Kalendar prikazanja
Kalendar prikazanja
Kalendar prikazanja
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Naslov originala<br />
Erich von Daniken:ERSCHEINUNGEN<br />
Phanomene die die Welt erregen<br />
Copyright 1974 by Econ – Verlag , Dusseldorf und Wien<br />
Preveo<br />
Tomislav Odleščic<br />
Opremio<br />
Svetozar Domić
Erich von Daniken<br />
PRIKAZANJA<br />
S T V A R N O S T<br />
ZAGREB
Uvodna riječ<br />
Tema kojoj je Daniken posvetio ovu knjigu stoljećima je bila predmet rasprava između učenjaka i<br />
onih koji su »vjerska čuda« smatrali realnom potvrdom postojanja »božje moći«. lako je i sama<br />
Crkva vrlo često morala izraziti sumnju u takve »dokaze«, ipak su, s vremenom, s crkvene strane,<br />
brojna <strong>prikazanja</strong> (najčešće Majke Božje) protumačena kao stvarna Nakon crkvenog blagoslova,<br />
čudotvorna su mjesta uspješno pretvorena u izvore znatnih sredstava prihoda za lokalno<br />
stanovništvo, pa čak i vrlo razvijen turistički promet.<br />
Analizirajući dokumentaciju i osobno posjetivši mnoga mjesta na kojima su se »čuda« zbila,<br />
razgovarajući sa svjedocima i samim »vidovnjacima«. Daniken ostaje vjeran svojim tezama o<br />
postojanju kontakta između razvijenih inteligentnih bića u svemiru i naše planete: po njemu <strong>prikazanja</strong><br />
su jedna vrst materijalnog komuniciranja svemi-raca s nama. Prema ovoj tezi možemo biti u<br />
potpunosti skeptični, možemo je čak smatrati nevjerojatnom, ali brojna pitanja koja ova knjiga<br />
pobuđuje, navest će nas da sami dolazimo do obrazloženijih mišljenja.<br />
Zbog toga, bez obzira na svu rezervu prema Danikeno-vim postavkama, vjerujemo da ovom<br />
knjigom čitatelj proširuje vidokrug svoga gledanja na pojave koje još i danas ponegdje rezultiraju<br />
zabludama vjerskog fanatizma.<br />
Uredništvo
Predgovor<br />
Ovu sam knjigu morao napisati kako bih sebi dao oduška. Deset je godina nosim u sebi. Prije deset<br />
godina bio sam prvi put u Lourdesu, tom golemom vrtu u kojem, jedno kraj drugoga, uspijevaju<br />
nada, očaj i profani poslovi. Od tada me progone tamošnji prizori i tužaljke.<br />
Slijedeći po svim kontinentima tragove svojih bogova-astronauta, nisam propustio ni jednu priliku<br />
da posjetim sva ona mjesta na kojima su se zbila <strong>prikazanja</strong> a do kojih sam mogao doprijeti. Kako li<br />
su slična bila sva ona po svojoj biti! Postajalo mi je sve jasnije i jasnije da se ti fenomeni tiču svih<br />
nas. Nisam zaboravio svoje bogove-astronaute, no neke knjige dozriju kao jabuke.<br />
Kakvi su ti Ijudi koji kao da su predisponirani za <strong>prikazanja</strong>?<br />
Jesu li psihološki udareni, religiozno opsjednuti?<br />
Je li vjerodostojna legitimacija na osnovi koje kršćanske crkve, osobito Rimokatolička crkva,<br />
zarađuju na čudima što ih priznaju kao »vjerodostojna«?<br />
Treba li smatrati da je Sveto pismo — jedino mjerilo i posljednju instancu crkvenih službenih<br />
sudova — zaista inspirirao Duh Sveti?<br />
Jesu li dogme Rimske crkve, koje i pri prikazanjima .graju odlučnu ulogu, nastale uslijed božanskog<br />
nadah-nuća?<br />
Jesu li raznovrsna čuda, kakva se nakon <strong>prikazanja</strong> izvjesno događaju na svetim mjestima, prijevara<br />
ili sa-moprijevara?<br />
Postoji li za ta čuda široka osnova medicinsko-prirodo-znanstvenih saznanja, koja te fenomene čini<br />
vjerojatnima i objašnjivima?<br />
Dok su se gomilala brda dokaznog materijala, dok sam obilazio mjesta na kojima su se zbila<br />
<strong>prikazanja</strong> i dok sam kopao po raznim velikim knjižnicama, nametala mi se prava bujica pitanja.<br />
Budući da nisam takav da bih na jednostavan, odgojem usađen način mogao vjerovati, već želim<br />
znati ono što se može objasniti našim bogoda-nim razumom, bez pozivanja na anonimnog i veoma<br />
kuđenog Svetog Duha, prihvatio sam se posla. Kao radoznao radnik u Božjem vinogradu. Kao<br />
čovjek za kojeg je Bog suviše uzvišena instanca, a da bi se usudio da ga neprestano spominje kao<br />
pomagalo pri dokazivanju.<br />
Poslije višegodišnjeg proučavanja tih fenomena smijem, s vrlo malom rezervom, pretpostaviti da<br />
ovakva kom-pendija do sada nije bilo. Pitanja oko njega ostaju, razumije se, otvorena, ali se nadam<br />
da će se u budućnosti pretpo-stavljeni učenjaci, pa i crkvene instance latiti istraživanja uzroka i<br />
posljedica golemog kompleksa pnkazanja i čuda, kako bi tada, iskreno i pošteno, ispravili lažne<br />
predodžbe koje postoje.<br />
Od srca zahvaljujem doktoru prava Robertu Kehlu iz Zuricha na mnogobrojnim poticajima i prilogu<br />
koji mi je, kao gost-autor, stavio na raspolaganje. Dr Kehl je studirao teologiju, zatim je prešao na<br />
pravni i državno-pravni fakultet; njegovim se pravničkim komentaruna stalno koriste švicarski<br />
odvjetnici i sudovi. Pored brojnih drugih publikacija, pročuo se dvama značajnim moralnoteološkim<br />
djelima.<br />
Ujedno bih htio zahvaliti dvadesttrojici izdavača, koji će se širom svijeta zauzeti za širenje ove<br />
knjige.<br />
Bonsteten kraj Zuricha U kolovozu 1974.<br />
Erich von Daniken
Prikazanja — da li postoje?<br />
Na žalost, nisam bio očevidac ni jednog spektakla <strong>prikazanja</strong>. Mene nije ni jedan jedini put<br />
pozdravio neki od 12.000 svetaca. Ipak, otkad sam prije deset godina bio prvi put u Lourdesu,<br />
shvatio sam da se fenomen <strong>prikazanja</strong> tiče manje-više svih nas. Vidio sam Ijude u ekstazi, čuo<br />
njihovo čemerno pjevanje, promatrao beskrajnu patnju, i ogadilo mi se iskorištavanje vjerničkih<br />
stvorenja. Nisam vidio nikakvo čudo. — Prije 125 godina u Lourdesu jedna četrnaestogodišnja<br />
djevojčica imala vizije, a danas to proštenište posjećuje svake godine pet milijuna hodočasnika.<br />
»Lourdes« je uzor za stotine i tisuće svetih mjesta na kojima se »trguje« istim ili sličnim dodacima.<br />
Što objašnjava taj misterij, to »spoznavanje božanske milosti u čovjeku«, da se izrazimo katoličkim<br />
jezikom?<br />
U početku postoji uvijek vizija, gledanje, susret pojedinaca ili malih skupina Ijudi s pripadnicima<br />
božanskih obitelji — na kršćanskom Zapadu osobito s Marijom, Isusovom majkom, s istaknutim<br />
anđelima ili, čak, pri-kazom Isusa Krista ili Boga Oca osobno. Viđeni u vizijama nisu nikakvi<br />
neutralni duhovi. Osoblje što se prikazuje ne predstavlja se poput posjetilaca što promatraju, smiješe<br />
se i samo blagoslivlju — već ono upućuje što Ijudi smiju i treba da učine a što im nipošto nije<br />
dopušteno. Svaka personificirana prikaza uvjerava da je izaslanik neba i božanski glasnik, koji ima<br />
moć da liječi, spasi ili, čak, uništi čovječanstvo. One se miješaju u vjerske i političke poslove,<br />
ovladavaju mozgom čitavih vojski. Obraća li se tu »nebo« zemlji?<br />
Jurio sam za svojim bogovima-astronautima, ali nisam mogao zaboraviti dojmove iz Lourdesa.<br />
Skupljao sam »službena« izdanja o prikazanjima i rasprave, što se na svetim mjestima — ondje gdje<br />
je bilo <strong>prikazanja</strong>, uvijek nastaju sveta mjesta — nude na prodaju. U svakom slučaju i na svakom<br />
mjestu izazvali su pojedinačni »vidovnjaci« ili grupice »vidovnjaka« neprekidne procesije, koje ne<br />
prestaju bez obzira na to 'da lije crkva već priznala »čudo«, zabranila ga ili ga prešutno trpi. »0no<br />
što ne može spri-ječiti, crkva blagoslivlja« (Kurt Tucholsky). Uvijek je čovječja čežnja da povjeruje<br />
u čudo jača od bilo kakve zabrane.<br />
Više od polovine Ijudi vjeruje u čuda<br />
Prije nekoliko godina izvršeno je u Zapadnoj Njemačkoj, sa Zapadnim Berlinom, reprezentativno<br />
ispitivanje javnog mišljenja. Pedeset tri posto anketiranih vjeruje u čuda i vizije, 36 posto ih ne<br />
vjeruje, a 11 posto ih se nije moglo odlučiti. Pretpostavljam da ti rezultati nisu tipični samo za to<br />
područje i njegove anketirane stanovnike. Postoje zemlje, osobito katoličke oblasti, u kojima je<br />
mnogo viši postotak onih koji vjeruju u čuda,<br />
Na kojem prauzroku cvjeta to, psovanje u čudesa? Koja ga, očito izvan vremenska, sila<br />
potkrepljuje? Neovisno o vremenu, i prostoru, i kulturama? Bez obzira na vrstu i svojstva različitih<br />
vjera?<br />
Da bi se uopće mogao shvatiti i obuhvatiti taj fenomen, treba upoznati »vidovnjake«, mjesta i<br />
okolnosti što sudjeluju pri tome. Stoga stavljam na početak čudnovate detaljizirane skice nekih<br />
slučajeva <strong>prikazanja</strong>, koji sa-državaju sve bitne osobine takvih mirakula.<br />
Rosa mystica
Događaj koji je učinio privlačnim Montichiari — smješten 10 km južno od Brescije, u Italiji — zbio<br />
se u proljeće 1947.<br />
Mlada bolničarka Pierina Gilli ugledala je u bolničkoj crkvi neku lijepu ženu u Ijubičastoj haljini<br />
kako lebdi. Nepoznata je žena plakala; iz grudijoj viriše, prem da nrje tekla ni kap krvi, tri mača.<br />
Neznanka reče tužno: — Molitva... žrtva... kajanje.<br />
Pobožna se gospođica Pierina zbunila. Je li to utvara? Prave li od nje budalu oči i razum? Ili ona,<br />
priprosta Pierina, ima pred sobom »pravu« prikazu? U početku nije nikome odala taj čudni<br />
doživljaj.<br />
Trinaestog se srpnja 1947. ponovilo čudo. Ovaj put je lijepa neznanka bila odjevena u bijelo,<br />
nedostajali su oni strašni mačevi, ali su je ukrašavale tri ruže — jedna bijela, jedna crvena i jedna<br />
žuta — koje su opet stršile iz grudi. Pierina je uplašeno upitala:— Tko ste vi? — Žena odgovori<br />
Ijubazno i sa smiješkom: — Ja sam Isusova maj-ka i majka sviju... Želim da se u čast »Tajanstvene<br />
ruže« (Rosa mystica) svake godine slavi 13. srpnja... — (1) Nakon toga je prikaza polako<br />
izblijedjela.<br />
Čudo se ponovilo 22. listopada, 16. i 22. studenog 1947. u seoskoj crkvi. Sada je neznanka<br />
odgovarala Pierini na niz pitanja. Dramatičan bijaše treći susret, jer je neznanka svečano obećala da<br />
će se 8. prosinca u podne opet pojaviti u seoskoj crkvi.<br />
Veliki dan Mon tichiarija<br />
Vijest o Pierininim neobičnim doživljajima već odavno je postala poznata izvan Montichiarija,<br />
širom Lombardije. Dakle, nije nikakvo čudo što je 8. prosinca doputovalo nekollko tisuća Ijudi, koji<br />
su se nagurali u crkvu i zakrčili uličice. Glavno lice te predstave, Pierina Gilli, jedva se uspjela<br />
probiti kroz Ijudski zid u crkvu. Ondje je klekla nasred crkvenog broda, na onom mjestu na kojem je<br />
tri-put srela onu lijepu ženu koju su Ijudi odavno prozvali »Bogorodicom«. Zajedno s gomilom<br />
vjernika i mnogo-brojnim znatiželjnicima, molila je krunicu. Iznenada je uzviknula: — 0, Madona!<br />
Postade »tiho kao u crkvi«. Nitko nije ništa vidio, to jest — neki nisu bili posve sigurni da ne vide<br />
nešto. No, svi su se zapiljili u Pierinu, kako im ne bi promakao razgovor njihove zemljakinje s<br />
Majkom Božjom. Šaptom su se prenosile kratke vijesti gomili što je čekala pred crkvom.<br />
Pierina je, navodno, vidjela Majku Božju na visoku snježnobijelii stepeništu, opet ukrašenu<br />
bijelim, žutim i crvenim ružama. S onostranim smiješkom na usnama, Gospa je objavila: — Ja sam<br />
nevino začeće. Ja sam milostiva Marija, majka svog božanskog sina Isusa Krista.<br />
Spuštajući se niz bijelo stubište, govorila je ona Pierini:<br />
— Došavši u Montichiari, želim da me zovu »Tajanstvenom ružom« — A kad je stigla na<br />
posljednju stepenicu, obećala je: — Tko na ovim opekama bude molio i prolijevao po-kajničke<br />
suze, pronaći će siguran put u nebo i preko mog majčinskog srca dobiti zaštitu i milost.<br />
Devetnaest se godina nije ništa dogodilo. Pierini se, kao što je to uobičajeno, jedan dio Ijudi<br />
izrugivao, dok su je drugi već obožavali kao sveticu. Od onog je 8. prosinca 1947. crkva s<br />
prikazama cilj onih koji vjeruju u čuda i traže ozdravljenje, jer tu se u Montichiari-ju zbiva čudo za<br />
čudom, o tome nema sumnje.<br />
Izvor u Fontanelleu<br />
»Bijelu nedjelju« 17. travnja 1966. provela je Pierina u susjednom mjestu Fontanelleu, koje je od<br />
Montichiarija udaljeno samo tri kilometra. Dok je sjedila na stepenicama što vode do malena izvora,<br />
počela je lebdjeti nad jezercem, za Pierinu posve neočekivano, »Tajanstvena ruža«. Pozvala je
Pierinu da stepenice, odozgo prema dolje, poljubi tri puta i naredila da se kraj posljednje stepenice, s<br />
lijeve strane, postavi raspelo; svi bolesnici, kazala je prikaza, treba da, prije nego što zagrabe vode s<br />
izvora kako bi je popili, mole Isusa, Gospodina, za oproštenje grijeha i poljube raspelo.<br />
Pierina je izvršila naredbu.<br />
Trinaestog svibnja 1966. oko 11.40 sati, dok je dvadesetak Ijudi molilo s njom pored izvora,<br />
ponovno se po-javila »Tajanstvena ruža« i izrazila ovu preciznu želju:<br />
— Želim da tu nastane udoban bazen, kako bi se u njega mogli uranjati bolesnici. — Budući da ju je<br />
sada već dobro poznala, Pierina je upitala ružama obdarenu Gospu: — Kako da se nazove izvor? —<br />
Gospa je odgovorila: — Izvor milosti. — Pierina nastavi ispitivati: — Što želite da se dogodi ovdje,<br />
u Fontanelleu? — Odgovor bješe: — Djela milosrđa prema bolesnicima koji budu dolazili ovamo.<br />
— (2) Nakon toga nestade božanska djevica.<br />
Na izvoru u Fontanelleu mogu se izliječiti bolesnici! Munjevito se pronijela zemljom zapovijed:<br />
Dopremite bolesnike! I, uistinu se dogodiše čudnovata izlječenja.<br />
Osmi je lipnja 1966, popodne. Više od 100 Ijudi kleči i moli kraj izvora. — Ubrzo poslije 15 sati<br />
stiže Pierina. Poziva posjetioce da mole s njom krunicu. Već nakon nekoliko trenutaka prekida ona<br />
molitvu i uzvikuje: — Pogledajte u nebo!<br />
Kao i Pierina, nekoliko vjernika vidi Majku Božju kako lebdi nad raženim poljem, šest metara<br />
iznad izvora.<br />
Hostije za Fatimu, papu i vjernike<br />
Opet ima Gospa svoje tri ruže i moli da se od raženog klasja naprave hostije. Te hostije, naređuje<br />
ona, treba odnijeti u Rim a 13. listopada u Fatimu, u Portugalu. Nakon te upute već se hoće udaljiti,<br />
ali je Pierina moli da još ostane. Sveta se Djevica okreće prema odabranoj Pierini, koja joj sada<br />
kazuje želje i pitanja vjernika, svećenika i bolesnika.<br />
Šesti je kolovoza 1966, popodne. Više od 200 osoba moli kraj izvora. Oko 14.30 sati dolazi Pierina i<br />
poziva opet sve da mole s njom krunicu. Četvrtu molitvu prekida Pierina: — Evo naše blažene<br />
Djevice Marije!<br />
Razgovori i molitve utihnuše. Svi slušaju kako Pierina razgovara s bićem koje je nevidljivo za njih.<br />
Pošto ju je Pierina zamolila da je pobliže uputi što da se učini s domaćim hostijama, »Tajanstvena<br />
ruža« zahtijeva da se malo raži pošalje njezinu »voljenom sinu papi Pavlu« i da se napomene da je<br />
raž blagoslovljena njezinom pri-sutnošću. Osim toga, od preostale raži neka se ispeku hljepčići i<br />
podijele u Fontanelleu za sjećanje na njezin dolazak.<br />
Od tada Ijudi u Fontanelleu, kao i u Montichiariju, mole i nadaju se. Danju i noću. Kao i na mnogim<br />
drugim mjestima gdje se dogodiše <strong>prikazanja</strong>.<br />
Treba »opkoliti« fenomene<br />
To je, uzevši u glavnim crtama, klasičan primjer <strong>prikazanja</strong>. Biće koje je do čudnovatog događaja<br />
nepoznato,<br />
vidi »nešto«, priopćava to — uzbuđeno doživljajem — drugima i dozivlje vjernike. Jesu li to Ijudi<br />
osobitih spo-sobnosti? Jesu li natprosječno smjerni? Jesu li vjerski zanesenjaci? Jesu li<br />
ekstravertirani i žele biti u prvom planu?<br />
Metoda kojom se neki problem opkoljava mogućnosti-ma rješenja nije moj izum. Fenomeni što se<br />
definiraju kao <strong>prikazanja</strong>, kao »zamjetljivo osjetilima«, kao rijetki do-gađaji i čudesa, zahtijevaju<br />
metodičan pristup. Treba prikazati činjenično stanje, utvrđeno što je moguće po-mnije. Tek se na
njegovoj osnovi mogu naći definicije vrijednosti koje se nalaze izvan prvobitno prihvaćenog<br />
područja.<br />
Deset sam godina skupljao »<strong>prikazanja</strong>«. Kad sam počeo stvarati taj arhiv, nisam ni slutio kakvo<br />
me obilje štampana materijala očekuje. Selekcionirao sam, to jest:<br />
odabrao sam karakteristične slučajeve koji predstavljaju mnogobrojne druge, kako bih iz zbroja<br />
obilježja mogao ponuditi objašnjenja za te fenomene.<br />
Ako kažem da, prema procjenama, samo u kršćanskom području ima više od 40.000 (!) <strong>prikazanja</strong>,<br />
onda se može naslutiti kako se polisemantički pokazuje ta materija. U smionu usiljenu maršu kroz<br />
povijest sve do najnovijeg doba, predočujem slučajeve <strong>prikazanja</strong> što se nalaze u spisima. 0 tome<br />
kakvi se zaključci mogu izvući, kakva se objašnjenja nude ili su hipotetično zamisliva, moći će se<br />
odlučiti tek nakon krcenja tog golemog terena.<br />
Krvava marama iz Iborre<br />
Šesnaestog kolovoza svake godine izražavaju vjernici , u Španjolskoj, svoje poštovanje prema<br />
krvlju natopljenoj marami. Ta je relikvija' 1 ' od godine 1010. predmet religioznog obožavanja.<br />
Tada su, navodno, prečasnog Bernarda Oliviera, dok je za vrijeme mise odzvanjao tintinabulum<br />
(zvono pre-tvorbe) da bi se crveno vino pretvorilo u Kristovu krv, obuzule sumnje. Od tog se<br />
trenutka, izvješćuje se, količina krvi počela na zagonetan način povećavati, te se vjernici-ma činilo<br />
kao da se ona sa svećenikova stola preko oltara slijeva niz stepenice na pod crkvice. Posjetioci se<br />
crkve zaprepastiše. Mašta se tako razmahala da je nekoliko od-lučnih žena maramama skupljalo krv<br />
s kamena poda, piše u analima. 0 prikazanju je čuo biskup Solsone, sveti Ermengol, i obavijestio<br />
papu. Papa Sergije IV (1109—1012) dopustio je javno obožavanje neobične relikvije, krvave<br />
marame iz Iborre.<br />
Ne moraju uvijek svete ličnosti izazivati <strong>prikazanja</strong>, već to mogu i njihovi »rekviziti«. Iborra nije<br />
nikakav izuzetak.<br />
Leš koji je fluorescirao<br />
Pobožni Thierry, rektor pariškog sveučilišta, ubijen je 1073. u Pirlemontu, u Brabantu. Grube su<br />
ubojice bacile njegovo tijelo u mutnu baru. Pošto su žrtvu dugo tražili uzalud u cijelome mjestu,<br />
iznenada je zasjalo iz bare neko »čudesno svjetlo« koje je sjalo oko leša. U znak zahval-nosti zbog<br />
tog čudnovatog otkrića i <strong>prikazanja</strong>, jedan je umjetnik naslikao na drvenoj ploči Majku Božju kako<br />
lebdi nad vodom. — Godine 1297. ta je slika premještena u tek sagradenu crkvicu. Za vrijeme<br />
svečane posvete, tako piše u spisima, sliku je iznenada obavio »neobjašnjiv plameni sjaj« (3).<br />
Premda to nije zapisano, ja naslućujem da je Djevica, neumorna na svim mjestima, i tu pokazala još<br />
nekoliko neobičnih majstorija. Možda se osmjehivala skupu, možda je, blagoslivljajući, mahala iz<br />
okvira. Njezina nadarenost uvijek izlazi iz okvira.<br />
Prikazanja ostavljaju tragove<br />
Na brdu Codol, pet kilometara od Javite kraj Valencije, u Španjolskoj, borila se 23. veljače 1239.<br />
četica kršćanskih ratnika protiv višestruko nadmoćnih muslimana.<br />
Prije bitke je šest kršćanskih kapetana zatražilo svetu pričest. Stigli su se ispovijediti, ali ne i primiti<br />
sakrament, jer je baš u tom času dopro u crkvu neprijateljski bojni poklik iz obližnjeg zamka Chio.<br />
Kapetani pohitaše prema oružju, jer molitve tu više nisu pomagale. — Strahujući da bi muslimani
mogli razoriti crkvu, svećenik je oltarski pokrivač i hostiju sakrio pod hrpu kamenja. Kršćanski<br />
borci nadvladaše protivnika. Kad je svećenik izvadio oltarski pokrivač iz skrovišta, za nj je bilo<br />
zalijepljeno šest krvavih hostija. — Čuda nikada dosta! Sutradan dođoše muslimani s velikim<br />
pojačanjem; položaj se činio beznadnim, te su se kršćani morali povući u zamak Chio što su ga<br />
osvojili prethodnog dana. Poslušavši neku čudnu pobudu, svećenik je privezao na motku oltarski<br />
pokrivač, posvećen prikazanjem hostija, i počeo s vijenca na kuli mahati njime prema protivnicima.<br />
Predaja je zabilježila da su iz pokrivača zasjale u daljinu zrake, tako blještave da su zaslijepile<br />
neprijatelja i natjerale ga u bijeg.<br />
Je li to dokaz o iskonskoj snazi <strong>prikazanja</strong>? Ona mogu nadjačati čitavu vojsku, i pred kršćanskim<br />
sojem ne po-maže više ni bojni poklik: »Alah je velik!« Ne, <strong>prikazanja</strong> nisu uvijek miroljubive ćudi.<br />
Ako treba, šire ona i strah i paniku. Tko god putuje u Španjolsku, može u crkvi u Daroci vidjeti<br />
oltarski pokrivač sa šest crvenih mrija (4).<br />
Klasje u cast Gospodaru<br />
U 14. stoljeću, točan datum nije poznat, kod Trois-Episa u Gornjem Alsaceu, u Francuskoj, smrtno<br />
se ozlijedio kosom neki kosac. U spomen na tu tragičnu smrt pribiše seljaci raspelo na jedan hrast i<br />
prozvaše mjesto događaja:<br />
»K mrtvacu«. — Onuda je, 3. svibnja 1491, projahao ko-vač Dietrich Schore, jak čovjek koji je<br />
čvrsto stajao na zemlji, kadli mu se prikazao ženski lik u bijelu plaštu, obavijen koprenama; ujednoj<br />
je ruci nosila ledenu svijeću, a u drugoj je držala tri klasa. Zbunjenom je kovaču izja-vila da će<br />
svemogući Bog, zbog Ijudskih grijehova i opačina u tom kraju, poslati kao kaznu opake bolesti,<br />
mnogo kiše i mraz ako se Ijudi ne pokaju i ne učine pokoru;<br />
međutim, klasovi su, kazala je Gospa, simbol blagoslova i dobre žetve, koju će Bog dati zbog<br />
njezina zagovora.<br />
Kovač nije pridao nikakvo značenje toj utvari; seljani-ma Niedermorschweihera nije htio kazati ni<br />
riječ o tome. No, tada se dogodilo nešto nezgodno. Kupio je na sajmu vreću žita, ali je, premda mu<br />
je pomagalo nekoliko snažnih momaka, nije mogao podići na konja; vreća je postajala sve teža i<br />
teža. Nakon toga se, što je posve razumljivo, kovač Dietrich Schore pokorio božanskoj svemoći i ispričao<br />
Ijudima o svojoj prikazi. Duhovnici spontano shvatiše i okupiše procesiju što će poći »K<br />
mrtvacu«. Plemenita Gospa, uglavnom, dobro zna kako dišu njezine ovčice. Tko obeća seljacima<br />
dobru žetvu, unaprijed je pobijedio.<br />
Trois-Epis je poznato alzaško proštenište (5).<br />
Obraćanje pomoću <strong>prikazanja</strong><br />
0 svetom Tomi iz Villanueve, nadbiskupu Valencije, go-vori predaja da mu je 1554. neki čovjek na<br />
samrti ispri-čao ovo:<br />
»Bio sam Židov, i odgojen sam prema strogim židov-skim zakonima. Trojica smo pošli u šetnju,<br />
kad li iznenada opazismo da se plavo nebo otvorilo poput zastora. Veoma se uplašismo, jer ni jedan<br />
od nas nije još nikada vidio takav prizor u prirodi. Uto se pojavi u zraku, nasred modre nebeske<br />
pozadine, zlatan kalež a nad njim snježno-bijela hostija. Znali smo već da kršćani jedu tu vrstu
'kruha Gospodnjeg', ali sva trojica se jako prestrašismo. Sutra-dan sam se raspitao o mogućnostima<br />
da postanem krš-ćaninom. Kad sam postao punoljetan, pristupio sam Katoličkoj crkvi. To sam vam<br />
morao ispričati prije smrti, jer moje je obraćanje sa židovske vjere na kršćanstvo potaklo to<br />
prikazanje« (6).<br />
Čemu sve ne služe <strong>prikazanja</strong>! Dakako, najveći učinak postižu pri obraćenjima...<br />
Nagrada za vjerničku vjernost<br />
U svibnju 1594. vladala je u Guadalupeu, u Ekvadoru, strašna glad. Duga je suša posve isušila<br />
zemlju. Tada je, u krajnjem očaju, skupina pokrštenih Indijanaca odlučila da se odrekne nove vjere i<br />
zatraži pomoć od starih, pro-kušanih bogova. Dok su pripremali svoje obredne ple-sove, najednom<br />
se pojavila neka žena, »lebdeći nad zemljom«. Ona je obećala Indijancima da će smjesta prestati<br />
glad ako oni na tom mjestu podignu u njezinu čast, u čast Djevice, svetište. Prepoznavši odmah u toj<br />
ženi Majku Božju iz svoje nove vjere, Indijanci učiniše ono što im je naredila. Glad se završila.<br />
Još danas slave Indijanci svake godine 13. rujna »Gospu od Guadalupea« (7).<br />
Prikazanja obvezuju.<br />
Majka Božja u akciji<br />
Samostan u Concepcionu, u Čileu, pripada sestrama svete Trojice. Ondje je pozlaćen cedrov kip<br />
okrunjene Majke Božje, izrađen u naravnoj veličini, kojoj ruke nisu sklopljene za molitvu — već<br />
kao da bacaju nešto! To ima čvrst razlog.<br />
Kad su 1600. napali neprijatelji grad Concepcion a i crkvicu, u kojoj se tada nalazio cedrov kip,<br />
navodno je kip na tajanstven način napustio crkvicu i prikazao se na jednom drvetu Indijancima koji<br />
su bili protivnici. Kopala je zemlju i neumomo je bacala, snažno zamahujući, prema napadačima.<br />
Okolnost da su se i hrabri Indijanci, ugle-davši tako ratobomu drvenu Gospu, dali u paničan bijeg,<br />
doimlje se u kronici događaja posve uvjerljivo. Je li to či-njenica ili zgodna legenda, danas se više<br />
ne može usta-noviti; nepobitno je, međutim, da se »kip koji baca«, iz Concepciona, i dan-danas<br />
odano obožava (8).<br />
Mislim da je spomena vrijedno to što prikaze često nemaju baš nikakva »eterična« svojstva- što —<br />
poput drvene Madone u Concepcićnu — bacaju, čak, i blato, ako im to omogućava da djeluju na<br />
svoje ovčice. Cilj opravdava sredstva.<br />
Narodi, popravite se!<br />
Iz Besanoona, grada u francuskom dijelu Jure, današnjeg sjedišta nadbiskupije, sačuvana je pod<br />
datumom: 3. prosinca 1712, jedna »strašna zgoda«. 0 tom je prikazanju izvijestio Magopholis u<br />
svojoj knjizi »Nova galerija nad-naravnog, čudnovatog i tajanstvenog«, što je objavljena u Weimaru<br />
1860.<br />
Nebo je bilo vedro i obasjano suncem, kad se oko devet sati ujutro, na visini od »devet kopalja«,<br />
vidio neki muški lik kako lebdi, i taj je-lik triput doviknuo glasno: —<br />
Narodi! Narodi! Narodi! Popravite se, ili vam je došao kraj! — To se zbilo jednog sajamskog dana<br />
i, prema Magopholisu, »pred očima« više od 10.000 Ijudi. Nakon tih oštrih prijetnji nestao je muški<br />
lik u jednom oblaku, kao da se popeo ravno u nebo. Za jedan sat se tako smra-ćilo da se u krugu od<br />
30 kilometara nisu mogli razabrati ni nebo, ni zemlja. Evo doslovce Magopholisa:<br />
»Sve obuze velik strah i silna jeza; mnogi umriješe naprasnom smrću. Stanovništvo je održavalo<br />
procesije i usrdno se molilo nebu. Napokon, poslije tri dana, raz-vedri se zrak; no, tada se podiže<br />
grozna oluja, mnogo strašnija od svih oluja kojih su se i najstariji Ijudi u gradu mogli sjetiti, i<br />
potraja oko sat i po. Nakon toga započe jezovit prolom oblaka, tako da je voda curila iz neba kao<br />
kad se izlijeva veliko bure, a istodobno nastade silan potres, tako da je cio grad razoren. Na
području koje je dugačko četrnaest milja i široko šet milja, ostadoše samo jedan zamak, jedan<br />
crkveni toranj i usred tog područja tri kuće. Vide se na okruglu humku; mogu se primijetiti i negi<br />
dijelovi gradskih zidina, a u tornju i zamku vide se s one strane gdje se nalazi selo Des Quetz,<br />
zastave i stje-govi što lepršaju. Nitko se ne može približiti. Isto tako, nitko ne može kazati što znači<br />
sve to i nitko ne može po-gledati onamo a da mu se ne nakostriješe sve vlasi na glavi; jer, to je vrlo<br />
čudnovata i strašna zgoda.«<br />
Taj muškarac s neba, kojem nisu identificirani lice ni ime — s obzirom na svoju prijetnju<br />
(Popravite se, ili vam Je došao kraj!), nesumnjivo je kršćanskog podrijetla — svojom je pojavom<br />
izazvao veliku zbunje-nost. Onome kojeg treba držati u strahu pred Gospodom potreban je<br />
povremeno neki jasan znak. Besan on je, za-cijelo, djelovao kao primjer na čitave krajeve.<br />
Prikazanja u svim vremenima i širom svijeta<br />
Otkad se izvješćuje o čovjeku kao razumnom biću, po-stoje <strong>prikazanja</strong> u okolnostima svih religija i<br />
civilizatorskih činilaca. Ima ih i u najnovije doba, i bit će ih i u buduće. Budući da sam pripadnik<br />
kršćanskog Zapada, odgojen prema rimsko-katoličkom učenju o otkupljenju i milosti, i budući da<br />
znam da će ovo izlaganje čitati pretežno či-taoci iz zapadnog svijeta, bavim se ponajviše kršćanskim<br />
prikazanjima. Međutim, nesumnjivo je, to želim istaći, da bi se o jednakim činjenicama i jednakim<br />
pitanjima moglo izvijestiti i iz azijskog, afričkog, indijskog i južnoameričkog područja. Dakle — to<br />
treba odlučno i jasno kazati — pri-kazanja nisu nikakva katolička povlastica.<br />
Biblijska <strong>prikazanja</strong><br />
Židovi nisu priznali Isusa kao spasitelja, pa nisu znali za njegovu svetu obitelj. Kako to, onda, da je<br />
Stari zavjet, jednostavno, prepun <strong>prikazanja</strong>? Abrahamu i Lotu uka-zaše se dva anđela prije<br />
uništenja Sodome i Gomore. — Jakov, drugi sin praoca izraelskog, onaj koji je od svog brata Ezava<br />
»za čorbu od sočivice« otkupio pravo prvo-rodstva, morao se na brdu Jabkoku, čak, boriti s jednim<br />
anđelom. — Mojsije bješe očevidac <strong>prikazanja</strong> za pri-kazanjem. Najpoznatije je ono s gore Sinaj,<br />
gdje mu je Jahve dao zadatak da oslobodi svoj narod iz egipatskog sužanjstva. — Predaja kazuje da<br />
su Izraelci 40 godina trčali za nekim prikazanjem koje je noću blještalo a danju prijetilo kao taman<br />
oblak (9). — Čak je i Bileam, kojeg je bio glas da je lažan prorok i učitelj pogrešne nauke, doživio<br />
vidljivu prikazu Boga — a i kralja Nabukadono-zora, koji u povijest nije nipošto ušao kao uzor<br />
kreposti, iznenadilo je za vrijeme jedne svečane gozbe u Babilonu prikazanje neke »ruke koja piše«.<br />
— Obojici hrabrih Tobija, ocu i sinu, prikazao se u apokrifnoj knjizi Tobit aihanđeo Rafael (danas<br />
zaštitnik apotekara). — Pobožnom Davidu se, pored ostalih <strong>prikazanja</strong>, pokazala vizija Sina<br />
Covječjeg na oblacima — dakle, u doba kad »kršćanskog« Sina Čovječjeg još i nije bilo! —<br />
Salomon, kralj područja koje je obuhvaćalo Izrael i Judeju, kojem dugujemo »sa-looionske<br />
presude« što se, na žalost, vrlo rijetko mogu razaznati, vidio je — prema svom pričanju —<br />
nekoliko puta »Gospoda«. — Da, treba da spomenemo i ovo:<br />
Prikazanja su započela već u raju. Našim neodgojenim praroditeljima, Adamu i Evi, prikazaše se<br />
Bog i razni andeli (10).<br />
Ovaj popis biblijskih <strong>prikazanja</strong> nipošto ne teži za tim da bude potpun.<br />
Tko se sve ne poziva na <strong>prikazanja</strong>?<br />
Prema legendi Rim su osnovali Romul i Rem, Marsovi sinovi blizanci. Pošto su napuštena,<br />
novorođenčad je dojila vučica a othranio ih pastir Faustul. Romulu, koji je, navodno, vladao Rimom
od 753 do 716. prije n. e., pridružila se jednog dana prikaza Servija Tulija, sina Vulkana, koji se<br />
pokazao u »vatrenu sjaju nad njegovom glavom« 111). — Herodot, koji je živio u četvrtom<br />
pretkršćanskom sioljeću, bijaše pisac povijesti, mnogo je putovao, a osobito je zabilježio kronološki<br />
perzijske ratove; on je napisao da su Perzijanci začuli u hramu Atene Pronoie u Delfima tako<br />
»čudnovatu viku« da su se dali u bijeg. 0 giasovima kojima nedostaju osobe što ih uzrokuju —<br />
dakle, akusti-čnim prikazanjima — izvješćuje se mnogo puta. U hramo-vuna Eskulapa, boga<br />
medicine, danomice se prikazivao bog osobno onima koji su tražili izlječenje — tako pri-rodno kao<br />
što se danas primarijus pojavljuje kraj bo-lesničkih kreveta u suvremenoj bolnici.<br />
Tri čuvena zakonodavca: Numa Pompilije, prema legendi drugi rimski kralj — Minos, kralj<br />
Knososa, sin Zeusa i Europe — i Likurg, legendarni spartanski zako-nodavac, dobivali su svoje<br />
stvaralačke zamisli ponajčešće preko neposrednih <strong>prikazanja</strong> bogova. — Eneja, junak trojanskog<br />
ciklusa legendi, prikazao se nakon smrti svom sinu Askaniju u kompletnoj opremi i s pratiocima. —<br />
Gaj Julije Cezar, rođen 13. srpnja 100. prije n. e. a ubijen 15. ožujka 44. prije n. e., prikazao se<br />
jednom Tesalcu i dao mu zadatak da javi njegovu posinku Gaju Oktavijanu o predstojećoj pobjedi<br />
kod Filipa. — Osnivač staroperzijske vjere Zaratustra, koji se oko 600. prije n. e. pojavio kao<br />
prorok, dobio je bitne odlomke Aveste (vjerski zapisi njegovih sljedbenika) od nekoliko <strong>prikazanja</strong>.<br />
— Mu-hammed, oko 570—623, osnivač islama i objavitelj Alaha, jedinog boga, smatrao se od 610.<br />
pozvanim za nešto više. U Meki je proglasio objave koje je primio preko prikaza-nja, a koje su<br />
zabilježene u Kur'anu.<br />
Očito, osnivači vjera nisu mogli bez <strong>prikazanja</strong> i ona su im bila potrebna kao aktivna potvrda iz<br />
nadosjetilnog. Time su njihova učenja postajala privlačnija i djelotvor-nija. Njihove bi pametne i<br />
mudre misli bile veličanstvene i bez oslanjanja na <strong>prikazanja</strong> — ali je aureola, svetački krug oko<br />
glave, davala jak poticaj.<br />
Jesu li <strong>prikazanja</strong> ekskluzivna?<br />
Sveto osoblje iz <strong>prikazanja</strong> vide i čuju, općenito, samo »vidovnjakinje« i »vidovnjaci«. Oni se,<br />
zbog želje da pri-opće drugima ono što su doživjeli, pretvaraju u poslanike <strong>prikazanja</strong> i simbol čuda<br />
što se, htjeli-ne htjeli, pojavljuju ubrzo nakon toga. Naglo se šireći, čudnovate vijesti stižu za vrlo<br />
kratko vrijeme do velikog broja Ijudi, koji kao da su upravo čekali vijest.<br />
Fatima<br />
Tako je počelo i u selu Fatimi u pokrajini Estremadura, n Portugalu. Ondje su tri mala pastira,<br />
svakog 13. u mje-secu od svibnja do listopada 1917, vidjela Marijinu pri-kazu kao »Majku Božju s<br />
krunicom«, koja ih je nepre-stano pozivala da podignu crkvicu na mjestu pojavljivanja. DJeca<br />
živahno i oduševljeno ispričaše o svojim vizijama. Ljeti i u jesen 1917. bijahu središnji događaj<br />
širom Portu-gala.<br />
U početku je to troje djece u samoći saobraćalo s pri-kazom, ali ubrzo su, svakog 13. u mjesecu,<br />
počele dolaziti u Fatimu beskrajne karavane hodočasnika. Prema pouzda-nim izvještajima, 13.<br />
listopada 1917. okupilo se na mjestu <strong>prikazanja</strong> 70.000 do 80.000 Ijudi i čekalo čudo. Navodno un<br />
se to isplatilo, jer ih je očekivao događaj koji će ostaviti Jak dojam ne samo na male pastire.
