzdići se iznad pjesnikova zatomljenogkrika pred užasima što ih krvnik čini, pred koljačima itamničarima, pred tlačiteljima, i onima što pjesmu svakuubijaju... Pjesnik u najtežim i naružnijim situacijama ne dazlu u sebe. Tu jeste njegova veličina.“Prah i polen”, 1997. – Hazim AkmadžićZatočeništvo, nasilno oduzimanje slobode, svođenje ljudskeličnosti na namanji mogući nivo, teme su Talićevog opserviranjau knjizi “Samica”. Talić je u svom iskazu najjači kadaje strogo na literarnom terenu, odnosno u pasažima u kojimaopisuje svoja razmišljanja, dileme, želje i postupke, dokprovodi vrijeme u ćeliji koja zatvorencima ledi krv u žilama– u samici dakle. Izoliranost, i fizička i duhovna, navodi piscana komunikaciju sa bićima u svom okruženju. To su, unjegovom slučaju, dva pauka i nekoliko muha. Elementarnoizražena potreba da bude drukčiji od krvnika, humaniji,Poetski glasovi: Amir Talićdakle, čovjeka koji je jednom nogom već zakoračio u smrtnavodi na specifičan vid ljudskosti, na iskorak koji je ustvariremećenje određenih prirodnih ustrojstava. Čovjek izsamice vadi muhe iz paukove mreže, nedotučena bića dobijajujoš jednu priliku, još koji novi tren života, do slijedećegzapadanja u stupicu. Polumrtve muhe i ljudi izloženi morbidnimfizičkim i mentalnim torturama su na istom – imperativje preživjeti još koji tren. Nekom se zalomi minut,nekom dan, a neki su voljom Milostivog, Njemu hvala,preživjeli.“Samica”, 1996. – Almir ZalihićKao očišćenje, sapiranje od prljavštine, a time ujedno odzlog, pjesnik koristi simbole vode kao sredstvo kojim ćepomoći samome sebi da otkrije tajne života i pokuša pobijeditiusud što ga prati na tim putevima. Dominantnost ovogmotiva javlja se usljed pjesničkog zanimanja za svijet poslijesmrti, jer čovjek na ovom materijalnom svijetu ima statusputnika, onog što prohodi putevima s nazivima dobra i zla, ina putniku je da odabere koji želi.“Vraća se kući bosanski kralj”, 2007. – Tarik GalijaševićMotiv rodne kuće i povratka kući i u dosadašnjem pjesničkomopusu Amira Talića, činili su njegovo pjesništvo specifičnimi prepoznatljivim. Motiv povratka obrađuje se u novim dimenzijama,sa novim gledištima, koje je donijelo životno ipoetsko iskustvo. (I sam se pjesnik pita “Mogu li Bože/dapredahnem/ do novog/povratka/”).Tako je tema povratka kući evoluirala iz predratnih konotacijao povratku, vlastitom identitetu u postratno promišljanjepovratka, kao jedinom putu ka rekonstrukciji vlastite egzistencije.“Vraća se kući bosanski kralj”, 2007. – Enes KurtovićPoezija jeste između ostalog i lični doživljaj, ali, trebaju liuopće ovakvim stihovima bilo kakva tumačenja? Univerzalnipoetski govor, još jedna u nizu karakteristika Talićevepoezije uopće. U ovoj knjizi pjesnik iz vlastitog mikrosvijetaprenosi univerzalne poruke, još izrazitije nego u svojim prethodnimpoetskim ostvarenjima.“Vraća se kući bosanski kralj”, 2007. – Hazim AkmadžićPjesnika, na neobičan način, uzbuđuje predmetni svijet, injega bi htio provesti u čistu poeziju. I, način na koji formulirasvoj poetski iskaz, i na koji način “portretira” predmet,govor Amira Talića pokatkad liči na govor Vasko Popeiz nekih njegovih ciklusa davnašnje knjige “Kora”. A da bito postigao on čitavu pjesmu preobražava u jedinstvenumetaforu čije tkivo razvodi u niz lirskih pasaža sentencioznesvedenosti govora ili, pak, u slobodno formulirane lirskeslike, koje, ponekad, poprimaju karakter krokija, ali su unajvećem broju, metafore široke unutarnje razvedenostikojima, oslobođenim sile teže, usko shvaćenih odnosa uzrokai posljedice, trepere zvukovni spregovi riječi prizivajućiiz podsvijesti skrivene istine o viđenom. Govore stostrukimsvojim značenjskim refrenima.“Vraća se kući bosanski kralj” 2007. – Vojislav Vujanović52 BEHAR 89 BEHAR 8953

Poetski glasovi: Fikret CacanPoetski glasovi: Fikret CacanFikret CacanIzmeđu prstiju baršunFikret Cacan se nakon niza uspjelihprijevoda, kao istaknuti rusist Flakerovskeškole, napokon odlučio navlastiti pjesnički iskorak. Pritom,nema sumnje, da mnogo duguje ruskimmodernistima od onih koji sudjelovali izvan formalističkog pokretado naših dana, primjerice – do JosifaBrodskog. Bit će da je nasljedovaonjihovu strogoću metra (u Hrvatskojbi rekli – Matoševsko matematički,kronometarski točan ritam u izmjeninaglašenih i nenaglašenih glasova) i tou najboljem radnom smislu. Zamjetnoje da pjesnik voli korespondencijuizmeđu naslova i tijela pjesme (Moskva,Trešnjevka, Srebrenica, Zenica, Vivaldi,Botanički vrt) ali neće eksplicitnoMOSKVAodgovarati na naslov već će se zakriti sgustom mrežom lijepih slika koje nisuni šifrirani jezik ni puko prepisivanjestvarnosti. Na sceni je fino lirsko predivo,pomalo anakrono za naše doba kojeviše ne osluškuje pjev ševa, ali, čini seda Cacan umije sa svojim artističkimnakanama preskočiti jaz koji nas razdvaja,između surovo senzibiliziranepoetske percepcije i na drugoj stranimeke svile obnovljene doživljajnosti.No, kada se pjesnik dohvati religioznoetičkih principa (pjesma “Božji odaziv”)iskazat će nešto iskonsko u osobnompreispitivanju vjere i tad nesumnjivodoseže vrhunce.Sead BegovićSREBRENICAM. CorradeuSestro nad bezdnom zanjihanahaljetak oko tebe lebdii bukova se svija grana;u srcu mi se spomen ledina raspršene šumom ženešto ú smrt utekle ste bijedi;odjednom si bez odvedenedjece i vriske oko nogui muža ispražnjene zjene;razaznat konopac ne moguod lišća i od gorkih suzas kojima svraćam pažnju Bogu;a vunena se tvoja bluzacrveni kao voćka zrelana peteljki od čvrstih uza;ZENICAEtičko-estetsko društvo,napasne misli o tradiciji,poslanju i muškomshvaćanju kako se radi,kako se klima, i čime,prigiba, uzdiže, klanja,okajava li se ime,ponoćna, katkad i danja,mučnina od koje mi jestrašnije no od zbiljskihutvara nalik na zmije,lovice šišmiša spiljskih.Beskrajne učmale frazena mitinzima ekipaza mlaćenje slame prazne,mahanje rukom iz džipalagano voženog, tamnog,konačno značenje žrtveVIVALDIje žrtva značenja svakog,ako te prije ne sprteu popravni dom i staklengdje trnu zvuci nebeskia krik je jeziv i paklen,za njim su pucnjevi reski.Krletka, zidina, kavez,dimnjaci, plinovi, kiša,ljiljani, drijenovi, gavez,muzina glazba sve tiša,dušina nemoć kroz žileotječe, pokreće snove,a pjesme nataložileneke bi ritmove nove.Sve je od glave, od lude,jedino za sebe sretne,bit će joj što god joj bude,same na vezama smetnje.Prvi put sam u metropoli slušao pravog slavuja.Noćna se Moskva sluteći ljeto opuštala širno,pogled na kremaljske zidine jedva bi turista dirn’o,otkuda beskrajne ljudske je rijeke vijugala guja.Obični prigradski ringišpil, postaja Parka kulture,Zagreb bi u njega stao sa čitavim Kozari Bokom,začudo nikakav efekt ne ravna mi uhom ni okom,skupine mladeži skromne unutra se radosno žure.Tamo kraj ograde sporednog ulaza stajali ljudigledajuć uvis u krošnje prolistalih krupnih drveta,gdje bi slavuja već morali vidjeti, kada ih sretandaruje glazbom u ponoć ponavljanjem napjeva ludih.Pjeva o sigurnom domu, planiranju, stvaranju, blagu,ptićima, zaspalim jedva, o ženi, tjeskoba je trza,pjesma je tješi, koluta se jednako spora i brza,o poslodavcu što otkazom prijeti, o visokom pragu.Posve me obuze triler, melizam i dirljivi sevdahsitnog nevidljivog bića što noć elektrizira pjesmom,starac i umorna žena i bomž i curetak s vespomsvi su ga slušali nikom, a ja još pokatkad pogledah.Tako u novom se stoljeću pjesnik objavljuje pukušto odrvenjelim korakom nalazi k postelji puta,drogiran tv-opijumom vlastitim snovima luta,vampirskom zombiju bježeć u sablasno maglenu luku.Slavuj razasipa muku i sreću, opojnost nagnuća,i nadahnuća, daleko od kamera prirodni zastor,on je okidač vibracija i samozatajni majstor,njemu je umjetnost sklada i promjena – rođena kuća.što podnose težinu tijela,ali ne duše koja hlapiizmeđu oblaka i jela;i nosi kao sitne kapimuke i brige domaćinstvakoje bez tebe hladno zjapi;bila bi ondje pustoš istada nije zvijeri, i bez šuma,što potječu li iz nebivstvaili su okot hladnog umaanglo i franko niskozemskogšto doseže i do tih šuma;Svako baš godišnje dobasjeti me ljubavi tvoje,kada se dižeš iz grobamijenjajuć životne boje,kada se ispuniš žaromljetne vreline kraj moraili se osjetiš staroms najavom pojavka bora;jednako kada ti trneživčevlje sluteći studen,zima tjeskobu ti svrneu srce - odmah ti budemdaleki tuđin, a blizu,strepnjom sekundiram ti,dah po dah pijem u nizu,šare na prstima pamtim,pa vrtim programe redom,navijam diskove glatke,nudim te čajem i medom,izmišljam snove i gatke,a rese, zglobove, stegna,između prstiju baršun,masiram nevještih kretnjazaustavljajući strašnunavalu raspada svijesti,čim se u krilu tvom smjestim.BOŽJI ODAZIVpo RumijuAllaha sam noći jednehvalio sve više, više,a kad mi se usne lednes “Allâh, Allâh” zasladiše,Šejtan reče: “Salavatei ja čujem mnogorjeke,a odaziv gdje je za te,kao: “Evo me, lebbeyke?”Ovo srcu bi k’o pelen,ali čim sam u san paoHâdir svoju raskri zelente ovako prošaptao:“Što osta od zikra živa,na što se salavat sveo?”Rekoh: “Nema odaziva,evo me, lebbeyke, evo”.A Hâdir: “Ne, Allâh kaže:Na tvoje se riječi mehke‘Allâh, Allâh’ odmah slažemoje ‘Evo me, lebbeyke’.A tvoj žar i zavjet daniu zanosu vjere, boli -moj su glasnik pouzdanimuslimanu koji moli.U ljubavi i tvom strahumilosto su moje rijeke,po tvojim je: ‘O, Allâhu,moje ‘Evo me, lebbeyke’”.gdje te je našlo oko svjetskogsnimača što je skoro umro,jer stiže na to kleto mjestozauvijek očajno i tmurno,a davnašnju mu je vedrinuraznijelo ovo vrijeme burnou kojemu se mnogi brinujoš samo za trun zadovoljstva,a krvavu ne slute Drinu.VRBIKSnijeg među neboderimai parkirališta praznai tuga nepoderivakao krivica i kaznaPod nebom oblakonosnimsve utječe se tjeskobii tišti polako, osimžene u susjednoj sobi.54 BEHAR 89 BEHAR 8955

Poetski glasovi: Fikret CacanPoetski glasovi: Fikret CacanBOTANIČKI VRTTREŠNJEVKANOVIGRAD NA KUPIGledaj ga mene kako se iz prašnjaveali nadasve kulturne ustanoveiskrada računajući na praštanjejedino ozgor od knjižničarke-sove.Ta ni oblacima ne da zasjenit se,nesvikla na golubice i vrapcerazdragane dolje okolo sjeniceotkud im ljudi poneku mrvu bace.Još osjećajući svrab usred nosnicapožuri naći pokraj sjenice mjestos mirom da gleda kako vrtlar posmicasve to što strši, mašući kosom često.Strogo ustrojstvo ga stvari tu obuzmeiako stvari su bilje, a red – vjeranprirodi. Latinske pločice oduzmečuvar čim spazi da u džep s njima smjeram.Stanište nije ni preslik kataloga,gdje gusto po ladicama natrpanekartice zbijene poput su talogau ribnjaku sa žabama kraj fontane.Život od kojega pluća se rašire,bez alergije na prašinu i tmušu,nisko povijene grančice namiremekanim drenjinama usahlu dušu.Jadnica znade da ondje je usnulasamo da održi ljubav prema knjizikao kad šetač se zaželi mušmulatrpkih, a zovu ga: pomiriši, grizi.I bio bih manje željan tih plodinaznajući da isto duše užeženedoći ću ovamo kroz deset godinaiz krila govorljive mirisne žene.Kad govorim, tad prostor prostrijeli me,a vrijeme će iz točke vani suknut,i bude li to tvoje milo ime,demon praznine odmah će ustuknut.Ovdje – iznutra prema vani spajapresjek i srh energije i smisla;Sad je početak vremena – do kraja,i silnica zbog koje si se stisla.Kad nabrajam zbog čega kažem: nemoj,to želim da se jave duše znaci,na koplju zbilje zakoprca demoni tratine da osvoje maslačci.Puhni u balon i puni ga dahom,rasplini se u vremeniti beskraj,na rastanku s tjeskobama i strahomtalasanju se azurnome predaj.Života vrtlog i struja pjenušarastvor od štiva, pletiva i mliva,ali uz tebe odsad tvoja dušajednako snažnim zamasima pliva.Često se autom spustimo do Kupe,lijevo je benzinska a patke zdesna,pod restoranom se ubrzo skupe,a grad je i dalje dalj neizvjesna.Čuju ti šuškanje vrećice krušne,prepoznaju leteći korak i rukedarežljive, kljun i školjke ušne,ures današnji i davnašnje mukekada sam čeznuo za jednom tobom,ne bio te vrijedan, ne bio hrabar,ni zanijet budućom životnom borbomzbog koje sam i danas posve sabran.Dokližu, zarone ili tek sletepernata bića za mokrim suharkom,usput si mijenjajući elemente,dok im pačići pijuču tršćakom.I moja duša ponire i lijećekada dobacuješ darove svoje,kada domahuješ meni od sreće,kao da se rođene dvije spojenaše ruke za šetnju polaganu,a patke će svaka na svoju stranu.BILJEŠKA O AUTORUFikret Cacan (Zenica, 1958). Diplomirao komparativnu književnost i filozofiju te bibliotekarstvo u Zagrebu. Nagraduza “Najbolji prijevod poezije” dobiva 1989. u Društvu hrvatskih književnih prevodilaca za prijevod “Pjesamai eseja” Osipa Mandeljštama, GZH, 1989. Izradio bibliografiju “Svjetska književnost u hrvatskim prijevodima”1945-1985, Zagreb, 1988. (koautorstvo).Godine 1990. jedan je od osnivača Kulturnog društva Muslimana Preporod. Godine 1999. vodi proslavu 200. obljetniceA. Puškina u Hrvatskoj te postavlja veliku izložbu u NSK-u o pjesnikovu životu i djelu i izrađuje iscrpankatalog s bibliografijom.Važniji prijevodi: Ana Ahmatova: “Tajne zanata”, Banjaluka; Osip Mandeljštam: “Izabrane pjesme”, 1998. Ana Ahmatova,“Tri jeseni”, pjesme i sjećanja, 2002. Nikolaj Zabolocki: “Izabrani stupci i pjesme”; Josif Brodski: “Božićnepjesme”, A. Puškin: “Bajka o ribaru i ribici”, B. Pasternak: “Pjesme dr. Živaga”, V. Sorokin: “Plavo salo”, M. Gorki:“Na ljetovanju”, V. Grossman: “Sve teče”.Objavljuje književno-povijesne studije i eseje te vlastitu poeziju.56 BEHAR 89 BEHAR 8957

