Zena-Kvinna 35-36 - Žena-Kvinna

More documents

Recommendations

Info

kraljevine Dioklitie (Duklja) u kojem se crkva pominje kao ecclesia bosoniensis. 11 Međutim, Duklja je brzo izgubila dominaciju i ecclesia bosniensis (kako se kasnije zvala) dolazi pod vrhovnu vlast Dubrovnika. ”Još par puta u 12. stoljeću nalazimo Bosansku crkvu navedenu da spada pod Dubrovnik. Međutim, crkva se u više tačaka razlikovala od ostalih katoličkih crkava. Biskupi su bili Bosanci [biskopene var bosnere] koji su zadržali svoja slavenska imena, zvali su se Radogost, Dragonja, Vladimir i Bratoslav. Takođe je i bogoslužje držano na slavenskom, nijedan od biskupa nije vladao latinskim. Nije bilo stolnih crkava [domkirker] 12 u zemlji, to ili što je bilo karakteristično za katoličke biskupije ni desetina nije zahtijevana od vjernika, i konačno crkva nije zauzimala zemljišne posjede kao što je to činila u drugim zemljama. To nije služilo utvrđivanju moći katoličke crkve ili uticaja u Bosni, a za Rim je bilo neodrživo da crkvena situacija u Bosni ne prati isti uzor kao što su to činile crkve u ostaloj sferi moći Rima. I posebno je bilo važno da je Bosna smatrana kao odbojnik prema pravoslavnim zemljama. Skupa s pohlepnom Ugarskom pokušavala je papinska kurija potvrditi vojna nastojanja crkve. Ali Bosna nije htjela ispustiti svoju nacionalnu crkvu niti se poviti katoličkoj crkvi jer bi to istovremeno značilo političko podčinjavanje moćnoj Ugarskoj. Međutim, papinstvo se lahko ne predaje i borbe počinju. Bogumilski heretički pokret, kao pokret koji je bio blizak narodu, imao je u takvim uslovima posebno dobre mogućnosti za davanje poleta, ali ne bez papinskih progona, križarskih pohoda, žalbi i optužbi.” (s. 12). O prvom periodu Kulinove vladavine je sačuvano vrlo malo podataka, ali postoji pismo koje mu je 1180. poslao papinski nuncij Theobald. 13 Pismo je vrlo učtivo, a papinski nuncij izražava kako on rado osobno želi prenijeti papin blagoslov, ali umjesto tog zadovoljstva šalje mu pismo itd. (s. 13). 19 godina kasnije slijedi naprotiv prva optužba za herezu protiv njega u pismu papi Innocentu iii [Innocens iii] od Vukana, ”kneza u ranije tako moćnoj Duklji [Dioklitia]”. Vukan u pismu obavještava papu da je hereza osvojila Bosnu i da su ban Kulin lično, skupa sa suprugom i sestrom (udovica kneza Miroslava u Humu [Herzegovina] koji je bio u otvorenom sukobu s papskom crkvom, vjerovatno zbog hereze), kao i 10 000 podanika prešli na heretičku vjeru. On zato moli papu da naredi ugarskom kralju, koji je u to vrijeme bio vrhovni vladar Bosne, da iskorijeni herezu. 14 Istovremeno je papi stigla obavijest od nadbiskupa Bernardusa iz Splita u kojoj se kaže da je on lično protjerao mnoge heretike iz svoje oblasti ali im je ban Kulin dao azil. 15 Autorica dalje kaže: ”Progon mnogih heretičkih pokreta, koji su u to vrijeme preplavili Evropu, dostiže s papom Innocentom iii svoj najkrvaviji vrhunac. Bosni se takođe prijeti ognjem i mačem. Ugarski kralj Emerik je od pape dobio zadatak da zaustavi širenje hereze u Bosni. Ako ban Kulin ne slijedi papinu naredbu, prisiliće ga križarskim pohodom, a kralj Emerik dobija dalekosežne ovlaštenja u tom vrlo oštrom pismu do pape. 16 To je po sebi mogao biti dovoljan povod kralju Emeriku da dobije dio vlasti u Bosni. Međutim, ban Kulin se pokazuje kao mudar i oprezan diplomat i sprječava najveću i prvu opasnost. On odgovara Innocentu da se ti takozvani heretici po njegovom mišljenju mogu smatrati pravim kristjanima [rette kristne], a da on želi neke od svojih ljudi poslati u Rim tako da papa može provjeriti njihovo vjerovanje. Istovremeno on moli papu da on sa svoje strane pošalje neke od svojih povjerljivih ljudi u Bosnu tako da oni mogu provjeriti bana Kulina i njegov narod i urediti vjerske odnose u zemlji. 