djevojčicama i promatra sreću koju su izazvale obične napolitanke.Krajičkom oka i dalje prati što rade dvije djevojčice s dodatnim napolitankama.Nakon što su pojele svoju prvu napolitanku, pljesnulesu svojim malenim mršavim ručicama, nešto su povikale i sve djevojčicesu u trenu dotrčale do njih, a one su svoje druge, dodatne napolitankepočele razdvajati po slojevima i dijeliti. Stranac je sada uvjerenda je to san, neka bajkovita priča! Ne može biti stvarnost! Nemogu biti gladne takvih stvari, tražiti ih za sebe i potom dijeliti!Djevojčica ponovno prekida Strančeve misli. Ostao je samo jedantanki sloj napolitanke, a dvije djevojčice nisu dobile svoj maleni dio.Djevojčica koja je dijelila prepolovi taj tanki sloj na dva dijela i svakida jednoj djevojčici, a ona koja je tražila ostane praznih ruku sasmješkom na licu od uha do uha i nastavlja igru kao da se ništa nijedogodilo(...)Bez komentara, danas idi i ti, i dijeli svoju napolitanku s potrebitima.Tako ćeš izvršiti post po Božjoj volji, tad će sinut poput zoretvoja svjetlost, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom!<strong>Oluja</strong> će proći... | 13
SUBOTA NAKON ČISTE SRIJEDEPut...14 | <strong>Oluja</strong> će proći...On sve ostavi, usta i pođe za njim.(Lk 5, 28)Kada kažeš put, misliš i na putnika, i obrnuto. A prije nego stignešna odredište, potrebno ti je krenuti na put. Isto tako, nemaljudskog i vjerničkog života bez ideje i radnje hodanja. Životnije trajno stajanje na jednom mjestu. On nas prisiljava da izađemoiz sebe i krenemo. Isus je izašao od Oca, morao je ostaviti Mariju iJosipa, „oplijenio se”, ponizio, dao je sebe i izašao iz ovog života dabi nam donio ili omogućio bolji život.Isus pozove Levija i ovaj bez razmišljanja ostavi sve te krene naKristov put. Nakon Duhova učenici su izašli ne samo iz geografskogprostora, nego i iz unutarnjeg straha. Krenuli su... Put je prvi ključ uživljenju naše vjere. Život je neprestani poziv na putovanje. Živjetivjeru značilo bi paziti na moguće slijepe ulice, zastoje, zidove, promašaje,nedostatke obzora, zatvaranje smjerova, gubljenje smislapa i pameti... Ta pažnja na ono što nas može blokirati ili spriječiti,ne dozvoljava nikakvo slijepo i lijeno stajanje na istom mjestu. Onazahtijeva tek jednu kvalitetu u pogledu što mi daje vidjeti travicukoja raste između kamena, ili klijanje zrna za koje se mislilo danema nade... Dakle, otvori pogled i vidjet ćeš da se naizgled nemogućedogađa u tvom životu, u životu tebi dragih ljudi i oko tebezahvaljujući vjeri kojom hodaš ovom zemljom. I kao što su apostolina putu u Emaus učili, prepričavali i pisali, i ti ćeš naučiti upalitisvjećicu nade na mračnom putu svoga života i ovog svijeta.Suprotnost takvog ljudsko-duhovnog načina hodanja značilo bipraznovjerje, supersticija. Super-stare, na latinskom, znači „sta(ja)ti nad...”. Tu nema kretanja. Praznovjerje nije samo stvar duhovnenaravi. Ono obuhvaća sve načine na koje čovjek koči, blokira i nakraju zazida neke stvari, pa i sebe. Cilj mu je obično želja za uživa-