MultimonologdervišhanaAlpska disciplina IslamPiše: Senad NanićPozivu Džemata St. Gallen i njihovaimama Sabahuddin efendijeSijamhodžića, kolege s faksa našegMirze efendije Mešića, da u tamošnjemBosanskom islamskom centru GaziAlija mesdžid održim predavanje oislamskoj arhitekturi i predstavimizdavačku i informativnu djelatnostnašeg Preporoda, s radošću sam seodmah odazvao. Na pitanje kakva mije oprema potrebna, dijaprojektor,rekoh, te skije i pance. Brzo spremihomanju putnu torbu, taman tolikuda u nju stane kutija s dijapozitivimapomno odabranim iz više desetljećastvarane babine i moje arhive, zatimPreporodove knjige, par Behara iJournala i… skijaške hlače. Sletjevšiu Zürich i klanjavši džuma namaz utamošnjem Bosanskom islamskomcentru, stigoh u poslijepodnevnim satimau St. Gallen s Mehom Šljivarom,predsjednikom Medžlisa.Neobično je bilo sresti se, nakon prohujalihvremena, s poletom našihmuslimana kada isključivo svojim radomi sredstvima, bez ičije podrške,grade džamije i bogat džematski život.Poput drugih bosanskih džemata uŠvicarskoj, nevelik je i ovaj u St. Gallenu.Nekoliko je stotina obitelji,radničkih uglavnom. No, džemat imamesdžid, zapravo pravu džamiju,samo bez munare, i to u vlasništvu.Pravi je to islamski centar. U bivšuje poslovnu katnicu s puno ljubavi ipažnje ugrađen mesdžid, abdesthane,priručni restoran, gdje sam predavanjei održao, društvene i upravne prostorije,soba za musafira, učionica zaredovni mekteb i tetima da žene moguuz ramazan klanjati teraviju. Navedeniprostori u visokom su prizemlju, a cijelise suteren iznajmljuje i u mnogomepokriva troškove džemata.Zahvaljujući “zimskom kampu“, lijepomobičaju kad se u zimsku subotuokupe muslimani Bošnjaci iz švicarskihdžemata u planinama na skijanju ivečernjem predavanju, diskusijama,zajedničkim objedima i namazima,imao sam prigodu predavanje ponovitiu blagovaonici unajmljenogsmještajnog skijaškog objekta u posvjetskom kupu poznatom skijaškomcentru Lenzerheideu. Muskulfiberuusprkos, uzrokovanom cjelodnevnomguštu skijanja duž beskonačnih isavršeno uređenih osunčanih staza,odstajah ja i ne osjetivši svoj blok satuz dijaprojektor i Preporodova izdanja.Bilo je tu Bošnjaka iz St. Gallena, Züricha,Luzerna, Lugana i gdjetko iz pokojegsusjednog švicarskog ili austrijskoggrada. Ne daje se gostu ni čašeoprati niti tanjur dodati, ta ovdje sumeđu džematlijama i ponosni profesionalnikuhari i konobari. A svi željniznanja. Nadahnuti, bit će, posebnimozračjem svjetlosnih slika dalekihkupola, mihraba i harema u toplojblagovaonici utonuloj u mrak i ledsiječanjske alpske noći. Bošnjaci su,umjesto kakvog ispraznog i besmislenogafter ski partija, dugo postavljalipitanja o povijesnoj i suvremenoj gradnjidžamija, razvili raspravu o identitetu,tradiciji, modernitetu, obrazovanju imnogočemu drugom. Smislenom.Neobično je bilo sresti se, nakon prohujalih vremena, s poletomnaših muslimana kada isključivo svojim radom i sredstvima, bezičije podrške, grade džamije i bogat džematski život. Poput drugihbosanskih džemata u Švicarskoj, nevelik je i ovaj u St. Gallenu.Nekoliko je stotina obitelji, radničkih uglavnom. No, džematima mesdžid, zapravo pravu džamiju, samo bez munare, i to uvlasništvu. Pravi je to islamski centar.“Iskoristimo musafira!“, povika Sabahuddinefendija, iskazavši obostranozadovoljstvo ostvarenim i svijest opreostalom slobodnom nedjeljnompopodnevu i noći do mog leta za Zagreb,te brzo dogovori još jedno predavanjeu Islamskom centru Luzern.Džamija u Luzernu i svojim proporcijamanalikuje pravoj gradskoj bosanskojdžamiji. Bivša je to kino dvoranakoja se po demontaži sjedišta otvorilavisinom kroz dvije etaže i omogućilaizgradnju mahfila te minbera i mihrabau punoj visini. Prostrano predvorjena oba kata kao i podrumskiprostor omogućili su smještaj povećegrestorana, društvenih prostorija, omladinskogkluba, knjižnice i drugihsadržaja. Džematlije, među kojima imai studenata arhitekture, pokazali su seodličnom i zainteresiranom publikom.I pravim domaćinima.Eglenisat’ smo, i uz pokoju mudru,nastavili efendija i ja probijajući se ugluho doba kroz ledenu kišu autoputomdo kuće, do Muharemovog pansionaAnker s pogledom na trajektnuluku na Bodenseeu u malenom graduRomanshornu nedaleko St. Gallena.Gledajući suncem obasjane snježnei stjenovite vrhove švicarskih Alpa izCroatijinog propelerca, upućujem dovuUzvišenome da podari svaki uspjeh ljudimakoji su mi u samo nekoliko danatu prekrasnu zemlju učinili domom.RecesijaA Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali.(El-Isra, 15)O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš – nakon štoje neko vrijeme prekinuto slanje poslanika – da vam objasni,da ne biste rekli: “Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosnevijesti, ni onaj koji opominje!” Pa, došao vam je, eto, onaj kojidonosi radosne vijesti i koji opominje. – A Allah sve može. (El-Maide, 19)Piše: Velid ImamovićIz kur’anskih priča su nam poznate sudbine nekih drevnihnaroda kojima su dolazili poslanici i koji su bivali kažnjavanizbog njihova neposluha. Pokvarenost nekih naroda je bilauzrok uništenja cijelog svijeta (Nuhova/Noina poplava svjetskograzmjera) ili uništenja samo tog naroda vatrenimnebeskim kuglama, vjetrom, zvukom (glasom). Svim timnarodima su dolazili resuli – poslanici (donosioci vjerozakona)ili nebijji – vjerovjesnici (sljedbenici prethodnogposlanika). Muhammed s.a.v.s. nas je obavijestio da su svinarodi dobili poslanika, tako da je, ustvari, cijeli svijet dobiovjerozakone koje su morali slijediti. Kao što znamo, nekinarodi su uništeni, a o nekima imamo i obavijesti iz Kur’anai Hadisa, dok o većini uništenih naroda nemamo nikakvepodatke, osim nekoliko arheoloških iskopina za koje se nezna kojem narodu i civilizaciji pripadaju. S dolaskom zadnjegPoslanika, Pečata vjerovjesništva, Muhammedas.a.v.s., dolazi i Božije obećanje da nijedan narodviše neće biti uništen na taj način do Konačnog kraja(Kijametskog dana).Shvativši na ovaj način prvi navedeni kur’anski ajet, sadnam je jasno da postoje sve pretpostavke za Konačnouništenje, odnosno, svagdje spomenuti Kijametski dan. Nataj način neće biti učinjena nepravda nijednom narodu, patako ni pojedincu. Međutim, mi ne znamo kad će biti Kijametskidan, odnosno da li je on blizu ili veoma daleko.Ono što nas zanima je sadašnje stanje u svijetu. Interesujenas da li postoji kazna manjih razmjera zbog totalnogodstupanja od svih Nebeskih knjiga i vjerozakona u svimdržavama sadašnjeg doba ili ćemo tu kaznu očekivati tekna kraju postojanja svijeta. Druga opcija je vrlo opasna jernas uljuljkuje svojom vremenskom neizvjesnošću, pa seosjećamo sigurnima, jer je taj dan vrlo daleko, ne vidimoneke velike predznake, a ono što smatramo predznacimanije sasvim sigurno, jer su i prethodni narodi preživljavaliiskušenja i teškoće koje su oni smatrali predznacima Kijameta,koji se, očito, nije desio. S druge strane, svjedocismo svakodnevnih velikih prirodnih nepogoda (zemljotresi,orkani, tsunamiji), poremećaja vremenskih prilika, kako poMagična riječ recesijaPojava koja ne poznaje i ne priznaje granicedržava i kontinenata. Širi se megalomanski kaozahuktala epidemija za koju nije izumljen lijek.Napada sve sisteme i države, sve religije i sekte,sve grupe i pojedince. U svijest nam utiskujuda protiv nje nema odbrane. Protiv nje nemazaštitnika. Protiv nje nema ni pustinje ni planineu kojoj bi se čovjek mogao sakriti. Ona ne znaza milost. Ubojitija od H-bombe, prodornija odTV-reklama, zaraznija od kuge, nemilosrdnijaod Džingis-Hana. Ona je tema svakog sastanka.Spominje se i u obdaništima. Nezaobilazna jetema u vjerskim krugovima. Ona treba da zadaglavobolju svim slobodoumnicima, da zarobisve slobodnjake, da sputa sve letače. Borbaprotiv nje treba da se proglasi džihadom kodmuslimana i križarskim pohodom kod katolika.Ona treba da bude briga svih briga.godišnjim dobima, tako i po klimatskim predjelima, kao i svečešćim manjim i većim ratovima, oružanim i terorističkimnapadima, pljačkama, otmicama i slično. Sekundarne uzrokeprimjećujemo, a stvarne primarne uzroke ne želimoni naslućivati. Bojimo se. Hvata nas panika. Kako i ne bikad smo svi zaglavili u svjetskoj poplavi grijeha i moralnihporemećaja i u privatnom i u javnom životu. Strah nas je,jer vodimo život sličan onom u kažnjenim predjelima Zemlje.Dublje razmišljanje bi nas možda dovelo do beznađa,jer nemamo nikakvo opravdanje za traženje spasa i izuzećaiz kazni i teških iskušenja. Mi, stanovnici ovog “ZapadnogBalkana“ svjedoci smo doskorašnjih nemilih katastrofičnihdešavanja u našim sredinama. Najžalosnije je što smo svojimnačinom života zaboravili šta se desilo i smatramo dase nešto tako slično više nikad neće ponoviti. Barem ne zavrijeme našega života. A za tu “smirenost“ imamo i razloga– “čuvaju“ nas američke i druge međunarodne snagekoje “neće dozvoliti“ da se takva destrukcija desi na našimprostorima. Pri tome zaboravljamo, ili nećemo shvatiti, dasu te iste snage na svoj određeni i pomno planirani načinizazvali sve te sukobe uz svesrdnu saradnju domaćih vođa,a ovima nije bilo teško naći dobro plaćene pomagače kojisu ostvarivali ciljeve sadističkih ideja velikih najciviliziranijih,najkulturnijih i najmoćnijih država, izgrađenih na ovojnapaćenoj i već dobrano rasrđenoj Zemlji. Pa ni ona, kolikogod nam se činila mrtva, neće vječno trpjeti takav teror nasvojoj površini.Pohvalno je i preporučeno da zatvorimo oči pred činjenicom– porijeklom nastajanja ekonomskog prosperiteta u zemljamaZapadne Evrope. Historijski podatak da su te zemljeekonomski ojačavale stoljećima izvlačeći na jeftin način58 BEHAR 89 BEHAR 8959

dervišhanadervišhanasva moguća prirodna bogatstva iz zemalja “trećeg svijeta“,njihovih tadašnjih kolonija, moramo posmatrati samo kaolekciju iz srednjoškolske historije koju smo morali učitiza bijednu ocjenu, a onda je zaboraviti, jer “to se desilo umračnom Srednjem vijeku kad nije postojala demokracijai ljudske slobode“. Nakon davanja samostalnosti tim robovskimkolonijalističkim banana-državama, “praočevi“sadašnjih svjetskih moćnika su formirali izdajničke vladeu tim državama, a nosioci takve “liberalne“ vlasti sujoš nemilosrdnije iscrpljivali svoj narod, popločavajućimermerom zabačene ulice zapadnjačkih demokratskihgradova, uvećavajući blagodat života svojim faraonima.Zauzvrat su dobijali sigurnost i zaštitu zapadnjačkih silaod vlastitog naroda. Kad faraonima ni to nije bilo dovoljno,izazivali su vještačke krize, koje su vlastodršci rješavalizapadnjačkim oružjem, plaćenim desetinama puta višenego što vrijedi zbog opasnog transporta i rizika. Ili su, nasličan način, svrgavali tiranske vlade, dovodeći na njihovomjesto još izopačenijeg konkvistadora. Ili su izazivali općuglad i neimaštinu, koja ustvari i vlada cijelo ovo vrijeme.Kad zapadnjačkim moćnicima ni to nije bilo dovoljno, izumilisu opštespasonosni sistem globalizacije kojim ekonomskiporobljavaju na desetine država i državetina svijeta,koje sad, osim što vrlo jeftino isporučuju svoje sirovine, askupo uvoze robu zapadnih zemalja, moraju isto tako dase odreknu svih tekovina svoje civilizacije, kulture i religije,a da prihvate sve norme ponašanja i života duhovno stostrukopraznog Zapada.Sve ovo navodim iz jednog razloga – da se podsjetimoi shvatimo da korijen i prauzrok svih ekonomskih blagodatizapadnog svijeta leži u klasičnom izrabljivanju većinečovječanstva. To jest, sreća manjine leži u teškoj nesrećii iscrpljenosti ogromne većine čovječanstva. Ili, sva njihovasreća je sazdana na grijehu, pokvarenosti, sadizmu,prevari, korupciji, nemilosrdnosti, ropstvu, ubojstvu, porobljavanju,teroru, tiraniji, zavjeri i sličnim “vrlinama“.Ovo je temelj, osnova i korijen na kojem je nastala svakaod ovih država. U njihovu tešku dvoličnost smo se mogliuvjeriti u našem nesretnom ratu. Tad su pale sve maske,kao i u svakom ratu, a njihovo lice je zasjalo svim mogućimdžehennemskim tminama. Ovo je potrebno spomenuti dabi se mogla shvatiti njihova sadašnjica i predvidjeti njihovasutrašnjica. Ovo se mora kazati da bismo znali primarneuzroke budućih dešavanja. Ovo moramo znati da bismokonačno, preko njih, gledali sami sebe i tako našli uzrokeonog što nam se trenutno dešava.Recesija je riječ koja je sijala strah i kugu oko sebe napočetku prošlog vijeka. To je riječ koja se milionima putaponavlja u zadnje vrijeme u cijelom svijetu. Kolaps privrede,gašenje preduzeća, propast banaka i ekonomskih sistema,otpuštanja velikog broja radnika, velika neimaština, nestanaksrednjeg staleža, bankrot dosad gigantskih kompanijai bogataša. Sve ovo se vezuje za tu magičnu riječZašto mi da patimo? Odgovor je: Jer ste se i viokrenuli protiv svoje Knjige! Ovosvjetske brigei uživanja su zaokupili vaše živote, vaše umove,vaša tijela. Božiji zakoni i naredbe su zapostavljeni.Ljudi sjede naveče u vjerskim krugovima,pričajući o duhovnim velikanima, vjerskim istinama,drugom svijetu, njegovim nagradama ikaznama, a ujutro se okreću svojim poslovnimbrigama, pri tom varajući sve one koje su ustanju prevariti. I to bez imalo grizodušja! Kaoda je to sasvim normalno! I dozvoljeno! I još senađu opravdanja! U vjerskim Knjigama!– recesiju. Pojava koja ne poznaje i ne priznaje granicedržava i kontinenata. Širi se megalomanski kao zahuktalaepidemija za koju nije izumljen lijek. Napada sve sisteme idržave, sve religije i sekte, sve grupe i pojedince. U svijestnam utiskuju da protiv nje nema odbrane. Protiv nje nemazaštitnika. Protiv nje nema ni pustinje ni planine u kojoj bise čovjek mogao sakriti. Ona ne zna za milost. Ubojitija odH-bombe, prodornija od TV-reklama, zaraznija od kuge,nemilosrdnija od Džingis-Hana. Ona je tema svakog sastanka.Spominje se i u obdaništima. Nezaobilazna je temau vjerskim krugovima. Ona treba da zada glavobolju svimslobodoumnicima, da zarobi sve slobodnjake, da sputa sveletače. Borba protiv nje treba da se proglasi džihadom kodmuslimana i križarskim pohodom kod katolika. Ona trebada bude briga svih briga. Protiv nje trebamo nastupitiujedinjeni pod jednom zastavom i jednim komandantomkoji će nas izvesti u konačnu pobjedu i ulazak u vječnu blagodatživota. A ta zastava i taj zapovjednik su već izabrani.Naša jedina dužnost je da mu se pokorimo i slijepo mu vjerujemo.Pa šta hoćemo, ako su je oni izmislili, oni će nas iizbaviti iz nje!Da li je baš sve tako crno? Koga će se gospođa Recesija pogoditi?Ima li spasa? Moramo li slijediti nametnuto rješenjei nametnutog gospodara?I recesija, kao i sve ostale nesreće, spada u katastrofekoje će pogađati ovaj narod. Postoji mogućnost da je sei ona vještački izaziva, kao nedavno enormno vještačkopovećanje cijena nafte, koje kao takvo nije moglo opstati, pasu cijene nafte pale na nivo na kojem nisu bile godinama.I to može biti opcija koja je malo vjerovatna. Posljedica jenepravde kod zapadnih zemalja, nepravde koja je gorenavedena, pa je pošteno da se kod njih najprije i desi. Nemogu tvrditi pripadnici tih država da nisu imali one koji suih opominjali, a koji su navedeni u drugom kur’anskomajetu na početku teksta. Opominjači su dolazili i pojavljivalise cijelo vrijeme u svakoj državi i gradu i to u svakom vremenu.Opominjači nisu samo oni koje je Allah izabrao zaposlanike. To može biti svaki čovjek koji u određenom trenutkuzastupa istinu, opominje svoje sugrađane i sunarodnikeda ne čine izopačenosti, koji ima jasniji vid neko drugii iz čiste namjere, bezinteresno, zastupa poštenu i ispravnustvar. Ne smijemo zaboraviti da je Allah Gospodar cijelogsvijeta i može činiti šta hoće. Isto tako, On može dati, kaošto je dosad i davao, da istine i opomene izlaze iz usta ljudikoji ne spadaju u Njegove izabranike i štićenike. “Znanjeuzmi i kad je na zidu napisano“. Ista stvar je i s opomenomi istinom. Nije naše da određujemo preko koga će doći opomena.U to smo se mogli osvjedočiti u prethodnom ratu nanašim prostorima, kad su iskreni i pošteni zapadnjaci upozoravalipredstavnike svoje vlasti da ne čine takve katastrofalnepogreške i nepravde prema nama. Svjedoci smo dasu neki književnici, filozofi i ugledni građani pisali članke,istupali javno i organizovali proteste protiv onoga što suradile njihove vlade kod nas. A preživljavali su zbog toga iosvete pojedinih političara i moćnika. Zbog toga se te vladene mogu pravdati da ih nije upozoravao nitko iz njihovih redova.Isto tako smo bili svjedoci da je našim neprijateljimadolazila opomena od našeg neprijatelja, koji je bio čak njihovpripadnik.Sve ovo je jasan dokaz da začetnici recesije nemaju nikakvopravo da traže pomoć od Stvoritelja da ih spasi, niti semogu pravdati neznanjem i neobaviještenošću. Itekako sedokazalo da veliki dio njihove skorašnje historije počiva natotalnoj nepravdi i nepoštenju. Uostalom, da ne zaboravimoni sinusoidni zakon ekonomije, koji, jednostavnim riječimagovoreći, objašnjava da nakon svakog vrhunca dolazi i pad itako u neprekidnim nizovima. Poslije ovolikog ekonomskogi tehnološkog uspona, normalno je da dođe do znatnijegpada. Uz kombinaciju s nepravdama u ekonomskom prosperitetu,neophodno je da ovakav pad bude izuzetno jak i dase usput pretvori u žestoku kaznu.Pa dobro, reći će neki, šta mi imamo s njima? Mi smo na ovimprostorima i nemamo ništa s njihovim načinom bogaćenja,niti s njihovom politikom i ekonomijom. Mi nismo njihovisaučesnici. Mi čak ni ne odobravamo njihovo djelovanje iakcije. Čak smo svjesni i njihovih namjera prema nama.Zašto mi da patimo? Odgovor je: Jer ste se i vi okrenuli protivsvoje Knjige! Ovosvjetske brige i uživanja su zaokupilivaše živote, vaše umove, vaša tijela. Božiji zakoni i naredbesu zapostavljeni. Ljudi sjede naveče u vjerskim krugovima,pričajući o duhovnim velikanima, vjerskim istinama,drugom svijetu, njegovim nagradama i kaznama, a ujutrose okreću svojim poslovnim brigama, pri tom varajući sveone koje su u stanju prevariti. I to bez imalo grizodušja! KaoKako se sačuvati od recesije? Pa barem semuslimani ne bi smjeli bojati. Ne bi smjeli strahovatiza svoju nafaku. “Svakom čovjeku je propisananafaka njegovim rođenjem i ona se nemože umanjiti, osim griješenjem.“ Drugi dioje opasan, jer pokazuje zašto svaki od nas imastrah od recesije, odnosno otkriva svakog odnas.60 BEHAR 89 BEHAR 8961