17 Papa slijedi molbu i svom legatu Johannesu de Casamarisu i splitskom nadbiskupu Bernardusu naređuje (da idu) u Bosnu. 18 Stiže samo prvi od njih, o Bernardusu nema daljih informacija. Johannes de Casamaris, prvi inkvizitor Bosne, izvršava svoj zadatak, mi ne znamo kako, ali kao rezultat on može pokazati pismenu izjavu datiranu 8. aprila 1203. u Bilinom polju [Bijelo Polje (Bolino)]. Tu se obećava preobražaj [bod og bedring] 19 i buduće povinovanje poretku katoličke crkve. Dokument je potpisan od bana Kulina i svješteničkih starješina koji svi nose slavenska, nelatinjena, imena. 20 Međutim, akt ne kazuje kakvog heretičkog vjerovanja se ban Kulin i njegov narod tom prilikom odriču. Kakvo vjerovanje je predstavljala strana koja je bila optužena, a šta je udaljilo bana Kulina od katoličke crkve kojoj je ranije pripadao (…) On je bio prva žrtva papinih progona i to je njegov kurs koji je bio odlučujući za Bosnu u narednih 250 godina dok su bjesnili progoni i borbe.” (s. 13-15). A evo šta bogu mili i istini dragi Miroslav Krleža kaže o tih 250 godina: ”Poslije pada Zadra otvara se novo poglavlje romanske kulturne i artističke strategije, koja će trajati slijedećih dvjesta pedeset godina. Pape Inocencije iii, Honorije iii, Grgur ix, Inocencije iv, Bonifacije viii, Ivan xxii, Benedikt xii, Urban v, Inocencije vi, sa čitavom svitom kardinala, dominikanaca, biskupa, kartuzijanaca i male braće (dominikanac Ivan iz westfalijskog Wildhausena, kartuzijanac Bartol od Trisulta, kartuzijanac biskup Ponsa, kardinali Casamaris i Gentilis i Jakov, Benedikto Giucciardi, mali brat Fabijan, inkvizitori u prvom periodu između 1202-1339), otpočeli su svoju dvjesta pedesetogodišnju protubogumilsku ofenzivu za pobjedu ’romanike i crkvenih veza’ na čitavom reljefu od Zadra do Đakova i od Kaloče do Jajca – contra hereticos Patarenos. (1950.). (…) Inocencije iii već je 1199. odlučio da svoj duhovni mač (gladius spiritualis) zamijeni materijalnim mačem (gladius materialis), kada je naredio Inkviziciji da uništi ovu pogansku infamiju svima sredstvima, pošto se utvrdilo, da na istočnoj obali nema ni jedne biskupije, koja ne bi bila heretička. Od pada Zadra 1202. (što ga je zauzeo dužd Henrik Dandolo sa francuskim i flandrijskim križarima) počinje na našem reljefu novi ciklus ratova mletačkih, koji traju daljnjih dvjesta godina, i nova serija papinskih inkvizicionih kaznenih ekspedicija, vojni i upada soldateske raznih baruna i kraljeva sve do pada Bosne 1463. Prvi inkvizitor Joan de Casamaris javlja se na našem terenu 21. xi 1202., to jest deset dana poslije pada Zadra, koji je pao na dan sv. Martina 11. xi 1202.! Još se Zadar pušio u ruševinama i još se nije usirila krv masovno poklane djece, kada je Inkvizitor kardinal Joan de Casamaris već ispitivao zbog bogumilske hereze dva slikara, Matiju i Aristodija, kao dva intelektualna krivca za tu bosansku kugu, koja se bila proširila između Splita i Trogira.” (1950.). 21 To ”kako” je Johannes de Casamaris izvršio taj zadatak je za sada nepoznanica i predmet različitih teorija ali to u svakom slučaju treba gledati kao sastavni dio 4. križarskog pohoda (1201/2.