Reguliranje suvišnih voda - Agronomski fakultet

UDŽBENICI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU 

MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS 

Recenzenti: Prof. dr. sc. Stjepan Mađar, Poljoprivredni fakultet Osijek 

Prof. dr. sc. Josip Marušić, Građevinski fakultet Zagreb 

Prof. dr. sc. Stjepan Husnjak, Agronomski fakultet Zagreb 

Lektor: Sandra Vitković, prof. 

Fotografije: Dragutin Petošić 

Odlukom 

Klasa: 032-01/11-01/51 

Ur. broj: 380-060/044-11-2 

objavljivanje ove knjige kao sveučilišnog udžbenika 

odobrio je Senat Sveučilišta u Zagrebu na svojoj 

održanoj sjednici 6. srpnja 2011. 

AGRONOMSKI FAKULTET 

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati 

ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova 

pismenog dopuštenja. 

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i 

sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem: 781315 

ISBN 978-953-6135-94-3 

Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb 

PETOŠIĆ, Dragutin, TOMIĆ, Franjo; 

REGULIRANJE SUVIŠNIH VODA 

Agronomski fakultet 

Sveučilišta u Zagrebu, 

2011 

1

Dragutin Petošić 

Franjo Tomić 

REGULIRANJE SUVIŠNIH VODA 

Zagreb, 2011 

2

Kazalo 

1. UVOD 4 

2. PORIJEKLO, VRSTE I ŠTETNOST SUVIŠNIH VODA 8 

2.1.Suvišne površinske vode 9 

2.2.Suvišne podpovršinske vode 10 

2.2.1. Sporoprocjedne i stagnirajuće podpovršinske vode 10 

2.2.2 . Podzemne vode 10 

2.3. Štetnost suvišnih voda 12 

3. SUVIŠNA VODA KOD HIDROMORFNIH TALA 16 

3.1. Zastupljenost, način prevlaživanja i melioracijska problematika 

hidromorfnih tala 

17 

3.1.1. Melioracijska jedinica aluvijalno-semiglejnih tala (I) 19 

3.1.2. Melioracijska jedinica pseudoglejnih i pseudoglej-glejnih tala (II) 20 

3.1.3. Melioracijska jedinica hipoglejno-humoglejnih tala (III) 20 

3.1.4. Melioracijska jedinica amfiglejno-epiglejnih tala (IV) 22 

3.1.5. Melioracijska jedinica tresetnih i tresetno glejnih tala (V) 23 

4. TEMELJNE ZNAČAJKE ZAŠTITE MELIORACIJSKOG PODRUČJA OD 

VANJSKIH VODA 

24 

4.1. Obrambeni melioracijski nasipi 25 

4.2. Lateralni (obodni) kanali 28 

4.3. Odteretni kanali 30 

4.4. Brdske retencije i/ili akumulacije 31 

4.5. Nizinske retencije i/ili akumulacije 34 

5. TEMELJNI KRITERIJI HIDROMELIORACIJSKIH SUSTAVA ODVODNJE 35 

5.1. Potrebno vrijeme odvodnje 35 

5.2. Hidromodul odvodnje 37 

5.3. Norma odvodnje 40 

6. TEMELJNE ZNAČAJKE USPOSTAVE OPLAVI I VODOPRIJEMNIKA 

SUVIŠNIH VODA 

7. METODE I NAČINI ODVODNJE 48 

7.1. Razvoj i primjena odvodnje 48 

7.2. Površinska odvodnja 52 

7.2.1. Osnovna površinska odvodnja 52 

7.2.2. Detaljna površinska odvodnja 54 

7.2.2.1. Sustav srednje dubokih kanala 54 

7.2.2.2. Sustav srednje dubokih kanala i baulacije tla 59 

7.2.2.2.1. Dvosmjerna baulacija tla sa trajnim plitkim kanalima 59 

7.2.2.2.2. Dvosmjerna baulacija s privremeno plitkim kanalima 60 

7.3. Podzemna odvodnja 62 

2 

44

7.3.1. Sustav horizontalne cijevne drenaže 63 

7.3.1.1. Princip rada i temeljni elementi cijevne drenaže 66 

7.3.1.1.1. Razmak cijevne drenaže 69 

7.3.1.1.2. Promjer drenažnih cijevi 78 

7.3.1.1.3. Pad i dužina drenažnih cijevi 81 

7.3.1.1.2. Izvođenje cijevne drenaže 83 

7.4. Kombinirana detaljna odvodnja 89 

7.4.1. Filterski materijali u sustavu kombinirane detaljne odvodnje 90 

7.4.2. Dodatne agromelioracijske mjere u sustavu kombinirane detaljne odvodnje 93 

7.4.2.1. Krtična drenaža 94 

7.4.2.2. Vertikalno dubinsko rahljenje 97 

8. POTREBE I MOGUĆNOSTI REVITALIZACIJE IZGRAĐENIH 

HIDROMELIORACIJSKIH SUSTAVA ODVODNJE 

101 

8.1. Stanje i funkcionalnost sustava 102 

8.2. Potreba za revitalizacijom sustava 106 

9. LITERATURA 108 

3

1. UVOD 

Pojava suvišnih voda na nekom području posljedica je većeg broja međusobno 

povezanih čimbenika, od kojih valja istaknuti klimatske, geomorfološke i 

hidropedološke čimbenike područja (u daljnjem tekstu melioracijskog područja). 

Dakako, da temeljna uloga pripada klimatskim čimbenicima, u prvom redu količini, 

intenzitetu i rasporedu oborina, kao i uvjetima koji utječu na njihovu potrošnju. U 

tom pogledu ilustrativan je pokazatelj srednjih godišnjih količina oborina na relativno 

malom prostoru Republike Hrvatske (sl. 1), čija vrijednost koleba u rasponu od čak 

300 do > 3.500 mm. 

Slika 1. Srednja godišnja količina oborina u R. Hrvatskoj (M. Perčec, Tadić 2010) 

Valja naglasiti da količina oborina u kombinaciji s geomorfološkim (reljef, 

stratigrafija) i pedološkim značajkama prvenstveno utječe na pojavu viška vode 

odnosno suvišnih voda na užem ili širem melioracijskom području. Prema 

pokazateljima koje navode Tomić 1988, Tomić i Petošić 1989, Petošić, 1993., a 

koristeći metodu po Thornthweitu za proračun bilance vode, vrijednosti godišnjeg 

viška vode u tlu mogu se na širem prostoru Republike Hrvatske kretati u rasponu od 

150 do 850 mm. Ako se količine viška vode u tlu koje neposredno utječu i na pojavu 

4

suvišnih voda analiziraju s aspekta poljoprivrednih regija Republike Hrvatske (slika 

2) dobivaju se relacije kako slijedi: 

U panonskoj istočnoj regiji (P1) valja u prosjeku računati s vrijednostima godišnjeg 

viška vode od 150 do 200 mm, središnjoj (P2) s 200 do 250 mm i zapadnoj (P3) od 

250 do 300 mm. 

U gorskoj predplaninskoj regiji (G1) godišnji višak vode je znatno veći i kreće se u 

rasponu vrijednosti od 400 do 550 mm, a u planinskoj (G2) čak od 550 – 850 mm. 

U jadranskoj sjevernoj regiji treba računati s vrijednostima godišnjeg viška vode od 

200-350 mm, srednjoj od 250-350 mm i južnoj od 350 do 600 mm. 

Slika 2. Poljoprivredne regije i podregije Hrvatske (Bašić, Bogunović, Husnjak, 2001) 

Dobro je poznata činjenica da geneza tla stoji u direktnoj svezi s pojavom i količinom 

viška vode, koja utječe na dinamiku i načine njegovog vlaženja. Nadalje, prema 

načinima vlaženja u Hrvatskoj je sačinjena i podjela tala u odgovarajuće razdjele (tab. 

1) i niže jedinice. 

5

Tablica 1. Površina razdjela tla u Hrvatskoj na području poljoprivrednog zemljišta 

(Husnjak, 2007) 

Naziv razdjela tla 

Površina 

Ha % 

Automorfna tla 1.502.082,20 57,98 

Hidromorfna tla 1.087.905,40 41,99 

Halomorfna tla 410,50 0,02 

Subakvalna tla 319,90 0,01 

UKUPNO 2.590.718,00 100,00 

Naselja 44.586,00 

Stjenovitost 795.704,00 

Vodene površine 53.359,00 

Šume 2.177.664,00 

Sveukupno 5.662.031,00 

Treba svakako naglasiti da razdjel hidromorfnih tala dakle, tala koja imaju manja ili 

ozbiljna (velika) ograničenja u pogledu poljoprivredne biljne proizvodnje i uzgoja kultura 

zbog povremene ili trajne pojave suvišnih voda, u Hrvatskoj zauzimaju ukupnu površinu 

poljoprivrednog zemljišta od 1.087.905,40 ha ili oko 42 % od površine ukupnih tala. 

Razvoj suvremene biljne proizvodnje na većem dijelu površine koju zauzimaju 

ova tla, prema Husnjaku 2007. oko 780.000 ha je neodrživ bez primjene hidro i 

agrotehničkih melioracijskih zahvata, kojima je osnovna zadaća u reguliranju suvišnih 

voda. 

S navedenog aspekta ukupni poljoprivredni prostor Republike Hrvatske može se 

podijeliti na dva osnovna melioracijska područja (sl. 3), Na prvom melioracijskom 

području prioritet za primjenom navedenih mjera (odvodnje) je manjeg, a na drugom 

većeg intenziteta. 

Treba svakako istaći da je u Republici Hrvatskoj na realizaciji navedenih mjera 

vezanih za reguliranje suvišnih voda u sklopu biljne poljoprivredne proizvodnje u 

posljednjih 30-setak godina mnogo učinjeno. 

Međutim u poslijednih 10-15 godina na ovom planu, a vezano za održavanje i 

revitalizaciju izgrađenih hidromelioracijskih sustava odvodnje, kao i potrebe za 

izgradnjom novih, ima ozbiljnih problema, koje treba urgentno i sustavno rješavati. Jedan 

dio ove problematike prikazan je u poglavljima ovog udžbenika koja slijede. 

6

Slika 3. Rasprostranjenost melioracijskih područja za odvodnju suvišnih voda u 

Hrvatskoj (Husnjak, 2007) 

7

2. PORIJEKLO, VRSTE I ŠTETNOST SUVIŠNIH VODA 

Malo je područja na svijetu koja imaju idealnu vodnu bilancu, u kojoj se tijekom 

godine, odnosno vegetacijskog razdoblja ne pojavljuje višak i/ili nedostatak vode. 

Humidna područja odlikuju se učestalom pojavom viška vode, koji je prisutan 

tijekom kraćeg ili dužeg dijela godine, odnosno vegetacijskog razdoblja. Kao posljedica 

viška vode pojavljuju se i razni oblici suvišnih voda, odnosno tipovi prekomjernog 

vlaženja. S aspekta hidropedološke i melioracijske problematike mogu se generalno 

izdvojiti četiri temeljna tipa prekomjernog vlaženja (sl. 4). 

1.Atmosferski tip: 3.Tip podzemne vode pod pritiskom 

a) visoki treset (perhumidni klimatski uvjeti) a) s koncentriranim prihranjivanjem 

b) zamočvarivanje unutar površinskog profila b) s plošnim prihranjivanjem 

2.Zamočvarivanje podzemnom vodom (p.v.) 4.Deluvijalno-aluvijalni tip 

a) podtip bočnog pritjecanja (p.v.) a) deluvijalni podtip na padinama 

b) bazenski podtip zamočvarivanja b) aluvijalni podtip poplava 

Shodno prikazom, tipovi prevlaživanja vezani su, dakle za klimatske, topografske 

i geološke značajke područja, ali i za oblike suvišnih voda koje utječu na hidrogenizaciju 

profila tla. S praktičnog aspekta hidrotehničkih melioracija, odnosno odvodnje, suvišne 

vode tla mogu se podijeliti na dva temeljna oblika površinske i podpovršinske. 

Slika 4. Reljef i hidrološke prilike terena (Averljanov i Smirnov, 1973; uz korekcije 

Racza, 1980) 

8

Podpovršinske vode najčešće se dalje dijele na sporo procjedne i stagnirajuće, 

te podzemne vode. 

2.1. Suvišne površinske vode 

Često predstavljaju sinonim za pojam suvišnih voda, jer se lako uočavaju, budući 

da stagniraju na samoj površini terena, bilo obrađenog i/ili neobrađenog poljoprivrednog 

zemljišta (sl. 5 i 6). Prema podrijetlu ove vode mogu biti oborinske ili vlastite i vanjske 

ili strane. Oborinske ili vlastite vode, kao što i naziv govori potječu od oborina koje 

padnu na određeno poljoprivredno i/ili melioracijsko područje. U širem smislu, pojava 

ovih voda vezana je za specifične klimatske, topografsko-geološke i hidropedološke 

uvjete područja. U najvećem broju slučajeva, pojava ovih voda nastaje u uvjetima kada 

intenzitet i količina oborina nadmašuju vrijednosti njihove moguće potrošnje, odnosno 

gubitka, kroz procese evapotranspiracije, upijanja i procjeđivanja u dublji profil tla. 

Slika 5. Suvišne površinske oborinske vode 

na obrađenom poljoprivrednom zemljištu 

Slika 6. Suvišne površinske oborinske 

vode na neobrađenom zemljištu 

Vanjske suvišne vode dotječu u melioracijsko područje izvana, sa okolnih 

područja. U većini slučajeva ove vode se dalje razgraničavaju na slivne koje dotječu s 

povišenih dijelova sliva i poplavne, iz postojećih prirodnih ili umjetnih vodotoka 

područja (slika 7). 

Slika 7. Suvišne površinske – poplavne vode 

9

2.2. Suvišne podpovršinske vode 

Ove vode formiraju se ispod površine terena, pri čemu saturiraju profil tla 

povremeno ili trajno iznad vrijednosti poljskog vodnog kapaciteta. Ovisno od 

hidropedoloških specifičnosti lokacije, prevlaživanje može biti u dijelu ili cijelom profilu 

tla. U melioracijskoj praksi odvodnje valja razlikovati dva, odnosno tri temeljna oblika 

ovih voda: 

- sporo procjedne podpovršinske vode 

- stagnirajuće podpovršinske vode 

- podzemne vode 

2.2.1. Sporoprocjedne i stagnirajuće podpovršinske vode 

Predstavljaju u stvari istu kategoriju suvišnih podpovršinskih voda. Razlika je 

samo u brzini procjeđivanja vode kroz profil tla. Tako kod stagnirajućeg oblika, praktično 

i nema ili je vrlo malo procjeđivanje ove vode u dublji profil tla. Jedan i drugi oblik ove 

vode obično se formira u gornjem solumu unutar 100 cm dubine, kao posljedica 

prisutnosti, za vodu slabo propusnih horizonata tla. Podrijetlo ove vode najčešće je 

oborinskog karaktera. Nije rijetkost da se oblici ovih voda u hidropedološkoj i 

melioracijskoj problematici često poistovjećuju sa zastojnim i/ili zatvorenim 

(„ukliještenim“) vodama. 

2.2.2. Podzemne vode 

Hidropedološki pristup podrijetlu i oblicima podzemnih voda, temelji se na 

poznavanju stratigrafske građe tla, njegovih osnovnih fizikalno-hidrauličkih značajki i 

hidroloških uvjeta područja. Valja naglasiti da je hidropedološki pristup podrijetlu 

podzemnih voda vrlo blizak hidrogeološkom pristupu, koji pod pojmom podzemnih voda 

u užem smislu podrazumijeva vodu u podzemlju koja u potpunosti saturira određeni sloj 

profila i nalazi se ispod vodne plohe (vodnog lica). 

Podzemna voda (Stebut, 1953), voda temeljnica (Herak i Nedela 1963), 

njemački „Grundwasser“, su sinonimi za podzemnu vodu, koja trajno ili relativno 

trajnije ispunjava u pravilu sve pore u vodonosnom, po teksturi lakšem sloju tla, iznad 

nepropusnog dubljeg sloja. Način pojavljivanja vode u podzemlju s hidrogeološkog 

aspekta prikazan je na slici 8. 

10

Slika 8. Shematski prikaz načina pojavljivanja vode u podzemlju (Urumović, 2003.) 

Prema navedenoj shemi, podzemlje se dijeli na dva temeljna dijela, zasićeno 

područje i ozračeno područje. U ozračenom se dijelu podzemlja prema pojavljivanju i 

načinu cirkulacije vode razlikuju tri pojasa: pojas talne vode, međupojas i kapilarni 

pojas. Ispod navedenih pojasa, nalazi se zasićeno područje s podzemnom vodom. 

Međutim, ovisno od topografsko-hidroloških uvjeta prostora, ozračeno područje s 

međupojasem može izostati, a zasićeno područje s podzemnom vodom u tom slučaju 

zahvaća talni dio, odnosno pojas talnih voda. Interakcija podzemne vode u dubokom 

vodonosniku s vodom u tlu još je uočljivija u shematskom prikazu na slici 9. 

Slika 9. Shematski prikaz podzemne vode kod otvorenog sustava 

Iz navedenih prikaza proizlazi da ovisno od topografskih i hidropedoloških 

specifičnosti područja, u pojasu talne vode s pravom, treba računati na pojavu i prisustvo 

tipične podzemne vode (sl. 10 i 11), koja se s hidropedološkog i melioracijskog aspekta 

najčešće dalje dijeli prema maksimalnoj visini dizanja vodne plohe, odnosno njene razine 

(tablica 2). 

11

Tablica 2. Podjela podzemne vode u tlu prema visini dizanja 

Kategorija podzemne vode 

Udaljenost razine podzemne vode 

od površine tla (m) 

Vrlo plitka < 0,2 

Plitka 0,2-0,5 

Srednje duboka 0,5-1,0 

Duboka 1,0-1,5 

Vrlo duboka >1,5 

Slika 10. Prikaz područja s 

plitkom podzemnom vodom 

2.3. Štetnost suvišnih voda 

Slika 11. Prikaz podzemnih voda pod pritiskom 

Štete u biljnoj proizvodnji, koje nastaju od suvišnih voda, mogu doseći 

katastrofalne razmjere. Suvišne vode čine loše uvjete za uzgoj kulturnih biljaka općenito, 

izravno utječu na smanjenje prinosa i otežavaju ili, čak, u potpunosti onemogućavaju 

izvođenje agrotehničkih zahvata koje treba pravovremeno izvršiti (slike 12 i 13). 

Slika 12. Problemi u berbi kukuruza kod 

mokrog i raskvašenog tla 

Slika 13. Stvaranje izraženih 

mikrodepresija („kala ili kolotraza“) u 

međuredovima drvenastih kultura 

12

U Hrvatskoj tijekom izrazito humidnih godina i izrazitije pojave suvišnih voda, 

valja računati s nesigurnošću biljne proizvodnje na preko 50% obradivih poljoprivrednih 

površina (Tomić, 1987). Svi navedeni oblici suvišnih voda imaju negativan utjecaj na tlo, 

a posebno na sam uzgoj kulturnih biljaka. 

Poznato je da biljke različito podnose prekomjerno vlaženje ili plavljenje tla, 

zavisno od fenofaze razvoja, u kojoj se vlaženje pojavljuje i dužine njegova trajanja. Na 

pojavu dužeg trajanja suvišne vode u tlu, poljoprivredne kulture reagiraju smanjenjem 

prinosa. 

Najveće sniženje prinosa u uvjetima prisutnosti suvišne vode valja očekivati u 

razdoblju intenzivnog porasta biljaka. Smanjenje prinosa uzgajane kulture to je veće što 

je dulji period prevlaživanja tla (tablica 3). 

Tablica 3. Utjecaj suvišne vode na sniženje prinosa nekih poljoprivrednih kultura (%) 

Poljoprivredna 

kultura 

Duljina prekomjernog vlaženja u danima 

3 7 11 15 

Najveće 

smanjenje 

prinosa u 

mjesecima 

Ozime žitarice 5 – 20 5 – 20 10 – 80 20 – 100 V – VI 

Jare žitarice 10 – 20 20 – 50 40 – 75 20- 100 V –VI 

Kukuruz 10 – 20 10 – 80 20 – 100 30 – 100 IV – VI 

Suncokret 10 20 – 40 30 – 80 50 – 100 V – VI 

Krumpir 30 – 50 80 – 100 100 100 VI – VIII 

Šećerna repa 10 40 – 50 90 – 100 100 III – X 

Krmno bilje 10 25 – 40 20 – 70 30 – 70 V – VII 

Livade – 10 – 20 20 – 30 10 – 50 V – VII 

Pašnjaci – 10 – 20 20 – 50 10 – 70 V – VII 

Temeljem navedenih pokazatelja u tablici 3, uočljivo je da su gubici u prinosu 

većine poljoprivrednih kultura najmanji kada prevlaživanje tla traje vremenski do tri 

dana. Relativno sniženje prinosa poljoprivrednih kultura zavisi od razdoblja fenofaze u 

kojoj se biljka nalazi u trenutku suvišnog vlaženja tla (slika 14). 

Tako je najveće sniženje prinosa kukuruza kada je tlo suviše vlažno u početku 

vegetacije (travanj-lipanj). Ozime žitarice ne podnose dulje vrijeme prevlažena tla pri 

kraju svoje vegetacije (svibanj-lipanj), a jare žitarice u sredini vegetacijskog razdoblja 

(travanj-svibanj). 

13

Slika 14. Relativno smanjenje prinosa poljoprivrednih kultura uslijed suvišnog vlaženja 

tla prema razvojnim fazama 

Plitka razina podzemne vode u profilu tla također štetno utječe na razvoj 

poljoprivrednih kultura, što se očituje u smanjenju njihovih prinosa. Utjecaj podzemne 

vode na prinose uzgajanih kultura u zavisnosti je od tipa i mehaničkog sastava tla. 

Kod poljoprivrednih tala težeg mehaničkog sastava s velikim udjelom gline, 

poželjna je općenito veća dubina podzemne vode. To se posebno odnosi na teška glinasta 

i glinasto-ilovasta tla. Tla krupnije teksturne građe, kao što su laka ilovača i pjeskovita 

tla, podnose pliću razinu podzemne vode (slika 15). 

Dubina podzemne vode u tlu pri kojoj se postižu najpovoljniji prinosi uzgajanih 

kultura, naziva se optimalna dubina. Ako se podzemna voda podiže prema površini tla, 

prinos opada uslijed suviška vode. 

Prinosi poljoprivrednih kultura se smanjuju i u slučaju opadanja razine vode ispod 

optimalne dubine, jer dolazi do pojave nedostatka vode u rizosfernom sloju. Pojedine 

kulture vrlo različito reagiraju na prisustvo plitkih podzemnih voda. Tako, na primjer, 

trave i djeteline najveće prinose postižu pri plitkoj podzemnoj vodi od 20 do 50 cm. 

14

Slika 15. Prosjek razine podzemne vode u cm ispod površine terena za vrijeme 

vegetacijskog razdoblja za razne tipove tala (Visser, 1958.) 

Lucerna i soja najveće prinose ostvaruju u uvjetima kada je razina podzemne vode 

oko 60 cm. Najveći prinosi kukuruza, graška i rajčice mogu se očekivati pri razinama 

podzemne vode oko 90 cm ispod površine tla. Žitarice, šećerna repa i uljana repica za 

ostvarivanje visokih prinosa zahtijevaju prisutnost dubokih podzemnih voda od 100-150 

cm (tablica 4). 

Tablica 4.Relativni prinos kultura u postotku (%) pri različitim dubinama podzemne vode 

(prema Williamsonu, 1970) 

Dubina podzemne vode u cm 

Kultura Tlo Vlaženje 15 30 40-50 60 75 80-90 100 120 150 

Pšenica Glina Kombinirano - - 58 77 89 95 - - 100 

Ječam Glina Kombinirano - - 58 80 89 85 - - 100 

Zob Glina Kombinirano - - 49 74 85 95 - - 100 

Bijela 

djetelina 

Glina Kombinirano 100 97 88 - - - - - - 

Trave Glina Podzemno 100 90 92 - - - - - - 

Lucerna Ilovača 

Ilovača 

Kombinirano - - - 100 - - - 97 - 

Kukuruz Pjeskovita 

ilovača 

Kombinirano 45 45 67 70 - 100 - - - 

Grašak Zamuljena 

glinasta 

Kombinirano - - 60 90 - 100 - 100 100 

Grah Ilovača Kombinirano - - 79 84 - 90 - 94 100 

Soja Glina Podzemno 64 63 78 100 86 - - - - 

Rajčica Glina Kombinirano 9 28 47 60 - 100 - - - 

Šećerna 

repa 

Pjeskovita 

ilovača 

Kombinirano - - 71 84 - 92 - 97 100 

Uljana 

repica 

Pjeskovita 

ilovača 

Kombinirano - - 77 93 - 94 - 100 98 

15

3. SUVIŠNA VODA KOD HIDROMORFNIH TALA 

Postanak i razvoj hidromorfnih tala vezan je za procese njihovog prekomjernog 

vlaženja pod utjecajem suvišnih voda. Odjel hidromorfnih tala prema važećoj 

klasifikaciji obuhvaća ukupno šest klasa i jedanaest tipova (tablica 5). 