dervišhanadervišhanada je to sasvim normalno! I dozvoljeno! I još se nađu opravdanja!U vjerskim Knjigama! Svaki lopovluk se opravdava!Kršćanin će otići kod svog svećenika i tražiti oprost grijeha, akući otići smiren kao da ništa nije uradio. Musliman će činitidove, sjediti kod uglednih vjerskih ljudi (alima i šejhova), paće otići i na hadž, smatrajući da je time otklonio sve neprilikei da je učinio sve kako bi mu Allah “morao“ oprostiti!Pa, on klanja i posti i Allah “mora“ to uzeti u obzir prilikomopraštanja. Ama, naći ćemo mi hiljadu opravdanja za svakisvoj grijeh, pa ćemo na taj način učiniti daleko veći. Drugo,veoma bitno, a obraćam se prvenstveno muslimanima.Mnogima su dunjalučka sredstva i ciljevi postali prikriveniidoli kojima se okreću. Klasično mnogoboštvo je nestalo, alije ostalo skriveno, mnogo zastupljeno u današnjem svijetu.Zbog očuvanja položaja, dunjalučke časti i vlasti, mnogi seokreću dunjalučkim moćnicima, političarima i nazovi-vjerskimuglednicima. Allah se zaboravlja. Da, teško je vrijeme.Teško za očuvanje vjere. Zato je i rekao naš Vjerovjesnik:“Doći će vrijeme kad će vjera biti kao žeravica u ruci – akoje držiš, pržiće te, a ako je ispustiš, ugasiće se.“ “Islam jedošao s garibima (strancima u društvu, usamljenicima) izavršiće s garibima.“ Ako ovo znamo, moramo biti svjesnitežine držanja vjere, ali i nagrade za njeno očuvanje.Kako se sačuvati od recesije? Pa barem se muslimani ne bismjeli bojati. Ne bi smjeli strahovati za svoju nafaku. “Svakomčovjeku je propisana nafaka njegovim rođenjem i onase ne može umanjiti, osim griješenjem.“ Drugi dio je opasan,jer pokazuje zašto svaki od nas ima strah od recesije,odnosno otkriva svakog od nas. Kao jedno od sredstavačuvanja od recesije i svake Božije kazne, navodim stihovevelikana Islama, poštovanog Dželaluddina Rumija:Hud je oko vjernika liniju nacrtao:vjetar bi se ublažio kad bi do mjesta tog došao,mada bi u zraku raskomadao sve onekoji su bili izvan te linije.Slično tome, pastir Šejban je imao običajnacrtati liniju vidljivu oko stada svoga,kad god je na džumu petkom išao,da ne bi vuk tamo upao i pustoš napravio:niti bi vuk ijedan mogao u krug taj ući,niti bi ovca neka van znaka tog mogla odlutati;vjetar požude vuka i ovaca je bio spriječenkrugom kojega je nacrtao Allahov čovjek.(Mesnevija 1, 854-859)Mu’mini svi, bježeći od nasilja Vjetra smrtonosnog,sjeli su u krug kojega je Hud nacrtao.Vjetar je bio Poplava, a linija je bila Lađa:bilo je mnogo nada zbog tih poplava i lađa.(Mesnevija 6, 2191-2192)Poslanik Hud (Eber) a.s. bio je poslat džinovskom narodu‘Ad. Nakon izvjesnog vremena provedenog u pozivanju napravu vjeru, obaviješten je o propasti njegovog naroda, asačuvaće se samo oni koji budu uz njega. U vrijeme kazneje Hud a.s. okupio svoje sljedbenike i nacrtao oko njihliniju koja je postala fizička prepreka, kako uništavajućemVjetru i nevjernicima da uđu u taj krug, tako i pravovjernimada ne mogu izići iz njega. Slično tome je postupao iŠejban Ra’i r.a., crtajući krug oko svog stada kad bi išao nadžumu-namaz petkom, kako vukovi ne bi mogli nahrupitii pobiti stado, niti da bi ovce mogle izići iz tog kruga. Nadalje,ovaj Hudov krug ima istu ulogu kao i Lađa Nuha (Noa)a.s. u vrijeme sveopće Poplave. Odnosno, svaki poslanik jespašavao svoje sljedbenike na sličan način, samo je formasredstva spasa bila drugačija, a značenje u potpunosti isto.Prema tome, krug spasa mora biti dvosmjeran. On morazadržati vanjske požude i strasti i njihove nositelje od upadai porobljavanja onih koji se nalaze unutra. Jer pohlepnimvlastodršcima smetaju slobodni ljudi koji se nalaze u njihovojblizini. Mada oni od ovakvih ne mogu imati nikakvu materijalnukorist, niti mogu ostvariti veću vlast ako ih unište,Šta je u sadašnjem trenutku Hudov krug, Nuhovalađa ili Musaov štap? Da bismo lakše objasnili,prebacićemo se na Nuhovu Lađu (Arku).Nuhova Lađa je Šerijat, ali je potreban i kapetanLađe, koji će Lađu koristiti i usmjeravatina pravi put spasa. Nuh u tom slučaju trebada bude glava porodice, imam nekog džemata,šejh neke tekije, ispravni vođa neke skupine,ispravni predsjednik države i tome slično. Onmora biti osposobljen ispravnim uputama, kakobi mogao sačuvati skupinu za koju je zadužen.Njegovo ispravno vođstvo je jedini način i sredstvoočuvanja te skupine.ipak slobodni ljudi su simbol nepokorovanja dunjalučarimai predstavljaju zov porobljenima da im se pridruže. Nadalje,postoji iskonsko neprijateljstvo između ovozemaljskihi ruhanijjetskih (produhovljenih) ljudi. Materijalisti ne mogupodnijeti prisustvo ispravnih, jer im je mržnja prema njimapostala usađena u pokvarene i razorene nefsove (strasneduše), tako da ih oni nagonski žele uništiti. Krug istotako mora zadržati isprave sljedbenike da iziđu iz njega,odnosno mora zadržati njihove strasti i požude, kako se nebi pridružili predodređenicima za propast. Jer, ipak, bogobojaznimaje teško u duši kad vide da nevjernici uživajuu dunjalučkim ugodama. Svi pravovjerni se nisu rasteretiliod svojih nefsova (požuda) pa uvijek postoji opasnost daih iskušenja vrate u nevjerstvo. Ipak, oni nisu “umrli prijesmrti“, što je jedan od ciljeva čovjeka na ovom svijetu.Većina ispravnih je ovakva pa je dužnost njihovih ispravnihvjerskih vođa (imama, šejhova, učitelja) da ih sačuvaju uovom spasonosnom “krugu“. Krug ima također svoju uloguu vrijeme spuštanja kazne. Niti dopušta kažnjenicima dapokušaju ući unutar kruga i tako se spasiti, niti dozvoljavaispravnima da iziđu iz tog kruga, okušavajući spasitikažnjenike koji im izazivaju sažaljenje, bilo zbog rodbinskihveza, bilo zbog prethodnih prijateljstava. Moramo bitisvjesni da će ovaj rascjep između dvije skupine biti uvijeknepremostiv, tako da se ne smijemo zadržavati na sredini.Moramo se konačno opredijeliti. Pustio je dva mora dase dodiruju, između njih je pregrada i oni se ne miješaju.(Er-Rahman, 19-20)Šta je u sadašnjem trenutku Hudov krug, Nuhova lađa iliMusaov štap? Da bismo lakše objasnili, prebacićemo se naNuhovu Lađu (Arku). Nuhova Lađa je Šerijat, ali je potrebani kapetan Lađe, koji će Lađu koristiti i usmjeravati na praviput spasa. Nuh u tom slučaju treba da bude glava porodice,imam nekog džemata, šejh neke tekije, ispravni vođaneke skupine, ispravni predsjednik države i tome slično. Onmora biti osposobljen ispravnim uputama, kako bi mogaosačuvati skupinu za koju je zadužen. Njegovo ispravnovođstvo je jedini način i sredstvo očuvanja te skupine. Ovoizgleda jednostavno. I previše jednostavno! Ali, ipak, osvrnimose na naše porodice, ili džemate, ili druge skupine ukojima se krećemo. Da li je to prisutna pojava u sredinamau kojima se nalazimo? Da li djeca slušaju roditelje, ili da lije žena pokorna svome mužu, ili da li je džemat poslušansvom imamu, ili da li su derviši pokorni svome šejhu, ili dali su podanici neke države pokorni svom predvodniku?U sadašnjem trenutku se susrećemo s dva problema.Prvi – da li se itko može pokoriti nekom drugom koji bi biozadužen za njegovu uputu? Da li postoji volja i želja kodsvakog pojedinca da bude vođen te da na taj način prepustisvoj život rukama nekog drugog? Ne mislim na svezastupljeniformalizam, nego na iskonski unutarnji osjećajkod svakog čovjeka. Ne mislim na formalne tekijske zakletvenekom šejhu, nego na istinsku prepuštenost vodstvušejha te tekije. Koliko nam je svima poznato, istinskeprepuštenosti nema.Svjedoci smo sami sebi da nećemo poslušati naredbe kojenam ne idu u prilog, odnosno zahtjeve koji se kose s našimželjama i dunjalučkim zahtjevima. S druge strane, postojeli ispravne vođe uopće? Da li postojeće vođe imaju sposobnostida odgovore zahtjevima spašavanja od modernihiskušenja? Isto tako smo svjedoci da ugledne vođe svih nivoanisu spremni žrtvovati ne svoje živote, već svoje položaje,dostojanstva i časti koje su zadobili svojim vodstvom.Često viđamo prodaju njih samih beskrupuloznim zahtjevimamodernizma, politikanstva, biznisa, zapadnjačkogglobalističkog trenda. I to je razumljivo ako znamo da suvodstva zadobili ulagivanjem ili kupoprodajom preko interneta,preko političkih partija, moćnih materijalističkihkompanija i vlastodržaca. Iskrenost na putu je pokrivenamaskom pretvaranja i maštarija, a Božanski Zakon je zamijenjenamaterskom glumom pred naivnim narodom isljedbenicima.Vratimo se Vjeri dok još imamo vremena. Onojistinskoj, a ne formalističkoj vjeri. Neka namvjerski propisi i postulati budu važniji i od nassamih, odnosno, budimo spremni da žrtvujemoovosvjetske užitke i same sebe da bismo uspjeli.Usmrtimo svoje nefsanske prohtjeve.Omogućimo svom djelomičnom razumu daima prolaz do Potpunog Razuma. Neka naš ruhprevlada naš nefs, i neka se naše srce konačnoprobudi iz dubokog sna i postane pravo srcekoje će nas voditi ispravnim putem. A uz sve to,oslonimo se na Allaha.Ovako razoreno društvo i društvene skupine će velikoiskušenje, gospođa svemoguća Recesija, vrlo lahko rasturiti,osiromašiti i duhovno razoriti na izgubljene pojedincekoje će kasnije postepeno pojesti mrak materijalizma.Recesija je samo jedna od niza prethodnica sveopćemUništenju svijeta, koji se, po svim naznakama u cijelom svijetu,smjestio vrlo blizu i može se pojaviti svakog trenutka.Šta da radimo? Oslonca na raznorazne vođe nema. Izgubilismo povjerenje u vjerske skupine. Izgubili smo povjerenjei u svoje porodice. Prvo, svako od nas treba žudjeti zaispravnim Upućivačem, a u ovom trenutku za vođom bilokojeg nivoa (imam ili šejh). Budemo li žudjeli za šejhom,i dobićemo ga. Moramo poštovati porodicu kao osnovnućeliju svakog društva ili društvene zajednice. Bolesnaćelija dovodi društvo u nepovratnu bolest. Porodica je većuništena na Zapadu, ali mi se moramo okrenuti od takvihuputstava i vratiti se onom iskonskom očuvanju, ojačanjui očvršćavanju porodice. A da bismo mogli voditi porodice,svi se mi moramo tome podučiti. Drugim riječima, vratimose Vjeri dok još imamo vremena. Onoj istinskoj, a neformalističkoj vjeri. Neka nam vjerski propisi i postulatibudu važniji i od nas samih, odnosno, budimo spremni dažrtvujemo ovosvjetske užitke i same sebe da bismo uspjeli.Usmrtimo svoje nefsanske prohtjeve. Omogućimosvom djelomičnom razumu da ima prolaz do PotpunogRazuma. Neka naš ruh prevlada naš nefs, i neka se našesrce konačno probudi iz dubokog sna i postane pravo srcekoje će nas voditi ispravnim putem. A uz sve to, oslonimose na Allaha, oslonimo se na Allaha, i samo na Allaha! Ineka nam u srcu postoji težnja za susretom s bogougodnicima(evlijama), Njegovim prijateljima i zastupnicimana ovoj Zemlji u ovom vremenu. A onda nećemo više imatistraha. Onda ćemo moći iscrtati Hudov krug i ostati unutarnjega, sigurni i sretni. Mada će biti teško gledati propastonih koji su van njega. Ne zaboravimo, Hudov krug jestezaštita, nepremostiva, ali isto tako to je linija koja se nalazina zemlji i ne sprečava naše oči od gledanja strašnihprizora od kojih smo zaštićeni. A ni samo gledanje takvihprizora nije jednostavno.Uzdajmo se u Allaha i tražimo Njegovu pomoć! Svi mi!62 BEHAR 89 BEHAR 8963

PRIČAPRIČAEsad JogićPosljednjamolitvaepitaf:Teško onima koji ne vjeruju!Podne je. Vakat je namazu. U ovo doba dana penjem sena škripavu munaru stare džamije, koja se nalazi nakraju mahale što se stisnula iznad samog potoka, i dozivamvjernike sela Vrletine da dođu u džamiju i pomolese Bogu. Da stanu pred mihrab i kažu svoje tihe molitve:u ćilim, sebi u njedra, u tišinu ove male i oronule bogomolje,kojoj nevrijeme već ćerpič razjeda, a koja vjernikuulijeva mir i sigurnost u dan, i najcrnju gluhu seosku noć,kakva može biti samo i u zabačenim vrletima Bosne.Da se pomole i kažu:“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Samo Tebi robujemoi samo od Tebe pomoć tražimo. Na pravi put Ti nasuputi, na put onih kojima si darove Svoje podario! Ne naput onih koji su srdžbu Tvoju zaslužili, niti na put onih kojisu zalutali.”Prozori džamije gledaju na drugu obalu, obraslu johamai brekinjama, ispod kojih grgolji, za kiša, zli potok. Nastrmini ljuta kamena na kojem se škrto usjekao neravanput, što se vijugavo gubi između gotovo sastavljenih liticaklisure, darivajući oku samo škrti komadić neba. Tajkomad puta uvijek me podsjeća na moje djetinjstvo, kadsam se, gledajući u brda obrasla žilavim korovom prekokojih su se spuštale vododerine, kao ružne posjekotine,uvijek pitao: Što ima na kraju puta? Kakav je to dunjalukiza ovih strašnih gora koje me štite od nekoga zla,meni nepoznatog.Upućen sam na službu u ovaj kraj, u ovo zabačeno bosanskoselo koje se kao kandžama drži za kamenu grbu,stresajući sa sebe nesreće i zla vremena, pa rađa novudjecu i nove vjernike.Ljudi ovog sela mrki su i šutljivi. Žive neprimjetno imirno, a umiru brzo, bez paćenja i duga bolovanja. Te jeljude za ovo selo vezala ljubav, kao taksirat, za koji nemaniti melema, niti hećima, potvrđujući pravilo bijede: Daje bolest sirotinjski taksirat, a neumoljiva kazna onimakoji rasipaju.Svi su oni voljeli taj svoj komad škrte zemlje koju subrižno obrađivali i od njenih plodova živjeli. Voljeli su ječudno, do bola, do bolesti, do svađe i smrti. Nitko valjda,kao ti šutljivi ljudi, tamne puti i mrka oka, ne izgledajutako žalosno i zbunjeno kao oni kad boluju. Kad gledajuu zemlju koju toliko vole i mukotrpno obrađuju, da ihprivlači svojim mirom i pouzdanošću rađanja, u smrti ibolesti. Šutljiva zemlja, šutljivi ljudi i njihov taksirat.Kažem podne je, vrijeme je namazu, ali danas neću statina škripavi basamak, i penjati se na staru munaru, skoje o Bajramu i Ramazanu, u mubarek noćima škiljekandilji, kao nevješto napravljene zvijezde koje nemajusnage niti da blješte sjajem nebeskim niti da se ugase.Nemam komu! Jučer je u ovo ukleto selo, Bože mioprosti, nahrupila vojska i kao osvetu za one seljane štosu otišli u šumu boriti se, sve što je ostalo muških glavaodveli, žensku čeljad većinom obeščastili i otišli.Ostavili mi ljuto i krvavo osakaćene Vrletine. Tužni jauki cijuk i zanijemjelih starica što nijemo bugare kunućiu drvo i kamen, u izlizane tespihe od sjajnog ćilibara.Komu su me ostavili? Bogu? Ili ukletom selu i bijelimzaspalim mezarlucima?Jesam li ja stvarno živio među ovim ljudima? Jesam liih dovoljno poznavao? Nije bilo sahrane, niti kamenogmejtaša niti tabuta. Nisam stigao niti da im oprostimsve, za ovaj i onaj svijet na koji su prije reda otišli. Štosam im govorio? Pomiren sa sudbinom i učinjenim zlomgovorio sam :“Doista je svejedno onima koji ne vjeruju: - opominjao ihti ili ne opominjao - oni neće vjerovati! Allah je zapečationjihova srca i uši njihove, a zastor je na njihovim očima!Njima pripada patnja velika. Teško njima koji ne vjeruju”.U boli se moram sjetiti da se u selu sijalo, želo, kosilo,prelilo, rađalo, i ponekad, pri odlasku na vojnu pjevalo.Sad je izgledalo kao ružna rana s koje je silom otkinutakrasta, kao neizrecivo zlo. Krvav otisak stopala velikogđavola. Sve je bilo tako brzo. Brže od sna, od trena. Bržeod uzdaha molitve, koliko traje jedna čarobna brojanicabeskraja molitve u miru.Kad sam se iz šume vraćao, naišao sam na izbezumljenogmladića Luku, koji mi je isprepadano pričao o zlušto ga je vojska napravila u njegovu selu. Poveo sam gasa sobom, da ga sklonim u selu. Skrenuli smo s čistine,s glavnoga puta, jer sam znao, ako naiđu, moraju proćiovuda, jer sve vojske svijeta sebi ucrtaju putove kojimaće ići praviti zlo. Bio sam u pravu. Uskoro se s istokazačuo zveket oružja. To je ona željezna ratnička buka štopritišće strpljivu zemlju koju gazi i gnječi, izbezumljujućiljude, tako da im se strah uvuče do srži bića.Sklonili smo se u jedno veliko šuplje drvo. Sreća,poznavao sam ovu šumu i sav predio. Tu sam sa svojimseljacima dolazio sjeći tvrdi grab i zdravu bijelu bukvu.Kakvi su sad ovo lovci? Što će im biti lovina? Imao samružan osjećaj da nas netko uhodi i prati.Šćućuren uz mene, Luka mi je probudio sjećanje namoga mlađega brata Aziza koji je bio momak njegovihgodina, a umro je iznenada od neke nepoznate bolesti.Evo, ovaj nepoznati, što je gonjen strahom i nesrećom,stisnut uz mene, dozvao je moga rođenoga kojeg višenema. Osjećao sam dah i strah mladića i djeteta na mojimstaračkim grudima. Kosa mu je bila gorštački oštrai mirisala na paljevinu. Kad mi je vidio krvave tragove naahmediji,pitao me jesam li ranjen.Jesam li ranjen?, iznenadi me pitanje, probudi sjećanje.Bio sam, u tuđoj zemlji, u tuđem ratu. Rana je bila poganai duboka, od gelera. Ožiljak mi šuti ispod plećke,umorio se i on od mene, i ja od njega. Samo ga još mojaduša umorna sanja kao zlu uspomenu mladenačkog zanosai vojničkog neiskustva. U vrijeme proljeća kad sesve budi, na koži mi hoće da procvjeta rumeni vojničkipup od gelera, koji se neće nikada otvoriti. Je li ožiljakostao u duši zaparložen kao zla travka. Rana se bilaucrvala, hećimi su crve istrijebili, ali neki crv straha od64 BEHAR 89 BEHAR 8965

