Festival prvih 2: GMO i tehnologija - Zarez

More documents

Recommendations

Info

VI/139, 7. listopada 2,,4. 33 kazalište nje izoštreni, i èini mi se da je navedena chiaroscuro atmosfera antièkoga Sredozemlja djelomice postignuta time što se Pesentijeva Fedra odvija u okruženju nepotpuno zamraèenoga gledališta. Od navedene predstave osobno ostat æe mi u sjeæanju izgleda samo gluma iznimne Veronike Drolc (pridodajem kako je prema procjenama nekih kazalištaraca rijeè o glumaèkom neuspjehu) kao androgine, djeèaèko-djevojèièaste Fedre, s treptavim podignutim prstima u visini srca i dubokim uzdasima strasti koji dolaze iz želuca, u bijeloj halji ratnièke ikoniènosti, èime je – èini mi se – u potpunosti “razbila” arhetip glumaèke Fedre koja se obièno “punila” ikonografijom Sarah Bernhard. Maskerata u režiji litavskoga redatelja Rimasa Tuminasa uprizorila je klasiènu izvedbu (što god to znaèilo) društvene maskerate s odsustvom maski (osim maske za ronjenje kojom izranja, uskrsava tijelo utopljenika), ili kako je apostrofirano u programskoj knjižici Festivala: (…) ondje gdje su ljudi, tamo je i katastrofa. Èovjek je prirodno maskirano stvorenje. Društvena hladnoæa i apsolutna ravnodušnost prema tragediji pojedinca (Nina Arbenjina) savršeno je potencirana scenskim snijegom koji èarobno sipi i grudom snijega koja se – kako se tragedija zavjere multiplicira – hipertrofira u gromadu snijega, i koju pri kraju predstave jedva kotura pozornicom dobrohotni Sluga (izvrstan Andrius Žebrauskas). Antropocentrička i ciklička povijest mržnje Teško da æe se povjesnièari prihvatiti statistike ubijenih/poginulih “ratnih” životinja, ili kao što je to bolno apostrofirala Majka Mravica u Gabriadzeovoj lutkarskoj predstavi Bitka za Staljingrad: rekvijem, koja prekriva vremensko razdoblje 1937.-1943., o tome kako je Velika Povijest izbrojila topove i poginule (ljude) Drugog svjetskog rata, ali nitko nije pobrojao poginule mrave koji oèito najviše stradavaju u antropocentrièkim ratnim pohodima. Ili detekcijama Alexandra Barda i Jana Söderqvista, autora Netokracije (2002.), kako je najvažnija znaèajka totalistièkog mišljenja antropocentrièki svjetonazor: Što je veæa sliènost sa èovjekom veæa je i korist, uporabljivost u ostvarivanju njegovih želja i ambicija kao i vrijednost takvog biæa, stvari ili dogaðaja. Svakako izuzetak (na ovim prostorima) u okviru etike brižnosti za naša sustvorenja èini zbornik Stradanja životinja u hrvatskom domovinskom ratu 1990.-1992. objavljen 1993. u izdanju Veterinarskoga fakulteta Sveuèilišta u Zagrebu. Naravno, moglo bi se raspravljati o pitanju perspektive kojom su odabrane životinje uzete pod etièku nišu dobrobiti. Lamentaciju Ali nitko ne broji nas mrave, iako nitko još nije hodao zemljom tako neèujno kao mi lutka-Majka Mravica izgovora dok hoda po prosutom šeæeru (oèito iz džepa, žlice nekog poginulog vojnika – nije bitno koje strane), bolno jecajuæi za poginulom kæerkom na staljingradskoj fronti koja nikada nije vidjela “toliko šeæera”. Zanimljivo je da je u programskoj knjižici festivala izostavljen podnaslov navedene antiratne predstave, iako odrednica rekvijem prekriva njezinu etiku, s obzirom na to da je rijeè o rekvijemu posveæenom svim ubijenima u antropocentriènim