moliti dar prosvjetljenja od Duha ili kako stići do cilja zahvaljujućisigurnost i čvrstoći svake stube? Za to treba snage i vremena, alipočnimo sada i prije ćemo stići.Izbjegavajmo bolesni perfekcionizam koji često stvara u namaosjećaj da nešto nikako ne možemo. U trenutku kada ćemo shvatitida se stubište nadvlada stubu po stubu, uspjet ćemo u rekordnovrijeme! Zato, hodaj, hodaj i ne umori se! Svaki mali svakodnevnikorak čini čudo. Budimo akteri našeg života s odgovornošću, a nepasivni gledatelji tijeka vlastitog života. Biti akter znači pomiriti sesam sa sobom, s vlastitom prošlošću, prihvaćati vlastitu povijest iodgovorno nositi, ne kao teret nego priliku za rast i bolje življenje.Često puta pokazujemo dobre strane svog života, a potiskujemoi skrivamo loše strane. Nosimo šarene sjene i maske koje veličajutamu u nama. Bitno je pomiriti se sa sjenama. Ne samookrivljavanjemi samopredbacivanjem, niti samopohvalama i samodopadnošću,ili uređenjem krive fasade vanjske srdačnosti koja potisneagresiju i nezadovoljstvo. Prihvati sjene kao sretne krivice i prenesiih na Božji žrtvenik. A on će tamjanom svoje dobrote oprostiti.<strong>Oluja</strong> će proći... | 91
PETAK PETOG TJEDNATi si mi blagoslov!„Ljubim te, Jahve, kreposti moja! Jahve,hridino moja, utvrdo moja spase moj;Bože moj, pećino moja kojoj se utječem, štite moj,snago spasenja moga, tvrđavo moja!”92 | <strong>Oluja</strong> će proći...(Ps 18, 2-3)Sve je milost. Sve što trenutno doživljavam, bez iznimke dajemi priliku biti nositelj blagoslova za druge, za sebe. Umjestoda živim svoj život u samoći, odvojen od drugih, u nedostatkusmisla i u psihičkom nezadovoljstvu u kojem se vrtim oko sebe,mogu postati svjestan da sve što mislim, živim ili osjećam u svakomtrenutku može postati izvor blagoslova. Sve ovisi o tome kakosebe doživljavam i kako doživljavam ono što radim.Dovoljno je da se sjećam one pripovijesti o gradnji katedrale.Naime, za vrijeme jedne gradnje trojici klesara postavljeno je pitanje:„Što tu radiš?” Prvi je odgovorio s dosadom u glasu: „Kakovidiš, klešem kamen.” Drugi reče: „Zarađujem novac da prehranimsebe i svoju obitelj.” Treći je odgovorio radosno: „Gradim velikukatedralu!”To je bilo isti posao, ali svaki ga je na drugačiji način doživio. Utome je razlika. Prvome je to dosadno, teret, muka. Drugome je toza zaradu, ali trećem je izvor sreće i ponosa jer je svjestan da sudjelujeu velikom djelu koje će ostati za više naraštaja. Najmanji činkoji izvršim može primati veliku važnost, ovisno o smislu i stavukojim ga činim. Zato nam Mala Terezija poručuje da čak i mala iglakoju pokupimo s poda s ljubavlju može spasiti jednu dušu.Ono obično pismo koje stavljam na poštu, onaj prekidač kojistisnem u svojoj sobi, ova maramica koju pospremim, može mepovezati sa svima koji u istom trenutku naprave jednaku gestu.