pričapričazla i rata, kao da se nakalemio u moju zdravu seljačkukrv pa me truje.Ožiljak kao usahli izvor bola, bistra sjećanja mladosti isjećanja zamućena od starosti podsjeća me na mudruizreku, da su ljepote prolazne, bogatstva nesigurna aživotne opasnosti stvarne velike i surove.Krhotina gelera hoće van, namirisala je barut zla, bljesaknoža je sve veći. Bože, ponirem li u vlastitu ranu.Glava što treperi u strahu na mojim prsima pitala me je:jesam li ranjen?Ne znam, dijete moje. Ja sam hodža, mujezin. Ahmedijami se odmotala, čelo sam malo ozlijedio. Čovjek je ranjenčim se rodi, vrijeme ga počne nagrizati i izjedati kaokrhku biljku koja je samo za jedno godišnje doba.Do sela smo stigli kroz potok. Držeći se više gustišaobale izbili smo na brdo na kojem su muku mučile mojeVrletine. Luku sam sklonio u džamiju ispod basamaka,u daskom zatvoreni prostor. Belaj što sam ga zatekaooduzimao mi je dah. Jesu li se pomiješali dan i noć. Spavali noć u danu? Spava li zlo u dobru? Je li se probudilozlo u dobru. Mislio sam: došao je Sudnji dan, stigla jepresuda. Bože dragi koliko ću u ovoj škrtoj zemlji danasmezara svijetlom otvoriti, i tamom zatvoriti.Nijemo sam se molio, glas mi je nekuda odlutao u tamuutrobe i razdirao je nijemo, do bola i nestajanja. Misliosam: neka ova moja molitva bude krik, doziv Bogu, nekamakar sačuva klicu u tami brazde i zametak u toplommraku utrobe. Neka sačuva moju poruku:“Oni su kao primjer onih koji vatru nalože, pa, kad im vatraosvijetli ono što okolo njih je, Alah im svijetlo njihovooduzme, i u tami ih ostavi, i oni ne vide! Gluhi su, nijemisu, slijepi su! I nikako da se povrate “.Bol i zaprepaštenje glođu mi srce, ne znam je li ovo sanili java? Kao da sanjam. Stvarnost je suviše strašna,prošlosti se bojim, budućnosti nemam. Hoću govoritimolitve vjernicima, a njih nema. Moji su vjernici pobijeni,mole se u tišini vječnoga mraka.U bunilu sam ih sahranjivao bez reda, od straha nabrzinu. Svi u jednu molitvu ne mogu stati. Sve sam ihpoznavao kao svoju bogomolju, kao stare ispucale daskena džamijskim vratima. Kao izlizanu šaru ćilima, kojusam molitvama i čelom gotovo istrošio. Oni su sahranjivalimene. Ubijeni su zajedno, proučiti ću im zajedničkumolitvu. Bože, što su mislili jedan o drugome dok su umolitvi bili zajedno. Pomolio sam se svečano klečećiusred svježih iskopanih mezara, među naherenimnišanima, i ja kao živi nišan. Kao naherena svijeća kojojje znojavi vojnik, ratnik bez duše, sabljom plameni turbanodrubio.Koji je moj mezar? Bože, primi me k sebi. Svježi iskopanimi govore da nisam sam. Primi Bože moju dušu, a zemljiovih mezarluka ostavi moje tijelo neka sanja onaj krivudaviput što ga je doveo u ovo ukleto selo.Pomislio sam na Luku, oca sam mu poznavao, bio je točestit, iskren i pravedan čovjek. Koliko čovjek može bitipravedan i iskren, ako je iskrenost vjerovanje da se govoriistina, a uvijek je tako bilo. Svatko na ovome svijetu imasvoju istinu. S djedom sam mu zajedno bio u vojsci. Kakosad da mu pomognem? Prijatelj mi je, to je krv njegovekrvi. Kamo da ga vodim, kuda s njim da krenem, na kojustranu svijeta? Boriti ću se, odlučio sam, moje oružjejest vjera u Boga.Čuli su se pucnji. Neka, nije me više briga, ne tiču mese više živi što pucaju. Danas ću živjeti s mrtvima, da menauče kako se može ispustiti duša bez straha.U džamijsku avliju ušao sam mirno, polako se oprao zamolitvu na staroj česmi. Ona je bila svjedok učinjenogzla. Ušao sam u džamiju, tamo me je čekao mir. Tako jeoduvijek bilo. Ostavio sam vrata otvorena da budem bližemojim pokojnicima.Kleknuo sam na staro mjesto na ćilimu, a onda me jepočela opkoljavati tišina, izvana i iznutra, dok me nijeobavila kao nevidljiv štit. Pancir - tišina, takva se samou ratu događa, tišina koja miriše na zlo koje je bilo, ili ćebiti.Dženazu sam klanjao mirno i svečano. U jednom trenutkumolitve, kad sam čelom poljubio poznata šarećilima, postranice gledajući, ugledao sam vojnika širokoraširenih nogu, ustobočena na vratima. Kroz trokutraširenih vojničkih nogu, u dnu avlije vidjela se česmakako mirno žubori, a dublje u prorezu, kroz naherenetarabe, šutjeli su svježi mezari. Nešto se u meni pobunilo,presjeklo mi molitvu. Pomislio sam, rastavljajućiruke od pojasa kao pobunu: neka je Bog u pomoći i menii njemu! Meni koji nisam ništa kriv, a njemu, krvniku iharamiji nitko ne može pomoći. On ni u što ne vjeruje,teško meni, a teško i njemu.Da li je to ta uhoda koja nas je pratila.Da ga odbijem od zla, nastavio sam mirno moliti. Misliosam: nije poštivao moje siromašne i nepismene seljane,možda će poštivati mene, mujezina nesretnog sela Vrletine.Zategnuta nit svjetlosti što je kroz prozor ulazila,padala mi je sa strane na lice, na sljepoočicu, tamo gdjebilo, kao moć božja, sitno i ravnomjerno otkucava vrijemekoje nema mjeru. Koliko je otkucaja bilo, i kolikoće još biti?Džamijom se prolomi prasak. Pucanj je molitvu razbiokao bijesna prangija, kao pobješnjeli grom. Metak razbijasve iluzije. Može li razbiti vjeru u Boga? Da Bog sačuva,pucanj u bogomolji. Iz tavanice osu se bjeličasta prašinau kojoj sam ja u svome strahu i molitvi plovio kao krhki inesigurni oblak.“Allahu, ekber!” vikao sam u crveni mrak iza sklopljenihočnih kapaka. U viđenje koje se polako oblikovano,približavalo stvarnosti koja je navirala u mene i mojumolitvu, kao zlo, strašno i naopako, a ja sam pred njimnemoćan kao i moja molitva što se rasipala u krpamacrvene magle.Vikao sam u prašinu, koja me podsjećala na sliku mojemajke kada u avliji provijava žito od prašine i kukolja,u lice bradatog vojnika koji se cerio u grimasi kao ran-jena zvijer. Vikao sam u čizme dušmaninu koje su bilepoprskane krvlju. Molitva i riječi osušile se mi se u grlu,kao promukli pokušaj vapaja i neizrečena kletva. Da gaodvratim od nakanjenog zla, nastavio sam mirno s molitvom,sagnuo sam se da čelom poljubim ćilim, a ondasam s leđa osjetio strašan udarac čizmom u stegna.Odbačen silinom udarca pao sam u mihrab, gdje samsavijen izgledao kao nagriženi polumjesec. Ahmedija sfesom otkotrljala se i odmotala i postala bijelom linijom,granicom, uskom stazom u ljudsko beznađe. Strašnasirat ćuprija između džehenema i dženeta, izmeđuzaslužene kazne i nagrade.Sirat ćuprija između mene i njega. Iz krvavog ćilimašaputao je šejtan: Katul ferman stigao u naše selo.Smrtna presuda! Zemlja Bosna. Uskoro će biti sudnjidan, potop, šejtanski pir i đavolji vašar!Gledajući mihrab iz neobičnog kuta, pomislio sam: s ovogmjesta sam govorio ljudima o slozi i ljubavi, o Bogu. Sadsam gologlav i nepokriven, okrvavljen i ponižen. Šejtan svragom ušao je u ovo nesretno selo, u ovo sveto mjestooronule seoske bogomolje.Što sam ja sada! Tko sam bio! Tko sam sada na ovomestrašnom dunajluku. Je li ovo možda Sudnji dan? Zaštotako velika i strašna kazna za ovo malo selo i njegovenesretne ljude?“Allahu, ekber!”, šaputao sam u lokvicu krvi koju je pilaizlizana šara ćilima. U slijepa krila insekta koji se gušiou njoj. Ta šara kao neki nejasan i strašan znak, ili znakkoji se tek počeo stvarati, razliveni i zgnječeni zametakbudućeg zla. I nisam znao je li znak u insektu ili se insektguši u krvavom znaku i meni samome. Znak što nejasnopretkazuje zli taksirat. Nije u meni probudio željuda se branim, da ga zadavim i sklonim sa ovoga svijetakao krastu s lica. Da rastavim zlo od dobra, svijetlo odmraka. Da uprljam ruke, Bože sačuvaj! Ne bih to sebimogao dopustiti. To bi bio pobačaj misli, ugušio bih je uzametku, vjerom i mišlju o Bogu.Neka, za zlo uvijek ima vremena. Neka u meni sačekaruka na balčaku sablje koje nema, koja se istopila u molitvamai tarihfa što me gleda s bijelog zida. Na njemu jeda odabere. A, on je čini se odabrao. On ne vjeruje!Bojao sam se više grijeha nego sudnjeg dana. A kakav jeovo danas dan? Zašto ja ležim u ovoj oskvrnutoj džamijiponižen i krvav?- Pa, merhaba ti efendija - pijano se cerio, bradat i podbuo- ja sam ti i bog i sudac samo sam ti malo krvcupustio - kružio je okolo mene.Jesam li dovoljno hrabar da umrem? Teškom mukomsam se uz mihrab pridigao, uprljao bijeli zid mrljamakrvi. Sad su na zidu stajala dva biljega. Gore lijevo u visiniočiju, tarih, i malo niže nejasna slika ljudske krvi.Doteturao sam do svijećnjaka na koji je bio odbačen fes.Htio sam omotati ahmediju da opet budem hodža i mujezin.Ali, čizmom je krvnik pritisnuo drugi kraj bijelogaplatna i cerio se. Držeći kraj ahmedije u ruci, činilose kao da držim kosu stazu bjeline koja izvire iz mojestaračke ruke i uvire pod okrvavljenom čizmom. Kao daje krvnik zakoračio da se popne do moje ruke, do mogaumornoga i uvrijeđenog srca. Ili je mene čekao da siđemtom stazom i nestanem pod čizmom.Nisam više hodža niti mujezin. Sad sam ranjen iosramoćen čovjek, Mehmedalija Karahasanović iz selaKrečane iz kojeg sam kao dijete poslan u medresuu Sarajevo.- Što ti ono piše efendija? - pokazujući na požutjeli tarihuramljen na zidu .Šutio sam. Odlazio nekamo u plavičastu tamu i vraćao sena svjetlo iz modrih dubina kao ranjena riba, i uvijek napovratku nailazio na okrvavljene čizme. Sve mi se činilomaglovito i pijano. A on je bio pijan od nerazumne sreće,od tuđeg bola, alkohola, moći i oružja, kao što uvijekbiva kod opijenih, slabim duhom i ljudi bez karaktera,kad uspiju u nesreći rata naći rješenje koje im obećavaostvarivanje ludih planova i primitivnih nagona na tuđiračun, na račun tuđe krvi i straha.- Što ti ono piše, efendija?Vraćao sam se iz tame kao iz nekog sjećanja. Pokušavaosam sabrati odbjegle misli: “Tarih je to, levha, zapis izKur’ana o sudbini čovjeka”.- Tarih, kažeš - i skresa rafal u kuke slova, u zid odćerpiča. Na zidu ostade samo osakaćen okvir, kao slomljenokrilo ptice - vadio je kamu na kojoj je titrao tračaksvijetla.- Što piše efendija moj, ha?- Tarih je to, zapis o Bogu... o vjeri... piše još: teško onimakoji ne vjeruju... Poučite nas mrtvi, kako se može dušomrastati bez straha i mirno.Mislio sam na Luku. Što je jadan gledao moje nestajanje,moje ne uslišene molitve.- Samo ću te malo priklati, efendija. Kad ti se toliko žurina taj tvoj ahiret... pa jednim okom gledaj ovaj svijet, adrugim biraj koji hoćeš.Alahu, ekber! Bože moj ! - krkljao je hodža - primi me ksebi. Alahu dragi! Ovo ti se molim posljednji put.Ispod basamaka kroz pukotine dasaka gledao sam kakokama prodire u hodžinu sudbinu, i prolazi kroz kucavicuna vratu. Još je na tren klečao s glavom na prsima okrenutojmihrabu kao da se moli, a onda se blago zanesei sruši, udarivši o krvavi pod. Bradati vojnik skresa jošjedan rafal u strop i teturajući izađe van.Hodžina glava je s licem bila okrenuta prema meni. Gledalesu me njegove mrtve oči.Plakao sam od straha i bola. Kad sam odlučio da izađemiz skrovišta, iznenada se pojavio bradati koljač s jošjednim vojnikom, koji ga je vrhom čizme prodrmao, daprovjeri je li živ.- Hodža je potrošio svoje vrijeme na ovome svijetu!66 BEHAR 89 BEHAR 8967

Prikazi i kritikePrikazi i kritikeCvijet se rodiou trenu kad i sunce“Svemirsko putovanje Malog princa”, drama, KDBH “Preporod”, Zagreb, 2008.Piše: Ajka Tiro SrebrenikovićKulturna misija pomirbesvjetova osobna je sudbinaO drami “Svemirsko putovanje Malog princa i Mala sirena” autora Amira BukvićaPiše: Senad NanićDramski tekst “Svemirsko putovanjeMalog princa” Amira Bukvića možese razumjeti na nekoliko razina gdjebi, možda, semantičko i intertekstualnotumačenje moglo biti zanimljivo.Težište semantičkog razumijevanjaodnosilo bi se na prepoznavanje itumačenje ontoloških vrijednostiprisutnih u ovom djelu: istine, laži,licemjerstva, mudrosti, slave, lažnogprijateljstva, duhovnosti, materijalnostiitd. Intertekstualna razina razumijevanjaodnosila bi se na dvijeznačajke: prvu koja se tiče zakonitostistvaranja ovog književnog djela tedrugu značajku u kojoj ovaj dramskitekst nosi spomen na prethodne tekstove,prije svega na roman “Maliprinc”, francuskog pisca Antoineade Saint-Exuperyja, što bi se moglooznačiti kao spomen na kulturu, aUmberto Eco bi to nazvao “odjekomintertekstualnosti”. Intertekstualnostu biti predstavlja asimilaciju tekstovaod strane jednog teksta, asimilacijuznakova od strane jednog znaka, čimese semioza nastavlja u nedogled. Autorovanamjera bila je da se ukažekako u svakoj kulturi, u svakom tekstui diskursu odjekuju glasovi i riječi većnapisanog i izrečenog, ali se iz “vlastiteenciklopedije znanja” prezentirajuone jedinke koje će najefikasnijepredočiti novi svijet i novi doživljaj.Glavni junak “Svemirskog putovanjaMalog princa” govori riječimakoje dolaze kao svjetlosni odsjajidječjeg (ljudskog) duha. Riječ se uvijeksjeća svog djetinjstva pa i ondakad se iščahuri u simbol i alegorijuili u oštricu ironije i groteske. AmirBukvić je u svoj dramski tekst vještougradio dječji govor čija je osobinaminimalistička rečenična konstrukcija,a jezik je u funkciji opisivanjačešće nego u funkciji komentara,ograničeni vokabular zbog junakovenezrelosti i naivnosti. Ali, autor,poznavatelj zbilje, svog junakavodi kroz vrlo značajne i intrigantneživotne situacije iz kojih mu se ukazujuživotni stavovi, a na čitatelju/gledatelju je da sugestivne zaključkei promišljanja rekonstruira, dajućiim veći smisao. Čitatelj stječe dojamkako je autor još jedanput tematiziraosvijet djetinjstva i odrastanja, a ukonačnici možda to i jeste u pitanju,ali samo pod uvjetom ako čovjekovokoračanje protumačimo kao hod krozcijeli život. Tada je govor Malog princauklopljen u govor i promišljanjaodrasla čovjeka. Mali princ kad zašutitek tada postaje još rječitiji, a samo istinskiumjetnik može povezati nijemetreptaje duše sa zaglušnim svemirskimodjecima; riječ Malog princapotire tminu svijeta, razgraničavajućioznačeno i oznaku u riječi i govoru.A oznaka govora Malog princa se nakraju svela samo na dva segmenta:na cvijet koji na semantičkoj razinitumačenja predstavlja težnju za ljepotom,razgovijetnosti i praiskonom.Autor u 1. sceni sjedinjuje mikro imakro kozmos: “cvijet se rodio utrenu kad i sunce.” Postavljeno je pitanjeposjedovanja ljepote, umjetnosti,a neizravni odgovor je dobiven kakosu ljepota i umjetnost univerzalnevrijednosti koje se ne mogu svesti nabilo kakve usko označene naznakenego su, ako postoje, date za svagdasvakome. U današnjem vremenu kadslika dominira našom kulturom, uvremenu kad se i postojanje Apsolutaželi nazrijeti, glavna poruka ljudskojnezasitnosti i duhovnoj gluposti glasi:“Bitno je očima nevidljivo, dobro sevidi samo srcem.” Autorova pozicija u“Svemirskom putovanju Malog princa”je ta da se autor svjesno maskiraoiza svog junaka čija su, tobože, naivnapromišljanja i postupci u apsolutnojsuprotnosti s okrutnim, nepredvidljivimi egzistencijalnim životnimsituacijama čime se izgrađuje osnovaza dramsku radnju.Ovaj dramski tekst ima osobinuvišesmislenog znaka jer u sebeuključuje tragove različitih oblikadiskursa: romanesknog, lirskog,bajkovitog, religijskog itd. Barth bito nazvao “referencijama”, odjecimakulture prijašnjim i suvremenim kojitekst presijecaju u golemoj znakovnojstereofoniji. Autor nije slučajno zagrađu svog dramskog teksta uzeotekst “Mali princ”, svjestan kako setime linearnost teksta remeti i pretvarau beskonačnu semantičku prostornost,a time se potvrđuje teorija ukojoj tekst ne predstavlja ograničenidentitet jer stoji u odnosu na drugetekstove koji se generiraju i koje ongenerira. “Svemirsko putovanje Malogprinca” u vremenu informatičkeprezasićenosti, u vremenu kad sečovjek, ipak, želi ograditi u prostoreveć poznate, sa svrhom zamišljanjasvjetova koji se ne daju svesti samona sliku, predstavlja dobitak za kulturuu kojoj na različite načine participiramonjene trajne vrijednosti.Osnovna autorova poruka u ovom djelusastoji se u tome da nema teksta, atime niti kulture koja se nije formiralau već izrečenom; svaki tekst predstavljasusretalište znakova, ali i njihovomeđusobno nadmetanje, zato ljudskirod ima mogućnost napredovanja.Svjestan planetarne popularnostiExuperyjeva djela, autor Amir Bukvićnas dramatično poziva u čitateljskuavanturu – čujte priču “nikadispričanu“ (str. 9), ili, gledano iz Exuperyjeveperspektive, rekao bih, “nikaddopričanu“.Krenuvši na put od planeta do planeta,Mali princ, poput običnog dječaka,upoznaje svijet odraslih ljudi. SceneBukvićeve drame smjenjuju se takoda se svakom novom scenom budimona novom planetu.A svaki planet jedna jeosoba. Jer svaki je čovjekcijeli jedan svijet. Znamo tojoš iz Bukvićevog “Aristotelau Bagdadu“. No, ovdjeto nije pradavni filozofskipojam idealne sličnostimikrokozmosa i makrokozmosa.Naprotiv, on jepribližen djetetu.Dijete tu upoznaje sve dobrei loše osobine odraslih ljudi,njihove bedaste uobraziljenastale u dugim izolacijamapojedinaca zatvorenih usame sebe, u samoće svojihplaneta. Poput klasičnespoznaje “via negativa“,Mali princ doznaje kakoje dobro žrtvovati se zadrugoga jer posesivnasebična ljubav čupa cvijeti nasilno kida krhki život(Scena 1). On spoznaje kakood drugog tražiti možešsamo onoliko koliko tajdrugi može dati jer je bahatostznak nemoći onogkoji od drugih traži slijepupokornost (Scena 2). On učikako probleme društva čovjek morarješavati jer bijeg je slabost i put uovisnost gdje čovjek propada želećisamo zaborav (Scena 4). Apsurdnostsamoljublja Mali princ uočava krozigru riječi gdje starleta misli da je zvijezda(Scena 3). Ima i planeta s punoljudi. Kao što je Super-planet gdje seMali princ sviješću o korisnom štitiod ludila monetarizma i ispraznostičastohleplja (Scena 5). On zna da sesamo srcem dobro vidi.Konačno, Mali princ stiže na Zem-lju. Sve što zna ovdje mora znati datii primiti. Jer “nije istina da pustinjanije naklonjena ljudima. Ljudi nisunaklonjeni pustinji“.Mali princ živi prijateljstvo, pitomupredanost drugoj osobi i povjerenje unju. Kao što ovca zna da je njena smrtžrtva za veće dobro i stoga smisaonjena života, tako i Mali princ sadazna da je nesebično davanje ljubavi mir koji smrt čine tek promjenom,nastavkom putovanja na drugeplanete i svojoj kući, svojojplaneti, sebi. “Sreća jestjer sve ima smisla“. Ovakoviđena smrt, kao usputnapostaja životnog putovanjapunog otkrića kroz svjetovesvemira, najljepši jemogući način približavanjatog temeljnog životnog pojmadječjem spoznajnomokviru. I ne samo dječjem.I tu negdje, oko predanostii povjerenja, veže se uz Malogprinca na prvi pogledod njegova putovanja sasvimdrugačija Bukvićevavizija Male sirene. Sudaržargonskih idioma “malosutra“ i “nema šanse“metafora je spremnosti osobeda svoju sudbinu ostvariu predavanju svoga “ja“onom drugom i drugačijemkoji će ga stoga i promijenitite mu omogućiti daživi svoj novi identitet kaoudvostručen i dvostrukoplodonosniji. Maloj sireni, isvakome od nas, kulturnamisija pomirbe svjetova osobnaje sudbina.68 BEHAR 89 BEHAR 8969