Hidromorfizam kod ovih tala uzrokuju suvišne vode koje po svom podrijetlu 

mogu biti površinske i/ili podzemne. Jedne i druge vode ovisne su od količine i rasporeda 

oborina, te mogućnosti njihovog kretanja po površini i/ili kroz samu masu (profil) tla. 

Površinske vode često se poistovjećuju s oborinskom vodom, koja se kraće ili duže 

razdoblje tijekom godine zadržava ili stagnira na slabo propusnom ili nepropusnom 

horizontu i/ili sloju unutar samog profila tla. 

Podzemna se voda, zajedno s poplavnom i slivnom obično svrstava u dopunsku (dodatnu) 

vodu, koja se u procesu suvišnog vlaženja tala često priključuje površinskoj vodi, i tako 

utječe na dinamiku i intenzitet njihove hidrogenizacije. 

Tablica 5. Klase, tipovi i podtipovi hidromofnih tala (Škorić, et al., 1986) 

Klasa Tip Podtip 

I (A)-G ili (A)-C 

(NERAZVIJENA) 

Aluvijalno 

(Fluvisol) 

Karbonatna oglejena 

Karbonatna oglejena i zaslanjena 

Nekarbonatna oglejena 

II A-Eg-Bg-C 

(PSEUDOGLEJNA) 

Pseudoglej 

Na zaravni 

Obronačni 

III A-C-G 

(SEMIGLEJNA) 

Livadsko 

(Semiglej) 

Pseudoglej-glej 

Plitko oglejeno 

Srednje duboko oglejeno 

Duboko oglejeno 

IV A-G 

(GLEJNA) 

Ritska crnica 

(Humoglej) 

Močvarno glejno 

(euglej) 

Karbonatna 

Nekarbonatna 

Vertična 

Hipoglejno 

Epiglejno 

Amfiglejno 

IV T-G 

(TRESETNA) 

Niski treset 

Izdignuti treset 

Plitki 

Srednje duboki 

Duboki 

VI 

(ANTROPOGENA) 

Rigolano tresetno 

Tla rižišta 

Hidromeliorirano Prema izvornoj pripadnosti tla 

16

3.1. Zastupljenost, načini prevlaživanja i melioracijska problematika hidromorfnih 

tala 

Hidromorfna tla u Hrvatskoj prostorno zauzimaju ukupnu površinu od 1.618.493 

ha (graf. 1), što praktički iznosi oko jedne trećine (29%) od ukupne površine koju 

zauzimaju preostala tla, uključujući i stjenovitost (5.568.384 ha). 

PS Pseudoglej 577025 

A Aluvijalno tlo 136343 

L Aluvijalno livadno tlo 89901 

PS-G Pseudoglej-glej 84713 

MG Močvarno glejno tlo 499526 

RC Ritska crnica 64555 

HM Hidromeliorirano tlo 163000 

T Tresetna tla 2577 

SČ Solončak 121 

SO Solonec 411 

GY- 

PP Gytja i protopedon 321 

Grafikon 1. Prostorna zastupljenost tala u Hrvatskoj (Bogunović, et al., 1998.) 

Po zastupljenosti, prednjači pseudoglejno tlo (pseudoglej), koji zauzima površinu od 

577.025 ha, odnosno 35,75% od ukupne površine hidromorfnih tala. Potom slijede: 

močvarno glejno s 499.526 ha (30,9%), hidromeliorirano drenažom 163.000 ha (10,0%), 

aluvijalno 136.343 ha (8,4%), aluvijalno livadno 89.901 ha (5,6%), pseudoglej-glej 

84.713 ha (5,2%), humoglej 64.555 ha (4,0%) i tresetno tlo sa svega 2.577 ha ili 2% 

zastupljenosti. 

U procesu suficitnog vlaženja hidromorfnih tala može se s hidropedološkog aspekta 

izdvojiti devet temeljnih načina (slika 16): 1. aluvijalno oglejeni, 2. semiglejni, 3. 

17

hipoglejni, 4. humoglejni, 5. amfiglejni, 6. epiglejni, 7. pseudoglejni, 8. pseudoglej-glejni 

i 9. tresetno-glejni način vlaženja tla. 

Kod prva dva načina, vlaženje tla u gornjem dijelu profila do 1,0 m dubine, vrši se 

procjednom površinskom, a u donjem dijelu ispod 1,0 m dubine, dubokom podzemnom 

vodom. Kod trećeg i četvrtog načina, suficitno vlaženje profila tla, unutar 2,0 m dubine, 

vrši se pod utjecajem plitkih podzemnih voda. U petom i osmom načinu, dominira 

kombinirano vlaženje tla, stagnirajućom površinskom i dubokom podzemnom, a u šestom 

i sedmom isključivo površinskom stagnirajućom vodom. Kod devetog načina vlaženja, 

dominira trajno prevlaživanje tla u kombinaciji podzemne i površinske, pretežno 

poplavne vode. 

Slika 16. Temeljni načini vlaženja, prosječna teksturna i stratigrafska građa 

hidromorfnih tala 

Valja naglasiti da su melioracijska problematika i koncepcijska rješenja za uspješno 

reguliranje suvišnih voda, odnosno odvodnju hidromofnih tala u neposrednoj svezi s 

načinima njihovog suficitnog vlaženja, te topografsko-stratigrafskim i teksturnohidrauličkim 

značajkama. U pogledu uspješnog rješavanja melioracijske problematike 

hidrotehničkim mjerama odvodnje, hidromorfna tla mogu se grupirati u srodne 

melioracijske jedinice, kako slijedi: 

I. aluvijalno-semiglejna tla 

II. pseudoglej-pseudoglej-glejna tla 

III. hipoglejno-humoglejna tla 

IV. amfiglejno-epiglejna tla 

V. tresetno-tresetno glejna tla 

18

3.1.1. Melioracijska jedinica aluvijalno–semiglejnih tala (I) 

Prostorno zauzima veća prostranstva (oko 226.000 ha) u nizinskim područjima 

naših velikih rijeka Dunava, Save i Drave. Prostire se u neposrednom priobalnom pojasu 

rijeke ili/i zaravnjenim i ocjeditim riječnim terasama. Pod uvjetom da su zaštićena od 

poplavnih voda rijeke, tla ove melioracijske jedinice najčešće su suficitno vlažena pod 

utjecajem dubokih podzemnih voda (slike 17 i 18). 

Intenzivnije oglejavanje tala kod ove jedinice uglavnom je prisutno u donjem 

dijelu profila ispod 100 cm dubine. Zavisno od reljefa, stratigrafske i teksturne građe, 

nisu isključeni podtipovi i/ili varijeteti tala koji su povremeno suficitno prevlaživani i u 

gornjem (0-100 cm) dijelu profila. Međutim, oglejavanje u ovom dijelu profila obično je 

znatno slabije i ne predstavlja značajniji problem u pogledu njihove odvodnje. 

Tla ove jedinice u pravilu se odlikuju lakšom teksturnom građom i relativno 

dobrom propusnošću za vodu. Posebno se to odnosi na horizontalnu vodopropusnost, 

koja se u donjem profilu tla (100-200 cm dubine) kreće u širokom rasponu od jednog do 

nekoliko m/dan. 

Potrebe za reguliranjem suvišnih voda kod tala ove melioracijske jedinice vezane 

su za sustav biljne proizvodnje (povrćarstvo, ratarstvo, voćarstvo), oblik mezo reljefa 

(blage depresije, ravan teren, povišenije ocjedite riječne terase) i režim rijeke (kolebanje 

vodostaja). 

Često se zaštitom područja od poplavnih voda putem regulacije korita rijeke 

uspješno rješava i problem suvišnih voda kod ovih tala. Međutim, ovisno o specifičnosti 

lokaliteta, u odvodnji ovih tala nije isključena mogućnost primjene blažeg površinskog 

i/ili podzemnog sustava odvodnje (najčešće randomskog tipa). 

Slika 17. Aluvijalno oglejeno tlo Slika 18. Semiglejno tlo 

19

3.1.2. Melioracijska jedinica pseudoglejnih i pseudoglej-glejnih tala (II) 

U Hrvatskoj prostorno zauzima površinu od oko 662.000 ha, što čini oko 40% od 

ukupne površine pod hidromorfnim tlima. U ovu melioracijsku jedinicu uvrštena su dva 

tipa tla, pseudoglej i pseudoglej-glej (sl. 19 i 20). Zajednička karakteristika ovih tala je 

da u gornjem solumu profila do 1,0 m dubine imaju praktično iste stratigrafske i 

fizikalno-hidrauličke značajke, kao i način suficitnog vlaženja. Dominantno prevlaživanje 

u gornjem solumu tla do 100 cm dubine odvija se pod utjecajem sporo procjednih i/ili 

stagnirajućih površinskih voda. Međutim u donjem solumu profila, unutar raspona od 100 

cm do 200 cm dubine, zbog različitosti u topografsko-stratigrafskim i fizikalnohidrauličkim 

značajkama sredine, i načini suficitnog vlaženja tala su različiti. U tom 

pogledu pseudoglej zadržava opisani način vlaženja koji je zajednički za gornji solum, a 

na prevlaživanje pseudoglej-gleja utječu srednje duboke podzemne vode. Porijeklo ovih 

voda češće je vezano za procjedne vode iz šireg zaobalnog područja, a rjeđe za utjecaj 

vodotoka. Valja naglasiti da se vertikalna vodopropusnost ovih tala u gornjem solumu do 

1,0 m dubine najčešće kreće u klasi male do vrlo male (

neposrednoj blizini svih značajnijih rijeka, humoglejna tla u Hrvatskoj su pretežno 

vezana za područje Istočne Slavonije i Baranje. Zajednička značajka tala ove jedinice, 

odnosi se na povremenu pojavu prekomjernog vlaženja, koje se vrši pod utjecajem vrlo 

plitkih i plitkih podzemnih voda (sl. 21 i 22). Dakle, razina se podzemne vode u tlu, 

zavisno od humidnosti područja, odnosno režima vodostaja u glavnom vodotoku (rijeci), 

povremeno može podići i do same površine terena. Njeno kolebanje je izraženije kod 

humoglejnog tla i kreće se u rasponu dubine od 20 do 200 cm, pa i dublje. Dinamika 

podzemnih voda kod tala ove jedinice najčešće je u direktnoj svezi s režimom vodostaja u 

glavnom vodotoku – rijeci. Međutim, u prostranim dolinama Save i Dunava, posebno na 

području istočno slavonske i baranjske regije, dinamika podzemnih voda često je ovisna i 

od hidroloških prilika u širem zaobalju rijeke. U pravilu se oglejavanje tala u gornjem 

profilu od 0-100 cm dubine događa tijekom kasno jesenskog-zimskog-rano proljetnog 

razdoblja godine. Dolaskom ljetnih mjeseci, razina podzemne vode opada, i vrši 

oglejavanje u donjem dijelu profila, najčešće na dubini od 100-200 cm. 

Slika 21. Hipoglejno tlo Slika 22. Humoglej – ritska crnica 

Zavisno od stratigrafske i teksturne građe, vertikalna propusnost za vodu, kod 

ovih tala, može se kretati u rasponu klase od umjereno male (0,14-0,52 m/dan) do 

umjerene (0,53-1,42 m/dan). Horizontalna vodopropusnost tala, posebice u donjem 

profilu na dubini od 100-200 cm, najčešće se kreće u rasponu od 0,80-2,80 m/dan. Kod 

humoglejnih tala Istočne Slavonije i Baranje, gdje je donji dio profila izgrađen od 

lesolikih sedimenata, horizontalna propusnost za vodu može biti i veća od navedenih 

vrijednosti (>3,0 m/dan). 

Najveći dio površina u trećoj melioracijskoj jedinici, koristi se u proizvodnji 

ratarsko-industrijskih kultura: pšenice, kukuruza, ječma, zobi, soje, uljane repice, 

suncokreta i šećerne repe. Manji dio površina pod navedenim tlima, koristi se i za 

proizvodnju krmnih kultura na oranicama (djetelina, lucerna i djetelinsko travne smjese). 

Potrebe za odvodnjom ovih tala vezane su prvenstveno za dinamiku podzemnih 

voda i sustav biljne proizvodnje. Temeljni cilj odvodnje kod ovih tala je snižavanje razine 

vrlo plitkih i plitkih podzemnih voda, na tolerantnu dubinu - normu odvodnje za 

21

uzgajane kulture. Prema uzgajanim kulturama najčešće je to dubina koja se kreće u 

intervalu od 0,6-0,8 m ispod površine terena. 

3.1.4. Melioracijska jedinica amfiglejno-epiglejnih tala (IV) 

Ova jedinica površinski zauzima veliki dio močvarno glejnih tala, koja se u 

Hrvatskoj prostiru praktično na površini od oko pola milijuna ha (499.562 ha). Tla koja 

su svrstana u ovu melioracijsku jedinicu su tipično topogena, i najčešće se prostiru u 

najnižim, često blaže i/ili jače konkavnim formama dolinskog reljefa. Većinu ovih tala u 

Hrvatskoj nalazimo u najnižim bazenskim dijelovima velikih rijeka, posebice rijeke Save 

– Posavini. Zbog specifičnosti topografske, stratigrafske i teksturne (glinaste) građe, ova 

su tla tijekom dužeg razdoblja godine suficitno vlažena, unutar cijelog soluma (0-200 cm 

dubine). U prevlaživanju tala dominiraju stagnirajuće površinske, često i poplavne vode, 

koje se kod amfigleja dodatno kombiniraju sa srednje dubokim podzemnim vodama (sl. 

23 i 24). Vertikalna vodopropusnost tala u gornjem solumu do 100 cm dubine, najčešće 

se kreće u klasi male do vrlo male, i iznosi svega nekoliko cm/dan. Horizontalna 

vodopropusnost kod amfigleja u donjem solumu ispod 100 cm dubine kreće se u rasponu 

vrijednosti od 0,53-1,42 m/dan. 

U ovisnosti od vertičnosti pojedinih horizonata, vodopropusnosti tala mogu se 

kretati i ispod ili iznad navedenih vrijednosti. Zbog dugotrajnijeg prevlaživanja, naročito 

u humidnijim godinama, korištenje ovih tala u biljnoj proizvodnji suočava se s ozbiljnim 

ograničenjima. Sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća, većina poljoprivrednih 

površina pod ovim tlima poznatim pod nazivom „teška tla“, korištena je ekstenzivno u 

obliku pašnjaka i livada. Hidrotehničkim zahvatima (zaštita područja od vanjskih voda, 

osnovna i detaljna odvodnja) nakon šezdesetih godina, značajan fond ovih tala u 

Hrvatskoj je postepeno pretvoren u intenzivne poljoprivredne, uglavnom ratarske 

površine. Valja naglasiti da je odvodnja ovih tala vrlo kompleksna. S aspekta 

konvencionalne ratarske proizvodnje, gotovo je sigurno da se odvodnja ovih tala ne može 

uspješno riješiti bez primjene rigoroznih hidrotehničkih zahvata u obliku kombiniranih 

sustava. Odvodnja tipičnih epiglejnih i izrazito vertičnih amfiglejnih tala najčešće je vrlo 

problematična, rizična i ekonomski neisplativa. 

Slika 23. Amfiglejno tlo Slika 24. Epiglejno tlo 

22

3.1.5. Melioracijska jedinica tresetnih i tresetno glejnih tala (V) 

Tla ove melioracijske jedinice kao i predhodne nalazimo u nizinskim predjelima, 

odnosno na istim reljefskim oblicima, samo su u ovom slučaju još izrazitiji topogeno 

hidrološki uvijeti trajnog prevlaživanja podzemnom, poplavnom i/ili jednom i drugom 

vodom (sl. 25 i 26). 

S melioracijskog aspekta valja razlikovati tresetno-glejno, kao prelazni varijetet 

od pravih tresetnih tala. U Hrvatskoj tla ove jedinice zauzimaju vrlo male površine (< 

3000 ha), kojima nije pridavan veći značaj u pogledu njihovih melioracija. 

Bez obzira na to, tresetna, kao i tresetno glejna tla se mogu meliorirati i pretvoriti 

u tla veće produktivnosti. Najvažnija melioracijska mjera kod ovih tala, je svakako 

primjena adekvatne odvodnje, koja je različita na tresetno-glejnom u odnosu na tipično 

tresetno tlo. 

Treba naglasiti da su melioracije ovih tala kompleksne i da zahtjevaju adekvatnu 

primjenu hidrotehničkih i agrotehničkih fizikalnih i kemijskih zahvata. 

Slika 25. Tresetno glejno tlo Slika 26. Tresetno duboko tlo 

23

4. TEMELJNE ZNAČAJKE ZAŠTITE MELIORACIJSKOG PODRUČJA OD 

VANJSKIH VODA 

Intenziviranjem razvoja biljne proizvodnje u riječnim dolinama, posebice u 

inundacijskim prostorima, te u podnožjima brdsko-planinskih područja, kao i kraškim 

poljima, rasle su postepeno i potrebe za učinkovitom zaštitom proizvodnih površina od 

vanjskih voda. Pod pojmom „vanjskih voda“ se podrazumjevaju vode, koje u 

melioracijsko područje kao cjelinu, unutar kojeg su smještene poljoprivredne 

proizvodne površine, dotječu iz vana, odnosno s nekog vanjskog (šireg) prostora. 

Najčešće se ove vode po svom podrijetlu nastanka dijele na poplavne vode koje 

su u svezi s temeljnim vodotocima sliva (potoci, rijeke), i slivne vode koje dotječu u 

melioracijsko područje s povišenih dijelova brdskog sliva (brdske bujice i potoci). Budući 

da se u nizinskim područjima velikih rijeka u Hrvatskoj (Dunava, Save, Drave, Mure i 

dr.) nalazi i najveći dio proizvodnih površina, njihova zaštita od vanjskih voda često se u 

stvari svodi na zaštitu od poplava. 

Pod poplavom poljoprivrednih površina u dolinskom području obično se 

podrazumijeva, dakle, njihovo plavljenje velikim vodama podrijetlom iz temeljnog 

vodotoka područja, najčešće rijeke (slika 27). 

Slika 27. Poplava poljoprivrednih kultura tijekom vegetacijskog razdoblja 

Postojeći zaštitni sustavi od vanjskih voda u Hrvatskoj vrlo su kompleksni (Biondić, et. 

al, 2003), i sastoje se od velikog broja regulacijskih i zaštitnih objekata (tablica 6). 

Tablica 6. Izgrađenost hidrotehničkih objekata za zaštitu melioracijskog područja od 

vanjskih voda u Hrvatskoj 

Melioracijsko 

područje 

Obrambeni nasipi 

Državni 

vodotoci 

Lokalni 

vodotoci 

Lateralni 

kanali 

Oteretni 

kanali 

Višenamjenske 

akumulacije 

ha km km km km Ukupno 

vol 

(hm 3 ) 

Retencije 

Brdske Nizinske 

Ukupno vol 

(hm 3 ) 

Ukupno vol 

(hm 3 ) 

Odvodni tuneli 

Ukupno km 

1.673.802 2.415 1.642 916,8 114,8 58 1.056,8 43 22,6 5 1.590 13 18,1 

24

Temeljem pokazatelja u tablici 6. i na slici 28. razvidno je da se u zaštiti proizvodnih 

poljoprivrednih površina od vanjskih voda najčešće koriste slijedeći hidrotehnički 

objekti (građevine): 

� obrambeni nasipi 

� lateralni (obodni) kanali 

� oteretni kanali 

� brdske retencije i/ili akumulacije 

� nizinske retencije i/ili akumulacije 

Slika 28. Shematski prikaz zaštite melioracijskog područja od vanjskih voda 

U nastavku kako slijedi prikazane su temeljne značajke navedenih hidrotehničkih 

objekata. 

4.1. Obrambeni melioracijski nasipi 

Obrambeni nasip je nasuta građevina od zemljanog materijala iz neposredne 

blizine vodotoka koja zaštićuje poljoprivredno i/ili urbano područje od poplava. 

Razlikuje se nekoliko vrsta obrambenih nasipa, među kojima je najrašireniji glavni 

regulacijski nasip koji se gradi uzduž temeljnih vodotoka područja. 

25

Slika 29. Shematski presjek vodotoka i regulacijskog obrambenog nasipa za zaštitu od 

poplava 

Regulacijski nasip je u pravilu uvijek efikasan hidrotehnički objekt od velikih 

voda (VV) glavnih recipijenata područja. Njihovom izgradnjom znatno se povećava 

protjecajni profil vodotoka da provede velike vode koje se mogu pojaviti u kraćem ili 

dužem vremenskom razdoblju (5, 10, 50, 100, 500 godina). Da bi se izgradnjom nasipa 

omogućilo protjecanje ekstremno velikih voda (EVV) koje se mogu pojaviti u dužem 

višegodišnjem razdoblju (100-500 god. raz.), između nasipa i korita vodotoka treba 

ostaviti dovoljan razmak. Područje između korita vodotoka i nasipa naziva se 

inundacijsko područje ili inundacija (sl. 30). 

Slika 30. Shema izvedenog obrambenog nasipa 

Poprečni presjek obrambenog nasipa u osnovi je trapez (slika 31) ili više trapeza 

koji čine složeni lik. Nasipi se izvode od različitih zemljanih materijala koji se nalaze u 

blizini vodotoka (inundacijskog područja). Organske materijale (humus, korijenje, drvo) 

pri gradnji nasipa valja odstraniti (opasnost od procjeđivanja vode kroz nasip i proboja 

nasipa). 

Najbolji materijali za gradnju nasipa su teže ilovače i gline s manjom količinom 

pijeska zbog sprečavanja prodora vode kroz nasip, obavezno se u nasipu gradi 

nepropusna jezgra (slika 32). Pokos nasipa obavezno se oblaže busenjem i sjetvom 

26

specijalnih travnih vrsta čvrstog korijena. Iz istih razloga nije isključeno niti oblaganje 

vanjskog pokosa nasipa kamenim taracom ili betonskim pločama. Obrana od 

procurivanja vode kroz nasip kao i od podvirnih voda vrši se dogradnjom tzv. 

obuhvatnog nasipa ili dodatnog sekundarnog nasipa s odvodnim jarkom. 

Slika 31. Shematski prikaz poprečnog presjeka obrambenog nasipa 

Slika 32. Shematski prikaz obrambenog nasipa s nepropusnom jezgrom 

Treba istaći da je u Hrvatskoj od ukupno 3.935 km državnih vodotoka, u 

potpunosti uređeno 37 %, oko 42 % je djelomično uređeno, a oko 21 % ih nije uređeno 

(Biondić, et al, 2003). Uz navedene vodotoke izgrađeno je 2.415 km obrambenih nasipa. 

Većina nasipa izgrađena je duž tokova velikih rijeka Dunava, Save i Drave (slika 33). 

27

Slika 33. Glavni obrambeni (regulacijski) nasip na Dunavu (Baranja) 

4.2. Lateralni (obodni) kanali 

Lateralni kanal je hidrotehnička građevina s temeljnom zadaćom zaštite 

poljoprivrednih površina u dolinskom dijelu melioracijskog područja od suvišnih brdskih 

slivnih voda. Najčešće, suvišne brdske vode ugrožavaju nizinski dio melioracijskog 

područja putem brdskih bujica i potoka. 

Temeljna značajka ovih vodotoka je da imaju bujični vodni režim, koji 

karakteriziraju nagli nadolasci velikih voda. Obično ove pojave nastupaju neposredno 

poslije jakih kiša ili ubrzanog topljenja snijega u brdskom dijelu sliva. Pored naglog 

višestrukog povećanja protjecanja (protoka), brdski vodotoci nose i velike količine 

nanosa kao posljedice erozije tla. 

Da bi lateralni kanal dobro ispunio temeljnu zadaću, vrlo je važno njegovo 

ispravno lociranje u prostoru. Najveći učinak kanala dobiva se kada je on lociran na 

brdskim padinama (slika 34), prije nego one prijeđu u ravnicu, pri čemu se njegova trasa 

pruža u smjeru pružanja generalnog pada doline. 

