TKO JE OSAMA BIN LADEN?

UVODNIKUvodna riječKako smo Zapadu prodali svoju intimuNedavno je u hrvatska kina stigao film “Sve što želim to siti” koji, jednostavnim riječima rečeno, govori o ljubavi lijepeameričke djevojke i lijepog američkog mladića. Ono što je u tomfilmu zainteresiralo Amerikance, pa je film na ljestvicama gledanostipretekao i blockbuster “Avatar”, jest vrijeme u koje jepriča pozicionirana – uoči 11. rujna ili nesretnog napada na tornjeveblizance u New Yorku. Ukratko, zaljubljenom paru sveide po loju, ali mladić, zbog zova patriotizma, odlazi branitiAmeriku od muslimanske prijetnje slobodnom Zapadu i tadastvari krenu krivim putem. Američki “Blek Stena” zaglavi negdjeu gudurama Afganistana, a djevojku zaprosi drugi mladić ieto ti belaja. Posve je jasno zašto je priča intrigantna Amerikancima,i zašto unosi zebnju u zaljubljena srca mladih Amera kojihrle u kina pogledati film. Razlozi se, naravno, kriju u aktualnostiteme, jer Amerikanci i dalje ratuju protiv istih muslimana, inetko bi mogao reći da je konačna poruka filma – vodimo ljubav,a ne rat s islamskim fundamentalistima. S druge strane, posveje nejasno zašto je spomenuti film postigao uspjeh u ostatkusvijeta. Kako je moguće da nam Amerikanci uspijevaju prodatigotovo sve što njihova mašta uspije presnimiti na filmsku vrpcu.Što se nas tiče intimna i nesretna ljubavna priča tamo nekihAmerikanaca koji vode rat u Iraku i Afganistanu? Tiče nas se,jer smo odavno pristali na filmske sapunice koje su nam uspješnoprodali. Nimalo slučajno, sapunica u sebi zna nositi i naokonenametljive političke poruke. Na taj način, mi ćemo patiti zajednos Amerikancima, živjeti njihove živote i s gađenjem gledatina one zlurade muslimane koji američkoj mladeži uskraćujupravo ljubav. Ti “strašni muslimani”, koji se pojavljuju u hollywoodskimfilmskim slikama, bit će, skoro po pravilu, masarazularenih, prljavih, bradatih i dugokosih ratnika željnih krvi.Istu tu sliku razularenih ratnika prenosit će iz Bosne, u zadnjevrijeme, i Hrvatska televizija. Kada je riječ o selefijama/vehabijama, čiji pokret radikalnog islama navodno buja u Bosni,tad nitko nije ravnodušan. Hrvatski građani koji gledaju Hrvatskuteleviziju uplašit će se ratobornog susjedstva i zapitati jesu litakvi i muslimani koji žive u Hrvatskoj ili u Europi. S drugestrane, bosanski muslimani će se pobojati da i njihova djeca nepopadnu pod utjecaj tih “strašnih muslimana”. Strah je prisutans obje strane. Tu intrigantnu temu će umah prepoznati nadarenaredateljica Jasmila Žbanić i snimiti film “Na putu”, koji će također,ne baš u američkom stilu, tematizirati ljubav dvoje bosanskihjunaka. Mladić će se pridružiti vehabijama i ljubav će sepod pritiskom radikalnog islama urušiti poput američkih tornjevablizanaca palih u bespoštednoj borbi kršćanskog Zapada iislamskog Istoka. Onaj koji u zagrebačkim movieplex kinimaprvo pogleda američki film “Sve što želim to si ti”, a nakon togafilm “Na putu”, možda bi mogao pomisliti da islam ima neštoprotiv ljubavi. I u jednom i u drugom filmu, islam se (u Žbanićkinomfilmu vjerujemo nenamjerno, a ona je i potvrdila da nijeradila antivehabijski ili antiislamski film) nameće kao sila kojaće razdvajati, a ne spajati i sljubljivati. Jedan je film Amerikauspješno prodala ostatku svijeta, a drugi je Bosna, s obzirom daje riječ o koprodukciji u kojoj glavne