Prikazi i kritikeRiječ prevodiocaZašto objavljujemoovu Antologiju hadisaMevlana Muhammed Jusuf Kandehlavi, “Muntakhab ahadith - Cvjetovi iz Muhammedove, s.a.v.s., bašče”,Sova publishing d.o.o, 2009., 830 str.Piše: Džemaludin LatićO, vjernici, pokoravajte se Allahu i Njegovome Poslaniku, i ne napuštajte ga...!(Kur’an, El-Enfal, Plijen, 20)Od Džabira (radijellahu ‘anhu) prenosi se da je pripovijedio: Rekao je Allahov poslanik Muhammed(sallallahu ‘alejhi ve sellem):“ Ja i vi – to vam je poput čovjeka koji zapali vatru, a onda na tu vatrupočnu skakati insekti i leptirovi, a on ih žestoko tjera i spašava od nje. Ja, isto tako, vas sprječavamda ne upadnete u Vatru, a vi mi se izmičete iz ruku.“(Muslim: 5958)Prikazi i kritikehammed, alejhi's-selam –Allah mu mir podario, izgradio natemeljima Kur'ana i sunneta! Zašto to ovi “saveznici“- popsihološkom profilu, nakanama i ciljevima potpunoma istikao “saveznici“ iz vremena objavljivanja Kur'ana! - čine danas,u informatičkoj eri? Iz dva razloga: 1) da spriječe es-sahwe– savremeno buđenje muslimana u svojoj vjeri (“buđenje“je doslovan prijevod ove u svijetu islama popularne riječi), patime i njihovo vjersko: duhovno, emocionalno, ali i političkojedinstvo nastalo uslijed aktualne propasti sekularnih ideologijakoje su stoljećima nametane muslimanskim narodimate uslijed nezaustavljivih procesa demokratizacije zatvorenihdruštava u naše vrijeme, i 2) da zaustave fascinacijuposlanikom Muhammedom, s.a.v..s, kod novih generacija naZapadu. Jer, Muhammed je poslanik koji “životu govori da“(Nietzsche), koji se bori sa životnim nedaćama, koji predvodivojske boreći se za slobodu obespravljenih i ugnjetavanihnaroda i ljudi te za pravdu u svijetu, koji nikad ne izdaje svojedrugove, koji voli mirise i žene, čiji je raj pun rijeka, radosti,ptica i – ponovo!- ljepotica, i koji tri puta ponavlja da se tajraj nalazi “ispod majčinih nogu... “To je vedra, optimističnapredstava “Božijeg čovjeka“ - sasvim suprotstavljena onoj istovrsnojpredstavi takvog čovjeka na umornom Zapadu! Zatoje, između ostalog, Muhammed, a.s., oduševljavao Goethea,Carlylea, Lamartinea, Lessinga, Rilkea, Tolstoja, ..., koji sumu posvetili svoje najljepše poeme, sonete, drame, pripovijetkei izreke.U nastavku ćemo objasniti šta je to sunnet i zašto je, u svimvremenima i na svakome mjestu, važno slijediti poslanikaMuhammeda, s.a.v.s., a na kraju ćemo dati osnovne podatkeo autoru ove antologije i njegovoj knjizi.Šta je sunnetSunnet (ar. običaj, način života, postupak, put) označavanačin na koji je živio poslanik Muhammed, s.a.v.s., a hadis(ar. govor, vijest, obavještenje) označava njegove izreke. Premavećini stručnjaka iz ove oblasti, sunnet je širi pojam i onoznačava sve riječi i sve postupke i zabrane Muhammeda,a.s., kao i sve ono što je on prešutno odobrio da se čini.Sunnet je drugi izvor islama; on je Objava, ali nju – za razlikuod Kur'ana - nije prenosio melek Džibril ('alejhi's-selam). Utom smislu Resulullah, s.a.v.s., kaže:Postoje najmanje dva veoma važna razloga zašto smo seodlučili prevesti ovu zbirku koja, na svoj način, govori o Allahovomeposlaniku Muhammedu (sallallahu 'alejhi ve sellem– Allah ga blagoslovio i mir mu podario). Prvi od tih razlogasadržan je u činjenici zaprepašćujućeg, grandioznog nepoznavanjasunneta, tog drugog izvora islama, kod Bošnjaka iopćenito balkanskih muslimana. Bar pet posljednjih totalitarnihrežima pod kojima su živjeli muslimani Balkanskogapoluotoka, svaki na svoj način, a svi sa istim ciljem radilisu na tome da se kod tradicionalnih sljedbenika islamaeliminira znanje i svijest o ovoj vjeri te da se, umjesto toga,primordijalnog znanja, u mlade muslimanske generacijeusade ideološke, manje-više neislamske, čak antiislamskemoderne “spoznaje“ o sebi i svome identitetu. Nadalje, taista populacija, muslimanski Evropljani (H. Neimarlija), danasje izložena nesmiljenim i izravnim talasima globalne iglobalizirajuće sub/ kulture, unificirajuće po svojoj namjenii paganske po svome porijeklu i suštini. Vjera je u opasnosti:perverzije svih vrsta šire se modernim svijetom; mlademuslimanske generacije zbunjene su i izgubljene u bespućugrijeha, metafizičkoj pustoši, permanentnoj krizi, slijepomkvantitativnom rastu, stalnim, besvrhovitim promjenama ivrtlogu zapadnoevropske civilizacije! “A kada se u mojoj zajednicipojave perverzije svih vrsta, čvrsto se prihvatite mogaputa (sunneta)!“ rekao je Muhammed, “poslanik za naše vrijeme“(K.Armstrong). A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovomebude pokoravao – postići će ono što bude želio (Kur'an,El-Ahzab, Saveznici, 71).Drugi razlog zbog i radi kojeg smo se odlučili na ovaj korakjeste trend nekih aktualnih političara na evropskoj ultradesnici,kao i brojnih ljevičara, socijalista, žurnalista, diplomata,propagandista, pisaca, filmadžija... da ne samo falsificirajuučenja poslanika Muhammeda, s.a.v.s., nego i da spriječe danjegova poslanička poruka dopre do drugih ovdje, na Zapadu.Ovo je, nakon što su se na bosanskome jeziku pojavili prijevodiBuharijeve i Muslimove, Tirmizijeve, Malikove i Nesaijevezbirke hadisa, naš skromni doprinos u odbrani Poslanikakoga je Uzvišeni Bog poslao kao “milost narodima“ (Kur'an,21, 107) i “svim ljudima“ (Kur'an, 34, 28); ovo je naš dug iizraz naše ljubavi prema njemu i prema Poruci koju je on nasavršen način živio i prenio čovječanstvu.To što vrijeđaju poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i što zlonamjernoizvrću njegovu Poruku – to nije ništa novo na ovomkontinentu! Prisjetimo se samo takvih invektiva koje su muupućivali Dante, Voltaire, Dostojevski..., na Balkanu Njegoš idrugi srpski, hrvatski, crnogorski, čak i neki bošnjački pisci!Prisjetimo se “Satanskih stihova“ i – najvjerovatnije naručene!- “afere Rushdie,“ koja je uzdrmala čitav muslimanski svijetzbog piščevih uvreda na račun poslanika Muhammeda,s.a.v.s., njegove žene Aiše i medinskog društva koga je Mu-Muhammed je poslanik koji “životu govori da“(Nietzsche), koji se bori sa životnim nedaćama,koji predvodi vojske boreći se za slobodu obespravljenihi ugnjetavanih naroda i ljudi teza pravdu u svijetu, koji nikad ne izdaje svojedrugove, koji voli mirise i žene, čiji je raj punrijeka, radosti, ptica i – ponovo!- ljepotica, ikoji tri puta ponavlja da se taj raj nalazi “ispodmajčinih nogu... “To je vedra, optimistična predstava“Božijeg čovjeka“ - sasvim suprotstavljenaonoj istovrsnoj predstavi takvog čovjeka naumornom Zapadu! Zato je, između ostalog, Muhammed,a.s., oduševljavao Goethea, Carlylea,Lamartinea, Lessinga, Rilkea, Tolstoja, ..., kojisu mu posvetili svoje najljepše poeme, sonete,drame, pripovijetke i izreke.Muntakhab ahadith – Antologija hadisa je Kandehlavijev izbor kur’anskih ajeta i Resulullahovih, s.a.v.s., 1506 hadisakoji tretiraju šest najvažnijih tema, u isto vrijeme i osobina ashaba, bez kojih je nemoguće zamisliti život muslimanskejedinke i islamskog društva, ali ni pozivanje (da’wa) u islam i širenje njegovih poruka (teblig). (Naslov ovog djela prevelismo kao: Cvjetovi iz Muhammedove, s.a.v.s., bašče - jer je “antologija” u evropskim jezicima i nastala po ideji “izboracvjetova u raskošnom vrtu,” što, zapravo, znači i arapska riječ muntekhab- izbor, selekcija.) “Kandehlavi je u ovoj knjizisabrao /izabrao sve najvažnije principe, pravila i mjere iz originalnih izvora, ali ova knjiga nije puka kompilacija tih pravilai instrukcija, nego se prije može reći da je ona jedna njihova enciklopedija,” stoji u recenziji izdanja ove knjige na engleskomejeziku.Knjiga se može naručiti na mail adresi sova.publishing@gmail.com.70 BEHAR 89 BEHAR 8971

Prikazi i kritikePrikazi i kritike“Dat mi je Kur'an i nešto slično njemu (tj. sunnet)“ (Ebu Davud).Vjerovanje u sunnet i njegovo slijeđenje u svakom dobu sastavnije dio vjere. Sunnet je neraskidivo povezan sa Kur'anom;nemoguće ih je razdvojiti. U Kur'an-i kerimu se na više mjestanaređuje slijeđenje Muhammedova, s.a.v.s., sunneta. Izravnoje to istaknuto u naprijed navedenom ajetu iz sure El-Enfal,20, u kome se – prema mišljenju najpoznatijih komentatoraKur'ana- pod zapoviješću “ne napuštajte Poslanika“ misli: nenapuštajte njegov sunnet,A sam Poslanik, s.a.v.s., kaže:“Svi moji sljedbenici, osim onih koji odbiju, ući će u Džennet!“Ashabi upitaše: - Božiji Poslaniče, a ko će odbiti? – našto onodgovori:“Onaj koji mi je poslušan, ući će u Džennet, a onajkoji me ne sluša, on odbija“ (Tirmizi).Na isti način kako su brižno čuvali Kur’an,ashabi su čuvali i sunnet; na isti način kakoih je Resulullah, s.a.v.s., podučavao Kur’anu,podučavao ih je i svome sunnetu; sa istimstrahopoštovanjem i pažnjom koje su iskazivaliprema Allahovoj Knjizi kako ne bi iskrivilima i jednu njezinu riječ, ashabi su pazili da neiskrive ma i jednu riječ hadisa.Kako je sačuvan sunnetU prvo vrijeme poslanstva, Resulullah, s.a.v.s., zabranjivao jeda se njegove izreke bilježe – kako ih prva generacija muslimanane bi pomiješala sa tekstom Kur'ana, ali kasnije, kadaje nestalo te bojazni, takva zabrana ne samo da je ukinutanego je Allahov Poslanik, s.a.v.s., podsticao da se njegov sunnetbilježi, pamti i prenosi.Na isti način kako su brižno čuvali Kur'an, ashabi sučuvali i sunnet; na isti način kako ih je Resulullah, s.a.v.s.,podučavao Kur'anu, podučavao ih je i svome sunnetu; sa istimstrahopoštovanjem i pažnjom koje su iskazivali premaAllahovoj Knjizi kako ne bi iskrivili ma i jednu njezinu riječ,ashabi su pazili da ne iskrive ma i jednu riječ hadisa. Oni subili svjesni da su bili na ivici propasti i da ih je Allah (džellešanuhu – uzvišeno je Njegovo Biće) spasio nje slanjem SvogaPoslanika, zbog čega su posvećivali najveću pažnju zaspoznajom smislova Kur'ana i Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., sunneta.Pazili su na svaku Resulullahovu, s.a.v.s., riječ, postupak,odobrenje, izraz lica..., svjesni da su u društvu i vremenuposljednjeg Božijega glasnika i posljednje Objave. Poslanikove,s.a.v.s. supruge podučavale su druge žene. Ono što birazumjele iz Kur'ana i sunneta prenosile su drugim ženama,posebno im izlažući ona pitanja koja Resulullah, s.a.v.s., zbogstida nije mogao iznositi pred ženskom populacijom. Onošto bi naučili iz Kur'ana i sunneta ashabi su ponavljali jednipred drugima, tvrdo pamtili i tačno prenosili svojoj i budućimgeneracijama. Najprilježniji od njih u tome poslu bili su: EbuHurejre, Enes b. Malik, 'Abdullah b. 'Abbas, 'Abdullah b.'Umer, 'Abdullah b. Mes'ud, hazreti Alija, Džabir b. 'Abdullah,hazreti Aiša (radijellahu 'anhum- Allah njima zadovoljan bio).Neki od njih su imali i vlastite zbirke Resulullahovih, s.a.v.s.,hadisa, ali valja naglasiti da su ashabi živjeli u izrazito usmenojcivilizaciji i da je Resulullah, s.a.v.s., imao svojstvokonciznog i lijepog izražavanja, što je omogućavalo olakšanomemoriranje njegovih izreka.Ovaj plemeniti posao ashaba nastavila je slijedeća generacija,tabi'ini, a najpoznatiji prenosioci hadisa među njimabijahu: Muhammed b. El-Munkedir, Seid b. Džubejr, Alkameb. Kajs en-Nehai, Muhammed ez-Zuhri i dr.Nekoliko hiljada ashaba i tabi'ina, uz Kur'an, prenijeli su isunnet diljem islamskog svijeta. Uskoro će doći do kodifikacije(usaglašavanja sa izvornikom) sunneta (kao što je toučinjeno i sa Kur'anon) u epohalnim naučnim istraživanjimau kojima je- naučnom metodom koja nije prevaziđenani u našem stoljeću!- cjelokupan ovaj islamski izvorsačuvan i razvrstan.Ashabi i tabi'ini nisu pamtili samo sadržaj (metn) hadisa,nego i niz ili lanac njegovih prenosilaca (sened). U prenosiocehadisa uvrštavani su samo oni ashabi i tabi'ini za kojese znalo da su im strani laž, lukavstvo, prijevara, obmana isl. Unutar 'ilmu'l-hadisa (nauke o hadisu) razvilo se višepomoćnih disciplina, među njima i nauka o senedu te naukao životopisima ashaba. Upravo su naučnici iz ove druge discipline,zarad očuvanja autentičnosti sunneta, obradili prekotri hiljade životopisa ashaba! Na osnovu izloženog, s pravomse može zaključiti da ne postoji nijedna druga povijesnaličnost čiji bi životopis vjerodostojnije, sadržajnije i detaljnijebio sačuvan kao što su to muslimani učinili sa životopisom(es-sira) svoga i općečovječanskog Poslanika, s.a.v.s.Ashabi i tabi’ini nisu pamtili samo sadržaj(metn) hadisa, nego i niz ili lanac njegovihprenosilaca (sened). U prenosioce hadisauvrštavani su samo oni ashabi i tabi’ini za kojese znalo da su im strani laž, lukavstvo, prijevara,obmana i sl.Prema strogim pravilima nauke o hadisu, hadis se, u pogledusvoje autentičnosti, dijeli na: sahih (vjerodostojan), hasen(dobar) i da'if (slab).Sahih je onaj hadis koji ima kontinuiran niz tačnih i poštenihprenosilaca sve do Resulullaha, s.a.v.s., odnosno do nekogashaba ili tabi'ina. U slučaju da se za bilo koga u nizu prenosilacaustanovi i najmanji propust, takav hadis gubi karaktersahih hadisa i svrstava se u kategoriju da'if hadisa.Hasen hadis je jedna vrsta sahih hadisa, ili vrsta da'if hadisa.U svakom slučaju, nijedna od spomenutih vrsta hadisa sene odbacuje. Eksperti islamskog prava daju prednost sahihhadisima po tome što se iz njih bezuvjetno mogu izvoditišeri'atski propisi; gotovo isti je slučaj sa hasen hadisima,dok su u vezi sa da'if hadisima, kada je riječ o tome mogu lise iz njih izvoditi šeri'atski propisi ili ne, mišljenja osnivačapravnih škola podijeljena.Spomenimo ovdje i tzv. mewdu' (lažne, apokrifne, podmetnute)“hadise.“ Iz različitih razloga i sa mnoštvom nedostojnihmotiva, neki ljudi, mahom neprijatelji islama i licemjeri,Allahovome Poslaniku, s.a.v.s., pripisivali su izreke kojeon nije izrekao. Postojanje zbirki i takvih “hadisa“ samopotvrđuje koliko su pažnje i opreza muslimani uložili kako binepomućenim sačuvali drugi izvor svoje vjere.Najpoznatije hadiske zbirke i njihovi autoriU drugom i trećem stoljeću po Hidžri, kada se sunnet već bioproširio diljem ogromnog prostranstva svijeta Islama i kadaje, zbog mnoštva razloga, bilo došlo do opasnih napada nanjegovu vjerodostojnost, javili su se njegovi slavni sakupljačii izvrsni znalci koji su – zadivljujuće preciznom i kritičkomnaučnom metodom i analizom!- izvršili reviziju čitavog sunnetai objavili svoje zbirke hadisa bez kojih je nezamisliv vjerskiživot muslimana i umovanje o njihovoj vjeri.Prvi i najslavniji od tih blagoslovljenih naučnika bijaše Muhammedb. Isma'il el-Buhari (194. – 256. h. / 810.-870. poIsau, a.s.), a njegova se zbirka hadisa naziva Sahihu'l-Buhari,koju je pripremao šesnaest godina. On je obišao sveglavne centre islamske učenosti, konsultirao preko hiljaduznalaca hadisa, sakupio preko 600.000 izreka koje se pripisujuposlaniku Muhammedu, s.a.v.s., i iz njih izabrao samo7.397 za koje je utvrdio da su vjerodostojni (sahih), a nijedannije uvrstio u svoj Sahih dok ne bi uzeo abdest i klanjao dvarekjata. Svoju zbriku je razvrstao u 97 poglavlja.Drugu zbirku vjerodostojnih hadisa sačinio je Muslim b. El-Hadždžadž en-Nejsaburi (204. – 261. h./ 820.-875.). Ona sezove Sahihu Muslim i sadrži 12.000 hadisa. Od BuharijeveDoista, ni muslimani ni kršćani ne posjedujusunnet Isusa Krista (pregršt parabola Novogzavjeta niukoliko ne zadovoljava ovu potrebukršćanske zajednice za životnim modelomidentifikacije), kao što ni muslimani, nikršćani, ni jevreji ne posjeduju Mojsijev sunnet– i to je osnovni uzrok nezaustavljive doktrinarnei svake druge podjele među kršćanskimi jevrejskim ummetima, na koju se aludira uslijedećem kur’anskom ajetu: A oni su se u pitanjimavjere svoje podijelili na skupine, svakastranka radosna onim što ispovijeda (23, 53).zbirke razlikuje se po tome što je Buhari bio rigorozniji kodkriterija prenosilaca hadisa. Naime, dok Buhari traži da sesvaki prenosilac u senedu hadisa bude susreo sa onim prenosiocemkoji mu prethodi u nizu, Muslim je smatrao da je zaautentičnost hadisa dovoljno da su svi prenosioci tog hadisaživjeli u isto vrijeme te da njihovo susretanje nije uvjet da bise dati hadis smatrao vjerodostojnim. Muslim je neobično cijenioi poštovao svoga učitelja Buharija.Osim ova dva Sahiha, koja se zovu jednom riječju Sahihajn– Dvije vjerodostojne zbirke, muslimani neobično poštuju ičetiri Sunena, istoimene zbirke hadisa koje su sačinili EbuNažalost, nakon što su bosanski muslimanipostali slobodni u prakticiranju i tumačenjusvoje vjere, među njima su se pojavili pojedincipa i čitave grupe koji dokraja doslovno tumačei Kur’an i sunnet i tako siju konfuziju po našimmuslimanskim zajednicama. Ti pojedinci igrupe smetnuli su s uma da se ni Kur’an nisunnet ne mogu tumačiti bez određenih uvjeta(šart, pl. šurut) kao i bez naučno utvrđenogmetoda.Davud (202.-275. h.), Et-Tirmizi ( 209.-279.h.), Ibn Madže(209.-273. h.) i En-Nesa'i (215.-313.h.). Te zbirke se unekolikorazlikuju po obimu i kriterijima, a zajedno sa spomenutadva Sahiha čine tzv. El-Kutubu's-sitte – Šest knjigaili zbirki hadisa.Važnost sunnetaVažnost sunneta za život muslimana i ljudsku civilizaciju nemože se sagledati. Prije svega, sunnet je prvi i nezaobilaznimubejjin – objasnitelj Kur'ana: onaj kome je Kur'an dostavljensavršeno je razumio Allahovu posljednju Knjigu i savršenoživio u skladu sa njezinim nalozima, zbog i radi čega ga jeAllah, dž.š., nazvao usvetun hasene – najboljim primjerom ilimodelom identifikacije za vjernike (33, 21). Živeći u savršenojpokornosti Allahu, dž.š., poslanik Muhammed, s.a.v.s,konkretizirao je Kur'an na zemlji i time pokazao da je islamživa – i zauvijek živa – i realna vjera. Zahvaljujući sunnetu, svjetskazajednica muslimana, Ummet, ostala je jedinstvena,i bit će takva do kraja Vremena. (Podjela muslimana na sunnijei ši'ije nije vjerska već politička podjela nastala uslijedrazličitog tumačenja islamske povijesti. Ne računajući nekemalobrojne ekstremne i nepravovjerne sekte među sunnijamai ši'ijama, svi muslimani svijeta čuvaju ista vjerovanja ižive na isti način prema Resulullahovom, s.a.v.s., obrascu ilistyle of life-u.) “Pridržavanje sunneta sinonim je za islamskopostojanje i progres; zanemarivanje sunneta sinonim je zarastakanje i propadanje islama. Sunnet je željezna okosnicaKuće islama, a ako uklonite okosnicu neke građevine, zarmožete biti iznenađeni ako se ona sruši kao kula od karata?“(M. Asad). Imajući takvu svijest o važnosti sunneta, ashabisu Ummet nazivali “najuglednijom zajednicom“ (ešrefu'lumem)zbog dva razloga: zato što Ummet ima autentičnuverziju posljednje Božije Objave, Kur'ana, i zato što ima sunnet“svoga“ Poslanika.Doista, ni muslimani ni kršćani ne posjeduju sunnet IsusaKrista (pregršt parabola Novog zavjeta niukoliko ne zadovoljavaovu potrebu kršćanske zajednice za životnim modelomidentifikacije), kao što ni muslimani, ni kršćani, ni jevreji neposjeduju Mojsijev sunnet – i to je osnovni uzrok nezaustavljivedoktrinarne i svake druge podjele među kršćanskim i jevrejskimummetima, na koju se aludira u slijedećem kur'anskomajetu: A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine,svaka stranka radosna onim što ispovijeda (23, 53).72 BEHAR 89 BEHAR 8973