28

Slika 34. Shematski prikaz lateralnog (obodnog) kanala 

Dakle, lateralni ili obodni kanal približno je usporedan s glavnim 

vodoprijemnikom (recipijentom) u dolini, ali poprečan prema brdskim bujicama i 

potocima. Temeljna zadaća lateralnog kanala ostvaruje se na način da se velike vode 

brdskih potoka prihvate (presjeku) kanalom i odvedu u glavni vodoprijemnik, (rijeka) 

nizvodno od branjenog nizinskog melioracijskog područja. Poprečni presjek lateralnog 

kanala (slika 35) u pravilu je dvostruki trapez, s tim da je prema povišenom dijelu sliva 

otvoren, a prema nizinskom melioracijskom području završen nasipom. Poprečni presjek 

kanala određuje se dimenzioniranjem na temelju velikih voda. Budući da se količina vode 

u kanalu stalno povećava idući od njegovog početka do ušća u vodoprijemnik, i 

dimenzije kanala trebaju slijediti ovo povećanje. U pravilu se dimenzije kanala (poprečni 

presjek) mijenjaju pri svakom uljevu brdskog potoka. Poželjno je da uzdužni presjek 

kanala (slika 36) bude takav da količine iskopa budu približno jednake količinama zemlje 

potrebne za izgradnju nasipa. 

Slika 35. Shematski prikaz poprečnog presjeka lateralnog kanala 

29

Slika 36. Shematski prikaz uzdužnog profila lateralnog kanala 

Najbolje je rješenje kada se brdski potoci priključuju na lateralni kanal tangencijalno pod 

kutom do najviše 45° (slika 37). 

Praksa je da se pritok i obodni kanal na mjestu spoja (utoka) zaštite kamenim 

taracom ili betonskim pločama. Nije isključena niti gradnja stepenica kod velikih padova 

dna. Vrlo je bitan i detalj izljeva lateralnog kanala u glavni vodotok (recipijent). Izljev 

treba u pravilu projektirati odnosno urediti tako da se u kanalu izbjegnu izraženi uspori 

i/ili depresije kod velikih odnosno malih voda. 

Slika 37. Prikaz ušća brdskog potoka i lateralnog kanala 

4.3. Odteretni kanal 

Odteretni kanal je umjetni vodotok s namjerom da se od poplave zaštite gradovi 

ili ruralna gospodarska područja. Odteretnim kanalima rasterećuje se glavni vodotok od 

30

jednog dijela velike vode, na način da se ona odvede u niže ležeće dijelove istog 

vodotoka ili se prevede u drugi vodotok koji je može primiti. S navedenog aspekta mogu 

se razlikovati paralelni i poprečni odteretni kanali. Češći slučaj je primjena paralelnog 

odteretnog kanala koji izlazi iz matičnog vodotoka ispred poteza ugroženog od poplave, i 

ponovno se uvodi u isti vodotok iza ugroženog dijela poteza (slika 39). U nizinskim 

područjima često se gradnja oteretnih kanala kombinira s izgradnjom nizinskih retencija. 

Poznata su rješenja obrane od poplava u dolini rijeke Save koja se temelje na odteretnim 

kanalima Kupa-Kupa (slika 38) , Sava-Odra i Lonja-Strug, ukupne dužine 114,8 km. 

Slika 38. Odteretni kanal Kupa – Kupa (početak kanala kod Mahičnog) 

Slika 39. Shematski prikaz paralelnog oteretnog kanala i nizinske retencije 

4.4. Brdske retencije i/ili akumulacije 

Grade se na vodotocima u brdskom dijelu sliva. Mogu biti izgrađeni kao jednonamjenski 

(retencije) i višenamjenski (akumulacije) hidrotehnički objekti. Tako se retencije 

31

isključivo grade sa zadaćom obrane nizinskih melioracijskih područja (urbanih i/ili 

ruralnih) od slivnih brdskih voda (brdski potoci i bujice). 

Za razliku od retencija, brdske akumulacije se grade kao višenamjenski objekti: 

obrana od poplava nizinskih područja, korištenje akumulirane vode za potrebe ljudi i 

životinja (piće), korištenje vode za potrebe navodnjavanja, ili u rekreacijske svrhe. Dakle, 

akumulacijski i/ili retencijski prostor, je prirodno ili umjetno oblikovan prostor u 

brdskom vodotoku ili oko njega, a služi za trajno ili za privremeno zadržavanje vode, da 

bi se ostvarile projektne namjere akumulacije-retencije. Dakle, prostor se može oblikovati 

unutar protjecajnog profila vodotoka ili na širem prostoru brdske doline, a određen je 

maksimalnom razinom vode u retenciji-akumulaciji (slika 40). 

Slika 40. Shematski prikaz brdske retencije ili akumulacije 

Povremeno retenciranje ili dugotrajnije akumuliranje suvišnih voda koje dotječu 

vodotokom iz brdskog dijela sliva postiže se dakle, na taj način da se vodotok-dolina 

pregradi odgovarajućom branom. U pravilu se izvode tzv. nasute brane. Brana je trajna ili 

privremena građevina koja pregrađuje vodotok radi akumuliranja ili retenciranja vode. 

Nasuta brana je izgrađena od zemljanog ili kamenog materijala koji je na 

primjeren način raspoređen unutar poprečnog presjeka i primjerno zbijen prilikom 

građenja. Svaka akumulacija, što ne mora biti pravilo i kod svih brdskih retencija, ima i 

evakuacijske građevine, kao što su preljev i temeljni ispust. 

Preljev je građevina na brani ili uz branu ili građena na prikladnom mjestu uz rub 

akumulacije/retencije, a služi za prelijevanje visokih voda iz akumulacije ili retencije u 

nizvodno područje. Temeljni ispust je građevina u temeljima brane ili u neposrednoj 

blizini, a služi za pražnjenje akumulacije ili retencije. 

Na slici 41 je prikazana situacija retencije odnosno nasute brane Jazbina, koja je 

izgrađena na potoku Bliznec, a služi u sklopu cjelovitog sustava za obranu grada Zagreba 

od brdskih voda s područja Medvednice. 

32

Sustav zaštite grada Zagreba od bujičnih voda s južnih i jugoistočnih obronaka 

Medvednice, temelji se na izgradnji od ukupno 52 retencije, ukupnog volumena od 2,8 

milijuna m 3 retencijskog prostora (Husarić, 1997). Retencija Jazbina je najveća, s 

volumenom retencijskog prostora od 481 300 m 3 (slika 42). 

Slika 41. Shematski prikaz nasute brane i retencije „Jazbina“ 

Slika 42. Pogled na važnije retencije u brdskom dijelu grada Zagreba (crveno Jazbina) 

33

4.5. Nizinske retencije i/ili akumulacije 

Grade se u nizinskom dijelu melioracijskog područja. Locirane su u neposrednoj 

blizini glavnih vodotoka-rijeka. Zauzimaju prostore velikih terenskih (prirodnih) 

depresija, koje su se uslijed dugotrajnog zamočvarivanja ionako slabo iskorištavale u 

gospodarske, posebice poljoprivredne svrhe. Najčešće su ovo prostori šumskih površina, 

ekstenzivnih livada i pašnjaka. 

Po svom obimu za razliku od brdskih akumulacija i retencija obuhvaćaju znatno 

veće prostore, u koje se može retencirati odnosno trajnije akumulirati i nekoliko milijuna 

km 3 suvišnih (poplavnih) voda (slika 43). 

Temeljna im je zadaća obrana od poplava velikih urbanih i/ili ruralnih prostora. 

Izgradnja i funkcioniranje nizinskih retencija i/ili akumulacija u pravilu je povezano s 

nizom drugih hidrotehničkih objekata i građevina kao što su oteretni kanali, ustave, crpne 

postaje, nasipi, preljevi, sifoni i dr. 

Školski primjer funkcionalnog povezivanja navedenih objekata i građevina 

prisutan je u vodoprivrednom rješenju obrane od poplava Srednje Posavine (slika 44). 

Dovoljno je za primjer samo naglasiti, da je u sklopu navedenog sustava 

izgrađeno ukupno 5 velikih nizinskih retencija; Lonjsko polje, Mokro polje, Kupčina, 

Zelenik i Jantak ukupnog volumena od 1.590 hm 3 (Biondić et. al, 2003). 

Slika 43. Pogled na dio nizinske retencije Lonjsko polje 

34

Slika 44. Pregledna situacija rješenja obrane od poplave Srednjeg Posavlja 

(Braun, 1985) 

35

5. TEMELJNI KRITERIJI HIDROMELIORACIJSKIH SUSTAVA ODVODNJE 

Temeljna zadaća hidromelioracijskog sustava odvodnje je da određenu količinu 

suvišnih voda, posebice kod hidromorfnih tala uspješno odvede s proizvodnih 

poljoprivrednih površina u određenom (tolerantnom) vremenu. Da bi se to ostvarilo, 

hidromelioracijski sustavi odvodnje trebaju ispunjavati određene temeljne kriterije, među 

koje se najčešće ubrajaju slijedeći: 

� potrebno vrijeme odvodnje suvišnih voda 

� hidromodul odvodnje 

� norma odvodnje 

5.1. Potrebno vrijeme odvodnje 

Potrebno vrijeme odvodnje se uglavnom smatra racionalnim vremenom za 

evakuaciju utvrđene količine suvišnih voda (viška vode) s određenog melioracijskog 

područja i/ili proizvodne poljoprivredne površine. Često se ovaj kriterij odvodnje 

poistovjećuje s dozvoljenim vremenom plavljenja uzgajanih kultura, a ovisnan je od 

uzgajane kulture, njene fenofaze razvoja u tijeku plavljenja i fizikalno-kemijskih značajki 

suvišnih voda koje uzrokuju plavljenje. Tako prema poznatom izrazu Kostjakova 

(citirano po Matkoviću, 1971), prinosi žitarica se smanjuju adekvatno dužini plavljenja. 

Y = (10 – T) 2 

Y = prinos žitarica u % 

T = trajanje plavljenja usjeva u danima 

Temeljem navedenog izraza proizlazi, ako su žitarice plavljene vodom tijekom 48 

sati (dva dana), valja očekivati njihovo smanjenje prinosa za oko 40%. Višednevna 

plavljenja (8 do 10 dana) praktično dovode do potpunog uginuća biljaka, a ostvareni 

prinosi se približavaju nuli (graf 2). 

Prinos % 

120 

100 

80 

60 

40 

20 

0 

0. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 

Dani (Plavljenje) 

Grafikon 2. Utjecaj vremena plavljenja na smanjivanje prinosa žitarica 

36

Pri određivanju potrebnog vremena odvodnje suvišnih voda s poljoprivrednih 

površina, koje se može smatrati i granično dozvoljenim trajanjem plavljenja uzgajane 

kulture, treba uzeti u obzir i različitosti u toleranciji uzgajanih kultura na uvjete 

plavljenja, kao i razdoblje vegetacije u kojem je plavljenje bilo prisutno (L. 

Avakumović, 2005), tablica 7. 

Tablica 7. Potrebno vrijeme odvodnje suvišne vode u danima 

Razdoblje Ljetno-jesensko 

Lokacija S površine tla 

Iz sloja tla dubine 

0-25 cm 

Iz sloja tla dubine 

0-50 cm 

Žitarice 0,5 1,2 2-3 

Povrće i korjenasto 

bilje 

0,8 1,5 2-3 

Višegodišnje trave 1-1,5 2-3 4-5 

Temeljem navedenih pokazatelja može se zaključiti da se potrebno vrijeme 

odvodnje suvišnih voda s proizvodnih poljoprivrednih površina za većinu uzgajanih 

kultura kreće u rasponu vrijednosti od 0,5 do 1,5 dana, odnosno 12 do 36 sati. 

5.2. Hidromodul odvodnje 

Hidromodul odvodnje predstavlja jediničnu količinu suvišne vode koju treba 

odvesti (evakuirati) s površine od jednog, odnosno tzv. „posljednjeg“ hektara svake 

proizvodne jedinice. Najčešća oznaka za hidromodul odvodnje je q (l/s/ha, mm/dan). 

Hidromodul odvodnje (q) ovisi od većeg niza čimbenika, a najbitniji su: 

fizikalno-hidrauličke značajke tla, osjetljivost uzgajanih kultura na prisutnost suvišnih 

voda, količina i intenzitet oborina, pad terena, oblik i veličina sliva, visina podzemne 

vode. 

Poznavajući vrijednost izračunatog viška vode, hidromodul odvodnje može se 

također izračunati (Rudić i Đurović, 2006), iz izraza: 

10 

86400 

4 

vv � 

q � 

T � 

gdje je: q – hidromodul odvodnje (l/s/ha); vv – višak vode (mm); T – vrijeme odvodnje 

(dan) 

Tako primjerice, hidromodul odvodnje (q) za višak vode od 50 mm i vrijeme 

odvodnje od 48 sati, prema navedenom izrazu, iznosi 2,90 l/s/ha. 

Treba istaći da u melioracijskoj praksi odvođenja suvišnih voda treba razlikovati 

hidromodul koji se rabi kod hidromelioracijskih sustava površinske, u odnosu na 

podzemnu (drenažnu) odvodnju. 

U melioracijskoj praksi Hrvatske pri odvodnji suvišnih voda s proizvodnih 

poljoprivrednih površina putem hidromelioracijskih sustava površinske odvodnje, ili 

37

konkretno, pri određivanju razmaka otvorenih kanala III i IV reda na slivnim područjima 

Dunava, Save i Drave, koji su karakteristični po manjim padovima terena (

Po navedenoj formuli svojevremeno se je određivao mjerodavni hidromodul 

površinske odvodnje na melioracijskim površinama slivnih područja Drave, Dunava i 

Save (Marušić, 1998). 

U dolini Save-Posavine, za područje Črnec-polja, korištene su dobrim dijelom i 

empirijske formule Srebrenovića (Čović i Bagić, 1987), koje za praktičnu upotrebu 

imaju oblik: 

gdje su 

q 

q 

5 

25 

� 

3, 

165 

0, 

316 � 

2, 

78 � �� 

V � � � 

� �28, 

37� 

H �� 

� �� 

� �V 

� 

� � � 

� 

� �� 

28, 

37� 

H � � � 

� 

� 

4, 

15 

0, 

240 � 

2, 

78 � �� 

V � � � 

� �52, 

42� 

H �� 

� �� 

� �V 

� 

� � � 

� 

� �� 

52, 

42� 

H � � � 

� 

1 / 3 

3 � F � 

� 1 � � b ; � 2 � 2, 

6� 

� ; � � � 1 � � 2 

4 � J � 

gdje je: q – hidromodul površinske odvodnje (l/s/ha) 

H – srednja godišnja oborina (m) 

τ – ukupno vrijeme koncentracije vode (sati) 

V – retencijska sposobnost tla za vodu (mm) 

5,25 – povratna razdoblja (godina) 

F – površina sliva (km 2 ) 

J – pad terena (m/km, ‰) 

l/s/ha 

l/s/ha 

Hidromodul kod podzemne odvodnje (cijevne drenaže) obično se poistovjećuje 

s pojmom specifičnog drenažnog isteka (q). Ova vrijednost predstavlja količinu vode 

koja se odvodi s proizvodnih poljoprivrednih površina putem drenažnog sustava u l/s/ha, 

ili mm/dan (Tomić, 1987). Pri čemu je 1 mm/dan = 0,116 l/s · ha, odnosno 1 l/s/ha = 8,64 

mm/dan. 

Određivanje drenažnog hidromodula također, je ovisno od više čimbenika, pri 

čemu su najbitniji: fizikalno-hidrauličke značajke tla, količina i intenzitet oborina, nagib 

terena, uzgajana kultura, visina podzemne vode, agrotehničke mjere. Najtočnije 

vrijednosti ovog parametra ostvarive su putem eksperimentalnih polja. U širokoj 

melioracijskoj praksi podzemne odvodnje (cijevne drenaže) u Hrvatskoj, ovisno od tipa 

tla i lokaliteta eksperimentalnog polja, dodatnih agromelioracijskih mjera, potvrđene su 

vrijednosti drenažnog hidromodula u rasponu od 0,4 do 5,51 l/s/ha (Petošić, 1993). 

Za praktične svrhe drenažni hidromodul, može se orijentacijski odrediti na 

temelju teksturnog sastava tla (Marjanov, 1964), tablica 8. 

39

Tablica 8. Vrijednosti drenažnog hidromodula odvodnje 

Sadržaj čestica tla 

60% 

60-40% 

40-30% 

30-20% 

U nedostatku hrvatskih normativa, iznosi se mišljenje Srebrenovića (1981) o 

mjerodavnim vrijednostima drenažnog hidromodula pri projektiranju drenažnih sustava 

za naše prilike (tablica 12). 

Tablica 12. Vrijednosti drenažnog hidromodula po Srebrenoviću (1981) 

Tlo 

Ratarske kulture 

q u mm/dan 

Povrtlarske kulture 

Mineralno 10-15 15-20 

Organsko 15-20 20-40 

Treba međutim, naglasiti da se iznijete vrijednosti drenažnog hidromodula 

prvenstveno odnose u slučaju primjene klasičnog sustava cijevne drenaže i reguliranja 

plitkih razina podzemnih voda u tlu (melioracijska jedinica III). 

5.3. Norma odvodnje 

Norma odvodnje predstavlja dubinu na kojoj treba održavati razinu podzemne 

vode pri uzgoju poljoprivrednih kultura. Ona odgovara dubini u kojoj biljke razvijaju 

glavninu korijenovog sustava. Norma odvodnje, u velikoj mjeri ovisi o vrsti uzgajane 

kulture. Osim toga, ovisi i o vrsti tla. Navode se iskustva i normativi Njemačke i 

Nizozemske koji se primjenjuju za određivanje norme odvodnje pri reguliranju razine 

podzemne vode cijevnom drenažom (Vidaček et al., 1979), tablice 13 i 14. 

Tablica 13. Potrebno održavanje dubine podzemne vode u cm prema njemačkim 

normativima 

Vrsta tla Travnjaci Pašnjaci Livade 

Laka mineralna tla 50-70 70-90 80-120 

Teška tla 60-80 80-100 100-120 

Tablica 14. Optimalna dubina podzemne vode u m pri dreniranju tla u Nizozemskoj 

Tekstura tla Travnjaci Oranice 

Gruba 0,4-0,6 0,6-0,9 

Srednja 0,6-0,9 0,9-1,2 

Fina 0,6-0,9 1,2-1,5 

Norma odvodnje još je uvijek neiscrpna tema istraživanja. Stalno održavanje 

razine podzemne vode u tlu na većoj dubini, zahtijeva duboki sustav odvodnje (duboke 

kanale i/ili duboku cijevnu drenažu). Međutim, duboki sustav odvodnje često je upitan, 

zbog nemogućnosti osiguranja efikasnog otjecanja (oplavi) kao i ekonomske 

opravdanosti. Zbog toga, pri određivanju norme odvodnje u drenažnom i/ili kanalskom 

sustavu, treba uskladiti potrebnu razinu podzemne vode (uzimajući u obzir uzgajanu 

kulturu) s ekonomskim pokazateljima, odnosno s dubinom drenažnih cijevi i/ili otvorenih 

kanala. Na temelju navedenog, daju se preporuke za normu odvodnje u drenažnom 

41

sustavu (dubina podzemne vode na sredini između dviju drenažnih cijevi), kao što je 

navedeno u tablici 15. 

Tablica 15. Preporuke za mjerodavnu normu odvodnje pri reguliranju razine podzemne 

vode cijevnom drenažom (Tomić, 1987) 

Kultura 

Dubina razine podzemne vode na sredini 

između drenažnih cijevi u cm 

Livade 30-40 

Pašnjaci 40-50 

Oranica (ratarske i povrtlarske kulture) 50-60 

Voćnjaci 70-90 

Norma odvodnje (a) je dakle, u izravnoj vezi s dubinom drenažnih cijevi (t) i/ili 

otvorenih kanala i visinom podzemne vode iznad cijevi (h) na sredini između dviju 

drenažnih cijevi, odnosno kanala (slika 45). 

a = t – h 

a = norma odvodnje u sistemu cijevne drenaže, u m 

t = dubina cijevi, u m 

h = visina podzemne vode iznad cijevi na sredini njihovog razmaka (L/2), u m. 

Slika 45. Prikaz norme odvodnje kod podzemnog sustava cijevne drenaže 

Prikazana norma odvodnje na slici 45 odnosi se na reguliranje plitke razine 

podzemne vode kod hidromorfnih tala putem klasičnog sustava cijevne drenaže i u 

uvjetima kada se radi o podzemnoj vodi koja nije jače zaslanjena niti alkalizirana. 

Međutim, u uvjetima kada se radi o zaslanjenim i alkaliziranim vodama, norma odvodnje 

je znatno veća i ovisna je od tzv. kritične dubine podzemne vode (slika 46). 

42

Hkr = Hk + ha 

Gdje je: 

Hkr – kritična dubina podzemne vode 

Hk – visina kapilarnog podizanja podzemne vode (kapilarni potencijal) 

ha – dubina aktivnog sloja tla 

Slika 46. Shematski prikaz kritične dubine podzemne vode (L. Avakumović, 2005) 

Kovda (1968) je na temelju temperature zraka dao formulu za grubo 

izračunavanje kritične dubine slane podzemne vode: 

V = 170 + 8 · t ± 15 

Gdje je: V – kritična dubina podzemne vode u cm 

t – srednja godišnja temperatura zraka u o C 

Dakle, prema navedenom, gdje su srednje godišnje temperature zraka oko 10 o C 

(kao što je u većem dijelu Hrvatske), kritična dubina podzemne vode iznosi od 235 do 

265 cm (Tomić, 1988). 

U tablici 16. prikazane su vrijednosti za kritičnu dubinu podzemne vode s 

obzirom na teksturne značajke tala i sadržaj soli u podzemnoj vodi (L. Avakumović, 

2005). 

Tablica 16. Vrijednosti kritične dubine u pjeskovito-glinastim tlima pri različitom 

sadržaju soli u podzemnoj vodi 

Sadržaj soli u podzemnoj vodi 

Vrijednosti kritične dubine 

g/l 

m 

15 >2,5 

Norma odvodnje dakle, kod odvodnje zaslanjenih hidromorfnih tala ima znatno 

veće vrijednosti, jer je u ovom slučaju potrebno sniziti razinu podzemne vode u tlu ispod 

granice mogućeg kapilarnog podizanja (Hk) u rizosferni sloj tla. 

43

6. TEMELJNE ZNAČAJKE USPOSTAVE OPLAVI I VODOPRIJEMNIKA 

SUVIŠNIH VODA 

Uvažavajući topografska, hidrološka, pedološka i klimatska obilježja u Hrvatskoj 

se može izdvojiti oko 1.673.792 ha melioracijskog područja, na kojem je potrebno izvršiti 

odvodnju suvišnih površinskih i/ili podzemnih voda. Od ukupno 471.730 ha poplavnih 

površina u Hrvatskoj je postojećim hidrotehničkim objektima zaštićeno oko 263.730 ha 

melioracijskog područja, dok se potreba za dogradnjom i izgradnjom novih građevina za 

zaštitu od štetnog djelovanja vanjskih voda računa na oko 208.000 ha melioracijskih 

površina (Marušić, 2005). Temeljem navedenih pokazatelja, valja računati da bi u 

Hrvatskoj u nepovoljnim hidrološkim uvjetima uz hidromodul odvodnje od 2,0 l/s/ha, 

trebalo osigurati uvjete za uspješnu odvodnju (evakuaciju), kao i prijem suvišnih voda u 

količini od oko 3,5 milijuna litara u sekundi. Dakle, osiguranje uvjeta za uspješno 

otjecanje (oplav) kao i prijem suvišnih voda na određenom melioracijskom području od 

krucijalne je važnosti u cjelokupnom sustavu njihove odvodnje. 

Osiguranje mehanizma mogućeg pravovremenog otjecanja (evakuacije) 

sakupljenih suvišnih voda s određenog melioracijskog područja, poznatog u našoj starijoj 

literaturi pod pojmom oplavi, preduvjet je za uspješnu funkcionalnost svakog 

hidromelioracijskog sustava odvodnje. U svojoj knjizi „Melioracija tla“ (Bella, 1935) 

razlikuje tri vrste oplavi: prirodnu, umjetnu i mješovitu. 

Pod prirodnom oplavi podrazumijeva se prirodno odnosno gravitacijsko otjecanje 

sakupljenih suvišnih voda s nekog melioracijskog područja, u pravcu glavnog 

vodoprijemnika, odnosno recipijenta (sl. 47). Da bi se ostvario temeljni uvjet za 

prirodnu oplav, razina vode u glavnom vodoprijemniku (recipijentu) mora, dakle, biti 

uvijek niža od razine vode u glavnom odvodnom umjetnom ili prirodnom vodotoku. 

Valja, međutim, naglasiti da je u odvodnji suvišnih voda u velikim dolinama naših rijeka 

(Dunava, Save, Drave, Mure i dr) navedeni uvjet prirodno teško ostvariv, pri čemu se 

odvođenje sakupljene suvišne vode s manjih melioracijskih cjelina, poznatih kao 

„kazeta“, odvodi putem umjetne oplavi (sl. 48). Dakle, kod umjetne ili mehaničke 

oplavi, razina vode u vodoprijemniku ili recipijentu područja (rijeci, jezeru, moru) je 

uvijek geodetski viša od razine vode u glavnom odvodnom kanalu i/ili vodotoku 

melioracijskog područja. U ovom slučaju evakuacija suvišnih voda s melioracijskog 

područja, u glavni recipijent, moguća je jedino umjetnim mehaničkim načinom u obliku 

njihovog dizanja putem uporabe crpnih stanica. Mješovita oplav je kombinacija prirodne 

i umjetne oplavi. 

