Oluja će proći

SRIJEDA ČETVRTOG TJEDNAKada budu djeca odrastala...„Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebečiniti ništa,doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini.”(Iv 5, 19)Usvojim razgovorima s mladima koji potječu iz „normalnih”obitelji, često puta steknem dojam da je njima to normalno.Normalno je da su roditelji dobri i brižni. Zaista je to u normalnomsvijetu normalno. Ali ih iznenađuje činjenica da u nekimobiteljima postoje „nenormalne” situacije.Nedavno u jednoj župi u kojoj su se počeli skupljati podaci ožupljanima za župnu kartoteku, u jednoj rubrici pod naslovom OstalePrimjedbe, jedni su ispunili: „Supružnici žive nesložno. Djecaneposlušna, ne surađuju. Djeca su obavila krštenje, pričest i krizmutako da smatraju da nemaju više potrebu ići u crkvu.” Ovo nije komentarni pohvala, ovo je bolni krik - ljudski i duhovni! Prva rečenica,pošteno pisana, očigledno je temelj i uzrok svega onoga što jeu nastavku teksta. Vjerujem da im nije lako u toj kućnoj crkvi.Stoga, svima koji imaju donekle normalne obiteljske situacije, poručujem:„Svaki dan zahvaljujte Bogu na tome.” A ostalima kažem:„Povjerite taj „teret” Gospodinu i neka vas vodi. Ne isključujte ga!”„Prepusti Gospodinu puteve svoje, u Njega se uzdaj i On će sve voditi”(Ps 37,5).U odgoju unutar obitelji bitno je shvatiti bogatstvo zajedničkemolitve već od rane dobi. A djeca su, svima je to jasno, najveći i najljepšidarovi Stvoritelja, jednako vrijedni i zaslužuju na isti načinnašu ljubav i brigu, ma koliko bili različiti. I nikada ih nećemo dovoljnovoljeti, uvijek ćemo imati prema njima jedan dug - dug ljubavi.Jer su „sinovi Gospodnji dar, plod utrobe njegova je nagrada”Oluja će proći... | 69