U neprohodnom kamenjaru izrasle su hodočasničke staze

Putopisnarode mojim učenicima». Bogo-javljenje jerazotkrivanje čitavu svijetu ove činjenice.Svi narodi i svi jezici trebaju poput orkestrapjevati simfoniju Božjemu dolasku. U betlehemskomsiromaštvu i jednostavnosti sada,a uskoro – na koncu vremena – u slavnomepovratku Gospodara svijeta i povijesti.Kraljevi se klanjaju djetetuZa kraljeve se kaže da su «pali ničice i poklonilise». To je srž čitavoga događaja. Svešto je prethodilo stječe se u ovome činu klanjanja.«Pokloniti se». Pasti na koljena. Spustitise. Prignuti se k zemlji. Sagnuti vrat.Veličanstven je to čin, prepun značenja. Znakovitoje da se «kraljevi» klanjaju. Oni kojimase drugi klanjaju. Klanjaju se djetetu. Jošje nekako prihvatljivo klanjati se moćnom isvesilnom Bogu Staroga zavjeta, koji nastupakao Vrhovnik i Sudac. Sada mu se trebaklanjati u djetetu. Zaprepašćujuće i gotovonepodnošljivo. I ovdje može nastati istinski«skandalon» za one koji «važu» i «računaju».Bog se nije prerušio u dijete, nego jest dijete.Kršćanstvo ne započinje kao moć, silina, snagaautoriteta. Ono započinje tako «slabašno»,da ga «jaki» jedva mogu i prepoznati, a kamoliprihvatiti. Zaboravili smo «klanjati se»svetosti i uzvišenosti jedine stvarnosti kojazahtijeva da pred njom odbacimo sve maskevlastite veličine: stvarnosti Božjega utjelovljenja.Bog uzima tijelo, posve ljudsko, ali neprestaje biti Bog. Otajstvo bez dna. Mi smodanas u opasnosti da posve utonemo u mrakuklanjanja idolima i božanstvima svijeta.Kao što su se Židovi nekoć klanjali «zlatnomteletu», iako im je Jahve stotine puta spasioživot. Čovjek zaboravlja Božja dobročinstva.Kratka mu je pamet. Tri kralja nam ponovnoporučuju da je potrebno klanjati se jedinoBogu. Ne sebi. Ne moćnim i utjecajnim ljudima.Ne stvarima i idejama. Ne ideologijamai svjetonazorima. Ne smijemo se klanjati«novom dobu» bez Boga, jer to doba nema nisadašnjost ni budućnost. Ako smo se odvažilina put i poklonili se, zasigurno će nam usrcu usplamtjeti iskra novoga života. Onakokako je to u svom romanu «Gašpar, Melkiori Baltazar» prikazao francuski pisac M. Tournier.Oni se, nakon susreta s Kristom, odričusvojih iluzija i strasti koje su čitava životanjegovali. Ovisnost o požudi, hrani i umjetnostipreobražava se u «ovisnost» o BožjemuSinu koga su prepoznali kao najveću životnuvrijednost. U dodiru s njime, prostrti na koljenimapred njim, oni uviđaju da je to jediniistinski i smislen čin čitava njihova dotadašnjegživota.FRANJEVAČKASVETA GORAfra Slavko BarbarićFra Slavko Barbarić svečane je zavjete položio 1971. godine na La Verni,svetoj franjevačkoj gori. Nakon zavjetovanja, po povratku u Hercegovinu,napisao je svojevrstan putopis, koji se čuva u Arhivu Hercegovačkefranjevačke provincije u Mostaru. Riječ je o tekstu na četiri pisaćim strojemgusto pisane stranice A/4 formata. Zbog zanimljivosti opisa La Verne i dubinedojmova, tekst objavljujemo u ovom i sljedećem broju Glasnika mira.koji dolaziš na La Vernu,zašto si se uspeo ovamo gore? Što«Stranče,si došao vidjeti? Tražiš li lijepekrajolike i izvanredne poglede koje ti pružavisina ovoga brda? Ti koji ovamo dolaziš,znaj: La Verna je lijepa, ali povrh svega sveta»- stoji zapisano o La Verni.Braća i sestre gudureLa Verna je lijepa. Nalazi se sjeveroistočnood Arezza, u provinciji Toscana. Vozećise vijugavom cestom, punom opasnih krivina,prolazi se kroz više omanjih mjesta.La Verna se, zbog svoje visine, otvara radoznalimpogledima već idući iz Bibbiene,također mjestanca na putu prema svetimmjestima franjevačke duhovnosti. I svakipogled, bio to pogled iskusnog poznavateljaili pak onoga koji prvi put tamo stiže,zaustavlja se najprije na prijetećim gudurama,koje se simbolično dižu prema nebu,koje je sv. Franjo sigurno imao na umu kadje pjevao o prirodi, kad je slavio svoga Gospodinakao svoga jakog zaštitnika. Upravotako djeluju stijene na kojima je Franjo provodiosvoje miholjdanske postove. Strahotabi ih bilo promatrati da ih Franjo ne nazvasvojom braćom i sestrama. Na vrhu tih gudurasmješten je prostrani samostan, santuariofrancesacano. To je veliki kompleksjednostavno napravljenih i duhom siromaštvaobojenih zgrada.K ovom svetištu vode tri puta. Jedan, većspomenut, preko Bibbiene; drugi od Pievedi san Stefano i treći od Rassina preko Chitignanai Chiusia. Do svetišta se može stićisvim sredstvima. I tu franjevačko srce nalazijednu simboliku. Franjo je svojim životom iradom otvorio tri puta, tri načina stizanjado vrha kršćanskoga ideala. Svi su jednakostrmi, jednako teški i naporni, a sastaju seu jednoj točki. Tko na poseban način želiokušati strminu puta, onda kreće od Veccie,seoceta udaljenog od samostana oko 1,2 km.Kad strmina postaje teža, pobožni putniknailazi na jedan veliki križ, a malo zatim naspomenik sv. Franje s grlicama. Fiorentinskiumjetnik, inspiriran epizodom iz Cvjetića,predstavlja Franju s jednim dječačićem odkojega svetac traži grlice i kasnije ih puštana slobodu. Kad sam prvi put ugledao tajspomenik, instinktivno sam se zaustavio ina svoj način shvatio njegovo značenje. Nasredini puta ili bilo gdje sresti nasmijanaFranju koji pokazuje put prema gore, naviše,jest nešto ohrabrujuće. Nema tu romantike.Nestala je sa strminom, smiješak jeplod unutarnjeg prihvaćanja križa i znojaprolivenog do Gore. Podnevno sunce prži i ujutarnje sate, ali prst izrastao iz praktičnogživljenja Evanđelja je autentičan i nije teškoići za njim.Uspomene na sv. Franju olakšavaju usponPenjući se dalje, nailazi se na Capelladegli ucelli. Prema Cvjetićima, tu su Franjupozdravile ptice kad je prvi put 1214. stigaona La Vernu. Tamo stoji ovako: «Približavajućise podnožju La Verne, počinu Franjo podjednim hrastom. Tu je odmah utonuo u razmišljanje.I dok je tako razmišljao, skupilose mnoštvo ptica iz različitih krajeva, kojesu pjevanjem i lupanjem krila iskazivale velikuradost i veselje. Okružile su tako Franju,da su mu neke slijetale na ramena i stajalena dlanovima.» Danas umjesto hrasta stojimala kapelica na spomen tog događaja. Odove kapelice strmina postaje još veća, ali suspomenama na Franju pomalo se gubi osjećajza preteško i ide se dalje.12 • G l a s n i k m i ra // Međugorje