Slika 47. Shematski prikaz prirodne (gravitacijske) oplavi 

44

Slika 48. Shematski prikaz umjetne (mehaničke) oplavi 

Treba naglasiti da je u širokoj melioracijskoj praksi odvodnje suvišnih voda s 

proizvodnih poljoprivrednih površina u dolinama spomenutih rijeka, a posebice u dolini 

Save (Posavini), uvelike korištena mehanička oplav (evakuacija), pomoću crpnog 

pogona (crpnih postaja). U tu svrhu, do 1990. godine u Hrvatskoj su izgrađene ukupno 82 

crpne postaje, za potrebe melioracijske odvodnje. U 2004. godini u funkciji je bila 71 

crpna postaja, ukupnog kapaciteta 316,5 m 3 /s i snage 22.744 kW. Od navedenih crpnih 

postaja, ukupno je 12 crpnih postrojenja kapaciteta manjeg od 1,0 m 3 /s, a 34 crpna 

postrojenja su kapaciteta 2,0 do 8,0 m 3 /s. Putem 70 crpnih postaja na području Hrvatske, 

odvodnjava se ukupna površina od 186.798 ha (Marušić, 2005). 

Crpna postaja (slike 49 i 50) je građevina koja se izvodi uz nasip na najnižem 

dijelu odvodnjene površine, odnosno na nizvodnom kraju glavnog odvodnog kanala 

(GOK). Namijenjena je održavanju prihvatljive razine vode u branjenom melioracijskom 

području, podizanjem unutarnjih voda na višu razinu vode u vodoprijemniku, u vrijeme 

kad nije moguća gravitacijska odvodnja. 

Slika 49. Crpna postaja „Davor“, kapacitet 15 m 3 /s 

45

Slika 50. Shematski prikaz crpne postaje s prijelazom tlačnog cjevovoda preko 

obrambenog nasipa (Bićanić, 1985) 

Glavni dijelovi crpne postaje su: 1. kompenzacijski bazen, 2. strojarnica, 

3. crpka, 4. usisni bazen, 5. gravitacijski kanal, 6. tlačni cjevovod, 7. zatvaračnica, 

izljevna glava i nasip (slika 51). 

Dimenzioniranje crpnih postaja vrši se na temelju mjerodavnih hidromodula (q) i 

količine vode koja se može očekivati u jedinici vremena s određene površine sliva (l/s/ha, 

l/s/km 2 ). 

Slika 51. Shematski prikaz glavnih dijelova crpne postaje 

Crpke se redovito dimenzioniraju na manju protoku od one koja se smatra 

mjerodavnom za hidrauličko dimenzioniranje gravitacijske odvodnje. Ekonomski se nije 

pokazalo opravdanim ako se crpni agregati dimenzioniraju na maksimalnu protoku 

(Qmax), odnosno na vršni dio hidrograma unutarnjih voda. Obično se pri 

dimenzioniranju crpnih postaja uzima u obzir tzv. stupanj redukcije (η), kao odnos 

kapaciteta crpke (Qc) i maksimalne protoke (Qmax). 

46

Treba svakako istaknuti da su crpke glavni strojarski dijelovi crpnih postaja. 

Prema Marušiću, 2005., većina crpki koje su ugrađene u crpna postrojenja u razdoblju 

od početka mehaničke evakuacije suvišnih voda (1900. god.) do 1945. godine, bile su 

centrifugalnog tipa u horizontalnoj izvedbi. U vremenu do 1990. godine obično su 

ugrađivane propelerne crpke u vertikalnoj izvedbi (slika 52), a od 1990. godine ugrađeno 

je u Hrvatskoj i nekoliko potopljenih propelernih crpki izvedenih u bloku s 

elektromotorom. 

Slika 52. Crpna stanica, u obliku šahta s odvojrnim postrojenjima 

Kao glavni vodoprijemnici ili recipijenti suvišnih voda s manjih ili većih 

melioracijskih cjelina, u kontinentalnom dijelu Hrvatske najčešće su korišteni prirodni 

vodotoci - rijeke. Međutim, posebice je to upečatljivo u dolini Save, suvišna voda iz 

glavnih odvodnih kanala, preko pumpnih postrojenja nije direktno upuštana u samu 

rijeku, nego u područje nizinskih retencija, a potom se preko oteretnih kanala i ustava 

uvodila u samu rijeku Savu. Primjer je, svakako, sustav obrane od poplava u Srednjoj 

Posavini, gdje se suvišne vode iz retencije Lonjskog polja, preko odteretnog kanala 

Lonja-Strug i ustave Trebež I upuštaju u rijeku Savu (slika 53). 

Slika 53. Ustava Trebež I, kapaciteta 500 m 3 /s 

47

7. METODE I NAČINI ODVODNJE 

7.1. Razvoj i primjena odvodnje 

Podataka o primjeni prvih sustava za odvodnju suvišnih voda ima veoma malo. 

Pretpostavlja se da su oni građeni istovremeno sa sustavima za navodnjavanje. Budući da 

su građeni isključivo od zemljanih jaraka i kanala, postojala je mala mogućnost da se veći 

dio ovih sustava sačuva do današnjih dana. Postoje zapisi (Herodot, 400. g. pr.n.e.) o 

primjeni odvodnjavanja već u starom vijeku na području Egipta i Mezopotamije. 

Pouzdano je utvrđeno da su prvi podzemni sustavi odvodnje (drenaže) građeni oko 1900. 

god. pr.n.e. u području gornjeg Egipta i Babilona, te oko 100. god. pr.n.e. u nekim 

dijelovima Kine. Smatra se da su u Europu znanja iz šireg područja melioracija prenijeli 

Feničani, dok su najstariji sustavi za odvodnju bili izgrađeni u Grčkoj (1000. g. pr.n.e.), 

kada je isušeno i Korajsko jezero površine oko 25.000 ha. Na Apeninskom poluotoku 

prvi sustavi odvodnje vezani su za isušivanje jezera Albano (397. g. pr.n.e.). Za 

vladavine Julija Cezara sačinjen je projekt za isušivanje jezera Celano. Prvi detaljni opis 

drenaže i načina njene izrade potječe iz 396. g. pr.n.e. od Columella, koji u knjizi De re 

rustica piše i o odvodnji pontinijskih močvara južno od Rima. Poznato je da su u vrijeme 

rimskog carstava hidrotehnički zahvati odvodnje bili korišteni na području današnje 

Njemačke, Nizozemske i Španjolske. U srednjem vijeku najintenzivnije mjere odvodnje 

primjenjuju se u Nizozemskoj pri formiranju poldera, te u Francuskoj na isušivanju 

velikih površina močvarnih tala na sjeveru Francuske (Flandriji). Intenzivniji razvoj 

odvodnjavanja putem drenažnih sustava započinje tek krajem XVIII stoljeća. Godine 

1810. počela je proizvodnja prvih suvremenih glinenih cijevi, okruglog presjeka (J. 

Read), a iz godine 1932. datiraju prve upute za izradu drenažnih sustava. Prva drenaža od 

plastičnih cijevi primijenjena je 1948. g. u SAD. Prema podacima Benetina, et al., 

koncem prošlog stoljeća mjere odvodnje u svijetu bile su primjenjivane na oko 160 

milijuna ha (tablica 17). 

Tablica 17. Primjena odvodnje u svijetu (Benetin, et al., 1987) 

Područje 

Ukupna 

površina 

područja 

U 1.000 ha 

Obradive 

poljoprivredne 

površine 

Odvodnjena površina 

Potrebna Provedeno 

Europa (bez SSSR) 472.809 229.986 41.064 37.668 

Azija (bez SSSR) 2.676.621 1.019.565 38.254 31.994 

Afrika 2.264.613 1.009.812 4.960 2.398 

Sjeverna i Srednja Amerika 2.140.488 618.277 66.664 67.654 

Južna Amerika 1.753.691 545.902 10.979 7.801 

Australija i Oceanija 842.906 516.885 2.396 904 

SSSR 2.227.200 605.706 55.270 12.161 

UKUPNO 12.378.328 4.546.133 219.587 160.580 

Vjerojatno najstariji opsežni radovi planirani u cilju odvodnje na našim prostorima s 

težištem na dolinu Save, potječu iz trećeg stoljeća naše ere, M.A. Probus (232-282. 

god.). Prvi poznati prijedlog opsežnih radova u cilju obnove plovnosti rijekom Savom 

vezan je za 1770. god., a prvi cjeloviti projekt uređenja korita Save i odvodnje doline od 

48

Rugvice do Stare Gradiške sačinjen je 1793. god. U razdoblju od 1870-1890. god. 

izveden je velik dio radova na gradnji savskih nasipa u Slavoniji. U istom razdoblju 

primjetni su značajniji hidrotehnički zahvati na obrani od poplava i odvodnji suvišnih 

voda i na ostalim vodnim područjima u Hrvatskoj: vodno područje slivova Drave i 

Dunava, Primorja i Istre, te Dalmacije. 

Prvi počeci primjene cijevne drenaže u Hrvatskoj, javljaju se na kraju XIX i 

početku XX stoljeća. U tom vremenu bilježimo prvu organiziranu izvedbu cijevne 

drenaže u Brezovici (D. Miholjac). Prvo drenažno polje u Brezovici izgrađeno je (Prof. 

Bella) u razdoblju 1903-1906. god. (slika 54). U kasnijem razdoblju slijedila su i ostala 

polja, tako da je već 1911. godine cijevna drenaža od glinenih cijevi bila ugrađena na oko 

7.500 katastarskih jutara (k.j.) ili oko 4.300 ha. 

Slika 54. Drenaža u Brezovici (D. Miholjac), Hvatala su dana: dužinom, padom i 

kalibrom. Oznake: SISALA 1, 2, 3, 4…,DRENSKI SISTEM I, I, III, …XI; DRENSKA 

GRUPA D, E (Izvor: Bella) 

49

U razdoblju između dva svjetska rata izvode se pojedini zahvati na uređenju vodotoka, 

obrani od poplava i odvodnji u cijeloj dolini Save (Biđ-Bosutsko polje, Jelas-polje, 

Crnac-polje, te Mokro i Lonjsko polje). Poplave grada Zagreba 1964. godine, a potom 

Siska i Karlovca 1965. godine, utjecale su na urgentno rješavanje ovih problema. U ovom 

razdoblju ističe se izrada temeljnog projekta s rješenjem obrane od poplava gradova 

Zagreba, Siska i Karlovca te uređenjem Save i Kupe i rješenjem melioracijskih područja s 

lijeve i desne obale Save od Zagreba do Stare Gradiške (slika 55). 

Slika 55. Rješenje obrane od poplave gradova Zagreba, Siska i Karlovca prof. 

Srebrenovića iz 1968. godine (Izvor: Hrvatske vode, Tehnički arhiv) 

U razdoblju koje će uslijediti dolazi do revolucionarne primjene hidromelioracijskih 

zahvata odvodnje kako u dolini Save, isto tako u drugim slivnim područjima Hrvatske. 

Težište zahvata usmjereno je na odvodnju suvišnih voda na proizvodnim poljoprivrednim 

površinama tadašnjeg društvenog sektora (tzv. kombinata). Najveći dio 

hidromelioracijskih sustava površinske i podzemne odvodnje u Hrvatskoj izvedeno je u 

razdoblju od 1968-1988. godine (tablica 18). Prednjači dolina rijeke Save u kojoj su 

površinski sustavi odvodnje u potpunosti izgrađeni na oko 350.000 ha, a podzemni 

(drenaža) na oko 71.200 ha poljoprivrednih površina (Marušić, 2003). Razdoblje 

Domovinskog rata i nakon njega sve do današnjih dana obilježeno je ozbiljnom 

stagnacijom u primjeni hidromelioracijskog zahvata odvodnje u Hrvatskoj, kao i 

nedopustivim stanjem oko održavanja izvedenih sustava. 

50

Red. 

broj 

Tablica 18. Primjena odvodnje u Hrvatskoj (Marušić, 2003) 

Slivno i vodno 

područje 

Ukupna 

površina 

(ha) 

Meliorac. 

površina 

(ha) 

Stupanj izgrađenosti hidromelioracijskog sustava za 

odvodnju 

Površinska odvodnja Podzem. odvod. 

potpuno dijelom. neizgrađ. potpuno djelom. 

1. Biđ-Bosut 227 950 169 810 137 931 31 879 0 24 775 0 

2. Brodska Posavina 104 200 73 802 71 900 1 902 0 13 215 0 

3. Orljava-Londža 131 380 50 450 5 311 14 689 30 450 720 280 

4. Šumetlica-Crnac 99 800 52 520 26 709 8 444 17 367 7 171 0 

5. Subocka-Strug 58 850 25 950 0 17 000 8 950 0 5 000 

6. Ilova-Pakra 155 450 61 100 3 015 0 58 085 2 046 0 

7. Česma-Glogovnica 233 800 123 170 19 668 0 103 502 2 008 0 

8. Lonja-Trebež 107 050 48 450 38 757 0 9 693 11 035 0 

9. Zelina-Lonja 65 790 33 100 7 877 150 25 073 2 161 0 

10. Banovina 317 457 138 955 6 400 15 500 17 055 2 500 2 000 

11. Kupa 443 150 71 050 8 018 0 63 032 2008 0 

12. Zagreb 188 460 89 877 22 777 12 200 54 900 3 574 0 

13. Krapina-Sutla 123 000 17 100 0 5 400 11 700 0 0 

I. Ukupno v.p. SAVA 2 256 337 955 334 348 363 107 164 499 807 71 213 7 280 

14. Vuka 179 300 156 000 130 000 26 000 0 8 000 2 000 

15. Baranja 105 025 75 092 66 392 8 700 0 0 0 

16. Karašica-Vučica 234 723 173 89 103 024 70 845 0 30 110 4 709 

17. Županijski kanal 87 328 64 870 49 635 9 735 5 500 6 700 3 000 

18. Bistra 136 425 68 640 4 415 53 225 11 000 1 200 0 

19. Plitvica-Bednja 103 733 34 850 5 732 25 071 4 047 205 0 

20. Međimurje 73 500 53 118 3 042 11 120 38 956 1 982 10 180 

II. Ukupno 

DRAVA DUNAV 

920 034 626 439 362 240 204 696 59 503 48 197 19 889 

21. Mirna-Dragonja 12 770 12 770 1 020 1 180 10 570 1 020 0 

22. Raša-Boljunčica 7 850 7 850 740 1 790 5 320 740 0 

23. Kvarnersko primorje i 

otoci 

530 530 0 65 465 0 0 

24. Gorski kotar 1 200 1 200 0 0 1 200 0 0 

25. Podvelebitsko primorje 

i otoci 

600 600 0 0 600 0 0 

26. Lika 

Ukupno 

20 070 20 070 0 0 20 070 0 0 

III Primorje, Istra, 

Gorski kotar i Lika 

43 020 1 760 3 035 38 225 1 760 0 

27. Zrmanja-Zadarsko pr. 15 630 15 630 2 451 3 080 10 099 314 0 

28. Krka-Šibensko prim. 5 380 5 380 200 1 290 3 890 0 0 

29. Cetina 7 456 7 456 4 046 0 3 410 0 0 

30. Srednjedalmatinsko 

primorje i otoci 

530 530 0 0 530 0 0 

31. Vrljika 4 520 4 520 0 1 100 3 420 0 0 

32. Matica 3 330 3 330 0 1 320 2 010 0 0 

33. Neretva-Korčula 10 459 10 459 5 605 1 867 2 987 0 0 

34. Dubrovačko primorje i 

otoci 

1 694 1 694 84 1 110 500 0 0 

IV. Ukupno Dalmacija 48 999 12 386 9 767 26 846 314 0 

Sveukupno Hrvatska 1 673 792 724 749 324 662 624 381 121 484 27 169 

51

7.2. Površinska odvodnja 

Odvodnja suvišnih voda s određenog melioracijskog područja površinskim putem 

u obliku otvorenih prirodnih vodotoka i/ili umjetnih kanala zasigurno spada u najstarije 

metode odnosno sustave odvodnje. Osnovna zadaća ove metode odvodnje u biljnoj 

proizvodnji je da suvišnu unutrašnju vodu pretežito površinskog podrijetla s određenih 

proizvodnih poljoprivrednih površina najkraćim putem, i u potrebnom vremenskom 

razdoblju, odvede do temeljnog vodoprijemnika (recipijenta) područja. 

S aspekta šire melioracijske prakse i hdirotehničkih melioracija u Hrvatskoj, 

opravdana je podjela površinske odvodnje na osnovnu i detaljnu. 

7.2.1. Osnovna površinska odvodnja 

Osnovnu površinsku odvodnju čine prirodni i/ili umjetni melioracijski vodotoci, 

najčešće kanali tzv. prvog i drugog reda (u nastavku kanali I. i II. reda), te adekvatne 

hidrotehničke građevine (najčešće crpne postaje i ustave), koje omogućuju efikasno 

odvođenje sakupljene vode sa cijelog melioracijskog područja, do glavnog 

vodoprijemnika odnosno recipijenta. Dakle, navedeni melioracijski vodotoci odnosno 

kanali imaju isključivo tranzitnu ulogu u evakuaciji sakupljenih voda s užeg ili šireg 

melioracijskog područja. U tom pogledu melioracijski vodotok I. reda (slika 56) je 

najčešće regulirani prirodni vodotok, koji u određenim prilikama može ujedno poslužiti i 

kao glavni recipijent područja. S obzirom na vrijednosti maksimalnih vodostaja i protoka 

koje se mogu pojaviti u određenom povratnom razdoblju (5, 10, 50 godina), često je na 

ovim vodotocima predviđena izgradnja obrambenih nasipa za zaštitu od poplava i 

vanjskih voda, kao i odgovarajućih crpnih postrojenja i ustava. Hidrauličke dimenzije 

(dubina, širina vodnog lica, širina dna) melioracijskog vodotoka I. reda ovisne su o 

veličini slivne površine i mjerodavnom hidromodulu površinske odvodnje, odnosno 

maksimalnim protokama. Na temelju navedenih pokazatelja vrši se obvezatno 

hidrauličko dimenzioniranje poprečnog presjeka, odnosno „korita“ ovog 

melioracijskog vodotoka. 

Slika 56. Prikaz melioracijskog vodotoka I. reda 

52

U domenu osnovne površinske odvodnje ubrajaju se i melioracijski kanali II. 

reda (slika 57). Ovi kanali predstavljaju u stvari glavne odvodne kanale (GOK), koji 

odvode suvišnu površinsku vodu s manjih hidromelioracijskih cjelina tzv. „kazeta“, koje 

čine cjelovite dijelove melioracijskog šireg područja. Važno je naglasiti da se i ovi kanali 

hidraulički dimenzioniraju na mjerodavne protoke određenog povratnog razdoblja. 

Logično je zaključiti da se sakupljena voda iz kanala II. reda odvodi gravitacijski i/ili 

mehanički putem crpnih postaja u meliorcijski vodotok I. reda. Orijentacijske, odnosno 

prosječne vrijednosti osnovnih hidrauličkih dimenzija kanala II. reda su slijedeće 

(Marušić, 1985): širina dna od 3,0 do 10,0 m, dubina kanala 3,0-3,5-5,0 m, pokos 

nagnutih stranica m = 1,5-2,0-2,5-3,0. Budući da su kanali II. reda isključivo umjetni 

melioracijski vodotoci, koji se grade (kopaju) u zemljanim uvjetima, poprečni presjek im 

je uvijek trapez, odgovarajućih hidrauličkih dimenzija (sl. 58). 

Slika 57. Prikaz melioracijskog kanala II. reda 

Slika 58. Shematski prikaz i hidrauličke dimenzije otvorenih kanala osnovne odvodnje(I i 

II reda) 

53

7.2.2. Detaljna površinska odvodnja 

Najstarija je metoda odnosno način reguliranja suvišnih voda s proizvodnih 

poljoprivrednih površina. Temeljna zadaća ove odvodnje je da višak vode s proizvodnih 

površina u toku mjerodavnog vremena odvede u kanale osnovne odvodnje (I. i II. reda). 

Sam naziv upućuje na činjenicu da se ovdje radi o takvoj odvodnji, koja je direktno 

povezana sa samim detaljem kao proizvodnom jedinicom, odnosno parcelom ili tablom. 

7.2.2.1. Sustav srednje dubokih kanala 

Detaljna površinska odvodnja suvišnih voda na području Hrvatske temeljena je na 

izgradnji otvorenih melioracijskih kanala III. i IV. reda, koji po svojim hidrauličkim 

elementima odgovaraju tzv. srednje dubokim kanalima. 

Melioracijski kanali III. reda (slika 59), često se u praksi nazivaju i sabirni 

odvodni kanali (SOK), koji sabiru suvišne vode iz većeg broja melioracijskih kanala IV. 

reda i odvode je u kanale II. reda. Pored terenskih elemenata, njihova trasa uvjetovana je 

zahtjevima oblikovanja suvremenih poljoprivrednih proizvodnih površina (tabli). Tako je 

u našoj melioracijskoj praksi odvodnje, dužina ovih kanala najčešće varirala od 1.500- 

2.000 m. Prosječne hidrauličke dimenzije kanala bile su slijedeće: širina dna od 1,0 do 

3,0 m, dubina od 2,0-3,0-3,5, pokos stranica m = 1,5-2,0-2,5. Hidrauličke dimenzije 

kanala često puta nisu određivane na temelju potrebnih parametara, kao što su 

maksimalna protoka i povratno razdoblje, što je uvjetovano relativno manjim količinama 

vode, koju su ovi kanali odvodili.Treba naglasiti da su u okviru cjelokupne organizacije 

melioracijskog područja, uz ove kao i kanale II. reda, obično projektirani i adekvatni 

poljski putovi. 

Slika 59. Prikaz melioracijskog kanala III reda 

Melioracijski kanali IV. reda (slika 60), to su u stvari paralelni ili detaljni 

odvodni kanali (DOK), jer direktno utječu na sam oblik i veličinu proizvodne parcele 

odnosno table. Imaju možda i najbitniju ulogu u cjelokupnom sustavu površinske 

odvodnje, jer im je osnovna zadaća u pravovremenoj evakuaciji suvišnih uglavnom 

površinskih voda sa same proizvodne jedinice. Sakupljenu vodu odvode u melioracijske 

kanale III. reda. Ovi su kanali najmanjih hidrauličkih dimenzija: širine dna od 0,50-0,60- 

54

0,80 m, dubine od 1,50-2,0-2,5 m, pokosa stranica m = 1,25-1,50-1,75-2,00, dužine 

kanala od 500-800-1.000 m, minimalnog pada od 0,4‰, razmaka kanala od 180 do 350 

m (slika 61). 

Kako navodi Marušić, 1985. za određivanje mjerodavnog razmaka ovih kanala na 

melioracijskim područjima s malim padovima terena (I = 0,5-2,0‰), kakvi prevladavaju 

unutar slivnih područja Save, Drave i Dunava, potvrdila se opravdanom primjena formule 

A.N. Kostjakova: 

0, 

5 

D � 

� c � t 

2 

o 

0. 

75 ��i� � 4K 

� 

� � i 

1 

2 

(m) 

D-razmak kanala IV. reda (m) 

c=α√J – karakterizira prilike otjecanja 

to=mjerodavno vrijeme otjecanja suvišne vode s parcele (sati) 

J=pad parcele-terena, (‰), pad slivne površine 

Α = 87/γ – koeficijent karakterizira terenske uvjete otjecanja 

� Mjerodavne vrijednosti koeficijenta površinske hrapavosti za 

- obrađene površine, brazde u smjeru pada γ = 2 

- oranice, bez brazda γ = 3,5 

- pašnjaci γ = 4 

- prirodne livade γ = 6 do 8 

- neravne površine γ = 8 do 15 

σ = koeficijent površinskog otjecanja 

i = intenzitet oborine (mm/sat), i = h/tk 

tk = vrijeme trajanja mjerodavne oborine (1-2 dana) 

K1= poniranje vode u tlo (mm/sat) 

H = visina oborine (mm) 

Slika 60. Prikaz melioracijskog kanala IV. reda 

55

Slika 61. Shematski prikaz i hidrauličke dimenzije otvorenih kanala detaljne odvodnje 

(III i IV reda) 

U primjeni suvremene poljoprivredne mehanizacije koja je u Hrvatskoj nastupila 

početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, reljefne razlike na dispoziciju kanalske i 

putne mreže nisu smjele kočiti intenzifikaciju i mehanizaciju poljoprivredne proizvodnje 

na melioracijskim područjima. Stoga je u nizinskim melioracijskim područjima 

prevladavalo načelo paralelnog postavljanja sabirnih i detaljnih kanala. Sabirni kanali (III 

reda) redovno su projektirani u pravcu generalnog pada terena na individualnom sektoru 

vlasništva, a obrnuto na društvenom. Detaljni ili tzv. „suhi kanali“ (IV reda) na 

društvenim površinama najčešće imaju smjer generalnog pada terena radi obrade po 

dužoj strani table, a na individualnom posjedu obrnuto (slika 62). 

