Å UMARSKI LIST 1-2/1961

staju, ali ipak kasnije jela i smreka osvajaju njihov životni prostor. — Male površine
pokriva zajednica Calamagrosteto-Abietetum na blokovima vapnenačkih stijena s
vlažnim i razmjerno toplim staništem i s početnim fazama acidifikacije, u dubljim
profilima s procesom podzolizacije; ima dvije varijante: piceetosum i tilietosum. —
Jela prodire i na pojedina staništa acidofilne bukove zajednice Blechno-Fagetum i
bazifilno-neutrofilne zajednice Fagetum montanum. Jelu možemo naći i u području
primorske šume bukve (Fagetum seslerietosum), ali ovdje na većini staništa stagnira:
na toplijim i sušim već u doba neodraslog mladika a na svježijim u srednje
doba. — Smreka na većini staništa prati jelu, i to pojedinačno i, manje, u grupama
i većim skupinama, ali svoju zajednicu izgrađuje samo u dubljim depresijama, gdje
zbog stalnih pozeba druge vrste ne mogu uspijevati (Piceetum montanum). — Crni
bor ima vrlo disjungiran areal; zauzeo je toplija i suša staništa, iz kojih ga ne
mogu istisnuti skiofiti_ U području naših bukovih šuma istražena su dva veća nalazišta
bora: na Maloj Kapeli u Lici zajednica Helleboreto-Pinetum Horv. i na! primorskim
padinama sjevernog Velebita Pinetum nigrae submeđiteraneum Anić. Na
pojedina staništa, koja je bor popravio, prodrla je smreka, ali većinom neće moći
u dogledno doba postići velike dimenzije, makar se bor tu uglavnom ne podmlađuje.
Sredogorje
Iznad valovite uvale hrvatskog međurjećja, što se uz Savu. Dravu i njihove
pritoke u dva glavna kraka razvila na nadm. visini 80—120 m, nalaze se talasasti
isponi i brežuljci, a iznad njih su osamljeni bregovi i gore na nad. visini
do 800—1000 m: u produženju Fruške gore Dilj gora (471 m), koja zajedno s
Požeškom gorom (618), Krndijom (792), Papukom (953) i Psunjom (989) zatvara
od davnine poznatu i plodnu Požešku kotlinu. Na ovu skupinu nastavlja se dug
i nizak brdski lanac Bilo gora (258 i 307), pa Kalnik (643) i zatim na zapadnom
rubu Panonije i jugoistočnom rubu Alpa Ivančica (1061), Macelj gora (620).
Ravna gora (680) i odvojena Strahinjčica (847), prema jugozapadu Zagrebačka
gora ili Medvednica (1035) i konačno Žumberačka gora (na slovenskoj strani
Gorjanci, 1181), koja djelomice pripada dinarskom sistemu a djelomice alpskom.
Posve je odvojena Moslovačka gora ili Garjevica (489 m). Između Save, Kupe
i Une, istočno od obronaka Dinarida, nalaze se dva veća ispona: Petrova gora
(507) i Zrinjska gora ili Šamarica (615), poznate po obilju kestena. Od četinjača
imamo samo jelu zajedno' s bukvom, i to na ovim gorama: Zagrebačka gora
5.200 ha, Macelj gora i dr. 1.500 ha, Ravna gora i Ivančica 300 ha, Papuk gora
6.000 ha; svega oko 13.000 ha.
Jela se spušta na sjevernim stranama do 250—300 m n. v. (također i na
bosanskoj Kozari, koja kod Une graniči sa spomenutom Zrinjskom gorom), a
u vlažnim i zasjenjenim uvalama nalazi se na navedenoj visini i na južnim
siranama nekih gora, kao npr. u Macelj gori i kod Trakošćanskog jezera, gdje
je čak ispod pojasa hrasta kitnjaka i graba. Na južnim padinama navedenih
gora pojas jele je prosječno za oko< 200—400 m visinske razlike niži, nego na
sjevernim. Visinska amplituda areala jele ovisi, dakako, ne samo- o klimatskim
faktorima nego i o pedološkim, pa se ova vrsta drveća spušta mnogo niže na
silikatnim tlima nego' na plićim vapnenačkim, jer su silikatna tla prosječno
hladnija i vlažnija nego karbonatna. Na silikatima je i veći omjer smjese jele
prema bukvi.
Ekološke značajke. Ravnice su na diluvijalnim naslagama, a obale
rijeka na aluvijalnim taložinama. Niži isponi izgrađeni su od mekanih mladotercijarnih
stijena, a visoki od tvrđeg mezozojskog i paleozojskog kamenja. Petrografsku
podlogu sredogorja čine vapnenci, dolomiti, kristalinski i drugi škriljevci,
pješčenjaci, lapori, gnajsevi, graniti i dr. — Klima je umjereno kontinentalna s razmjerno
dobro raspoređenim oborinama (800—1.200 mm godišnje; na pr. Zagreb Grič
na 157 m n. v. god. oborina 900 mm i temp. 11,7° C, Zagreb Sljeme na 999 m n. v.
4