H A B E R

sam u pravu, vrata se nisu čestito nitiotvorila, a već su jurili prema meni. Svi suradili u isto vrijeme, selamili me, grlili, ljubili,držali za ruku...To je naš uobičajeni ritual pred početakmekteba. Stariji su se s podsmjehom isramom odvojili do svog muallima, Admirefendije. Kad se konačno razdvojiše u grupe,na čistini dvorišta osta jedno malo stvorenjekojemu je lice jedva virilo ispod mahrame.Odmah mi je bilo jasno da nam je došaonetko novi.Priđoh joj da jeupitamza ime, ali mepreduhitri, pruži miruku i reče: „Mejhaba hođinca.“Raznježih se. Ugodno me iznenadi. Zagrlih jei povedoh u mesdžid.Ostali su već posjedali ukrug na koljena kako jeveć uobičajeno. Slijedilaje prozivka prisutnih, odnajmlađih predškolskoguzrasta pa do četvrtograzreda. Svi su sepredstavili imenom,prezimenom i godinama.24Međunajmlađimabijašei „nova“ curica, ElmaMujakić, koja ima samočetirigodine. Evo i ostalih: Azra Pilipović(4), Armin Latić (5), Amra Omanović (5),Azemina Šemić (5), Edita Latić (6), AzizMuhić (6), Edina Ogrešević (6), EvelinaOgrešević (1.r.), Ajla Muhić (2.r.), NisvetZarifović (2.r.), Aldijana Ogrešević (2.r.),Enisa Mujakić (3.r.), Kenan Đogić (3.r.),Selvedina Krak (4.r.), Dženana Omanović(4.r.) i Elvisa Latić (4.r.). Samo što upisahdjecu, kad se vani začu sitni dječji glasić i