Slika 62. Prikaz površinske odvodnje otvorenim kanalima u srednjoj Posavini 

56

Na slici 63 prema Marušiću, 1985., prikazan je plan kanalske mreže površinske 

odvodnje, s vrstom neophodnih pratećih objekata. 

Slika 63. Situacija kanalske mreže površinske odvodnje s pratećim objektima 

(Marušić, 1985) 

Općenito, kao i svaki drugi sustav, tako i prikazani sustav površinske odvodnje 

otvorenim kanalima (I, II, III i IV. reda), koji je korišten u širokoj melioracijskoj 

praksi odvodnje u Hrvatskoj, ima svojih prednosti i nedostataka, među kojima valja 

izdvojiti slijedeće: 

Prednosti: 

� mogućnost odvođenja velikih količina suvišnih voda u kratkom vremenskom 

intervalu 

� velika mogućnost retencije suvišnih površinskih voda u samoj mreži otvorenih 

kanala (I, II, III i IV reda) 

� djelotvornost otvorenih kanala i kod malih relativnih padova terena (0,15- 

0,50‰) 

� relativno jeftinija cijena izgradnje sustava 

57

Nedostaci: 

� gubitak na proizvodnim površinama, koji se može kretati i do 15% 

� prepreke pri obavljanju agrotehničkih operacija (sjetva, žetva, zaštita) 

� pospješuju rast hidrofilne (zeljaste i drvenaste) vegetacije i korova 

� povećavaju rizik u pravcu mogućeg onečišćenja tla, površinskih i podzemnih 

voda 

Izvođenje i održavanje hidromelioracijskih sustava površinske odvodnje otvorenim 

kanalima 

U današnjim uvjetima, izvođenje i održavanje detaljnih sustava za površinsku 

odvodnju vrši se u potpunosti automatski, putem specijalnih strojeva – mehanizacije, kao 

što su: bageri, kanalokopači, buldozeri, ravnjači, razni tipovi kosilica i mlatilica (sl. 64). 

Slika 64. Izvedba otvorenih kanala IV. reda hidrauličkim bagerom s profiliranom 

kašikom 

Održavanje hidromelioracijskih sustava površinske odvodnje je vrlo 

zahtjevno. Tako otvoreni kanali III i IV reda zahtijevaju redovitu košnju, koju treba 

obavljati kontinuirano svake godine. Izmuljivanje i čišćenje dna kanala, trebalo bi 

obavljati minimalno svakih 3 do 4 godine. U protivnom, u kanalima dolazi do 

intenzivnog rasta, u početku raznih vrsta hidrofilnog zeljastog bilja (šaševi), a potom i 

drvenastih hidrofila (vrba, joha, topola). 

Zbog neredovitog održavanja postojeće kanalske mreže, posebice kanala III i IV 

reda, situacija u Hrvatskoj na površini od gotovo 1.000.000 ha, na kojoj su ovi sustavi u 

potpunosti i/ili djelomično izvedeni, je u vrlo lošem stanju, što znatno utječe na njihovu 

efikasnost u odvodnji suvišnih voda (slika 65). 

58

Slika 65. Prikaz lošeg održavanja otvorenih melioracijskih kanala u Hrvatskoj 

7.2.2.2. Sustav srednje dubokih kanala i baulacije tla 

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća ovaj sustav detaljne odvodnje primjenjivao 

se je za reguliranje suvišnih površinskih voda posebice u dolini Save (Posavini). 

Uglavnom je primjenjivan na tlima težeg i teškog teksturnog sastava i uvjetima kada je 

prirodni nagib površine bio nedovoljan za uspješno otjecanje suvišne oborinske 

(površinske) vode. Bauliranje tla je, u stvari, „napinjanje zemljišne površine“ ili 

izvođenje slogova na proizvodnoj površini, s pomoću načina obrade, pri čemu se stalno 

primjenjuje „naoravanje“. Ovaj sustav ima više varijanti, od kojih valja istaći dvije: 

� dvosmjernu baulaciju sa stalnim plitkim kanalima; 

� dvosmjernu baulaciju s privremeno plitkim kanalima. 

7.2.2.2.1. Dvosmjerna baulacija tla sa trajnim plitkim kanalima 

To je, u stvari, talijanska varijanta u rješavanju suvišnih oborinskih ili 

površinskih stagnirajućih voda na proizvodnim površinama. Toliko je metoda stara da joj 

Olliva (cit. po Matkoviću, 1971) pripisuje rimsko podrijetlo. Pri izvođenju baula 

(slogova) treba ostvariti jednoličan nagib od minimalno 1% od sredine sloga do stalnih 

plitkih kanala na obje strane. Širina baula ili slogova je najčešće 25-40 m, a ovisi, u 

stvari, o propusnosti tla za vodu. Prema Ollivi (cit. po Matkoviću, 1968), za tla koja 

imaju vrlo malu propusnost širina slogova iznosi 12,5-25,0 m, pri maloj propusnosti 25,0- 

59

37,5 m, a za tla s umjerenom propusnosti tla za vodu, širina sloga može iznositi 37,5-50,0 

m. Kako je propusnost naših teških tala (npr. pseudoglejna tla) u granicama vrlo malih i 

malih vrijednosti, u nas se je primjenjivala širina slogova od 25 do 37,5 m. Dužina 

slogova obično je iznosila 150-300 m. Stalni plitki kanali duboki su 0,8-1,0 m, a dugi 

kao što je dužina sloga. Na jednom ili oba kraja ovih plitkih kanala ugrađivani su 

podzemni propusti (cijevi) kroz koje je voda ispod navratine odlazila u kanale IV reda 

(slike 66). 

Slika 66. Sustav dvosmjerne baulacije sa stalnim plitkim kanalima 

(Sevenhuijsen, 1994) 

Stalni plitki kanali izvode se kanalokopačem, a planiranje i napinjanje slogova s 

pomoću buldozera, skrepera i ostalih strojeva za uređenje površina. Budući da su se u 

našoj dosadašnjoj praksi ostvarivale manje dužine slogova, odnosno linije obrade tla 150- 

300 m, da je dosta skupo održavanje ovog sustava, da se gubi dosta obradive površine i 

da se dobiva neujednačen usjev (slabiji je usjev što je bliži plitkim kanalima), ovaj sustav 

je pokazao veći broj nedostataka, pa je već petnaestak godina nakon početka njegove 

primjene, došlo do postepenog napuštanja, pogotovo na površinama bivšeg društvenog 

sektora. 

7.2.2.2.2. Dvosmjerna baulacija tla s privremeno plitkim kanalima je ustvari 

naša varijanta, a, u biti, je modifikacija talijanske metode dvosmjerne baulacije. 

Osnovna razlika ove varijante u odnosu na dvosmjernu baulaciju sa stalnim plitkim 

60

kanalima, sastoji se u dubini kanala. Naime, ovdje su kanali plići (0,6-0,8 m) i 

predstavljaju produbljene i proširene odvodne komore (razorne jarke), koji se formiraju 

u sustavu naoravanja slogova u više navrata. Zbog toga su za domaću varijantu bile 

potrebne manje investicije i bilo je lakše sustav održavati. Svi ostali detalji gotovo su 

jednaki talijanskoj varijanti dvosmjerne baulacije. Domaća varijanta se u navedenom 

razdoblju dosta primjenjivala u području savske doline, ali je već nakon kraćeg razdoblja, 

zbog navedenih razloga, došlo do njene zamjene sa sustavima kombinirane detaljne 

odvodnje (slike 67 i 68). 

Slika 67. Sustav dvosmjerne baulacije tla s privremeno plitkim kanalima u Posavini 

(naša varijanta) 

Slika 68. Prikaz dvosmjerne baulacije sa stalnim plitim kanalima (talijanska varijanta) 

(Jelaković i Braun, 1961) 

61

7.3. Podzemna odvodnja 

U melioracijskoj praksi Hrvatske, pod pojmom podzemne odvodnje, 

podrazumijeva se odvođenje suvišnih voda s poljoprivrednih proizvodnih površina, 

odnosno tla putem podzemnih ukopanih (drenažnih) cijevi. Naime, podzemna se 

odvodnja danas u poljoprivredi praktično poistovjećuje s pojmom cijevne drenaže. 

Valja naglasiti da je intenzivniji razvoj odvodnje suvišnih voda putem drenažnih 

sustava u Europi tek započeo krajem XVIII stoljeća, nakon što je 1810. godine počela 

proizvodnja prvih suvremenih glinenih cijevi okruglog profila. U Hrvatskoj su prve 

drenaže s glinenim cijevima izvedene krajem XIX i početkom XX stoljeća. Međutim, 

«revolucija» u odvodnji suvišnih voda putem cijevne drenaže s poljoprivrednih površina 

nastupila je nakon upotrebe PVC (polivinil klorid) drenažnih cijevi (šezdesete godine 

prošlog stoljeća). Zemlje s najvećim udjelom dreniranih površina putem cijevne drenaže 

u Europi su Velika Britanija, Finska, Norveška, Nizozemska i Mađarska. U Hrvatskoj, 

kao što je već navedeno, intenzivan razvoj cijevne drenaže u odvodnji suvišnih voda s 

poljoprivrednih površina nastupa tijekom sedamdesetih i traje sve do devedesetih godina 

prošlog stoljeća. Prema Marušiću, 2001., u navedenom razdoblju, ukupno je u Hrvatskoj 

drenirano oko 150.000 ha (148.653 ha) poljoprivrednih površina, od čega 121.484 (ha) u 

potpunosti, a 21.169 (ha) djelomično. 

Najveći dio dreniranih poljoprivrednih površina nalazi se u dolini Save (78.493 

ha). Izgrađenost sustava podzemne detaljne odvodnje cijevnom drenažom u bazenskom 

dijelu Posavine do 1992. godine prikazana je u tablici 19 (Petošić, 1993). 

Tablica 19. Izgrađenost sustava cijevne drenaže u bazenskom dijelu Posavine do 1992. 

godine 

Redni broj Poduzeće 

Poljoprivredne površine u ha 

ukupne obradive drenirane 

1. PPK Županja 17.760 14.925 6.940 

2. PPK Jasinje, Sl. Brod 16.450 14.580 13.310 

3. PPK Nova Gradiška 15.000 7.148 

4. Ratarstvo Novska 4.775 4.775 4.420 

5. Moslavka Kutina 7.580 5.502 4.102 

6. Posavka Sisak 2.799 1.789 

7. Šašina Greda 2.150 1.630 

8. Agroposavina Ivanić Grad 6.000 6.000 

9. Institut za oplemenjivanje i 

proizvodnju bilja 

2.608 2.200 2.161 

10. Božjakovina 3.030 2.510 2.510 

11. Agroposavlje Velika Gorica 2.170 2.170 714 

Ukupno 72.611 50.724 

62

U tablici 20, dat je prema Dadiću (1990) prikaz ukupnih i dreniranih poljoprivrednih 

površina u državnom vlasništvu u slivu Biđa i Bosuta do 1990. godine. 

Temeljem pokazatelja iz tablica 18 i 19 razvidno je da je najveći dio (preko 99%) sustava 

podzemne odvodnje u obliku cijevne drenaže u Posavini izveden na državnom 

poljoprivrednom zemljištu u sklopu bivših poduzeća (tzv. kombinata). 

Tablica 20. Prikaz ukupno dreniranih površina u državnom vlasništvu i osnovni 

pokazatelji cijevne drenaže u slivu Biđa i Bosuta (Dadić 1990) 

Općina 

Državne površine Prosječno 

ukupno (ha) drenirano (ha) 

gustoća 

drenaže 

(m/ha) 

razmak 

drenaže (m) 

Vinkovci 23.565 12.832 357 28 

Županja 17.763 6.939 354 29 

Sl. Brod 16.457 9.667 455 22 

Đakovo 15.538 2.820 303 33 

Vukovar 3.118 1.775 313 32 

Ukupno 76.441 34.033 356 29 

7.3.1. Sustav horizontalne cijevne drenaže 

U literaturi se navode različiti nazivi za ovaj sustav odvodnje suvišnih voda. 

Često se rabe nazivi: paralelna ili plošna cijevna drenaža, klasični sustav cijevne drenaže, 

dvostrešna paralelna cijevna drenaža i dr. Zajednički naziv im je da se kod ovog sustava 

suvišna voda iz tla odvodi podzemnim drenažnim cijevima (danas isključivo od PVC-a), 

koje se za razliku od vertikalne drenaže postavljaju horizontalno. 

Ovaj sustav odvodnje najbolje rezultate ostvaruje kod hidromorfnih tala koja 

imaju problem plitkih podzemnih voda (III. melioracijska jedinica), gdje je temeljni cilj 

sustava spuštanje visoke razine vode u tlu na odgovarajuću dubinu, odnosno normu 

odvodnje. 

Da bi se to ostvarilo, sustav cijevne drenaže treba pokrivati cijelu melioracijsku 

površinu, pri čemu se cijevi postavljaju prema adekvatnim elementima i normativima. 

Međutim, treba istaći da ovaj sustav odvodnje često čini temelj i u kombinaciji s 

dodatnim agromelioracijskim mjerama (kombiniranoj odvodnji), pri čemu se može 

uspješno rješavati problem bilo koje vrste suvišnih voda u tlu. 

Drenažne cijevi prema svojoj funkciji odvođenja suvišnih voda dijele se na: sisala, 

hvatala i kolektore. 

Sisala ili sabirači su drenažne cijevi standardnih promjera (50, 65 i 80 mm). 

Hvatala su drenažne cijevi većih profila, najčešće 100, 125 i 160 mm promjera. Kolektori 

su drenažne i/ili druge cijevi obično promjera većeg od 160 mm. Za lakše razumijevanje 

daljnje problematike, koja se opisuje u ovom dijelu udžbenika ukazuje se na temeljne 

principe mogućeg postavljanja drenažnih cijevi kod ovog sustava. 

63

Tako se u ovisnosti od smjera postavljanja sisala na generalni pad terena mogu 

razlikovati tri tipa (načina), sl. 69: 

� uzdužna drenaža 

� okomita drenaža 

� kosa drenaža 

Slika 69. Prikaz mogućih tipova (načina) postavljanja drenažnih cijevi (sisala): 

a) uzdužni; b) okomiti; c) kosi 

Kod uzdužne drenaže sisala se postavljaju uzduž, odnosno niz pad terena, dakle, 

okomito na izohipse i približno s pravcem generalnog toka vode. Općenito je mišljenje, 

da je ovaj način postavljanja sisala prikladan na nagibu terena oko 5‰. Prednost ovog 

načina postavljanja drenažnih cijevi (sisala) je u maksimalnom korištenju nagiba terena 

pri otjecanju sakupljene vode. Međutim, negativna strana mu je u maloj širini utjecaja 

drenaže, budući da je tok vode paralelan s položajem cijevi, što zahtijeva manje 

rastojanje (razmak) između cijevi. 

Okomita drenaža – sisala se postavljaju približno okomito na generalni pad terena, 

odnosno tok površinske i/ili podzemne vode. Budući da sijeku tokove suvišnih voda, ovaj 

način je znatno efikasniji u njihovoj odvodnji od uzdužnog. Negativna strana mu je što 

pri izgradnji sustava valja osigurati minimalni umjetni pad drenažnim cijevima 

(sisalima). Drži se da je ovaj način moguće primjenjivati na nagibima terena ≥10%o. 

Kosa drenaža – sisala se polažu koso prema izohipsama, odnosno generalnom padu 

terena i tokovima suvišnih voda. Ovaj se način obično smatra kao najpovoljniji, budući 

64

da dobro sakuplja i odvodi sakupljenu vodu izvan odvodnjenog područja. Izvodi se kod 

nagiba terena od 5-10‰. 

Sustav cijevne drenaže može biti izgrađen s direktnim upustom (izljevom) sisala u 

otvorene kanale IV., u rjeđim slučajevima i III. reda. Valja naglasiti da je u Hrvatskoj 

više od 90% izvedene cijevne drenaže upravo s izljevom sisala u otvorene kanale (sl. 70 i 

71). Prednost ovakvog sustava je u mogućoj kontroli rada i utvrđivanju efikasnosti svake 

drenažne cijevi, odnosno sisala. Kao loša strana, može se smatrati prisutnost otvorenih 

kanala koji, pored što otežavaju prijelaz s jedne proizvodne jedinice (tabele) na drugu, 

utječu i na određeni gubitak same proizvodne površine (zemljišta). 

Međutim, cijevna drenaža može biti izvedena u pravom smislu riječi kao «zatvoreni» 

podzemni sustav, pri čemu sisala, hvatala i kolektori čine jednu povezanu funkcionalnu i 

jedinstvenu cjelinu (sl. 72 i 73). Loša je strana ovakvog sustava nemogućnost kontrole 

efikasnosti pojedinih njegovih segmenata, pa zahtijeva izgradnju dodatnih kontrolnih 

šahtova. Budući da kod ovog sustava izostaju otvoreni kanali, nema gubitaka na 

proizvodnoj površini, niti zapreka u prijelazima tijekom agrotehničkih operacija s jedne 

proizvodne jedinice na drugu, što je i najveća pozitivna strana ovakvog sustava. 

Slika 70. Shematski prikaz tzv. 

„otvorenog“ drenažnog sustava, s 

izljevom sisala u otvorene kanale III reda 

Slika 71. Prikaz „otvorenog“ drenažnog 

sustava s izljevom sisala u otvorene kanale 

IV reda 

65

Slika 72. Shematski prikaz „zatvorenog“ 

drenažnog sustava 

7.3.1.1. Princip rada i temeljni elementi cijevne drenaže 

Slika 73. Prikaz „zatvorenog“ drenažnog 

sustava 

Suvremene drenažne cijevi (glinene i/ili plastične od PVC-a) funkcioniraju na način da 

suvišna voda (površinska i/ili podzemna) ulazi u cijev na spojevima cijevi (glinene) ili 

kroz perforirane otvore (plastične), sl. 74. 

Slika 74. Shematski prikaz ulaska vode u drenažnu cijev od gline (A) i od PVC-a (B) 

66

Da bi se osiguralo uspješno odvođenje suvišne vode iz tla, površina perforacija 

kod drenažnih cijevi od PVC-a ne bi smjela biti manja od 4-10 cm 2 /m. Međutim, u SAD i 

nekim zemljama preporuka je za primjenom drenažnih cijevi koje imaju površinu 

perforacija 50-100 cm 2 /m (Avakumić, 2005). U Njemačkoj se procjenjuje da minimalna 

vodoprijemna površina kod drenažnih cijevi treba iznositi 8,0 cm 2 /m. Važno je 

napomenuti da cijevna drenaža od plastičnih cijevi (PVC-a) prima suvišnu vodu, dakle 

putem perforiranih otvora (rupica), pri čemu njihova ukupna površina za promjer cijevi 

od 50 mm iznosi oko 26 cm 2 /m, što je za 2,6-5,2 puta više od ukupne površine tzv. 

spojnih zazora kod glinenih cijevi. Temeljem provedenih eksperimenata u 

laboratorijskim uvjetima, dokazano je da se drenažna cijev od plastike prema 

vodoprijemnom učinku malo razlikuje od idealne cijevi (drena), koji predstavlja 

cilindričnu površinu u tlu i prima podzemnu vodu cijelom svojom površinom (sl. 75). 

Slika 75. Prikaz usporedbe između proračunatih (crveno) i modelom dobivenih (plavo) 

strujnica podzemne vode prema drenažnoj cijevi 

Pored neprijeporno potrebnog osiguranja dobrog ulaska suvišne vode u samu 

cijev, na efikasno funkcioniranje cijevne drenaže (u daljnjem tekstu misli se na 

drenažu od PVC-a), neosporno utječu slijedeći temeljni elementi i normativi: dubina, 

razmak, promjer, pad i dužina postavljanja drenažnih cijevi. 

Dubina cijevne drenaže je funkcija više značajnih čimbenika, od kojih treba 

izdvojiti slijedeće: uzgajanu kulturu, uslojenost odnosno stratigrafiju tla, mogućnost 

uspostavljanja dobrog otjecanja sakupljene suvišne vode (oplavi), razmak cijevne drenaže 

i potencijalne potrebe za izvođenjem dodatnih agrotehničkih fizikalnih mjera s dubljim 

fizikalnim zahvatima u profil tla (rigolanje, vertikalno dubinsko rahlenje i/ili krtičenje). 

Općenito se smatra da minimalna dubina postavljanja drenažnih cijevi ne bi trebala biti 

manja od 0,6 m, što je povezano s mogućnošću smrzavanja tla u hladnijem 

kontinentalnom dijelu Hrvatske. Maksimalna dubina postavljanja drenažnih cijevi 

vezana je za tehničke uvjete drenažnog stroja („drenmastera“) i iznosi od 2,0 do 2,2 m 

dubine. 

67

U literaturi se navode različite vrijednosti o potrebnoj dubini postavljanja 

drenažnih cijevi. Tako prema njemačkim inženjerskim normativima, konkretno DIN 

1185, daju se slijedeće vrijednosti (tablica 21): 

Tablica 21. Preporuke za dubinu cijevne drenaže prema DIN-u 1185 

Uvjeti Dubina cijevi (m) 

Slabo propusna tla 0,8-1,0 

Propusna tla 1,0-1,2 

Močvarno-poplavna tla 0,7-1,1 

Kulture s dubokim korijenom 

1,3-1,5 

(lucerna, repica, vinova loza) 

Hmelj 1,5-1,8 

Zaslanjena tla >1,8 

Tablica 22. Mjerodavne vrijednosti za dubinu polaganja drenažnih cijevi kod 

mineralnih tala prema Hunkeleru, Grubingeru i Tanneru, 1970 

Dubina cijevi (m) Korištenje 

0,8-1,0 U ratarstvu kod teških i/ili laganih tala 

0,7-1,0 Trajne livade i pašnjaci 

1,0-1,2 U ratarstvu kod srednje teških tala općenito 

1,2-1,4 

U ratarstvu kod srednje teških tala i uzgoju 

1,8-2,0 

kultura s dubokim korijenom 

U ratarstvu kod srednje teških tala i uzgoju 

hmelja i repice 

U melioracijskoj praksi odvodnje u Hrvatskoj, kako navodi Tomić, 1987., najčešća 

prosječna dubina na koju su polagane drenažne cijevi iznosila je od 0,8-1,1 m kod 

ratarskih kultura (sl. 76). Za većinu povrtlarskih i neke krmne kulture, dubina je bila 

obično manja (0,7-0,8 m), a kod višegodišnjih-drvenastih kultura od 1,2-1,6 (m). 

Slika 76. Prikaz drenažne 

cijevi na dubini oko 0,90 m 

68

7.3.1.1.1. Razmak cijevne drenaže 

Razmak na koji je potrebno ugraditi cijevi, je jedan od najvažnijih elemenata u 

sustavu detaljne odvodnje cijevnom drenažom. Naime, uspješnost reguliranja previsoke 

razine podzemne vode kod hidromorfnih tala najviše ovisi o gustoći postavljenih cijevi, 

pa su zbog toga problemi vezani za razmak cijevi uveliko eksperimentalno i teoretski 

razmatrani. S obzirom na to da je određivanje razmaka cijevi eksperimentalnim načinom 

neekspeditivno i traži puno stručnog angažmana, za praktične svrhe se najčešće koristi 

računska metoda, koristeći poznate i dokazane formule i nomograme pojedinih autora. 

Svaka od postojećih formula pogodna je za primjenu u određenim uvjetima, što je 

značajno poznavati pri određivanju razmaka cijevi. Većina formula i nomograma temelji 

se na postavkama Hooghoudta i Ernsta (cit. Po Grootu, 1973, te Srebrenoviću, 1981). 

Njihove postavke, odnosno formule odnose se na uvjete stacionarnog tečenja vode, ili 

stanje ravnoteže između intenziteta dolaska vode (intenzitet oborina) i intenziteta odvoda 

vode (intenzitet protoke) u sustavu odvodnje. 

Formule temeljene na stacionarnom tečenju vode u tlu uzimaju u obzir vertikalnu, 

horizontalnu i radijalnu komponentu toka vode prema cijevima (slika 77). Vertikalni tok 

je obično vrlo mali, tako da na dotok vode prema cijevima uglavnom utječe horizontalna 

i radijalna komponenta. 