-1204.) i sudeći po metodama ”kako” su ostvareni Pad Zadra i Pad Carigrada (Konstantinopolja) ni do Pada Bosne tada nije moglo doći u rukavicama. Bilinopoljska izjava, kao akt kojeg potpisuju čelne ličnosti jedne države, predstavlja čin poraza Bosne od Rima, iliro-slavenstva od romanstva, bogumilstva od kleromilstva, apostolske kerigme od klerikalne dogme, čin pokoravanja slobode izbora (hairesis) pod totalitarnu svijest. Normalno, ako se ne radi o Kulinovoj, pardon, još jednoj Konstantinovoj darovnici. Bosanski vladari će kasnije tražiti priznanje bosanskih međa iz doba Kulina, a ”historičari” crtati kartu što manje Kulinove Bosne! Tako je npr. bosanski kralj Tvrtko ii s velikim vojvodom bosanskim Hrvojem molio Ladislava Napuljskog ”da bi potvrdio kraljevstvu bosanskomu sve običaje, stanje i oblasti, da i međe (osobito prema Ugarskoj) kako su bile za Kulina bana”. 22 Međutim, tu se odmah postavljaju pitanja – na koju se Kulinovu Bosnu i na kakve običaje misli, prije ili nakon Bol(i)nog poila, i pod kakvim uslovima bi se potvrdile granice Bosne. Šta to Bosna još mora dati da bi joj se priznalo i vratilo ono što je njeno No, vratimo se Lisi Iversen koja nakon Kulina u ovom poglavlju govori o vjerskopolitičkoj situaciji u Bosni sve do 1463. kada 28 List BH Saveza žena u Švedskoj 35-36 | žena · kvinna
je ”za skoro mjesec dana sultan Mehmed ii osvojio Bosnu” (s. 24). ”To brzo i prividno tako lahko osvajanje pokazuje strašno jasno kako je iscrpljena i slaba bila Bosna nakon 2 ½ stoljetne borbe i progona. Unutrašnje nesloge i razdori su bili dobri pomagači turskim osvajačima. Prema starim izvještajima je bosanski jaki i veoma važni utvrđeni grad Bobovac bio predan sultanu od ’jednog bivšeg bogumila, kasnijeg lažnog katolika’, koji je na taj način omogućio da sultan umaršira bez prepreke u srce Bosne. Historija Bosne, od prvog sudara bana Kulina s papom do bespomoćnog suprotstavljanja kralja Stjepana (Tomaševića) Turcima, je tužno poglavlje naše krvave historije. (…) I kroz te stoljetne borbe nastavlja Bosanska crkva da igra jednu od najvažnijih uloga u zemlji, prividno možda ravnodušna na politički i vjerski položaj nosilaca vlasti. Ona je cilj osvajačkih napada i križarskih pohoda ali se ne da slomiti ili lišiti svoje političke i religijske moći do slamanja samostalnosti Bosne od turske vladavine.” (s. 24). Iversenova završava ovo poglavlje riječima da politička strana problema oko Bosanske crkve stalno čeka da bude uzeta u istraživanje (s. 25). Borba oko Bosanske crkve a početku ovog poglavlja (s. 26-36) Iverse- razmatra izvore koji su Petranoviću Nnova bili na raspolaganju u njegovom pionirskom i nagrađenom radu Bogomili. Crkva bosanska i krstjani (1867.): ”100 godina prije njegove rasprave, jezuit Daniel Farlati je sabrao sav materijal koji je dotada bio poznat o vjerskim odnosima u srednjovjekovnoj Bosni i objavio ga pod naslovom Illyricum sacrum (1769.). Nekoliko godina prije nagrađenog rada, objavio je Miklošić jednu izuzetno značajnu zbirku srpskih i bosanskih dokumenata i diploma Monumenta serbica (1858.), koja je u velikoj mjeri bila revizija i proširenje Tvrtkovićevih Srpskih diploma iz 1840. U to vrijeme su arhivi u Dubrovniku i Veneciji bili ’otkriveni’, tu su sačuvani nepoznati i važni materijali za osvjetljavanje historije Bosne. Na osnovu tih arhiva mogao je Medo Pucić objaviti veliku i bogatu zbirku pisama iz Republike Dubrovnik kraljevima i vladarima Srbije i Bosne, Spomenici srbski (1858.). Osim tih zbirki dokumenata imao je Petranović takođe na raspolaganju slavenske