ratovima, ljudskim i neljudskim životinjama, jer zoofigure konja i mrava nisu uvedene samo kao antroposimboli nego i kao zoosimboli naših sustvorenja. Posljednja scena lutkarske predstave oznaèena je Djevojèicom/ Mravicom koja ostvaruje postmortalni ascensus Jakovljevim ljestvama, jer i životinje, u potpunosti sam uvjerena, imaju svoje anðele/glasnike. Atom i metak, čovjek i Zemlja Tragièno je i tjeskobno prikazana sudbina konja Aljoše i njegove ljubavi, pomalo ohole glumice Nataše (èija je figura smještena u herzig krugu sa zvijezdom). Naime, kako je navedeno u programskoj knjižici i kako je istaknuto na press konferenciji, Gabriadze je na ideju predstave došao nakon što je proèitao da je 10.000 konja stradalo za vrijeme staljingradske bitke te kako su konji bili prisiljeni trèati i na tri noge. Lutke konja kao epicentralnih životinja rata koje pored toga što referiraju i na konjske sudbine u ruskoj književnosti, primjerice podsjeæam samo na Platonovu molitvu (iz Tolstojeva Rata i mira) sv. Frolu i Lavru za konje, negiraju i sarkazam “Konji su oni što nadživljuju junake” što ga koristi Sloterdijk u okviru kinièke svijesti, kojom pak nastoji pobiti sve elementarne cinièke strategije moæi na vlasti. Kolažnom dramaturgijom i magijom anamorfoze lutkarskih, liliputanskih scenografija dotaknuta je i 1937. godina, koja je prostorno zaustavljena u berlinskoj kavani Jedanaesti prst i sudbini slikara Franza Moldea, koji je savršeno prikazan u dendijevskoj pozi kako puši s cigar špicom cigaretu koja je dovitljivo nadomještena mirisnim štapiæem. Potresno je uprizorena i sudbina mladiæa Jaše, kojega prvi put (u miru = nježnog) sreæemo kao dobrohotnoga prodavaèa sladoleda, a drugi put (u ratu = okrutnog) kao ratnika koji nastoji sprijeèiti svadbu bivše ljubavi. Pridodajem kako me navedena scena židovskoga vjenèanja podsjeæa na lebdeæe figure “ni na nebu ni na zemlji” s onirièkih slika Marca Chagalla. U usporedbi s navedenim pojedinaènim sudbinama (od kojih sam Drugi Festival svjetskog kazališta koji je ugostio predstave “koje kao da su se između sebe takmičile koja će dulje trajati (7 predstava = 17 sati i 35 minuta)” svakako će ostati upamćen po Bitki za Staljingrad, kao što je prošlogodišnji ostao upamćen po Lepageu. tek samo neke navela), jedino su vojskovoðe (primjerice, njemaèki maršal Pauls) heterokronijske figure koje veæ dva milenija vode legije u naoko razlièite (ali ipak iste) ratove jer – mržnja je sveopæa i svevremenska, i što se tièe agresivnih ratnièkih poklièa svojstvena, hoæemo-neæemo, samo (humanom) èovjeku. Predstava koja upozorava da se atom odnosi na metak kao što se èovjek odnosi na Zemlju, kontekstualno je zanimljiva i po tome što ju je Rezo Gabriadze osmislio nakon povratka u domovinu iz Francuske, gdje je potražio utoèište tijekom gruzijskoga graðanskog rata (1992.-1994.). I na kraju: 2. festival svjetskog kazališta koji je ugostio predstave “koje kao da su se izmeðu sebe takmièile koja æe dulje trajati (7 predstava = 17 sati i 35 minuta)” – kako je rekao jedan stariji gospodin (oèito zbrajajuæi vrijeme trajanja predstava prema programu festivala) nakon Pesentijeve Fedre – svakako æe ostati upamæen po Bitki za Staljingrad, kao što je prošlogodišnji ostao upamæen po Lepageu.