Međutim, položaj nepropusnog sloja tla u odnosu na postavljene cijevi može različito 

utjecati na intenzitet horizontalnog i radijalnog toka. Zapravo, karakteristična su tri 

slučaja: 

- ako su cijevi postavljene na nepropusni sloj tada je horizontalni tok premoćan, a 

radijalni tok je toliko malen da ga se može i zanemariti, 

- ako je nepropusni sloj na većoj dubini (većoj od ¼ razmaka cijevi) u tom 

slučaju radijalni tok prevladava, a horizontalni je zanemariv, 

- ako je dubina nepropusnog sloja ispod cijevi manja od ¼ razmaka cijevi, tada 

imaju obje komponente utjecaj (iako može biti različit) na dotok vode 

prema cijevima, pa se ne smije niti jedna zanemariti. 

Slika 77. Shematski prikaz vertikalnog, horizontalnog i radijalnog toka vode prema 

drenažnim cijevima 

69

Proračun razmaka cijevne drenaže prema formulama Hooghoudta i Ernsta 

Tla na proizvodnim poljoprivrednim površinama mogu biti, prije svega, različitih 

fizikalno-hidrauličkih svojstava. Za određivanje razmaka drenažnih cijevi navedenim 

formulama najvažniji čimbenici su uslojenost tla i propusnost tla za vodu. Što se tiče 

uslojenosti tla, mogući su u prirodi različiti slučajevi, pri čemu su Hooghoudt (1940) i 

Ernst (1954) sve aproksimirali na četiri tipična slučaja i za njih dali matematička 

rješenja razmaka drenažnih cijevi (slika 78). U daljnjem tekstu se razmatraju samo neki 

od mogućih načina određivanja (proračuna) razmaka cijevi prema navedenim formulama. 

Slika 78. Shematski prikaz mogućih položaja drenažnih cijevi kod homogenog i 

dvoslojnog tla prema Hooghoudtu i Ernstu 

Na slici (79) dat je shematski prikaz za proračun razmaka cijevne drenaže po 

Hooghoudtu i za slučaj homogenog tla (slučaj a). 

Slika 79. Shematski prikaz za proračun razmaka cijevne drenaže po Hooghoudtu kod 

homogenog tla 

70

Iz navedenog shematskog prikaza na slici 79 Hooghoudt je za proračun razmaka cijevne 

drenaže izveo konačnu formulu slijedećeg oblika: 

gdje je: 

L – razmak drenažnih cijevi (sisala) u (m) 

k – horizontalna vodopropusnost tla u profilu od površine do nepropusnog sloja (m/dan) 

d – ekvivalentna dubina u (m) 

D – udaljenost od drenažnih cijevi do nepropusnog horizonta tla (m) 

h – maksimalno dozvoljena visina dizanja razine podzemne vode u tlu, na sredini između 

dvije drenažne cijevi u (m) 

n – visina dizanja razine podzemne vode iznad drenažne cijevi u (m); u pravilu n = 0 

f – dopustiva dubina razine podzemne vode mjereno od površine tla, na sredini između 

dviju drenažnih cijevi u (m); predstavlja u stvari potrebnu normu odvodnje kod 

drenažnog sustava 

q – količina oborina u (m/dan) koju treba odvesti putem sustava cijevne drenaže, odnosno 

hidromodul drenažne odvodnje ili specifični drenažni istek 

r – promjer drenažne cijevi (m) 

Hooghoudtova formula za proračun razmaka cijevne drenaže može se primijeniti i za 

slučaj dvoslojnih tala, kada se drenažne cijevi polažu na približnu dubinu koja odgovara 

granici između dva sloja (slučaj b). 

Međutim, u ovom slučaju formula je modificirana u pogledu vrijednosti k (horizontalne 

vodopropusnosti tla), koja se dijeli na vrijednosti k1 i k2. Tako da vrijednost k1 predstavlja 

navedeni pokazatelj za gornji sloj tla (iznad drenažnih cijevi), a k2 za donji sloj ispod 

drenaže. Formula ima dakle oblik: 

treba naglasiti da se ovaj oblik formule može primijeniti i za proračun razmaka drenažnih 

cijevi kod dvoslojnog tla kada se cijevi polažu unutar prvog sloja (slučaj d). U ovom 

slučaju poželjno je da se prvi sloj tla odlikuje većom horizontalnom vodopropusnošću 

(k1>k2). 

Isto tako, u slučaju da se cijevna drenaža polaže na nepropusni sloj tla, može se 

također za razmak cijevi koristiti reducirani oblik Hooghoudtove formule, koji glasi: 

71

Navedeni oblici Hooghoudtovih formula najčešće se primjenjuju u proračunu razmaka 

drenažnih cijevi (L), ako su poznate vrijednosti navedenih parametara: q, h, D i r. Budući 

da razmak cijevi (L) ovisi o ekvivalentnoj dubini (d), tablica 23, koja je funkcija od L, 

formulama se ne može eksplicitno izračunati razmak, pa se pribjegava metodi 

pokušaja. U ovoj se metodi dakle, interakcijskim koracima vrši postepeno približavanje 

izjednačavanju lijeve i desne strane navedenih jednadžbi, odnosno proračunu točne 

vrijednosti razmaka (L). 

Tablica 23.Vrijednosti ekvivalentnih dubina (d) u formuli Hooghoudta (za r=0,1 m, D i L 

u (m) 

D 

(m) 

0 

0,5 

0,75 

1 

1,25 

1,5 

1,75 

2 

2,5 

3 

3,5 

4 

5 

∞ 

5 

0 

0,47 

0,6 

0,67 

0,7 

0,71 

0,71 

0,71 

0,71 

0,71 

0,71 

0,71 

0,71 

0,71 

7,5 

0 

0,48 

0,65 

0,75 

0,82 

0,88 

0,91 

0,93 

0,93 

0,93 

0,93 

0,93 

0,93 

0,93 

10 

0 

0,49 

0,69 

0,8 

0,89 

0,97 

1,02 

0,08 

1,14 

1,14 

1,14 

1,14 

1,14 

1,14 

15 

0 

0,49 

0,71 

0,86 

1 

1,11 

1,2 

1,28 

1,38 

1,45 

1,5 

1,53 

1,53 

1,53 

20 

0 

0,49 

0,73 

0,89 

1,05 

1,19 

1,3 

1,41 

1,57 

1,67 

1,75 

1,81 

1,88 

1,89 

25 

0 

0,5 

0,74 

0,91 

1,09 

1,25 

1,39 

1,5 

1,69 

1,83 

1,93 

2,02 

2,15 

2,24 

30 

0 

0,5 

0,75 

0,93 

1,12 

1,28 

1,45 

1,57 

1,79 

1,97 

2,11 

2,22 

2,38 

2,58 

35 

0 

0,5 

0,75 

0,94 

1,13 

1,31 

1,49 

1,62 

1,87 

2,08 

2,24 

2,37 

2,58 

2,91 

40 

0 

0,5 

0,75 

0,96 

1,14 

1,34 

1,52 

1,66 

1,94 

2,16 

2,35 

2,51 

2,75 

3,24 

45 

0 

0,5 

0,76 

0,96 

1,14 

1,35 

1,55 

1,7 

1,99 

2,23 

2,45 

2,62 

2,89 

3,56 

50 

0 

0,5 

0,76 

0,96 

1,15 

1,36 

1,57 

1,72 

2,02 

2,29 

2,54 

2,71 

3,02 

3,88 

Da bi se olakšao i ubrzao postupak za proračun razmaka drenažnih cijevi (L), izrađeni su 

od većeg broja autora prikladni nomogrami. U sklopu sl. 80 prikazan je proračun 

razmaka drenažnih cijevi po Hooghoudtu za slučaj b (dvoslojno tlo, cijevi na granici 

slojeva), pomoću nomograma po van Bersu, 1969. Na temelju zadanih parametara: 

D=0,5 (m), h=0,5 (m), q=7,0 (mm/dan), k1=0,35 (m/dan), k2=1,25 (m/dan), proizlazi da 

su vrijednosti: 

8� 

k2 � h 

= 713 i 4 k1 

� h 

q 

q 

2 

� = 51 (vidi nomogram), odnosno da je razmak drenaže L=20 (m). 

72

Slika 80. Proračun razmaka cijevne drenaže (L) po formuli Hooghoudta za slučaj b 

(dvoslojno tlo, cijevi na granici slojeva) pomoću nomograma po van Bersu, 1969. 

Za proračun razmaka cijevne drenaže (L) u uvjetima stacionarnog tečenja vode u 

tlu, pored navedenih formula po Hooghoudtu, u velikoj su mjeri korištene i empirijske 

formule po Ernstu. Ernst je naime, razradio metodu za proračun razmaka drenažnih 

cijevi za dvoslojnu sredinu, slučajevi b, c i d (sl. 78). Prednost Ernstovih formula je u 

tome što granica između uslojenosti tla (slojeva) različite hidrauličke propusnosti za 

vodu, može biti iznad i/ili ispod razine postavljanja drenažnih cijevi. Naročito je podesna 

odnosno preporučljiva upotreba primjene Ernstove formule za razmak cijevne drenaže i 

slučajeve, kada se cijevi nalaze u gornjem i/ili donjem sloju, a gornji sloj tla je znatno 

manje hidrauličke vodopropusnosti (k1

gdje je: 

h – ukupan hidraulički tlak/visina vode iznad drenažnih cijevi na sredini razmaka (L/2 u 

(m) 

q – specifičan dotok po jedinici površine u (m/dan) 

L – razmak drenažnih cijevi u (m) 

Kr – hidraulička provodljivost u sloju radijalnog toka u (m/dan) 

Kv – hidraulička provodljivost u sloju vertikalnog toka u (m/dan) 

Dv – debljina sloja vertikalnog toka u (m) 

Dr – debljina sloja radijalnog toka u (m) 

�/KD/h – vodopropusnost sloja tla u domeni horizontalnog toka u (m/dan) 

u – omočeni obod drenažne cijevi u (m) 

a – faktor kod radijalnog toka ovisan o uvjetima protjecanja vode 

Vrijednosti za Dv, �/KD/h, Dr, a i u određuju se prema stratigrafsko-hidrauličkim 

značajkama profila tla te položaju i dimenziji drenažnih cijevi. Odgovarajuće vrijednosti 

se utvrđuju iz podataka koji definiraju specifične uvjete drenaže: 

D1 – prosječna debljina gornjeg sloja ispod razine podzemne vode uz vodopropusnost 

tla u gornjem sloju (k1) 

D2 – debljina donjeg sloja uz vodopropusnost tla u donjem sloju (k2) 

Do – debljina ispod drenažne cijevi do granice uslojenosti (m) 

y – dubina vode u drenažnoj cijevi za cijevni dren y=0 (m) 

Budući da se u ovom dijelu udžbenika neće detaljnije (za sve moguće slučajeve) ulaziti u 

proračune razmaka cijevne drenaže, daje se samo za primjer, proračun razmaka drenažnih 

cijevi po formuli Ernsta i za slučaj homogenog tla. 

Ernstova formula za proračun razmaka cijevne drenaže kod homogenog tla (sl. 81), 

može se napisasti u slijedećem obliku: 

h � 

q � L 

2 

8� k � D1 

q � L 

� 

� �k 

Do 

1n 

U 

gdje je: 

h = visina podzemne vode iznad drenažne cijevi u sredini između dvije cijevi u (m) 

q = specifični istek ili drenažno otjecanje u (m/dan) 

L = razmak drenažnih cijevi u (m) 

k = propusnost tla za vodu u (m/dan) 

Do = dubina nepropusnog sloja ispod cijevi u (m) 

U = opseg cijevi u m (2r � �) 

D1 = Do + 0,5 h 

74

Slika 81. Shematski prikaz homogenog tla za proračun razmaka drenaže po Ernstu 

Ako za primjer uzmemo slijedeće pokazatelje: q = 0,007 (m/dan), h = 0,5 (m), k = 1,1 

(m/dan), Do = D = 2,5 (m), r = 0,05 (m), tada je: 

D1 = Do + 0,5 h = 2,5 + 0,25 = 2,75 m 

U = 2r � � = 0,1 � 3,14 = 0,314 m 

Odnosno, nakon rješenja Ernstove formule po principu kvadratne jednadžbe, razmak 

drenažnih cijevi je 34,9 m. 

Na temelju Ernstove formule razmak cijevne drenaže može se za homogeno tlo odrediti i 

pomoću nomograma (slika 82) i za slučaj kada je Do < ¼ L. 

Na slici 83 dat je prikaz formula po Hooghoudtu i Ernstu, koje se mogu koristiti za 

proračun razmaka drenažnih cijevi u različitim slučajevima uslojenosti i vodopropusnosti 

tla. 

75

Slika 82. Nomogram za određivanje razmaka drenažnih cijevi po Ernstu, ako je D < L/4 

76

Slika 83. Prikaz formula za proračun razmaka cijevne drenaže po Hooghoudtu i Ernstu 

kod različitih slučajeva uslojenosti i vodopropusnosti tla (Ritzema, 1994) 

U odvodnji hidromorfnih tala koja su svrstana u III. melioracijsku jedinicu (hipoglejnohumoglejna 

tla) na području Hrvatske, razmak cijevne drenaže u praksi je najčešće 

određivan na temelju Hooghoudtovih, a manje Ernstovih formula. S obzirom na 

stratigrafsko-hidrauličke značajke tla, a ovisno od lokaliteta sredine, najčešće su 

vrijednosti razmaka cijevi kolebale u rasponu od 15 do 35 m, s optimalizacijom na 25 m 

(sl. 84). 

15 m 

Slika 84. Prikaz cijevne 

drenaže razmaka (L = 15 m) 

na otvorenom kanalu IV. reda 

u Posavini 

77

Na slici 85 prikazan je plan odvodnje otvorenim melioracijskim kanalima (I, II i III reda) 

u kombinaciji s podzemnim sustavom detaljne odvodnje – cijevnom drenažom, na 

području srednje Posavine. 

Slika 85. Prikaz detaljne odvodnje otvorenim kanalima i cijevnom drenažom na području 

Srednje Posavine (Petošić, Filipović) 

7.3.1.1.2. Promjer drenažnih cijevi 

Promjer drenažnih cijevi (d) određuje u prvom redu maksimalna količina vode – 

protoka (Qmax), koja u određenom trenutku treba proteći kroz samu cijev (l/s). Budući da 

je Q funkcija od nekoliko povezanih parametara, na promjer drenažnih cijevi će, dakle 

utjecati: slivna površina (A), hidromodul drenažne odvodnje (q), pad cijevi (I), materijal 

od kojeg je cijev sačinjena i dr. Da bi sustav cijevne drenaže dobro funkcionirao, vrlo je 

bitno odrediti mjerodavan promjer, odnosno pravilno izvršiti dimenzioniranje 

drenažnih cijevi. Budući da u sustavu cijevne drenaže kroz sisala protječu obično male 

količine vode (1-5 l/s), ona se rijetko dimenzioniraju, a za promjer cijevi kod sisala 

obično se uzimaju vrijednosti 50, 65 ili 80 mm. 

78

Međutim, to nije slučaj kod hvatala i kolektora. Zbog znatno većih protoka (Q) 

ove se drenažne cijevi obvezatno dimenzioniraju, a promjer (d) im se određuje na temelju 

matematičnog proračuna. 

Kao temelj za proračun promjera drenažnih PVC cijevi korištena je Prandtl- 

Celebrokova formula, koja se u konačnom obliku može napisati kao: 

d � 

Q � � 

2 

2 � 

� 

� 

2 � q � Ir � d � log� 

� 

� d � 

2, 

51� 

v kr � 

� � 

2 � q � Ir � d 3, 

71� 

d � 

� 

gdje je: 

Q = protoka (l/s) 

v = srednja brzina vode (m/s) 

q = akcel. sile teže (9,81 m/s 2 ) 

d = promjer drenažne cijevi (m) 

Ir = pad drenažnih cijevi (m/m) 

kr = koeficijent otpora pri tečenju (stupanj hrapavosti, 0,002) 

Treba naglasiti da su u širokoj praksi odvodnje suvišnih voda iz tla u znatno većoj 

mjeri za proračun promjera drenažnih cijevi korištene pojednostavljene formule po 

Gauckler-Manning-Strickleru, koje glase: 

V s � 

2 / 3 1 / 2 

� k � R I 

(m/s) 

V = srednja brzina vode u cijevi (m/s) 

ks = pokazatelj otpora i hrapavosti cijevi najčešće ks = 75 

R = promjer drenažne cijevi (m) 

I = pad drenažnih cijevi (m/m) 

Ako je ks = 75, formula se može pisati kao: V = 1,38 � d 2/3 � I 1/2 (m/s), pri čemu je 

Q = 0,1085 � d 8/3 � I 1/2 (l/s) 

Q = protoka u (l/s); d = promjer cijevi (cm) 

Na temelju prikazanih formula izrađeni su nomogrami, primjena kojih 

omogućava znatno brže proračunavanje promjera drenažnih cijevi (sl. 86). 

79

Slika 86. Nomogram za dimenzioniranje drenažnih prstenasto-rebrastih cijevi 

(Önorm, 1978) 

Temeljem prikazanog primjera na slici (86) je vidljivo da je za slivnu površinu FE 

= 5 ha i drenažni hidromodul q = 1,0 (l/s/ha), odnosno protoku od 5,0 (l/s) pri padu cijevi 

I = 2%, i brzinu vode od v = 0,82 (m/s), mjerodavan promjer cijevi od NW = d = 100 

(mm). 

Prema podacima Marušića (1987) u Hrvatskoj je pri dreniranju poljoprivrednog 

zemljišta do kraja 1985. godine ukupno ugrađeno oko 36.919.710 (m) drenažnih PVC 

cijevi. Od toga, 95,5% su činile drenažne cijevi promjera 50, 65 i 80 mm (sisala), sl. 87, a 

samo 4,5% drenažnih cijevi bilo je od 100 do 200 mm (hvatala) sl. 88. Promjer hvatala 

određen je dimenzioniranjem na temelju hidrauličkog proračuna. 

80

Slika 87. Prikaz drenažne cijevi u tlu 

(sisala) promjera 80 mm 

7.3.1.1.3. Pad i dužina drenažnih cijevi 

Slika 88. Prikaz drenažne cijevi u tlu 

(hvatala) promjera 160 mm 

U tablicama 24 i 25 prikazane su prema DIN-u 1185 mjerodavne vrijednosti za 

pad i dužinu drenažnih cijevi, koje treba uzeti kao temeljna načela kod planiranja i 

izgradnje cjelovitog drenažnog sustava. 

Tablica 24. Temeljna načela za vrijednosti pada i dužine sisala (prema DIN-u 1185) kod 

planiranja i izgradnje drenažnih sustava 

Pad i dužina cijevi u različitim 

uvjetima drenažnog sustava 

Oznaka 

Jedinica 

mjere 

Cijevna drenaža 

Mineralno Tresetno 

tlo tlo 

Minimalni pad I min. % 0,3 0,3 

Optimalni pad I opt. % 1 do 3 0,3 do 0,5 

Maksimalni pad 

Maksimalna dužina cijevi: 

I max. % 8,0 1,0 

Okomiti tip drenaže L max m 200 150 

Uzdužni tip drenaže L max m 150 150 

U uvjetima pogodnim za 

okerizaciju cijevi 

L max m 100 100 

81

Tablica 25.Temeljna načela za vrijednosti pada i dužine hvatala (prema (DIN-u, 1185) 

kod planiranja i izgradnje drenažnih sustava 

Pad i dužina cijevi u različitim 

uvjetima drenažnog sustava 

Oznaka 

Jedinica 

mjere 


Mineralno 

tlo 

Tresetno 

tlo 

Minimalni pad cijevi: 

Pjeskovita i praškasta tla I min. % 0,45 - 

Tla bogata željezom I min. % 0,30 0,3 

Praškasto ilovasta tla I min. % 0,25 - 

Pjeskovito ilovasta tla I min. % 0,20 - 

Glinovito ilovasta tla I min. % 0,15 - 

Optimalni pad cijevi I opt. % 4,0 0,4 

Maksimalni pad cijevi I max. % 8,0 4,0 

Maksimalna dužina cijevi bez 

ugradnje šahtova 

L max. m 500 400 

U dreniranju poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj, koje je bilo najintenzivnije u 

razdoblju oko polovice devedesetih (1985. god.) godina prošlog stoljeća, u najvećem 

broju slučajeva poštivana su temeljna načela za u tablicama (24 i 25) prikazane 

vrijednosti pada i dužine drenažnih cijevi. 

Tako je u našoj melioracijskoj praksi općenito prihvaćeno načelo da minimalni 

pad sisala kod mineralnog tla ne bi trebao biti manji od 0,3% ili 3,0%o, a hvatala 0,2%, 

odnosno 2,0%o. Dužina drenažnih cijevi rijetko je prelazila vrijednosti veće od 200 m. 

Najčešća dužina sisala kolebala je u rasponu vrijednosti od 120-150 (m) (slike 89 i 90), 

jer je direktno ovisila o vrijednosti razmaka otvorenih kanala IV. reda, a koje su najčešće 

kolebale u rasponu od 250-300 m. 

Slika 89. Prikaz ugrađene drenažne cijevi 

u tlo (sisala) dužine oko 100 m 

Slika 90. Prikaz ugrađene drenažne cijevi 

u tlo (sisala) dužine oko 150 m 

82

7.3.1.1.2. Izvođenje cijevne drenaže 

U današnje se vrijeme odvodnja cijevnom drenažom izvodi isključivo putem 

primjene plastičnih PVC cijevi. Primjena PVC drenažnih cijevi u zemljama s dužom 

tradicijom izvedbe cijevne drenaže prisutna je poslije 1965. godine, a kod nas poslije 70ih 

godina prošlog stoljeća. To su cijevi koje se proizvode od polivinilklorida. Osnovni 

pokazatelji PVC drenažnih cijevi i odgovarajućih spojnih i ostalih elemenata („fazonski 

komadi“) prikazani su u tablicama 26 i na slikama 91 i 92. Bitne karakteristike PVC 

drenažnih cijevi su slijedeće: 

- mala specifična težina, visoka otpornost prema kemikalijama, dovoljna tvrdoća 

na pritisak i zatezanja, elastičnost-savitljivost-fleksibilnost, ravnomjerno izrađeni i 

raspoređeni otvori za vodu (0,75-1,5 mm), glatke površine, dugi vijek trajanja. 

Dosadašnja iskustva potvrdila su navedena svojstva drenažnih cijevi i naših 

proizvođača. Provedbom odgovarajućih ispitivanja potvrđene su karakteristike tih cijevi u 

skladu sa zahtjevima standarda DIN-1187, a u skladu s podacima danim na slikama 91 i 

92. 

Za fleksibilne rebraste drenažne cijevi od replastificiranog polivinil klorida, koje 

su najvećim dijelom korištene pri dreniranju hidromorfnih tala u Hrvatskoj, prednacrt 

standarda izrađen na osnovi zapadnonjemačkih DIN-1187, francuskih NF U 51-101, 

britanskih BS 4962 i međunarodnih ISO/TC 138/WGI (TG 3-2) 184 standarda. Domaći 

standard obuhvaća četiri osnovna poglavlja: 

- predmet standarda, 

- područje primjene, 

- uvjeti kvalitete, 

- ispitivanja cijevi te spojnih i fazonskih elemenata 

Tablica 26. Temeljne značajke prstenasto rebrastih PVC drenažnih cijevi 

Promjer 

Ø 

(mm) 

Vanjski 

Ø (D) 

(mm) 

Toleran 

Ø 

(mm) 

Unutar 

Ø d 

(mm) 

Toleran 

(mm) 

Veličina 

Proreza 

nxL 

(mm) 

Broj 

redova 

Površ. 

otvora 

za ulaz 

vode 

cm 2 /m 

Dužina 

koluta 

Dimenzije koluta 

Promjer 

koluta 

unut.m 

Promjer 

koluta 

vanjski m 

50 50.5 + 0-1.5 43.9 + 2.0-0 1.2x4 6 26 200 0.55 1.20 50 

65 65.5 + 0-1.5 58.0 + 2.0-0 1.2x4 6 28 150 0.55 1.30 50 

80 80.5 + 0-1.5 71.5 + 2.0-0 1.2x4 6 30 150 0.55 1.50 70 

100 100.5 + 0-1.5 91.0 + 2.0-0 1.2x4 6 28 150 0.55 1.90 85 

125 126.0 + 0-2.0 115.0 + 2.5-0 0.9x5 8 61.7 50 0.55 1.90 65 

160 160.0 + 0-2.0 148.5 + 2.5-0 1.2x5 8 64.2 50 0.55 1.90 70 

200 200.0 + 0-2.0 182.0 + 2.5-0 1.2x5 10 108.8 40 0.55 1.80 75 

a) Promjeri i otvori cijevi i dimenzije koluta cijevi 

83 

Širina

Slika 91. Osnovne značajke prstenasto rebrastih PVC drenažnih cijevi 

Slika 92. Spojnice i fazonski elementi «PVC» drenažnih cijevi 

Vanjski promjeri PVC drenažnih cijevi su 50, 65, 80, 100, 125, 160 i 200 mm, 

a odgovarajući unutarnji promjeri 44, 58, 72, 91, 115, 148 i 182 mm. Perforacije cijevi su 

širine 0,75, 1,05 i 1,60 mm, a dužine od 1,0 do 25,0 mm. Broj nepravilnih perforacija ne 

smije biti veći od 5% od ukupnog broja (tablica 26). 

