Oluja će proći

PONEDJELJAK ČETVRTOG TJEDNAHvala ti Bože za moje djetinstvo!„Pjevajte Jahvi, vjernici njegovi, zahvaljujte svetomimenu njegovu!Jer samo za tren traje srdžba njegova, a čitav životdobrota njegova.”(Ps 30, 5-6)Na putu prema svojoj rodnoj kući vidio sam sasušen izvor ukojem su nekad kreketale žabe i tako davale zabavne zvukovenama djeci na putu prema školi. Vratile su mi se mnogeuspomene... Vidim sebe, bosog dječaka na putu iz škole u podnekada nemilosrdno sunce peče zemlju i sve na njoj, pa i moje slabenožice. Vidim onu svoju probušenu torbu za školsku pločicu, vidimkamenčiće za učenje matematike, one koji sam redovito ostavljaoputem jer ih rupice na torbi nisu mogle zadržati. Nasmijem se odsrca kada vidim maloga sebe s brašnom od krumpira manioke ujednom džepu i kikirikijem za doručak u školi u drugom. Rekaosam sam sebi: „Kako je život bio lijep, jednostavan!” Sve je to prošlo...Sve prolazi. Ostaju samo uspomene koje daju krila da poletimokroz oluje ovog života.Promatrajući sve to, shvatio sam da bi svako razdoblje u životutrebalo imati svoje slavlje. Sjetio sam se svih tih prijatelja s kojimasam koračao tim putevima, a sada nisu tu. I rekao sam si da su sigurnotu kraj mene i hodaju sa mnom. To i jest afričko shvaćanjesmrti. „Oni koji su umrli, nisu nikada otišli i nisu nestali. Oni suuzdah naših pradjedova, oni su u sjeni koja se rasvjetljuje, nisu ispodzemlje. Ne, oni su u drvu koje raste, u vodi koja teče, u kući, u mnoštvu…Oni koji su umrli, nikad nisu nestali”. Naša kršćanska vjera govorinam bolje, ali ovo nije besmisleno.Malo sam zastao, molio za njih, sjetio se kako smo bili sretni,slavili uz disciplinirane zvukove bubnjeva pred kojima su se skladnoOluja će proći... | 63