Reguliranje suvišnih voda - Agronomski fakultet

6. TEMELJNE ZNAČAJKE USPOSTAVE OPLAVI I VODOPRIJEMNIKA
SUVIŠNIH VODA
Uvažavajući topografska, hidrološka, pedološka i klimatska obilježja u Hrvatskoj
se može izdvojiti oko 1.673.792 ha melioracijskog područja, na kojem je potrebno izvršiti
odvodnju suvišnih površinskih i/ili podzemnih voda. Od ukupno 471.730 ha poplavnih
površina u Hrvatskoj je postojećim hidrotehničkim objektima zaštićeno oko 263.730 ha
melioracijskog područja, dok se potreba za dogradnjom i izgradnjom novih građevina za
zaštitu od štetnog djelovanja vanjskih voda računa na oko 208.000 ha melioracijskih
površina (Marušić, 2005). Temeljem navedenih pokazatelja, valja računati da bi u
Hrvatskoj u nepovoljnim hidrološkim uvjetima uz hidromodul odvodnje od 2,0 l/s/ha,
trebalo osigurati uvjete za uspješnu odvodnju (evakuaciju), kao i prijem suvišnih voda u
količini od oko 3,5 milijuna litara u sekundi. Dakle, osiguranje uvjeta za uspješno
otjecanje (oplav) kao i prijem suvišnih voda na određenom melioracijskom području od
krucijalne je važnosti u cjelokupnom sustavu njihove odvodnje.
Osiguranje mehanizma mogućeg pravovremenog otjecanja (evakuacije)
sakupljenih suvišnih voda s određenog melioracijskog područja, poznatog u našoj starijoj
literaturi pod pojmom oplavi, preduvjet je za uspješnu funkcionalnost svakog
hidromelioracijskog sustava odvodnje. U svojoj knjizi „Melioracija tla“ (Bella, 1935)
razlikuje tri vrste oplavi: prirodnu, umjetnu i mješovitu.
Pod prirodnom oplavi podrazumijeva se prirodno odnosno gravitacijsko otjecanje
sakupljenih suvišnih voda s nekog melioracijskog područja, u pravcu glavnog
vodoprijemnika, odnosno recipijenta (sl. 47). Da bi se ostvario temeljni uvjet za
prirodnu oplav, razina vode u glavnom vodoprijemniku (recipijentu) mora, dakle, biti
uvijek niža od razine vode u glavnom odvodnom umjetnom ili prirodnom vodotoku.
Valja, međutim, naglasiti da je u odvodnji suvišnih voda u velikim dolinama naših rijeka
(Dunava, Save, Drave, Mure i dr) navedeni uvjet prirodno teško ostvariv, pri čemu se
odvođenje sakupljene suvišne vode s manjih melioracijskih cjelina, poznatih kao
„kazeta“, odvodi putem umjetne oplavi (sl. 48). Dakle, kod umjetne ili mehaničke
oplavi, razina vode u vodoprijemniku ili recipijentu područja (rijeci, jezeru, moru) je
uvijek geodetski viša od razine vode u glavnom odvodnom kanalu i/ili vodotoku
melioracijskog područja. U ovom slučaju evakuacija suvišnih voda s melioracijskog
područja, u glavni recipijent, moguća je jedino umjetnim mehaničkim načinom u obliku
njihovog dizanja putem uporabe crpnih stanica. Mješovita oplav je kombinacija prirodne
i umjetne oplavi.
Slika 47. Shematski prikaz prirodne (gravitacijske) oplavi
44