U novije vrijeme sam postupak izvođenja cijevne drenaže vrši se potpuno 

automatizirano, putem specijalnih drenažnih strojeva (tzv. drenmastera), slike 93 i 94. U 

praksi su najviše rabljena dva osnovna tipa strojeva koji specijalno služe za postavljanje 

cijevne drenaže. Prvi tip (slika 93) kopa, na principu freze, uske jarke (širine do 

maksimalno 40 cm, a najčešće 20-25 cm) s potrebnom dubinom (od 60 do 200 cm) i 

nagibom do 3%o. Istovremeno polaže i drenažne cijevi svih profila. Uz spomenute radne 

operacije može paralelno zatrpavati jarke ili se to vrši naknadno specijalnim „zagrtačima“ 

84

(slika 97). Ovaj stroj može raditi u svim vremenskim uvjetima (i zimi ako nema snijega 

više od 10 cm) i na svim tlima. Naša iskustva to potvrđuju, ali je ipak bolje izbjegavati 

rad u močvarnim uvjetima, kako bi se izbjegla mogućnost bržeg zamuljivanja cijevi. 

Stoga se preporučuje postavljati drenažu u vrijeme kada uvjeti vlažnosti tla odgovaraju 

izvođenju oranja. Norma za ovaj način postavljanja cijevne drenaže iznosi 200-300 m/h. 

Drugi tip (slika 94), drenopolagača, postavlja cijevi na principu izvođenja krtične 

drenaže. Ovaj stroj samo presijeca tlo i postavlja cijevi na određenu dubinu, u potrebnom 

nagibu, bez iskopa i za sobom ne ostavlja vidnijih tragova. U osnovi, stroj je buldozer s 

priključenim specijalno konstruiranim plugom kroz koji prolazi drenažna cijev. Brzina 

rada ovog stroja je znatno veća, pa je i učinak postavljanja cijevi veći i to 300-500 m/h. 

Svaki od ova dva navedena načina postavljanja cijevi ima prednosti i nedostataka. Izbor 

načina postavljanja trebao bi ovisiti o tlu. U tlima s jednoličnim profilom, odnosno 

jednoličnom propusnošću tla za vodu bila bi efikasna drenaža, bez obzira na način 

postavljanja, ali bi ekonomičnije izvođenje bilo upotrebom «drainpfluga», odnosno bez 

kopanja drenažnog jarka. Međutim, na „teškim tlima“ koja imaju pojedine horizonte 

slabo propusne (kao što je čest slučaj na našim hidromorfnim tlima), svakako prednost 

valja dati drenaži, kada se cijevi postavljaju u prethodno iskopane jarke, pa je neophodno 

u ovom slučaju primijeniti stroj na principu freze. 

Slika 93. Prikaz drenažnog stroja s frezom Slika 94. Prikaz dren pluga 

U tehnologiji samog izvođenja drenaže u polju, razlikujemo uglavnom dva 

slučaja. Prvi slučaj, kada se sisala direktno upuštaju u otvorene kanale IV. reda. U ovom 

slučaju pravac postavljanja drenažne cijevi je suprotan od pravca tečenja vode u cijevi. 

Naime, početak postavljanja cijevi je u stvari njen završetak na mjestu izljeva cijevi. 

Kreće se dakle iz otvorenog kanala i cijev postavlja u pravcu prema sredini proizvodne 

jedinice (table), pri čemu se dubina drenaže smanjuje ovisno od potrebnog pada drenažne 

cijevi. Dinamika postavljanja cijevi u ovom slučaju prikazana je na slici 95, a svodi se na 

slijedeće radnje: drenažni stroj (freza) se postavlja na kotu izljeva drenažne cijevi (sisala) 

u otvorenom kanalu (slika 95 a). Stroj počinje s radom i započinje kopanje (otvaranje) 

drenažnog jarka (slika 95 b); stroj polaže cijev na dno jarka i nastavlja s daljnjim 

kopanjem jarka i polaganjem drenažne cijevi u pravcu od kanala prema sredini table 

(slike 95 c i 95 d). 

85

a) b) 

c) 

Slika 95.(a, b, c, d) Izvođenje cijevne drenaže s direktnim upustom cijevi(sisala) u 

otvorene kanale IV. reda (Baranja) 

Drugi slučaj, kada se sisala upuštaju u hvatala ili kolektore. Kod ovog slučaja, 

najprije se strojem, poštujući također projektne elemente i normative, iskopa drenažni 

jarak i postavi hvatalo ili kolektor (slika 96 a). 

Potom je dinamika polaganja sisala slijedeća: stroj se postavi iznad hvatala na 

kotu dubine izljeva određenog sisala, vrši iskop novog drenažnog jarka u koji polaže 

dotično sisalo (slika 96 b); sam spoj sisala i hvatala u ovom se slučaju mora izvesti ručno 

(slika 96 c i 96 d). 

d) 

86

a) b) 

c) d) 

Slika 96.(a, b, c, d) Izvođenje cijevne drenaže u kombinaciji hvatala i sisala (Baranja) 

Na slici 97, prikazana je završna radnja zatrpavanja drenažnog jarka nakon 

položene drenažne cijevi, za to izrađenim specijalnim strojevima („zagrtačima“). Na 

slici 98 je prikazan detalj, izljeva drenažne cijevi (sisala) na pokosu otvorenog kanala IV 

reda. 

Slika 97. Prikaz zatrpavanja drenažnog jarka nakon ugradnje drenažnih cijevi 

87

Slika 98. Prikaz detalja izljeva drenažne cijevi (sisala) na pokosu otvorenog 

kanala IV reda 

88

7.4. Kombinirana detaljna odvodnja 

Sustav kombinirane detaljne odvodnje pogodan je za reguliranje suvišnih 

površinskih i podpovršinskih voda istovremeno. U svijetu je primjena ovog sustava 

posebno korištena u odvodnji tzv. teških tala, male do vrlo male vodopropusnosti (

Sustav kombinirane detaljne odvodnje u Hrvatskoj u reguliranju suvišnih voda 

(površinskih i podzemnih) amfiglejno-pseudoglejnih tala, najčešće je izvođen u sklopu 

kombinirane površinske (kanali III. i IV. reda) i podzemne odvodnje-cijevne drenaže. 

Cijevnu drenažu su činile cijevi manjeg promjera (sisala) od 50, 65 i 80 mm. Razmak 

cijevi najčešće je iznosio od 25-40 m, a njihova dubina je kolebala od 0,8-1,1 m). 

U drenažni jarak iznad cijevi predlagana je ugradnja hidrauličkog filter 

materijala, najčešće u obliku prirodnog šljunka granulacije 5-25 mm. Visina filtera 

(šljunka) u drenažnom jarku trebala je iznositi minimalno 10-15 cm iznad krtične drenaže 

i/ili dna rahljača (slika 100). 

Slika 100. Shematski prikaz detalja kombinirane odvodnje kod amfiglejnog tla (Filipović) 

7.4.1. Filterski materijali u sustavu kombinirane detaljne odvodnje 

Temeljna im je zadaća povećanje efikasnosti cjelovitog sustava odvodnje. S 

obzirom na svoju ulogu, razlikujemo dvije vrste filterskih materijala, mehaničke i 

hidrauličke ili kontaktne (slika 101). 

90

Slika 101. Shematski prikaz filter materijala u sustavu kombinirane detaljne odvodnje 

(Filipović) 

Mehanički fitler materijali ili drenažni filteri koriste se prvenstveno s ciljem 

sprečavanja začepljenja drenažnih cijevi. Ovo začepljenje može biti mehaničko i 

kemijsko-biološko. Mehanička začepljenja pojavljuju se najčešće u obliku zamuljivanja 

drenažnih cijevi (slika 102), a vezana su za teksturni sustav tla. Najveća opasnost 

zamuljivanja cijevi prisutna je kod tala koja u teksturnom sastavu imaju veliki udio 

čestica sitnog pijeska i krupnog praha (slika 103). Kao mehanički filteri, najčešće se u 

praksi koriste razne vrste umjetnih omotača oko drenažnih cijevi. Najraširenije je u 

upotrebi kokosovo vlakno (slika 101 - b), te omotači od slame ili raznih vrsta filterskih 

plastica (platna). 

Slika 102. Prikaz zamuljivanja drenažnih cijevi od gline, sitnim česticama praha i pijeska 

91

Slika 103. Prikaz mehaničkog filter materijala (omotači od kokosa i plastike) 

Pored navedenih omotača kao mehanički filter, može se koristiti i tanki omotač od 

više frakcija granuliranog šljunka, ovisno od teksturnog sastava tla, debljine 10-15 cm 

iznad drenažne cijevi (slika 101 - c). 

Hidraulički ili kontaktni filter često se u literaturi naziva i filter drenažnog 

jarka. Osnovna zadaća ovog filtera je poboljšanje dotjecanja površinske i 

potpovršinske slabo procjedne i stagnirajuće vode kroz drenažni jarak prema drenažnim 

cijevima. Primjenjuje se kod tala male i vrlo male vodopropusnosti (30%). Naime, ovaj filter treba unutar drenažnog jarka, širine 12-25 cm povećati 

hidrauličku provodljivost i uspostaviti direktan kontakt u dotoku vode između dodatnih 

agromelioracijskih zahvata (krtičenja i/ili rahljenja tla) kao gornje etaže, s cijevnom 

drenažom, odnosno donjom etažom kombiniranog sustava odvodnje. 

Kao hidraulički filter mogu se koristiti različiti prirodni ili umjetni materijali 

(šljunak, tucani kamen, otpaci crijepa, pilovina, granule stiropora). Treba naglasiti da je 

pri drenaži «teških» tala u Hrvatskoj kao hidraulički filter materijal najviše korišten 

prirodni šljunak granulacije 5-25 mm (slike 104 i 105). 

Slika 104. Prikaz „lagera“ šljunka u 

sklopu izvođenja kombinirane detaljne 

odvodnje 

Slika 105. Prikaz ugradnje hidrauličkog 

filtera (šljunka) u drenažni jarak iznad cijevi 

92

Slika 106. Dijagram za procjenu opasnosti zamuljivanja drenažnih cijevi i izvođenja 

agromelioracijskih zahvata 

Slika 107. Prikaz detalja drenažne 

cijevi s ugrađenim hidrauličkim 

filterom – prirodnim šljunkom 

7.4.2. Dodatne agromelioracijske mjere u sustavu kombinirane detaljne odvodnje 

Uspješna i efikasna odvodnja suvišnih voda u biljnoj proizvodnji, s proizvodnih 

površina u domeni amfiglejno-epiglejnih i pseudoglej-glejnih tala, moguća je jedino u 

uvjetima pravilne primjene hidro i agrotehničkih melioracijskih mjera. U protivnom, 

praksa kao i rezultati provedenih višegodišnjih istraživanja u nas i u svijetu, su potvrdili 

nedovoljnu efikasnost izvedenih hidromelioracijskih sustava odvodnje. Iz navedenog 

razloga, samo u dolini Save – Posavini u Hrvatskoj, utvrđeno je, da praktično oko 50% 

93

izvedenih hidromelioracijskih sustava detaljne odvodnje, posebice cijevne drenaže u 

domeni navedenih tala nema zadovoljavajuću funkcionalnost (Petošić, 1993). 

Temeljem navedenog, u ovom se dijelu udžbenika u sustavu kombinirane 

odvodnje, posebno naglašava važnost primjene agromelioracijskih dodatnih mjera, u 

prvom redu krtične drenaže (krtičenja) i vertikalnog dubinskog rahljenja tla. 

7.4.2.1. Krtična drenaža 

Krtična drenaža ili krtičenje predstavlja u stvari, poseban način dubinskog 

rahljenja tla. Valja naglasiti da se krtična drenaža, ovisno o pedološko-melioracijskoj 

problematici područja može koristiti kao zasebna agromelioracijska mjera i/ili u 

kombinaciji s cijevnom drenažom. Uspješnost krtične drenaže u odvodnji suvišnih voda s 

proizvodnih poljoprivrednih površina koje se koriste u biljnoj proizvodnji ovisi o više 

faktora, među kojima su najbitniji slijedeći: stratigrafija tla, mehanički sastav tla, vlažnost 

tla u trenutku izvođenja, vodozračni odnosi u tlu, stabilnost strukturnih agregata, dubina 

smrzavanja tla. Među navedenim, svakako treba ukazati na posebnu važnost mehaničkog 

sastava tla. Općenito se smatra da je za uspješnost krtične drenaže minimalni sadržaj 

glinastih čestica u tlu oko 30%, pri čemu odnos glina/prah mora biti > 0,5. Što je sadržaj 

gline veći od ove vrijednosti, efikasnost krtične drenaže je bolja. Temeljem navedenog, 

može se zaključiti da su tla pogodna za izvođenje krtične drenaže ili krtičenja po 

mehaničkom sastavu: glinaste ilovače, ilovaste gline i gline. Glinasta homogena tla, s 

malim udjelom pijeska, što u našim uvjetima odgovara amfiglejno-epiglejnim tlima 

(melioracijska jedinica IV), idealna su za primjenu krtične drenaže. 

Izvođenje krtične drenaže vrši se pomoću specijalnog krtičnog pluga. Glavni 

dijelovi ovog pluga su: nož, torpedo i čun ili kugla promjera od 5-10 cm (slika 108). 

Krtični plugovi mogu biti postavljeni na kotače ili bez kotača, ovješeni direktno na 

hidrauliku traktora (slike 109 i 110). Sam postupak izvođenja krtične drenaže , koja se u 

literaturi naziva i «bescjevna drenaža» vrši se na način da traktor vuče plug na 

određenoj dubini tla, formirajući horizontalne hodnike (krtičnjake) okruglog oblika i 

promjera 10-15 cm (slike 111 i 112). Budući da ovi hodnici asociraju na prolaz krtice 

kroz tlo, i mjera je poznata pod nazivom kao krtična drenaža ili krtičenje tla. 

Slika 108. Shematski prikaz izvođenja krtične drenaže 

94

Slika 109. Klasični krtični plug (starijeg 

tipa) 

Slika 110. Krtični plug novijeg tipa 

Dakle, u kombinaciji krtične i cijevne drenaže, krtični plug u radu siječe tlo do 

određene dubine vertikalno, pri čemu se pod manjim padom formiraju provizorni 

krtičnjaci, odnosno horizontalni hodnici, koji služe za sakupljanje i odvođenje 

uglavnom stagnirajućih površinskih voda prema drenažnom jarku, odnosno drenažnim 

cijevima. 

Slika 111. Prikaz krtičnog pluga 

«Hog» u radu (Hofbauer, 1975) 

Slika 112. Prikaz formiranih „krtičnjaka“ prolazom 

krtičnog pluga (Von H. Neuhaus, 1975) 

Krtična je drenaža relativno jeftin zahvat u usporedbi s instaliranjem cijevne 

drenaže. Iskustva nekih zapadnih zemalja, prvenstveno Engleske, ističu da je ova mjera 

kao samostalna, a posebice u kombinaciji s cijevnom drenažom, idealna za poboljšanje 

procjednosti teških vertičnih tala, pri čemu vrši efikasno odvođenje sakupljene, uglavnom 

površinske i stagnirajuće podpovršinske vode prema drenažnim cijevima (Butorac, 

1999). 

95

Funkcioniranje krtične drenaže temelji se na procjeđivanju (filtraciji) vode kroz 

vertikalne pukotine, također formirane radom krtičnog pluga, u horizontalne krtičnjake 

(horizontalne bušotine), odakle sakupljena voda otječe prema drenažnim sakupljačima. 

Da bi krtična drenaža bila efikasna, ona mora zadovoljavati nekoliko bitnih 

elemenata i normativa. Tako smjer krtičenja treba biti u pravcu najvećeg pada terena, ili 

koso pod izvjesnim kutom. Poželjno je da minimalni pad krtičenja iznosi 0,5% ili 

5,0%o. Dubina krtičenja treba se kretati u rasponu vrijednosti od 50 do 60 cm, a razmak 

1-5 m, najčešće 2-3 m (Tomić, 1987). Pri izvođenju krtične drenaže vlažnost tla treba biti 

odgovarajuća , kako bi se formirale krtične bušotine. Ako je tlo suviše suho, ono puca, a i 

pri većoj vlažnosti ne može se stvoriti krtični hodnik. Tlo (zdravica) treba biti u stanju 

vlažnosti koje odgovara krutom do mekom stanju plasticiteta, a površinski sloj toliko suh 

da kretanje stroja ne izaziva nikakve štete. Krtičenje je privremena mjera, a obnavlja se 

prema potrebi. Trajnost (3-10 godina) ovisna je o vrsti tla, uvjetima i kvaliteti izvođenja. 

S obzirom na to da se izvodi kao dodatna mjera cijevnoj drenaži potrebno je: 

� prije izvoditi cijevnu drenažu, a potom krtičenje, 

� izvodi se okomito ili koso na smjer cijevne drenaže, 

� drenažni jarak treba napuniti hidrauličkim filter materijalom do 10 cm iznad 

dubine krtičnjaka, kako bi suvišna voda nesmetano iz krtičnjaka otjecala u 

cijevnu drenažu (sisala), slika 113. 

Slika 113. Prikaz osnovnih elemenata cijevne i krtične drenaže (presjek) 

Trajnost učinka krtične drenaže također je ovisna o više čimbenika, među kojima 

je na prvom mjestu stabilnost „krtičnjaka“. Na stabilnost odnosno nestabilnost 

krtičnjaka, najčešće utječe mehanički sastav tla (nedovoljan sadržaj gline), opasnost od 

smrzavanja tla, gaženje i zbijanje tla. Navedeni faktori uglavnom negativno utječu na 

stabilnost formiranih horizontalnih hodnika, tako da kod njih s vremenom dolazi do 

ozbiljnih izmjena u smislu njihovih izgleda (promjera) usred postepenog zarušavanja i 

erozije tla (slika 114). 

96

Slika 114. Shematski prikaz promjene izgleda krtičnog hodnika (krtičnjaka) uslijed 

erozije tla 

7.4.2.2.Vertikalno dubinsko rahljenje 

Vertikalno dubinsko rahljenje kao agromelioracijski zahvat u tlo, može se 

primjenjivati sa i bez kombinacije s cijevnom drenažom. U sustavu kombinirane 

odvodnje razmatra se isključivo primjena i zadaća ove mjere u cilju reguliranja vodnog 

režima tla u kombinaciji s cijevnom drenažom. Kako navodi Butorac, 1999, razvoj oruđa 

za duboko rahljenje tla ima nekoliko faza, i tekao je u pravcu ovjesnih oruđa preko 

rahljača s podizanjem i klaćenjem do rahljača s ubodom i podizanjem tla. Najnovije 

tehnike dubokog rahljenja tla temelje se na njegovom «lomljenju» bez glavnog 

nedostatka pomalo već napuštenih konvencionalnih tehnika, rahljenja u brazde s 

«podizanjem» tla. 

Dubinsko vertikalno rahljenje tla u sustavu kombinirane odvodnje, za razliku 

od krtične drenaže, najviše je našlo svoju primjenu kod pseudoglejnih i pseudoglejglejnih 

tala (melioracijska jedinica II.). Dakle, tala koja imaju problem sa suvišnim 

površinskim i podpovršinskim vodama, koje kraće ili duže razdoblje stagniraju na slabo 

i/ili nepropusnom, uglavnom plitkom (35-55 cm dubine) Btg horizontu. Pored 

navedenog, ova tla se odlikuju vrlo nestabilnom praškastom strukturnom građom, kao 

posljedice velikog udjela praha u mehaničkom sastavu tla. Sadržaj gline kod ovih tala u 

pravilu je manji od 30%. 

S dijagrama na slici 106 je vidljivo da su pogodna tla za dubinsko vertikalno 

rahljenje po mehaničkom sastavu: praškasto-glinaste ilovače i glinaste ilovače do ilovaste 

gline. Kod tipičnih vertičnih tala sa sadržajem gline iznad 40%, svakako treba izbjegavati 

primjenu ove mjere. 

97

Efikasnost dubinskog rahljenja tla ovisna je također o većem broju faktora, pri 

čemu se kod samog izvođenja treba pridržavati određenih elemenata i normativa (sl 117). 

Tako dubinsko rahljenje tla treba izvoditi na tlima u kojima postoji zbijeni 

podoranični sloj koji sprečava procjeđivanje vode. Rahljenje nije pogodno za vlažnoplastična 

tla bogata glinom (više od 40% gline), ali nije pogodno ni za tla bogata muljem, 

odnosno ako je sadržaj gline u njima manji od 17%. 

Posebno treba voditi brigu o tome da se dubinsko rahljenje izvodi u vrijeme 

dovoljno osušenog tla (granica krutosti), jer se samo tada vrši potrebno raspucavanje i 

rahljenje tla. Rahli se u ljeti, obično poslije žetve žitarica, repice, graška, te košnje 

djetelina i trava. 

Poslije dubinskog rahljenja u pravilu treba doći ozima pšenica, jer tako otpada za 

cijelu vegetaciju obrada i gaženje površine. Osim pšenice, može doći i ozima repica ili 

jarine. 

Dubinski rahljači ili podrivači (slike 115 i 116) mogu biti s jednim ili više radnih 

organa koji su statični ili vibracijski. Izvodi se u smjeru pada terena, odnosno okomito ili 

koso na drenažne cijevi u padu do 5 ‰. Dubina rahljenja ovisi o dubini cijevne drenaže, 

(rahljenje treba biti pliće od dren. cijevi, najmanje 20 cm) i dubini zbijenog sloja tla, pa 

se najčešće u praksi izvodi na dubini od 60-80 cm. Razmak prolaza rahljača je od 75 do 

100 cm (slika 115). 

Slika 115. Krilni dubinski podrivač 

(Butorac, 1999) 

Slika 116. Rahljač sa tri radna organa 

(Filipović, 2009) 

Međutim, treba ukazati i na neke mjere opreza kada je u pitanju primjena 

dubinskog rahljenja tla. Tako, duboko rahljena tla velikim dijelom gube svoju raniju 

nosivost i zbog toga su u humidnim godinama, osjetljiva na pritisak. Sva tla koja ispod 

duboko rahljenog sloja nisu dovoljno vodopropusna, obavezno moraju biti drenirana 

cijevnom drenažom. Posebice se to odnosi na vertična tla s velikim udjelom gline. Zbog 

navedenog, dubinsko rahljenje glinastih tala bez odgovarajućeg sustava kombinirane 

detaljne odvodnje (cijevne drenaže s ugrađenim hidrauličkim filterom) može prouzročiti 

više štete nego koristi. 

98

Slika 117. Shematski prikaz s osnovnim elementima i normativima dubinskog rahlenja tla 

(Petošić i Filipović) 

99

8. POTREBE I MOGUĆNOSTI REVITALIZACIJE IZGRAĐENIH 

HIDROMELIORACIJSKIH SUSTAVA ODVODNJE 

Veliki potencijali za unapređenje ruralnog prostora Hrvatske nalaze se u 

mogućnostima revitalizacije postojećih i izgradnje novih hidromelioracijskih sustava 

detaljne odvodnje.Potreba za urgentnom revitalizacijom postojećih hidromelioracijskih 

sustava površinske i podzemne odvodnje (drenaže) uvjetovana je, prije svega, njihovom 

slabom funkcionalnošću. Neprimjerna funkcionalnost izgrađenih sustava je velikim 

dijelom posljedica njihovog lošeg održavanja i upravljanja. 

S obzirom na postojeće stanje, revitalizaciju je potrebno provesti na cjelovitom 

hidromelioracijskom sustavu Hrvatske, odnosno na oko 1.049.411 ha površinske i oko 

148.623 ha podzemne odvodnje – drenaže (Marušić, 2003). 

Izgradnjom novih hidromelioracijskih sustava, može se znatno povećati proizvodni 

potencijal kod znatnog dijela, prvenstveno hidromorfnih tala. Prema relevantnim 

pokazateljima, valja računati s maksimalnom površinom od 953.226 ha hidromorfnih 

poljoprivrednih tala (zemljišta), odnosno realnom površinom od oko 780.000 ha 

(Husnjak, 2006). 

Revitalizaciju postojećih (sl. 118) te izgradnju, upravljanje i gospodarenje novim 

hidromelioracijskim sustavima detaljne odvodnje u Hrvatskoj, valja temeljiti na 

relevantnim pokazateljima i priznatim načelima struke, a nikako na primjeni 

generaliziranih (šabloniziranih) pristupa u rješavanju ove vrlo osjetljive problematike. 