Suncano čudo iz Fatime<br />
Lijevali su mlazovi kiše i vladale jadne prilike za pojavu Marije. No, iznenada se razderaše oblaci,<br />
ukaza se ko-madić čista modra neba i zasja sunce, no nije zasljeplji-valo. Počelo je »sunčano čudo<br />
iz Fatime«, a sve što spo-minjem nalazi se u spisima o tom velikom danu.<br />
Sunce je počelo podrhtavati i njihati se. Izvodilo je nagle pokrete ulijevo i udesno i napokon se<br />
počelo, poput divovskog ognjenog kotača, golemom brzinom vrtjeti oko sebe. Iz njega su izbijali<br />
zeleni, crveni, plavi i Ijubi-časti slapovi boja i prelili cio kraj nestvarnim — da, tako piše —<br />
nezemaljskim svjetlom. Vidjeli su to deseci tisuća očevidaca, koji su tvrdili da se sunce na nekoliko<br />
minuta zaustavilo, kao da želi omogućiti Ijudima predah. Nakon toga se fantastični pokreti<br />
nastaviše, a i golemi je vatro-met blještava svjetla opet započeo. Taj se spektakl, izja-<br />
više promatrači, ne bi mogao opisati riječima. Poslije ponovnog zaustavljanja započe sunčani ples i<br />
treći put, divan kao i dosada. To je sunčano čudo trajalo ukupno 12 minuta, a vidjelo se uokrug 40<br />
km.<br />
Usprkos početnu državnu otporu, Fatima je postala cilj hodočašća. Danas spada među<br />
najpoznatija sveta mjesta na svijetu. Prvog i posljednjeg dana <strong>prikazanja</strong>, 13. svibnja i 13. listopada<br />
svake godine, pretvara se u jedan velik vrt očekivanja. Tisuće i tisuće se nadaju pri-kazanju, čudu;<br />
najradije bi, zacijelo, još jednom prisu-stvovali sunčanom čudu.<br />
Imaju li djeca prednost kao primaoci <strong>prikazanja</strong>? Zbroj registriranih <strong>prikazanja</strong> pokazuje da su u 90<br />
od 100 slučajeva djeca primaoci i prenosioci transcedentalnih fenomena.<br />
Treba li iz tog objektivnog zaključka izvući indicij o tome da mladi za vrijeme pretpubertetskog i<br />
pubertetskog razvoja stvaraju posebne moždane struje koje im olakša-vaju pristup nekoj drugoj sferi<br />
svijesti (ili podsvijesti)? Ili im naivna radoznalost, povezana s nesputanom djecjom maštom,<br />
omogućuje posebne dodire s astralnim svijetom?<br />
Je li moguće da se u mozak nekog djeteta »projiciraju« <strong>prikazanja</strong>, koja se odande telepatijom —<br />
dakle, načinom međuljudskog saobraćanja bez podražavanja pet osjetila, načinom koji znanost više<br />
ne poriče — prenose u mozgove vršnjaka? Je li, uopće, prijeporno da se <strong>prikazanja</strong> ne mogu<br />
objektivizirati, ni fotografirati, ni izmjeriti bilo kakvom aparaturom, ali se, ipak, događaju<br />
subjektivno u »limbskom sustavu« (12) našeg mozga, u arhaičnom moždanom tkivu?<br />
Ako oni koji se nalaze izvan svega toga ne mogu ob-jektivno kontrolirati vizije, odakle stižu onda<br />
— preko<br />
slikovitih <strong>prikazanja</strong> — riječi, naredbe, želje i konkretne upute?<br />
Kako može, uopće, u dječjoj glavi nastati apsurdna pomisao da se neka nepoznata žena želi prozvati<br />
»Tajan-stvenom ružom«? Posjećuju li prikaze patološki predispo-niranu, psihički osjetljivu djecu?<br />
Ne vjerujem u to, jer se djeca, povezana s prikazanjima, opisuju kao potpuno nor-malni, zdravi i<br />
obdareni svim obilježjima svoje dobi, ve-seli mali Ijudi. Ispitajmo, dakle, <strong>prikazanja</strong> koja su doživjela<br />
djeca, djeca našeg vremena.<br />
Četiri djevojčice s Calleje
Kao uvertiru ovog dijela opere o prikazanjima, izabrah jedan slučaj koji se kristalizira u trima<br />
jasnim pitanjima. Treba ga prikazati vrlo potanko.<br />
Stotinu kilometara jugozapadno od španjolskog grada Santandera u Staroj K-astiliji nalazi se<br />
mjestance San Se-bastian de Carabanda, ukratko: Carabandal, seoce s ka-menitim uskim ulicama i<br />
četrdesetak kuća.<br />
Bijaše nedjelja, 18. lipnja 1961, 16.30 sati. — Na trgu su se igrale četiri djevojčice: Conchita i<br />
Jacinta, obje dvanaestogodišnjakinje, i Mari-Cmz, jedanestogodišnja-kinja; zovu se Gonzales, ali<br />
nisu m u kakvu srodstvu, jer prezime Gonzales je tu tako često kao drugdje Smith, Dupont ili<br />
Miiller. Četvrta se djevojčica zove Marie-Loli Mazon, također dvanaestogodišnjakinja. — Ta su<br />
djeca odlučila da iz učiteljeva voćnjaka ukradu jabuke.<br />
Oko 20 sati se, prepunih pregača i vrlo nečiste savjesti, počeše vraćati kamenitim putem, zvanim<br />
Calleja, u selo. Kako bi suzbile nelagodnost u želucu, podizale su s tla kamenje i bacale ga na<br />
imaginarne »zle anđele«, što su ih zamišljale na lijevom mbu puta (13).<br />
Iznenada Conchita zastade i zagleda se u nebo. Reče<br />
ostalima da vidi ondje »neki vrlo lijep lik u jarku svjetlu«. Njih tri su smatrale to nekom novom<br />
igrom, no Conchita je tvrdila uzbuđeno: — Ne, ne! Gledajte onamo, onamo!<br />
Djevojčice pogledaše, trepćući očima, prema oblacima i uzviknuše: — Anđeo! — Nakon toga su<br />
postale tihe poput bubica i piljile nekoliko minuta u nebo, nepomične kao i anđeo koji se ondje<br />
pokazao. Fenomen nestade onako brzo kao što se i pojavio.<br />
Djevojčice otrčaše kući i ispričaše o tome. U prazno-vjernu se selu novost proširila brzinom vjetra.<br />
Mogu li četiri zdrave i razborite djevojčice imati u isto vrijeme isto »priviđenje«? pitamo se. Zašto<br />
bi djeca bez razloga lagala, kako im se mogu potpuno podudarati opisi kad mogu očekivati samo<br />
kaznu zbog krađe jabuka? Kako to da se uporno i nepokolebljivo ponavljaju njihove izjave, kao što<br />
će se i u budućnosti pojavljivati? Odjek na njihov izvještaj bijaše suzdržana sumnja.<br />
Djeca žele uvijek sve saznati. .Tako su i te četiri djevoj-čice sutradan otrčale opet uz Calleju, držeći<br />
među zgrče-nim prstima krunicu. Anđeo se nije pokazao.<br />
Dvadesetog se lipnja ponovio pohod, a pridružilo se i nekoliko znatiželjnika. Opet se nije ništa<br />
pojavilo na ne-bu. Kad su razočarana krenula kući, djeca ugledaše iz-nebuha »sjajno svjetlo« na<br />
nebeskom svodu. Osim njih nije nitko opazio taj fenomen.<br />
Sutradan je već poveća skupina krenula Callejom. Ovaj put se anđeo pokazao spontano. Pratioci,<br />
nisu, doduše, opet ništa vidjeli, no nekoliko ih je snimilo ozarena lica djece.<br />
Izrugivanja prestadoše. Ljude je obuzeo stanovit strah pred nadnaravnim, pred neshvatljivim. Djeci<br />
se »njihov« andeo pokazao 22, 23, 24. i 25. lipnja na istome mjestu.<br />
Prema njihovu pričanju, uvijek se pojavljivao isti anđeo, koji je, međutim, zasad bio nijem.<br />
Anđeo se predstavlja<br />
Na večernji sastanak 1. srpnja pratilo je djevojčice mnoštvo, željeno senzacije. Anđeo se prikazao i<br />
ostao puna dva sata. Opet je taj prizor bio rezerviran samo za djecu, no pri-sutni su čuli dijalog s<br />
anđelom. Zapravo, čuli su pitanja i odgovore djevojčica. Danas je anđeo prvi put progovorio, i<br />
predstavio se kao arhanđeo Mihael. Sudionici su tog spektakla, podudarajući se u svojim izjavama,<br />
pričali o neobično neprirodnom držanju djece: Dva su sata klečala, nagnuvši glavu daleko prema<br />
natrag, dok su im ukočena tijela bila u zgrčenu položaju.<br />
Procesija u Carabandalu<br />
Drugog srpnja, u nedjelju, cio Carabandal bješe na nogama; i iz susjednih su sela hitale velike<br />
skupine Ijudi. Od 15 se sati molila u crkvi krunica. Oko 18 sati krenula je velika procesija, u njoj
liječnici i svećenici, dok su se na čelu nalazile djevojčice. Na mjestu <strong>prikazanja</strong> već su bila zabijena<br />
u zemlju četiri stupa i povezana s užadi, kako gomila ne bi zgnječila djecu.<br />
Marija je uvijek prisutna<br />
Dogodilo se čudo.<br />
Tek što su djeca stigla do »ringa«, već im se pokazala »Bogorodica«, a s njezine lijeve i desne<br />
strane dva anđela. Jedan od njih, Mihael, bijaše poznat djevojčicama, dok su o drugome kazale da<br />
sliči Mihaelu »kao blizanac«. Tjeralica što su je djeca, neovisno jedno o drugome ali ipak, što se<br />
tiče činjenica, potpuno sinkrono, izdala, daje opis kakav se, vrlo sličan, neprestano pojavljuje:<br />
dugačka,<br />
tamnosmeđa kosa, razdijeljena po sredini, dugoljasto lice uska nosa i mekih usana, potpuno bijela<br />
haljina i jedno-bojan svijetloplav plašt prebačen preko ramena, na glavi kruna sa zlatnim<br />
zvijezdama, a dob između 17 i 18 go-dina. Kao i u drugim slučajevima, djeca primijetiše da taj lik,<br />
kad bi mijenjao položaj, nije pomicao noge — lebdio je. S Bogorodičine desne strane razabraše<br />
»crvenkastu drhtavu sliku«, na kojoj se isticao trokut s nekim natpi-som koji nisu mogla<br />
odgonetnuti. — Anđeli su nosili na sebi modru odjeću bez nabora, imali također uska lica i tamne<br />
(»crne«) oči; nokti bijahu — tako pažljivo su pro-matrala — kratko podrezani (!), dok su iz leđa<br />
rasla velika ružičasto-crvena krila.<br />
Preslušavanje i izvještaj<br />
Djevojčice je preslušao mjesni župnik Don Valentin.<br />
Izjave, dobivene zasebno, podudarale su se i u pojedinostima.O spektakularnom prikazanju od 2.<br />
srpnja sastavio je pater Ramon Andreu izvještaj za biskupa Aldazala u Santanderu. U njemu je<br />
pisalo doslovce:<br />
»Ni bolnim posjekotinama, grubim guranjem, pa ni opeklinama nisu se mogla djeca osvijestiti.<br />
Nisu po-mjećivala ništa oko sebe. U to smo se mogli uvjeriti tako što bismo iznenada prešli nekim<br />
svjetlom ili nekim dru-gim predmetom ispred njihovih očiju. Nije se zamijetilo nikakvo micanje<br />
kapaka m šarenice« (14).<br />
Sveti Mihael stiže točno u 20 sati<br />
Dvadeset sedmog srpnja zbila su se, čak, dva <strong>prikazanja</strong>. Rano ujutro najavio je anđeo za veče,<br />
točno u osam, drugo pojavljivanje. Brzo se pronijela vijest o toj poruci. Prema službenim<br />
procjenama, okupilo se više od 600 Polja na kojima su uporno stajali Ijudi pretvorila su se u meko<br />
duboko blato. Nitko nije odustajao. Čekali su čudo. No, nije se dogodilo ništa.<br />
Oko 22 sata pročitana je poruka koju su potpisala djeca, a koju im je, navodno, izdiktirala Majka<br />
Božja. U njoj su se svi pozivali da podnesu žrtve i čine pokoru, jer će inače — to je sastavni dio svih<br />
takvih poruka! — čovje-čanstvo zadesiti kazna.<br />
Ne kanim potanko opisivati mnogobrojna <strong>prikazanja</strong> u Carabandalu. Zainteresiranima stoji na<br />
raspolaganju literatura (15).<br />
Sto je bilo s tim djevojčicama?<br />
Što je bilo s tim četirma djevojčicama? Conchita se nakon jednog velikog putovanja u svom životu<br />
— bila je kod pape u Rimu — vratila u selo, ali je uskoro stupila u red »0buvenih karmelićanki od
Pamplone«. Marie-Loli i Jacinta primljene su u jedan samostan kraj Saragosse. Jedino je Mari-Cruz<br />
ostala kod svojih roditelja, kojima pomaže u kući i na polju.<br />
Iz »brodskog dnevnika« burnih događaja iz Caraban-dala, važna su mi tri momenta:<br />
Čudo s hostijama<br />
1) Čudo s hostijama. Dogodilo se noću 18. srpnja 1962. Oko dva sata se u Conchitinoj sobi, gdje je<br />
boravilo i ne-koliko rodaka, pojavio arhanđeo Mihael. Iznenada je •djevojčica, piše u izvještajima,<br />
ozarena lica pohitala niz kućne stepenice, potrčala kroz uličice i najednom se bacila na zemlju.<br />
Ležeći zgrčena, isplazila je jezik.<br />
Smjesta su je opkolili lovci na senzacije što su dan i noć vrebali u selu, i svi su se zagledali u nju.<br />
Očevici te burne noći izjaviše u zapisnik da se na djevojčičinu jeziku<br />
pojavila u tren oka snježnobijela, prilično debela hostija, koja se vidjela oko dvije minute. Nakon<br />
toga je Conchita progutala hostiju.<br />
Tu je materijalizaciju snimio jedan gledalac! Na četrde-setak se slika, doista, vidi na djevojčičinu<br />
jeziku neki bijeli okrugao »predmet«, nešto što sliči hostiji. Proma-trači izjaviše da Conchita nije<br />
napravila nikakvu kretnju rukama, a pogotovo dodirnula usta. Osim toga, za vrijeme te »pričesti«<br />
nije povukla jezik u usta niti pod nepce;<br />
uostalom, i nezamislivo je da bi nešto tako bijelo skrivala u ustima. — Za mene je amaterski film<br />
što ga je snimio i razvio u Barceloni izvjesni gospodin Daminas pravo malo čudo: bila je noć, i<br />
svijetlilo je samo nekoliko džepnih svijetiljki. Zar nije čudo što se na filmu, uopće, nešto vidi?<br />
Posljednje prikazanje<br />
2) Kad se posljednji put pojavilo prikazanje, 13. studenog 1965, dobiše djevojčice od Majke Božje<br />
poruku za papu. U siječnju 1966. otputovala je Conchita, uistinu, u Rim, gdje su je u Vatikanu<br />
preslušavala više od dva sata pre-časna gospoda iz Vjerske kongregacije, bivšeg Svetog oficija, a<br />
zatim ju je primio papa. — Iz Rima se Conchita odvezla u San Giovanni Rotondo, kako bi ondje<br />
posjetila čudesnog patera Pija.<br />
Mari-Cruz pobija!<br />
3) Zapravo, apsurdno je u događajima iz Carabandala<br />
ovo:<br />
Mari-Cruz, djevojčica koja radi u roditeljskoj kući, iz-nenada poriče da je ikada vidjela neko<br />
prikazanje!<br />
Što je uzrok tom pobijanju?<br />
U katoličkim novinama »Vaterland«, koje izlaze u Luzernu, čitam u izdanju od 17. ožujka 1967.<br />
pod naslovom<br />
»U Carabandalu nije bilo nikakvih <strong>prikazanja</strong>«, ovaj<br />
tekst:<br />
»U službenu dopisu od 17. ožujka 1967. ističe biskupski vrhovni pastir, biskup Puchol Montis iz<br />
Santandera, sli-jedeće tri točke: 1) Nije bilo nijednogjedinog <strong>prikazanja</strong>, ni svete Djevice, ni svetog<br />
arhanđela Mihaela, ni bilo koje druge osobe iz neba. 2) Nije priopćena nikakva po-ruka. 3) Svi<br />
događaji što su se zbili u Carabandalu imaju prirodno objašnjenje.«<br />
Što nije smjelo biti?
To zapanjuje.<br />
Postoje iz Carabandala fotografski snimci i magneto-fonske vrpce. Izvršena su razna ispitivanja, čak<br />
je i Vjerska kongregacija preslušavala. Svi su ispitivači potvrdili pot-punu podudarnost, čak i u<br />
sićušnim pojedinostima, izjava četiriju djevojčica. Conchitu je primio papa.<br />
Ne poriče se da su postojali neki »događaji«, ali se za njih pronašlo prirodno objašnjenje. Poželjno<br />
bi bilo da se u službenim crkvenim ocjenama ne utvrđuje samo ono što nije smjelo biti, već i ono što<br />
je moglo biti. Uostalom, i radi vjernika.<br />
Svakako, neću se iznenaditi ako se zbivanjima u Ca-rabandalu za jedno desetljeće ili kasnije, ipak,<br />
dade pot-vrda o »velikom cudu«. Mudra kao što jest, Crkva se, duga daha, ne žuri; mogla bi od<br />
puste mudrosti i taktike postati kratka daha. Kad jednog dana bude trebalo efektuirati čudo, možda<br />
će Mari-Cruz kazati (ili to ostaviti u oporuci) da je radi »iskušavanja vjernika« morala, po izravnom<br />
nalogu iz neba, lagati i opozvati svoje riječi. — Ostale se tri djevice za to vrijeme pripremaju u<br />
svojim samostanima za polusvetice, te će u pogodnom trenutku objelodaniti ono pravo.<br />
Ne samo tog dana. Čak 33 puta pokazala se Gospa djeci, ponekad i dvaput dnevno.<br />
Beauraing se uzbudio. Ljudi su se lijepili za djecu Degeimbreovih. Doduše, nisu (opet) vidjeli ništa,<br />
ali su, zaustavljena daha, pratili dijaloge što su ih djeca vodila s nevidljivom. Tako su 2. prosinca<br />
čuli jedno dijete kako pita: — Jesi li ti čista Djevica? — Priopćilo je zabezeknu-tim promatračima<br />
da je Gospa kimnula potvrdno. — Dva-deset trećeg prosinca zanimalo je djecu zašto je Djevica<br />
došla baš u Beauraing. Odgovor bješe vrlo privlačan: — Da bi se hodočastilo ovamo!<br />
Trećeg se siječnja 1933. Madona pojavila posljednji put. 0 tom je rastanku svako dijete pričalo<br />
drukčije. To je neobično, jer su inače izvještaji uvijek gotovo podudarni.<br />
Albertu je Gospa kazala: — Zbogom! Bog vas pratio! — Gilberti: — Obratit ću grešnike! — Andrei<br />
— Ja sam Majka Božja, kraljica neba! — Femanda je najimpresivnije do-živjela rastanak: najprije<br />
je vidjela kako se rasprsnula de-bela, dugoljasta i vatrena kugla, a tek tada ju je zapitala Marija: —<br />
Voliš li mog sina? Voliš li mene? Onda se žrtvuj za mene!<br />
Ni jedno dijete nije čulo ono što je Djevica istodobno priopćila ostalima troma. Gledaoci su<br />
doživjeli nešto utje-šno: tvrdili su da su čuli prasak kugle.<br />
Marija nema razumijevanja za djecu?<br />
Djecu su pregledavali i ispitivali liječnici i psihijatri, pre-slušivale vlasti, iskušavali od jutra do<br />
mraka roditelji. Nisu se pojavila — sve do rastanka — nikakva protuslov-Ija, svako je dijete davalo<br />
jasne iskaze. Međutim, odrasli ih nisu razumjeli. »Većina zaboravi svoje djetinjstvo kao nekakav<br />
kišobran i ostavi ga negdje u prošlosti. Pa ipak, ni četrdeset, ni pedeset kasnijih godina učenja i<br />
iskustva ne znače toliko koliko duševna vrijednost prvog desetljeća.« (Erich Kastner)<br />
No, ni Djevica kao da ne zna baš mnogo o dječjoj psihologiji. »0bratit ću grešnike!« zvuči prije<br />
kao pri-jetnja negoli kao utjeha. Kako je nepristupačno predsta-vljanje: »Ja sam Majka Bozja,<br />
kraljica neba!« Kako su tašta pitanja: »Voliš li mog sina? Voliš li mene?« Kako je nemilosrdan<br />
zahtjev: »0nda se žrtvuj za mene!« Zar je to nježan majčinski način razgovaranja s djetetom? Ne bi<br />
li bilo bolje da se takvi zahtjevi postave nekom visokom eospodinu iz svete Vjerske kongregacije<br />
koji je moćan, umjesto preplašenu djetetu?<br />
Zašto mora Madona, zapravo, zbunjivati simbolima? Na primjer, trima ružama? Znam, Crkva ima<br />
objašnjenje:<br />
bijela ruža simbolizira duh molitve, crvena duh žrtve, žuta duh pokore. Zašto se Djevica ne izražava<br />
jednostavno, bez tajanstvenosti, razumljivo djeci? Čemu simboli koje mora-ju tumačiti tek teolozi?<br />
I, koje će, dabome, protumačiti onako kako oni žele. Međutim, ako se već služi formula-cijama koje<br />
djeca ne mogu razumjeti i koje su namijenjene odraslima, zašto to onda ne kaže odraslima izravno?<br />
Meni se u svim tim priopćenjima ne sviđa ni to što se uvijek predočuju stepenice nebeske<br />
hijerarhije. Zar te povlastice nikada ne prestaju? Razumije se, u Beauraingu je 1933. sagrađena<br />
crkva u kojoj od tada kip »Naša Gospa, majka zlatna srca« izaziva izlječenja i saslušava zagovore<br />
svih vrsta (16).
Prikazanje kao socijalni slučaj<br />
Slijedeći se događaj zbio u Belgiji u selu Banneux, koje se nalazi u Ardenima, istočno od Liegea, a<br />
ima 350 sta-novnika. Obitelj Beco je početkom tridesetih godina živjela sa svojih šestero djece na<br />
drugom katu bijedne radničke kuće. Otac Beco nije bio katolički vjernik (prilika za obraćanje!), te je<br />
htio da njegova mala Marietta, kojoj bješe 12 godina, ne bude religiozno odgojena; savjetovao joj je<br />
da više ne prisustvuje vjerskoj obuci. — Prečasni je rektor Jamin molio s ostalim vjernicima za<br />
izgubljenu ovcu, onako kako se u katoličkim molitvama uvijek moli za otpadnike.<br />
Petnaestog siječnja 1933. čuvala je Marietta već usnulu braću i kroz prozor, prekriven ledenim<br />
šarama, gledala u snježnu noć, jer još nije došao kući njezin mlađi brat. Tada se zbilo ono.<br />
S desne strane, u vrtiću, ugledala je Marietta nešto što se micalo poput lepršave koprene, a onda je<br />
uskoro počelo tinjati neko svjetlo u kojem se pojavila, malo nagnuta ulijevo, divna žena sklopljenih<br />
ruku. Pozvala je majku, koja je, također, imala za tren dojam da vidi neku ženu zastrtu velom.<br />
Marietta je ispričala: — Ona ima na sebi snježnobijelu haljinu, nabranu od plava pojasa prema<br />
dolje; krajevi pojasa vise sprijeda. Glava je pokrivena bijelim velom, koji pada na ramena i ruke.<br />
Desno joj je stopalo golo i na njemu je zlatna ruža. Preko desne ruke visi krunica. Djevica me gleda<br />
smiješeći se. (17)<br />
Od te se večeri Marietta izmijenila. Mnogo je molila i više nije propuštala ni jedan sat vjerske<br />
nastave. Tri dana *kasnije klečala je u vrtu i ugledala — kao što je izjavila za vrijeme ispitivanja —<br />
»u daljini Majku Bozju, okruženu svjetlom, kako silazi s neba«. Udaljena samo metar i pol,<br />
lebdjelaje prikaza na oblačiću iznad tla. Djevicaje uhvatila Mariettu za ruku, odvela je do jednog<br />
izvora i naredila: — Uroni ruke u vodu!... Ovaj je izvor namijenjen meni. Laku noć... do viđenja!<br />
Mariettina se <strong>prikazanja</strong> ponoviše 19. i 20. siječnja, 11, 15. i 20. veljače, te posljednji put 2.<br />
ožujka 1933. Gospa 'c- između ostaloga, kazala da je »... Spasiteljeva majka, Majka Božja...<br />
Djevica siromašnih... Izvor je za sve na-rode... kako bi ublažio patnje bolesnicama...«<br />
Treba li da napišem da je bezvjerni otac opet postao prvorazredan katolik? Začudo, Marietta nije<br />
otišla u sa-mostan, već se udala i postala poštovana majka.<br />
Rim je 22. kolovoza 1949. službeno priznao »istinitost« <strong>prikazanja</strong> iz 1933.<br />
Na mjestu <strong>prikazanja</strong> podignuta je crkva; na izvoru se zbivaju izlječenja koja liječnici u ne baš<br />
malenu broju slučajeva smatraju čudima. Banneux se u svim leksikonima spominje kao proštenište.<br />
Zašto se Rim ovaj put tako požurio s priznanjem? Ah, zaboga, Djevica siromašnih može se vrlo<br />
dobro iskoristiti. Rim poznaje svoje kršćansko socijalno učenje, koje izvrsno pristaje u politički<br />
krajolik. Rim ima smisla za publicitet.<br />
Zašto nema <strong>prikazanja</strong> na Petrovu trgu?<br />
I u onim prikazanjima koja je ispitala i priznala Vjerska kongregacija, skriva se protuslovlje. Majka<br />
Božja se nepre-stano poziva na moć koju su joj dodijelili Bog Otac ili njezin sin Isus Krist. Ako<br />
raspolaže njome i usrdno želi da je širom svijeta intenzivnije obožavaju vjernici, zašto se onda<br />
pokazuje stalno na zabitnim mjestima i, osim toga, ponajčešće siromašnim jadnicima koji mogu vrlo<br />
malo pri-donijeti ostvarenju njezine želje, koja se ponekad izrodi i u naredbu?<br />
Ja bih, bez bilo kakva prosvjetljenja s onog svijeta, pro-našao bolju priliku da jednim udarcem<br />
ostvarim želju za publicitetom. Evo sjajne mogućnosti:
Kad papa za velikih crkvenih blagdana, s balkona svoje palače na Vatikanskom brdu, dijeli<br />
stotinama tisuća na Petrovu trgu blagoslov urbi et orbi (gradu [Rimu] i čita-vom svijetu),<br />
televizijske postaje prenose taj najviši crkve-ni čin milosrđa na sve kontinente. Papa govori iz crkve<br />
koja je sagrađena nad grobom apostola Petra. Zaista, postoji li uopće neko uspješnije, djelotvomije<br />
mjesto za <strong>prikazanja</strong>, kad već ona stižu iz nebeskog kraljevstva i uvijek posjećuju odabrane? Ne<br />
pruža li se tu, u srcu Rima, izvrsna mogućnost da se ispuni Marijina usrdna želja?<br />
Ja ne mogu pojesti jezgru slatkog ploda <strong>prikazanja</strong>. Gorka je. Ne mogu prihvatiti to da upravo<br />
Majka Božja zahtijeva da je više i intenzivnije mole i obožavaju. Je li »božanski« kad odlučno<br />
prijeti da će njezin moćni sin uni-štiti čovječanstvo ako se ne ispuni njezina želja? Odgovara li to<br />
ponašanje predodžbi o Bogu i Sinu Božjem, o nji-hovoj svemoći i dobroti?<br />
Što se tu zbiva? Zar je prikazanjima potreban misterij u smislu svog prvobitnog značenja, naime:<br />
tajni kult koji je pristupačan samo posvećenima i odražava osoban odnos prema obožavanu<br />
božanstvu? H. U. von Balthasar kaže o tome pametno:<br />
»Svugdje gdje čovjek poštuje rijetkosti, dragocjenosti i svetosti, on dijeli i odabire; ono što je<br />
posvećeno, uskra-ćuje pogledima javnosti; skriva to u ćeliji svetišta, u polu-tami sakralne prostorije;<br />
odvaja to čudnovatom legen-dom od svagdašnjosti obične priče; okružuje to taj-nom...« (19)<br />
Tajna je uvijek poželjna. 1 najbezazleniji spisi postaju zanimljivi za čitanje ako je na njima otisnut<br />
žig »strogo povjerljivo«. Priprosti bi čovjek htio sudjelovati u »tajni«, čezne za tim da uđe u krug<br />
upućenih. Tajne religije, tajni savezi, tajni muški savezi, tajni agenti itd. imaju u sebi<br />
Sunčano čudo godine 1950.<br />
Djeca se rado povjeravaju. Tajni režiseri znaju da su ona zbog toga, ali i zato što su nevina i čista,<br />
osobito pogodna kao objavljivači velikog tamtama, izložbe čudnovatoga, raznih tobože<br />
transcedentalnih doživljaja što su na mnogim mjestima mogući, tolerirani ili forsirani.<br />
U selu Acquaviva-Platani na Siciliji pokazao se dva-naestogodišnjoj Tini Malliji, pet puta oko dva<br />
sata po podne, izvan naselja kod Casalicchija ženski lik. Tina se, dabome, izbrbljala o svojim<br />
doživljajima. — Petnaestog travnja 1950. pratila ju je već poveća gomila do mjesta pri-kazanja.<br />
Okupilo se osobiti mnogo Ijudi zato što je Gospa najavila da će tog popodneva dati neki znak.<br />
Lukavo smiš-Ijeno. Gomila se nije razočarala.<br />
Iznenada se rascijepio jedan rijedak oblak, a iza njega je zasjala svijetla — da, tako se izvješćuje —<br />
jarka zvijezda. Ubrzo se mutno sunce poče okretati, čas ulijevo, čas udesno, približavalo se vijugavo<br />
zemlji i zatim penjalo opet, u ludim kapriolama, prema nebu. Očevici kažu da se sunce bljeskalo u<br />
svim bojama, dok nije napokon, kao kolut koji se vrti oko sebe, odjurilo u svemir. To sunčano čudo<br />
ponovilo se istog dana u 16 sati i 21 min.<br />
Je li se nakon tog prizora moglo i htjelo spriječiti da Casalicchio kraj Acquaviva-Platanija, na<br />
Siciliji podložnoj čudima, postane cilj hodočasnika? (20) Bilo kako bilo, mafija ne poduzima ništa<br />
protiv, a i to je već nešto.<br />
Priča poput krimića<br />
Događaji iz Heroldsbacha su klasičan primjer o dikta-torskom ponašanju Rimske crkve. Tu priču<br />
kao da je iz-mislila Agatha Christie ili Georges Simenon.<br />
Selo Heroldsbach nalazi se u Srednjoj Franačkoj, u Bavarskoj.<br />
Bijaše 9. listopada 1949.<br />
Djeca: Marie Heilmann, 10 godina, Kuni Schleicher, 11, Grete Gugel, 11, i Erika Miiller, 11,<br />
skupljala su ujesenjoj šumi lišće različitog drveća za školski sat botanike. Vra-ćajući se kući,<br />
ugledala su nad krošnjama sjajna slova, »kao kad sunce sija kroz zelenu pivsku bocu«, tri slova:
IHS. Ta slova iščeznuše. Lebdeći nad brezovom šumom, pojavila se »bijela žena, koja izgleda poput<br />
bijele sestre«. (21) Prikaza je polako lebdjela amo-tamo.<br />
Razborita su djeca vladala sobom; počela su brojiti, obavještavala jedno drugo o zvukovima koje su<br />
čula i otrčala do ribnjaka, gdje je, kao i uvijek, plivalo sedam pataka. Ne, nisu sanjala. Kad su se<br />
vratila na brdašce, »ondje gore« još je lebdio onaj ženski lik, sve više i više, dok nije uronio u plavo<br />
nebo. Prikazanje je trajalo četvrt sata.<br />
Djeci nisu kod kuće povjerovali ni riječ. Majke odlučno krenuše kako bi, uvjerivši se svojim očima,<br />
prekinule priče o utvari. Na brdašcu su opazile kako djeca — razu-mije se, »iznenada« — gledaju<br />
napeto prema šumi: Opet su primijetila prikazu. Majke su mogle ustanoviti samo neko neobično<br />
ganuće svoje djece, koje ih je dirnulo. U zapisnicima su se, sastavljenima odvojeno, naŠli istovjetni<br />
dječji opisi tog fenomena.<br />
10. listopada.<br />
Kuni Schleicher i jedna prijateljica pođoše na brdašce. Za njima su krenula četiri dečka, zadirkujući<br />
ih: trinaestogodišnji Andreas Biittner, te dvanaestogodišnjaci Michael Lindenberger, Adolf<br />
Messbacher i Heinz Muscha. Sva su djeca vidjela nad vrhovima stabala Gospu, udaljenu samo deset<br />
metara, koja se polako kretala prema zemlji.<br />
12. listopada.<br />
Djevojčice su vidjele samo »bijelu koprenu«, dok su Michael Lindenberger i njegov brat Martin,<br />
navodno, vidjeli »bijelu ženu«.<br />
13. listopada<br />
Antonie Saam (krug vidovite djece se povećavao) upi-tala je prikazu: — Kakva je tvoja želja? —<br />
Sva su djeca čula odgovor: — Neka Ijudi uporno mole!<br />
Djeca zamoliše mjesnog župnika Gailera da pođe s njima na brdašce. Duhovnik je to odbio, ali je<br />
obavijestio svoje starješine, biskupski ured u Bambergu.<br />
16. listopada<br />
Djecu je, obuzetu ekstazom za vrijeme <strong>prikazanja</strong>, pro-matrao gospodin Kiimmelmann, kojegje<br />
poslao kaptol.<br />
Slijedećih su se mjeseci i godina ponavljala <strong>prikazanja</strong>, a povećavao se i broj onih koji su ih,<br />
navodno, vidjeli. — Zabilježeni su ovi datumi: 13. siječnja 1950 — 5, 9, 17. i 18. velj'ače — 4, 16. i<br />
25. svibnja — 15, 16, 24, 25. i 26. lipnja — 10. srpnja — 7. i 8. listopada. Sve do posljednje pojave,<br />
31. listopada 1952, bila su vrlo česta <strong>prikazanja</strong>. Nakon toga je u Heroldsbachu zavladao mir.<br />
Zar uistinu? Saznat ćemo.<br />
Nisu se prikazivali uvijek isti likovi; ponekad se vidjela Majka Božja s malim Isusom i bez njega,<br />
ponekad istaknuti anđeli, ponekad Trojstvo a ponekad, čak, otac Josip. — Na Božić 1949. se,<br />
navodno, priča o Kristovu rođenju odvijala pred dječjim očima kao film.<br />
Što su čuvari pečata Duha Svetoga učinili od Herolds-bacha? Suvremenu inkviziciju.<br />
Inkvizicija u Heroldsbachu<br />
30. listopada 1949 — Biskupski ured iz Bamberga opominje vjemike da ne idu na mjesto<br />
<strong>prikazanja</strong>.<br />
10. siječnja 1950 — S propovjedaonica se objavilo da bis-kupska istraga nije utvrdila ništa što bi<br />
upućivalo na postojanje vizija nadnaravna podrijetla. Zabranjene su procesije i hodočašća.<br />
2. ožujka 1950 — Biskupskom je odlukom zabranjeno svim duhovnicima da sudjeluju ili surađuju<br />
u vjerskim pri-redbama koje su povezane s prikazanjima.<br />
6. ožujka 1950. — Nadbiskup, dr Kolb, poziva mjesnog župnika Gailera i zabranjuje mu da<br />
ubuduće odlazi na brdašce <strong>prikazanja</strong>.
2. listopada 1950. — Nadbiskup dobiva dopis Svetog oficija, datiran 28. rujna. U njemu piše;<br />
»Sveti oflcij potpuno odobrava ono što je Vaša eksce-lencija (= bamberški nadbiskup) naredila u<br />
ovoj situ-aciji, te hvali kler i članove Katoličke akcije, koji su se savjesno pridržavali nadbiskupovih<br />
propisa. Međutim, ostale vjernike, koji se do danas opiru odlukama crk-venih vlasti, treba upozoriti<br />
da ih poslušaju... Dodaje-mo da se moljenje na brdašcu doimlje poput priznanja istinitosti vizija, pa<br />
se treba uzdržati od njega...«<br />
12. listopada 1950 — Crkvene vlasti zahtijevaju da izra-žavanje pobožnosti na brdu <strong>prikazanja</strong>,<br />
koje se odavno zbiva bez svećenika, izbjegavaju i vidovita djeca.<br />
4. kolovoza 1951 — Sijedi župnik Gailer, koji se 38 godina brinuo za župu i kojeg su voljeli<br />
njegovi župljani, smjesta je premješten zbog toga što je zastupao »istinitost«<br />
<strong>prikazanja</strong>. — Osam godina kasnije vratio se kao mrtvac u svoju župu.<br />
15. kolovoza 1951 — Objelodanjuje se nov dekret Svetog oficija:<br />
»U srijedu, 18. srpnja 1951, na zasjedanju najviše kon-gregacije Svetog oficija, njihove su<br />
eminencije, prečasna gospoda kardinali, kojima je povjeren vrhovni nadzor nad vjerom i<br />
ćudorednošću, nakon ispitivanja spisa i dokumenata... zaključili: Nesumnjivo je da spomenuta<br />
<strong>prikazanja</strong> nisu nadnaravna. Stoga se njihov kult u spomenutom mjestu, a i drugdje, zabranjuje.<br />
Svećenici koji ubuduće budu sudjelovali u tom nedopuštenom kultu, smjesta će izgubiti pravo da<br />
posvećuju. U če.vr-tak, 19. istog mjeseca i godine, za vrijeme uobičajene audijencije, odobrene<br />
njegovoj ekscelenciji, gospodinu asesoru Svetog oficija, njegova Svetost božanskom providnošću,<br />
papa Pio XII, odobrio je, potvrdio i na-redio da se objavi predočeni mu dekret.<br />
Izdano u Rimu, u palači Svetog oficija, 25. srpnja 1951.«<br />
22. kolovoza 1951 — Nakon inkvizitorskog preslušavanja uskraćuje upravitelj župe, dr Schmitt,<br />
vidovitoj djeci pri-manje sakramenata i zahtijeva da se ona ne samo klone brda s prikazanjima, već i<br />
da ubuduće izjavljuju da nisu nikada vidjela Majku Božju.<br />
15. svibnja 1953 — Odlukom u procesu koji je pokrenuo nadbiskupski ured, naređuje se prisilno<br />
raščišćavanje brda (uklanjanje Marijina kipa, oltarcića itd.).<br />
4—6. veljače 1957. Pred sudom prvog stupnja u Forch-heimu održava se suđenje umirovljenu<br />
državnom činovniku Paulu Schneideru, kojije 1954. objavio djelo (22) o Heroldsbachu. U tom se<br />
procesu zbog uvrede časti pdjavio opet kao tužitelj nadbiskupski ured. — Među svjedocima bijaše i<br />
.vidovite djece, kojoj je sada — 1957 — bilo već 17 ili 18 godina. Ona su potvrdila <strong>prikazanja</strong> iz<br />
razdoblja 1949—1952.<br />
/ u Heroldsbachu se zbilo sunčano cudo<br />
Treba još spomenuti da se 8. prosinca 1949. zbilo i u Heroldsbachu sunčano čudo, koje je<br />
promatralo 10.000 Ijudi. 0 tome je župnik Gailer unio u zapisnik ovo:<br />
»Sunce nam se približavalo i pri tome jako pucketalo. Vidio sam u njemu vijanac od ruža, širok 20<br />
cm. Antonie Saam vidjela je u suncu Majku Božju s djetetom. Bilo nas je gore petorica svećenika.<br />
Dokle god budem živ, svje-dočit ću o tome.« Dr. J. B. Walz, profesor teologije, daoje ovaj opis<br />
(23):<br />
»Bilo je sve svjetlije i svjetlije, sve blještavije. Činilo mi se da sunce postaje sve blještavije i veće<br />
i da nam se pri-bližava. Kao da me zaslijepilo. Potpuno je ovladao mno-me dojam da se radi o<br />
izvanrednu događaju, i povjerovao sam da će se iznenada dogoditi nešto izvanredno strašno.<br />
Prestrašio sam se... Uto se sunce poče okretati, vrlo brzo i u krugu, a okretanje bijaše tako izrazito<br />
i brzo da mi se činilo kao da sunčev kolut vrti vrlo hitro i jednolično neki motor. Pri tome se<br />
sunčev kolut poka-zivao u prekrasnim bojama.«
Cuius regio — eius religio<br />
Mogu Svetom oficiju predočiti desetke slučajeva <strong>prikazanja</strong> koji nisu tako pomno dokumentirani<br />
kao onaj u Heroldsbachu i koje je promatralo manje sudionika, a koji su odavno priznati kao<br />
»istiniti«.<br />
To ovisi, vjerojatno, o vrsti izvještaja nadležnih crkvenih vlasti, a one nisu, unatoč karizmi gospode<br />
koja ondje rade, imune na zablude. Što se iz Bamberga pisalo Rimu? Jesu li vidovita djeca bila<br />
neposlušna zato što nisu opisivala uvijek isto prikazanje? Zato što su postrojila nad krošnja-ma<br />
cijelu svetu obitelj? Ili su, zapravo, u zatajenim zapisni-cima poruke koje se ne mogu uskladiti s<br />
vjerskim učenjem? Kako tajenje u Svetom oficiju, prema tradiciji, bolje uspi-jeva nego u svjetovnim<br />
ministarstvima i kancelarijama, i bez žiga stroge povjerljivosti, ovaj put nećemo nikada saznati<br />
pojedinosti.<br />
Rim je u pravu. Premda se, inače, uvijek ostavljaju odškrinuta stražnja vratašca kako bi se, ako bude<br />
potrebno, presuda mogla izmijeniti na dobrobit Crkve, vrata su se — što se tiče Heroldsbacha —<br />
snažno zalupila kad je papa Pio XII osobno postao čuven. Cuius regio — eius religio! (Treba da<br />
prihvatiš vjeru onog vladara na čijem području živiš!) Mnogo puta prokušano rimsko načelo...<br />
Pa ipak, sve naredbe bijahu uzaludne: U Heroldsbachu se još i danas moli, još i danas dolaze<br />
hodočasnici na brdaš-ce <strong>prikazanja</strong> i još i danas se događaju čudnovata izlječenja...<br />
Prikazanja za odrasle<br />
Kako bi se i u ovom izvještaju zadržao statistički odnos primalaca <strong>prikazanja</strong>, koji iznosi — djeca :<br />
odrasli treba spomenuti šumskog nadglednika Matouša Lašuta, koji radi u Turzovki, južno od<br />
Krakova, na moravsko--slovačkoj granici.<br />
Lašutu bijahu 42 godine kad je 1. lipnja 1958. prvi put ugledao prikazu Majke Bozje, u »moru<br />
ruža«. lako otac triju kćeri, bio je, dok su mu se od lipnja do kolovoza 1958. pokazivala sedam puta<br />
<strong>prikazanja</strong>, uvijek sam, te<br />
otpada mogućnost da su se »slike« telepatijom prenosile iz nekog dječjeg mozga. Jedno Isusovo<br />
prikazanje opisao je Lašut ovako (24):<br />
»... odjeven u bijelu odjeću, nosi crven plašt, prebačen preko desnog ramena i lijeve ruke. S<br />
njegove lijeve strane stoji tanak križ, visok kao i on. Cijelo je prikazanje u ve-liku,<br />
zasljepljujućem, sjajnu istostraničnu trokutu, ko-jem su stranice dugačke desetak metara.«<br />
Prikazanja ne poznaju granice<br />
lako čehoslovačke vlasti nisu znale što bi s vizijama, te su — posve razumljivo — nastojale na<br />
svaki način spriječiti da <strong>prikazanja</strong> iz Turzovke postanu popularna, često bi se ondje okupilo i<br />
10.000 hodočasnika. — Prikazanja ne poznaju granice ni političke sisteme, pojavljuje se i na<br />
Zapadu, i na Istoku. Nije li to čudnovato?<br />
Prikazanje izabire obraćenika<br />
Bruno Cornacchiola rodio se 19. svibnja 1913. u Rimu i odrastao je u siromaštvu. Prvobitno katolik,<br />
oženio se 1936. i otputovao sam u Španjolsku, te se samo povremeno vraćao kući i dokazivao svoju<br />
plodnost. U Španjolskoj se obratio na protestantizam i postao, kao i većina onih koji prijeđu na<br />
drugu vjeru, agresivan antikatolik. Njegova djeca nisu bila vjerski odgojena. Taj je slučaj zanimljiv<br />
zato što trideset četverogodišnji Bruno C., odrastao čovjek kad je doživio dva <strong>prikazanja</strong>, pored<br />
svega nije bio ni katolik.