34 VI/139, 7. listopada 2,,4. kazalište Pokusne životinje na sceni i u publici: drama konclogora Robertino Bartolec Bez ičeg što bi simuliralo klasičnu naraciju, autori se i dalje bave velikom i važnom temom izdaje humanosti, no ona se ne odnosi samo na određene prostore, nego danas predstavlja izlučni civilizacijski problem Uz Državno dramsko kazalište Taras Ševčenko, Harkov, Ukrajina te režiju predstave Jedan dan u životu Ivana Denisoviča Andriy Zholdaka, a prema romanu Aleksandra Isajeviča Solženjicina ako je izbor iz meðunarodne kazališne produkcije za recentni Festival svjetskog kazališta naklonjen žanrovskom poniranju u okvir koji sumnjivo tumaèi slobode i ljudska prava kao globalni fenomen, egzercir predstava morao je biti dovoljno velik da bi mogao izdržati sav onaj ogromni teret uzvišenih emocija, katarziènih susreta i suznih klimaksa u konkurenciji politièkih, diktatorskih, medijskih ili spletkarskih intervencija. Stoga je razumljivo da su predstavljeni stvaratelji faktografsko slikanje predloška (odreda klasici) zamijenili osobnim umjetnièkim transponiranjem. Navlaèeæi sudaèku togu koja æe na svoju estetsku vagu sipati kilograme i dekagrame raznovrsnih utisaka, možda takve ambiciozne osobene poetike nisu za svaèiji gušt, ali mora im se priznati dosljednost. Umjesto mrtve bare dosadnih glumaèkih ekspresija svedenih iskljuèivo na hladne maske posve lišene bilo kakvih egzaltiranosti, dobili smo vitalan, erotièan i neobuzdan teatar koji receptoru namjenjuje aktivnije sudjelovanje u artistièkim zamislima, glatkim uèitavanjem znaèenja rasutih u naznake. Bez ièeg što bi simuliralo klasiènu naraciju, autori se i dalje bave velikom i važnom temom izdaje humanosti, no ona se ne odnosi samo na odreðene prostore, veæ danas predstavlja izluèni civilizacijski problem. Tako veæ prva predstava Okrutan i nježan dislocira antièki zaplet u neodreðenu, ali korespondentnu sadašnjicu, a pouzdana i uzbudljiva referenca ovakva pristupa kulminira adaptacijom Solženjicinova romana Jedan dan u životu Ivana Denisovièa u režiji Andriya Zholdaka. Prisutnost raka Proteklih desetljeæa Solženjicinov rad postao je pojam koji u sebe upija najokrutnije stranice još bliskih povijesnih procesa. Postao je prisutnost koja svojom straviènošæu opominje; prisutnost koja poput neizljeèivog raka prodire u sve pore ove naše civilizacije i obilno kvasi vrelom ljudskom tragedijom. Zholdak iz tog iskustva dramaturški i scenski ostvaruje dekorativnu orgiju brojnih digresija koje autonomnom snagom sugestivno govore o izopaèenosti i kako je živjeti. Pritom nema mnogo narativnih poveznica, nego su prizori uoblièeni tako da u brzim prijelazima logièno proizlaze jedan iz drugog. U Zholdaka vlada tvorilaèka igra i to ne samo u njegovim artificijelnim maštalaèkim rukavcima nego i ondje gdje se èini da nudi sam sirovi život. Mislim da nije potrebno uopæe raspravljati je li rijeè o simboliènoj uporabi sadržaja romana, iz jednostavnog razloga što je rijeè o umjetnosti. Jer svaka je dobra umjetnost ujedno i simbolièka. Isto kao i loša, samo s tom razlikom što je loša simbol i autorove nemoæi. A Zholdakovo djelo nije odjek egomanskog renegata, nego djelo suptilne i razigrane umjetnièke individualnosti. Motivirano je preuzeo odgovornost teatrom ostvariti pritisak za