Oluja će proći

koja te sada, možda, zanemaruje jer si im postao teret i nemaju višesluha za starčeve priče, uvijek iste… Razumijem da si došao dogranica svojih mogućnosti i ovisiš o pomoći drugih...Razumijem da si ponekad ljut dok pred televizorom čuješ lažneizjave i komentare današnjih svjetskih i domaćih političara...Razumijem da ti je teško jer nakon svih muka, ostaješ bez poslaili uopće nisi zaposlen; mučiš se, tražiš, kopaš, pitaš. Možda jedinošto ti ostaje je burza...Razumijem da ti je teško jer po pravnom manevru doživiš strašani gorak kriminal i pitaš se kada će Bog izravnati vagu, kad ćevratiti društvenu i financijsku pravdu...Razumijem da si razočan zbog Crkve, nerazumijevanja, osjećajaneprihvaćenosti, ruganja, ranjenosti, ljutnje, a toliko si bliže Crkvi,mučiš se za nju, trudiš iz dana u dan… Razumijem da očekuješbolju skrb od njezinih predstavnika, više vjerodostojnosti i primjerenijiživot... Kažem ti, ne odustaj! Ona je ipak mistično TijeloKristovo kojem pripadaš: „Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, negoga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegovaTijela!” (Ef 5, 29-30)Razumijem da se usred svega bojiš živjeti, a još više umrijeti...Dopusti da ti samo kažem... Moja sreća je u tome što sam živiosvoje djetinjstvo u siromaštvu. Ali imao sam sreću biti u društvumoćnika ovog svijeta. Ako me pitate što mi je bolje, ne varajte se!Radije bih ostao u jednostavnosti siromaštva u kojoj dotaknešBoga i to opipljivog Boga. Naučimo se najprije boriti protiv onogšto nas zatvara u nas same. Smisao naše prisutnosti na zemlji?! Datisebe drugima!Dopusti da samo kažem da bijes, gorčina, ljutnja, psovke, razočaranjane vode nikamo. Shvati da je čovjek križoblik i Kristoblik !Stvoreni smo u obliku križa. Pred svakim događajem uvijek otvaramosvoje ruke u obliku križa. Dijete, muž i žena, čak i svećenik namisi otvara ruke dimenzijama svijeta. Kada čovjek zavoli i zagrlisvoj posao, ima oblik križa ali krhkog križa u odnosu na naše patnje.Ima toliko rana u životu. Kao da je svaki razapet upravo tamoOluja će proći... | 67