W 

N 

S 

E 

Slika 118. Prikaz dreniranih tala u Republici Hrvatskoj (Husnjak, 2006.) 

100

8.1. Stanje i funkcionalnost sustava 

Trenutačno stanje hidromelioracijskih sustava površinske i podzemne detaljne 

odvodnje u Hrvatskoj je neodrživo. Posljedice lošeg gospodarenja s hidromelioracijskim 

sustavima (održavanje, upravljanje, monitoring) su vidljive na svim slivnim područjima. 

Većina sustava je neučinkovita, a njihova funkcionalnost vrlo problematična. 

Slaba funkcionalnost sustava naročito je prisutna u segmentu površinske detaljne 

odvodnje (kanali III. i IV. reda), te podzemne odvodnje (drenaže). 

Tijekom trogodišnjih istraživanja (1989-1991) u užem bazenskom dijelu 

Posavine, posebice u domeni vertičnih glejnih tala, potvrđeno je da više od polovine 

ukupno izgrađenih (47.000 ha) sustava detaljne podzemne odvodnje-drenaže nema 

zadovoljavajuću funkcionalnost (Petošić, 1993). 

Procjena se temelji na stacionarnim istraživanjima (ukupno 8 lokacija), odnosno 

na kontinuiranom monitoringu, dinamike površinskih i podzemnih voda, režima vlažnosti 

tla i intenziteta odvodnje (drenažnom isteku), i to kod različitih drenažnih varijanata 

odvodnje, i temeljnih predstavnika hidromorfnih tala (pseudoglej, pseudoglej-glej, 

hipoglej i amfiglej), (tablica 27). 

Temeljem dobivenih rezultata istraživanja držimo da su uzroci slabe 

funkcionalnosti posebice kod klasičnog sustava cijevne drenaže pri odvodnji vertičnih 

amfiglejnih tala u slijedećem: 

� lošoj učinkovitosti drenažnog jarka 

� lošem održavanju sustava 

� neracionalnom korištenju hidromelioriranih površina (tala) 

� neprimjernoj površinskoj sistematizaciji proizvodne jedinice (table) 

Loš učinak drenažnog jarka prvenstveno je potvrđen na vertičnom euglejnom 

tlu, (Petošić 1994) i prilikama klasičnog drenažnog sustava odvodnje. Dakle, u uvjetima 

kada je cijevna drenaža izvedena bez ugradnje kontaktnog hidrauličnog materijala 

(najčešće prirodnog šljunka) i bez primjene dodatne agromelioracijske mjere (u ovom 

slučaju krtičenja tla). 

Fenomen loše učinkovitosti drenažnog jarka s formiranjem «svoda», koji 

priječi procjeđivanje površinskih voda prema drenažnim cijevima, temeljni je problem 

hidromelioriranog vertičnog eugleja i uzročnik slabe funkcionalnosti odvodnje posebice 

kod klasičnog sustava cijevne drenaže (sl 119). 

101

Slika 119. Prikaz „svoda“ u 

drenažnom jarku, kod dreniranog 

vertičnog amfiglejnog tla 

Loše održavanje postojećih sustava detaljne odvodnje i neracionalno 

korištenje dreniranih površina zaseban je problem u cijeloj Hrvatskoj. Posebno je 

zabrinjavajuće stanje lošeg održavanja primjetno na otvorenoj kanalskoj mreži nižeg reda 

(sabirni i detaljni kanali). Zbog neredovite košnje pokosa i bankina, kanali su u 

potpunosti obrasli, hidrofilnom vegetacijom (raznih šaševa), kao i višegodišnjim 

drvenastim vrstama (pretežno vrbom) (sl. 120). Kod većine kanala primjetni su procesi 

jakog zamuljivanja, kao posljedica slabog tehničkog čišćenja (izmuljivanja). 

Slika 120. Prikaz lošeg održavanja hidromelioracijskih sustava detaljne odvodnje 

Poticajni profili kanala znatno su smanjeni, što dovodi do učestalih uspora vode u 

cjelovitom sustavu odvodnje. Visoki vodostaji u detaljnoj i sabirnoj kanalskoj mreži, i 

učestala potopljenost drenažnih cijevi, negativno utječu na ostvarivanje potrebne norme i 

intenziteta odvodnje, a time i smanjenja funkcionalnosti cjelovitog sustava odvodnje (sl. 

121). 

102

Slika 121. Prikaz „uspora“ s visokim vodostajem u detaljnim otvorenim kanalima IV 

reda 

Neracionalno korištenje hidromelioriranih tala doprinosi dodatnom smanjenju 

funkcionalnosti, posebno drenažnog sustava odvodnje. Od čimbenika neracionalnog 

korištenja (gospodarenja) valja istaći slijedeće: 

� intenzivnu ratarsku (konvencionalnu) proizvodnju 

� uzak plodored i smanjenje organske komponente tla 

� «špice» u obavljanju osnovnih agrotehničkih operacija 

� obradu i skidanje usjeva nepovoljnim uvjetima vlažnosti tla (sl. 122) 

� izraženo gaženje, zbijanje i «uništavanje» obradivog sloja tla i drenažnog 

jarka 

� primjenu teške mehanizacije 

� učestali transport unutar proizvodne jedinice (table) 

Slika 122. Obrada tla u nepovoljnim uvjetima vlažnosti tla (Filipović) 

103

Red 

. 

broj 

Neprimjerena površinska sistematizacija (ravnanje) proizvodnih jedinica – 

tabli, s vidljivim ostacima mikrodepresija na površini terena, u kojima stagnira 

površinska voda, također dodatno utječe na funkcionalnost detaljnih sustava odvodnje. 

Ovaj problem posebice je izražen kod tabli na kojima je primjenjivana dvosmjerna 

baulacija tla (sl. 123). 

Slika 123. Prikaz loše površinske sistematizacije (ravnanja) proizvodnih površina (tabli), 

s ostatkom mikrodepresija od predhodne baulacije tla 

Tablica 27. Procjena funkcionalnosti podzemnog sustava detaljne odvodnje-drenaže u 

Posavini 

Naziv 

stacionara 

Skraćeni 

naziv 

hidromel. tla 

1. Ravnice Pseudoglej 

2. Lug Amfiglej 

3. Potok 

Pseudoglejglej 

Postojeći sustav detaljne 

odvodnje 

Klasična cijevna drenaža: 

t=0,85; L=15 m 

-bez hidrauličkog filtera 

-bez podrivanja 

Kombinirana det. 

odvodnja, tzv. plitka 

varijanta: -cijevna 

drenaža 

t=0,65-0,75; L=20 m 

-šljunak do obradivog 

horizonta 

-bez krtičenja 


odvodnja, cijevna 

drenaža: 

t=0,9-1,0 m; L=15 m 

-šljunak u svaki dren + 

podrivanje 

Intenzitet odvodnje sustava Ocjena 

funkcionalnos 

ti sustava 

-Stagniranje vode na površini 

tla je rijetko i kratkotrajno 

-Odvodnja maksim.intenziteta 

oborina u roku od 5 dana 

-Propadanje usjeva moguće u 

manjoj mjeri 

-Bez pojave stagniranja vode 

na površini tla 

-Odvodnja maksim. intenziteta 

obor. u roku od 2 dana 

-Bez pojave propadanja usjeva 

-Primjetna je kratkotrajna 

pojava stagnir. vode na 

površini tla 



-Propadanje usjeva moguće u 

manjoj mjeri 

umjerena 

Mogućnost 

intenzivnog 

gospodarenja u 

humid. 

godinama 

104 

bez većih 

poteškoća 

dobra bez poteškoća 

umjerena 

bez većih 

poteškoća

4. Stružec Hipoglej 

5. Štivica 

6. Oborovo 

7. 

8. 

Ivanić Grad 

(lokalitet) 

Slavonski 

Brod 

(lokalitet) 

Amfiglej 

vertični 

Amfiglej 

vertični 

Amfiglej 

vertični 

Amfiglej 

vertični 


t=1,0-1,1 m; L=15 m 

-bez šljunka (filtera) s 

podrivanjem tla 


odvodnja, cijevna 

drenaža: 

t1=0,80; t 2=1,0; L=20 m 

-šljunak u svaki drugi dren 


Klasična drenaža: 

t=0,9; L=15-18 m 

-bez filtera (šljunka) 



t=0,9-1,0 m; L=oko 20 m 

-bez filtera 



t=0,9 m; L=21-25 m 

-bez filtera (šljunka) 


8.2. Potreba za revitalizacijom sustava 

-Bez pojave stagniranja vode 

na površini tla 

-Odvodnja maksim. oborina u 

roku od 2 dana 

-Bez pojave propadanja usjeva 

-Primjetno je češće stagniranje 

vode na površini tla 



-Mogućnost osjetnog 

propadanja usjeva 

-Primjetno je često stagniranje 



obor. u roku od >10 dana 

-Mogućnost pojave znatnog 






-Mogućnost pojave znatnog 






-Mogućnost znatnog 


dobra bez poteškoća 

slaba 

vrlo slaba 

vrlo slaba 

vrlo slaba 

U cilju daljnjeg unapređenja ruralnog prostora Hrvatske, neophodna je 

revitalizacija većine hidromelioracijskih sustava površinske i podzemne odvodnje 

(Petošić i Šimunić, 2007). Revitalizacijskim mjerama utjecalo bi se na bolju 

funkcionalnost i učinkovitost postojećih sustava odvodnje, odnosno poboljšanje 

proizvodnih uvjeta i povećanje poljoprivredne proizvodnje na velikom potencijalu 

hidromelioriranih površina (tala). 

Da bi se ovo ostvarilo, neophodno je razvijati integralni pristup u rješavanju 

složenog problema revitalizacije hidromelioracijskih sustava. 

Valja izraditi zakonske propise, s aktualnim programom neophodnih radova, po 

slivnim i/ili županijskim područjima Hrvatske. Programom trebaju biti obuhvaćeni svi 

radovi vezani za sanaciju, rekonstrukciju, održavanje, upravljanje i financiranje 

hidromelioracijskih sustava. Program cjelovitih radova na sanaciji i revitalizaciji 

hidromelioracijskih sustava detaljne odvodnje treba biti usklađen s Nacionalnim 

projektom navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u 

Republici Hrvatskoj (NAPNAV-om). 

U tablici 28. dat je načelno prikaz osnovnih radova i mjera potrebnih za 

revitalizaciju hidromelioracijskih sustava, s težištem na sustav podzemne odvodnje – 

drenaže. 

105 

uz znatne 

poteškoće 

praktično 

nemoguće 

praktično 

nemoguće 

praktično 

nemoguće

Tablica 28. Prikaz radova i mjera za revitalizaciju hidromelioracijskih sustava odvodnje 

Redni Vrsta radova i 

Površinska odvodnja Podzemna odvodnja 

broj mjera Otvoreni kanali III + IV reda 

� uklanjanje urušenih objekata i 


saniranje pokosa kanala 

� lociranje, čišćenje, popravak i zamjena 

� krčenje i uklanjanje drvenaste 

izljevnih cijevi i štitnika 

1. Sanacijski 

vegetacije (raslinja) 

� uklanjanje-izmuljivanje nanosa 

� izmuljivanje drenažnih cijevi (prema 

potrebi) 

� popravak mostova i cijevastih 

� saniranje nastalih mikrodepresija na 

propusta 

� uređenje putne mreže duž kanala 

proizvodnim površinama (tablama) 

� dogradnja drenažnih cijeviinterpolacija 

(prema potrebi) 

2. 

Rekonstrukcije i 

dogradnje 

� povećanje proticajnog profila kanala 


� izgradnja novih kanala (prema potrebi 

� izgradnja novih mostova i propusta 

� dogradnja interceptičkih drenova 


� izvođenje dodatnih agromelioracijskih 

radova (duboka obrada, dubinsko 

vertikalno rahlenje tla i/ili krtičenje) 

� provođenje kemisjkih meliorativnih 

zahvata (prema potrebi) 

� kontrola i čišćenje izljevnih cijevi (1 x 

u tri godine) 

� izmuljivanje drenskih cijevi (po 

3. 

Redovitog 

održavanja 

� jednokratna košnja pokosa, bankina i 

dna kanala (1,5 x godišnje) 

� izmuljivanje-čišćenje dna kanala (1 x 

u četiri godine) 

� izmuljivanje-čišćenje cjevastih 

propusta (1 x u četiri godine) 

potrebi) 

� izvođenje dopunskih agromelioracijskih 

zahvata: 

- dubinsko rahlenje (1 x u 2-3 godine) 

- krtičenje tla (1 x u 3-5 godina) 

� izvođenje agrarnih operacija (obrada, 

sjetva, žetva) u8 optimalnim uvjetima 

vlažnosti tla 

� održavanje šireg plodoreda kod 

uzgajanih kultura 

� povremeno praćenje drenažnog 

istjecanja 

� praćenje vodnog režima u kanalima: � praćenje stagniranja vode na površini 

4. 

Monitoring 

sustava 

- protjecanje 

- uspori 

table 

� praćenje formiranja plješina na 

- potopi 

površini table 

� praćenje prinosa uzgajanih kultura 

� praćenje onečišćenja tla i voda 

5. Gospodarenja 

� izrada projekta detaljne valorizacije (vrednovanja) hidromelioriranog-dreniranog 

zemljišta (tala) na temelju ostvarljivih prinosa uzgajanih kultura, odnosno 

učinkovitosti sustava 

� preporučiti adekvatne sustave biljne proizvodnje, sukladno funkcionalnosti 

odnosno učinkovitosti sustava 

6. 

Upravljanja i 

financiranja 

� sukladno planu i programu NAPNAV-a 

106

9. LITERATURA 

1. Averljanov, S., Smirnov, A., 1973. Osušenje, Seljskohozjajstvenaja, 

enciklopedija, Knjiga 4:598-609, „ Sovjetskaja enciklopedija“, Moskva. 

2. Bašić, F., Bogunović, M., Husnjak, S., 2001. Regionalizacija hrvatske 

poljoprivrede, AFZ (VIP projekt) 

3. Beers, W. F. J., van 1969. Some nomographs for the calculation of the drain 

spacing, International Institute for Land Reclamation and Improvement, Buletin 

No 8, Wageningen. 

4. Bella, S., 1935. Melioracije tla, Tehnički fakultet, Zagreb. 

5. Benetin, I., Dvorak, I. Fidler, I., Kabina, P., 1987. Odvodnovanie, Ministerstvo 

školstva SSR i Minsterstvo školstva ČSR, Priroda, 1987. 

6. Beers, W. F. J., van 1969. Some nomographs for the calculation of the drain 

spacing, International Institute for Land Reclamation and Improvement, Buletin 

No 8, Wageningen. 

7. Bićanić, V., 1985. Odvodne crpne stanice u Hrvatskoj, Priručnik za hidrotehničke 

melioracije, I Kolo, Knjiga 3: 259-300. Društvo za odvodnju i navodnjavanje 

Hrvatske, Zagreb. 

8. Biondić, D., Milović, B., Barbarić, D., 2003., Stanje i razvojne odrednice zaštite 

od štetnog djelovanja voda u Hrvatskoj. Zbornik radova, 3. Hrvatska konferencija 

o vodama: 545-555. Osijek. 

9. Braun, M., 1985. Zaštita od poplava. Priručnik za hidrotehničke melioracije, I 

Kolo, Knjiga 3:31-62. Društvo za odvodnju i navodnjavanje Hrvatske, Zagreb. 

10. Bogunović, M., Vidaček, Ž., Husnjak, S., Sraka, M., 1998. Invetory of Soils in 

Croatia. Agriculture Conspectus Scientificus, Vol. 63. No 3: 105-112. Zagreb. 

11. Butorac, A., 1999. Opća agronomija, školska knjiga, Zagreb. 

12. Čović, M., 1987. Prikaz osnovne i detaljne odvodnje u hidromelioracijskom 

sistemu Črnec-polje. Priručnik za hidrotehničke melioracije, I Kolo, Knjiga 4: 

255-278, Društvo za odvodnju i navodnjavanje Hrvatske, Zagreb. 

13. Dadić, M., 1990. Meliorativno uređenje poljoprivrednog zemljišta u slivu rijeka 

Biđa i Bosuta, Magistarski rad, Poljoprivredni fakultet Novi Sad. 

14. Eggelsmann, R., 1981. Dränanleitung für Landbau, Ingenieurbau und 

Lanschaftsbau, Verlag Paul Parey, Hamburg und Berlin. 

15. Ernst, L. F., 1954. De berekening van groudwater stroming tussen evenwijdige 

open Leidingen, Institute for Land and Water Menagement Research, 

Wageningen. 

16. Groot, J.M., 1973. Drainage investigations of heavy soils in the upper Sava 

Valley, Geodetski fakultet Zagreb, Disertacija. 

17. Herak, M., Nedela, D., 1963. Geologija zagrebačke regije, elaborat, Geografski 

intitut, Zagreb. Str. 115-124. 

18. Hofbauer, A., 1975. Erfahrungen mit Maulwurfdränungen in Oberösterreich. 

Zeitschrift für Kulturtechnik und Flurbereinigung, Heft 6: 337-344. 

19. Hooghoudt, S.B., 1940. Bijdragen hot de kannis van enige naturkundige 

grootheden van den grand, no 7., Verslagen van Land bouwkwudige 

Onderzoekingen 46. 

107

20. Hunkler, K., Grubinger, H., Tanner, E., 1970. Landwirtschaftliches 

Meliorationswesen 5te Auff Buchferlag Verbrandruckerci AG Bern. 

21. Husarić, I., 1997., Zaštita od štetnog djelovanja voda. Hrvatska vodoprivreda br. 

60:7-16, Zagreb. 

22. Husnjak, S., Vidaček, Ž., Racz, Z. 2005. Stanje i učinak drenskog rova na 

dreniranim tlima Karašice – Vučice, Hrvatske vode (2005) 51, 131-143. 

23. Husnjak, S., 2007. Poljoprivredna tla Hrvatske i potreba za melioracijskim 

mjerama. Zbornik radova s znanstvenog skupa „Melioracijske mjere u svrhu 

unapređenja ruralnog prostora, HAZU: 21-37, Zagreb. 

24. Jelaković, B., Braun, M., 1961. Odvodnja otvorenim i zatvorenim kanalima 

(Izvješće sa specijalizacije u Holandiji), Slavonski Brod. 

25. L. Avakumović, D., 2005. Odvodnjavanje, Univerzitet u Beogradu, Građevinski 

fakultet, Beograd. 

26. Kovda, V.A., 1968. Proishvoždenie i režim zasolenih počiv, I i II Moskva. 

27. Marušić, J., 2005. Značenje crpnih stanica za vodni režim melioracijskih 

područja. Priručnik za hidrotehničke melioracije III kolo, Knjiga 2: 131-168, 

Elementi planiranja sustava navodnjavanja, Sveučilište u Rijeci, Građevinski 

fakultet, Rijeka. 

28. Marušić, J., 2003. Stanje i značajke hidromelioracijskih objekata i sustava za 

poljoprivrednu proizvodnju u Hrvatskoj. Priručnik za hidrotehničke melioracije 

III Kolo, Knjiga 1: 49-95, Sveučilište u Rijeci, Građevinski fakultet, Rijeka. 

29. Marušić, J., 1985. Objekti hidromelioracijskih sustava odvodnje. Priručnik za 

hidrotehničke melioracije, I Kolo, Knjiga 3: 149-217, Društvo za odvodnju i 

navodnjavanje Hrvatske, Zagreb. 

30. Marušić, J., 1987. Potreba i značenje izvedbe sustava podzemnog odvodnjavanja. 

Priručnik za hidrotehničke melioracije, I Kolo, Knjiga 4:101-117, Društvo za 

odvodnju i navodnjavanje Hrvatske, Zagreb. 

31. Matković, J., 1971. Regulaciona odvodnja, Savjetovanje o Posavini: 83-104, 

Poljoprivredni fakultet, Zagreb. 

32. Matković, J., 1968. Odvodnja i privođenje kulturi teških tala (s osvrtom na 

melioracijsko područje doline Save u SRH). Bilten Poljodobra: 31-43, Zagreb. 

33. Marijanov, M., 1964. Premer i melioracije zemljišta, Univerzitet u Novom Sadu, 

Građevinska knjiga, Beograd. 

34. Marušić, I., 2001. Hidromelioracijski objekti i sustav površinske odvodnje. 

Hrvatska vodoprivreda br. 109: 13-18. Zagreb. 

35. Neuhaus, H., Von 1975. Ergebnisse eines 12-jährigen Drän und 

Meliorationsdungungsversuchs auf Barchmarsch, Zeitschrift für Kulturtechnik 

und Flurbereinigung, Heft 4: 202-2011. 

36. Perčec, M., Tadić. 2010. Klimatski atlas Republike Hrvatske 

37. Petošić, D., 1993. Funkcionalnost sustava detaljne odvodnje u Posavini. 

Doktorska disertacija, Agronomski fakultet, Zagreb. 

38. Petošić, D., 1994. Trajnost učinka drenažnog jarka na vertičnom hidromelioranom 

eugleju u Posavini, Hrvatske vode br. 5: 283-291, Zagreb. 

39. Petošić, D., Šimunić, I., 2007. Revitalizacija postojećih i koncepcija rješavanja 

novih sustava detaljne odvodnje. Zbornik radova s znanstvenog skupa, 

108

Melioracijske mjere u svrhu unapređenja ruralnog prostora: 99-115, HAZIU, 

Zagreb. 

40. Petošić, D., 2003. Funkcionalnost sustava detaljne odvodnje Hrvatske vode br. 

45: 515-523. Zagreb. 

41. Racz, Z., 1980., Meliorativna pedologija I DIO. Geodetski frakultet Zagreb. 

42. Ritzema H.P., 1994. Subsurface Flow to Drains. Drainage principles and 

Applications (ILRI Publication 16) 2 te Aufl. Wageningen; Niderlande, 

International Instute for Land Reclamation and Improvement. P 263-304. 

43. Rudić, D., Đurović, N., 2006. Odvodnjavanje, Univerzitet u Beogradu, 

Poljoprivredni fakultet, Beograd. 

44. Srebrenović, D., Srebrenović, Z., 1981. Podzemno odvodnjavanje, Geodetski 

fakultet, Zagreb. 

45. Stebut, A. 1953. Agropedologija: I, II i III dio, Beograd. 

46. Svenhuijsen R.J., 1994. Surface Systems, in Ritzema H.P. (ed). 1994. Drainage 

Principles and Applications (ILRI Publication 16). 2 te Aufl. Wageningen, 

Niderlande: International Institute for Land Reclamation and Improvement p799- 

826. 

47. Škorić, A., Filipovski, G., Čirić, M., 1973. Klasifikacija tala Jugoslavije, Zagreb. 

48. Škorić., A. 1986. Postanak, razvoj i sistematika tla, FPZ, Zagreb 

49. Tomić, F., 1987., Sistemi detaljne odvodnje za reguliranje suvišnih voda. 

Priručnik za hidrotehničke melioracije. I Kolo Odvodnjavanje, Knjiga 4: 169-238. 

Društvo za odvodnju i navodnjavanje Hrvatske Zagreb. 

50. Tomić, F., 1988. Navodnjavanje, Savez poljoprivrednih inženjera i tehničara 

Hrvatske, Fakultet poljoprivrednih znanosti, Zagreb. 

51. Tomić, F., Petošić, D., 1989. Dosadašnja iskustva i potrebe detaljnog uređenja 

zemljišta u Posavini, Zbornik radova sa savjetovanja JAZU (Rijeka Sava, zaštita i 

korištenje voda), str. 121 – 132. 

52. Tomić, F., Petošić, D., 2003. Rješavanje problema suvišnih unutarnjih voda u 

hidromelioracijskim sustavima. Priručnik za hidrotehničke melioracije, III Kolo, 

Knjiga 1: 177-197, Sveučilište u Rijeci, Građevinski fakultet, Rijeka. 

53. Urumović, K., 2003., Fizikalne osnove dinamike podzemnih voda. Rudarskogeološko 

naftni fakultet, Zagreb. 

54. Vidaček, Ž., Pavlić, V., Perković, J., Božičević, I., 1979. Agropedološkomelioracijska 

studija idejnog projekta uređenja zemljišta na području općine 

Dugo Selo, Savjetovanje o uređenju površina s gledišta hidro i agromelioracija, 

Knjiga II; 45-56, Zadar. 

55. Visser, W.C.,1958. De Landbauwaternishouding in Nederland, Comm. Onderz. 

Landb. Waterhinsk Ned. TNO, Repport br. 1, 231 p. 

56. Willamson, R.E., Kriz, G. J., 1970. Response of agricultural crops to flooding, 

depth of water table and soil gaseons composition, Amer. Soc. Agr. Eng. Trans. 

13: 216-220. 

109

Reguliranje suvišnih voda - Agronomski fakultet

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?