Dvanaestog travnja 1947. je tramvajac Bruno C. sa svojom djecom: četverogodišnjim<br />
Gianfrancom, sedmo-godišnjim Carlom i dvanaestogodišnjom Isolom, krenuo na izlet u »Tre-<br />
Fontane« kraj Rima. Dok su se djeca lop-tala, on se udubio u sportske novine. Lopta se otkotrljala<br />
u jednu spilju, a Gianfranco je otrčao za njom. Međutim, nije izlazio. Isola i Carlo zamoliše tatu da<br />
im pomogne u potrazi za bratom i loptom. Zlovoljan zbog toga što su ga djeca omela pri čitanju.<br />
Bruno C. je pošao prema spilji, ali mu Gianfranco nije odgovarao na odlučno dozivanje. Tada se<br />
sagnuo i ugledao sina kako stoji uzdignutih ruku i pilji u neku točku, tepajući joj zaneseno: —<br />
Lijepa, lijepa gospo, lijepa gospo... — Htio je već uhvatiti dječačića za ruku kadli se kraj njega,<br />
Isola i Carlo, također, spustiše na koljena. Sada su sve troje mrmljali: — Lijepa gospo, lijepa<br />
gospo...<br />
Brunovu bi temperamentu, vjerojatno, bilo odgovaralo da otvori pravu paljbu talijanskih kletvi, ali<br />
se, gledajući blijeda dječja lica, obuzdao. Blago je pokušao povesti sa sobom Carla, no nije ga<br />
mogao ni pomaknuti s mjesta. Iznenada je i njega zaslijepilo blještavo svjetlo, u kojem su se djeca<br />
razabirala još samo kao fantomski obrisi.<br />
Kasnije je Bruno C. opisao to stanje kao dojam da mu se svijest odvojila od tijela (!). Kad je nešto<br />
zaslonilo to jarko svjetlo, ugledao je ženski lik naopisive Ijepote, obrubljen zlaćanim sjajem.<br />
Tjeralica što ju je dao o Madoni taj odrasli čovjek nije se u biti gotovo nimalo razlikovala od opisa<br />
kakve daju djeca:<br />
»... crna kosa, sjajna bijela haljina, opasana ružičastom vrpcom s dvjema petljama, plašt zelen poput<br />
livade... Gospine su bose noge počivale na pršincu; njezino je lice izražavalo majčinsku<br />
dobrohotnost, istodobno s tihom sjetom; u desnoj je ruci držala omanju knjigu, koju je naslanjala na<br />
grudi...« (25)<br />
Uvjeren da je sve to besmislica, Bruno C. se htjede po-buniti, ali kad je gospa progovorila, shvatio<br />
je da je pred njim Majka Božja. U trenutku kad mu je nestala s vidika, nekatolik Bruno C. je klečao<br />
na tlu.<br />
Šestog svibnja 1947. je Bruno C. doživio drugo i po-sljednje prikazanje u spilji. Tada je bio sam.<br />
Predodređenost?<br />
Matouš Lašut i Bruno Cornacchiola bijahu odrasli. Otpada telepatsko prenošenje fantazmagorija iz<br />
dječjih mozgova, jer obojica su doživjela <strong>prikazanja</strong> (Bruno C. 6. svibnja) kad nisu prisustvovala<br />
djeca.<br />
Kao i pri drugim opisima, i za oba ova slučaja sam — na osnovi spisa — izvijestio o okolnostima,<br />
kako bih po-kazao da za <strong>prikazanja</strong>, očito, ne postoje nikakve predod-ređene situacije, niti okultna<br />
pomračenja svijesti, niti spiritualizirajuće vjerske lokacije, pogodne za to. Je li tome tako?<br />
Prikazanja su se, kad god i gdje god to bilo, uvijek zbivala naglo. Barem se u zapisnicima<br />
neprestano susreće riječ »iznenada«.<br />
Koje slobode ima nebesko osoblje?<br />
Nakon proučavanja stotina zapisnika o prikazanjima, nesumnjivo je da — što se tiče priznavanja ili<br />
nepriznavanja tih fenomena — Katolička crkva čuva za sebe ekskluzivno pravo, bez obzira na<br />
činjenicu da je <strong>prikazanja</strong> bilo i ima ih kod svih naroda i svih vjera. Odlučila je da ni Majci Božjoj,<br />
ni Isusu Kristu, ni arhanđelima ne prepusti na volju da se pokazuju kome i gdje žele. Osim toga, oni<br />
koji vide vizije ne smiju osobno prosuđivati o »istinitosti« onog što su vidjeli. (To je, otprilike, kao<br />
kad i svećenstvo odlučuje o kontroli rađanja: ono osobno nije pogođeno!).<br />
Pravo da jedino ona može uočiti »istinitost« fenomena, Katolička crkva izvodi iz svog zadatka da<br />
poučava. Kad — na primjer — Majka Božja, prikazavši se nekom djetetu, priopći neku poruku<br />
sadržaj koje ne odgovara prisvojenom zadatku poučavanja, tada se prikazanje u svakom slučaju<br />
ocjenjuje kao »neistinito« i odbija, prešućuje ili zabranjuje; nije se zbilo. Horribile dictu: apsurdne li<br />
logike!
Ako, međutim, doživi prikazanje netko tko ne vjeruje u jednu spasonosnu crkvu, taj se posjećeni<br />
jadnik može samo obratiti psihijatru... ili mora odmah postati ka-tolikom.<br />
To se može pročitati i u raspravi što je redovnici prodaju pred spiljom u kojoj je tramvajac Bruno<br />
Cornacchiola doživio oba svoja <strong>prikazanja</strong>:<br />
»0dlučno se držeći puta koji vodi u propast, Bruno je ugledao pred sobom sjajnu i jednu cestu koja<br />
vodi do spasa: rimsku, katoličku, apostolsku crkvu.«.<br />
Duh sveti — glavni svjedok za sve<br />
Uostalom, pisac i katolik Rudolf Kramer-Badoni pita također:<br />
»Smije li se crkva vladati kao nekakav klub i izdavati propise koje treba da prihvati pri ulasku<br />
svaki član kluba?«<br />
Oholost crkvenih vlasti vrijeđa. Ono što nije po volji i zapovjedi, nisi smio vidjeti — sadržaje<br />
poruka koji nisu dobili blagoslov — nisi smio čuti. I, uvijek prosvijetli go-spodu s karizmom Duh<br />
Sveti! Taj neuhvatljivi glavni svje-dok za sve. Evo još jednom K.ramer-Badonija, u njegovoj knjizi<br />
»Breme onih koji su katolici«:<br />
»Ima li crkva pravo da za svaku pravnu odluku poziva Duha Svetog kao svjedoka? Kako to, onda,<br />
da stalno nastaje tradicionalistička zbrka koju treba neprestano raščišćavati (kako bi se dalo<br />
mjesta novoj besmislici)?«<br />
Visoka politika oko <strong>prikazanja</strong><br />
Kratak prikaz prošlih i sadašnjih slučajeva <strong>prikazanja</strong> imao bi nedopustivu rupu ako bi u njemu<br />
nedostajale dvije slavne dame: Katarina Sijenska i Ivana Orleanska.<br />
Prikazanja tih djevica nadmašuju vjerski relevantne fe-nomene i zauzimaju posebno mjesto, jer su<br />
obje, te dame, pozivljući se na svoje vizije, ostvarile izrazit politički utje-caj. Uvijek je vrijedilo<br />
načelo jezuitskog patera Hermanna Busenbauma (1600—1668) iz njegovih »Medula theologiae<br />
moralis« (»0 teologiji morala«): »Cum finis est licitus, etiam media sunt licita« »Kad je cilj<br />
dopušten, dopuštena su i sredstva«). Crkvena je strategija vrijedna divljenja, a izražava se osobito<br />
upečatljivo u retrospektivi.<br />
Katarina Sijenska<br />
Siena, grad u Toscani, u Italiji, bila je u 13. stoljeću na vrhuncu svoje političke moći — a u 14.<br />
stoljeću, u kojem se rodila Katarina, u sjaju svog umjetničkog procvata. Bila je suparnica Firenze,<br />
dok nije 1559. pretrpjela poraz i postala samo provincijsko središte poljoprivredno bogate okolice.<br />
Još i danas se svatko tko putuje Italijom oduševlja-va tim gotskim gradom s palačama Pubblico,<br />
Buonsignori i Piccolomini, crkvama San Domenica, San Francesco i San Maria dei Servi, te Torre<br />
del Mangia, visokim 102 m. Razumije se, Siena je, na trima brdima na razvođu između Else i<br />
Ombronea, sjedište nadbiskupije.<br />
Katarina se rodila 1347. kao 23. ili 24. dijete (imala je sestru blizanku) bojadisara Benincase. K.ao<br />
sedamnaesto-godišnjakinja pristupila je Trećem dominikanskom redu, koji je služio milosrđu bez<br />
samostanskoga zajedničkog života i posebnih pravila; posvetila se, priča se, »potpuno ^vojim<br />
mističkim razmišljanjima«.<br />
U djelu »Katarina Sijenska — politička pisma« (26), koje je odobrio za tiskanje kurski biskup 6.<br />
prosinca 1943, može se pročitati:
»0ko 1370. doživjela je 'mističku smrt', i od svog volje-nog učitelja primila poruku o novom životu<br />
apostolata«.<br />
Godine 1357. Katarina se hvalila neposrednim druže-njem sa svojim »zaručnikom« Isusom<br />
Kristom, s kojim je zamijenila srce i čije je rane dobila. Spominje se da se već kao dijete razlikovala<br />
od druge djece:<br />
»Tek što je toliko odrasla da se mogla koristiti razu-mom, ukazuje joj se Gospodin, odjeven u<br />
papsko ruho i okrunjen tijarom. Blagoslivljajući, pruža ruku prema njoj. Taj prizor jedinstva Krista i<br />
Crkve urezuje joj se neizbrisivo u srce, u papi vidi od tada pojavu »K-rista na zemlji'...«<br />
Pri tako korisnim povlasticama pada mi na um Psalam 4, 4: »Bog čudesno vodi svoje svece«, ali bih<br />
rado izmije-nio malo tekst: »Crkva čudesno vodi svoje svece!« — Ka-tarina nije skrenula s puta.<br />
»To je posve mističko razdoblje njezine mladosti, koje dostiže svoj vrhunac mističkom smrću,<br />
velikom prekret-nicom njezina života. Četiri je sata smatraju mrtvom. Za to vrijeme Gospod joj<br />
pokazuje svetost svetih . . . «<br />
U bijeloj vunenoj haljini, zaogrnuta crvenim plaštem, hitala bi Katarina kroz Sienu. 0 njezinim se<br />
vizijama i ekstazama pričalo, pa je bila poznata u cijelom gradu. »0čima koje su prisiljavale«<br />
ostvarivala je neodoljiv utje-caj. U njezinoj se prisutnosti događalo čudo za čudom. Narod je<br />
hodočastio k njoj.<br />
Od 1347. priznavala se »njezma buduća svjetska misija«, koja se najprije sastojala u tome da<br />
diktira angažirana<br />
vatrena pisma — »politička pisma« — kraljicama i kralje-vima, papama i biskupima (tek potkraj<br />
života naučila je koliko-toliko pisati). Strasno je poticala na sudjelovanje u križarskom ratu:<br />
»Bog to hoće i ja to hoću.«<br />
Kao što se vidi, Katarina nije nipošto bila kršćanski ponizna i skromna. Ono što je izazvala iz<br />
navodno vjerskih pobuda imalo je u stvamosti političke posljedice.<br />
Papa Grgur XI (1370—1378) živio je s papskom vladom u izgnanstvu u Avignonu. Potaknuta<br />
svojim zadatkom iz <strong>prikazanja</strong>, Katarina je htjela, radi jedinstvene moći Crkve, vratiti papu u Rim,<br />
kako bi on primat mogao opet braniti iz srca Crkve: Rima. Agitirala je za svoju crkvenopolitičku<br />
misiju po dvorcima moćnog plemstva i kod svih onih od kojih je očekivala svjetovnu moć. Putovala<br />
je i »u blistavo--svjetovni dvor papa u Avignonu... Katarina je uvijek i prije svega obdarena<br />
mističarka... Samo tako se mogu shvatiti njezine političke misije...«<br />
Sumnjivo bijelo rublje!<br />
Katarina se godinu dana borila ogorčeno za povratak ape. Godine 1377. postigla je cilj. Rim je opet<br />
bio Rim, a Crkva u sjedištu svoje moći.<br />
Dok se neprestano i previše jasno ističe njezina vjerska naivnost i spominju njezina <strong>prikazanja</strong> kao<br />
prvorazredna preporuka za njezino političko angažiranje, umata se Ka-tarina Sijenska kao političko<br />
oruđe u neprovidno debelu crnu vatu. Ako vizije nisu dokazive, crkvenopolitička moć što su je<br />
postigle — jest. Trebalo bi da to prozre svatko tko nije »zaslijepljen« (Prva knjiga Mojsijeva — 19,<br />
11).<br />
Ivana iz Domremyja<br />
Tada se pojavila seljančica Ivana, koja nije bila politički manje aktivna i koja je postala svjetska<br />
zvijezda među<br />
vidovnjakinjama. Rodila se između 1410. i 1412. u selu Domremyju na Maasu, u istočnoj<br />
Francuskoj. Domremy se danas zove »Domremy-la-Pucelle« (la pucelle = dje-vica), ima oko 280<br />
stanovnika, koji rado pokazuju stran-cima rodnu kuću svoje čuvene suseljanke.
Seljančica iz Domrćmyja — u crkvenoj i svjetovnoj literaturi poznata kao Jeanne d'Arc, sveta<br />
Ivana ili Djevica Orleanska, središnji lik velikih drama — umiješala se, kao opunomoćenik prikaza,<br />
u visoku evropsku politiku.<br />
Kad joj bješe 13 godina, Ivana je doživjela svoja prva <strong>prikazanja</strong>, čula je glasove. Izjave borbene<br />
djevice na sudu zapisane su u »Rukopisima Kraljevske knjižnice« (27):<br />
Iz sudskog zapisnika<br />
»Kad mi je bilo trinaest godina, javio mi se u očevu vrtu u Domremyju neki glas. Dopirao je zdesna,<br />
s one strane gdje je crkva, a pratila ga je jaka svjetlost. U po-četku sam se bojala, ali sam ubrzo<br />
spoznala da je to glas nekog anđela, koji me nakon toga vodio i poučavao. Bio je to sveti Mihael.<br />
Vidjela sam i svetu Katarinu (Sijensku!) i svetu Margaretu, koje su mi se obraćale, opominjale me i<br />
upravljale svim mojim postupcima. Lako prepoznam prema glasu da li sa mnom razgovara anđeo ili<br />
svetica. Ponajčešće, ali ne uvijek, prati ih svjet-losi. Njihovi su glasovi blagi i dobri. Anđeli mi se<br />
pri-kazuju s prirodnim glavama. Vidjela sam ih, a vidim ih svojim očima...«<br />
»... Nakon pet godina, kad je Ivana čuvala marvu, reče neki glas: Bog sažaljeva francuski narod, i<br />
ona mora poći da ga spasi. Kad se potom rasplakala, naredio joj je glas da ode u Vaucouleurs, gdje<br />
će naći jednog kapetana koji treba da je, bez ikakvih zapreka, odvede kralju...« »... Od tog je doba<br />
sve što činim posljedica primljenih objava i <strong>prikazanja</strong>, a i za vrijeme cijelog ovog sudskog procesa<br />
govorim samo ono što su mi savjetovali da kažem...«<br />
Za vrijeme opsade Orleansa prorekla je Ivana zauzima-nje grada, a i to da će joj iz grudi poteći krv.<br />
Sutradan je ranjena; jedna joj se strelica zabila »šest palaca« u rame.<br />
Neprestano u vezi sa svojim glasovima, Ivana je dva-tri puta tjedno slušala zahtjeve da započne<br />
političku dje-latnost. Potkraj 1428. postadoše te naredbe tako konkretne da su joj dale dužnost da<br />
smjesta pritekne u pomoć svojim zemljacima: trebalo je da dokrajči englesku opsadu Orieansa.<br />
Ivana između fronta<br />
Lako je glasovima bilo naređivati, ali za običnu seljančicu bješe to težak politički zadatak, jer je<br />
Francuska bila po-dijeljena na dvije stranke. Postojala je Orleanska stranka pod vodstvom mlitavog<br />
dofena (naslov negdašnjeg fran-cuskog prijestolonasljednika), kojeg je Ivana 1422, okrunila u<br />
Reimsu kao kralja Karla VII. Zatim, postojala je bur-gundska stranka pod vodstvom Henrika V, u<br />
savezu s Englezima.<br />
Djevojku su uporno poticala stalna <strong>prikazanja</strong>. U svo-jim seljačkim dronjcima, vrlo je oštroumno<br />
nadmudrila dvorske ulizice i prodrla do infantilnog dofena, kojeg je uvjerovala dokle god je nije<br />
imenovao za »Chefe de guerre«.<br />
Ivana pobjeđuje!<br />
Nalazeći se na čelu 4.000 ratnika, Ivana je prisilila Engleze, »te prokletnike«, da se povuku iz<br />
Orleansa. Ta je pobjeda značila obrat u stogodišnjem ratu Francuske protiv En-gleske. Ivanina<br />
slijedeća politička želja da ponovno ujedinjena Francuska, Orleans i Burgundija unište Englesku,<br />
propala je zbog slabog kralja.<br />
Još jednom je srčana djevojka krenula u boj, ali je kod Compiegnea zarobiše Burgunđani. »Njezin«<br />
tupoglavi kralj nije poduzeo ništa da je izbavi iz zarobljeništva. Burgun-đani je prodaše za veliku<br />
svotu novca Englezima. (Sveci imaju svoju cijenu!) Njima je ta djevica priredila takve neugodnosti<br />
da nisu štedjeli novac kako bi je zbog prag-matičko-političkih razloga dobili u svoje ruke. Znali su
da Francuska bez Ivane (i njezinih <strong>prikazanja</strong>!) više nema sile koja bi potakla na ujedinjenje. —<br />
Britanci su zaroblje-nicu smatrali čarobicom; zbog opreznosti je staviše u željezni kavez!<br />
Unakrsno ispitivanje o prikazanjima<br />
Pod predsjedanjem biskupa iz Beauvaisa započeo je 21. veljače 1431. sudski proces kojem je cilj<br />
bila lomača. Za-pisnici (28) pokazuju da su glavni dokaz bile Ivanine pri-kazanja i glasovi.<br />
22. veljače 1431 — zamak u Rouenu<br />
Preslušavatelj: Kad ste prvi put čuli glasove?<br />
Ivana: Bilo mi je trinaest godina kad mi se oglasio jedan božanski glas kako bi mi po-<br />
mogao da ispravno živim. Preslušavatelj: Je li vas često posjećivao taj glas? Ivana:<br />
Dva-tri puta tjedno mi je govorio: »Treba<br />
da napustiš svoje selo i pođeš u Francusku!«<br />
Preslušavatelj: Što vam je još priopćavao? Ivana: Kazao mi je da treba da prekinem opsadu<br />
Orleansa...<br />
Prikaza je dala Ivani jasan politički zadatak! — Kad su joj 28. ožujka zaprijetili mučenjem kako bi<br />
je osudili kao krivovjerku, odrekla se svojih <strong>prikazanja</strong>.<br />
Ivana: Budući da svećenici tvrde da moja prika-zanja i objave nisu vjerojatni niti se mogu<br />
zagovarati, neću ni ja upomo ustrajati na njima.<br />
Drugog travnja porekla je poricanje koje su iznudili od nje:<br />
Biskup: Jeste li poslije četvrtka čuli glasove svete<br />
Katarine i svete Margarete?<br />
Ivana: Bog mi je preko tih svetica objasnio kak-vu sam bijednu izdaju počinila kad sam se<br />
pod zakletvom odrekla svoje izjave ka-ko bih spasila svoj život.<br />
U dogovoru s kršćanskim izvršiteljima pravde zapa-liše svjetovni krvnici 30. svibnja 1431. lomaču.<br />
Ivana je umrla vičući: — Isuse! Isuse!<br />
Dvadeset godina kasnije jedan je sudski poslužitelj izjavio u zapisnik da je Ivanino srce, usprkos<br />
potpunom uni-štenju tijela, ostalo čitavo.<br />
Nisu potrebna nikakva nategnuta tumačenja ni naga-danja da bi bilo jasno da su likovi iz Ivaninih<br />
<strong>prikazanja</strong> htjeli postići političke učinke. Zbog čega bi to moglo za-nimati »sretnike na nebu«?<br />
Godine 1456. Crkva je uočila priliku da jednu sveticu i narodnu junakinju vrati u svoje krilo.<br />
Opozvala je pre-sudu koja je njezinu vjernicu dovela na lomaču. Godine 1894. proglasila ju je<br />
blaženom, a 1920. sveticom.<br />
Joseph Smith — osnivac vjere na temelju vizija<br />
Prorok Joseph Smith (1805—1844) osnovao je »Isusovu crkvu suvremenih svetaca«. U noći 21.<br />
rujna 1823. doživio je prikazanje (29):<br />
»Posve se predavši molitvi Bogu, opazih da se u mojoj sobi pojavilo neko svjetlo, koje se<br />
pojačavalo' dok nije u prostoriji postalo svjetlije negoli u podne, a potom se ubrzo stvori kraj mog<br />
kreveta andeo, stojeći u zraku, jer nogama nije dodirivao pod. Imao je na sebi široku halju,<br />
izvanredno bijelu. Bila je bjelja nego išta što sam vidio u životu; osim toga, ne vjemjem da bi bilo<br />
što ze-maljsko moglo biti tako izrazito bijelo i sjajno. Šake mu bijahu gole, a i ruke do malo iznad<br />
zglavka. 1 stopala mu bjehu bosa, a i noge do malo iznad gležnjeva. Glava i vrat bijahu, također,<br />
goli. Mogao sam razabrati da osim te halje nema ništa drugo na sebi, jer je bila otvorena, te mu
vidjeh grudi... Nazvao me imenom i kazao mi da je poslan k meni kao vjesnik Božje prisutnosti i da<br />
se zove Maroni; Bog želi da učinim jedno djelo. Kazao je da je sačuvana jedna knjiga napisana na<br />
zlatnim ploča-ma, koja izvještava o bivšim stanovnicima ovog konti-nenta i njihovu podrijetlu; u<br />
njoj je sadržano obilje vječnog evanđelja, kakvo je Spasitelj objavio onim sta-rim stanovnicima...<br />
Nakon tih sam priopćenja spazio kako se svjetlo u sobi oko njega, kojije govorio sa mnom, počelo<br />
skupljati, i to je potrajalo dok se u prostoriji nije opet smračilo, osim oko njega. Tada sam iznenada,<br />
kao kroz rudarsko okno, ugledao nebo, a posjetilac se poče penjati, sasvim nestade, i sobu ispuni<br />
mrak kao i prije <strong>prikazanja</strong> nebeskog svjetla...«<br />
Gdje u tom izvještaju postoji neka razlika s obzirom na rimokatolička službeno priznata<br />
<strong>prikazanja</strong>?<br />
Joseph Smith je i ubuduće doživljavao pnkazanja, za vrijeme kojih su mu pokazane zlatne ploče,<br />
tekstove kojih je prenio. Tako je 1830. nastala mormonska Biblija »The Book of Mor-mon«.<br />
Kršćanska mormonska zajednica naselila se 1848, poslije dugih lutanja, u pustinji pored Slanog<br />
jezera u Uta-hu, u SAD, i osnovala mormonsku državu Utah, sa sredi-štem u Dalt Lake Cityju,<br />
naselju koje se naglo širilo. Mor-monska crkva ima danas više od milijun i pol sljedbenika,<br />
raspršenih širom svijeta. Mormoni doista žive prema svo-jim kršćanskim zakonima, i nisu obična<br />
sekta koja bi se mogla odbaciti kao »quantite negligeable« (zanemariva količina, nap. prev.).<br />
Sadržaj te »Book of Mormon«, dobivene od <strong>prikazanja</strong>, donosi takvo obilje povijesnih događaja s<br />
datumima, imenima i zemljopisnim podacima da nije baš vjerojatno da bi taj kompendij mogao<br />
nastati na osnovi znanja jednog sedamnaestogodišnjaka. Kao i pri svim prikazanjima, i tu je<br />
postojalo »nešto«. To »nešto« treba ispitati. Nesumnjivo je da se ne radi ni o kakvu očitovanju<br />
pakla, jer prouzro-kovalo se, zapravo, nešto pozitivno. To bi bila, da se iz-razimo jezikom crkvenih<br />
otaca, »contraria contrariis« (boriti se protiv suprotnosti suprotnošću)!<br />
Prikazanja u Kairu<br />
Koptska je crkva kršćanska nacionalna crkva Egipta, s više od milijun vjernika. Njome upravlja<br />
aleksandrijski pa-trijarh, koji od 11. stoljeća ima sjedište u Kairu.<br />
Drugog travnja 1968. gledali su prolaznici nad kupolama stare koptske crkve u kairskom<br />
predgrađu Zeitunu oblike slične bijelim golubovima, koji su imali promjenjljive obrise i polako se<br />
stopili u magli. Nakon sablasne metamorfoze poprimila je magla oblik čovječjeg lika; tako je sjala<br />
da su gledaoci bili zaslijepljeni i mogli promatrati taj fenomen<br />
samo stisnutih očiju. Prikazanje se nekoliko večeri po navljalo na istom mjestu i na isti način.<br />
Koptski je patrijarh Kiril VI Sesto smjesta sazvao ko-misiju od svećenika, učenjaka i vjernika. Ta je<br />
komisija kao i tisuće kairskih građana — Kopta, muslimana, hin-duista, kršćana svih boja,<br />
pripadnika raznih sekta — po-svjedočila da je nad crkvenim kupolama vidjela »lijepu gospu«, ženu<br />
koja je zračila iznutra. To je bilo prije šest godine. Uvečer 12. travnja snimio je egipatski<br />
fotoreporter Vagih Risk Mata, u lovu na senzacije, prvi put Marijinu prikazu na nebu. —<br />
Četrnaestog je travnja pokazao patrijarh na konferenciji za štampu dokumentarnu sliku: na njoj se,<br />
pred trima kupolama na donjem rubu slike, nad crkvenim krovom, vidio jarkobijel oblik s nekim<br />
likom koji se nije mogao identificirati. Očevici potvrdiše opsežnim popisom potpisa da su vidjeli<br />
neki »lijep ženski lik«« (30).<br />
Čudu za petama
Bio sam u Lourdesu i Fatimi. Za svojih putovanja po kon-tinentima nisam propustio m jedno mjesto<br />
<strong>prikazanja</strong>, ka-ko bih mogao kritički i pažljivo pregledati okolicu i povi-jest »čuda«. Međutim,<br />
nikada nisam imao priliku da bu-dem nepristran sudionik nekog »iznenadnog« fenomena <strong>prikazanja</strong><br />
ili da razgovaram s nekom aktivnom vidovnja-kinjom ili aktivnim vidovnjakom. No, neprestano su<br />
mi pristizali na pisaći stol aktualni izvještaji o djelovanju »Mame Rose«, koja se smatra<br />
vidovnjakinjom. Je li mi se tu ukazivala mogućnost da zakrpam jednu rupu u svom znanju?<br />
Dvadeset drugog ožujka 1974. posjetih zabačeno mje-stance San Damiano. Teško sam ga pronašao,<br />
jer ni je-dan putokaz ne upućuje prema njemu. Ubrzo ustanovih da tu putokazi i nisu potrebni, jer<br />
svatko koga upitate zna za posjed obitelji Quattrini, na kojem živi i djeluje Mama Rosa. (San<br />
Damiano se nalazi južno od Piacenze, a Piacenza jugozapadno od Milana.) — Amo pristižu, kao i<br />
ja, hodočasnici iz svih zemalja svijeta; to dokazuje parkiralište s automobilima svih marki i<br />
registarskih tablica svih narodnosti.<br />
Kroz prozor seljačke kuće dopire jednolično moljenje krunice: »Kojeg si, Djevice, po Duhu Svetom<br />
začela — Kojeg si, Djevice, k Elizabeti nosila — Kojeg si, Djevice, rodila — Kojeg si, Djevice, u<br />
hramu žrtvovala...«<br />
Hodočasnici ritmički mrmljaju.<br />
Južni je zid prekriven zavjetnim pločama (posvetni darovi za nekog sveca na prošteništu): »Marija<br />
je pomogla! Izliječen od teške bolesti! Vječna hvala! Opet sam zdrav! Položio ispit!« Na<br />
zahvalnicama su svi meni poznati jezici. Mama Rosa, zacijelo, izaziva čuda. Na pravom sam<br />
mjestu...<br />
Na željeznoj polici s nekoliko pregrada treperi dugačak niz crvenih uljanica. Iza nje su na stolu<br />
dvije velike plas-tične boce s »čudnovatom vodom« iz San Damiana. Ona se dobiva besplatno, kod<br />
Mame Rose se ništa ne prodaje. Devocionalija i suvenira ima u malobrojnim trgovinama u selu.<br />
Na kamenu postolju iza žičane ograde, zatvoren kao neka rijetka životinja u zoološkom vrtu,<br />
ustoličen je bijeli kip okrunjene Majke Božje, koja — okružena cvijećem — kao da poziva<br />
kretnjom, dok je u objema rukama po jedna ruža. S njezine desne strane postoje klupe za moljenje,<br />
iza kojih počinje »križm put«: u cijevi od plastične mase pri-kazuju figure Isusova stradanja. Tu i<br />
pred kipom kleče na betonskom podu hodočasnici, lica okrenutih prema re-šetki.<br />
Molim vas, htio bih razgovarati s Mamom Rosom Dočekala me neka seljanka s keceljom, a može joj<br />
biti oko 50 godina. Sudeći prema snimkama koje sam vidio, mogla bi biti sestra Mame Rose.<br />
Obratih joj se: »Excusa, signora...« Doputovao sam iz Švicarske kako bih Mami Rosi postavio<br />
nekoliko pitanja. — »Ne! Ne!« To ne dolazi u obzir, Mama Rosa sada moli-ti. Neka, pričekat ću<br />
nekoliko sati ili se vratiti sutra. Ja sam pisac i bavim se prikazanjima kakva je imala Mama Rosa...<br />
Ljuta kao ris, ona poče uporno sipati riječi: Ne možete razgovarati s Mamom Rosom, ona je<br />
bolesna, sada je ionako bolesna... Ostadoh uporan. Za djelić mi sekunde prođe kroz glavu misao da<br />
bi, možda, trebalo da se poslužim s nekoliko novčanica lira, koje u Italiji, inače, otvaraju i najčvršće<br />
zatvorena vrata. Odustadoh od toga, kako ne bih, možda, sve upropastio; ipak sam na čude-snom<br />
mjestu. Međutim, nisam uspio.<br />
Prije nego što sam došao ovamo, saznao sam već iz objavljenih djela (31) što se, navodno, dogodilo<br />
u San Damianu i zbog čega je Mama Rosa postala magnet za one koji vjeruju u čudesa:<br />
Kruška koja je cvala u jesen<br />
Dvadeset devetog se rujna 1961. gospođa Rosa Quattrini grcila od boli na svom krevetu, a sutradan<br />
je trebalo da joj u bolnici operiraju kilu. Gospođa Rosa je rodila troje djece pomoću carskog reza.<br />
Najstariji je tada učio već u sjemeništu u Piacenzi, dok se o malima brinula tetka
Adele.<br />
U kući je uvijek nedostajalo novca, a tog se dana prikupilo jedva jedvice 1000 lira, koje je trebalo<br />
da ona po-nese u bolnicu.<br />
U kuhinji kraj spavaće sobe kuhala je tetka Adele oskudan obrok, kad je na vratima pokucala neka<br />
mlada žena; zamolila je milostiv dar za crkvu Santa Maria della Grazie u San Giovanni Rotondu,<br />
gdje je djelovao čudesni pater Pio. Tetka Adele, kojoj novac bješe »svet« kao i svim siromasima,<br />
upitala je Rosu što da odgovori molite-Ijici. Rosa se bez razmišljanja odrekla pola gotovine.<br />
Neznanka je prišla bolesnici kako bi joj zahvalila i počela je sokoliti da ustane. Napokon ju je,<br />
gotovo na silu, iz-vukla iz kreveta: »Kćeri moja, ti si izliječena!« — Boli nestadoše kao da ih je<br />
vjetar odnio, te se operacija nije ni obavila.<br />
Mlada je žena preporučila gospođi Rosi da posjeti patera Pija. Ozdravivši na tako čudesan način,<br />
Rosa je otputovala u San Giovanni Rotondo, gdje jo je pater Pio, kojeg slave zbog liječenja na<br />
daljinu, savjetovao da se, ako je ne sprečavaju obiteljske obaveze, posveti njegovanju bolesnika.<br />
Tri je godine život na posjedu u San Damianu tekao svojim uobičajenim tokom.<br />
Šesnaestog listopada 1964. zatekla se gospođa Quattrini s jednom susjedom u voćnjaku. Obje su<br />
opazile — kako drukčije negoli »iznenada«? — maglenu koprenu, neobičan oblačić koji je obavio<br />
granje šljive. Tada se taj osebujni oblik, lebdeći, preselio do kruške, i ondjb se — »iznenada« —<br />
pokazao u oblaku, koji se počeo zgušćivati, sjajan ženski lik s dvjema obaveznim mžama u ruci i<br />
kmnom na glavi. Gospa je zaprijetila: — Došla sam da opomenem svijet da moli, jer približava se<br />
kazna! — Domišljata je Rosa upi-tala: — Kako će povjerovati meni, ubogoj ženi? — Ma-dona joj<br />
je odgovorila jasno i razgovijetno: — Ne boj se, dat ću znak. Učinit ću da procvate kruška! —<br />
Nakon toga je prikaza izblijedjela.<br />
U listopadu je drvo imalo na sebi, doduše, još punu košaru zrelih krušaka, ali — navodno — ni<br />
jedan jedini cvjetni pupoljak. Pa ipak, drvo je procvalo, ne polako, već — kao što su izjavili očevici<br />
— u tren oka. Čudo se sutradan ponovilo na šljivi.<br />
Mama Rosa čavrlja s majkom Marijom<br />
Nakon jesenjeg cvjetanja voćki ne prestaju za Rosu Quat-trini <strong>prikazanja</strong>. Gotovo svakog utorka<br />
razgovara Mama Rosa s Majkom Božjom, te prima od nje upute i poruke, saopćenja za određene<br />
osobe i prijetnje za one koji nisu pravovjerni.<br />
Tumaram kroz vrt čudesa, kroz dvorište. Kroz prozor dopire iz kuće litanija: »Kojeg si, Djevice, u<br />
hramu našla — Koji se za nas krvlju znojio — Koji je za nas bio biče-van...« Dva francuska<br />
svećenika, u potpunom svečanom ruhu, kleče pred ograđenim Marijinim kipom.<br />
Mama Rosa zadaje podosta teškoća Rimu. Poruke što ih, navodno, prima od majke Mahje,<br />
proturječne su, na-ivne, često samovlasne, katkad začinjene strogim prijet-njama. Zapisnka<br />
dokazuju da bi sve to, takva brbljavost, teško mogla potjecati iz dodira s nekakvim božanskim<br />
nadahnućem. Pa ipak, u San Damianu se, tako se priča, zbivaju čudesna izlječenja. Pa ipak, stotine<br />
su očevidaca doživjele dva sunčana čuda.<br />
Suzdržljivost Crkve<br />
Crkva još zadržava odstojanje. »0sservatore Romano« je 16/17. studenog 1970. objavio izjavu<br />
biskupa iz Piacenze:<br />
»Tobožnje pomke, vizije i čuda nemaju nikakve veze s nadnaravnim... Rosa Quattrini je danomice i<br />
javno odbijala poslušnost svom biskupu. Ovime objavljujemo službeno Rosi Quattrini da smo<br />
prisiljeni na to da joj uskratimo otajstva i pristup u crkvu... Svećenik Edgardo Pellacini, bivši župnik<br />
San Damiana, dobio je u rješenju o smjenjivanju, što ga je potvrdila Sveta stolica, služben nalog da<br />
se više ne bavi takozvanim 'događajima iz San Damiana'... Zatim, opominjemo sve ostale sljedbenike<br />
i odgovome osobe... svećenike i laike... da ne šire vijest o tobožnjim prikazanjima i
porukama Majke Božje i da ne priređuju putovanja onamo... inače ćemo biti prisiljeni da im<br />
zabranimo pristup u crkvu i otaj-stva. Svećenicima koji budu postupali suprotno ovome prijeti, osim<br />
toga, suspenzija 'a divinis'.«<br />
Pričekajmo nekoliko godina, nekoliko desetljeća...<br />
Dvorištem tumara vitak mlad kapucin u smeđoj mantiji s bijelom pletenom vrpcom oko pojasa;<br />
promatram ga već satima, i osmjehuje mi se.<br />
Svugdje se čuje to uspavljujuće moljenje krunice: »Koji je za nas okrunjen trnjem — Koji je za nas<br />
teški križ nosio — Koji je za nas raspet — Koji je ustao od mrtvih...«<br />
Obraćam se kapucinu. Još se nadam da ću ostvariti intervju s Mamom Rosom. Možda mi može<br />
pomoći taj pobožni čovjek, koji se tu vlada kao kod kuće. — Ne, ne možete ka gospođi Quattrini,<br />
ona mora moliti. Za koga pišete? Kako vam je, kažete, ime?... Ne, nitko ne može k njoj, ona ne<br />
prima nikoga, razgovara s Marijom. — Rim se, kažem, vrlo jasno distancira od San Damiana. —<br />
Ka-pucin sliježe ramenima, kao da želi kazati: »Hja, bože moj...« Smatra da je to, ipak, uobičajeno<br />
ponašanje Crkve, treba pričekati nekoliko godina, nekoliko deset-Ijeća...<br />
Što radi, onda, tu crkveni promatrač? Satima ga gle-dam. Pred kime i pred čime treba da zaštiti<br />
staricu, o ko-joj kaže da razgovara s Marijom?<br />
Pola sam dana vrebao priliku da porazgovaram s Ma-mom Rosom. Međutim, izolirali su je. Kad<br />
sam napokon odustao, opet sam čuo jednolično moljenje, koje je kao iscrpljujuća zvučna kulisa<br />
ispunjavalo dvorište. Bez pre-stanka. »Koji je ustao od mrtvih — Koji je na nebo uza-šao — Koji<br />
nam je Duha Svetoga poslao — K.oji je tebe, Djevice, na nebo uzeo — Koji je tebe, Djevice, na<br />
nebu okrunio.«<br />
Šest se sati čulo to monotono govorenje, kao da se vrti nekakav molitven mlinac. Kroz glavu mi<br />
prođe zlobna misao: Nije li u kući uključen magnetofon?<br />
Ispravno je napomenuo kapucin. Čekat će se. Godine. Desetljeća. Stoljeće. Tek tada će Mama Rosa<br />
iz San Damiana dati svoj prilog tome da se u mnoštvu svetaca potvrdi jedina istinita crkva.<br />
Vrlo rado bih za 100 ili 200 godina prelistavao samo jedan sat popis svetaca, ako nešto takvo bude<br />
tada još postojalo. Vjerojatno bih tada našao na njemu ovjekovje-čenu Mamu Rosu.<br />
Crkveni učenjaci, poput povjesničara i hagiografa Waltera Nigga (32), obrađuju tlo na kojem mogu<br />
nepre-stano uspijevati čuda i rasti sveci:<br />
»Sveci utjelovljuju kršćansko postojanje, najbolje nas uče o saobraćanju s Bogom i vode nas<br />
neposredno pred zapaljeni trnov grm. Nema ničeg zornijeg ni životnijeg od svetaca; oni su uzorni<br />
Ijudi, kojima je Bog jasan kao da ga vide.«<br />
Mogu li se objasniti fenomeni?<br />
Sastavio sam kratak pregled karakterističnih slučajeva <strong>prikazanja</strong> sa spektrom njihovih mogućnosti.<br />
Treba li da se sada suglasimo s Franzom Werfelom, piscem romana<br />
o Lourdesu: »Pjesma o Bemadetti«? »Za onog koji vjeruje, objašnjenje nije potrebno. Za onog koji<br />
ne vjeruje, objašnje-nje nije moguće.« Zar uistinu nije?<br />
Samo u kršćanskom je području utvrđeno toliko pri-kazanja i toliko ih je u ovom stoljeću<br />
potkrijepljeno do-kazima, da me mišljenje i reagiranje mnogih znanstvenika samo zapanjuje.<br />
Odavno sam se odučio da se »čudim« tome. Ono što je u početku nedokučivo i neodredivo, što se<br />
ne može izmjeriti ni fizikalno registrirati, ne postoji. Dakle, može biti riječ samo o<br />
fantazmagorijama, a o njima se ne govori. Međutim, ne smije se sve tako pojednostaviti. Pošto sam<br />
proučio brda dokumenata, meni J'e nepobitno jasno da su se subjektivno primijećena <strong>prikazanja</strong>
zbila. Vjerojatno i u ovom trenutku, 17. travnja 1974, dok ovo pišem, negdje na svijetu pronalazi<br />
neko prikazanje svog primaoca.<br />
Treba ispitati kakvu ulogu kod tih osoba igra vjersko--zanesenjačko uobražavanje, što su u<br />
subjektivnom doživ-Ijaju izazvali okolina, odgoj i utjecaj. Materijalističko sta-jalište onih koji<br />
poriču sve što se ne može izmjeriti više nije na razini današnjih istraživanja.<br />
Privlačno je na kućnim zabavama, za vrijeme čavrljanja, zbijati šale na račun fenomena koji se ne<br />
shvaćaju, a niti se pokušavaju shvatiti. A »davanje istraživanju« novih tema, fenomena i problema<br />
prepušta se, očito, tankokožnim slonovima.<br />
Opremljeni ispitivačkim razmišljanjima možemo opko-liti fenomen PRIKAZANJA. Bez sumnje,<br />
može se doka-zati koje uzroke treba isključiti. Započnimo sa »Svetim pismom«...<br />
Evanđelistički izvještaj + Apostolska pisma + Proročke knjige +<br />
Prvobitni tekstovi = »Riječ Bozja«?<br />
Više od milijardu Ijudi na ovom svijetu naziva se kršća-nima. Kako su vezani uz svoju vjeru? Za to<br />
je potrebna neka zajednička osnova. Ta je osnova bila i jest Biblija.<br />
Riječ »biblija« potječe iz grčkog: ta biblia, knjige. U leksikonu piše o riječi Biblija: »Knjiga nad<br />
knjigama, Sveto pismo, zbirka zapisa koje kršćanske crkve smatraju poveljama božanske objave,<br />
riječju Božjom, i obaveznima za vjeru i život...«<br />
U crkvama se, protiv vlastitog uvjerenja, ori da Biblija sadržava i da jest »nječ Bozja«. Kad to<br />
izreknu pomazana teološka usta, priprostom kršćaninu zvuči to u ušima i u bezazlenu srcu tako kao<br />
da je dragi Bog osobno nadahnuo i/ili, čak, diktirao Knjigu nad knjigama, i ostaje u uvjere-nju, što<br />
se tiče Novog zavjeta, da su suputnici Isusa iz Nazareta stenografirali njegove govore, životna<br />
pravila i »proročanstva«, promatrali njegova »čuda« i ubrzo nakon toga zabilježili sve to u kronici<br />
čudesnih događaja. Kršća-nin treba da prihvati 'K-njigu nad knjigama kao zbirku autentičnih<br />
izvještaja. Ta, i profesor Hans Conzelmann, profesor za Novi zavjet, iz Gottingena, priznao je da<br />
krš-ćanska zajednica živi, zapravo, od toga što su joj u veli-koj mjeri nepoznati rezultati kritičkih<br />
ispitivanja Biblije. To, doduše, nije baš kršćanski, ali tako je.<br />
Tajna nauka?<br />
Biblija nije onakva kakvom se — još i danas, i to nepre-stano — prikazuje, a ni Duh Sveti nije više<br />
ono što je prvo-bitno trebalo da bude. Moji će stručni kritičari: teolozi, znam to već sada, ozlojeđeno<br />
dići pogled i kazati: Pa, to znamo, to piše u našoj stručnoj teološkoj literaturi.<br />
U pravu su. Međutim, velike i male kršćanske crkve žive u javnosti i od javnosti, tu prate priprostog<br />
čovjeka od kolijevke do groba, tu čine sebe — pomoću ceremonija u lukavo odabranim trenucima u<br />
životu — »prijeko po-trebnima«, tu — u javnosti — koriste se svojom moći, tu pune crkvene<br />
blagajne. Prema tome, nije nimalo pošteno izjaviti da se sve zablude biblijskog vjerskog učenja (u<br />
javnosti prikazanog kao konačna istina) mogu pročitati — i da se priznaju — u knjigama<br />
bogoslovnih knjižnica. Ta, koji od onih milijardu kršćana ulazi u arhiv teološke nauke?<br />
Neznanje krsćana
Joachim Kahl (1), promovirani bogoslov s marburškog sveučilišta »Philipps«, zaključuje:<br />
»Neznanje kršćana uve-liko počiva na nedovoljnim obavještenjima što ih pružaju teolozi i crkveni<br />
povjesničari, koji u svojim radovima ni-ječu skandalozne činjenice na dva načina. Ili izvrću stvarnost<br />
i pretvaraju je upravo u njezinu suprotnost, ili je prikrivaju.« — Ja nazivam oba ta postupka<br />
varanjem vjernika.<br />
Laik ima pravo na to da ga oslobode pogrešnih i odavno zastarjelih kršćanskih dogmi; može<br />
zahtijevati, budući da se to zbiva u Božje ime, da mu se — bez zamršenih i ne-ponovljivih teoloških<br />
gimnastičkih vježbi — kaže istina na razumljiv način i razumljivim jezikom; laik smije očeki-vati<br />
da će ga sada osloboditi bojazni, starih gotovo dvije<br />
tisuće godina, koje nisu predviđene, ali su uspješno pri-mjenjivane.<br />
Još i danas: nepogrešiva<br />
U koncilskoj konstituciji o Crkvi od 21. studenog 1964, u izjavi od 28. studenog 1965. o odnosu<br />
prema nekršćan-skim vjerama, te u svečanom kredu pape Pavla VI od 30. lipnja 1968, opet se<br />
izrazito utvrđuje:<br />
Katolička je crkva jedina istinita crkva;<br />
K-atolička crkva jedina objavljuje nepogrešivu istinu;<br />
Katolička je crkva prijeko potrebna za spas;<br />
Katoličkoj je crkvi povjerena cijela riznica nebeskih dobara;<br />
Katolička je crkva jedina prava nasljednica božanskog obećanja;<br />
Katolička crkva jedina posjeduje Kristov duh;<br />
Katoličkoj je crkvi jedinoj povjerena dužnost nepogrešiva poučavanja;<br />
Katolička crkva jedina posjeduje potpunu i cijelu istinu.<br />
Osamnaestog studenog 1965. objavilaje Katolička crkva, u dogmatičkoj konstituciji, svečano i<br />
vrlo službeno:<br />
da je začetnik Biblije Bog,<br />
da je Biblija u svim dijelovima sveta,<br />
da je Biblija u svim dijelovima stvorena pod utjecajem<br />
Duha Svetog,<br />
da sve ono što izjavljuju nadahnuti autori Biblije treba da<br />
vrijedi kao da je to napisao Duh Sveti, i<br />
da Biblija uči pouzdano, vjerno i bez pogresaka.<br />
Kako bi tu ekskluzivnu imovinu mogli zastupati pred zajednicom od milijardu vjemika, upućuju<br />
bogoslovi, ne obazirući se na saznanja svojih istraživanja Biblije, na evanđeliste, na apostolska<br />
pisma i na čudnovati »prvo-bitni tekst« Svetog pisma.<br />
Istini za volju<br />
Međutim, — istini za volju! — ni jedan evanđelist nije bio Isusov suvremenik, a ni jedan<br />
suvremenik nije napisao izvještaj o onome što je vidio svojim očima. Tek pošto je rimski car Tito<br />
(39—81. n. e.) razorio 70. n. e. Jeruzalem, započeše zapisivanja o Isusu i njegovoj družbi. Prihvati li<br />
se, međutim, da je Sin Božji umro 30. n. e., tada je Mar-ko, kao prvi biblijski autor, napisao svoje<br />
evanđelje naj-manje 40 godina poslije Isusove smrti na križu. 0 tome dr Johannes Lehmann (2),<br />
jedan od prevodilaca suvre-menog izdanja Biblije, kaže ovo: »Evanđelisti su tumači, a ne biografi;<br />
oni nisu rasvijetlili ono štoje postalo mračno tijekom naraštaja, već su zamračili i ono što još bješe<br />
jasno. Oni nisu pisali povijest, već su povijest stvarali. Nisu željeli izvještavati, nego ispravljati.«
Osebujni prvobitni tekstovi<br />
Često korišteni i u teološkoj rabulistici vrlo izdašni »prvo-bitni tekstovi«, uopće ne postoje. Što<br />
imamo u ruci? Pri-jepise koji su bez iznimke nastali između četvrtog i desetog stoljeća naše ere. A<br />
tih približno 1500 prijepisa opet su pri-jepisi prijepisa, i ne postoje dva prijepisa koji se međusobno<br />
podudaraju. Izbrojeno je više od 80.000 (!) razlika. Ne postoji ni jedna jedina stranica tih<br />
»prvobitnih tekstova« na kojoj se ne pojavljuju proturječnosti. Uživljavajući se, autori su — od<br />
prijepisa do prijepisa — drukčije shvaćali stihove i preinačivali ih prema suvremenim potrebama.<br />
Biblijski su »prvobitni tekstovi« prepuni tisuća i tisuća lako dokazivih i dobro poznatih pogrešaka.<br />
Najistaknutiji prvobitni tekst: Codex Sinaiticus — nastao kao Codex Vaticanus u četvrtom stoljeću<br />
naše ere — pronađen je 1844. u samostanu na Sinaju. On sadržava 16.000 ispra-vaka, koji potječu<br />
od sedam različitih korektora kao»autora«. Neka su mjesta izmijenjena čak triput i zamije-njena<br />
četvrtim »prvobitnim tekstom«. Friedrich Delitzsch (3), trgovac jednog hebrejskog rječnika i<br />
prvorazredan stručnjak, ustanovio je sam u »prvobitnom tekstu« oko 3.000 pogrešaka pri<br />
prepisivanju.<br />
Profinjeno zavođenje u bludnju<br />
To s »prvobitnim tekstom« jest simptom profinjenog na-čina teološkog zavođenja u bludnju. Svaki<br />
normalan smrtnik podrazumijeva pod pojmom »prvobitnog teksta« nekakvu ispravu, nekakav<br />
besprijekoran original, svakako neosporen i neosporan dokument. što bi rekao kršćanski laik kad bi<br />
mu s propovjedaonice otvoreno kazali da »prvobitan tekst« u takvu smislu ne postoji?<br />
Genijalan je i, zaista, dokaz blistave inspiracije način — neusporediv u 7.000 godina Ijudske<br />
povijesti — na koji se održala bajka o Bibliji kao »riječi Božjoj«. Među-tim, to što se čak i<br />
»prvobitni tekstovi«, prepuni protu-slovlja i krivotvorina, još i danas reklamiraju kao »riječ Božja«,<br />
graniči se shizofrenijom. Znam da je krivotvorenje teška riječ. Krivotvorenje znači upravo namjemo<br />
zavo-đenje u bludnju. Čemu to? Crkveni su se od već u prvim stoljećima naše ere, iako su se<br />
prepirali o uzrocima, slagali barem u tome da su »prvobitni tekstovi« krivotvoreni;<br />
oni govore još otvoreno o »umetanju, oskvmjavanju, uni-štavanju, ispravljanju, kvarenju,<br />
ispuštanju« — no otada je prošlo mnogo vremena, a cjepidlačenje nije moglo tada, niti može danas<br />
izmijeniti objektivne činjenice o krivo-tvorenjima.<br />
Kršćanski bogoslovi, to je razumljivo, nerado slušaju o krivotvorinama u »prvobitnim<br />
tekstovima«. Uzimaju krivotvoritelje pod svoje cme skute i šapuću o »svjesnim izmjenama«,<br />
umataju u vatu od riječi one koji su mijenjali<br />
tekst i tvrde da su oni postupili u smislu i interesu prave riječi Božje — riječi Boga do kojeg su tada,<br />
mnogo poslije Isusa, vjerojatno imali pristup.<br />
Što se tiče krivotvorenja, dr Robert Kehl (4), iz Zuricha, piše: »Prilično se često događalo da je isto<br />
mjesto jedan korektor 'ispravio' u jednom smislu, a drugi u posve suprotnom, ili je prihvatio prvi<br />
smisao, ovisno o tome koje se dogmatsko shvaćanje zastupalo u toj školi. Svakako, već<br />
pojedinačnim, a — dabome — još više planskim 'is-pravcima', izaziva se potpun kaos u tekstu i<br />
nerazmrsiva zbrka.« A župnik Jean Schorer (5), dugogodišnji duhovnik iz katedrale Saint-Pierre u<br />
Ženevi, zaključio je da je ne-održiva postavka o potpunoj nadahnutosti Biblije i shva-ćanje da je<br />
Bog njezin tvorac; to shvaćanje tako vrijeđa osnovne spoznaje zdravog čovječjeg razuma i čak ga<br />
Biblija pobija tako jasno, da ga mogu zastupati još samo neuki evanđelisti i one ovčice kojima<br />
nedostaje bilo kakvo opće obrazovanje.<br />
Koliko je sveto Sveto pismo?