rukopise Besjeda prezbitera Kozme protiv bogomila i Zbornik krstjanina Hvala. To su u neku ruku isti izvori koje je veliki hrvatski historičar Franjo Rački koristio u svojoj raspravi Bogomili i patareni objavljenoj deset godina nakon Petranovića. Samo se on usto mogao služiti i mnogim latinskim tužbenim tekstovima.” (s. 26-27). kvinna · žena | 35-36 List BH Saveza žena u Švedskoj Autorica dalje kaže da se izvori tih naučnih pionira nisu bitno razlikovali, ali su njihove pretpostavke bile različite što je pratilo njihove rezultate i zaključke. O porijeklu bogumilskog pokreta, njegovom širenju među Južnim Slavenima, strukturi i učenju, u velikoj mjeri su se slagali. Međutim, ne po pitanju odnosa između Bosanske crkve i bogumilizma (s. 29). Lise Iversen svrstava Petranovića u grupu koja je Bosansku crkvu gledala kao čisto pravoslavnu, u jednako visokoj mjeri kao i Bugarsku i Srpsku crkvu. ”To je samo potvrda da lični vjerski interesi i razlozi utiču tako snažno na rezultate u toj stvari.” Rački, naprotiv, pripada grupi koja Bosansku crkvu u potpunosti gleda kao heretičku i koja nije vezana niti s grčkom niti s rimskom crkvom. Kao katolik dostojan poštovanja on nije mogao sumnjati u opravdanost papskih bula poslanih protiv Bosanske crkve (s. 29). Iversenova smatra da je Rački svojim Bogomilima i patarenima stekao i protivnike i pristalice i da nijedan rad nije zauzeo takvo centralno mjesto u naučnim sporovima kao taj. S historičarima Konstantinom Jirečekom i Vjekoslavom Klajićem na čelu stvorena je škola oko njegovih teorija koje su se pokazale održive, uprkos svemu (s. 28). U vezi Bilinopoljske izjave, autorica iznosi tumačenja Petranovića i Račkog i ističe da srpski historičar Vaso Glušac zastupa dijametralno mišljenje u odnosu na Račkog. On u izvjesnoj mjeri slijedi Petranovića ali ide dalje i tvrdi da nikada nisu postojale bogumilske ili heretičke sekte u Bosni (Srednjovekovna bosanska crkva, 1924.). Nakon Petranovića i Račkog, to je bio prvi samostalni rad na ovu temu i znatno se razlikovao od prvih po izvornom materijalu koji se u međuvremenu pojavio (s. 31). Glušac je 1945. objavio novi, veći rad Istina o bogomilima u kojem njegova zaključna zapažanja izgledaju i.o: ”Kada se svestrano i kritički istraže grčki, latinski i slavenski tekstovi, po kojima je Rački stvorio legendu o bogomilima u našoj historiografiji – dođe se do prave historijske istine da bogomili uopšte nisu postojali na Balkanskom poluostrvu.” 23 Autorica ovdje podvlači da je Glušca njegovo osobno vjerovanje učinilo možda slijepim tako da uopšte nije mogao vidjeti drugačija rješenja ili mogućnosti, niti je mogao prihvatiti najmanju nejasnoću ili nepodudarnost u izvorima. Za njega su izvori ili jasan i nedvojben dokaz za pravoslavnu vjeru Bosanske crkve ili posve bezvrijedni zbog falsifikata, lažnih tvrdnji ili nedostajućih znanja o odnosima (s. 31). Lise Iversen smatra Ćiru Truhelku velikim kapacitetom u ovoj oblasti. Truhelka je počeo kao jedan od najodanijih pristalica Račkog ali je nakon dugogodišnjeg istraživačkog rada postao jedan od najopasnijih protivnika te teorije koji je stalno izdavao nove materijale iz te oblasti (s. 32). Njegovo pristup istraživačkom radu i njegove metode su bili tako korektni da pitanje prestiža nikada nije uticalo na njegovo gledište. ”Pod pojmom patareni, Truhelka podrazumijeva jedan monaški red povezan s Bosanskom crkvom, koja nije bila heretička, već čisto kristjanska i nezavisna od istoka i zapada. On podvlači da su to redovnici što su u aktu bili optuženi da su prekoračili samostansku disciplinu i kao najveći grijeh nisu gradili crkve, nisu imali oltare, grobovi nisu ležali pokraj crkvi i nisu živjeli odvojeno od redovnica. ’Mi uzalud tražimo dio [setning] 24 u toj izjavi po kojem bi mogli zaključiti o odricanju od manihejskog, bogumilskog ili drugog dualističkog učenja. Ne postoji ni jedan jedini trag dualizma ili neka klica izrasla iz dualističkog shvatanja, samo se priznaje prekoračenje samostanske discipline’. 