uloge imaju hrvatski glumci,neki će stoga reći i utjecajna Hrvatska, prodala Zapadu. Vehabizamće umah postati top tema u čitavoj regiji, a kada šestotinjakudruženih bosansko-hercegovačkih policajaca upadne uvehabijsku mahalu Maoča, pod sumnjom da vehabije (koji tamou izolaciji žive po šerijatskim načelima) podrivaju demokratskiustroj BiH, stvari će se dodatno zaoštriti, a Žbanićkin film dobitineočekivanu reklamu.Europski mediji će tada intervjuirati glavne glumce LeonaLučeva i Zrinku Cvitešić, koji će se učeno raspričati o islamu,vehabijama, svojim razlozima da nastupe u filmu, koliko su seuživjeli u likove itd. Dakle, baš u duhu američkih sapunica, mićemo od nemuslimana slušati što je to radikalni islam, a što nije.Opet će Zapad netko drugi učiti što je to naš islamski ahlak iedeb ili nije. Uz to, Jasmila Žbanić u Berlinu daje izjave da joj jeideju za film “Na putu” dao jedan stari znanac, koji se, nakon štoje postao uvjereni musliman vehabija, s njom odbio rukovati.Naša muslimanska/bošnjačka intima će tada usred Zapada bitiposve razgolićena. Zašto je Žbanićki, koja je odrasla u Bosnimeđu muslimanima, šerijatsko postupanje toliko čudno? Hoćemoli, po toj navadi, uskoro kršćanskoj Europi, za koju uzor ženepredstavlja pokrivena Isusova majka Marija, morati objašnjavatizašto se neke naše žene pokrivaju? Pa, naravno da hoćemo.Dokle ćemo trgovati vlastitom intimom i što to u filmskim koprodukcijamaprodajemo Zapadu baš kao što Amerikanci prodajukulturnu “kozmetiku” ostatku svijeta, pitamo se ne dovodećiu sumnju evidentni talent redateljice Jasmile Žbanić. Zašto nitkone govori o tome da je u Bosni očit, naprimjer, porast interesa zasufijsko učenje, i da puno više mladih izabire upravo taj Putljubavi, kako ga neki nazivaju? Zašto o tome netko ne snimi filmi napokon ponudi Zapadu neočekivnu i nesterotipnu sliku muslimana?Ali ne, nama će taj sufijski Put ljubavi, primjerice u glazbenomobliku, poslužiti samo kao ukrasni refren za upakirani prozapadniproizvod. Eto, sjetimo se razvikanog bosanskog filma“Nafaka”, također snimanog u koprodukciji, u kojem se u zadnjojsceni vjenčavaju američka crnkinja, koja se zaljubila iusprkos ratu ostala u Bosni, i Bošnjak, pritom se strastveno ljubećidok ih zalijevaju mlijekom, koje se u ratu i nakon njega“zlatom” plaćalo. Ne bi to bilo ništa čudno da redatelj za glazbenupotku nije izabrao dervišku ilahiju “Kad procvatu Behari”koju izvodi zbor Zagrebačke džamije. Na taj način naša intimagubi sva svoja dostojanstvena mjesta, a profanost će biti nauštrbsvetoga. Sve za novac i slavu, sve za Europu, nameće se zaključak.Uzalud onda nama Bošnjacima i muslimanima u Hrvatskojnadljudski napor da ostatku građana objasnimo da naši minaretinisu rakete, da smo miroljubiv narod, koji poštujući svoje svetinjetraži da i ostali poštuju nas. Uzalud, kada je medijska slikaveć kreirana i neizbrisiva. Sve kao da se događa mimo nas, a mismo nijemi i šutljivi svjedoci koji plešu svoj folklor, jedu svojebaklave, srču svoju kahvu i mole “svoga” Boga da nam olakšaoteščale koračaje prema naprijed. Uzalud nama svi pokušaji dase kao autentični narod integriramo u Europu, kad nas je odavnoasimilirala neka filmska koprodukcija. A vehabije, u toj uzaludnosti,ionako ostaju samo zastrašujuće i potrošne slike koje bosanskimuslimani nisu nikada smatrali svojima. qFilip Mursel Begović3JOURNAL