U nekim novijim izdanjima Biblije — kao što je pučko izdanje ciriške Biblije — barem se priznaje<br />
da je neke odlomke umetnula »kasnija ruka«. No, i taj je podatak tek vrlo plah nagovještaj golemih<br />
manipulacija oko biblijskih tekstova. U nizu zapisa »Vjera suvremenog čovjeka« (6), dr Robert<br />
Kehl prikazuje u bitnim crtama ono što se doista dogodilo. Citiram:<br />
»Većina onih koji vjeruju u Bibliju naivno vjeruju da Biblija od početka postoji u onom obliku u<br />
kojem im se danas predočuje. Smatraju da je Biblija uvijek sadržavala sve one dijelove koji su u<br />
njihovu vlastitom primjerku Biblije. Ne znaju — a ponajčesće i ne žele znati — da prvi lcršćani<br />
dugo, oko 200 godina, nisu osim Starog zavjeta<br />
imali nikakve 'zapise',<br />
da ni starozavjetni kanon u doba prvih kršćana nije još bio napokon utvrđen, da su 'novozavjetne'<br />
bilješke nastajale tek vrlo sporo, da dugo nitko nije pomišljao na to da i te 'novozavjetne'<br />
zapise smatra svetim pismom, da se, međutim, s vremenom uobičajilo da se ti zapisi čitaju u<br />
zajednicama, ali još ni tada nije nitko pomišljao na to da ih kao svete zapise izjednači sa Starim<br />
zavjetom, da se ta misao rodila tek kad su se počeli sukobljavati različiti pravci u kršćanstvu i kad se<br />
pokazala potreba za nečime obaveznim na što bi se mogli osloniti, da su se na taj način one bilješke<br />
polako počele smatrati Svetim pismom tek oko 200. n. e..«<br />
Krsćanska naivnost<br />
Nema, dakle, nikakva nadahnuća duhom, pogotovo ne Duhom Svetim. »Riječ Bozja« je nastajala<br />
kao pri tajnu glasanju bijelim i cmim kuglicama. To su činjenice. Svjet-skim organizacijama koje<br />
sebe pretvaraju u čuvare ko-načne i jedine istine, zacijelo bi — s obzirom na prisvajanje takvih<br />
prava — dolikovalo da o povijesnim činjenicama ne govore samo u svojim dijalektički savršenim,<br />
laiku ne-razumljivim stručnim raspravama, dakle: u tajnosti. Tre-balo bi da svojim prvorazrednim<br />
sredstvima za utjecanje na javno mišljenje saopće »običnom puku« činjenice opće-nito razumljivim<br />
jezikom! Zar im nedostaje građanske hrabrosti? Pribojavaju li se da bi udruženje izgubilo po-slovnu<br />
osnovu, tako reći: uloženi kapital, kad bi se priz-nalo da Biblija nije »riječ Božja«, jer to prema<br />
dokazanom načinu svog nastanka ne može biti? Kako dugo će još crk-veni rukovodioci istrajati u<br />
zabludi da se vjemici mogu<br />
zadržati u stanju kršćanske poniznosti i naivnosti? Kako dugo će se još smatrati da se proturječnosti<br />
i krivotvorine mogu objašnjavati kao »Božja volja«, kao nešto »radi spasa vjemika« ili kao da je to<br />
nadahnuo »Duh Sveti«? Ako teološko istraživanje tako postupa s činjenicama, kakve još ima veze s<br />
naukom? Ipak, teologija ima naučni fakultet na sveučilištima, a financira je porezni obveznik, koji<br />
se ponajčešće naziva i kršćaninom. Pretpostavljam da se studentima teologije na fakultetima<br />
otvoreno saopća-vaju naučna saznanja. Kakav je, onda, transmisijski ure-đaj postavljen između<br />
akademskog učenja i pučke pro-povijedi? Gdje je, na kojem mjestu, programiran nestanak znanja,<br />
koji izaziva zaboravljanje činjenica i, zapravo, dopušta da s propovjedaonica odjekne stara pjesma o<br />
Bibliji kao pravoj riječi Božjoj?<br />
Kako su postavljene skretnice?<br />
Sve je počelo s koncilima, »saborima vrhovnih crkvenih pastira radi rješavanja važnih crkvenih<br />
pitanja«. — Da bi crkveni službenik bio pozvan, preduvjet je da ima »ka-rizmu«, da je dobio<br />
»božanski milodar«. Prema tome, na koncilima je, u tako uzvišenom krugu, Duh Sveti na potenciran<br />
način svugdje prisutan i djelotvoran među sudioni-cima i preko njih. Tako bi trebalo zaključiti.<br />
Na saborima prvih pet ekumenskih (to jest: čitave ka-toličke crkve) koncila mladoga kršćanskog<br />
svijeta postav-Ijene su skretnice za sadržaj i organizaciju nove vjere.
Najstarija vjerska učenja, koja su do danas zadržala svoju dogmatsku vrijednost, proglašena su u<br />
Nikeji (325. n. e.), u Carigradu (381), u Efezu (431), u Halcedonu (451) i još jednom u Carigradu<br />
(553). Isplati se saznati, u sažetu prikazu, kako su nastali koncili i što se na njima — vje-rojatno, za<br />
sva vremena — zaključilo.<br />
1. koncil<br />
Prvi ekumenski koncil u Nikeji — Koncil je sazvao car Konstantin (288—337), pokršten tek na<br />
samrti, jer je htio učvrstiti Rimsko carstvo pomoću ekspanzivnog i per-spektivnog kršćanstva. Kad<br />
je odabrao za koncil 318 biskupa i pozvao ih, osnova bijaše obična imperijalistička politika, a<br />
nipošto ne vjerski porivi. No, to je moralo biti jasno i karizmatskim biskupima, jer je car ne samo<br />
pred-sjedao zboru, već je vrlo carski objavio izričito da je nje-gova volja crkveni zakon. Vrhovni ga<br />
pastiri prihvatiše čak i nekrštenog kao »univerzalnog biskupa« i dopustiše mu da kao svjetovni<br />
vladar sudjeluje pri glasanjima o crkvenom učenju. Duhovni i zemaljski interesi stvoriše — već<br />
tada! — čudnovatu simbiozu.<br />
Pri svemu tome nije Konstantin imao blage veze o Isusovu učenju. Bio je privržen sunčanom kultu<br />
Mitre (staroiranski bog svjetlosti); još dugo se u kršćanskom dobu prikazivao na kovanu novcu i<br />
obožavao kao »ne-pobjedivo sunce«. Kad je starogrčkom trgovačkom gradu Bizantionu dao svoje<br />
ime i pretvorio Konstantinopol (330) u glavni grad Rimskog carstva, naredio je, potpuno zanemarivši<br />
kršćansku skromnost, da se za posvećenje metro-pole podigne golem stup — a na njemu car<br />
s nepobjedi-vim suncem. U njegovu se čast lelujao kroz uličice dim tamjana i prolazile su procesije<br />
sa svijećama. — Pontifeks nije, usprkos kršćanskoj Ijubavi prema bližnjemu, niti ukinuo ropstvo;<br />
propisao je da se onim robovima koje uhvate kako kradu hranu nalije u usta rastopljeno olovo, i<br />
dopustio je roditeljima da, u doba oskudice, prodaju svoju djecu. (Ako je i pročitao Mateja (18, 23),<br />
možda ga je pogrešno shvatio: »Zato je kraljevstvo nebesko slično kralju koji odluči urediti račune<br />
sa svojim slugama.«)<br />
Pri kojima je crkvenopolitičkim odlukama sudjelovao taj paša?<br />
Isus se izjednačuje s Bogom<br />
Do Nikeje je vrijedila dogma Arija iz Aleksandrije: Bog i Isus nisu istobitni, nego samo slični.<br />
Konstantin je pri-silio koncil da zaključi o istobitnosti (homouzija = ni-kakve razlike) Boga Oca i<br />
Isusa. Carskim je državnim zakonom ta promjena, koja se tiče biti, pretvorena u crkvenu dogmu.<br />
Tako je Isus izjednačen s Bogom. Na osnovi toga prihvatiše biskupi aklamacijom »nikejsku vjeroispovijest«.<br />
Nekršćanin Konstantin učinio je Crkvi još jednu og-romnu uslugu: do tada je bilo nepoznato mjesto<br />
gdje je po-lcnpan Isus. Međutim, rimski car je 326. n. e., upućen »božanskim nadahnućem« (gle!),<br />
otkrio grob Isusa koji je upravo izjednačen s Bogom. (Godine 330. je Konstantin zapovjedio da se u<br />
Jeruzalemu podigne crkva na Kristovu grobu.) Ipak, to čudnovato otkriće nije moglo spriječiti<br />
Konstantina da iste godine ubije nekoliko bliskih rođaka — sina Krispa, ženu Faustu koju su, po<br />
njegovoj naredbi, uronili u kipuću vodu, dok je tasta Maksimijana strpao u tamnicu i prisilio ga na<br />
samoubojstvo.<br />
Tako izgleda car i pontifeks koji je stvorio »nikejsku vjeroispovijest« i koji je — pošto se završio<br />
koncil — okružnicom objavio kršćanskim zajednicama da je su-glasnost 318 biskupa »odluka<br />
Božja«.<br />
Konstantin Veliki je, inače, izabran za sveca armenske, grčke i ruske crkve.<br />
2. koncil
Drugi ekumenski koncil u Carigradu — Taj je koncil sazvao car Teodozije 1 (347—395), kojem je<br />
Crkva dala kićeni nadimak »Veliki«. Prema svojim moralnim osobinama taj rimski imperator nije<br />
zaostajao za kolegom Konstanti-nom. Bio je, to bilježi povijest, pravi gulikoža u odnosu prema<br />
siromasima; nametao je narodu nepodnošljive daće, koje su njegovi poreznici mučenjem grubo<br />
utjerivali. Svom strogošću svoje carske moći zabranjivao je da se tim napaćenim stvorenjima pruži<br />
skrovište. Ako bi se to dogodilo, naredio bi da se pobije stanovništvo čitavih sela. Godine 390<br />
(dakle, gotovo deset godina nakon po-božnog koncila) naredio je da se u cirkusu grada Te-salonike<br />
(Soluna), u groznu krvoproliću, pogubi 7.000 po-bunjeničkih građana — u isto vrijeme kad se u<br />
kršćanskim crkvama udomaćuje »aleluja«... »hvalite Boga«. — Teo-dozije je kršćansko učenje<br />
proglasio državnom religijom (zbog toga je »Veliki«) i naredio Ambroziju, milanskom biskupu, da<br />
nasilno razori sva poganska svetišta. S ob-zirom na svoje metode, Teodozije bi se, doista, mogao<br />
smatrati praocem inkvizicije. No, ako je Isus propovijedao radosnu vijest za siromašne i potlačene,<br />
onda je Teodozije bio Antikrist glavom. Pa ipak, taj je nesveti duh sazvao 2. koncil u Carigradu.<br />
Što se dogodilo ondje?<br />
Otac, Sin i Duh Sveti<br />
Taj zbor vrhovnih pastira, koji bogoslovni stručnjaci na-zivaju kmjim koncilom, uveo je u crkveno<br />
učenje odlučan vjerski element: doktrinu o trojstvu Oca, Sina i Duha Svetoga. Ona je pretvorena u<br />
»nikejsko-carigradsku vjero-ispovijest«. A istobitnost (iz Nikeje) — eto nečega za teo-loške<br />
sladokusce — postaje sada istovjetnost Oca, Sina i Duha Svetoga. Crkva još i danas živi od te, tako<br />
dobivene teze o Trojstvu.<br />
ali je u stvarnosti rukovodila zborom opet djevičanska Pulherija, koja se nakon Teodozijeve smrti<br />
udala za Marci-jana. Ona je znala bolje nego biskupi što hoće. Bogoslov Eduard Schwartz (7)<br />
zaključuje da je Pulherija nametnula i sazvala koncil protiv volje raznih crkvi i da je čvrsto držala<br />
uzde na tom vijećanju. Što se dogodilo u Halcedonu?<br />
Isusova dvostruka narav — Primat Rimu Papa Lav 1 inicirao je svojom »Epistula dogmatica« (Dogmatskim<br />
pismom) vjersku formulu o Isusovoj dvostrukoj naravi. Koncil je objavio dogmu da su u<br />
Isusovoj osobi »nepomiješano i nerazdvojno« sjedinjene božanska i čo-vječja narav. Kao<br />
»halcedonska vjerska formula« živi ta dvostnika narav do danas- — Napokon, a to nije nevažno, u<br />
Halcedonu je čuvanje jedinstvenosti učenja povjereno papi na taj način što se u svako doba mogao<br />
umiješati. Tako je nastao primat Rima. Utvrđeni su temelji budućeg razvitka. Trebalo bi da su u<br />
Vatikanu još i danas zahvalni nesvetoj Pulheriji, koja je svojim spletkama nametnula Halcedonski<br />
koncil...<br />
Peti ekumenski koncil u Carigradu — Inscenirao ga je istočnorimski car Justinijan 1 (483—565).<br />
Bio je izrazit apsolutist, ali je — unatoč tome ili baš zbog toga — slušao hirove svoje supruge i<br />
suvladarice Teodore (497 do 548). Ta je kćerka cirkuskog čuvara stekla velike zasluge u muževim<br />
očima jer mu je za vrijeme ustanka »Nika« (532), kad su se cirkuske stranke »Zelenih« i »Plavih«<br />
pobunile protiv tiranina, spasila prijestolje. Nakon tih je zasluga mogla pustiti uzde svojoj, kao<br />
pomahnitaloj<br />
volji i iskorijeniti ostatke poganstva, što su vrhovni pastiri na koncilu podržali širokim osmijesima.<br />
Inače, biskupi nisu na 5. koncilu imali ni o čemu odlu-čivati, baš ni o čemu. Ono što je htio postići,<br />
Justinijan je već odavno objavio u carskim dekretima i zakonima;<br />
poprilična je ironija što se ta priredba prikazuje u litera-turi kao »aklamacijski koncil«.
Justinijan je naložio papi Vigiliju (537—555) — »nedo-stojnom vršiocu svoje dužnosti«, koji je<br />
kasnijim protiv-nicima papske nepogrešivosti služio kao jasan primjer — da se preseli u Carigrad.<br />
Vigilije i biskupi jednodušno se pokriše imperijalističkim interesima tog cara, koji je tada — zbog<br />
svojih nemilosrdnih zakona o hereticima — ušao u povijesne knjige. »Heretik« je bio svatko tko je<br />
poricao kršćanske dogme: Kažnjavao se smrću i giibio je nasljedno pravo. Čitava vojska rimskih<br />
činovnika tražila je inovjerce, okupljala ih i po Justinijanovoj ih naredbi, na silu, kršta-vala.<br />
Bizantski povjesničar Prokopije (oko 490—555) napisao je jedno djelo o Justinijanovu ratovanju<br />
protiv Perzijanaca, Vandala i Gota, jednu knjigu o Justinijanovim građevi-nama (Aja Soflja!), ali je<br />
stvorio i jedan pamflet protiv Justinijana i njegove žene Teodore. Opisao je Justinijana, a po svoj<br />
prilici je dobro poznavao svog vladara, kao gor-da, licemjerna, nepravedna, podmukla, okrutna i<br />
krvo-žedna. Kršćanski tumači historije rado zaobilaze Proko-pijeve opise. Dabome! Jer, Justinijan<br />
je — kao i carevi Konstantin i Teodozije — izabran za sveca.<br />
Što se dogodilo na koncilu?<br />
Oni koji odstupaju od riječi Božje jesu heretici<br />
Grčki crkveni pisac Origen (oko 185—254), učitelj u ka-tehetskoj školi u Aleksandriji, bio je<br />
najznačajniji teolog kršćanskog starog vijeka i prvi zastupnik kritičkog raz-matranja Biblije.<br />
Zahvaljujući svojem platonističkom obra-zovanju, djelomično je — pomoću alegorijskih tumačenja<br />
— učinio shvatljivim i spiritualizirao Sveto pismo. Koncil ga je osudio zbog odstupanja i ocijenio<br />
njegove egzegeze kao nepravovjerne. 0 tome što će ubuduće biti pravovjemo odlučuje jedino<br />
crkveno vodstvo, nadahnuto Duhom Svetim, a o tome tko je nadahnut, odlučuje ono poziva-njem.<br />
— Pošto je donesena ta koncilska odluka, više se nisu progonile samo mnogobrojne Origenove<br />
pristalice, već je to bio znak za hajku na sve inovjerce. — Simbol<br />
-»vjenčanja« s Crkvom postaje u to doba prsten, koji nose biskupi. Bio je to, čini mi se, osebujan<br />
brak između čo-vjeka i Duha Svetog...<br />
Biblija nije »riječ Božja«. Osim toga, vjerska načela što ih je na prvih pet koncila stvorila gomila<br />
visokih crkvenih dostojanstvenika, nije — usprkos tobožnjoj karizmi su-dionika — nadahnuo Duh<br />
Sveti. To je za priprostog vjer-nika, jer ga ponajčešće zatekne nepripremljenog, mučan šok. Što<br />
preostaje?<br />
Što je s Isusom? Je li postojao? Je li iskrvario na križu »zbog naših grijeha«? Je li ono što piše u<br />
Novom zavjetu uistinu propovijedao osobno? Međutim, ako tekstovi što se smatraju Isusovim<br />
besjedama ne potječu od njega, odakle onda 1500 prijepisa prijepisa »prvobitnih tekstova«? Nešto<br />
se, zacijelo, dogodilo. Jedan jedini lik među mnogo-brojnima koji su umrli raspeti na križu ne bi<br />
mogao razviti, zadržati i potvrditi tako golem kult ličnosti. Tu su sudje-lovale neke pametne glave.<br />
Postoji velik broj knjiga o Isusu iz Nazareta. Onakav Isusov životopis kakav se može rekonstruirati<br />
prema najnovijim istraživanjima, predočili su u najnovije doba autori poput Johannesa Lehmanna<br />
(8), Joela Carmichaela<br />
(9) i Rudolfa Augsteina (10). Tim je kritičarima tumačenja o Isusu koja dovode u zabludu,<br />
prigovorila — razumije se — teološka strana; no, razmotre li se, na primjer, izvrda-vanja autorskog<br />
kolektiva (11) koji je iznio svoje mišljenje o Augsteinovu djelu »Isus, Sin Čovjecji«, tada se u tom<br />
pokušaju pobijanja razaznaje, ipak, samo ona prastara tehnika koju Joachim K-ahl naziva<br />
»prikrivanjem«.<br />
Dogma o Isusu<br />
Kršćanski bogoslovi pretvaraju dogmu o Isusu — usta-novljeni vjerski nauk koji treba da vrijedi<br />
bezuvjetno, neprovjerenu tvrdnju (12) — u bit kršćanske vjere. 1 to mi se čini shvatljivim, iako
lakomislenim, jer bi se svih onih stotinu tisuća pastira svih kršćanskih crkvi odreklo sebe i svog<br />
posla kad više ne bi mogli postupati »u ime Isusovo«. Naime, morali bi pošteno kazati malom<br />
čovjeku u 17. redu crkvenog broda da Isus iz Nazareta nije bio »jedino-rođeni sin Božji« i nikada se<br />
nije predstavljao takvim. Zapravo, previše bi bilo očekivati takvu izjavu s propo-vjedaonice. Što je,<br />
onda, bio pravi Isus?<br />
Rudolf Augstein (13) pita: »... odakle kršćanskim crkvama pravo da se pozivaju na jednog Isusa<br />
koji ne postoji, na učenje koje nije on širio, na punomoć koju nije dao i na božansko podrijetlo koje<br />
on nije svojatao za sebe.«<br />
Za upućene to nisu nikakve novosti. Ja se, međutim, obraćam neupućenima, laicima, koji ne znaju<br />
i ne razumiju teološki romanski jezik. Još jednom preuzimam na svoja široka leđa teret da<br />
katedarske mudrosti prevedem na opće razumljiv jezik — znajući kakve ću Ijute batine izvući od<br />
kršćanskih stručnjaka. Ja, jednostavno, ne mogu vje-rovati »po nalogu muftije«.<br />
Teološko znanje i teološke spoznaje tiskani su u heka-<br />
tombama knjiga, koje se nalaze u arhivima. Da bi me svi razumjeli, treba da počnem od nule.<br />
Istočni grijeh<br />
Kršćanima se već gotovo dva tisućljeća daje na životni put jedno nepodnošljivo opterećenje; oni su,<br />
kljuka se njihova savjest, »od rođenja« praćeni istočnim grijehom, te im je, kako bi se riješili tog<br />
opterećenja, potreban.<br />
»spasitelj«.<br />
Svi smo mi učili u školi i crkvi da je Bog početak i kraj svega, da je alfa i omega, da je svemoguć,<br />
predobar, bes-krajno pravedan, sveznajući, uzvišen, vječan i svugdje prisutan.<br />
Dovde prihvaćam bez ograničenja tumačenje pojma bog. Međutim, bog je i bezvremenski, jer je<br />
vječan; za njega ne postoji jučer, danas ni sutra. Vječnom i svugdje prisutnom Bogu nije potrebno<br />
da čeka posljedice svojih postupaka i da se pita: »Kako li će se to svršiti?« — jer unaprijed zna<br />
rezultat.<br />
Adam i Eva u raju<br />
Vrlo sam zainteresirano slušao u kršćanskoj školi, u koju sam išao, uzbudljivu i dražesnu priču o<br />
tome kako je Bog, u svojoj dobroti, darovao dvoma bezazlenim sitnim Iju-dima boravak u raju, na<br />
mjestu radosti i blaženstva: Ti odabranici, Adam i Eva, živješe bezbrižno, ništa im nije nedostajalo,<br />
nisu imali nikakvih želja niti su čeznuli za bilo čime. Bog, otac, strogo im je zabranio samo jedno:<br />
nisu smjeli jesti plodove s drveta spoznaje. Bio je to prvi »zabranjen pristup«!<br />
To zbunjuje. Zašto je Svemogući postavio tu strogu zabranu? Je li ga radovao taj dječji vrtić prvih<br />
Ijudi? Je li Bog mogao osjećati čovječju sreću u kojoj su uživali Adam<br />
i Eva u rajskom vrtu? lako je — uzvišen — visoko iznad Ijudi? Zašto je htio »spoznaju« uskratiti<br />
svojim prvim proizvodima?<br />
Bogoslovi imaju odgovor na to. Bog je htio »pokloniti ljubav« i želio je da njih dvoje »sudjeluju«<br />
u njegovu kraljevstvu. Trista mu muka. Prema tom tumačenju, Bog je čeznuo za Ijubavlju... i<br />
osjećao se osamljenim. Mislim da ti osjećaji ne priliče Bogu, jer upravo on je, u svojoj svemoći,<br />
sretan i bez želja. Za isključivog Boga ne postoji nekakva sredina, nešto kao: »malo Ijubavi ne bi<br />
bilo naodmet« i »dosadno je, pa bi dobro došli drugovi za igru«. Što je, dakle, htio postići s tim<br />
sitnim Ijudima u raju?<br />
Nedobrovoljni prvi grijeh
Teolozi to dobro znaju. Bog je htio dovesti Adama i Evu u iskušenje, htio ih je provjeriti. Poštovana<br />
gospodo, ne može to tako. Zar tako malo cijenite Boga? Ta, »iskušava-nje« i »provjeravanje« bili bi<br />
nečista igra, jer Bog je — sveznajući — zacijelo znao unaprijed rezultat iskušavanja i<br />
provjeravanja. Odgovor da je Adamu i Evi bilo prepušte-no na volju da li će se osladiti plodovima<br />
sa stabla spo-znaje ili neće, ne dolazi u obzir, jer bi Bog bio i o tome unaprijed obaviješten.<br />
Pozabavimo se, međutim, mišlju da — slobodno odlučivši — nisu zagrizli u rajsku jabuku. Bi li se<br />
tada Adam i Eva igrali još i danas golišavaca u raju? Što bi se dogodilo da, ne okusivši voće, nisu<br />
spoznali svoju sramotnu golotinju, a na taj način ni mogućnost rasplođivanja? Bi li Bog tada morao<br />
— oprostite, tekućoj vrpci — »stvarati« sve više i više Ijudi? Ljudi koji opet, zahvaljujući svojoj<br />
slobodnoj volji, ne bi težili prema »spoznaji«, već bi se poslušno pridržavali Božje zabrane? Bog je,<br />
zacijelo, predvidio »istočni grijeh«, jer je sveznajući. Inače ne bi danas mnogi krajevi ne zemlji bili<br />
pre-trpani pučanstvom...<br />
Odakle se pojavio đavao — odakle zmija?<br />
Adam i Eva nisu tek tako uzeli jabuku s grane. Postojali su napasnici, đavao ili zmija. Međutim,<br />
sve stvoreno po-tječe od Boga. Tako smo učili. Prema tome, logično je da su i đavao ili zmija Bozje<br />
tvorevine. Zar j'e blagi Bog bio tako podao da je stvorio đavla ili zmiju kako bi s njihovom pomoću<br />
nasamario dvoje bezbrižnih Ijudi? A ako je to učinio, zašto se poslije tog vegetarijanskog obroka<br />
tako uvrijedio da je sada »grijeh« neiskorjenjiv (dok ne stigne spasitelj) u njegovu svijetu. Ta, ON je<br />
znao una-prijed kako će se sve završiti...<br />
Za rukav me vuku teoluzi: Nije bilo tako! Lucifer, đavao, bio je, kažu oni, otpadnik u kraljevstvu<br />
Božjem. Zar otpadnik u Božjem nebeskom kraljevstvu? Kako to? Ako je »kraljevstvo nebesko«<br />
jednako »blaženstvu« (tako nam obećavaju), onda ne može biti ondje nikakva pro-tivljenja,<br />
nikakvih neprijateljski raspoloženih bića, ni-kakvih otpadnika. Ili — ili. Ako kraljevstvo Božje<br />
jamči stanje potpune sreće, onda Luciferu ne bi, bez sumnje, palo na pamet da se usprotivi Bogu.<br />
Međutim, ako u kraljevstvu nebeskom nije bilo apsolutne sreće, to znači da Bog nije bio dovoljno<br />
svemoguć da bi stvorio tu klimu. 1 tu je u bogoslovnim raspravama slaba točka; ne mo.gu sukob<br />
Boga i Lucifera nikamo smjestiti ni logično obrazlo-žiti. Prije nego što se Lucifer zavodljivo prikrao<br />
rajskom paru, Bog je, svakako, znao da će Luciferu uspjeti njegova vragolija. Ono o Adamovoj i<br />
Evinoj »slobodnoj volji« ostaje — i pošto se uključio Lucifer — neka vrsta deus ex machina, jer su<br />
Lucifer, Adam i Eva ili zmija postupili po volji i nalogu sveznajućeg<br />
Izvještaji Filona iz Aleksandrije<br />
»Palestinska Sirija, u kojoj živi bitan dio vrlo brojnog židovskog naroda, nije neplodna m što se tiče<br />
stvara-nja kreposti. Neke u tom narodu, ima ih više od 4000, nazivaju esenima; mislim da to ime,<br />
iako — istinu go-voreći — nije grčka riječ, potječe od riječi 'svetost';<br />
uistinu su to Ijudi koji na posve poseban način služe Bogu; ne prinose životinje kao žrtvu, nego<br />
smatraju ko-risnijim da posvete svoje misli... Ne gomilaju srebro ni zlato, niti stječu velika imanja<br />
da bi iz njih izvlačili prihode, nego se brinu samo za osnovne životne potrebe. Gotovo osamljeni<br />
među svim Ijudima, žive bez dobara i imovine... ali smatraju sebe bogatima, jer za njih su pravo<br />
bogatstvo skromnost i dobrodušnost... Odbacuju sve što bi u njima moglo probuditi lakomost...<br />
Nemaju ni jednog jedinog roba, već su svi slobodni i pomažu se međusobno... Njihovu Ijubav<br />
prema Bogu pokazuje tisuću primjera... Preziranje bogatstva i počasti, ga-đenje prema užicima...<br />
Imaju jednu blagajnu za sve i zajedničke troškove... zajednički i jedu... te dijeljenje istog krova,<br />
istog načina života i istog stola nije, zaista, nigdje ostvareno bolje...«
Izvještaji Flavija Josipa<br />
1 židovski je povjesničar i vojskovođa Flavije Josip (37 do 97) u svojim djelima »Povijest<br />
židovskog rata« i »Židovska arheologija« posvetio posebnu pažnju esenskoj zajednici.<br />
U osmom poglavlju druge knjige »Povijesti židovskog ra-ta« (15) iznosi pojedinosti o toj vjerskoj<br />
zajednici, koje treba prihvatiti od riječi do riječi:<br />
»Kod Židova postoje, naime, tri vrste filozofskih škola;<br />
jednu tvore farizeji, drugu saduceji, a treću, koja živi prema osobito strogim pravilima, takozvani<br />
eseni. Ovi su, također, rodeni Židovi, ali su međusobno povezani Ijubavlju još više nego drugi...<br />
Brak ne cijene baš osobito, ali prihvaćaju tuđu djecu dok su još malena i sposobna da se obrazuju,<br />
postupaju s njima kao da su im rodbina i usađuju im svoje običaje... Bogatstvo preziru. Postoji<br />
propis da svatko tko želi pristupiti sekti, mora predati svoju imovinu zajednici... Pripadnicima reda<br />
koji dođu odnekuda, na raspolaganju je sve ono što nađu kod svojih drugova kao da je to njihova<br />
vlastita imovina... Što se tiče odijela i cjelokupne vanjštine, doimlju se poput dječaka... Odjeću i<br />
cipele mijenjaju tek kad ih sasvim poderu... Prije jela govori svećenik molitvu... Poslije jela moli<br />
opet... Samo za dvoje imaju potpuno slobodu: za pružanje pomoći i iskazivanje milo-srđa...<br />
Izvanredno cijene mir... Vrlo rado se posvećuju proučavanju zapisa starih naroda, osobito zato da bi<br />
dokučili što je spasonosno za tijelo i dušu... Boli svla-davaju duševnom snagom, a slavna smrt im je<br />
draza negoli i najduži život. To njihovo shvaćanje je osobito došlo na vidjelo u ratu protiv Rimljana.<br />
Mučili su ih, rastezali im udove, palili ih, lomili im kosti; mrcvarili su ih svim zamislivim mučilima<br />
kako bi ih natjerali da hule protiv zakonodavaca ili da okuse neko njima zabranjeno jelo... Ni jednu<br />
ružnu riječ nisu uputili svojim mučite-Ijima... Naime, oni čvrsto vjeruju da je tijelo, doduše,<br />
podložno raspadanju i da je prolazno, ali da dusa živi navijeke... Ima... među njima i takvih... koji<br />
tvrde da unaprijed znaju budućnost. Uistinu se rijetko dogodi da se njihovo proročanstvo ne<br />
ispuni...«<br />
Slučajni nalazi na Mrtvome moru<br />
Flavije Josip, koji je sastavio zapise 77. n. e., bio je tako dobro obaviješten o esenima zato što je,<br />
prema vlastitom kazivanju, tri godine živio među njima. Vrlo je vjerojatno da je znao i za pismena<br />
predanja na kožnim svicima iz vremena oko 100. prije n. e., koje je zajednica, za vrijeme jednog<br />
ustanka (66) koji ju je ugrozio, sakrila — spremljene u vrčeve — u susjednim spiljama.<br />
Tempirana na 2000 godina, eksplodirala je — ne mogu se drukčije izraziti — ta teološka bomba.<br />
Godine 1947. slučajno su u spiljama u Vadi Kumranu pronađeni do-kumenti koje su sakrili eseni, a<br />
koji su danas poznati kao »svici s Mrtvog mora«. Više se ne mogu ukloniti iz teološko-<br />
-povijesne literature. Cijelu tu pustolovinu oko kumran-skih zapisa opisao je Heinrich Alexander<br />
Stoll u svojoj knjizi »Spilja na Mrtvom moru« (17). Taj nečuveno drago-cijeni »Priručnik o<br />
poučavanju«, koji su već eseni opskrbili komentarom(!), obišao je pola svijeta, razmatrao se na<br />
sveučilištima i u samostanima, dok nije, nakon svakakvih spletki i hazardiranja novcem, dospio u<br />
dobre mke, u ruke objektivnih učenjaka kao što su profesori Andre Dupont-<br />
-Somer (18) i Millar Burrovvs (19).<br />
Isus je epigon?<br />
Prijevod kumranskih svitaka nesumnjivo pokazuje da:<br />
bitni dijelovi Evanđelja potječu iz esenske škole, Isusov način života i ponašanje bili su u skladu s<br />
esen-skim običajima,
usporedbe kojima se služio Isus, čak cijele propovijedi što mu se pripisuju, kazivali su mnogo prije<br />
njega eseni. Svaki bi redovni sud podudarnosti u tekstu kumranskih svitaka i Novog zavjeta priznao<br />
i potvrdio kao nesumnjive — ali ne i kršćanski bogoslovi. Kao da bi bila sramota ako kazivanja<br />
Isusa iz Nazareta ili Betlehema sadrže učenje asketske esenske zajednice! No, tu se ispriječila i<br />
Isusova izjednačenost s Bogom, zaključena u Nikeji. Eseni bijahu jednostavni monasi, koji su imali<br />
svoje učenje davno prije Krista. Zar je Isus epigon? To ne smije biti, to kršćanski čuvari Isusove<br />
čiste nauke smatraju nepodno-šljivim. Albert Schvveitzer (20), očito, nije bio dovoljno jasan kad je<br />
kazao: »Suvremeno kršćanstvo treba da ne-prestano računa s mogućnošću eventualnog napuštanja<br />
Isusove povijesnosti.«<br />
Je li Isus zivio među esenima?<br />
Evo nekoliko primjera o nesumnjivim podudarnostima između esenskog i Isusova učenja:<br />
Eseni nisu krstili. Ni Isus to nije činio.<br />
Eseni su se odrekli teologa svog doba, saduceja i farizeja. I Isus je to učinio.<br />
Eseni su propovijedali krotkost i poniznost da bi se ugodilo Bogu. 1 Isus je to činio.<br />
Eseni su upozoravali na »ognjeni sudnji dan« što se približava. Isus također.<br />
Eseni su kazali da treba voljeti brata kao samog sebe. To je bila osnovna tema svih Isusovih govora.<br />
Eseni su govorili o »sinovima svjetla«, koji se bore protiv »sila tame«. Tko ne poznaje tu metaforu<br />
iz Isusovih govora?<br />
Eseni su propovijedali o »duhu istine« i obećavali »vječni život«. Upravo to je činio Isus.<br />
Eseni su govorili o »članovima Novog saveza« i o »svetom duhu«. A što je činio Isus?<br />
Eseni su slavili zajednički obrok moljenjem za stolom<br />
— kao i Isus večeru.<br />
Eseni su govorili o temelju »koji neće ništa uzdrmati«<br />
— a Isus o stijeni (Petru), koju neće ništa savladati. U četvrtoj kumranskoj spilji pronađena su<br />
»veličanja blaženstava«, u kojima svaka rečenica počinje riječju »blažen« — početnom riječi koju<br />
je Isus upotrijebio u propovijedi na gori.<br />
Eseni su od svakog novog člana koji bi pristupio njiho-voj zajednici zahtijevali da prizna svoje<br />
grijehove — što je čvrst zakon kršćanstva.<br />
S obzirom na tako brojne dokaze (to nisu indiciji!), jednostavno se nameće pitanje, nije li i Isus —<br />
kao povjesni-čar Flavije Josip — živio neko vrijeme kod esena. Više od 19 kršćanskih stoljeća<br />
odgonetavale su pametne glave iz-vještaje Flavija Josipa; o esenima se nije znalo ništa, ne spominju<br />
se ni u Evanđeljima, ni u Djelima apostolskim. Zar je taj Flavije Josip izmislio naučno-fantastičnu<br />
priču o nekom redu koji nije postojao? Pronadeni kumranski svici su ga posmrtno potvrdili kao<br />
pažljiva historičara.<br />
Dan kada sam se zbunio<br />
Dobro se sjećam onog dana kad sam, kao intemist na strogo katoličkom koledžu Saint-Michel u<br />
Fribourgu, prvi put čuo Isusov dirljiv oproštajni govor, upućen nje-govim učenicima, u kojem im<br />
najavljuje »sudnji dan« i proriče da će Gospodin »postaviti ovce sebi s desne strane, a jarce s lijeve«<br />
(Matej, 25, 33 i dalje).<br />
»Nakon toga će kralj reći onima s desne strane: Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed<br />
kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta! Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah<br />
žedan, i napojiste me;<br />
bijah putnik, i primiste me; bijah g6, i obukoste me;<br />
bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni.«
Prefekt koledža opomenuo nas je da treba da svakog dana živimo tako da u svako doba možemo<br />
čista srca stati pred Boga, jer nikada nismo posumnjali u njegovu riječ, jer vjerujemo u riječ Božju<br />
ne odstupajući nimalo od Svetog pisma.<br />
Za vrijeme te prodike postade mi jasno da bih ja ne-sumnjivo stajao s lijeve strane, jer sam pun<br />
sumnji. Je li tome tako, mozgao sam, je li prefekt u pravu kad kaže da će Bog nagraditi one vjernike<br />
koji ne sumnjaju? Hoće li oni koji su u stanju da vjemju bez pogovora, stajati Bogu s desne strane?<br />
Samo zato što su uvijek vjerovali? Istina, prefekt se neprestano poziva na riječ. Božju, ali on nije<br />
prisustvovao ni nebeskom izboru niti nagradivanju vjernika! Mogao se prevariti. Opravdava se,<br />
doduše, pozivanjem na riječ Božju, ali moj bi mudri i svemogući Bog (koji je još zadržao ponešto<br />