25 Ovdje Truhelka primjećuje nešto veoma važno, naime da se cijeli akt bavi samo vanjskim stranama vjerskog života heretika.” (s. 33). To je teorija do koje je Truhelka došao prije smrti (1942.) i koju je objavio u svom zadnjem velikom radu 1942. Iversenova ovdje primjećuje da je to prvi rad u kojem Truhelka sistematski izlaže svoje kompletno gledište na Bosansku crkvu i u kojem njegov golemi sabrani materijal čini osnovu za njegove teorije (s. 33). Autorica dalje govori o Jaroslavu Šidaku kojeg smatra najznačajnijim predstavnikom hrvatske grupe. 1937. godine je objavljen njegov doktorski rad Problem ”bosanske crkve” u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca u kojem su posebno bili na udaru izvori koje je koristio Rački a gledišta Glušca se u mnogim pravcima odobravaju, ali ne sva. Pravoslavne izvore koji optužuju Bosance [bosnerne] za herezu označava Glušac samo kao srednjovjekovnu mistifikaciju (s. 33). Šidak naprotiv ne prelazi tako lahko preko njih, međutim kaže da su kako zapadna tako i istočna crkva smatrale bosansku heretičkom jer nije priznavala niti jednu od njih svojom matičnom crkvom [moderkirke] i živjela je prema svojim vlastitim zakonima. On u velikoj mjeri sumnja u latinske izvore koji se svi vrte oko iste stvari, bili to heretici u Bosni ili u Francuskoj, radi se o slamanju (s. 34). Lise Iversen navodi da je pojavom novih izvora nakon ii svjetskog rata Šidak morao, mada bezvoljno, revidirati svoje stavove. Ovdje se ona opet vraća na Račkog čije su teorije ponovo zauzele visoko mjesto a stari protivnici mu morali odati priznanja, među njima i Šidak (s. 34). Iversenova smatra da je to na prvom mjestu Aleksander Solovjev koji je promijenio stanje cijele stvari: ”Nakon njegovih podrobnih suplementarnih provjera i istraživanja bačeno je novo svjetlo na problem u cijelosti. Tek nakon rata je istupio sa svojim teorijama koje su od samog početka novina u istraživačkom radu. U osnov- 29
Page 1 and 2: Ž E N A List Bosanskohercegovačko
Page 3 and 4: Muharem Sitnica-Sića (voditelj pro
Page 5 and 6: För 300 år sedan föddes Carl Lin
Page 7 and 8: Susret i druženje pred Godišnju s
Page 9 and 10: Zajednički snimak učesnika Midhat
Page 11 and 12: Poguban član 17. Zakona o državlj
Page 13 and 14: jetu. Zbog nepostojanja dobre volje
Page 15 and 16: Sofia Modigh, NBV:s första kvinnli
Page 17 and 18: Alkohol, internet i narkotici Rökn
Page 19 and 20: B rottsofferfonden finansierar proj
Page 21 and 22: Zašto mi se danju spava Od jutra v
Page 23 and 24: Hälsonyheter Kakao sadrži superma
Page 25 and 26: Aida Kormans moderevy i Dubai Bosni
Page 27: “ STORMAKTENES ideologiske og øk
Page 31 and 32: Knjiga pripovijedaka Enesa Topalovi
Page 33 and 34: Š ta može jedna žena meke riječ
Page 35 and 36: život, otkrivao palimpsest, očvr
Page 37 and 38: prva i najljepša, pa stade pred og
Page 39 and 40: Ž e n a K v i n n a 35-36 Dino Ov

Zena-Kvinna 35-36 - Žena-Kvinna

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?