raskidanje lanaca koji okivaju ljudski razum koji stremi ka slobodi. Hipnotizirajuæe zvukovlje (dobro hvata korak s korištenjem Brechtovskih komentatorskih zborova i songova), inspirativna i poticajna rješenja u segmentima same strukture scene (vjerno odražava arhitektoniku slaughter house koncentracijskog kampa), pretvaraju sudjelovanje u doživljaj koji imponira. Ali potpisnik ovakve “zabave” otkriva daleko ozbiljnije namjere: postaviti pred gledatelja ultimativni test reakcije na sustavno ili parasustavno tretiranje ljudi torturom do eksterminiranja. Sam put od ulaza do dvorane Boæarskog doma ima uèinkovitu neposrednost kaotiènosti i grotesknosti logoraškog “podzemlja”, jer mrak, vika i, doslovno, naguravanje “stražara” s prijeteæim režanjem nahuškanih psina postaju jamci postojanosti prisilnih sabirnih mjesta. Konaèno, upravo u trenutku performansa (pa èak i kad se èitaju ovi reci) Gulag je živ i vitalan u Abu Ghraibu, Umm Qasru, Guantanamou… Snižavanje jezika Taj muèan detalj bode kao igla u džepu još jednom upozoravajuæi da nije dovoljno osjeæati samo fatalnost te stvarnosti kao intimnu i neoperivu sramotu na momenat skrivenu uslijed zadivljenosti neèijim raskošnim talentom. Stoljetna poniženja duha i dalje pred ljude postavljaju inkvizitorske lomaèe i priznaju one koji su se prihvatili tih lomaèa. One, pak, koji se nisu prihvatili tih zadataka odstranjuje prezrivo, nemajuæi ni želje ni strpljivosti zainteresirati se za uzroke zbog kojih je doktrina u izvjesnim sluèajevima odbaèena. Posljedice takvih koncentracija raspaljenih strasti ljudskom su krvlju neizbrisivo poprskane stranice povijesti. Pretpostavljam da je i to jedan od razloga za inzistiranjem na izostavljanju izgovorenih rijeèi tijekom Zholdak je dao priliku vidjeti da se i sve faze agonije dadu osjetljivo i dosjetljivo stiliziranim opremanjem učiniti nepropagandno sućutnima. Motivirano je preuzeo odgovornost teatrom ostvariti pritisak za raskidanje lanaca koji okivaju ljudski razum koji stremi ka slobodi
Page 1 and 2: ISSN 1331-7970 dvotjednik za kultur
Page 3 and 4: VI/139, 7. listopada 2,,4. 3 M.A.M.
Page 5 and 6: VI/139, 7. listopada 2,,4. 5 anketa
Page 7 and 8: VI/139, 7. listopada 2,,4. 7 kolumn
Page 9 and 10: VI/139, 7. listopada 2,,4. 9 razgov
Page 11 and 12: VI/139, 7. listopada 2,,4. 11 razgo
Page 13 and 14: VI/139, 7. listopada 2,,4. 13 vizua
Page 15 and 16: VI/139, 7. listopada 2,,4. 15 arhit
Page 17 and 18: VI/139, 7. listopada 2,,4. 17 arhit
Page 19 and 20: VI/139, 7. listopada 2,,4. 19 festi
Page 21 and 22: VI/139, 7. listopada 2,,4. 21 festi
Page 23 and 24: VI/139, 7. listopada 2,,4. 23 ---
Page 25 and 26: 26 VI/139, 7. listopada 2,,4. ---
Page 27 and 28: 28 VI/139, 7. listopada 2,,4. festi
Page 29 and 30: 30 VI/139, 7. listopada 2,,4. festi
Page 31: 32 VI/139, 7. listopada 2,,4. kazal
Page 35 and 36: 36 VI/139, 7. listopada 2,,4. kazal
Page 37 and 38: 38 VI/139, 7. listopada 2,,4. kriti
Page 39 and 40: 40 VI/139, 7. listopada 2,,4. kriti
Page 41 and 42: 42 VI/139, 7. listopada 2,,4. proza
Page 43 and 44: 44 VI/139, 7. listopada 2,,4. poezi
Page 45 and 46: 46 VI/139, 7. listopada 2,,4. kolum
Page 47: ODUSTANI ! Sve i da imam milijune d

Festival prvih 2: GMO i tehnologija - Zarez

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?