Prikazi i kritikePrikazi i kritikeDa nije autentičnog poslaničkog sunneta, nijedan čovjek nebi uspio sam spoznati Pravi Put i živjeti po njemu, niti bi svojimintelektualnim moćima ikada spoznao istine vjere, i zatoje Allah, dž.š., poslao “Pečata vjerovjesnika i poslanika“ isačuvao vjerodostojnim i Svoj Kur'an i sunnet Svoga Poslanika– kao čiste ekstrakte svih Svojih Knjiga (sto Suhufa /Listovaili Ploča i tri prethodna velika Kitaba / Pisma: Tevrat, Zebur iAshabu kome je Resulullah, s.a.v.s., rekao daje najbolji musliman onaj koji je najbolji premasvojoj ženi – zaista je bilo najbolje u vjeri dabude dobar prema svojoj ženi jer je Muhammed,a .s., znao da je dotični zanemario tu moralnuvrlinu – jednako kao i hiljade njegovih budućihsljedbenika; a onome ashabu kome je govorioo mržnji i zavidnosti najbolji iman (vjerovanje) ijeste da te duhovne bolesti izbaci iz svoga srca...Eto niza primjera iz koga tumač sunneta lahkomože razlučiti temporalno od trajnog, lokalnood globalnog, pojedinačno od univerzalnog.Indžil) i svih sunneta Svojih 124.000 vjerovjesnika i poslanika.Dokaz za ovu tvrdnju Kur'an je dao u slučaju Kraljice odSabe, koju opisuje kao iznimno mudru i pronicljivu vladaricu,ali koja, zajedno sa svojim narodom, “ne umije Pravoga Putanaći“ (27, 24). Tek kada dolazi pred vjerovjesnika Sulejmana,a.s., njoj se otvaraju putevi istine i ona uzvikuje:“Gospodaru moj, ja sam se prema sebi ogriješila, i u društvusa Sulejmanom primam islam - predajem se Allahu, Gospodarusvjetova!“ (En-Neml, Mravi, 44).Kako čitati hadiske zbirkeDok budete čitali ovu, jednako kao i svaku drugu zbirkuhadisa, morat ćete, uvaženi čitaoci, imati na umu jednu odnajbitnijih stvari u ispravnom razumijevanju Resulullahovoga,s.a.v.s., sunneta: prividnu kontradiktornost izmeđunekih hadisa. Riječ je, dakle, o prividnoj, a ne o suštinskojkontradiktornosti u cjelokupnom korpusu hadisa i sunneta.Na primjer, u poglavlju “Tespih“ u ovoj zbirci u nekim hadisimase govori da se, poslije namaza, treba 33 puta izgovoritiSubhanallah, a u drugima se kaže da se to treba učiniti 34puta; negdje se spominju prsti pomoću kojih se tespiha, anegdje košpice ili kamenčići...; u nekim hadisima je najboljimvjernikom Poslanik, s.a.v.s., označio onoga ko je najbolji premasvojoj ženi, a u drugim onoga koji svoj namaz klanja navrijeme, ili onoga koji u srcu nejma mržnje ili zavidnosti...;itd.Nažalost, nakon što su bosanski muslimani postali slobodniu prakticiranju i tumačenju svoje vjere, među njima su se pojavilipojedinci pa i čitave grupe koji dokraja doslovno tumačei Kur'an i sunnet i tako siju konfuziju po našim muslimanskimzajednicama. Ti pojedinci i grupe smetnuli su s umada se ni Kur'an ni sunnet ne mogu tumačiti bez određenihuvjeta (šart, pl. šurut) kao i bez naučno utvrđenog metoda.O uvjetima i metodima tumačenja Kur'ana govorimo ili ćemogovoriti na nekim drugim mjestima; ovdje ćemo reći da se,isto kao ni Kur'an, ni sunnet ne može tumačiti bez određenihuvjeta - koji su ponekad isti kao i uvjeti za tumačenje Kur'ana- i bez usvojenog naučnog metoda prilikom tog tumačenja.Ono što bi musliman koji je prosječno obrazovan u svojoj vjeritrebalo da zna, kada je riječ o tumačenju sunneta / hadisa,jeste slijedeće: da u autentičnom sunnetu nejma ničega štoje u suprotnosti sa Kur'anom; da hadisi koji se odnose na islamskavjerovanja, moralne i etičke stavove i vrjednovanja kaoi na vjerozakonske odredbe u pogledu “nepromjenljivih okolnostidruštvenog života i ljudskog ponašanja“ (Asad) – imajutrajno značenje; da se taj korpus hadisa mora razlikovati odonog dijela Muhammedovih, s.a.v.s., izreka koji se odnosi naodređene povijesne prilike ili vremenski ograničene situacije;da su i Kur'an i sunnet sebi kao cilj postavili da na Pravi Putizvedu najprije prvu muslimansku zajednicu u Arabiji u VII. st.– sa svim njezinim povijesnim naslijeđem, društvenim i geografskimokolnostima u kojima je ona živjela – ali i globalnumuslimansku zajednicu u svim budućim vremenima, sa svimokolnostima u kojima njezini ogranci budu živjeli te, u tomsmislu, svaki tumač Kur'ana i sunneta mora podrazumijevatihronološki tok Objave i sunneta, vrijeme i okolnosti u kojimasu pojedine objave i hadisi bili dati; da, u slučaju sunneta,svaki njegov tumač mora podrazumijevati da su neki hadisimubejjin (objasnitelj) univerzalnih kur'anskih načela, a nekisu objasnitelji ranije izrečenih hadisa; da i Kur'an i sunnetpodrazumijevaju životne promjene i kontradiktornosti zbogkojih su mufessiri i muhaddisi, u tumačenju oba ova izvora,ustanovili institut tzv. neskh- a – dokidanja ili derogirinja ranijegpropisa s tim da se taj propis (tj. tekst u kome je onizrečen) ne briše iz korpusa ukupne Objave ili sunneta – jerživotna situacija za koju je on bio namijenjen uvijek može dase vrati – i vraća se - u ovoj ili onoj prilici, kod ove ili one generacijeili zajednice; da i Kur'an i sunnet imaju svoje nepromjenljivei zajedničke ciljeve (qasd, pl. meqasid) radi kojih suizrečeni i koje žele postići kod pojedinca ili u nekom društvu...Tako npr., kad se u hadisu muslimanima preporučuje daskrate svoje hlače, onda je cilj toga hadisa – kako se vidi iznjegovoga konteksta – da se muslimani poduče da ne buduoholi, da kod sebe eliminiraju želju da se gorde nad drugimljudima svojom odjećom, koja je, obično, kako znamo, znakdruštvenog prijestiža...; taj hadis je komentar kur'anskih ajeta(iz sura El-Isra' i Lukman) u kojima se kaže: Ne idi zemljonadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog! Prematome, muslimani koji žive na Zapadu i hodaju asfaltiranimtrotoarima (za razliku od ashaba koji su, hodeći svojim putovima,dugim hlačama kupili prašinu) mogu ostvariti ovajkur'ansko-sunnetski cilj ponašajući se skromno, ljubaznoi ponizno, a da ne skraćuju svoje hlače; hoće li muslimantespihati na prste ili na 33 zrna tespiha od drveta ili ćilibara– to nije bitno; bitno je da veliča Allaha, dž.š., poslije klanjanjanamaza; ashabu kome je Resulullah, s.a.v.s., rekao daje najbolji musliman onaj koji je najbolji prema svojoj ženi– zaista je bilo najbolje u vjeri da bude dobar prema svojojženi jer je Muhammed, a .s., znao da je dotični zanemariotu moralnu vrlinu – jednako kao i hiljade njegovih budućihsljedbenika; a onome ashabu kome je govorio o mržnji i zavidnostinajbolji iman (vjerovanje) i jeste da te duhovne bolestiizbaci iz svoga srca... Eto niza primjera iz koga tumač sun-neta lahko može razlučiti temporalno od trajnog, lokalno odglobalnog, pojedinačno od univerzalnog.Ukoliko se, dakle, u obzir uzmu ti ciljevi, povodi objave nekogaajeta ili izricanja nekog hadisa, con- textum u kojima suizrečeni i dr., onda se može reći da su Kur'an i sunnet kontradiktornikoliko je kontradiktoran sam život – jer su oba taizvora i data od strane našeg Stvoritelja da bi bili jedna jedinstvenauniverzalna “knjiga života“ kojoj – vidi Božijeg čuda!- nije promakla nijedna životna situacija.Mevlana Muhammed Jusuf Kandehlavi i njegovMuntakhab ahadith-Cvjetovi iz Muhammedove,s.a. v.s., baščeMuhammed Jusuf Kandehlavi jedan je od najpoznatijih muhaddisa(eksperata za nauku o sunnetu ) u muslimanskomsvijetu u prošlom stoljeću. Rođen je 1335./ 1917. god. u mjestuKandahla u Indiji. Njegov otac, šejh Iljas (pres. na Ahiret1943.), osnivač je Džema’atu tebliga, globalne asocijacije kojase bavi proučavanjem i širenjem islamskih učenja, i sljedbenikdvojice znamenitih indijskih vjerskih učenjaka i obnoviteljaislamske svijesti na Indijskom potkontinentu, Ahmeda ibnIrfana i Muhammeda Ismaila. Reformatorski indijski pokret,snažno vezan za mezheb imama Ebu Hanife, kao posebancilj svoga djelovanja imao je otklanjanje svih devijacija uvjerovanjima i praksi indijskih muslimana i povratak čistomislamskom vjerovanju. U životopisu Muhammeda JusufaKandehlavija ističe se da njegova porodica vuče porijeklo odhazreti Ebu Bekra, r.a., najpoznatijeg ashaba poslanika Muhammeda,s.a.v.s., i prvog od Četverice pravednih halifa.Već u desetoj godini Muhammed Jusuf Kandehlavi predsvojim ocem i majkom (također neobično učevnom hanumom,hafizom Kur’ana i muhaddisom) završio je hifz, učenjeKur’ana napamet, nakon čega je, uz osnovno obrazovanje,nastavio da studira El-Kutubu’s-sitte – Šest vjerodostojnihhadiskih zbirki. Kada je imao dvadeset godina, MuhammedJusuf je završio renomiranu Mezahiru’l-ulum, visoku školukoja se specijalizirala za izučavanje sunneta i koju je u to vrijemevodio njegov rođak šejh Muhammed Zekerijja Kandehlavi,za koga se tvrdi da je bio jedan od najvećih muhaddisau muslimanskom svijetu u prošlom stoljeću.Svoje raskošno znanje iz ‘ilmu’l-hadisa Muhammed Jusufće moći dijeliti radeći u očevom Tebligu najprije u Indiji, aonda diljem Svijeta. Nakon očeve smrti postao je “drugi emirDžema’at-i tebliga.” Veći dio svoga života proveo je putujućii podučavajući muslimane njihovoj vjeri, tražeći od njih daprincipe uzvišenog šeri’ata primijene u svome pojedinačnomi društvenom životu i tako formiraju vlastito, islamskodruštvo svuda gdje žive, i objašnjavajući islam drugima.Od tada do danas, Džema’at-i teblig je dobio svoje filijale umnogim zemljama, posebno na području arapskoga govornogpodručja.Ovaj vjerski učenjak vjeruje da Arapi uvijek moraju imativodeću ulogu u predstavljanju i odbrani islama zato što je njihBog, dž.š., izabrao za tu ulogu podarivši čovječanstvu Svojuposljednju Objavu na njihovom, arapskome jeziku.Godine 1965., za vrijeme jednog putovanja po Pakistanu, šejhMuhammed Jusuf Kandehlavi se iznenada razbolio i preseliona Ahiret u 48. godini svoga života. Njegov mezar nalazi seu Delhiju. Hiljade njegovih učenika, čitalaca njegovih djela islušalaca njegovih predavanja svake godine posjeti taj mezari prouči Fatihu ovom blistavom učenjaku sunneta našeg dragogPoslanika, s.a.v.s.Dva najpoznatija djela Muhameda Jusufa Kandehlavija su:Emani’-akhbar fi šerhi me’ani’-athar – Pouzdana saznanja utumačenju smislova (islamske) tradicije, i Hajatu’s-sahabe –Život ashaba, ali njegovo najpopularnije djelo je Muntakhabahadith – Antologija hadisa. Radi se o Kandehlavijevom izborukur’anskih ajeta i Resulullahovih, s.a.v.s., 1506 hadisakoji tretiraju šest najvažnijih tema, u isto vrijeme i osobinaashaba, bez kojih je nemoguće zamisliti život muslimanskejedinke i islamskog društva, ali ni pozivanje (da’wa) u islami širenje njegovih poruka (teblig). (Naslov ovog djela prevelismo kao: Cvjetovi iz Muhammedove, s.a.v.s., bašče - jer je“antologija” u evropskim jezicima i nastala po ideji “izboracvjetova u raskošnom vrtu,” što, zapravo, znači i arapskariječ muntekhab- izbor, selekcija.) “Kandehlavi je u ovojknjizi sabrao /izabrao sve najvažnije principe, pravila i mjereiz originalnih izvora, ali ova knjiga nije puka kompilacija tihpravila i instrukcija, nego se prije može reći da je ona jednanjihova enciklopedija,” stoji u recenziji izdanja ove knjige naengleskome jeziku.Tih šest velikih tematskih područja i, u neku ruku, kako rekosmo:osobina Muhammedovih, a.s., ashaba - zahvaljujući kojimasu oni utemeljili globalnu islamsku civilizaciju prenijevšiislamsku poruku od Dalekog istoka do Afričkog roga!- jesuslijedeće:1) Kelimetu’t-tajjibe, Kelime-i šehadet, odn. njezin ovosvjetskii onosvjetski smisao, njezina dalekosežnost i važnost,to najvažnije od svih učenja poslanika Muhammeda, s.a.v.s.;2) Namaz, islamska molitva;3) ‘Ilm (Znanje o Allahu, dž.š., poslanstvu, imanskim i islamskimšartima, šeri’atu…) i zikir (sjećanje na Allaha, dž.š., idonošenje salavat-i selama na Resulullaha, s.a.v.s.);4) Ikram-i muslim (Poštivanje drugih muslimana);5) Iskrenost nijjeta;6) Pozivanje u islam.Napomene o jeziku prijevodaJezik ovog prijevoda je prevodiočev kasni pokušaj imitacijedrevnog vjerskog jezika bosanskih muslimana. To smo učiniliiz dva razloga: 1) kao znak naše pažnje i zahvalnosti premabrojnim imamima, vaizima, hatibima, muhaddisima…, tradicionalnimbosanskim muslimanima koji su islam živjeli “kaoda njime dišu”: bez samopokazivanja, bez pretjerivanja, umiru i mudrosti, dugo, tokom čitavoga života, s koljena nakoljeno, stoljećima; i 2) kao vid protesta zbog neznanja bosanistai drugih jezikoslovaca koji i danas bar koju hiljadu riječiiz vjerskog života bosanskih muslimana tretiraju kao “straneriječi,” “orijentalizme” i sl. A, zapravo, namaz, zekjat, Kjaba,74 BEHAR 89 BEHAR 8975