od dobroćudnog starca duge bijele brade) kazao: »Djeco moja, dao sam vam razum da se njime<br />
koristite. Stvorio sam vas pametnijima od ži-votinja kako biste mislili i pitali. Oni među vama koji<br />
su bili prevelike kukavice da bi razmišljali, ne spadaju u moje kraljevstvo, oni koji se nisu koristili<br />
svojim razumom, prokleti su.« — Od tada je prošlo 20 godina, no jezgra se mog dijetinjeg mišljenja<br />
sačuvala: ja mislim i pitam.<br />
Usprkos svim sumnjama, tada bijah uvjeren da je Isus, Sin Božji, skovao one divne i dirljive<br />
riječi. Danas znam da i taj tekst potječe iz takozvane »Josipove oporuke« (21). Navodim:<br />
»Prodali su me kao roba, ali me Gospodin oslobodio;<br />
zarobili su me, ali mi je pomogla njegova snažna ruka;<br />
mučila me glad, ali me Gospodin nahranio; bio sam<br />
sam, ali me Gospodin tješio; bio sam bolestan, ali me posjetio Svevišnji; bio sam u zatvoru, ali me<br />
Izbavitelj pomilovao.«<br />
Isus Krist, superstar<br />
Jesu li potrebni još neki dokazi o tome da Isusove riječi nisu rođene u njegovu »božanskom duhu«?<br />
One su se davno prije njega upotrebljavale vjerski. U kolu objašnje-nja trebalo bi još da se<br />
protumače dubinskopsihološki kao arhetipske uspomene iz nesvjesnoga (C. G. Jung), ali ni tada ne<br />
bi bile božanskog podrijetla.<br />
Meni se čini izvjesnim da je Isus pohađao esensku školu i vrlo, vrlo dobro poznavao njihovo<br />
učenje. Na taj je način čovjek iz Nazareta ili Betlehema, na osnovi predajom sacuvanog vjerskog<br />
duha, raspirio plamen kršćanstva. Zar bi to bilo tako strašno? Samo ako Isusova izjednačenost s<br />
Bogom mora ostati temelj kršćanskog nauka.<br />
Blagonaklono se gleda na val zanimanja za Isusa, kao da on znači okretanje mladeži prema vjeri.<br />
Dopušta se da se u crkvama izvode mjuzikli s Isusom Kristom, super-starom. Ja ne bih htio da moj<br />
Bog bude našminkan, da pleše, pjeva i dere se. Moje je vjerovanje u božansku sve-moć, ipak,<br />
preveliko, čak vrio staromodno: za mene je on nepovrediv. To bi neprirodno lakrdijanje bilo suvišno<br />
kad bi se na pitanja o riječi Božjoj odgovorilo iskreno i, nakon najnovijih istraživanja, nesmiljeno<br />
otvoreno. Uvjerenje je danas privlačnije nego vjerovanje.<br />
Rezime mog gledista
Isus se, kao vanbračno dijete djevojke Marije, rađa na nepoznatome mjestu. Premda siromašna,<br />
Marija želi omo-gućiti dječaku dobar odgoj; zna da eseni primaju tuđu djecu dok su još malena i<br />
sposobna da se obrazuju.<br />
Isus se osamostaljuje<br />
Kao tridesetogodišnjak napušta Isus esensku zajednicu, te kreće kao propovjednik kroz zemlju.<br />
Odabire (bez sum-nje, ne onako jednostavno kao što se prikazuje u Novom zavjetu) 12 drugova. Ti<br />
»apostoli« nisu nipošto bili nevina janjad, već kolovođe lokalne gerile; najmanje četvorica su<br />
identificirana kao »zeloti«, pripadnici narodne stranke što se odupirala Rimljanima, kao Ijudi što su<br />
se služili bodežima (22). Ta je tjelesna straža bila tako savršeno organizirana, tako vješta<br />
govomištvu i obuzeta takvim misionarskim žarom, da se Isus prvi među svojim isto-mišljenicima<br />
usudio stupiti u grad. Svoje, zapravo poli-tičke, govore prikrivao je pred rimskim vojnicima — ako<br />
su, slučajno, razumjeli njegov jezik ili imali tumača — vjer-skim izrekama. Međutim, njegove su<br />
opomene čuli i ra-zumjeli i saducejski i farizejski bogoslovi. Uznemirio ih je, jer oni se bratime s<br />
Rimljanima i stoga nimalo ne žele da im politički smeta taj lutajući propovjednik. Između<br />
židovskoga gornjeg sloja i rimske oficirske kaste postojao je prešutan džentlmenski sporazum:<br />
domaće je visoko društvo zadržalo svoje svetinje i smjelo je nastaviti svoje djelovanje u<br />
hramovima; poljodjelstvo, te trgovina i nov-<br />
čani promet odvijali su se na uobičajeni način. Rimljani su samo ubirali danak, prilično mastan<br />
porez. Kako god bilo, židovsko vodstvo nije htjelo da se povrijedi taj raz-mjerno podnošljivi status<br />
quo, jer bilo mu je dobro. Tada se, najednom, pojavio u Jeruzalemu, na najživljim grad-skim<br />
mjestima, Isus sa svojom tjelesnom stražom i počeo držati buntovničke, iako vjerski prikrivene,<br />
govore.<br />
Kako da se otarase tog neugodnog lutajućeg propovje-dnika?<br />
Isus pod nadzorom<br />
Može se pretpostaviti da su građani, ako nikako drukčije a ono došaptavajući se tajno, saznali da je<br />
Isus esen i da svakako umije esenska načela o životu u krotkosti, pra-vednosti, jednostavnosti i<br />
Ijubavi ispreplesti sa svojim političkim načelima. Rimljani, naprotiv, nisu dugo za-mjećivali što se<br />
zbiva; smatrali su tog esenskog propovjed-nika bezazlenim svećenikom, koji svojim govorima ne<br />
dira rimske interese i vladarska prava. Kad-tad je netko — možda, čak, neki pripadnik židovskoga<br />
gornjeg sloja — upozorio opsadne vlasti na dvoličnost te djelatnosti, oči-glednu dobrim<br />
poznavateljima situacije. Od tog je dana Isus bio pod nadzorom.<br />
Najdramatičniji prizor u svjetskoj literaturi<br />
Iz Evanđelja se ne može razabrati što se dogodilo. Vje-rojatno je bilo dovoljno da bude obaviješten<br />
rimski na-mjesnik pokrajine Judeje, Poncije Pilat (26—36), pa da on smjesta poduzme korake. Je li<br />
židovski veliki sudac K-aifa (18—36) dao mig namjesniku? Je li on objasnio Pilatu što smjerni esen<br />
želi postići svojim besjedama koje zvuče tako krotko? Je li Isus — kao što tvrdi Joel Carmichael<br />
(23) — navalio sa svojim pristalicama na hram? Bilo kako<br />
bilo, zacijelo se radilo o političkoj denuncijaciji, jer Rim-Ijani se nisu miješali u vjerski život.<br />
Nesumnjivo je, međutim, da se nije moglo raditi o narodnom ustanku, revoluciji ili pobuni protiv<br />
Rimljana. To bi bilo zapisano u rimskoj povijesti. Događaj je, svakako, bio relativno nevažan. No,<br />
nesumnjivo je i to da se Isus iznenada morao skrivati sa svojim pristašama. Zbog čega?
Evanđelja opisuju Isusa kao blaga čovjeka, spremna da pomogne, koji govorima potiče na čist život,<br />
liječi teške bolesnike i oživljava mrtve. Isus osobno zna da mu je život u opasnosti. Sa svojom se<br />
pratnjom povlači na Maslinovu goru s tri vrha, istočno od doline Kidron kraj Jeruzalema. Riskantna<br />
je igra završena.<br />
Opis jedne od najdramatičnijih akcija u svjetskoj lite-raturi poznaje svatko: potpomognuti Židovima<br />
kojima je poznat teren, Rimljani traže Nazarenca. U svom skro-vištu apostoli, iscrpljeni<br />
uzbuđenjima i naporima proteklih dana, padaju u dubok san. Jedino se Isus ne može smiriti, znoji se<br />
»krvlju«. Treperavo svjetlo luči sablasno osvjetljava scenu. Uto se čuju vojnički povici i zveckanje<br />
oružja. Bun-tovnici su opkoljeni.<br />
Iz gomile progonitelja istupa Juda Iskariot, apostol, prilazi Isusu i Ijubi ga. (Judin je poljubac postao<br />
pojam sramotne i podmukle izdaje.)<br />
To je strašan trenutak, no treba se upitati što je, zapravo, mogao izdati Juda. Jednog miroljubivog<br />
čovjeka kojeg je volio narod? Čovjeka koji je činio samo dobro? Osim toga, Isus je djelovao sasvim<br />
javno; narod, bogoslovi i Rimljani dobro su poznavali njega i njegov lik. Rimljani su ga svaki dan<br />
mogli uhapsiti ili odvesti na saslušanje. Zašto je trebalo da Juda poljupcem pokaže da je učitelj onaj<br />
za kojim se traga? Evanđelisti izvještavaju da je Juda kazao starješinama i pismoznancima: »Koga<br />
ja poljubim,<br />
taj je.« — Upućuje li to odavanje poljupcem na zaključak da se Isus zakrabuljio i preobukao?<br />
Ta noćna scena postaje buma. U Novom zavjetu piše:<br />
»Tada Petar izvuče mač koji je imao sa sobom te udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu<br />
desno uho« (Ivan, 18—10). Zarje Petar, član te miroljubive gilde, imao mač? Po svoj prilici je cijela<br />
pratnja bila naoružana.<br />
Isus je gospodar situacije; uviđa da je otpor uzaludan, te naređuje: »Stavi mač u korice!«<br />
Isusa hapse i odvode. U metežu, apo'-.toli bježe kroz go-milu znatiželjnika i vojnika. Jedino borbeni<br />
Petar želi sa-znati što će biti s njegovim gospodarom; prerušen, pomiješa se s rimskim vojnicima<br />
kraj logorske vatre:<br />
»Pošto ga uhvatiše, odvedoše ga i dovedoše u kuću ve-likog svećenika. Petar ga je izdaleka slijedio.<br />
A oni nasred dvorišta nalože vatru te posjedaju naokolo. 1 Petar je sjedio među njima. Kad ga vidje<br />
neka sluškinja gdje sjedi kraj vatre, uprije u nj oči pa reče: 'I ovaj je bio s njim!' On zanijeka: 'Ženo,<br />
ne poznajem ga!' Malo zatim opazi ga netko drugi pa reče 'I ti si njihov!' Petar odgovori:<br />
'Čovječe, nisam!' Kad prođe oko sat vremena, opet netko ustvrdi: 'Zbilja, i ovaj je bio s njim; ta, i<br />
Galilejac je!' No, Petar odgovori:'Čovječe, neznam što govoriš.'« (Luka, 22, 54 i dalje)<br />
Okolnost da je Petar uspio provesti najmanje dva sata među rimskim legionarima kraj logorske<br />
vatre, dokazuje da je bio lukavac.<br />
Isusa vuku pred dva suda, preslušavaju ga, izruguju mu se, muče ga, proglašuju ga krivim i pribijaju<br />
na križ. Carmichael (24) uvjerljivo je utvrdio da je raspinjanje bilo rimski način izvršavanja kazne;<br />
nakon rimske osude iz-vršiše rimski vojnici pribijanje na križ. To se, pretpostavlja teologija, zbilo<br />
gcdine 32. Kao što nagovješćuje natpis na<br />
križu, Isus je pogubljen zbog političkog prijestupa... kao »kralj židovski« (Ivan, 19, 19—22).<br />
Izjava<br />
Da bi se dopunio ovaj kratki prikaz, treba kazati da je Isus bio tankoćutan, vješt liječenju i<br />
poznavalac Svetog pisma, parapsiholoških sposobnosti i vrlo nadaren govor-nik. Nitko ne može<br />
poreći apsolutno poštenje i smjernu bogobojaznost ako se on ocjenjuje kao povijesna ličnost. Kao<br />
esen ili dobar poznavalac pravila njihova reda, os-tvarivao je zapovijedi o Ijubavi prema bližnjemu,<br />
uzdržlji-vosti i spremnosti da se pomogne. Međutim, otkad su pred nama kumranski tekstovi, zna se<br />
i to da su zastupnici esen-skog učenja, unatoč svoj svojoj miroljubivosti, bili anga-žirani protivnici
Rimljana: htjeli su poganske okupatore i njihovo mnogoboštvo izbaciti iz obećane zemlje. Pomiješali<br />
su se vjerski i politički interesi, i to je prije ili kasnije moralo izazvati eksploziju. Vjera i<br />
politika nisu, pomije-šane, nikada donosile dobar rezultat.<br />
Mene zanima Isus iz kršćanske nauke<br />
Neću ovdje raspravljati o tome da li je Isus, kao što pret-postavlja Augstein, »od nekoliko likova i<br />
strujanja sin-tetizirana pojava... kao personificirano očekivanje spasa«.<br />
Jer, profesor Gunther Bornkamm (25) smatra: »Kad bismo predanje htjeli kritički reducirati na<br />
ono što se više nikakvim povijesnim razlozima ne može pobijati, onda bi nam napokon preostao<br />
samo torzo, koji s onom pripo-vijesti iz Evanđelja ima još vrlo malo zajedničkog.«<br />
Stoga želim ovdje samo jasno utvrditi da je Isus bio pobožan čovjek, ali ne i »jedinorođeni sin<br />
Bozji« — da je bio politički krivac, a ne »spasitelj«. Taj će ustanovljeni podatak jako zaprepastiti<br />
ortodoksne kršćane, jer i sumnje<br />
su već grijeh »protiv Duha Svetoga«. Stotine se milijuna kršćana zadržavaju, izmišljenim sistemom<br />
učenja, već dvije tisuće godina na primitivnu vjerskom stupnju, iako su dobro obaviješteni<br />
bogoslovi mogli već odavno »objaviti« istinu. Taje ju. Dvije tisuće godina pogrešna poučavanja —<br />
to je već prava tradicija!<br />
Vjerovanje i religija<br />
Odgojen kao rimokatolik, bavim se upravo onakvim Isu-sovim likom kakav smo svi mi prihvatili u<br />
kršćanskoj tradiciji, premda smo »posve prirodno... obuzeti toliko svojom vlastitom tradicijom da se<br />
evanđelistima i cjelo-kupnom Novom zavjetu gotovo i ne možemo približiti bez predrasuda«<br />
(Carmichael).<br />
Vjerovanje se defmira kao unutrašnja izvjesnost bez obzira na dokaze, kao uvjerenje na osnovi<br />
osjećanja. Na vjerovanje se apelira, vjerovanje se zahtijeva od onih koji ne znaju. Vjerovanje znači<br />
»povjerenje«. To pozivanje, u smislu vjerovanja, na neku višu moć, na nepojmljivost nastajanja i<br />
umiranja, početak i kraj svega postojanja, jest dobro, potrebno i vječno. To vjerovanje pruža svakom<br />
čovjeku u svako doba utjehu i pomoć, sreću i korist. Me-đutim, takvo vjerovanje nema nikakve veze<br />
s vjerskom svadljivošću. Kršćanski se vrhovni pastiri i egzegeti — fa-natično naređujući: »moraš,<br />
trebaš, ne smiješ!« — upustiše u veliki beskrajni vjerski rat. Tvrdoglavo tvrdeći da su oni jedini<br />
objavitelji riječi Božje koja jedina spašava, prisvojili su za sebe prevelika prava.<br />
S druge strane, nije istina ono što govori većina protiv-nika vjerovanja, to jest da je »religija« kao<br />
takva donijela čovječanstvu tugu i jad, s progonima, mučenjima, suzama i krvlju. Da nisu vjernici,<br />
potaknuti zanesenjacima, stvo-rili sebi sliku Boga, nikada ne bi bilo vjerskih ratova.
Jer, religija u smislu vjerovanja u neku stvaralačku i sre-đujuću silu ne svojata pravo da objavljuje<br />
krajnu isti-nu; osim toga, ona ne poznaje nikakve tiskane svestrane savjete za razne sićušne jade ni<br />
preuzetne mudre izreke za sve prilike. Ona treba da vodi računa samo o uzviše-nosti svemogućeg<br />
Boga.<br />
Usporedbe teksta za kritičke čitatelje Biblije<br />
I prije nego što su kumranski tekstovi s Mrtvog mora, pronađeni 1947, unijeli potpuno nove aspekte<br />
u kršćansku teološku stručnu diskusiju, kritički su Ijudi zdrava razuma, koji su htjeli saznati istinu,<br />
otkrili nerazmrsiva protuslovlja u Novom zavjetu. To ne bi potreslo nikoga kad se ne bi, navodno,<br />
radilo o Božjim, odnosno Isusovim riječima. Budući da su Otac i Sin istovjetni (2. carigradski<br />
koncil), oni su sveznajući, premudri, svugdje prisutni, bez zabluda, ukratko: nepogrešivi. — Takve<br />
ocjene nadahnutih autora određuju mjerilo koje treba primijeniti na Sveto pismo. Je li to visoko<br />
mjerilo opravdano?<br />
Očevi, Očevi!<br />
Matejevo evandelje počinje podrijetlom Isusa, »sina Da-vidova, sina Abrahamova« (1)*. Nabrajaju<br />
se praoci, dok »Jakov rodi Josipa, muža Marije« (16). Kakva korist od tog Josipa kad on ne smije<br />
biti Isusov otac? Priprostom tesaru, kojem je ipak bio poznat uobičajeni način stva-ranja djece, nije<br />
sinulo da mu je ženu oplodio Duh Sveti:<br />
»Nato Josip, muž njezin, jer je bio pravedan i jer je nije htio javno osramotiti, naumi je potajno<br />
napustiti« (19). Bračnuje sreću spasio anđeo: »Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti<br />
ženu svoju Mariju jer je ono, što je<br />
• Brojke u zagradi odnose se na stih citiranog evandelista.* Brojke u zagradi odnose se na<br />
stih citiranog evandelista.<br />
ona začela, od Duha Svetoga« (20). — Josip je poslušao saopćenje snoviđenja.<br />
Josipovo podrijetlo kao da, uistinu, nije onako jasno kao što bi se moglo poželjeti, a kod Luke se<br />
izvješćuje i o izvjesnoj sumnji s obzirom na to da li je on otac malog Isusa: »Isusu je na početku<br />
njegova djelovanja bilo otpri-like trideset godina, a bijaše — kako se držalo — sin Jo-sipov, sin<br />
Helijev« (Luka, 3, 23). — Luka pripisuje Josipu 76 (Matej: 42) predaka. Stalno se javljaju znatne<br />
poteškoće pri utvrđivanju rodoslovnog stabla do Josipa.<br />
Nevino začeće<br />
Suvremeni teolozi (26) kažu da se ono o »nevinom začeću« ne smije tako shvatiti kao da Josip nije<br />
ni dimuo svoju Mariju. Da li (zato što je taj događaj vrlo neuvjerljiv) iz-vještačeno tumače riječi<br />
koje je nadahnuo Bog? Ta, Matej kaže posve jasno: »Njegova majka Marija bijaše zaručena s<br />
Josipom, no prije nego sto se sastadoše, pokaza se da je začela po Duhu Svetom« (1, 18). Vrio<br />
izričan zaključak.<br />
Rupa u Ivanovu pamćenju<br />
Matej opširno izvještava o tome da je Ivan krstio Isusa i o načinu na koji je to učinio. Ivan zna tko je<br />
pred njim:<br />
»... ali onaj koji dolazi poslije mene jači je od mene. Ja nisam dostojan skinuti mu obuću« (3, 11).<br />
Obraća se i izravno Isusu: »Treba da ti krstiš mene, a ti dolaziš 'k meni!« (3, 14) Nakon krštenja se<br />
otvoriše nebesa, i Duh Božji siđe »kao golub«, a jedan glas reče s neba: »0vo je Sin moj, Ljubljeni<br />
moj, koga sam odabrao« (3, 17). Ivan prepoznaje svog. krštenika, kojeg čak i Svevišnji označuje<br />
kao Sina Božjeg; jasnije ne može biti.
Tog istog Ivana hapsi Herod Antipas (4. prije n. e. do 40. n. e.) i kasnije, na nagovor svoje žene, čak<br />
naređuje<br />
da se krstitelju odsiječe glava. U tamnici se Ivan, najednom, više ne sjeća Isusa; šalje »dva učenika«<br />
da pitaju Isusa:<br />
»Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da drugoga čekamo?« (11, 3) — Dojam koji je Nazarenac —<br />
obdaren takvom karizmom — ostavio za vrijeme obreda krštenja na Ivana činio se tako trajnim da<br />
je teško razumjeti rupu u pam-ćenju.<br />
Pogledajmo kod Mateja!<br />
Pogledajmo kod Mateja, carinika (9, 9) s Genezaretskog jezera te kasnijeg apostola i navodnog<br />
evanđelista! — Isus je obilazio »cijelu zemlju galilejsku« i »poučavao u nji-hovim školama« (4,<br />
23), koje su tada gostovale u sina-gogama. A sinagoge su bile u vlasti svećenika i pismozna-naca.<br />
Nitko nije mogao ex cathedra odlučiti da poučava ondje; trebalo je da ga pismoznanci provjere i<br />
priznaju svojim. Odakle Isusu smjelost da taj ceh, o kojemu je ovisilo njegovo naučavanje, grdi<br />
ovako: »Ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti književnika i farizeja, si-gurno nećete ući u<br />
kraljevstvo nebesko« (5, 20).<br />
Blagi Isus<br />
Matej izvještava u svom evanđelju o Isusovim govorima, koji izazivaju opravdane sumnje u<br />
njegovu blagost. Jedna zapovijed o ponašanju iz usta Sina Božjeg glasi: »... Tko nazove brata<br />
luđakom, odgovarat će za to u ognju pakle-nom« (5, 22). — Ako se sa svim kršćanima koji u srdžbi<br />
glasno psuju, dajući sebi oduška, postupa tako, onda je pakao, bez sumnje, ogroman krematorij.<br />
Nemilosrdno, vrlo nemilosrdno!<br />
Matej prenosi u 5. poglavlju savjete kojih se, koliko je meni poznato, nisu nikada pridržavali ni<br />
nasmjemiji kršćani niti ih se, usprkos Božjoj zapovijedi, mogu pridrža-vati: »Ako te tvoje desno oko<br />
navodi na grijeh, iščupaj ga i baci od sebe (29)... ako te tvoja desna ruka navodi na grijeh, odsijeci je<br />
i baci od sebe (30)... udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi (39); tko bi te htio tužiti da<br />
se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač (40); ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde<br />
dvije (41).«<br />
Uvijek se prenerazim kad se na pogodno mjesto u »priči uzetoj iz svagdanjeg života« stavljaju<br />
Učiteljevi citati ko-jima je izopačen smisao i zatim se vjeruje u njih kao u »riječ Bozju«. Ja nisam<br />
sreo još ni jednog propovjednika koji bi doslovce shvaćao te riječi.<br />
Da, da — ne, ne!<br />
Isus nekoliko puta opominje svoje slušatelje da govore jasno, da njihov govor ne smije biti »mlak«:<br />
»Vaš go-vor neka bude: da, da — ne, ne! Što je više od toga, od zloga dolazi« (8, 37). Nazarenac se,<br />
međutim, nipošto ne pridržava svog savjeta, već se služi usporedbama, govori dvolično. Primjer:<br />
Isus liječi polaganjem ruke jednog gu-bavca. Tada naređuje izliječenome (8, 4): »Pazi, nikomu to ne<br />
kazuj«, ali u istom dahu nastavlja: »Idi i pokaži se svećeniku.« — Početna je zapovijed o šutnji bila,<br />
ionako, besmislena, jer je tom čudesnom izlječenju prisustvovalo »veliko mnoštvo naroda« (5, 1).<br />
Da — ne?<br />
Isus izjavljuje da nije došao da se obrati pravednima, nego grešnicima: »Želim milosrđe, a ne<br />
žrtve.« No, prema Mateju, to milosrđe nije osobito, jer Isus prijeti zbog sitnih grijeha: »Sinovi<br />
kraljevstva bit će bačeni u krajnju tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba« (8, 12).
Narcis<br />
Ljubite se... Ijubi bližnjega svoga kao samog sebe... to su parole pod kojima kršćanske crkve od<br />
početka do danas šire svoje učenje u narodu. Zašto i kako to da čita-telji Biblije ne uviđaju da je<br />
Isus nesumnjivo bio Narcis i da se on, premda je trebalo da bude primjer, nije pridr-žavao tih<br />
kategoričkih imperativa? Naime, Isus kaže:<br />
»Tko više Ijubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan. Tko više Ijubi sina ili kćer nego mene,<br />
nije me dostojan« (10, 37). Može li se sve to usuglasiti s »riječju Božjom«, ili Sinu Božjem treba<br />
Ijubav?<br />
Bez zajedničkog nazivnika<br />
Građani Korozaina, Betsaide i Kafamauma nisu, očito, dočekali Isusa i njegove učenike onako<br />
Ijubazno kao što dolikuje. Zbog toga ih Sin Božji, ne baš uzvišeno, proklinje i određuje im za<br />
Sudnji dan pakao (11, 20 i dalje).<br />
Matej, koji — navodno — pošteno zapisuje djela Sina Božjeg, mora bilježiti protuslovlje za<br />
protuslovljem. Isus je poslao svoje vjesnike vjere opomenuvši ih: »... Budite mudri kao zmije, a<br />
bezazleni kao golubovi« (10, 16). To nazivam dvoličnim savjetom! Zatim proriče da će ih svi<br />
»mrzjeti zbog mene« (10, 22), ali ne treba da se boje smrti. — Zašto Isus navješćuje svojim Ijudima<br />
tako groznu sud-binu, kad uskoro nakon toga tvrdi povišenim glasom:<br />
»Jaram je moj sladak, a moje breme lako« (11, 30)? Očito, već tada, blizu tih navodnih događaja,<br />
nije bilo lako svesti na jedan nazivnik »riječ Božju«.<br />
Čovjek s ulice<br />
Čemu Matejev opis jedne grozne nepravde? »Isus im po-novno poče govoriti u usporedbama i reče<br />
(22, 1): 'Kraljev-stvo je nebesko slično kralju koji priredi svadbu svome sinu'« (2). — Ta<br />
»usporedba« donosi jednu lijepu svadbu s lijepom poantom. — Pripremljena je svadbena gozba,<br />
ali pozvani gosti ne dođoše. Kralj ponovno posla glasnika po goste, ali uzvanici prezreše poziv i,<br />
čak, ubiše nekoliko onih koji ih dođoše pozvati. Kako bi se napokon održala svetkovina, kralj<br />
naredi: »Zato iziđite na raskršća putova te pozovite na svadbu koga god nađete« (9). U dvoranu<br />
dotjeraše puk s ulice. »Tada uđe kralj da pogleda goste... i nađe ondje jednog čovjeka koji ne bijaše<br />
obučen u svad-beno ruho...« (11). Bijesan kao ris, kralj zapovjedi: »Sve-žite mu noge i ruke te ga<br />
bacite van, u tamu gdje će biti plač i škrgut zuba« (13). — A kakva je poanta te Isusove<br />
»Usporedbe«? »Jer, premda su mnogi zvani, ipak ih je malo odabranih« (14). Ma kako komentari i<br />
recepti za propovijedi okretali i izvrtali tu riječ Božju, ona za mene, priprosta čitatelja Biblije, ostaje<br />
primjer odvratno asocijal-nog ponašanja. Ne želim nikakve upute o tome što se »mislilo« time; ta,<br />
znam čitati.<br />
Nedjelja za kapitaliste<br />
Čini mi se da još jedna pripovijest što nam je saopćava Matej nije nadahnuta Duhom Svetim.<br />
Ukratko ću ispričati tekst iz 25. poglavlja, 14—30. — U toj »usporedbi« bogati gospodar odlazi na<br />
dopust a prije polaska povjerava slu-gama, svojim namještenicima, svoj novac. Kad se vratio,<br />
dodoše da mu podnesu izvještaj: jedan, kojem je gospodar povjerio pet talenata (=srebmi novac od<br />
6000 drahmi), iskoristio je to vrijeme da od njih stvori deset. Tašta po-hvala! Drugi je od dva<br />
povjerena mu talenta privredio četiri. Tašta radost! Samo jedan nije povećao kapital. On je, očito
antikapitalist, plašljivo zakopao novac, te je vratio onaj talent koji je i dobio. Tada reče gospodar:<br />
»Nevaljali i lijeni slugo, znao si da žanjem gdje nisam sijao i da kupim gdje nisam vijao (26), prema<br />
tome si morao moj novac uložiti kod mjenjača, kako bih ja nakon povratka uzeo<br />
moje kamate (27). Dakle: oduzmite mu taj talenat i po-dajte ga onomu koji ima deset talenata (28)!<br />
Jer svakomu tko ima dat će se još pa će obilovati, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima (29).<br />
Nekorisnog slugu bacite van, u tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba« (30). — Ta se priča ne može<br />
uklopiti u ideologiju poklonika Isusa o antikapitalističkom Isusu, ali se 27. nedjelje poslije Triniteta,<br />
blagdana sv. Trojice, čita kao evanđelje s propo-vjedaonica. Kapitalisti svih zemalja, hvalite<br />
božansku riječ! Umnožavajte svoje talente!<br />
Utvara?<br />
Evo i posljednje Matejeve zagonetke (28, 16—17) koja se spominje ovdje. — Jedanaest se učenika<br />
(12manje Juda) popelo na gom u Galileji, kamo ih je pozvao Isus. Ugledali su ga i pali pred njim na<br />
koljena. »A neki bijahu sumnjali.« Otkad proučavam Bibliju, ne mogu pronaći odgovor na pitanje<br />
zbog čega bi neki, ugledavši Ijusko biće koje je bilo raspeto i pokopano a koje sada stoji živo i<br />
zdravo pred njima, mogli posumnjati. Zar nisu vjerovali svojim očima, zar su smatrali utvarom to<br />
što su mrtvaca opet vidjeli živog?<br />
»0n je izvan sebe«~<br />
Marko priča o nekoliko zgoda vrijednih pozornosti. Nesumnjivo utvrđuje da je Isus imao braću (3,<br />
31—32), koja se pojavljuju s majkom u tom prizoru dok Isus jede sa svojim Ijudima.<br />
O čudotvorcu se pronio glas, te na ulici zija radoznalo mnoštvo naroda. »Njegovi« htjedoše izaći i<br />
domoći se Isusa, »jer se govorilo da je izvan sebe« (3, 21). Zar su Isusa privremeno smatrali<br />
nenormalnim? (Psihologija bi danas mogla navesti važne razloge u prilog tome.) Učitelj ne<br />
želi ni čuti za majku i braću, koji ga, ostavši vani, zovu nekoliko puta. Neljubazno ih odbijajući,<br />
postavlja svima retoričko pitanje: »Tko je moja majka i moja braća?« (33), i potom skreće u<br />
općenitost: »Tko god vrši volju Bozju, on mi je brat, sestra i majka« (34). Ni tu se ne može opaziti<br />
zahvalnost prema majci, koja ga je rodila u škak-Ijivim okolnostima.<br />
Zar je Sin Božji bio grijesan?<br />
Ivan je krstio Ijude u Jordanu; dolazili su k njemu u go-milama. Svima je propovijedao »krštenje u<br />
znak obra-ćenja za oproštenje grijeha« (1, 4). Znamo — a saznajemo to opet kod kroničara Marka<br />
— da je Isus poslušao taj poziv i krstio se. Ne javlja li se tu pitanje: Ta, zar je Sinu Bozjem trebalo<br />
oprostiti grijehe?<br />
Jesu li učenici razumjeli Isusove riječi?<br />
Proturječnosti što se pojavljuju vremenski i tekstovno razmaknute, oprostive su. Međutim, kad<br />
slijede u jednom dahu, onda su, vjerojatno, potrebna teološka veranja da bi se dosegnula<br />
objašnjenja. Prema Marku, Isus reče svojim učenicima: »Vama je priopćena tajna — kraljevstvo<br />
Božje, a svima ostalima prispijeva uopće u usporedbama« (4, 11). Znači, vi, prijatelji, razumijete<br />
svaku riječ, a narodu ih moram objasniti pomoću usporedbi. No, već u 13. stihu Isus se Ijuti na<br />
svoje učenike zato što ne shvaćaju jednu usporedbu: »Ne razumijete ove usporedbe? Kako ćete<br />
onda uopće usporedbe razumjeti?«<br />
Pitanje da li su apostoli, uopće, dobro razumjeli Isusa, ostaje otvoreno. Prema Mateju (13, 11), Isus<br />
smatra:
»Vama je dano da upoznate tajne kraljevstva nebeskog, a njima nije dano.« Uzdiže učenike iznad<br />
drugih, koji ga ne razumiju, i hvali ih, jer »blago vašim očima jer vide i ušima jer čuju« (16). Nakon<br />
toga bi trebalo pretpostaviti da je saobraćanje u užem kmgu prvorazredno tako da se razu-miju šifre<br />
kojima se Isus danomice služi. A, ne! Čak i bistri Petar mora zamoliti: »Protumači nam tu<br />
usporedbu« (15, 15). Isus začuđeno pita: »Pa ni vi još ne shvaćate!« (16) Jesu li sada shvatili »rije6<br />
Božju« ili nisu? Vjerojatno nisu, jer čak i nakon uskrsnuća, kad više ne mogu moliti učitelja za<br />
dodatna objašnjenja, Ivan (20, 9) zaključuje da drugovi nisu razumjeli.<br />
Nikad vas nisam poznavao...<br />
Marko izvještava da je Ivan obavijestio Isusa da su vidjeli jednog čovjeka koji u njegovo uzvišeno<br />
ime izgoni đavla i da su mu to zabranili (9, 38). Isus odgovara vrlo svrsishod-no: »Nemojte mu<br />
braniti! Jer nema nikoga tko bi činio čudo u moje ime i onda ubrzo mogao o meni zlo govoriti«<br />
(39). — Kod Mateja piše drukčije: Tu su, naime, stranci po Isusovu nalogu proricali, izgonili đavla i<br />
postupali u njegovo ime (7, 22). Odgovorje savršeno demagoški: »Tada ću im kazati: 'Nikad vas<br />
nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori!'« (23) To mogu biti gerilski običaji — no božanski<br />
nije da se Ijudima dadu zadaci i da se potom porekne bilo kakvo poznanstvo s njima.<br />
Obaviješten s najvišeg mjesta Kršćanski se laik teško probija kroz guštaru protuslovlja u Novom<br />
zavjetu. Upućenim bogoslovima je to jedno-stavnije, oni imaju, bez sumnje, crveni telefon preko<br />
kojeg mogu dobiti obavještenja s najvišeg mjesta. Kroz njihova usta i usta onih koje poučavaju,<br />
saznaju djeca na vjerona-uku i vjernici u crkvama kako sve treba razumjeti i kako se razumjeti<br />
nipošto ne smije. Kompetentno tumačenje je do-prinos vjerovanju. Samo, kad bi barem bogoslovi<br />
bili složni! No, oni se, prema tome kojoj crkvi pripadaju, svađaju, žestoko i srdito braneći svoje<br />
stajalište. A ono što se ne može smjestiti pod tijaru niti bilo kako objasniti, predo-čuje se onima<br />
»koji su vani« kao iskušavanje vjere. Kako ono bješe? »Vaš govor neka bude: da, da — ne, ne!«<br />
Ti kažeš<br />
U objavi svete nječi kaže se da je Isus jedinorođeni sin Božji, a on je to i osobno priznao u<br />
preslušavanju pred Velikim vijećem. Zapravo, ispravan prijevod Isusove izjave ne glasi: »Ja sam«,<br />
nego: »Ti kažeš.« Bilo bi već nepošteno zaključivanje kad se ne bi shvatilo što to znači, naime:<br />
Ja to nisam nikada tvrdio, vi mi to podmećete! — Jer, i kod Marka se može pročitati: »Zašto me<br />
zoveš dobrim? — reče mu Isus. — Samo je jedan Dobri, Bog« (10, 18). Isus jasno ističe da on nije<br />
Bog, ali nije, dabome, znao što će uskoro stvoriti od njega koncilski zaključci...<br />
Oni nisu »jedno«<br />
Dogmama da su Otac i Sin »jedno« i trojstvu Oca, Sina i<br />
Duha Svetog, protivi se jedno Isusovo iskreno priznanje:<br />
»Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna;<br />
ni anđeli na nebu, ni Sin već jedino Otacv. (Marko, 13, 32). Da su »jedno«, bio bi svaki od njih<br />
obaviješten o danu i času daleka događaja.<br />
Glasine iz sudnice<br />
Veliki svećenici osuđuju Isusa — jer nisu pronašli nikakav<br />
drugi razlog — zbog toga što je »hulio Boga«. Veliki je<br />
svećenik upitao da li je Krist Sin Božji. Odgovor prema Mateju (26, 64): »Ti kaza.« Odgovor prema<br />
Marku (14, 62): »Jesam.« Odgovor prema Luki (22, 70): »Vi kažete da sam ja.«
Proturječnosti kod evanđelista jesu razumljive, jer ni jedan od njih nije prisustvovao suđenju, već<br />
izvještavaju o glasinama.<br />
Što vam kažem u tami...<br />
Ivan je imao malo opširnije podatke, on izvještava da se Isus branio pred Velikim vijećem. »Ja sam<br />
uvijek učio u sinagogi i u hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa ni-sam rekao tajno« (18, 20). Po<br />
svoj prilici nije to bila baš prava istina, već obrambeni odgovor pobunjenika. Možda je i Vijeće znalo<br />
za Isusovu podrivačku djelatnost kakvu navješćuje Matej: »Što vam kažem u tami, recite na svjetlu, što<br />
čujete u skrovitosti, propovijedajte na krovovima« (10, 27). Pobunjenici koji su se bavili subverzivnom<br />
djela-tnošću uvijek su dospijevali pred sud. Možda je u tome razlog optužbe?<br />
Optužen bez razloga?<br />
Evanđelisti suglasno zaključuju da je Isus bez razloga uhapšen. Veliki svećenici i Vijeće trudiše se da<br />
pronađu razloge za optužbu: »Glavari svećenički i cijelo Veliko vije-će tražili su svjedočanstvo protiv<br />
Isusa da ga ubiju. Ali ga ne nađoŠe« (Marko, 14, 55).<br />
Sto je, zapravo, bilo s Judom?<br />
Do sada nije razjašnjeno što je kobno mogao izdati Juda;<br />
on se za vrijeme suđenja nije pojavljivao nigdje, nije pri-sustvovao ni jednom saslušavanju, nije nigdje<br />
nastupio kao svjedok optužbe. Doduše, iz sudnice je doprlo da su mu starješine isplatile 30 srebrnika.<br />
Ali, za što? Zacijelo, ne za to što je identificirao čovjeka koji bješe poznat ci-jelom gradu. Međutim, da<br />
je — a tu postaje i ostaje sve nerazumljivo — osim izdajničkog poljupca pružio i neki<br />
čvrst razlog za optužbu, ne bi vlast bila onako bespomoćna. Osim toga, Juda ne bi, bez sumnje, postao<br />
izdajicom zbog pišljivih srebrnjaka. Tu je, svakako, postojalo još nešto, što nećemo, po svoj prilici,<br />
nikada saznati. Juda bi se bio lako dokopao novca, i to veće svote nego što je 30 sre-brnika: kao što su<br />
eseni svoj zajednički život organizirali tako da su imali centralnu blagajnu, tako je i Juda vodio<br />
knjigovodstvo Isusove čete. Ne, tu je, svakako, postojalo još nešto...<br />
Nejasan postupak Osuda i pogubljenje ostaju obavijeni tajanstvenošću.<br />
Isusa su predali Ponciju Pilatu, koji ga, doduše, smatra nevinim, ali napokon, ipak, naređuje da ga<br />
raspnu. Prema Ivanovu izvještaju, namjesnik se brani: »Uzmite ga vi i razapnite! Ja na njemu ne<br />
nalazim krivnje« (19, 6). Rimski je namjesnik bio tako dugo u toj zemlji da je znao da Ži-dovi ne smiju<br />
nikoga raspeti. Pribijanje na križ bješe rimski način izvršenja kazne, pa je ponuda bila besmislena.<br />
Židovi uporno optužuju: »Mi imamo Zakon, i po tome Zakonu mora umrijeti, jer se pravio Sinom<br />
Božjim« (7). Što se to tiče Rimljanina? Njega ne zanimaju vjerske pre-pirke. Pa ipak, Ivan tvrdi: »Kad<br />
Pilat ču tu riječ, još više se poboja« (8). Ta, čega se boji? Ima vojnu i političku vlast, te policiju. Kaže<br />
šutljivom Isusu: »Ne znaš li da imam vlast osloboditi te i da imam vlast razapeti te?« (10) Zaista, zašto<br />
bi se Pilat bojao? Vladao je tako despotski da je kasiiije opozvan. Da je Isusa doista smatrao nevinim,<br />
bio bi ga oslobodio unatoč židovskom prosvjedovanju. Budući da je ipak izvršio rimsko raspinjanje,<br />
zacijelo je imao po-litičke razloge, a politički razlozi, kao što se zna, često ostanu nepoznati.<br />
se na koljena, no »neki bijahu sumnjali«. Zar još i sada? Matej ne zna ništa dodatno o uzašašću na<br />
nebo.<br />
Marko (16, 19) spominje samo jednom rečenicom taj važni događaj: »Pošto im je ovako govorio,<br />
Gospodin Isus bi uznesen na nebo i sjede Bogu s desne strane«. Tako jednostavno bješe to.<br />
Prema Luki (24, 50—51), Isus osobno vodi učenike »u blizinu Betanije. Dok ih je blagoslivljao,<br />
rastade se od njih: bi uznesen na nebo.«
Ivan (21) ne spominje nikakvo uzašašće na nebo.<br />
Najvažniji događaji u Isusovu životu (onakva Isusa kakav je u skladu s »rijecju Bozjom« — što sam<br />
smjerno uzimao u obzir pri ovim uspoređivanjima teksta) bijahu, bez sumnje, uskrsnuće i uzašašće na<br />
nebo. Evanđelisti su za-pisali toliko sporednosti da nije jasno zbog čega nisu dva središnja događaja,<br />
oko kojih je sagrađeno kršćansko učenje, opisali potanko, slikovito i uzbudljivo, te zaista nadahnuto.<br />
Crux interpretum<br />
Da se Isus pred očima sviju, ili barem u krugu učenika, popeo u nebo, ta bi se vijest još istog dana bila<br />
munjevito proširila jeruzalemskim ulicama, jer narod je živo sudjelo-vao na suđenju i pri raspinjanju.<br />
Međutim, ni jedan rimski ni židovski povjesničar nije zapisao ni jednu jedinu riječ o tim zbivanjima što<br />
su mijenjala svijet! 0 svemu tome zna-ju evanđelisti tek veoma malo, a ni oni ne bijahu očevidci. To je<br />
crux interpretum.<br />
Jedan među milijunima<br />
Ja sam jedan od stotina milijuna »kršćana« koji se organi-ziraju od kolijevke i za to plaćaju poreze, ali<br />
ne mogu vjerovati u smislu organizirane religije. Nisam ateist. Di- vim se veličanstvenoj dramskoj<br />
poeziji što je nastala oko Isusa iz Nazareta kao središnjeg lika; divim se svjedo-čanstvima kršćanske<br />
kulture u slikarstvu, kiparstvu i glazbi. Priznajem većinu zakona i pravila o životu u Ijudskoj zajednici<br />
(svojstvenih svim religijama, mitovima i legen-dama svih naroda) što su zabilježeni u kršćanskom vjerskom<br />
kodeksu.<br />
Međutim, crkvi u kojoj sam rođen pobijam pravo da jedino ona spašava, jer — da spomenem samo dva<br />
primjera<br />
— nimalo ne potcjenjujem Budina i Muhamedova učenja i vjerska načela.<br />
Milijuni kršćanskih vjemika ne znaju ništa ili premalo o pozadini Biblije. Tako odgojeni, prihvaćaju je<br />
od poko-Ijenja do pokoljenja kao »riječ Bozju«; smatraju Isusa iz-vorriim objaviteljem svog nauka. No,<br />
dokazano je da je on, da se izrazimo vrlo suzdržljivo, usvojio bitne dijelove od esena s Mrtvog mora.<br />
Činjenicu da su kršćanska učenja i običaji većinom pozajmice iz starijih religija, dokazuje<br />
dokumentacija koju mi je stavio na raspolaganje dr Robert Kehl (27), a pojedinosti što ih vadim iz nje<br />
tek su malen dio prikupljenog materijala.<br />
»Biblija ne sadržava ni jednu jedinu vjersku ili ćudorednu misao koja ne bi već bila sadržana u<br />
nekakvu obliku u sve-tim zapisima ranijih ili suvremenih religija. Neposredno hranjivo tlo — da ne<br />
kažemo: skladište i arsenal — za današnji »kršćanski«, to jest paulinski vjerski, općinski i kultni život<br />
bijahu ponajviše helenistički misterijski kul-tovi (koji su, opet, u velikoj mjeri preuzeti od egipatsko-<br />
-orijentalnih kultova). Osobito se u kultovima Atisa, Dioniza, Mitre i Izide može naći gotovo sve ono<br />
što tvori današnje paulinsko kršćanstvo (a)*:<br />
Glavni lik pojedinih misterijskih kultova uvijek bješe spasitelj poput paulinskog Krista, bješe »sin<br />
božji« i na-zivao se »gospodarom«. Pri tome su odlučnu ulogu igrali patnja i umiranje tih »božjih<br />
sinova«, a tu je riječ i o ras-petim bogovima. — Općenito raširena predodžba bješe putovanje boga u<br />
pakao (»...sišao u pakao...«), a isto je tako uzašašće na nebo spadalo u priču o spasenju u svim<br />
misterijskim kultovima. Kao u starom Egiptu, bio je i misterijskim kultovima poznat trinitet (trojnost,<br />
troj-stvo). tJ Mitrino i Dionizovo ime liječili su se bolesni, uskrsavali mrtvi, smirivalo more, pretvarala<br />
voda u vino itd. Postojao je i Uskrs (svetkovina uskrsnuća); pri čemu je uskrsnuće boga bilo zamišljeno<br />
kao i kod kasnijeg kršćanstva (uskrsnuće trećeg dana, prazan grob, od-maknut kamen). Učenje o<br />
izbavljenju, koje se smatra osobitošću kršćanske religije, nalazi se sa svojim poje-dinostima u
misterijskim religijama. Čak ni temeljna kršćanska dogma o nasljednom grijehu nije bila, zapravo, ništa<br />
novo (Mitra). — Helenistički su misterijski kultovi poznavali krštenje, kojem su prethodili post i<br />
pokora. Sveti se obrok, nazvan i »gospodarovim jelom«, »obrokom blaženih« ili »obrokom svetih«,<br />
znatno podudara s (kas-nijom!) kršćanskom pričesti. No, osobito je važno to što je taj obrok, i prema<br />
misterijskim religijama, istodobno predstavljao jedenje tijela i pijenje krvi njihova boga (pričešćivanje).<br />
Pričesni se kruh djelomično davao, tako-đer, u obliku hostija sa znamenjem križa. Utvrđeno je da se i<br />
to »gospodarovo jelo« djelomice smatralo sakramen-talnim nekrvnim obnavljanjem žrtve bogu.<br />
Ustanovljene su, čak, bitne osobine izreke o pretvorbi iz današnje kato-ličke mise: »Kaži sedam puta:<br />
Ti si vino; nisi ti vino, nego krv Atenina. Ti si vino; nisi ti vino, nego krv Ozirisova, utroba Jaoa.«<br />
Tim su se »obrokom blaženih« vjemici »ponovno rađa-li« i smatrali se, suprotno izgubljenom svijetu<br />
koji očekuje zla sudbina, »otkupljenima, spašenima, besmrtnima«. — Posvećeni iz misterijskih kultova<br />
postajali su tim obrokom »djeca božja«. Bog se nastanio u njima; sjedinili su se s njim. Taj se obrok<br />
smatrao i blagovanjem s bogom osobno.<br />
Život pojedinih sinova božjih, odnosno osnivača vjera pokazuje ne samo u misterijskim religijama,<br />
nego i u isto-čnim i dalekoistočnim pretkršćanskim vjerama zapanju-juće podudamosti s Isusovim<br />
životom. To počinje već s proročanstvima o »otkupitelju i spasitelju čovječanstva« (b). 1 vjernicima<br />
Zaratustrine religije se, na primjer, go-vorilo: »Svijet ga nestrpljivo očekuje; onje prorok Mazda.« —<br />
Većinom se izvještava o nadnaravnu rađanju (c) boga spasitelja a osobito je nevino začeće bilo poznato<br />
davno prije Isusa, na primjer: s obzirom na Budu i Zaratustru. K-od Bude se, navodno, oplodnja zbila<br />
prodiranjem bo-žanske zrake u tijelo .djevičanske majke. Još upadljivija je konkordancija u opisima<br />
Zaratustrina rođenja (d). — Pored Isusa, i drugi su osnivači vjera rođeni u staji, po-loženi u jasle i<br />
umotani u pelene; i u drugim je religijama mjesto rodenja »obasjalo jarko svjetlo«; i kod drugih se<br />
osnivača vjera ukazaše »nebeski zborovi divno pjevajući«;<br />
nije izostalo, čak, ni štovanje koje iskazuju pastiri. — Kako pri Isusovu rođenju, tako i kad se rodi<br />
Krišna (8. zemaljska pojava Višne, jedne od glavnih pojava božanskog u hin-duizmu), jedan<br />
Ijubomoran kralj nareduje da se ubije sva muška novorođenčad. — Pokazivanje djeteta u hramu je,<br />
također, utvrđeno. Osobito je sve utemeljitelje vjera isku-šavao đavo, ponajviše u pustoši gdje su postili<br />
(e). 1 tu se pojedinosti podudaraju s Biblijom, s obzirom na to što đavao, kako bi naveo na popuštanje,<br />
nudi najprije jelo, a onda svjetovnu moć.<br />
Kad se krsti Buda, nasrtaje potres, a bog objavljuje:<br />
»Nađena je besmrtnost.« (Kod Isusa: »... Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj...«) — Upadljiva se sličnost<br />
može ustano-viti i što se tiče smrti božanskih likova koji se slave kao spasitelji svijeta. — Pri<br />
Cezarovoj se smrti govori o tami i o tome da se »zemlja raspukla« i »vratili se umrli« (f). — Uskrsnuća<br />
božjih sinova, koji su lutali ovom zemljom, općenito su poznata u antici prije Isusa. 1 uskrsnuli se<br />
Apolonije, Isusov suvremenik i neka vrsta dvojnika, uka-zao svojim sljedbenicima.<br />
Misterijske su religije, a prije njih egipatsko-babilonske kulture, poznavale i.misao: »Ja sam čokot«, te<br />
pastirski motiv: »Ja sam dobar pastir« (g). — Svećenici ustaljenih religija progonili su sljedbenike<br />
misterijskih religija isto tako kao i kršćane. — Ruganje Dionizu koji pati sliči zapanjujuće izmgivanju<br />
Isusu. — Većina osnivača vjera i božjih sinova koje poznaje antika a i daleki istok prije Isusa, bijahu<br />
čudotvorci kao i Isus (h). Čudo s vinom ima svoju paralelu u legendi o Dionizu. Bolesni ozdravlju-ju,<br />
starci skakuću, gladni se hrane, slijepi progledavaju, hromi hodaju, nijemi govore. Događaju se<br />
izlječenja na daljinu kao kod Isusa. Izliječeni odnose nosila, ukroćuje se more, čudnovato se hrani čak<br />
300.000 osoba, ijoš mnogo preostaje.
(Sumnjičavi) Petar koji tone u vodu, javlja se već u budizmu. Kao i Isus, Buda naziva sebe »istinom«. 1<br />
Za-ratustra je navijestio da će se »vratiti sa svetim anđelima«. Napokon, već je Krišna objavio da ga<br />
svijet »ne može pre-poznati« (i).<br />
Na završetku usporedimo nekoliko tekstova iz svetih zapisa drugih starih religija s odgovarajućim<br />
tekstovima iz Biblije i osobito Evanđelja.
BIBLIJA<br />
Tebi, Gospodine, nije nitko<br />
jednak.<br />
Jer tvoje je kraljevstvo, i<br />
moć, i vječna divota, amen.<br />
Ti ostaješ isti, i tvojim godinama<br />
nema kraja.<br />
Što je krivo, treba ispraviti.<br />
Rodi vam se spasitelj..<br />
Blagoslovljena si među ženama.<br />
Tko vidi mene, vidi onog koji<br />
me poslao.<br />
Jer Bog nije poslao svog sina<br />
na svijet da sudi svijetu,<br />
nego da preko njega spasi<br />
svijet.<br />
Ja sam svjetlo svijeta.<br />
Vrijeme je isteklo.<br />
Idite, poučavajte sve narode i poučite ih da zadrže sve ono što sam vam zapo-vjedio.<br />
Tko ima uši da čuje, neka čuje.<br />
Tko traži, nađe.<br />
Tko položi ruku na plug i osvme se, ne zaslužuje kra-Ijevstvo Božje.<br />
Ljudima vlada grijeh.<br />
Čak i ako je tvoja krivnja crvena kao skrlet, postat će bijela poput vune.<br />
Ako je Bog za nas, tko li je protiv nas?<br />
Tko mu se povjeri, neće nikada propasti.<br />
IZ DRUGIH SVETIH<br />
ZAPISA<br />
Nitko ti nije jednak na svi-jetu.<br />
(Hi)<br />
Vaša je vlast i vaša je moć, o,<br />
Mazda. (Z)<br />
0, Ahura Mazda, koji si vječno<br />
isti. (Z)<br />
Što je krivo, ispravlja se. (T)<br />
Danas vam se rodio spasi-telj.<br />
Rodila ga je djevica;<br />
svjetlo jača. (M)<br />
UzviŠena si nad svim zemaljskim<br />
ženama (misli se na<br />
Budinu majku). (B)<br />
Tko vidi mene, vidi učenje. (B)<br />
Jer Logos (Heraklo) nije tu da<br />
nudi ili kazni, nego da spasi.<br />
(M)<br />
Ja sam oko svijeta. (B)<br />
Vrijeme je isteklo. (Asurbanipal)<br />
Vaš otac zna što vam je potrebno, i prije nego što ga molite.
Ono što ste vidjeli i saznali od mene, treba da objavite svim Ijudima. (Hi)<br />
Tko ima uši, čuje riječ i vje-ruje. (B)<br />
Tko traži, naći će na njemu (Taou). (T)<br />
Jer, tko je još zaokupljen (stvarima ovog svijeta), ne-prikladan je za kraljevstvo. (T)<br />
Njima vlada slobodno gri-jeh. (Hi)<br />
1 ako si zlikovac i imaš teške grijehe, splav spoznaje lako će te prenijeti preko svakog mora<br />
grijehova. (Hi)<br />
Od boga dobivamo snagu;<br />
tko će biti protiv nas? (Z)<br />
Jer, vjeruj mi, nikad neće propasti onaj koji mi se po-vjeri. (Hi)<br />
... Jer, unaprijed znam tvo-ja pitanja i žalbe. (Z)<br />
Blaženi su oni koji su čista<br />
srca, jer će ugledati Boga.<br />
U kući mog oca mnogo je<br />
stanova.<br />
Nebesko se kraljevstvo nalazi<br />
u vama.<br />
Tko me želi slijediti, neka<br />
uzme svoj križ i pođe za<br />
mnom. Tko položi mku na<br />
plug i osvme se, nije me<br />
do-stojan.<br />
On ostaje u meni i ja u<br />
njemu.<br />
Ženo, zašto plačeš? Ja odlazim<br />
k svom ocu.<br />
Oče, u tvoje ruke<br />
predajem<br />
duh svoj.<br />
Svršeno je.
Općenito važenje kršćanske vjere?<br />
Blažen ovdje i blažen<br />
posli-je smrti onaj koji je<br />
cista srca. (Z)<br />
Andeo Ijubavi...<br />
pripremio je za nas lijepe<br />
stanove. (Z)<br />
Nebo je u tebi. (B)<br />
Bodhisatva (biće<br />
određeno za<br />
prosvjetljenje) odlučuje:<br />
Preuzimam na sebe teret<br />
svih patnji. Neću se okrenuti<br />
ni pobjeći. (B)<br />
Ostani kod mene u mojoj<br />
duši. (M)<br />
Ne jadikuj, majko; sada se<br />
penjem u nebo. (M)<br />
Uzmi moj duh, molim te,<br />
gore k zvijezdama. (M)<br />
Svršeno je. (M)<br />
Skraćenice znače:<br />
B == budizam<br />
Hi = hinduizam<br />
M = misterijske religije<br />
T == taoizam<br />
Z = zaratustrizam<br />
Pedesetogodišnji Roland Puccetti, profesor filozofije i teologije u Singapuru, bavi se bitnim<br />
pitanjem kršćanske vjere, to jest: može li se opravdati pravo na općenito važenje. 1 ako se<br />
pretpostavi to pravo, smatra Puccetti, ipak bi većina čovječanstva bila isključena iz otkupljenja, jer<br />
nije nikada imala priliku da čuje »radosnu vijest« o Kristovu rođenju i učenju. Puccetti (28) kaže:<br />
»Čak i kad bi se evanđelje raširilo po cijelom našem planetu — što se, kao što se zna, nije dogodilo<br />
— saznao bi za njega tek neznatan dio svih razumnih bića u svemiru, dok pravo na općenito važenje<br />
sadržava, međutim, i dužnost i za-datak da sva živa bića upoznaju vjersku nauku i da su-djeluju u<br />
njoj.«<br />
Profesor E. L. Mascall (29) kaže da se u tradiciji kršćan-ske teologije kao pravo značenje<br />
otkupljenja stalno ističe činjenica da se Sin Božji izjednačio s rodom koji je htio spasiti. Sin je Božji<br />
postao čovjek, analizira Mascall, kako bi Ijudi preko njega mogli postati djeca Božja. No, ne smije<br />
nas preplašiti mogućnost bezbrojnih inkamacija i raspinjanja u univerzumu. Jer, smatra taj teolog,<br />
kad bi tome tako bilo, »već bi činjenica da je na našem pla-netu pobjedonosno izbavljenje<br />
čovječanstva napokon zajamčeno Kristovim uskrsnućem opravdala ponavljanje na drugim<br />
mjestima.. . Dmgim riječima: Ako se jednom mogu sjediniti prolazno i vječno, zašto se to ne bi<br />
moglo dogoditi i više puta?«
Koliko inkarnacija Sina Božjeg?<br />
Nastavljajući tu misao, profesor Puccetti zaključuje da jedna jedina organska osoba svakako može<br />
biti samo jedna organska osoba, ma koliko bestjelesnih osoba ona istodobno predstavljala...<br />
»Bestjelesne osobe mogu u<br />
svako doba biti svugdje. Međutim, tjelesne osobe mogu u isto vrijeme boraviti uvijek samo na<br />
jednom mjestu u svemiru.« Kao teolog vrlo hrabar, Puccetti uvodi u svoja vjersko-filozofska<br />
tumačenja najnovija naučna sa-znanja, pokušava razjasniti središnje pitanje »kako bi bilo moguće da<br />
Sin Božji postane u svemim mnogo puta čovjek — možda na 10 18 mjesta — a da istodobno bude<br />
samo jedna organska osoba.« Zaključuje da to, naravno, nije moguće, ali kaže: »Uzme li se kao<br />
osnova spomenuti broj mogućih društava izvanzemaljskih prirodnih osoba u poznatim galaksijama<br />
(koje iznose, otprilike, desetinu svih galaksija) i pretpostavi li se da životni vijek Isusa iz Nazareta<br />
predstavlja prosječno trajanje inkarnacije Sina Božjeg, onda bi trebalo 34 puta 10i 8 godina da Sin<br />
Božji na svim tim planetima, redom, provede vrijeme od rođenja do uskrsnuća. Pretpostavljeno<br />
trajanje života onih zvijezda čiji planetski sustavi možda ispunjavaju uvjete za razvitak razumnih<br />
živih bića, iznosi u našoj vlastitoj galaksiji samo (1—5) puta 10 10 godina; uzme li se taj broj kao<br />
prosjek i za preostali poznati interga-laktički univerzum, trebalo bi da se od danas do gašenja života<br />
na svim tim zvijezdama dogodi istodobno između 680000000 i 3400000000 inkamacija! Oduzmu li<br />
se ranije inkarnacije, taj se broj malo smanjuje, ali ne toliko da bi to bilo bitno . . .«<br />
Ako Bog nije prihvatio samo izgled pripadnika poje-dine razumne tjelesne vrste, nego je preko<br />
svog Sina u sva-kom slučaju »prihvatio njihovo biće«, čime je toj vrsti prenio »svoju ličnost«, iz<br />
toga bi trebalo zaključiti da se istodobno nalazi u univerzumu mnogo organskih osoba koje su u<br />
kršćanskom smislu »božanska bića«. Što bi to značilo za kršćanstvo, vrlo je jasno iz slijedeće<br />
predodžbe:<br />
pretpostavimo da bismo mogli stupiti u dodir s nekim<br />
društvom koje je udaljeno o'd nas 50 svjetlosnih godina i priopćiti mu tekst Novog zavjeta. Kao<br />
odgovor bismo dobili televizijsku sliku njihova Krista. On ima devet prstiju na svakoj ruci, četiri<br />
noge, debelu plavu kožu i dugačke kosti. Na to bismo teško mogli odgovoriti: »Da, to je Krist«, osim<br />
ako bismo time mislili: »To je Sin Božji, onakav kakav se vama ukazao«, što bi opet bio pravi doketizam*.<br />
S druge strane, ne bismo mogli poreći njegov božanski status (pretpostavimo da je održao<br />
svoju »pro-povijed na gori«, umro na križu zbog njihovih grijehova i ponovno uskrsnuo itd.), jer on<br />
bi imao jednako pravo na to kao i Isus iz Nazareta. Što bismo, dakle, mogli učiniti? Mi bismo imali<br />
Isusa iz Nazareta, a oni svog »X Krista«, obojica bi bila od Boga prihvaćena bića, a obje bi vrste bile<br />
uključene u Kristovu »čovještvu«, odnosno njegovu »X biću«, kao odvojene inkarnacije riječi Božje<br />
. . . Medutim, ako je Sin Božji jedinstven, kako može onda istodobno biti potpuno čovjek i potpuno<br />
»X«, to jest postojati kao dvije različite tjelesne osobe? Dvije tjelesne osobe nisu jedna. Treba još<br />
dodati da bismo tada imali isto toliko razloga da se molimo tom pretpostavljenom »X Kristu« koliko<br />
i svom Isusu Kristu, a kršćanstvo više ne bi sadržavalo trojstvo, nego četvoricu.<br />
Rizik kršćanstva<br />
A to ne kažem ja (premda i ja tako mislim!), to kaže teološki učenjak Puccetti, koji je zabrinut za<br />
opstanak kršćanstva u budućnosti:<br />
»Kršćanstvo može učiniti to da potpuno zanemari vje-rojatno postojanje izvanzemaljskih razumnih<br />
bića... Mo-<br />
* Doketizam je učenje koje se zastupalo u kršćanskom starom vijeku, a prema kojem je Bog samo<br />
prividno postao u Isusu čovjek.<br />
glo bi se, zaista, dogoditi da se kršćanstvo — možda jedino među velikim postojećim religijama —<br />
nakon pokusa međuzvjezdanog saobraćaja pokaže kao neistinito...«
Kozmonaut Isus Krist<br />
U štampi i stručnoj literaturi pojavljuje se već neko vri-<br />
jeme, katkad prihvaćena a katkad s nepovoljnim tumače-<br />
njem, poput nemani iz Loch Nessa, vijest da je Isus bio<br />
astronaut.<br />
Izumitelj tog najnovijeg Isusova kulta jest sovjetski filolog dr Vječeslav Zajcev, sa sveučilišta u<br />
Minsku. Zajcev vjeruje da je Isus stigao iz svemira, da je bio predstavnik neke više civilizacije i da<br />
to objašnjava, donekle, i njegove natprirodne moći i sposobnosti. Evo doslovce Zajceva (30):<br />
»Drugim riječima, silazak Boga na zemlju jest, uisti-nu, kozmički događaj.«<br />
Članci dra Vjačeslava Zajceva o »Svemirskom brodu na Himalaji« i »Anđelima u svemirskim<br />
brodovima« u sov-jetskom časopisu »Sputnik« potakli su me Ijeti 1968. da otputujem u Moskvu. Što<br />
se tiče najnovijih Zajcevljevih spekulacija, ne mogu se složiti s njim.<br />
Sve se može »dokazati«<br />
Zajcev se, dakako, oslanja na zapise evanđelista. Što se, uopće, pomoću njih ne bi moglo dokazati?<br />
Potrebna je samo marljivost da bi se tekstom »dokazalo« da li je Isus bio ratnik, vojskovođa ili kralj,<br />
politolog ili tragač za isti-nom, iscjelitelj, čarobnjak ili vrač, propovjednik neke sekte ili —<br />
posljednje, ali ne i najmanje važno — Sin Božji. Može se »dokazati« i da je Isus bio »astronaut«.<br />
Onda, što vam se najviše sviđa? Kakve je razloge pronašao Zajcev u prilog svojim po-<br />
stavkama? Mateja (1, 20), prema kojemu se Josipu ukazuje »anđeo Gospodnji«? Anđeo je, dakle,<br />
astronaut.<br />
Ili izvještaj o »bezgriješnom začeću«? U astronautskoj verziji nastaje iz njega, »naravno«, umjetna<br />
oplodnja. Što bi drugo?<br />
Ili oblak iz kojeg, kad Ivan krsti Isusa (Matej, 3), viče neki glas nad Jordanom?<br />
Što drugo može to biti negoli svemirski brod, iz kojeg je prema Zemlji uperen zvučnik?<br />
Ili »dva čovjeka u blistavu odijelu«, koji se pojavljuju kod Luke (24)? Astronauti!<br />
Ili anđeo kod Mateja (28), koji izgleda »kao munja a odijelo mu bijaše bijelo kao snijeg«? Još jedan<br />
Nezemlja-nin u zaštitnom odijelu!<br />
Ili Isusova izjava: »U kući mog Oca jest mnogo sta-nova«? Ta, time se može misliti jedino na<br />
bezbrojne na-seljene planete u svemiru.<br />
Ili Markova tvrdnja (13) da će »Sin Gospodnji doći na oblacima, s velikom moći i slavom«?<br />
Situacija je jasna:<br />
Vrhovni zapovjednik šalje svog sina u svemirskom brodu.<br />
Dovoljno je.<br />
Popis bi se mogao nastaviti proizvoljnim brojem »do-kaza«.<br />
Prava besmislica Moj stav:<br />
1) Treba vjerovati u evanđelističke zapise da bi se iz njih moglo steći tobožnje znanje i činjenice kao<br />
što su: Marija je nevina začela Isusa, oblak iz kojeg je vikao glas lebdio je nad Gospodinom, u grobu<br />
je bio bijel svjetlucav anđeo, Isus je učinio djela koja mu se pripisuju i doista izgovorio riječi koje se<br />
posmrtno navode kao njegove. Tko ne vje-ruje tim zapisima od riječi do riječi, tko zna kako je<br />
nastala<br />
»riječ Božja«, ne može te opise smatrati stvarnošću. Tko nastoji iz Evanđelja izvesti »astronauta<br />
Isusa«, čini istu glupost kao suci koji iz krivotvorenih spisa izvode i do-nose osudu. (Uostalom, za<br />
sovjetskogje građanina Zajceva »vjerovanje« contradictio in adjecto\)<br />
2. Što je trebalo da postigne na Zemlji astronaut Isus? Da donese religiju, kršćanska ili moralna<br />
načela? Nije donio ništa novo. Nakon usporedivanja teksta iz Evanđelja i kumranskih zapisa, zna se
da srž onog što je poučavao Isus potječe iz esenske zajednice. Osim toga, dodaci ne bi bili nikakav<br />
napredak. Da bi se prijetilo kaznama, širio strah, pretvorio pakao u krajnju postaju za inovjerce, nije<br />
bilo potrebno da se pošalje kozmonaut Isus!<br />
3. Međuzvjezdani bi astronauti bili postupali prema pre-ciznom programu, no pomagaČi iz<br />
svemirskog broda sti-goše prekasno da bi svog važnog čovjeka mogli spasiti smrti. Da je astronaut<br />
Isus mogao računati s pravodobnom pomoći svoje braće iz svemira (o kojo je, svakako, trebalo da<br />
zna), ne bi bio cijelog života govorio o svojoj neizbjež-noj smrti. Pretpostavka da su astronauti<br />
ostavili na cjedilu važnog posebnog izaslanika znači ipak potcjenjivanje izvan-zemaljskih bića.<br />
4. Apsurdno bi bilo da se, čak, i uskrsnuće iskorištava kao dokazno sredstvo. Ipak, pretpostavimo da<br />
su izvanze-maljska bića, zahvaljujući svojim osobitim i razvijenim medicinskim sposobnostima<br />
(konzervama krvi, transplan-tacijama itd.), uspjela oživiti Isusovo mrtvo tijelo. Zar bi tada propustila<br />
priliku da u javnosti pokažu svoju moć i nad smrću? Samo neki, a i oni još sumnjaju, znaju o čudu<br />
uskrsnuća. Zar ne bi izvanzemaljska bića, kojima se to posrećilo, opet odvela Isusa u Jeruzalem,<br />
pokazala ga ondje i kazala mu da propovijeda? Bez demonstriranja nji-hovih nadmoćnih<br />
sposobnosti, njihovo je impresivno djelo ostalo nepoznato. Čak ni medicinsko oživljavanje, prema<br />
Djelima apostolskima, nije imalo nikakvih posljedica. Uče-nici ostaju zbunjeni, ne usude se izaći u<br />
javnost.<br />
5) Izvanzemaljska razumna bića, koja su ovladala sve-mirskim putovanjima na međuzvjezdanim<br />
razdaljinama, ne bi bila tako budalasta da se pojave samo na jednoj točki na našoj Zemlji i započnu<br />
lokalno širenje vjere. Da bi mogli uspješno djelovati, uputili bi se na različita geo-grafska mjesta, što<br />
bi im bilo vrlo lako a pružilo bi im jedi-nu mogućnost za veliku operaciju radi osnivanja vjere. Ni u<br />
judejskom području, ni na drugim mjestima nisu u povijesnim djelima zabilježena iz Isusova doba<br />
slijetanja svemirskih brodova, opažanja svemirskih brodova, UFO* ili sličnih svojstava. One ludorije<br />
koje su vjerski zanese-njaci objelodanili nakon Isusove smrti — Isus u Indiji, Isus u Srednjoj<br />
Americi — treba odbaciti kao tlapnje, jer ti se »utemeljitelji vjere« pozivaju opet na mnogostruko<br />
krivotvorene evanđelističke tekstove, koje Isusa upravo stvaraju »Sinom Božjim« i »0tkupiteljem«.<br />
On nije bio ni jedno, ni drugo.<br />
6) Da je astronautski Isus, Ijudima u Judeji intelektualno znatno nadmoćan, htio upozoriti na<br />
budućnost, zacijelo bi bilo trebalo da radi predaje sakrije riječi i formule u svojim usporedbama, da<br />
sakrije formule i šifre, koje bi razumjele daleke generacije. Koje bi morale razumjeti! »Slušajte,<br />
sinovi i kćeri«, mogao je kazati, »kad dode vri-jeme da vaši učenjaci budu znali cijepati i najmanji<br />
djelić materije, iz oblaka će se pojaviti Sin Božji.« Ni učenjaci<br />
* Nepoznatih letećih predmeta<br />
neće poreći da bi nezemaljska bića, koja su stvarala pla-nove, upoznala astronauta Isusa sa<br />
saznanjima budućeg razvitka razumnih bića na našem planetu. Kad bi u Evan-đeljima postojala<br />
jedna jedina takva formula, bar tako kratka kao što je Einsteinova E == mc 2 , bio bih na Zajcevljevoj<br />
strani.<br />
7. Da su, to je i kraj te mudrosti, nezemaljska bića doista poslala svog čovjeka Isusa u Jeruzalem<br />
kako bi, primjenivši moćna tehnička sredstva, širio vjersko učenje, onda bi bila zadržala pod svojim<br />
nadzorom to razvojno područje. Međutim, Isusovo se učenje nije našlo ni pod kakvim nadzorom.<br />
Kršćanstvo je bujno izraslo iz Pavlovih do-dodataka, i ubrzo dalo maha groznoj nečovječnosti.<br />
Nisu samo Rimljani, kao što uzbudljivo piše u vjerskim knjigama, progonili kršćane. Uskoro su i<br />
milosrdni kršćani klali one koji bi odstupili bd prihvaćene vjere i sve nekršća-ne. Ne postoji svetački<br />
popis nekršćanskih mučenika, vjerojatno ih je bilo previše...<br />
Ne. Priču o astronautu Isusu treba da brzo zaboravimo, jer on nije postojao kao ni spasitelj Isus.
Cetiri točke<br />
Ja sam želio razjasniti četiri okolnosti s obzirom na Isusov<br />
lik kakav nam predstavlja Crkva:<br />
a) Isus nije bio »jedmorođeni Sin Božji«, jer svemogući Bog, »stvoritelj neba i zemlje«, nema<br />
sinova ni kćeri;<br />
b) Isus nije mogao imati ulogu »spasitelja«, jer misao o »nasljednom grijehu«, koji prijeti kaznama<br />
i izaziva od-mazde a koji se može i mora »izbrisati« jedino krvlju i mukama, ne može se spojiti s<br />
uzvišenom predodžbom o . svemogućem i bezvremenskom Bogu;<br />
Isus i kršćanstvo, inicirano njegovim životom na zemlji, nisu božanskog podrijetla kao što ni<br />
Biblija ne sadržava »riječ Bozju«. Kako ta osnova otpada, ne mogu se, dakle, <strong>prikazanja</strong> pripisati ni<br />
Bogu Ocu, ni Bogu Sinu, ni Majci Božjoj Mariji.<br />
Treba ih drukčije obrazložiti.<br />
ČUDO je najdraže dijete VJERE<br />
Ne nalazim ni trag<br />
Nekakva duha, i sve je vježba.<br />
(Goethe, »Faust«)<br />
Ako Isus nije »jedinorođeni Sin Bozji« — ako svemogući Bog nema sinova ni kćeri — ako Marija,<br />
dakle, ne može pripadati nebeskom osoblju, a pogotovo se anđeli ili arhanđeli ne mogu ubrojiti u<br />
legatski krug proširene krš-ćanske obitelji, onda otpadaju svi ti vjesnici spasa kao aktivni uzročnici<br />
<strong>prikazanja</strong>. Time se, svakako, oduzima osnova objašnjenju, koje ima dobru prođu i u koje se vrlo<br />
popustljivo vjeruje, o prikazama iz svetog kršćanskog an-sambla. Međutim, činjenica je da se na<br />
kršćanskim mjesti-ma <strong>prikazanja</strong> zbivaju čuda i medicinski neobjašnjiva izlje-čenja. — Nisu li takvi<br />
fenomeni ipak dokaz o djelovanju »nebeskih sila« i time opet potvrda o »istinitosti« prikaza iz<br />
kršćanske hijerarhije?<br />
Dok sam proučavao sva tumačenja zapuhnuta već vrlu-danjem teološke rabulistike, preda mnom<br />
se, kao izbočen bedem, ukazalo i ovo pitanje: Ako se na pretpostavljenu mjestu <strong>prikazanja</strong> nisu zbila<br />
»prava« <strong>prikazanja</strong> — dakle, s Bogorodicom, Isusom i arhanđelima — ili ako personifi-cirano<br />
prikazanje nije istovjetno s likovima koje »vidov-njaci« opisuju i unose u zapisnik, kako se mogu<br />
onda u ime onog što se tobože ukazalo, ipak, događati »čuda« ili »čudesna izlječenja«?<br />
Lourdes<br />
Orijentirao sam se na licu mjesta.<br />
Lourdes, u francuskim Pirenejima, najpoznatije je pro-štenište na svijetu. Svake godine putuje<br />
onamo, sa svih strana svijeta, čak pet milijuna hodočasnika.