Prikazi i kritikePrikazi i kritikeĆaba, sadaka, povećiliti, mujeziniti, šeriat /šerijat, rekjat,sedžda, rahle… nisu nikakve “strane” riječi: to su riječi bosanskogajezika, one “sekundarne” riječi (Platon) koje jesudošle iz drugih jezika, ali i postale i ostale domaće, u ovomslučaju: bosanske riječi – koje, valjda, ne treba prevoditi.Otuda i pravopis tih riječi – prilagođen izgovoru “običnog”bosanskog muslimana; samo neke pojmove, fraze i sl.,koji su potrebni stručnjacima, i to na posebnim mjestima,usaglašavali smo sa izvornikom, prema vlastitoj procjeni.Riječ musliman dosljedno smo pisali velikim slovom: kaovid svemuslimanskog (samo) poštovanja, kao znak odanostii počasti muslimanskom čovječanstvu koje je, odbivši da seujedinjuje na temelju paganskog osjećaja rase, nacije i tla, uzkoncept bratstva po zajedničkom porijeklu svih ljudi (Kur’an,4, 1), prihvatilo ujedinjavanje na temelju univerzalnog vjerovanjau jednog i jedinog Boga (Kur’an, 49, 10), ali i kao vidotpora “evropskom putu” na koji Bošnjake vode njihove iskompleksiranepolitičke i kulturne, čak i jedan dio vjerskihelita, koje nejmaju svijesti o značaju islama u bošnjačkojprošlosti i njegovim perspektivama u budućnosti.* * *Na kraju, osjećam ugodnu dužnost da se zahvalim vakifimaiz Norveške i Švedske koji su bošnjačkom dijelu Ummeta darovaliovo vrijedno djelo, moleći Allaha, dž.š., da im ukabulinjihov dar. Zahvalan sam i svojim saradnicima sa Fakultetaislamskih nauka u Sarajevu: dr. Almiru Fatiću, koji je ukucaočitav vokalizirani tekst hurufata kako bi ovi Cvjetovi bilipri ruci imamima prilikom njihovih priprema za hutbe, studentimai istraživačima; hafizu Kenanu Musiću, magistruhadiskih nauka, koji mi je pomogao da dođem do postojanihprevodilačkih rješenja na brojnim mjestima u tekstu hadisa;Nihadu Lušiji, koji je grafički pripremio ovo izdanje; AsimuDželiloviću, koji je podario izvrsni dizajn ovoj knjizi. Posebnazahvala pripada Izdavačkoj kući “Sova publishing”, naročitonjezinoj direktorici, mojoj divnoj kćeri Nafisi, kao i mojojFatimi-hanum i sinovima Ahmedu i Muhammedu, koji su miomogućili uspješan rad na prevođenju i obradi ove mubarekknjige.Molim Allaha, dž.š., da nagradi pisca ove knjige, merhumaMuhammeda Jusufa Kandehlavija, prevodioca i njegoveroditelje, merhume Sakib-efendiju i majku hadži Džemilu,koji su mi, u dječaštvu, ulili ljubav prema Kur’an-i kerimu iResulullahovom, s.a.v.s., sunnetu. Isto tako, molim Allaha,dž.š., da nagradi sve one koji ovu knjigu budu čitali i tumačili,kao i one koji je budu slušali i prenosili njezin blagoslovljeninektar do svih srca otvorenih za Allahovu, dž.š., i Muhammedovu,s.a.v.s, ljekovitu riječ, amin!We ma tewfiqi illa billah, we ahiru’d-da’wati: el-hamdu lillahiRabbi’l-‘alemin, we’s-salatu we’s-selamu ‘ala resulinaMuhammedin we ‘ala alihi we sahbihi edžme’in.U Sarajevu, uoči ramazana 1430./ kolovoz 2009. g.Muslimanski Isus:savršeni sufijaAnnemarie Schimmel, “Isus i Marija u islamskoj mistici“, snjemačkoga preveo Sead Muhamedagić, Naklada Jesenski iTurk, Zagreb, 2009.Piše: Azra Abadžić NavaeyU kontekstu međureligijskog dijaloga, koji se svako tolikonametne kao nužna protuteža ispolitiziranoj kulturnovjerskojnetrpeljivosti, već se uvriježilo spominjanje Abrahama/Ibrahimakao zajedničkog praoca triju najznačajnijihmonoteističkih tradicija: judaizma-kršćanstva-islama.Pozivanje na “abrahamovsku ekumenu“ postalo jetako općim mjestom za svako ozbiljno i argumentiranomeđureligijsko uvažavanje, dok se obično previđaju i nekadruga moguća uporišta za promicanje boljeg međusobnograzumijevanja, a time i povezivanja različitih religijskih ikulturnih zajednica. Jedno od njih, između ostalih, predstavljaštovanje Isusa i Marije, zajedničko kako kršćanskoj,tako i muslimanskoj tradiciji. I dok bi se knjige o Isusu, utemeljiteljukršćanstva, teško i mogle pobrojati, studije kojenastoje osvijetliti ovaj povijesni lik iz drukčije povijesnoreligijskeperspektive u nas su gotovo nepoznate. Do temjere da čak i sintagme poput “muslimanski Isus“ ili “muslimanskakristologija“ mogu zazvučati vrlo začudno, gotovooksimoronski. Zbog toga je i pojavljivanje naslova, poputonoga u nas nedavno objavljenog u prijevodu s njemačkog -“Isus i Marija u islamskoj mistici“- svakako dobrodošao iskoraku popunjavanju spomenute praznine, ali i pomicanjuodređenih mentalnih pregrada.Riječ je o studiji ugledne njemačke autorice, AnnemarieSchimmel, jedne od najpredanijih istraživača u područjuislamskih znanosti i orijentalistike u drugoj poloviciprošloga stoljeća. Valja odmah napomenuti da se Schimmelovasvestranošću svojih interesa, temeljitom erudicijom,neobičnom sposobnošću autentične interpretacijerazličitih vidova islamskog mišljenja i izričaja, te upornimodbijanjem svake politizacije islama, nikako ne ubraja nalistu Saidovih imperijalnih orijentalista. Imajući u vidu svenegativne konotacije bavljenja orijentalistikom na Zapadu,za Schimmelovu bi se prije moglo reći da je bila atipičanorijentalist. Kao iznimno nadarena i znatiželjna znanstvenica,cijeli je život sustavno proširivala svoje interesne sfere iproučavala raznolike aspekte islamske kulture u nastojanjuda zahvati i shvati islam u cjelini. Njena su se zanimanjatako kretala od teologije i fenomenologije, preko povijesti,filozofije i umjetnosti islama, sve do sufizma i mističnogaislamskog pjesništva koji su do kraja života ostali njenatrajna fascinacija. Odlična filološka opremljenost i poznavanjesvih značajnijih jezika islamske civilizacije (arapski,turski, perzijski, urdski, paštunski, sindski, kao i više dijalekatas indijskoga potkontinenta - da spomenemo samoneke!) omogućilo joj je da se s lakoćom šeće kroz književnei zemljopisne predjele muslimanskog svijeta. Istraživačkimar slijedio je spisateljski: nepregledna bibliografija kojaje ostala iza Schimmelove redovito izaziva divljenje. Na stotineknjiga, studija, radova, osvrta i prijevoda svjedoče oautoričinoj želji za probijanjem akademskih okvira i populariziranjemsvoje osobite interpretacije islama, čime sedijelom mogu objasniti i ponavljanja u koja je povremenoupadala. Ipak, neke od njenih studija o sufizmu (Mysticaldimensions of Islam), fenomenologiji islama (Decipheringthe signs of God: A Phenomenological Approach to Islam 1), o pjesničkom imaginariju islamske književnosti (A Two-Colored Brocade), kao i monografije nekolicine istaknutihmuslimanskih pjesnika i mislilaca, zadobile su status klasikaorijentalističke literature.Knjiga kojom se Annemarie Schimmel po prvi put predstavljaovdašnjim čitateljima je manje poznata i jedna od njenihposljednjih studija. Premda nevelika opsegom, studija jeto silnog potencijala u razbijanju predrasuda ukliještenihu svakodnevicu. Posvećena je slici Isusa i Marije, likovima1 Knjiga je prevedena na bosanski: Odgonetanje Božijih znakova:fenomenološki pristup islamu, s engleskog preveo Fikret Pašanović, El-Kalem,Sarajevo, 2001.76 BEHAR 89 BEHAR 8977

Prikazi i kritikePrikazi i kritikekoji se inače isključivo povezuju s kršćanstvom, no u ovomslučaju viđenim očima muslimanskih mistika.Malobrojni su oni koji znaju da je štovanje Isusa i Marijetakođer jedna od važnih dogmi muslimanskog vjerovanja ida po kuranskome učenju ta dva stvorenja uživaju iznimanugled. Tako se u uvodnome dijelu knjige objašnjava njihovstatus u Kur'anu i naznačuju neke inačice njihova viđenja ukasnijoj, sufijskoj predaji. Isus se u Kur'anu spominje u petnaestsura, u ukupno 93 ajeta, dok je čitavo jedno poglavljenazvano po djevici Mariji (sura 19, Merjem), čime je onapostala jedina žena koja se izrijekom spominje u Kur'anu.I dok bi se knjige o Isusu, utemeljiteljukršćanstva, teško i mogle pobrojati, studije kojenastoje osvijetliti ovaj povijesni lik iz drukčijepovijesno-religijske perspektive u nas su gotovonepoznate. Do te mjere da čak i sintagmepoput “muslimanski Isus“ ili “muslimanskakristologija“ mogu zazvučati vrlo začudno, gotovooksimoronski. Zbog toga je i pojavljivanjenaslova, poput onoga u nas nedavno objavljenogu prijevodu s njemačkog - “Isus i Marijau islamskoj mistici“- svakako dobrodošao iskoraku popunjavanju spomenute praznine, alii pomicanju određenih mentalnih pregrada.Nadalje se ističu neke kuranske činjenice u vezi s Isusomkao i doktrinarne razlike s kršćanskim vjerovanjem: Isus,na arapskom Isa, jest “Duh Božji“, “Riječ Božja“, masih (Mesija),“jedan od Bogu bliskih“, obdaren sposobnošću da činičuda; no prije svega, on je za muslimane jedan od poslanika,vjerovjesnik, donositelj Božje objave (Evanđelje, arap.Indžil), čija se božanstvenost (vjerovanje u Božje sinovstvo),smrt na križu i uskrsnuće u potpunosti odbacuju. Iako islamne priznaje temeljnu dogmu kršćanstva, vjera u Isusovu besmrtnost,njegov boravak na nebu i ponovni silazak na zemljuprije nastupanja sudnjeg dana, spadaju u credo mnogihmuslimana. Kur'an, dakle, kako napominje autorica, vidiIsusa prije svega “ kao zadnjeg velikog proroka prije Muhamedau dugom nizu Božjih poslanika koji su se od Adamovihdana uvijek iznova pojavljivali“. Stoga u dogmatskomesmislu za muslimanskog vjernika nema bitnih razlikaizmeđu štovanja Isusa i Muhameda, posljednjega u tomposlaničkom nizu, koji prema muslimanskome shvaćanjupredstavlja srednji put između putova njegovih dvajupreteča: “između legalističke Mojsijeve (Musa) strogoćei Isusove preplavljujuće ljubavi združene s okrenutošćuod svijeta“ (str. 25).U tom se kontekstu dakako nazire i osnovna razlika u percepcijiIsusa među muslimanima i kršćanima, a koju namslikovito može predočiti analogija između Isusa i Kur'ana.Kršćansko štovanje Isusa kao utjelovljenog sina Božjeg,analogno je muslimanskome štovanju Kur'ana kao utjelovljenebožanske Riječi (Logos); božanska narav koju kršćanipripisuju Isusu, u islamu je rezervirana isključivo za Knjigu.Nakon osvrta na kuranski prikaz Isusa i, u manjoj mjeri,Marije, autorica se okreće islamskoj mističkoj tradicijiotkrivajući u njoj vrlo živopisne slike i produbljene interpretacijeIsusova lika. Iza Uvoda, slijede kraća poglavlja od kojihje svako posvećeno jednoj od najčešćih predodžbi Isusa usufijskoj književnosti (Isus, čisti putnik; Isus, veliki molitelj;Isus, liječnik; Oživljavanje mrtvih; Isus i njegov magarac;Isus i boje; Isusovo boravište u četvrtom nebu; Isus i igla;Isus kao Muhamedov preteča i dr.). Mariji, koja se javljačesto u paru s Isusom, pripalo je tek jedno zasebno poglavljepri samome kraju knjige.Stav jednog od najvećih sufijskih učitelja, IbnArabija, da je Isus “pravi Muhamedov sljedbenik“i najpotpunija manifestacija njegovesvetosti, pa prema tome i jedan od najboljihmuslimana, možda najzornije izražava idejuo univerzalnosti hijeropovijesti na koju su seposebno oslanjali muslimanski mistici.Tako saznajemo da je još od najstarijih vremena Isusov liku muslimanskoj predaji bio zaogrnut brojnim legendamakoje su se vjerojatno nadahnjivale biblijskom i apokrifnomgrađom. I dok je kuransko učenje oštro odbacivalo Isusovusmrt na križu, u najranijim muslimanskim legendama o poslanicimai kasnijoj mističkoj književnosti susreću se, premdarijetko, aluzije na njegovu muku i raspeće. Ova činjenicapak upućuje na to da je sufijska tradicija, kao krajnje pounutrenjeislamskog promišljanja zbilje, bila relativno otvorenaprema novozavjetnoj predaji i da je, po svoj prilici, postojaloprožimanje duhovnih kultura ranih asketskih zajednica, baremna pučkoj razini. Ipak, većinu izvora na kojima Schimmeltemelji svoja zapažanja čine klasici i učena elita sufijskeknjiževnosti: od prvih komentatora i pisaca poslanica iz10. i 11. stoljeća, preko čuvenog teologa Gazalija, najvećegamističnog šejha i teozofa, Ibn Arabija (čijim se vizijama svojedobnonadahnuo i Dante), a kojemu je posvećeno zasebnopoglavlje u knjizi, do često citiranih perzijskih pjesnika kaošto su Sanai, Attar, Rumi, Hakani kao i mnogi drugi sufijskiautori . U njihovim se djelima Isus javlja ponajprije kaomodel asketskog života, uzor svima koji se odriču ovosvjetskog,primjer apsolutne dobrote, siromaštva i milostivosti;ukratko, oličenje sufijskog ideala. Izniman položaj koji jeIsus uživao kod sufija potvrđuje i praksa pojedinih mističkihredova: “Isusova postaja“ je kod nekih derviša predstavljalanajviši stupanj na mistikovu putu duhovnog usavršavanja.Stoga i ne čudi činjenica da su svi mistički pjesnici islamaza Isusa i Mariju pronalazili samo riječi hvale, uzdižući ih dorazine simbola. Bolje od bilo kakvih objašnjenja ovo ilustrirajubrojni stihovi i prozni ulomci koje Schimmel učestalonavodi i koji njenu studiju pretvaraju u malu antologiju sufijskihfragmenata na temu Isusa i Marije.Nasuprot kršćanskoj ikonografiji koja je naglasak stavljalana Kristovo rođenje, kalvariju, raspeće i otkupljenjeNasuprot kršćanskoj ikonografiji koja je naglasakstavljala na Kristovo rođenje, kalvariju,raspeće i otkupljenje ljudskih grijeha, orijentalno-islamskipjesnički imaginarij inzistiraoje, na sebi svojstven način, na duhovnim vrijednostimaIsusova lika. Isus se najčešće pojavljujeu ulozi ljubljenog bića, od svijeta neokaljana,duhovnog hodočasnika na najvišemstupnju odricanja (“moja je odjeća vuna, mojejelo je glad“, kako prenosi jedna Vita), on jebezdomni i bezavičajni, od srdžbe spašen i uvijeknasmijan, od svijeta slobodan siromah.ljudskih grijeha, orijentalno-islamski pjesnički imaginarijinzistirao je, na sebi svojstven način, na duhovnim vrijednostimaIsusova lika. Isus se najčešće pojavljuje u ulozi ljubljenogbića, od svijeta neokaljana, duhovnog hodočasnikana najvišem stupnju odricanja (“moja je odjeća vuna, mojejelo je glad“, kako prenosi jedna Vita), on je bezdomni ibezavičajni, od srdžbe spašen i uvijek nasmijan, od svijetaslobodan siromah. Neki su sufije išli dotle da su ljudskosrce prispodobljavali Isusu, a stalnu pomisao na Boga(važnu instancu sufijske prakse: zikr) uspoređivali s Marijinimmlijekom koje krijepi i čisti. Susreću se još i razigranijeslike koje modernom čitatelju, neupućenom u orijentalnuretoriku, mogu zazvučati krajnje neobično: Isus je, primjerice,veliki liječnik i duhovni dijagnostičar kojemu zaljubljenitreba predati “urinsku bocu svoga htijenja“ (tj. svoje želje inamjere, str. 79); kadar izliječiti sve osim ljudske gluposti;alkemičar koji bakar pretvara u zlato; oživotvoritelj kojidahom-poljupcem poklanja novi život; proljetni lahor i kišašto oslobađa biljke mučenice pokojničkog ruha, i “Mesijaljubavi“ kako ga u ekstatičnim stihovima naziva Rumi. Ipak,činjenica da je posjedovao iglu, kako navode neke sufije,onemogućila mu je da bude pripušten u najviše predjelenebeskog kraljevstva.Stav jednog od najvećih sufijskih učitelja, Ibn Arabija,da je Isus “pravi Muhamedov sljedbenik“ i najpotpunijamanifestacija njegove svetosti, pa prema tome i jedan odnajboljih muslimana, možda najzornije izražava ideju o univerzalnostihijeropovijesti na koju su se posebno oslanjalimuslimanski mistici. Po njihovu shvaćanju, sveta povijestobjavljenih religija ne poznaje kronološke razdjelnice, nitiperiodizaciju na starozavjetno, novozavjetno i muslimanskopovijesno vrijeme. U takvom ahistorijskom kontekstu svakorazdvajanje odabranih pojedinaca na “kršćanske“ i “muslimanske“smatra se svojevrsnim duhovnim redukcionizmom,što onda i pojašnjava vrlo “kršćanske“ predodžbekoje se susreću kod nekih muslimanskih autora. Osim toga,ne treba zanemariti ni društveno-povijesno ozračje u kojemusu živjeli srednjovjekovni muslimanski mistici: istočnokršćanska i nestorijanska tradicija bile su još uvijek živoprisutne na maloazijskim i srednjoazijskim prostorima -činjenica koju autorica također uzima u obzir pri tumačenjukršćanskih aluzija kod sufija. Ibn Arabijeva vizija Isusa takoumnogome nalikuje onoj iz evanđelja; Attarova formulacija“Kad se čovjek po drugi put rodi, on granicom sfera tadahodi“ očita je aluzija na Ivanovo evanđelje i Isusovu izreku odvostrukom rođenju (3:3); Rumijevi stihovi vrve kršćanskimmotivima, dok jedan od najranijih mističkih pjesnika, Sanai,pjeva da put ka božanskoj naravi vodi preko “petka raspeća“.No, osim ovakvih, pomalo neuobičajenih primjera ekumenskogprizvuka, javljali su se i nešto kritičniji glasovi, nakoje se Schimmelova kratko i sumarno osvrće u zadnjempoglavlju. Iako je prava kritika kršćanske dogme dolazila upravilu iz redova teologa, ni neke se sufije, kako se navodiu knjizi, nisu suzdržale od kritičkih primjedbi na određeneaspekte kršćanstva. Međutim, sve do modernog doba ovaje kritika ostala zanemariva i isključivo odraz dogmatskihrazilaženja, te ni u kom pogledu nije usporediva s antimuslimanskompropagandom koju je još od srednjeg vijeka predvodilaučena zapadnoeuropska elita. Kritički glasovi govoreo značenjskim pomacima u načinu viđenja Isusa i Marijekod muslimanskih pjesnika modernog doba, uvjetovanimaburnim društveno-političkim prevratima u bliskoistočnoji azijskoj regiji. Sve tješnji muslimansko-kršćanski dodirikao i pogubne posljedice zapadnjačkog kolonijalizma unijelisu, kod nekih indijskih i palestinskih pjesnika, pomalooptužujući i prozivajući ton u obraćanju Isusu.Premda ovo poglavlje dobrim dijelom izlazi iz koncepcijskogokvira knjige, šteta je što autorica ovoj temi nije posvetilaviše prostora i interpretacijskog truda. Zadržavajući seprimarno u domeni mističke literature klasičnog perioda,podvukla je zasigurno najljepšu predodžbu koju o Isusu iMariji gaji muslimanski svijet: onu asketskog ideala i čisteduhovnosti.Iako je prava kritika kršćanske dogme dolazilau pravilu iz redova teologa, ni neke sesufije, kako se navodi u knjizi, nisu suzdržaleod kritičkih primjedbi na određene aspektekršćanstva. Međutim, sve do modernog dobaova je kritika ostala zanemariva i isključivoodraz dogmatskih razilaženja, te ni u kompogledu nije usporediva s antimuslimanskompropagandom koju je još od srednjeg vijekapredvodila učena zapadnoeuropska elita.Ako su kršćansko-muslimanski odnosi tijekom povijesti biliopterećeni naslijeđem predrasuda i nerazumijevanja, razlogje tomu ponajprije nedovoljno uzajamno poznavanje. Stogaje Schimmelina studija, koja iz vrlo osobite perspektive prikazujekako je ključna figura jedne religije bila štovana i udrugoj religijskoj tradiciji, vrijedan prilog boljem interkulturnomupoznavanju i uvažavanju. O važnosti ovakvog štiva- kako za muslimane, sklone da zanemare značaj ranijihobjava, tako i za kršćane, često nesvjesne činjenice da ihje islam od najranijih vremena uključivao kao ravnopravnesugovornike – ne treba posebno ni raspravljati.78 BEHAR 89 BEHAR 8979

Predstavljanje knjigaPredstavljanje knjigaPoziv na demokratsko sučeljavanjeprof. dr. Fahrudina NovalićaRedovita Tribina četvrtkom u Islamskom centru “Sulejman Mašović” u Zagrebu, predstavljanje knjige “Imperij pohlepnogapoliteizma”Piše: Edina SmajlagićU vremenu institucionaliziranih sustava i metoda analizenovo izašle znanstvene literature događa se da “popularnost”postižu marketinški dobro osmišljena, ali moguće ne ikvalitetna djela po svome znanstvenom doprinosu. U skladuje to s građanskim društvom koje potrebuje komunikacijusa svim slojevima duha i u svim područjima, pa i u znanosti.Znanost kao značajan resurs iskrivljenom se valorizacijomnovuma katkad “kljaštri” zasijecanjem u kreativnu osobnost,u etičnost autorovu, njegovu umnost, altruizam i emotivnost.Zapravo je današnja sciencimetrija američki pragmatičarskiproizvod. Forsira se natjecateljski “duh”, a zapostavlja osjećajza mjeru i pristojnost. Kult se pragme proširio, eto, i naznanost i dometi se njeni mjere brojem napisanih, objelodanjenihdjela, pa i njihovom uporabnom vrijednošću. Znanstvenikje kao proizvođač novuma uvučen u logiku tržišta itržišnih vrednovanja, u relativnost takve tržišne procjene.Znanost služi čovjeku, ali ako su njena istraživanja ciljana ikorisna – postaje populističkom. Zaboravlja se tada na njenuljudsku prirodu, tek jedino na uspješnost i na djelotvornost,na metode kojima se zarađuje, na “rezultate”! Obiljemesejističkog štiva autor knjige dramatično apelira na sljepilopolitičkog konzumerizma kao i na “kužnu grabež prirodnihresursa” današnje civilizacije. Izdavači knjige, koju su toplopreporučili svim prisutnima kao i svim čitateljima i zainteresiranimaza znanstvena istraživanja bilo u sociologiji ili upolitici, u bioetici, filozofiji…, upozorili su na neprofitabilnost,ali zato na duhovnu dalekosežnost poruka Novalićeve knjige.U vremenu u kojemu živimo korporacije su počesto moćnijeod mnogih svjetskih vlada i o tome je nužno javno progovoriti.“Rat se vodio i vodi”, kako je govorio filozof, pacifist i humanistBertrand Russell: “između onih ljudi koji misle da su na svijetuda se njime okoriste”, a koji su danas u ofanzivi, te “ljudiU Islamskom centru, 15. listopada 2009., na redovitoj Tribini četvrtkom“Sulejman Mašović” na prezentaciji knjige našeg uglednog sociologa ipolitologa dr. Fahrudina Novalića okupili su se brojni ugledni stručnjaciiz javnog života Hrvatske. Biranim riječima nahvalili su njegovu novuknjigu “Imperij pohlepnoga politeizma” koju je tiskala (kao i ranijuNovalićevu knjigu “Moć i rat”) izdavačka kuća “Izvori”.Za govornicom su se redali: Miroslav Ležaja, urednik “Vjesnika”, DamirMikuličić, urednik “Izvora”, dr. Mirko Grubiša, profesor na Fakultetupolitičkih znanosti u Zagrebu, prof. dr. Esad Ćimić, potom dr. SlavkoKulić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a i sam autorknjige “Imperij pohlepnoga politeizma” prof. dr. Fahrudin Novalić.koji bi svijet očuvali i ostavili ga budućim generacijama!”, akoji su gotovo bačeni potpuno u sjenu.Duhovnost miraProf. Mirko Grubiša se podsjetio na desetljeće Tuđmanoveautokracije, a u kojemu je prof. F. Novalić uvelike svojimpisanjem u “Novom listu” hrabro doprinosio demokratizacijihrvatskog društva otvorenim i jasnim stavovima. Tada je,rekao je dr. Grubiša, i proročki procijenio smjernice i pogreškeameričke Bushove administracije, posebice njene odluke okoiračkog rata. U knjizi “Imperij pohlepnoga politeizma” prof.Novalić je napisao i osvrt o aktualnom afganistanskom ratištui upozoravao “da je mir – stanje ljudskog duha”! Dao je timesvjetskom miru i dublju konstitutivnu crtu. To i jest konstantaprofesorove ideje o demokraciji, naglasio je dr. Grubišić. Ointeresima Zapada u Bosni i Hercegovini, o tzv. misionarskojdemokraciji, dr. Novalić je upozoravao “da je upravo tu, usrcu Europe, mir zapravo ugroženiji nego na iračkim naftnimpoljima”!. Za razliku od tada aktualnog Huntingtonova “zagovora”o sukobu među civilizacijama i vjerama. Dr. Grubišaje tomu u prilog naveo i primjer baštinjenja europske znanstveneuljudbe upravo od Istoka, napose od islama i istočnjačkekulture, posebice od renesanse i to na sveučilištima uSalamanki, Cordobi, Granadi.Žarište ideja“U mnogo čemu je F. Novalićeva knjiga izazov i žao mi je daviše nisam na fakultetu jer bih potaknuo studente na brojnaistraživanja pitanja koje je knjiga pokrenula budući da jeiznimno inspirativna za znanstveni rad”, naglasio je u svomuvodnom slovu prof. dr. Esad Ćimić. Posebice je poticajna zadr. Ćimića Novalićeva ideja o sekularizaciji svetoga i religi-zaciji svjetovnoga. Temeljitost i znanstvena akribija pa i oprezNovalićev dr. Ćimić drži njegovom kvalitetom. Njegovi su argumentiutemeljeni i što je veoma važno – razumljivi čak iprosječnoj čitatelju, ne samo znanstvenoj javnosti.Novalić jest pristao na razmišljanje, pristao je bitimučenik pisanja. Opredijelio se – pisati! Njegova knjiganas ozbiljno upozorava na imperij koji danas vladanašim svijetom, upozorava na svođenje, današnje,smisla života – na novac. Treba nam ledene smirenostiza suočavanje s rezultatima pohlepe tog Homo sapiensa.Kao i sa amoralnošću pohlepnog, bešćutnogimperijalizma!Konstatacijom o razlikama između religijske, umjetničke iznanstveno-filozofijske transcendencije dr. Ćimić je konstatiraoda je nužno uočiti i distinkciju između racionalnosti i nadracionalnostivjere. Tako se sekularizacijom religije pročišćavai sama vjera…Ili, spuštanjem vjere na zemlju (a što jest vjeriimanentno) nužno ju je povijesno, sociološki… provjeriti. Dr.Novalić pri svojoj argumentaciji, nastavio je dr. Ćimić, ne uspijevameđutim i eksplicirati vlastiti teorijski okvir. “Međutim, uknjizi je čitav požar novih, svježih ideja koje pozivaju na propitivanjei istraživanje.”Ovom prilikom teško je vjerodostojno ponoviti sve komplimentei komentare koje su ugledni recenzenti izrekli u pohvaluzbirci eseja “Imperij pohlepnoga imperijalizma”. Teškoje također pobrojati sva referentna i djela i autore koje su istirecenzenti citirali ili parafrazirali kao prepoznata Novalićevaizvorišta. Nećemo nabrajati niti naslove dr. Novalićevih esejakoje je godinama bilježio o političkim aktualijama.Relativizirana (monopolistički plasirana) istina, bilo koje odprovenijencija: filozofske, umjetničke ili religijske, stvara krizuetike, doprinosi kaosu, nemiru i nesigurnosti čovjekovoj.U potrazi za smislom življenja, u krizi identiteta i savjesti,suvremeni čovjek vapi za sadržajima izvan sebe, za onimšto je kroz civilizaciju ugrađeno u temelje i što mu jest korektiv– vapi za Bogom. S Bogom, ponovno mu ostaje - nada.Humanošću i metafizikom čovjek tako opet, otklonivši se odvulgarnog determinizma, “zadobiva” budućnost, a svijet možezahvaćati u tolerantnom pluralizmu raznolikih sustava. Naporomznanstvenika, pristajanjem na stalni dijalog/komunikaciju,tiskanjem svojih eseja u dnevnim novinama, prof. dr.Fahrudin Novalić je ispunjavao i svoju transcendentalnu sloboduhrabrim i jasnim stavovima, produbljujući povjerenje urealitet, dokazujući da se temeljitim pro/kazivanjem njezinimnadvladava svakidašnja pogibelj.Kakvi će biti učinci pokrenutih znanstvenih eksplikacijaNovalićevih, ovisit će i o nama čitateljima, našoj educiranosti, ai o onima koje će njegova knjiga potaknuti na nova istraživanja.Činjenica je da on svojom humanošću i čestitošću podupiredjelatne sustave edukacije i obogaćuje sustave praćenjaznanstvenih podataka. Naime, “parcijalnost” se nadmašujeinterdisciplinarnošću, uz pomoć informatike… Znanost imaveliku moć, ali, izmakne li mirovnim kočnicama može uništitine samo samu sebe već i cijeli svijet! Moralni je zahtjev, stoga,imperativno pred znanošću i znanstvenicima, a pogotovupred političarima i političkom djelotvornošću svih moćnika.F. Nietzsche (za kojega su novine bile smeće 20. stoljeća) jeodavno zapisao i: “Nema metodologijsko-teorijskog sustavakoji omogućava čovjeku da mnogolikim očima i savješću s visinegleda u svaku daljinu, iz dubine u svaku visinu, iz kutka usvako prostranstvo!”Etičnost kao zalog opstankaDr. Slavko Kulić je u svom izlaganju o novotiskanoj Novalićevojknjizi naglasio da su rijetki i upravo nužni sugovornici kakavje on, a posebno teme koje je pokrenuo u svojim esejima. Dr.Novalića, rekao je dr. Kulić, poznaje već više od 20 godina iznade da se dugo vremena zanimao i pisao o problemimamorala i etike. Tako je za njega dr. Novalić, pa i knjiga “Imperijpohlepnoga politeizma”, značajna potvrda da je na djelu,uz globalizaciju destrukcije i dominacije novca i globalizacijahumanosti, budući da prof. dr. Novalić “pišući izvještava sebeza potrebe drugih”. Pisanjem “ujedinjen pisac osmišljava svojbitak”. I koristi pri tomu tri ljudska, važeća, ali ne i valjana,značenja – političko, vjersko i znanstveno. Dr. Kulić poručuje:“Ako hoćeš uspjeti – piši!” Jer knjiga jest valjana i tražena kaoi čovjek. I sve što jest važno za opstanak civilizacije i čovjekanalazi se u knjigama! Nemati potrebu od istine u knjizi značiodustati od stvarnosti i spoznaje. Novalić jest pristao narazmišljanje, pristao je biti mučenik pisanja. Opredijelio se –pisati! Njegova knjiga nas ozbiljno upozorava na imperij kojidanas vlada našim svijetom, upozorava na svođenje, današnje,smisla života – na novac. Treba nam ledene smirenosti zasuočavanje s rezultatima pohlepe tog Homo sapiensa. Kao isa amoralnošću pohlepnog, bešćutnog imperijalizma!Znanje bez morala jest razornije od razbojstva. Svijet stvarinam je nametnut, profita radi, već se gušimo u tom “obilju”.Taj je imperij suprotstavljen Prirodi, bio je dramatičan dr.Kulić. Time podupiremo širenje zla s predumišljajem. Stogaje vrijednost knjige, pisanja, znanosti neprocjenjiva.Što uopće danas znamo o životu, o svijetu oko sebe? Hranimo,tek, svoju pohlepu. A to je crna rupa, ta naša pohlepa,najdublja crna rupa u svemiru! I ne da se ničim materijalnimpopuniti. Uporno nam se i nadalje, kao perspektiva irazvoj, “nudi” moć i nasilje. Dok se nasilno prisvaja (od svihnas i budućih generacija). Takve vrijednosti nisu vrijednosti.Dijalog mora započeti!Kriza razumijevanjaU zaključku promocije, autor knjige “Imperij pohlepnoga politeizma”,prof. dr. Fahrudin Novalić je, zahvalivši svim recenzentimai organizatorima, domaćinima - Medžlisu Islamskezajednice, sumirao ključne smjernice svoje knjige. To su:kriza razumijevanja, odsustvo demokracije odnosno trajnovladanje elita, kriza vodstva (upravljanja), ali i manjak moralnihsubjekata, pa i manjak moralnih objekata. Evidentna jei nesnošljiva kultura rasipanja, kao i nemoralno permisivnoobilje, porast nepotizma i obiteljskih dinastija. Autor nije zaboraviodotaknuti i kompleksnu temu ekološkog etosa.Na krajutribine nije ostalo vremena za dijalog s publikom u Islamskomcentru. No, knjiga je tu i košta nepunih sto kuna. Hvala prof.dr. Fahrudinu Novaliću što nam je omogućio ovu intelektualnupustolovinu.80 BEHAR 89 BEHAR 8981

POGLED UNATRAGMuslimansko hodočašće na AjvatovicuVjersko obilježje na koje nemaju pristup ženePrelistavajući novine “Hrvatski krugoval“, koje su tiskane tijekom Pavelićeve vlasti u Hrvatskoj,naiđosmo na ovu lijepu priču. Autor zapisa nije se, na žalost, potpisao, osim inicijalima. A mi, da sepriča i običaj ne zaboravi, prenosimo je u cijelosti.Pripremila: Edina SmajlagićUz pucnjavu kubura i starih pušaka svake godine muslimanskisvijet kreće sa svih strana u Bosni na vjersko hodočašćena Ajvatovicu. Prema nekoj legendi tamo, u planinama iznadPrusca, odigralo se nekoć davno neko čudo kojim je spašenod propasti stari kameni grad i njegovo stanovništvo.U Donjem Vakufu, gdje su se na ljetnom suncu i sjenamastarih džamija i konaka sakupile na tisuće hodočasnika,unajmio sam nekog malog bosanskog konjića i odlučiokrenuti u brda.“Ovo ti je najbolji konj, beže“- primijeti Mujo, golemi kršnimomak, čija stopala su se – dok je jahao – gotovo doticalazemlje – “najbolji konj u Bosni.“Pažljivo sam promotrio unajmljenog konja. Mlada, obijesnaživotinja živo je zastrigala ušima, kad sam je pogladiopo grivi. No i pored toga učinila mi se Mujina tvrdnja malopreuveličana.Na sve strane čuje se prasak pušaka. To jedna gomilahodočasnika za drugom dolaze, smještavaju se na kamenompločniku u zasjenku hanova čekajući čas, kad ćekrenuti u brda. Prodavači boze, limunade i turske kave izvikujusvoju robu i njihova galama miješa se sa žamoromsvjetine, koja se valja po prašini.“Idemo, Mujo!““Idemo, beže!“I mi obojica zajedno zajašemo kljuseta pa krenusmo premabrdima.Ljetno sunce pripeklo zemlju, a prašina, što je uzvitlaše brojnakonjska kopita pada polagano poput mekog pokrivačana naše likove. Tu i tamo prolaze pored nas po koja seljačkekola prekrcana vjernicima, koji se sa kišobranima zaklanjajuod sunca.“Odakle vi beže?“ – prekine monotonu šutnju Mujo žvačućipri tom komad ovčjega sira u ustima.“Iz Sarajeva!“ – odgovorim ja.“Iz Sarajeva?! Iz šeher Sarajeva. Bogami, iz daleka, beže,zar i tamo znadu za Ajvaz Dedu?““Znadu! Kako ne bi znali? Zna ga čitava Bosna“.A on zadovoljno zakima glavom i mašivši se čutureugasi žeđ.Krećemo se pored pitomih romantičnih krajeva cestom,koja vodi kroz plodna polja, pa zatim puteljkom, koji se vijugavouzdiže prema planinama.Još prije ispričao mi je jedan od hodočasnika značenje ovogmuslimanskog hodočašća. Bio u davno vrijeme u Pruscuneki dobar čovjek, neki drvosječa Ajvaz Dedo. Čovjek svet imudar i svako ga je u gradu poštovao. Jednom, vele, navalilastrahovita suša na čitav kraj. Rijeke i potoci, vrela i bare,presušile i vjernici ostadoše bez vode. Ni kiša da padne.Onda Ajvaz Deda, sveti čovjek Prusca, krenuo u brda i zaustaviose pred visokim pećinama iza kojih se nalazilo jezero.Ajvaz Deda se pomolio Allahu za siromašni izmučeni svijet.I dogodilo se čudo: Odjednom se rastvoriše visoke pećine ihladna, svježa voda poteče u dolinu koritom presušene rijeke.Tako Ajvaz Deda spasi molitvom stanovništvo od propasti.I na uspomenu tog čuda, svake godine od tada, na tajdan, odlaze na tisuće vjernika u planine iznad Prusca domjesta, gdje je hadžija klanjao svoju molitvu i gdje i danaspostoji klanac kroz koji je protekla voda iz jezera. Ove godinepošao sam i ja s njima.U sumrak smo stigli u Prusac grad. U prvi čas ostavilo jeto kameno naselje na mene neki tužan dojam. Sve kamenna kamenu. Na samom vrhu brežuljka poredali se kamenihanovi i konaci, a vitki minareti ocrtavaju se na večernjemnebu, stvarajući romantični dojam neke davne istočnjačkepriče. Po šljivicima i baštama polegla umorna svjetina, a pomalim uličicama, kad je pun mjesec izronio iznad munare,razvio se sevdah.Nije bilo moguće pribaviti si udoban stan, ovdje u malomgradiću u planini, gdje desetak tisuća ljudi noći pod vedrimnebom. Stoga smo se ja i Mujo zaustavili u bašti pokrajdžamije i razapeli šator. Malo podalje neki starac udariotakođer svoj šator. Položio dvije daske i načinio tako bezmnogo truda kavanicu. Čitavu noć dolazili su k njemu vjernicina kavu i razgovor.Te noći nisam dugo mogao usnuti. Lutao sam kamenimuličicama, osluškivao romon glasova, koji su žamorili podpendžerima u toplom sevdahu i promatrao sjene vjernika,koji su klanjali pred džamijom ili pobožno slušali molitvumujezina, koji se u kasnu noć odzivao sa munare.Jedan topli ženski glas pjevao je na čardaku neku ljubavnupjesmu, a gomila muškaraca očarana djevojačkom pjesmomstajala je bez riječi i slušala je.“Hoćemo li, beže, na počinak?“ – zovnu me Mujo, kad jemjesec prevalio dobar dio svog puta preko planine.82 BEHAR 89