Od Tarbesa, glavnog grada departmana Hautes Pyre-nees, vodi široka auto-cesta do prošteništa, u<br />
koje se, razumije se, može stići i vlakom ili avionom.<br />
Tko očekuje grad zapahnut Duhom Svetim, razočarat će se. Lourdes ima obilježja velikog godišnjeg<br />
sajma, na kojem se kao atrakcije — puna li pogotka! — nude čuda. Na lurdskim je ulicama uvijek<br />
gužva i vreva, čak i noću, premda noćni život ne pruža nikakva veća uzbuđenja nego što je striptiz.<br />
Posao s čudesima cvjeta već 125 godina, uvijek je vrlo konjunkturan. U bezbrojnim trgovinama<br />
ima raspela sva-kakve izrade, a model Madone što je postavljena u mjestu postoji serijski izrađen, u<br />
svim veličinama, za ormare i vrtove pred kućom; Nema besklasnih jedinstvenih krunica, ima ih vrlo<br />
skupih za imućne i drukčijih za siromašrie;<br />
koje su djelotvornije, ne znam. Maštovito i nepregledno se nude svakakvi predmeti: svetačke slike i<br />
klompe, torbe, zvona i tanjuri, naočale protiv sunca, satovi i privjesci, te svijeće svih vrsta: tanke i<br />
debele, dugačke i kratke, Iju-bičaste i ružičasto-crvene, izdužene i umjetnički vretenaste, sa zlatnim<br />
natpisom. Na svemu i svačemu — »made in Luordes« — Madona! Njena će slika na svijećama<br />
jednog dana kapati u voštanim suzama, no na klompama i ta-njurima je trajnija.<br />
Poznajem barove širom svijeta, pa i onaj u Acapulcu, koji tvrdi za sebe da ima na policama boce<br />
svih oblika i svih sadržaja iz cijelog svijeta. Što se tiče oblika boca, ja mislim da se ni jedan lokal ne<br />
može natjecati s Lourdesom:<br />
nigdje drugdje nisam vidio takvu zbirku različitih boca! Trbušaste boce i okrugle poput balona,<br />
četvrtaste i tro-kutaste, džepne, litrene i višelitrene, svih boja, svih veli-čina. Nasuprot bocama s<br />
privlačnim sadržajem u čude-snom baru u Acapulcu, sve ove boce sadržavaju isključivo »čudesnu<br />
lurdsku vodu«.<br />
Poslovni Ijudi znaju što duguju ugledu mjesta i što osi-gurava i povećava prodaju. Stoga su nazvali<br />
svoje trgovi-ne: »Raj« — »Sveta Odila« — »Sveta Camilla« — »Sveti papa Pavao X«! — »Svjetski<br />
mir« — »Sveta krunica« — i bez premca po svojoj jednostavnosti: »Svetica iz spilje«. Otkad su onu<br />
koja je vidjela Madonu proglasili sveticom, u Lourdesu je cjelokupno licemjerno ponašanje sakrosanktno.<br />
Čak ni hoteli nemaju uobičajena imena zemaljskih prenoćišta; jedan se, na primjer, zove<br />
čak »H6tel du Va-tican«. Rimska gospoda nose široke ogrtače, pod koje pristaje nešto takvo, te u<br />
Svetom oficiju ne crveni ni jedan kardinal. Poslovni su interesi u Lourdesu potpuno sin-kronizirani s<br />
automatskim mjenjačem.<br />
Osjećajući gađenje prema tako ekshibicionističkom po-slovanju, ostavih auto u svetoj garaži jednog<br />
svetog hotela za nesvet novac. Usrdno se nadajući da će me unatoč sve-mu ispuniti neko unutrašnje<br />
prosvjetljenje, umiješah se u mnoštvo Ijudi pred bazilikom. Barem tu, na »svetoj površini«, nema<br />
tezgi ni letećih trgovaca. Sve zamagljuje i omamljuje miris svijeća i tamjana. Iz stereofonskih zvučnika,<br />
odjekuju stare, međunarodno poznate crkvene pje-sme, pomiješane i povezane molitvama.<br />
Dojmovi zbunjuju. Kamo da se najprije pogleda?<br />
Mimo nas prolazi niz podjednakih bolesničkih kolica, dugačak zaista nekoliko kilometara, koja vuku<br />
ili guraju pratioci. Očenaš. Na velikoj se ledini priprema procesija sa zastavama, križem i kipom<br />
Madone na čelu, a jedan svećenik govori molitve kroz ručni zvučnik. Velika insce-nacija, koja se<br />
svaki dan ponavlja nekoliko puta.<br />
U redovima po deset pomiču se korak po korak prema naprijed oni koji se nadaju, koji vjeruju u<br />
čudesa, koji traže izlječenje, a ja među njima, i strpljivo čekaju da na slavinama, što su usađene u<br />
zid, napune svoje šarene plas-tične boce svetom vodom iz Lourdesa. Neki je piju ili je hvataju<br />
rukama i polijevaju njome glavu ili noge. lako smo na otvorenome, svečano je kao u brodu<br />
katedrale. Uokolo gore svijeće, stotine i tisuće, nepregledan ples plamičaka. Samo se šapuće, moli i<br />
pjeva. Natpisi na nekoliko jezika objavljuju da smo na svetom tlu, a one koji to zaborave, odmah<br />
kore strogi čuvari reda; oni se brinu i o tome da se oni kojima se žuri ne guraju naprijed.<br />
Stigao sam i ja do vodenog mlaza, ali nemam bocu, pa mi voda teče u ruke. Promatram Ijude oko<br />
sebe. Lica su obilježena patnjom i zanosom, pobožnošću i obožavanjem, srećom i ponosom što su<br />
napokon tu. Tako blizu čuda. — Voda se ovdje sprema u boce od jednog galona i od deset litara. Za
vlastite potrebe? Ili, prodavajući je kod kuće u malim količinama, nadoknađuju njome troškove<br />
dalekog putovanja?<br />
Falanga onih koji se nadaju primiče se, korak po korak, velikom cilju: spilji. Ona je dugačka osam<br />
metara, visoka šest i široka dvanaest. Na visini od oko tri metra, s desne strane ulaza, stoji bijeli<br />
mramomi kip Majke Bozje, baš na onom mjestu i navodno u istom položaju u kakvu se za 18<br />
<strong>prikazanja</strong> između 11. veljače i 16. srpnja 1858. pokazivala maloj Bernadetti Soubirous (1). —<br />
Stijene su vlažne i cakle se, a vjernici ih Ijube, kleče na tlu i ushićeno pilje u mramorni kip; mole, a<br />
poneki glasno plaču, Od vre-mena do vremena bacaju se u metalnu košaru u stražnjem dijelu spilje<br />
omotnice — molbe Majci Božjoj. Oslobođene od poštarine. — U sredini se spilje nalazi oltar, pred<br />
kojim gore svijeće, stotine svijeća, zbog kojih je vlažni zrak zagušljivo vruć. To plameno more,<br />
onakvo kakvo ga vidjeh u tom trenutku, svijetli bez prestanka od 18. veljače 1858. Ako postoji<br />
»vječno« svjetlo, onda je ono u lurdskoj spilji.<br />
Koliko mi se ogadio gotovo orijentalni bazar u gradu, toliko me sada obuzima ova atmosfera, dah<br />
smjernosti na hodočasničkom cilju. Nitko ne može biti tako okorio da ga ne bi dirnulo ono što se<br />
zbiva oko slavina, u spilji, na velikom trgu i u bazilici. Koliko je jada i koliko boli dovučeno ovamo,<br />
koliko zajedničkih nada ujedinjuje vjer-nike! Koliko će razočaranja ponijeti kao tešku prtljagu na put<br />
kući... Sjedam na zid, 100 m od spilje. Deset sati, du-boko u noć, čučim ondje. Pošto se smračilo,<br />
rijeka hodo-časnika se smanjuje, a sjaj svijeća, koje gore posvuda, po-jačava se, pretvara u velik<br />
plamen, zasljepljuje oči, potiče dojam onoga što tvori Lourdes. Stalno dopiru iz spilje jecanje i plač<br />
nepoznatih bližnjih, čak i mnogo poslije po-noći, kad krećem u svoj sveti hotel.<br />
Lurdski magnet jest sveta Bernadette<br />
Koji magnet ima tu golemu snagu da, godinu za godinom,<br />
dovlači na to mjesto milijune hodočasnika?<br />
Četrnaestogodišnjoj pastirici Bernadetti Soubirous (1844 do 1879) ukazala se Madona 18 puta u<br />
spilji, teje primala poruke od nje. Bernadette je 8. prosinca 1933. papa Pio XI proglasio sveticom.<br />
Tim je činom Crkva priznala isti-nitost <strong>prikazanja</strong>, a i neka čudesna izlječenja koja su za-bilježena u<br />
Lourdesu. Bila je to, bez sumnje, najdjelotvor-nija agitacija u prilog Lourdesu koju je mogla<br />
započeti centrala u Rimu. Dokle god seže ruka Crkve, organiziraju se u svim dijecezama hodočašća i<br />
hodočasnički vlakovi (s jeftinijim putnim kartama).<br />
Godine 1858. zabilježeno je više od 100 izlječenja, a sedam ih je Sveti oficij priznao kao »čudo«.<br />
(»Čudo« je, prema katoličkoj definiciji, uvijek bilo oznaka za »kršenje prirodnih zakona«; budući da<br />
je danas taj pojam prirodo-znanstveno sumnjiv, tumači Crkva danas »čudo« kao nešto »potpuno<br />
neobjašnjivo«.)<br />
Od 1866. se izlječenja neprestano objavljuju u »Journalu de la Grotte«. Od tisuća tobožnjih<br />
izlječenja priznala je Crkva službeno u 63 slučaja da se radi o čudu. — Dr Al-phoriso Olivieri,<br />
dugogodišnji- predsjednik »Bureaua des Constatations Medicales«, kazao je 1969. da se još i danas<br />
zabilježi godišnje prosječno 30 izlječenja (2). Međutim, liječnički ured u Lourdesu nema cjelokupan<br />
pregled nad svim pojedinostima o stvarnim ili tobožnjim izlječenjima, jer dobiva podatke samo od<br />
onih bolesnika koje mogu pri-miti u utočište »Notre Dame« ili u bolnicu »Blažena Djevica Marija za<br />
sedam boli«. Ondje je 1970. smješteno točno 49.036 bolesnih, a 1971. godine 44.731.<br />
Kako se zbiva Sudo Kako se odvija »čudo koje priznaje Crkva«?<br />
Gospođa Alice Couteault je u svibnju 1952. pošla iz Poitiersa, u Francuskoj, na organizirano<br />
hodočašće u Lour-des. Bile su joj 34 godine i već je tri godine bolovala od multiple skleroze*. To
putovanje s mnogobrojnim teškim bolesnicima bilo je za gospođu Couteault pravo mučenje. Bez<br />
prestanka se molilo, pjevale su se pjesme o Bogorodici i jadikovalo se. 0 bolesnima su se brinuli<br />
rođaci i pratioci. Ta atmosfera patnje i boli izazivala je potištenost, ali je, ipak, u svih bolesnika bila<br />
budna i prisutna nada u Lour-<br />
• Dugotrajna bolest mozga i leđne moždine, u kojima se stvaraju upalna središta. Pojavljuje se<br />
uzetost. Uzrok: nerazjašnjen.<br />
des. Već u trenutku dolaska osjećala se gospođa Couteault bolje.<br />
Rano ujutro 15. svibnja odvezli su je kolicima, jer nije mogla hodati ni govoriti, do piscine, do<br />
bazena. Kad je uroniše u vodu, umalo se onesvijestila, a svi su joj se udovi trzali. Nakon kupanja se<br />
osjećala kao preporođena. Od-vezoše je kolicima opet u utočište. Po podne je sama pro-šetala malo<br />
kroz trijem utočišta, a to ni jedan liječnik nije smatrao mogućim.<br />
Pred večer je sudjelovala u sakramentalnoj procesiji, u kojoj svi hodočasnici dobivaju blagoslov.<br />
Iznenada je ima-la dojam da bi mogla opet progovoriti, ali se nije odvažila, bojeći se da će »pojedine<br />
riječi izgovoriti pogrešno i tako učiniti sebe smiješnom«. — Njegovateljice je odvezoše natrag. Pred<br />
glavnim je vratima sišla s kolica i bez pomoći ušla u utočište.<br />
Šesnaestog se svibnja gospođa Couteault prijavila liječ-ničkom uredu. Pod vodstvom predsjednika<br />
— bio je to dr Alphoriso Olivieri — ustanoviše različiti liječnici različi-tih narodnosti bolesničino<br />
stanje. (Svaki liječnik koji do-đe u Lourdes može sudjelovati pri pregledima.) Pročitaše se potvrde i<br />
dijagnoze liječnika koji su liječili gospođu Couteault prije hodočašća. Postojala su stručna mišljenja<br />
kirurga dra Chauveneta, neurologa dra Delmas-Marsalata i profesora Beauchanta iz njezina<br />
zavičajnog grada Poi-tiersa. U dosjeu su se nalazili laboratorijski nalazi. Jedno-glasna dijagnoza:<br />
multipla skleroza, neizlječiva. Tog dana, 16. svibnja, unesoše liječnici u zapisnik: »Hodanje i držanje<br />
pri hodanju su normalni. Ne postoje nikakve kon-trakture. Patelami refleksi (iverni refleksi) su<br />
normalni...«<br />
Slijedećih su godina nanovo pregledavali pacijenticu u Lourdesu, i njezino su izlječenje potvrdili<br />
liječnici. Desetog svibnja 1955. je 15 liječnika, koji su izvršili pregled, utvrdili da su »nestali svi<br />
subjektivni znakovi bolesti«.<br />
0 takvim se izlječenjima izvještava međunarodni odbor, kojem pripada oko 10.000 liječnika,<br />
stomatologa, stude-nata medicine, farmaceuta itd.; jedna poveća grupa, uvijek druga, dobiva potanke<br />
bilješke o pretpovijesti bolesti i iz-Iječenju u Lourdesu. Petnaestog kolovoza 1955. je profesor<br />
Thićbaud, sa sveučilišta u Strasbourgu, ustanovio: »Preg-led je pokazao da kod pacijentice ne<br />
postoje nikakvi fun-kcionalni poremećaji. Osobito čuje i vidi dobro, govori pravilno artikulirajući...«<br />
Dvadeset trećeg lipnja 1956. okupila se u Poitiersu komisija koju je odredio monsignore Vion,<br />
biskup iz Poitiersa. Uzevši u obzir liječničko stručno mišljenje, ko-misija je postavila izlječenje<br />
gospode Alice Couteault »iz-van i iznad prirodnih zakona«.<br />
Monsignore Vion je 16. srpnja 1956. svečano objavio:<br />
»Na osnovi autoriteta koji nam je u tom pogledu do-dijelio Tridentski koncil (= nadahnutost Svetim<br />
pis-mom), podvrgavajući svoju ocjenu Papinom autoritetu, ovime izjavljujemo svečano da je<br />
izlječenje gospođe Alice Couteault, koje se 16. svibnja 1952. dogodilo u Lourdesu, čudesno i da se<br />
treba pripisati naročitu oči-tovanju preblažene Djevice i Majke Božje Marije.«<br />
Odbrojavanje za čudo Što da se kaže na to?
Poznato je da liječnički ured obavlja vrlo stroge i pomne pretrage i da među medicinarima ima onih<br />
koji ne vjeruju i sumnjaju. Ne uzima se u obzir ni jedan slučaj izlječenja pri kojemu se bolest ne<br />
opisuje liječničkim svjedodžbama prije tog događaja. Nedostatak tih svjedodžbi jest u tome<br />
što su rijetko novijeg datuma, ponajčešće su stare nekoliko godina — iz doba kad je nastala i razvila<br />
se bolest; u naj-povoljnijem su slučaju izdane nekoliko tjedana prije odluke da se pođe na hodočašće<br />
u Lourdes. — No, postavlja se i pitanje da li liječnici uopće mogu dati »nepogrešivu« dijag-nozu,<br />
koja obuhvaća sve simptone bolesti. Kakvu dija-gnostičku vrijednost ima, na primjer, ocjena da<br />
gospođa Couteault tog 16. svibnja 1952. izgleda izliječena? Nalazima lurdskog liječničkog ureda<br />
mogao bi se pridati visok stu-panj znanstvene pouzdanosti samo kad bi oni isti liječnici koji utvrđuju<br />
spontano uspješno liječenje, osobno pro-matrali bolesnika već duže vrijeme prije čuda. No, ta je<br />
strogo znanstvena metoda, s obzirom na to što u Lourdes stižu tisuće bolesnika iz cijelog svijeta,<br />
neprovediva.<br />
Otkad je najprije u Americi, zatim u Njemačkoj uvede-no u medicini učenje o psihosomatici, što su<br />
ga razvili F. G. Alexander i V. von Weizsacker, u mnogobrojnim se kliničkim pokusima dokazalo da<br />
na tjelesne procese i or-ganske bolesti neposredno utječu psihički poticaji. Suge-stijom (hipnozom)<br />
mogu se izmijeniti učinak mišića, rad srca, izlučivanje probavnih sokova itd.<br />
Pomna su promatranja pokazala da se organske bolesti često razvijaju u kriznoj situaciji u životu,<br />
čak je sasvim nesumnjivo da su određene organske bolesti povezane s određenim psihičkim<br />
situacijama. »Psihpsomatika zahvaća subjekt koji sam stvara 'svoju' bolest a nije pasivno 'na-padnut'<br />
njome; svaka se bolest bitno izražava psihičkim očitovanjem živog organizma.«<br />
Dijagnoze (grčki: razlikovanje) utvrđuju karakteristična obilježja nekog stanja, i na 'njihovoj se<br />
osnovi može odre-diti liječenje koje je moguće i koje obećava uspjeh; dija-gnoze nemaju zadatak i<br />
ne mogu uvijek uputiti na uzrok neke bolesti ili patnje, no tek bi ta krajnja i apsolutna<br />
spoznaja mogla pouzdano donijeti izlječenje. Kad bi li-ječnici uvijek mogli spoznati sve uzroke<br />
bolesti, uskoro više ne bi bilo bolesnih.<br />
Kad liječnički odbor u Lourdesu uspoređuje nalaze iz razdoblja prije i poslije izlječenja, uspoređuje<br />
dva stanja. Iz toga se, M uz najbolju volju, ne mogu izvući uzroci obrata.<br />
Je li već nada u izlječenje u Lourdesu pripremila »čudo«?<br />
I prije nego što se bolesnik odluči na naporan put, već dugo mu se vrzmaju po glavi pitanja,<br />
sumnje i nade. Zar se nije odavno pomirio sa svojom sudbinom? Zar nije već_ posjetio sve liječnike<br />
koje su mu preporučili? Bez uspjeha? Da hodočašćem posljednji put pokuša izmijeniti sudbinu? Bi li<br />
ga neko čudo moglo doista spasiti boli? Kad u toj borbi sumnje i nade sazri odluka o hodočašću, zar<br />
ne po-činje već u tom trenutku čudesno izlječenje? Ne mijenja li se već tu psihološki stav prema<br />
bolesti?<br />
Na takvu mogućnost odgovara dr Alphoriso Olivieri (3) »da hipoteza o autosugestiji ili<br />
heterosugestiji nije nimalo vjerojatna«; upozoruje na gospođu Couteault, koja je jasno spoznala da<br />
boluje od neizlječive bolesti, ali dodaje da se ona»otkadje krenula na put i za vrijeme svog hodočašća<br />
bezgranično pouzdavala u djelotvomost kupki« u Lourdesu.<br />
U tim se recima skriva znatno protuslovlje! Zašto i zbog čega se može autosugestija ili<br />
heterosugestija kategorički isključiti kao uzrok izlječenja, kad se istodobno priznaje da se bolesnica<br />
»bezgranično pouzdavala u djelotvornost kupki«? »Bezgranično pouzdanje« je donekle akademski<br />
ukrašen opis »vjerovanja«, a »vjerovanje« je, smatra Crkva, osobno uvjerenje, naslućivanje protivno<br />
od znanja. Prema tome, »vjerovanje« je utjecanje na samog sebe, a to je<br />
autosugestija. Zašto se, dakle, jedno bitno objašnjenje o uzrocima izlječenja odbacuje tako dvoličnim<br />
jezikom?<br />
Gabriel Gargam — sjajan primjer?<br />
Čudesno izlječenje Gabrićla Gargama zauzima posebno mjesto u lurdskim godišnjacima, jer<br />
Gargam nije bio vjernik a ipak je izliječen.
Sedamnaestog prosinca 1899. naletio je na pruzi Bor-deaux-Pariz ekspresni vlak na jedan vlak<br />
koji se zbog kvara zadržao na željezničkoj postaji Angouleme. Želje-znički sprovodnik pošte Gabriel<br />
Gargam odletio je iz smrskanog poštanskog vagona 20 m daleko u snijeg. Na-đoše ga nakon<br />
nekoliko sati, onesviještena. U bolnici nisu liječnici ustanovili ni lom, ni luksaciju (iščašenje)<br />
kralješni-ce, ali su utvrdili uzetost donjih udova i potmulu bol u bubregu; bila je slomljena ključna<br />
kost, a tijelo prekriveno rasjeklinama.<br />
Gargam je mjesecima ležao u bolnici. Nije mogao gu-tati, pa su ga umjetno hranili; smršavio je i<br />
postao kostur. Noge su mu bile kao drvene. U kolovozu 1901. otpustiše ga iz bolnice jer je odbio<br />
operaciju. — Od Francuske državne željeznice dobio je odštetu od 60.000 franaka i godišnju rentu<br />
od 6000 franaka (4). — Popustivši nagova-ranju obitelji, osobito majke, dopustio je protiv volje da<br />
ga odvezu u Lourdes. Ondje su ga 20. kolovoza 1901. umočili u lurdsku vodu. Onesvijestio se. Za<br />
vrijeme po-podnevne sakramentalne procesije iznenada se digao s nosila, počeo gegati i zatražio<br />
jela. Za tri je mjeseca dobio deset kilograma. Trajno se izliječio.<br />
Gargamov je slučaj suprotan izlječenju gospođe Cou-teault. Ona je donijela »bezgranično<br />
pouzdanje«, dakle sposobnost za autosugestivno izlječenje — a on nije vjero-<br />
vao, nevoljko je dopustio da ga povedu u Lourdes. Pa ipak, dogodilo se čudo?<br />
Dr Franz L. Schleyer (5), koji je s vrsnim liječnicima is-pitao 232 izlječenja, zaključio je da su se<br />
kod Gabriela Gargama »očito na osnovi teške traume (šoka s tjelesno--duševnom reakcijom)<br />
pokrenuli psihogeni mehanizmi«, čiji su poremećaji, pošto su se organske posljedice traume već<br />
prije toga izliječile u velikoj mjeri, napokon uklonjeni potpuno u Lourdesu.<br />
Psihogene su smetnje izazvane duševno. Za vrijeme trajnog boravka u bolnici i kasnije Gargam se u<br />
sebi opirao izlječenju; bio je obeshrabren i uvjeren da ostatak života mora provesti u invalidskim<br />
kolicima. Predao se. (Takav je »bijeg u bolest« baš u naše doba značajan fe-nomen!) Međutim,<br />
Gargamovim se pristankom da ga odvedu u Lourdes već slomio otpor ozdravljenju. Po-stupno je<br />
motorni živčani sustav preuzeo opet svoju funk-ciju. Preostalo (pozitivno) učinio je »šok« pri<br />
kupanju u lurdskoj vodi. Ponovno se pojavila želja za zdravim ži-votom. Čudo? Završetak jedne<br />
patnje koji je izazvalo sredstvo što ga ni jedan liječnik ne može napisati na re-ceptu.<br />
Glavni klijenti — žene!<br />
Dr Schleyer je pri svojim ispitivanjima otkrio da »većinu lurdskih bolesnika tvore žene u dobi<br />
između 16 i 45 go-dina«. Od 232 ispitana slučaja, 185 ihje pripadalo ženskom spolu. Dr Schleyer to<br />
objašnjava ovako:<br />
»0čito je da se kod lurdskih bolesnika radi pretežno o jednom posve određenom tipu mladih žena,<br />
obilježenu neobično lakim izazivanjem vegetativnih reakcija, riječ je o asteničarkama (osobe slabe<br />
tjelesne građe) koje godina-ma boluju i kojima su — često tek površno obrazložene<br />
— postavljene dijagnoze svakakvih ozbiljnih bolesti (kat-kad začuđuje koliko je različitih bolesti<br />
jedna jedina pa-cijentica navodno imala prije svog hodočašća u Lourdes).«<br />
U početku je Crkva odbijala da izlječenje živčanih bo-lesti prizna kao čudesno izlječenje. Tu joj se<br />
ispriječilo medicinsko istraživanje. Otkad medicina zna da neuroze mogu izazvati i organske bolesti<br />
uzroci kojih se mogu nedvojbeno objasniti bolesnikovim životom i konfliktnim situacijama, da se<br />
neuroze mogu obrazložiti pacijentovom ličnošću i da se ponajčešće ne može doprijeti do njih ni<br />
lijekovima, ni operacijom, više nisu sva čudesna izlječenja čudo. Usporedo s napretkom medicine<br />
bit će sve manje i manje pravih čudesnih izlječenja. Na um mi pada mudra izreka starog Seneke,<br />
koju smo učili u školi: »Felix, qui potuit rerum cognoscere causas.« — Sretan onaj koji je mogao<br />
spoznati uzroke!<br />
Čudesna voda — voda za piće!
Voda (osobito izvori što su se iznenada pojavili) igra le-gendarnu ulogu na mjestima <strong>prikazanja</strong>.<br />
Hidrološki in-stitut koji je fizikalno i kemijski ispitao lurdsku čudotvor-nu vodu, dao je 8. listopada<br />
1964. ovu analizu:<br />
Voda gotovo neutralne pH-vrijednosti (mjera za koncen-traciju slobodnih vodikovih iona);<br />
malen sadržaj slobodnog ugljičnog dioksida;<br />
bez plinovitog ugljičnog dioksida;<br />
voda osrednje kalcijske tvrdoće (oko 14');<br />
lagana mineraliziranost, uglavnom kalcijev karbonat;<br />
količina sulfata i klorida vrlo malena;<br />
količina otopljenog željeza i organskih tvari normalna;<br />
nikakav utjecaj građevnog materijala ili kanala.<br />
Zaključak: Posve obična pitka voda, koja ne mo'že imati nikakvo balneološko djelovanje!<br />
Zašto ni jedno pravo čudo?<br />
Lourdes je sa svojim čudesnim izlječenjima poznat širom svijeta, ali nije osamljen slučaj. Gdje god<br />
se na mjestima <strong>prikazanja</strong> postavi »čudotvorna Madona«, događaju se svakakva čuda, izvješćuje se<br />
ubrzo o izlječenjima. Slika je malo naherena, ali ima tu prednost da izražava što se događa: ondje<br />
gdje su vidovnjaci imali svete vizije, niču iz zemlje kapelice i crkve. Jedva se čeka da se onome što<br />
se želi, u što se vjeruje i što se nestrpljivo očekuje sagradi prikladna dekoracija. U tren oka izraste<br />
bigotan svijet, za koji vrijedi izraz »shizofrenički« u smislu »rascijepljenog duševnog života«.<br />
Sastavljaju se molitve s konkretnim že-Ijama — i uslišavaju. Zavjetne ploče, te vrlo često zgodne i<br />
naivno naslikane zahvalnice svecima koji udijeliše čudo, ukrašavaju u dugim nizovima crkvene<br />
zidove kao po-tvrda primljenih dobroČinstava. Priznanice za mala i ve-lika čuda. Nigdje nema<br />
zidova za ploče sa žalbama svih onih kojima nisu uslišane molbe. To je i razumljivo s ob-zirom na<br />
sveto udruženje kućevlasnika: neispunjene nade nisu gotovinski ulog za religiju koja, navodno, i<br />
omogućuje čuda.<br />
Meni nije poznato ni jedno pravo čudo, na primjer:<br />
da je netko kome je amputirana ruka ili noga ponovno dobio svoj ud. Ipak, takva prava čuda ne bi, s<br />
obzirom na prvorazredne adrese čudotvoraca, koji se svi oslanjaju na svemogućeg Boga, smjela biti<br />
ni nemoguća, ni čarolija.<br />
Lurdski kroničari, vjernici (6, 7, 8, 9), prigovaraju da sumnjičavce ne bi ni takvo čudo moglo<br />
uvjeriti: eto, Isus je uskrsnuo Lazara, a ipak svi oni koji nisu prisustvovali tome nisu vjerovali u to<br />
nečuveno čudo (Ivan 11, 1 i dalje).<br />
To što se pri onakvu nastanku »riječi Božje« posumnjalo, čak, i u Isusa, zapravo je sasvim<br />
razumljivo. Među skep-ticima koji nisu smatrali istinom da je Isus uskrsnuo na-šao se i apostol<br />
Toma: »Dok ne vidim na rukama nje-govim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i<br />
ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati« (Ivan, 20, 25). Isus se pojavio i pozvao one koji<br />
nisu vje-rovali da mu stave ruke u rane. Dakle, prema Evanđe-Ijima je Sinu Božjem bilo veoma stalo<br />
do toga da uvjeri sumnjičavce. Zašto se zapravo, kad se već svojata spo-sobnost da se čine teško<br />
provjerljiva čuda, ne bi barem jednom — jednom za svagda! — nesumnjivim, očiglednim čudom<br />
uvjerio i neki sumnjičav liječnik znanstveno potko-van, netko tko ne donosi ni trun vjerovanja ali<br />
velik udio znanja?<br />
Izlječenje ili euforija?<br />
Od listopada 1917. događaju se u Fatimi u Portugalu, 170 km sjeverno od Lisabona, čudesna<br />
izlječenja. Evo sa-mo dvaju apsurdnih primjera iz spisa:
Budući da je dvadeset dvogodišnja gospođica Cecilia Augusta Goveia Trestes iz Torrea Novas<br />
bolovala već go-dinama od plućne tuberkuloze, upale potrbušnice i vo-dene bolesti, obitelj je,<br />
pravilno ocijenivši situaciju, već naručila lijes. Premda liječnici nisu mogli pomoći, gospo-đica<br />
Trestes je 13. srpnja 1923. prevezena u Fatimu.<br />
Na čudotvomom se mjestu nije ništa dogodilo. Među-tim, na povratku kući pojavila se u djevojke,<br />
dotad bez apetita, prava pravcata proždrijivost. Pohlepno je progu-tala hranu pratilaca. Nakon<br />
polsatna probavljanja po-stade šutljiva Cecilia Augusta blagoglagoljiva, čak sepoče smijati i pjevati.<br />
Za tjedan je dana bila zdrava (10).<br />
Je li tu iznenađujuću promjenu — na što upućuju svi znaci — izazvala medicini dobro poznata<br />
euforija, izne-nadan subjektivan dojam zdravlja u teških bolesnika, ne piše u spisima, a ne piše ni to<br />
kada je i gdje podlegla na-pokon svojoj bolesti.<br />
Rakijska čuda? Ludorija!<br />
Jedan tridesetogodišnjak iz Camare de Lobos na otoku Madeiri bješe kroničan alkoholičar. Liječnici<br />
su mu pro-rekli neizbježnu cirozu jetara i smrt. No, taj je mladi čo-vjek nastavio mimo piti, svaki<br />
dan po jednu bocu rakije. Tada se umiješala njegova žena, vjemica: u dnevni obrok rakije stavila je<br />
nekoliko kapi vode iz Fatime. Kakva li čuda, od tog se časa pijancu ogadio alkohol. Doživio je 70<br />
godina (11).<br />
Ja ne vjerujem u čuda. Ona se ne događaju sama od sebe, već se stvaraju, imaju uvijek neki uzrok,<br />
koji se po-najčešće može i otkriti. Medutim, rakijsko čudo ne spada ni u jednu shemu, pa ga stoga i<br />
spominjem. Tu se zapreka do čuda ne savladava vjerovanjem, autosugestijom ili histeričnim<br />
umišljanjem. No, bio bi to svjetski šlager:<br />
uzme se nekoliko kapi vode iz Fatime... i alkoholizam bi se mogao skinuti s popisa bolesti Svjetske<br />
zdravstvene or-ganizacije. Napokon jedna temeljita reforma koja ništa ne stoji.<br />
Rakijska su čuda ludorija. U literaturu — a povremeno i u službene spise — unose ih čudnovatim<br />
pričama (osobno sam to vidio!) Ijudi koji su skloni okultnome. »Izlječenja« te vrste nikada se ne<br />
mogu preispitati, ali se upomo po-tvrđuju u bajkama o čudesima. Osobe o kojima je riječ i koje bi se<br />
mogle pitati, odavno su umrle — a rođaci, polaskani time što se u obitelji zbilo čudesno izlječenje,<br />
kimaju ozarena lica: Da, da, to se priča o pokojniku...<br />
Pa ipak, i rakijska čuda jesu i ostaju materijal za stručne rasprave.<br />
Vidovita su djeca aktivna<br />
Od 1940. je u Fatimi zabilježeno okruglo 1500 izlječenja, tobožnjih izlječenja. K-ao i u Lourdesu,<br />
liječničkoj je ko-misiji poznat samo razmjerno malen broj »izlječenja«, a odnos »izlječenih« žena<br />
prema muškarcima procjenjuje se i tu na 70 : 30. U čemu je razlog? Zar žene mole usrdnije? Ili<br />
Evine kćeri donose pred Madonu više (umišljenih) bo-lesti koje su potvrdili očajni liječnici pošto<br />
nisu pronašli ništa konkretno?<br />
Treba istaći: ne poriču se izvanredna izlječenja na mjesti-ma <strong>prikazanja</strong>. No, treba još jednom istaći i<br />
ovo: kako članovi svete obitelji nisu uzrok <strong>prikazanja</strong>, ne mogu biti ni uzrok čudesnih izlječenja koja<br />
nastaju na osnovi pri-kazanja.<br />
Unatoč tome, čuda se zbivaju u ime kršćanskih svetih likova. Časopis »Djeca iz Fatime« (12) donosi<br />
periodički saopćenja o izlječenjima, potvrđuje nove zavjetne ploče i donosi navode iz pisama onih<br />
osoba koje tvrde da su moljenjem i dozivanjem kršćanskih likova dobile pomoć ili izlječenje. U tim<br />
se biltenima mogu pročitati ne samo imena Marije, Isusa, arhanđela i nekih svetaca! Često se<br />
svečane pismene zahvale upućuju i pokojnoj vidovitoj djeci, koja odmah ispunjavaju molbe svih<br />
vrsta iako ih Crkva nije dosada proglasila ni blaženima, ni svetima, pa djeluju, dakle, još bez<br />
dopuštenja i odobrenja.
Dječak Francisco, koji je 1917. s djevojčicama Jacintom i Lucijom prisustvovao prikazanjima u<br />
Fatimi, umro je kao jedanaestogodišnjak 4. travnja 1919. — Vjernici do-zivlju u molitvama<br />
Francisca i tvrde da su izliječeni nje-<br />
govim zagovorom. Evo primjera o Franciscovu marljivu<br />
djelovanju:<br />
J. N. R., Madeira, izmolio je zagovorom pastirčeta Francisca milost izlječenja za svog teško<br />
bolesnog sina.<br />
A'. R. C., Minho, molio je Francisca kako bi svojim za-govorom poštedio jednu njegovu prijateljicu<br />
operacije. Molba je uslišana.<br />
M. A., Utrecht, Nizozemska — Dopremljenje u bolnicu radi operacije, koja je, medutim, zbog<br />
Franciscova za-govora postala suvišna.<br />
L. P., Ljubljana, Jugoslavija — Zahvaljujući Francisco-vu zagovoru nestadoše boli u jetrima i<br />
mjehuru.<br />
D. G., Sidney, Australija — Zahvaljujući Franciscovu zagovoru preživio je sin automobilsku nesreću<br />
opasnu za život.<br />
Dječak Francisco ima na svom računu već stotinjak slu-čajeva u kojima je djelotvorno pružio<br />
pomoć. 1 njegovu prijateljicu Jacintu, koja je umrla kao desetogodišnjakinja, dozivlju, te ona<br />
uslišava isto tako revno želje i molbe ho-dočasnika.<br />
Crkva sakuplja potvrde Crkva brižljivo sakuplja sve potvrde o zahvalnosti, jer su one potrebne<br />
zastupniku svetih interesa pri proglašavanju blaženih i svetih. Uslišani zagovori nisu indiciji, već<br />
dokazi — prema tome, svi slučajevi spadaju u spise! — Priprema se proglašenje blaženima<br />
Francisca i Jacinte. Ni jedan poznavatelj te materije ne sumnja u to da će oba vido-vita djeteta<br />
kasnije dobiti i štovanja vrijedno mjesto na svjetskoj rang-listi svetaca. Do tada će, dakako, proći još<br />
mnogo vremena, a njih dvoje treba da valjano čine čuda.<br />
Crkva u nervnom središtu svoje vidljive moći<br />
Crkva ne odlučuje samo o tome što su »prava« <strong>prikazanja</strong>, nego i o tome što je »čudo«. Godine<br />
1870. je u Vatikanu zapisana definicija onog što treba da se smatra čudom:<br />
čudo »proturječi prirodnim zakonima«. 1 točka. No, ta je definicija stara više od 100 godina, na njoj<br />
se uhvatila patina kao na crkvenim tornjevima. Čovjek sve više i više otkriva prirodu, čak uči kako<br />
će prirodnim zakonima upravljati po svojoj volji. Stoga se opravdano nadam da se za 100 godina<br />
više ništa neće moći označiti kao »čudo«.<br />
Trenutno se u Vatikanu odvija oko 1200 (!) postupaka radi proglašenja blaženima ili svetima.<br />
A postoji već oko 12.000 (!) svetaca.<br />
Otkad je papa Benedikt XIV objavio 1738. djelo »0 proglašenju blaženima i svetima slugu<br />
Božjih«, vrijedi pra-vilo da za svakog sveca treba nakon njegove smrti utvrditi barem dva čuda.<br />
Svima onima koji sada čekaju na popisu 1200 »gotovo svetaca«, mnogo je teže nego njihovim prethodnicima.<br />
Ono što se ranije lako prihvaćalo kao čudo da-nas može postići svaki malo bolji<br />
medicinar. Dakle, ni svecem se više ne postaje onako jednostavno kao nekoć. Sjećam se školske<br />
parole: »Tempora mutantur, nos et mutamur in illis.« Vremena se mijenjaju, a i mi u njima...<br />
Pater Pio<br />
Što poduzima Crkva kad neki njezin sluga već za života čini čudo za čudom? Kad ga vjernici bez<br />
vrhovnog bla-goslova obožavaju kao sveca i mole mu se? Ona to trpi.<br />
U posvećenim se krugovima smatra apsolutno sigurnim da je Francesco Forgione, koji je svjetski<br />
glas stekao pod imenom pater Pio, primljen u zajednicu svetaca. Pater Pio je za svog života izazvao<br />
toliko čuda da je davno prije kanonizacije pretvoren u (živog) sveca.
Francesco Forgione se rodio 25. svibnja 1887. u Pietrel-cini — a umro je kao pater Pio 23. rujna<br />
1968. u samostanu San Giovanni Rotondo, gotovo na dan pedeset godina pošto je dobio<br />
Gospodinove brazgotine« (13).<br />
0 Francescovoj se mladosti, namjerno ili slučajno, zna malo; on je govorio o sebi da je bio<br />
»maccherone senza sale« (mlitav momak). Kapucini ne govore o razvitku svog »svetačkog brata«,<br />
ali je već za vrijeme njegova novi-cijata prodrla van glasina da se mladi brat ističe »neobič-nim<br />
fenomenima«, jer se »taj blijedi i izmožđeni novak da-nima i danima odriče jela... U Venafm živi 21<br />
dan samo od svete pričesti«. Zbog lošeg zdravlja pati od iznenadnih napadaja groznice, pri čemu<br />
»redovno pucaju samostanski termometri«; pater bolničar je upotrijebio stabilan termo-metar iz<br />
kupaonice, na kojem se živa popela na 48 (!) stupnjeva. Noći u samostanskim ćelijama bijahu<br />
uzbudljive. »Sa svih su se strana pojavljivala strašna čudovišta kad bi on, slušajući sveto pravilo,<br />
pokušao malo počinuti.«<br />
Brazgotine u vinogradu Pater Pio je radi oporavka boravio na seljačkom imanju svojih roditelja.<br />
Dvadesetog rujna 1915, kad ga je majka pozvala na ručak, izašao je iz kolibe u vinogradu »mašući<br />
rukama kao da se opekao«. Majka ga je upitala što se dogodilo, a on joj je odgovorio da osjeća samo<br />
neznatno bockanje. »Međutim, pater Pio je upravo dobio nevidljive brazgotine«, piše u knjizi koja je<br />
dobila najviši crkveni imprimatur. Ti se nevidljivi madeži kasnije otvoriše i pro-krvariše dok je u<br />
zbom svoje braće sjedio u posljednjem redu. Kad je istupio, krvarile su mu ruke, na stopalima se<br />
vidjele brazgotine a na desnom boku duboka rasjeklina.<br />
»Pater Pio 6 un santo!« uzviknula je gomila. Pater Pio je svetac.<br />
Snimci brazgotina dospješe pred Sveti oficij. (Danas ured Vjerske kongregacije, prije sveta<br />
inkvizicija.) Pateru Piju narediše da ga pregledaju liječnici i da izbjegava zna-tiželju vjernika.<br />
Liječnici su ispitivali i zapečatili madeže zavojima. Napokon se ustanovilo da »ta vrsta lezija«<br />
(ozljeda) izmiče »zahvatu znanosti«. Pater Pio je svaki dan gubio punu šalicu krvi. Danju je nosio<br />
preko vidljivih madeža kestenjaste rukavice.<br />
Univerzalna nadarenost Pater Pio je posjedovao gotovo sve sposobnosti koje bi znanost danas<br />
obuhvatila skupnim pojmom »parapsiho-loški fenomeni«. Bio je istodobno vidovnjak i prorok, telekinet<br />
i telepat, čudotvorac i iscjelitelj na daljinu. Nije znao engleski jezik, ali je razumio što su mu<br />
govorili ame-rički momci. Znao je već unaprijed što će mu skrušeni župljani priznati ili prešutjetj.<br />
Jednom je čovjeku rekao bez okolišanja da se bavi mišlju da ubije svoju ženu. A jednoj ženi, koju je<br />
očekivala teška ginekološka operacija, spontano prestadoše krvarenja, i pater Pio joj je prorekao da<br />
će roditi sina. Godinu dana kasnije donijela mu je u samostan dječaka.<br />
Alberto de Fante, službeni kroničar San Giovanni Rotonda, izvještava da je neki čovjek u Pijevoj<br />
ispovjedao-nici molio pomoć za svog nećaka nevjernika, koji se borio sa smrću i od kojeg su<br />
liječnici digli ruke. Dvadeset četiri sata kasnije je nećak »nepobitno« izliječen.<br />
Jednu ženu koja je, pošto joj je ured za predbilježbe odredio tri dana čekanja — jer je Pio bio<br />
uvijek zauzet nekoliko tjedana unaprijed, htjela skratiti to Čekanje tako što se, glasno plačući,<br />
ugurala u gomilu, zaustavio je pater Pio i zapovijedio joj da brzo pođe kući jer je sve u redu.
Kad se žena vratila kući, njezin je muž, za kojeg je htjela moliti, bio izliječen.
Velik je broj tih čudnovatih izvještaja. Na primjer, je-dan je čovjek uvečer, nakon ispovijedi,<br />
izašao iz samostana i tada ga je iznenadio prolom oblaka; pričekao je jer nije htio pokisnuti do kože.<br />
U tom času pristupio mu je pater Pio i kazao da može mirne duše krenuti, da će ga on pra-titi. Kad je<br />
neznanac stigao u svoje prenoćište, začudiše se Ijudi što nije mokar kao miš. Domaćini odmah<br />
shvatiše:<br />
»Dakle, ako vam je to kazao pater Pio...« Međutim, pater Pio je mogao čarati i na obratan način.<br />
Jednog zimskog jutra stigla je za vrijeme pljuska u samostan neka pokajni-ca. Pio joj je dodimuo<br />
rame, i, na veliko iznenadenje pri-sutnih, njezina se odjeća »u tren oka potpuno osušila«.<br />
Ni bilokacija* nije, očito, bila strana patem Piju. Auto-rica imprimiranog izvještaja tvrdi da je pater,<br />
na veliko čuđenje mnoštva koje ga je čekalo, mogao »proći i kroz zatvorena vrata«, te bi tako »na<br />
otmjen način skrenuo sa svog traga dosadne i oslobodio se znatiželjnih«. »Ta, gdje ste bili, padre?<br />
Posvuda smo vas tražili!« — Pater Pio bi se osmjehnuo: »Išao sam ispred vas gore-dolje, ali vi to<br />
niste opazili.«<br />
Čak je i miomirise stvarao patnički pater (»Ja patim kad ne patim« — Pio o Piju) u smradljivim<br />
sobama. — Liječnik, dr Romanelli, smatrao je nepriličnim što pater Pio, kao što je pomislio,<br />
upotrebljava parfem. Tada mu je jedan kapucin objasnio da je Pijeva krv ispunjena »tim<br />
miomirisima«. Kad je neki dr Festa ponio u Rim komad platna, natopljen Pijevom krvlju, kako bi ga<br />
ispitao u la-boratoriju, suputnici upitaše što miriše tako ugodno. — U srpnju 1930. zamirisala je<br />
iznenada jedna soba u Rimu na ruže i sunovrate. Upravo se vratila iz San Giovanni Ro-tonda jedna<br />
bolesnica. Nebeski je miris potrajao četvrt sata, a onda je djevojka mogla opet micati bolesnom rukom.<br />
U taj se fenomen mirisa ne smije sumnjati, jer je broj svjedoka u toku četiri desetljeća bio vrlo<br />
velik. Očito je, da se poslužimo riječima Michaela Faradaya (1791 do 1867), da »ništa nije tako<br />
čudnovato da ne bi bilo istinito«.<br />
A papa Benedikt XV unaprijed je odbacio bilo kakve rasprave: »Pater Pio je, uistinu, čovjek<br />
Bozji.«<br />
Brazgotine stigmatiziranih<br />
Pater Pio je nosio Kristove brazgotine pred očima suvre-menika. Prve stigme koje su zabilježene<br />
imao je njegov čuveni preteča Franjo Asiški (1182—1226); proglašen je svetim već dvije godine<br />
poslije smrti. Njegovi su ožiljci legenda, i taj svetac, koji »je razgovarao sa pticama«, pjeva već<br />
odavno u zboru anđela. Otkad su Franju obi-Iježile brazgotine, bilo je, navodno, 350 slično<br />
opterećenih. — Nisu svi stigmatizirani imali na sebi »prava« znamenja. Tako je, navodno, Therese<br />
Neumann (1898—1962) iz Konnersreutha u Gomjoj Falačkoj, u Njemačkoj, o kojoj su se pisali<br />
članci na naslovnim stranicama, bila varalica. Teolog drJosephHanauer(14)izražava sumnju da je<br />
sama sebi sfvarala grebenjem rane, jer je često tjerala iz sobe posjetioce i zatim im, kad bi se vratili,<br />
pokazivala krvave rane. Neslužbeno se govorka da je stigme dobila za vrijeme korizme 1926. i da je<br />
petkom izvan kršćanskog doba svet-kovina imala <strong>prikazanja</strong> Gospodinovih muka.<br />
Izvještaji o pobožnima koji su imali na šakama, stopa-lima i pod srcem ožiljke raspetog na križu<br />
tako su česti i potvrduje ih toliko svjedoka da se ne mogu odbaciti kao besmislica.<br />
»Biljezi Isusovi« (Poslanica Galaćanima 6, 17) bole, navodno, kao rane bičevanja, krunjenja<br />
trnjem i pribijanja na križ; krvare osobito petkom i ne mogu se, kaže se, izli-ječiti.<br />
Nalazimo li se sada pred tvrđavom neosvojiva čuda? Unaprijed treba priznati dajoš ne postoji<br />
nedvojbeno obja-šnjenje stigmatskih fenomena; obavija ih suviše gust, dobro čuvan okultni veo.<br />
Sveta bolest
Treba znati da su se nekoć kultni, vjerski postupci pripi-sivali Ijudima koje su tobože opsjeli demoni.<br />
Epilepsija (padavica s iznenadnim grčenjem) prozvana je morbus sanctor, »sveta bolest«, jer su<br />
oboljeli od nje često vidjeli <strong>prikazanja</strong> Lucifera, duhova, bogova i anđela. »Poznato je da je i<br />
Muhamed patio od epileptičkih napadaja, i zbog toga ga je njegov narod smatrao bliskim bogu. On<br />
osobno izvješćuje u Kuranu o svom boravku u raju« (15). Profesor 0. Prokop kaže da su doživljaji za<br />
epileptičnih pomračenja svijesti ponajčešće vjerski i da takvi Ijudi naginju askezi. (Obilježje<br />
stigmatiziranih!) Tehnikom disanja mogu se — »zbog poremećaja ravnoteže kiselina i lužina« —<br />
izazvati demonski napadaji.<br />
Tri oblika bolesti<br />
I katatonija, jedan oblik shizofrenije, obilježena uznemi-renošću i uzbuđenjem, djeluje na vjerske<br />
zanesenjake tako što razvija posebnu, usmjerenu snagu. »0pčinjenost je, zacijelo, još veća... zato što<br />
shizofreničar, ne gubeći inteli-genciju, djeluje na svoju okolinu.«<br />
Profesor Prokop i drugi spominju kao treći oblik bolesti histeriju, i to kao pravu psihičku bolest.<br />
Histericima pri-pisuju »izrazitu želju da budu poštovani, voljeni, hvaljeni i priznati, zatim uživanje u<br />
sposobnosti da svojim 'dražima' privuku Ijude... te se tako može objasniti zašto su reli-giozni<br />
mučenici ne samo podnosili svoje muke, već su ih 'radosno očekivali'«. Zatim, mnogo je puta<br />
utvrđeno da histerici gotovo i ne osjećaju bol.<br />
Ja mislim da kratak opis tih bolesti pruža bitne indicije o predisponiranosti onih koji dobivaju<br />
stigme. Simptomi svih triju bolesti upućuju na oštećenje ili poremećaj živ-čanog sustava. Danas već<br />
i jednostavni priručnici označuju »stigmatizirane« kao Ijude pretjerano osjetljiva živčanog sustava<br />
(vegetativno stigmatizirani), koji su skloni tome da na duševne i druge podražaje reagiraju<br />
poremećenjima (stigmama). Parasimpatikus, dio vegetativnog živčanog su-stava, upravlja — na<br />
osnovi odgovarajućih podražaja ili naredbi iz mozga — na primjer, sužavanjem očiju, navira-njem<br />
suza i sline, ali i spolnim organima itd. ..<br />
U stanju povećane napetosti (vagotonijd) odgovaraju organi o kojima se brine parasimpatički<br />
živčani sustav već na male podražaje, te mogu nastati organske smetnje. Abnormalna stanja<br />
napetosti (distonija) mišića i krvnih žila tipična su za oslabljene vegetativne živčane sisteme, i očituju<br />
se poremećenjima na organima... a na koži kao pre-obilje krvi, navala krvi, zastoj krvi<br />
(hiperemija). Kako bi se zaokružio taj kratki izlet u medicinu, spomenimo još i hiperesteziju, pri<br />
kojoj nastaje bolesna preosjetljivost na dodire kao posljedica različitih bolesti živčanog sustava.<br />
Ključ za rješenje?<br />
Rezimirajmo. U svim opisima stigmatiziranih koji su meni poznati, zabilježena su spontana<br />
nadražljivost i nastanak osobitih moći. Nesumnjivo je da su, bez iznimke, očaravali — hotimice ili<br />
nehotice — okolinu. Nisu li osjećali i smjernu želju »da budu poštovani, voljeni, hvaljeni i priznati«?<br />
Jesu li mogli zatajiti svoju sposobnost da svojim »draži-ma« (= stigmama) privlače Ijude? Kako su<br />
drukčije mogli podnijeti boli osim uslijed određene bolesti? Zar nisu i njihove tjelesne funkcije bile<br />
podvrgnute naredbama i podražajima živčanog sustava?<br />
Sve su te bolesti, uvjeren sam, dovodile stigmatizirane u stanje stresa, koje utječe na cijelo tijelo. Dr<br />
Hans Selye, upravitelj Instituta za eksperimentalnu medicinu i kirurgiju Sveučilišta u Montrealu,<br />
»otac istraživanja o stresu«, opi-suje takvo stanje ovako: »Stres se očituje uvijek sindro-mom, to jest<br />
zbrojem promjena, a ne jednom jedinom pro-mjenom. Izolirano djelovanje na bilo koju jedinicu<br />
tijela jest ili oštećenje, ili podražaj na povećanu djelatnost« (16). — S obzirom na današnji opći
stupanj saznanja — na primjer, popularne autogene vježbe — napomenimo tek usput da se svi<br />
mogući ogranci mogu autosugestijom po-vezati radi krajnjeg učinka.<br />
Bio-feedback<br />
Četrnaestog sam listopada 1973. razgovarao u hotelu »Plaza« u New Yorku s profesorom drom<br />
Josephom Brudnyjem, stručnjakom za rehabilitaciju s Njujorškog sveučilišta.<br />
Izliječili ste bez kirurškog zahvata jednog mladića koji je zbog slomljene kraljesnice bio već<br />
godinama prikovan uz invalidsku stolicu. Jeste li čudotvorni doktor?<br />
Sve to nema baš nikakve veze s čudom. Ako se može govoriti o nekom čudu, onda je to moć mozga<br />
nad tijelom. Uistinu smatram da je moć mozga posljednja neukroćena zvijer na ovom planetu. čuda<br />
su objašnjiva<br />
Optički i akustički signali kakve uvodi suvremena medi-cina pri »bio-feedbacku« i programirana<br />
želja u čovječjem mozgu za stjecanjem užitka, što ju je dokazao fiziolog Campbell, prema mom<br />
mišljenju pružaju očigledna objaš-njenja i za »tjeralice« koje vidovita djeca (a i malobrojni odrasli<br />
vidovnjaci) potanko kazuju u zapisnik: riječ je o »vizijama« predodžbi koje ih prate i progone od<br />
malih nogu. Njihove »poruke« sadržavaju tekstove i nječi koje ponavljaju, dječji pojednostavljene,<br />
iz teološkog jezika što ga upijaju s katedre i propovjedaonice. Budući da često ne shvaćaju smisao<br />
onog što su čuli i naučili, tobože po-pravljaju a zapravo kvare propovijedi i katehističke tek-stove.<br />
Nastaju zagonetna, nerazumljiva saopćenja, u koja se cjepidlački uvlače nadzemaljske misli, gatanja<br />
i proro-čanstva.<br />
S obzirom na dječju psihu, ne iznenađuje to što najmlađi imaju najčešće priliku da se obraduju<br />
prikazanjima. Oni žive u strahu od purgatorija, »čistilišta kao mjesta obda-renih koji ispaštaju<br />
neokajane grijehove« (Prva poslanica Korinćanima, 3, 15). Djeca se boje prijetnje da će dospjeti<br />
onamo. Stoga nastoje na svaki način izbjeći paklenske muke; naivno usrdno i pomoću nesputane<br />
dječje mašte, predaju se fantastičnim mislima i pothvatima; m za čime ne čeznu više negoli za time<br />
da se sretnu oči u oči s divnim likovima iz crkvenog svijeta. Svaki dan saznaju iz dirljivih i lijepih<br />
legendi o obdarenim Ijudima kojima su se ukazali<br />
članovi svete obitelji. Te su im legende ispričali župnici i vjeroučitelji, crkveni funkcionari, a Crkva<br />
ne laže. (Bajke okrutna sadržaja mogu, to zna svaki psiholog, izazvati u djece neurotičan strah.) —<br />
Iz mašte raste sada osjećaj užitka, želja da se izazovu čudesni doživljajj. Djeca do-življuju<br />
»iznenada«, u potpuno osjetilnom pogledu, isti-nite snove, koji sadržavaju iznenađujuće mnogo<br />
istine (to jest, likova, simbola i riječi iz njihove religije) »što kao da se nalazi izvan normalne<br />
pojave«. Psiha onih koji sanjaju već odavno je zabilježila objekte istinitih snova, a sada postaju oni<br />
najednom »objava stvarnosti nesvjesnoga« (Herder). Težnja za uzitkom, u primjeru djece radost zbog<br />
vizije, ispunila se.<br />
Nepravedno je poricati vidovitoj djeci subjektivnu »is-tinu« njihovih vizija. Ako Crkva općenito<br />
ne želi »prika-zanja«, trebalo bi da izmijeni ili ukine vježbu što izaziva spremnost za doživljavanje,<br />
želju za suočenjem sa svetom obitelji. Ona to neće učiniti, jer takozvana »prava« prika-zanja može<br />
vrlo dobro iskoristiti u svojoj propagandi. Već citirani hagiograf Walter Nigg, koji priželjkuje<br />
povratak svetaca, izražava smjernu nadu koja isto tako vrijedi za »nužnost« <strong>prikazanja</strong>: »Doduše,<br />
danas kao da su iščezli, ne priča se o njima ili tek rijetko. No, taj muk neće potra-jati, jer iznenada će<br />
se opet obratiti ljudima.« — 1 Crkva ima svoju vrlo specifičnu želju za užitkom, uživanjem u čudu.<br />
Sve postaje jasno!<br />
U svečani su obred, radi povećanja uživanja u vjero-vanju, uključeni djelotvorni trikovi. Američanin<br />
Leslie M. Le-Cron (19) smatra da je za poticanje heterosugestije (a što li je drugo molitva?)<br />
najprikladnija upaljena svijeća;<br />
treba je tako postaviti da se može udobno promatrati.
»Treperav plamičak svijeće djeluje hipnotički.« Campbell je eksperimentalno ustanovio da bijelo<br />
svjetlo svojom ve-likom frekvencijom izaziva jak osjećaj užitka: »Svjetlost je suprotna dosadnoj<br />
monotoniji okoline, te tako izaziva užitak.«<br />
Razumije se, lukavi crkveni tvorci kulta nisu imali ni-kakvo akademsko obrazloženje kad su<br />
»lucemu«, vječnu svjetiljku, postavili »u znak K-ristove prisutnosti kao svjetla svijeta«(Ivan, 8,12)<br />
pred oltare. Međutim, Crkvaje tijekom 2000 godina svoje povijesti pokazala nesumnjiv smisao, šesto<br />
i sedmo čulo, za postizanje učinka. Već odavno ne svijetli u crkvenoj prostoriji samo vječna<br />
svjetiljka. Na ula-zu nas dočekuje djelotvoran sjaj svijeća. Nema crkve u kojoj ne plamte pred<br />
oltarom i glavnim oltarom, pred sli-kama Madone i svetaca, bezbrojne svijeće: one pobuđuju željeno<br />
ushićenje.<br />
Na prošteništima stvaraju orgije svijeća orfičke misterije, koji morem plamičaka bude spremnost za<br />
čudo. Procesije sa svijećama jesu uvod u značajne crkvene svečanosti. Uzme li se u obzir današnje<br />
znanje o psihologiji, to je dje-lotvoran poticaj da se prouzroči ono stanje »izvan sebe« u kojem se još<br />
može i u čuda povjerovati.<br />
Psihodrama<br />
Treba opkoliti fenomene, osobito one masovne doživljaje čudesnih izlječenja koji dovode na<br />
poprište velik broj svjedoka; treba ući u trag koheziji.<br />
Neću se uputiti na široko beskrajno polje psihologije, no htio bih oštro osvijetliti jedno područje koje<br />
može dati odgovore na pitanja — mislim na psihoterapijsku metodu psihodrame. Skupina pacijenata<br />
prikazuje glumački svoje konflikte kako bi se na taj način oslobodila frustracija i neuroza. Terapija<br />
izaziva izlječenje.<br />
Ta, tako suvremena, misao susreće se već u grčkog fllozofa Aristotela (384. prije n. e. — 322.<br />
prije n. e.). Aristotel je spoznao da ideje ne djeluju izvan tijela, nego u njemu kao pokretna sila.<br />
Svoju misao o entelehiji (= stvaralačka snaga), koju je prenio na nauku o prirodi, ostvario je u<br />
SVOJOJ nauci o ćudoređu koja se održala sto-Ijećima. Prema njoj je duh nematerijalna energija = prva<br />
stvaralačka sila. Tragedija, kaže Aristotel, postiže katar-zom (= pročišćenjem), odlučivanjem između<br />
dobra i zla, zdravo čudesno djelovanje. (Psihodrama!)<br />
Privatni docent dr Ploeger (20) objašnjava taj proces:<br />
»Prešutan preduvjet za to kod gledatelja je njihovo sa-življavanje (identifikacija) s junakom, čije<br />
postupke odo-bravaju i utvrđuju njihovu podudarnost sa svojim vlasti-tim idealima i motivima.«<br />
(Takvih identifikacija ima na svim mjestima <strong>prikazanja</strong> — i to sa članovima svete obi-telje!)<br />
Blagotvorni dramski prikaz konflikata u aristo-telskom smislu postiže učinke poput psihodrame koja<br />
se danas primjenjuje i u zapadnim i u istočnim zemljama.<br />
Izlječenje daje »tao«, prauzrok svijeta<br />
U kineskoj filozofiji četvrtog i trećeg stoljeća prije n. e. postojao je pojam »tao«, što znači, otprilike,<br />
staza ili put. Tao bješe prauzrok svijeta, osnova svih pojava, ali nedo-hvatljiv razumnoj spoznaji. U<br />
toj je filozofiji »jm jang« (tamno i svijetlo) predstavljalo pozitivno i negativno. Kao što profesor Ilza<br />
Veith (21) izvještava u svom eseju »Psy-chiatric Thought in Chinese Medicine«, Kinezi nisu nikada<br />
poput drugih kulturnih naroda zamišljali stvoritelja kao lik koji zahtijeva poslušnost i obožavanje.<br />
Neometeni u tom praodnosu nikakvim bogom sklonim kažnjavanju i osvećivanju, Kinezi su u<br />
dodatnoj snazi usuglašenih »du-ša«, u okupljanju svoje obitelji i prijatelja, tražili iz prauzroka svijeta<br />
autohipnozom duhovno okrepljenje i iz-Iječenje. 1 tu je djelovao duh zajednice, usredotočene na<br />
jednu misao, a izlječenje se prihvaćalo kao čudo.
To su primjeri razvojnih stupnjeva do psihodrame s njezinim »mehanizmima međuljudskog<br />
odnosa« (22).<br />
Autogeno vježbanje i spavanje u hramu<br />
Čvrstu tradiciju ima i autogeno vježbanje, koje spada u ovu tematiku. Johannes Heinrich Schultz<br />
(1884—1970), neurolog iz Gottingena, uveo je tu vrstu autohipnoze, koja određenim unutrašnjim<br />
stavom dovodi do opuštanja, u opću upotrebu. Približna joj je analogija antička inku-bacija, spavanje<br />
u hramu. To spavanje u hramu donosilo je u snu božanske objave i izlječenja bolesti (»incubare«:<br />
smjestiti se na nekom posvećenom mjestu).<br />
Inkubacija se u antici radi opuštanja započinjala kupa-njem. (Lourdes, a i drugdje!) »Prava se<br />
inkubacija zbivala za vrijeme počinka u abatonu, najsvetijoj prostoriji hra-ma.« (Zar crkve i oltari<br />
imaju neko dmgo djelovanje?) — Dr von Schumann (23) kaže da su opuštanje mišića i do-življaj<br />
uspavljivanja pri inkubaciji (a i pri autogenom vjež-banju), zacijelo, uzajamno čvrsto povezani, te su<br />
se tada, naime, mogli pacijenti, »podložni sugestiji i vjemici, za-uzimajući nekritičan stav prema<br />
religiozno-magijskom izlječenju«, osloboditi smetnji i ozdraviti. Pri inkubaciji se onaj koji je tražio<br />
izlječenje vladao pasivno i »očekivao na magijski način od boga Asklepija... ozdravljenje«. — Stavi<br />
li se, na primjer, umjesto »boga Asklepija« ime »Bernadette Soubirous«, moglo bi se pomisliti da je<br />
to izvještaj o zbivanjima u Lourdesu.<br />
Ljubazni bogovi zdravlja<br />
Bog Asklepije (Eskulap) djelovao je u svetištu posvećenom njemu u Epidauru, u antici čuvenom<br />
gradu u Saronskom zaljevu; međutim, on je »radio« i u hramovima u Knidu, Kosu, Pergamu,<br />
Sikionu, Naupaktu i Ateni. Imao je mnogo podružnica, u kojima se liječilo sve što bi se poja-vilo.<br />
Dolazili su slijepi, hromi i gluhi, oboljeli od vodene bolesti, oni koji su -patili zbog organskih<br />
bolesti, oni koji su imali trakavicu, a i oni koji su se žalili zbog ispadanja kose. Veoma zaposleni bog<br />
morao je stalno stvarati čude-sa... kao u današnje doba svetački kipovi na prošteništima. Rabin Ben<br />
Akiba običavaoje kazati: Sveje već postojalo...<br />
Epidaurskije hram, s natpisom: »Dođi kao dobar čovjek, otiđi kao još bolji«, od 500. prije n. e. bio<br />
mjesto na koje su hodočastili oni koji su tražili izlječenje, Lourdes »zlat-nog doba« greke kulture.<br />
Osim šefa — Asklepija — osobno, čuda su za vrijeme blagotvornog sna činili i »ljubazni bogovi<br />
zdravlja«.<br />
Kurt Pollack (24) piše: »Čudesna su se izlječenja javljala ponajviše u slijepih, gluhih, uzetih, onih<br />
koji su patili od besanice i drugih bolesnika koji bi se danas uvrstili u ve-liko mnostvo neurotičara i<br />
vegetativno stigmatiziranih. Bo-žanski je liječnik izliječio mnoge kojima zemaljski liječnici nisu<br />
mogli pomoći... Sposobni Asklepijevi svećenici bi-jahu iskusni poznavatelji Ijudi, i izvrsno su znali<br />
duševno utjecati na bolesnike. Bili su u određenom smislu, iako to nisu znali ni htjeli, preteče<br />
današnjih psihoterapeuta.« — Treba li tumačiti tu negdašnju i sadašnju vrstu čudesa? Crkva zna<br />
povijest.<br />
Liječenje glazbom<br />
Pitagorejcima je u šestom stoljeću prije n. e. bilo već poznato psihoterapijsko djelovanje glazbe.<br />
(Jasno čujem tužaljke iz Lourdesa!) — Sirijski je filozof Jamblih opisao to stanje:<br />
»Pitagorejci su se koristili glazbom kao lijekom; posto-jale su odredene melodije protiv duševnih<br />
patnji, a najboIje su pomagale one protiv sjete i velike zabrinutosti — dok su druge bile, opet, protiv<br />
jakih uzbuđenja i strasti i protiv svakakvih duševnih poremećaja. Pitagorino se sredstvo umirenja i<br />
liječenja tjelesnih i duševnih bolesti sastojalo u stanovitim melodijama i ritmovima kojima se način
mišljenja i raspoloženja Ijudi poboljšavaju a dušev-no se stanje vraća u početni poredak.« Kako slike<br />
sliče jedna drugoj!<br />
Onakva čuda kakva čine danas sveci i njihovi pomoćnici izvršavao je u Epidauru — istim ili sličnim<br />
metodama, ali bez bilo kakve kršćanske pomoći — Asklepije sa svojim sljedbenicima!<br />
Na sreću, jer to je dokaz, i oni koji bi ozdravili u antičkim hramovima smatrali su svojom obavezom<br />
slične zahvale kao oni koji su se izliječili na mjestima <strong>prikazanja</strong> i ču-desnim mjestima: i oni su se<br />
zahvaljivali zavjetnim ploča-ma! — Godine 165. n. e. našao se pred epidaurskim ru-ševinama greki<br />
pisac Pauzariija iz Magnezije u Maloj Aziji. U drugom svesku svog opisa Grčke (Periegesis tes<br />
Hellados) zabilježio je:<br />
»U staro je doba bilo unutar ograde svetišta još više is-pisanih ploča nego u moje doba. Sada ih je<br />
preostalo još samo šest. Na njima su zabilježena imena muškaraca i žena koje je izliječio Asklepije,<br />
a i bolest koju je svatko od njih imao i kako je izliječena. Ploče su ispisane dor-skim jezikom.«<br />
Skupna terapija<br />
Svim tim antičkim Iječilištima zajednički je skupni doži-vljaj. U tome vidim preteče psihodrame<br />
koja se danas pri-mjenjuje, i to u smislu kako dr Samuel J. Warner (27) opi-suje skupnu terapiju:<br />
»Skupna je terapija često veoma korisna, jer lakše je nešto spoznati uzajamno, te u uzajamnom<br />
odnosu 'pere'. tako reći, 'ruka ruku'... Ta je terapija ne samo inte-<br />
lektualno iskustvo; ona obuhvaća i osjećajni život, jer ličnost nastaje uslijed emocionalnih doživljaja,<br />
poslje-dica kojih jesu reagiranje žlijezda i druge tjelesne nus-pojave. Kako bi se terapijom izazvala<br />
temeljita preob-razba ličnosti, treba da terapija nanovo dotakne te snažne, ponavljane i postojane<br />
emocionalne doživljaje, da bi se iznova zahvatila emocionalna područja lič-nosti i izmijenila.«<br />
Na svim prošteništima koja sam vidio, taj skupni do-življaj — usmjeren prema određenom cilju —<br />
zavlači se pod kožu. Čežnja za čudom — kao zajednički emocionalni doživljaj — potiče među posve<br />
stranim Ijudima uzajaman odnos, koji briše bilo kakvu plahost — čak se ne zazire od glasna<br />
jadikovanja i plakanja. Ljudi, koji su svaki za sebe — po svoj prilici — većinom mtrovertirani,<br />
doživljuju mijenjanje ličnosti: Nesputano se predaju općem osjećanju. Tu, na cilju svojih nada,<br />
uspijevaju u gomili bezimenih patnika izmijeniti stav prema svojoj patnji. Žele je se oslo-boditi, sada<br />
ili nikada! Ekstatične su emocije na prošte-ništima humusa na kojem nezamislivo može katkad<br />
postati moguće.<br />
Sveti rukopolagatelji<br />
U vezi s tim treba ukratko spomenuti i »animalni magne-tizam«, kojim se služio liječnik Franz<br />
Anton Mesmer (1734—1815). Netremice bi gledao svog pacijenta u oči, dugo, a onda bi polaganjem<br />
ruke prenosio čovječju isijanu snagu radi sugeriranog liječenja. (I Isus je liječio polaga-njem ruke.<br />
K-atolička crkva je 35 hiroteta [rukopolagatelja] proglasila svetima.) Engleski kirurg James Braid<br />
(1795 do 1860) spoznao je da se pri uspješnim liječenjima tom me-todom ne radi ni o kakvu<br />
okultnom hokus-pokusu, te ju je okrstio imenom hipnoza (grcki: san). Mesmerizam je<br />
postao evropska pošast, jer su iz njega stvorili unosan posao i oni koji nisu imali Ijekovitog<br />
magnetizma.<br />
Međutim, o tome koliko mogu masovna sugestija i ma-sovna hipnoza utjecati na »čudesna<br />
izlječenja«, može se pročitati u jednom izvještaju (28) iz 1784:<br />
Čudotvorni brijest iz Soissonsa
Markiz od Puisequra je svoj zamak kod Soissonsa pretvo-rio u »magnetsko lječilište«, u kojem je<br />
kao fanatičan pri-staša mesmerističke metode htio pomoći onima koji traže izlječenje. Priljev<br />
bolesnih bijaše ogroman, te je gomila dupkom ispunila prostorije zamka. Što da se radi? Markizu je<br />
pala na um čudnovata misao: magnetizirao je jedan lijep brijest u selu! »Tih su dana hrlili prema tom<br />
magnetskom drvetu, kao prema nekakvoj čudotvornoj slici, patnici s ove i one strane Rajne.« -—<br />
Bez komentara. No, očito je da ne ostvaruju čudesna izlječenja samo relikvije, svete mumije i<br />
čudotvorni svetački kipovi. To mogu postići i sta-ri brijestovi, ako onaj koji traži izlječenje »vjeruje«<br />
u njih. Faustovska rečenica pristaje kao šaka na oko: »Čudo je najdraže dijete vjere!«<br />
Sugestija, autosugestija, hipnoza<br />
Na mjestima <strong>prikazanja</strong> sudjeluju uvijek pri čudesnim izlje-čenjima, htjela to Crkva priznati ili ne (i<br />
pri potvrđenim »pravim« čudima), sugestija i hipnoza kao posebna vrsta sugestije. Dakle, sugestija<br />
je, da je točno definiramo, utje-canje na misaone, osjećajne i voljne tokove, koje »dovodi do<br />
nekritičnog preuzimanja uvjerenja, ocjena o vrijedno-stima i načina ponašanja«. Postoji li afektivna<br />
naklonost (a ona na prošteništima vrca na sve strane!), »čovjek se nehotice otvara... oblicima pojava<br />
i idejama. Masovne situacije, a i stanja povećane uzbuđenosti, djeluju pojačano... Autosugestija je<br />
utjecanje na samog sebe afektiv-nim očekivanjima i željama.« A što može hipnoza? Ona može »lako<br />
izazvati iluzije i halucinacije. Pamćenje se os-lobađa. Postoji li unutrašnja spremnost, većina se Ijudi<br />
može hipnotizirati.«<br />
Te su definicije dijagnoza hodočasnika na prošteništima.<br />
Međutim, što kaže Crkva?<br />
Ona tvrdi da »čmjenica velikog čuda u Katoličkoj crkvi mora biti neporeciva za svakog tko je<br />
ispituje nepristrano« (29). Ja smatram tu preuzetnost Crkve, u najmanju ruku, nespretnom. Ako se u<br />
naše doba, preopterećenom živčanim bolestima, neurotičnim organskim bolestima i depresijama<br />
koje štete tijelu, svake godine javi sa svih mjesta prika-zanja samo o 100 izlječenja (iako nisu<br />
nikakva »čuda«!), postignutih sugestijom, autosugestijom i masovnom hip-nozom, onda crkvena<br />
sredstva — Madone, relikvije, izvori itd. — ipak služe jednog dobroj, čudesnoj svrsi! Crkva ne gubi<br />
ništa.<br />
Već su primitivni narodi znali za čudesna izlječenja<br />
Čudesna su. izlječenja poznata od pradavnih vremena. Profesor D. Langen (30) kaže: »Hipnoza je<br />
kao duševno liječenje prastara i nalazi se u medicini etničkih kultura (Šamani) kao i u razvijenim<br />
kulturama Egipta, Grčke i Rima... U srednjem se vijeku gubi trag... S Franzom Antonom Mesmerom<br />
počinje novo razdoblje, koje je preko teorije o fluidu i animalnog magnetizma dovelo, s velikim<br />
teškoćama, do sugestijske teorije o hipnozi koja vrijedi još i danas... Mišljenje ostaje usredotočeno<br />
na je'dno suženo područje, tako da tu odnos prema ostaloj smanjenoj svijesti postaje vrlo budna<br />
jezgra svijesti. Ta se jezgra održava ta-ko što se mišljenje prisiljava da se usmjeri na jednu točku,<br />
odnosno kompleks misli, i da ondje ostane... Meditacija<br />
je, dakle, suženo razmišljanje, usredotočeno najednu točku, pri smanjenoj budnosti svijesti.«<br />
Tako mi svih 12.000 svetaca! Ta, zar se ne vidi kako se na mjestima <strong>prikazanja</strong> mnoštvo, ukočena<br />
pogleda, usre-dotočuje na jednu »točku«, na primjer: Bogorodičin kip? Zar se ne vidi kako<br />
autosugestijom dospijeva u hipnotičko stanje odsutnosti? Zar se ne osjeća svim živčanim vlaknima<br />
kako se opća svijest smanjuje a istodobno se vrlo budno očekuje čudo? Gotovo svi hodočasnici od<br />
početka padaju pod utjecaj masovne sugestije; ako joj netko i ne podlegne, dospijeva u struju stanja<br />
svijesti drugih. »Ljudi djeluju preko 'sensoriuma commune' (zajedničkog osjećaja) ne-posredno na<br />
druge« (31).<br />
To nisu nikakva nagađanja gospodina von Danikena, već lanac logičnih dokaza što su ga sastavili<br />
liječnici na osnovi istraživanja. Crkva, doduše, dopušta i »prirodna« objašnjenja, ali pridržava za
sebe priznavanje »pravih« čudesnih izlječenja preko <strong>prikazanja</strong> uz sudjelovanje svete obitelji i<br />
pratnje koja pjeva aleluju.<br />
Nekršćansko Hječenje voljom, koncentracijom i »vjerovanjem«<br />
Paramahansa Yogananda (32) ubraja se među najčuvenije jogije našeg doba. »Self-Realization<br />
Fellowship«, koje je on osnovao 1917. i koje je rašireno širom svijeta, zastupa potpuno razborita<br />
gledista, koja se temelje na osnovnoj misli velikog jogija:<br />
»Bog pomaže onima koji pomažu sami sebi. On vam je dao snagu volje i koncentracije, vjeru,<br />
razum i zdrav čovječji um, kako biste pri svim tjelesnim i duševnim patnjama mogli pomoći sami<br />
sebi; treba da iskoristite sve te sposobnosti dok ga istodobno zovete da vam po-mogne. Kad molite<br />
ili primjenjujete zdravu meditaciju, uvijek si govorite da se služite svojom vlastitom, ali od boga<br />
danom, snagom kako biste izliječili sebe ili druge.«<br />
Yogananda je vrlo dobro poznavao psihološke zakone djelovanja:<br />
»Nikada se ne može unaprijed znati kad će nastupiti izlječenje, pa se stoga ne smiju postavljati<br />
nikakva vre-menska ograničenja. 0 trenutku izlječenja odlučit će vjerovanje, a ne vrijeme. Konačni<br />
rezultat ovisi o pra-vilnom buđenju životne snage i svjesnom i podsvjesnom raspoloženju te osobe.«<br />
Te spoznaje jednog jogija, kojem je posvećena voda (koja vrijedi kao sakramentalna; dodano joj je<br />
malo soli) tako strana kao katoličkom svećeniku još i danas bračna sreća, pogađaju bit čudesnih<br />
izlječenja iz sasvim nekršćanske vjere, koja je, moglo bi se reći, znanje o odlučnim procesi-ma<br />
autosugestivnih izlječenja. — Yogananda daje svojim drugovima uputu kakva se ostvaruje na svim<br />
mjestima pri-kazanja i čudesa:<br />
»Ne zaboravite da treba da spasonosne riječi izgovarate pravilnim naglaskom, najprije glasno, a<br />
potom sve tiše, dok ih ne budete još samo šaptali, i da su prije svega potrebne velika pažnja i<br />
prednost. Na.taj način vodite misli, u istinitost koje ste duboko uvjereni, iz sluha u svijest... a odande<br />
u podsvijest ili automatsku svijest. Tko posjeduje potrebnu vjeru, na taj će se način izlije-čiti...«<br />
Nisam nikada čuo — a i ne mislim — da je Yogananda ikada bio u Lourdesu, ili u Fatimi, ili na<br />
nekom drugom mjestu <strong>prikazanja</strong>. Pa ipak, njegova je metoda baš onakva kakva se primjenjuje<br />
ondje: mnoštvo Ijudi koje se okuplja na velikim trgovima, glasno pjeva korale, moli krunicu ili<br />
govori druge pobožne izreke; što je bliže mjesto čudesa,<br />
to je manje glasnih zborova; njihova pažnja i predanost već se uspravljaju prema cilju; ono što žele,<br />
prodrlo je »iz sluha u svijest«; sada se još samo šapuće, a pjesme se tek tiho pjevuše. Međutim,<br />
»vjera« je posve budna i usredo-točena.<br />
Ponajčešće je dovoljna ta vjera u djelovanje Ijekovite me-tode, na mjestima <strong>prikazanja</strong> vjera u čudo.<br />
Zapravo, pod-svijest (odnosno, »automatska svijest«) izaziva kemijsko--električne funkcije mozga:<br />
»Kad živčani impulsi... stignu u mozak, potaknu različite kemijske reakcije« (Campbell).<br />
Činjenica da već vjerovanje u djelovanje nekog medika-menta može donijeti izlječenje mnogo se<br />
puta potvrdila pri kliničkom iskušavanju novih lijekova: osobe se podijele u dvije kontrolne skupine;<br />
jedna dobiva novi preparat, a druga placebo (imitacija novog medikamenta, bez ikakva djelovanja,<br />
ponajčešće šećerne pilule »namirisanog« okusa, istog oblika i iste boje). Leslie M. LeCron otkriva<br />
rezultat:<br />
»Pri tome se ustanovilo da velik dio kontrolne skupine reagira na placebo baš kao i oni koji su<br />
uzimali pravo sred-stvo. To se djelovanje osniva na sugestiji.«<br />
Ono što Vogananda Paramahansa spominje pri uspješ-nom liječenju kao vjeru, snagu volje i<br />
koncentracije, me-dicina naziva pravim imenom: sugestija. Jogiji i liječnici nemaju nikakve veze s<br />
kršćanskim čudesnim vladanjem, ali znaju kako nastaju »čudesa«.<br />
Paracelsus je to znao prije 450 godina
Ne shvaćam tu krutost, to djelomično sljepilo. Ono što teo-lozi još ni danas ne izražavaju jasno o<br />
tumačenju »čuda«, bilo je poznato već prije 450 godina.<br />
Theophrastus Bombastus von Hohenheim (1494—1541), zvan Paracelsus, utemeljio je jednu novu<br />
liječničku znanost:<br />
istaknuo je primat »duše« (danas bi se kazalo »psiha«) u<br />
normalnom i bolesnom životu i prvi put spoznao dotada zanemarene patološke veze i nove bolesti,<br />
kao što su neu-roza i psihoze. U središte je postavio čovjeka kao mikro-kozam. Za njega je izlječenje<br />
djelo životne snage i životne volje. Koliko su suvremeni bili Paracelsusovi pogledi, po-kazuju<br />
navodi iz njegove rasprave o »Imaginaciji« (33) (mašti):<br />
»Čovjek je podložan imaginaciji, a imaginacija, iako nevidljiva, nepojmljiva, djeluje tjelesno u<br />
supstanciji i sup-stancijom, kao da je ona supstancija.<br />
Imaginacija može stvoriti bolesti, strašne bolesti, a može stvoriti radost i zdravlje.<br />
Iz toga slijedi da je imaginacija više nego priroda i da vlada; oduzima urođene osobine, tako da<br />
liječnik ne pre-poznaje ni nebo, ni zemaljsku prirodu.<br />
Iz toga slijedi da je liječniku štošta nemoguće, i što jača je imaginacija, to je slabije liječnikovo<br />
djelovanje.<br />
Stoga mnogi ozdrave vjerom imaginacije, a mnogi i obole.<br />
Takvim zamišljanjem (nastaje) i vjerovanje u čudesa svetaca kao u lijek... te ozdravljuju i to<br />
pripisuju svecima i čudesima... premda sve potječe iz vjere u imaginaciju.<br />
Hoće li se ispuniti vjera ili ne, ovisi samo o snazi ima-ginacije.<br />
1 ako lažan prorok može utjecati na narod tako da ga smatra blaženim ili svetim, te djeluje tako što<br />
se oslanja na vjeru u Ijubav i nadu, ta se čuda ne zbivaju njegovom snagom, nego snagom onih koji<br />
uspiju tako jako vjerovati.<br />
Zatim, znamo i to da oni koji vjerom čine tako čudesne znakove i to ne završavaju naredbom u ime<br />
Isusovo: »Us-tani i budi zdrav«, idu putem lukavštine i lažnosti. Jer, čuda koja čine događaju se<br />
snagom bolesnih, i to zbog njihove vlastite vjere, koju — misle oni — dobivaju od<br />
boga; stoga ne doživljuju ozdravljenje darom onog u kojeg polažu nade, već vjerom koju on uzdiže.<br />
Takvo djelovanje svetaca ne postoji samo kod kršćana, nego i kod Turaka i drugih. Stoga se ne<br />
smije smatrati uzrokom osoba proroka ili sveca, nego jaka volja onog koji je ozdravio, ne smije<br />
postojati lažno vjerovanje, jer to je klanjanje kumirima.<br />
Inače, naime, nema ni jedne bolesti u tijelu koja nije iz-Iječiva, osim one koju daje imaginacija.<br />
Jer, velika se nerazboritost i nepoznavanje prirode po-kazuju pri onome što se može svaki dan<br />
ispitati; koliko nekorisnog nastaje kod onog kojim vlada glava bez mozga.«<br />
Christian-Science<br />
Ono što je Upanišad oko 2100. prije n. e. naslutio u svom »Razgovoru čovjeka sita života sa svojom<br />
dušom«. . . što je Grk Aristotel (384—322. prije n. e.) svojom skup-nom psihologijom — već smo je<br />
prikazali — uzdignuo na znanstvenu razinu . . .<br />
što su Rene Descartes (1596—1650) i Benedictus de Spi-noza (1632—1677) fllozofski razložili o<br />
čovječjoj svijesti... što je Gottfried Wilhelm Leibniz (1646—1716) razjasnio uvođenjem pojma<br />
»svrhovitih uzroka« i prvi put objavio kao postojanje nesvjesnoga...<br />
što je Englez John Locke (1632—1704) spoznajom »sen-sationa« (osjetilnog zapažanja) i<br />
»reflectiona« (samo-opažanja) pridonio utvrđivanju subjektivne osjetilne kva-litete...<br />
što je njegov zemljak David Hume (1711-1776) postigao svojim »Treatise on human nature« kao<br />
svođenjem svih sadržaja svijesti na dojmove i asocijacije . . .<br />
»Mother Mary«, kako zovu tu farmersku kćerku iz New Hampshirea, jest dokaz o tome da se<br />
nepopustljivom odlučnošću, neobuzdanom častoljubivošću i pouzdanim instinktom za djelovanje na<br />
mase, te dovoljnim afinitetom prema gotovu novcu mogu, čak i u tobože vrlo prosvije-ćenu 19. i 20.<br />
stoljeću, osnovati još posve svježe »religije«, sa svim sjajem, kultom i obećavanjem spasenja<br />
(dakako, i s prikazanjima).
Pri tome je Mary Baker bila, prema liječničkom mišlje-nju, psihopatološki slučaj. Kao sedmo dijete,<br />
bila je »stra-no tijelo« u puritanskoj obitelji. Kad bi je korili ili samo glasno opomenuli, djevojčica bi<br />
reagirala histerično — već smo upoznali simptome histerije — i bacila se na pod. Znamo da tako<br />
obdareni Ijudi mogu hotimice (poreme-ćenjem ravnoteže izmedu kiselina i lužina) izazvati grče-vitu<br />
ukočenost. Mary je to mogla potpuno po volji. Dugo su roditelji, zabrinuti zbog kćerkina stanja, bili<br />
obazrivi, čak su smatrali malu histerikinju nečime posebnim... dok je nije raskrinkao jedan liječnik,<br />
koji je ustanovio bespri-jekorno zdravlje i spoznao da ona postiže grceve potpu-nom autosugestijom.<br />
Ta je dijagnoza malo pomogla. Mala je Mary godinama provodila tom metodom svoju volju, a kad<br />
bi postigla cilj, bila bi oličenje krotkosti. — Farmerska obitelj bješe vrlo radosna kad se poslovni<br />
čovjek Washington Glover oženio tom dvadeset dvogodišnjom ekscentričnom mladom da-mom.<br />
Sreća Bakerovih zbog toga što su se oslobodili Mary potrajala je samo dvije godine: Glovera je<br />
1844. ubola mušica i zarazila ga žutom groznicom.<br />
Mary je opet bila sama, pa ju je sestra Abigail primila k sebi. Tada je Mary ponovno počela uporno i<br />
neobuz-dano bježati u bolest. Bilaje prava muka za okolinu. Uživa-jući, tako se uživljavala u svoje<br />
umišljene bolesti da je mišić je otkazalo poslušnost, te su čak i liječnici posumnjali na mijelitis<br />
(upala leđne moždine). Koliko je pravih bo-lesti a koliko autosugestije bilo u njezinim stanjima<br />
tijekom života, tu je tajnu »The holy Mary« ponijela sa sobom u grob.<br />
Bilo kako bilo, njezina je besprimjerna energija jednog dana bila dovoljna da se »digne« s trajne<br />
bolesničke po-stelje i zatraži savjet od putujućeg čudotvornog doktora Pattersona. Budući da je<br />
uvijek postizala ono što bi sebi zabila u glavu, nije samo primila savjet, nego je i pokazala svoje<br />
draži (koje su uvijek bile pri ruci): čudotvorni se vrač oženio tom trideset dvogodišnjakinjom. Za<br />
vrijeme građan-skog rata (1861—1865) stupio je Patterson u vojsku, in-terniranje, i više nije bilo od<br />
njega nikakvih znakova života. Kod Mary se nije pojavilo baš nikakvo božansko na-dahnuće!<br />
Naslađujući se, opet se predala svojim bolestima. Uvijek bi pronašla neke dobroćudne i zabrinute<br />
duše. Ponovno je saznala za nekog čudotvornog liječnika, nekog Phineasa Quimbyja, koji je u<br />
velikim gradovima primao pacijente, i posao mu je cvjetao. Dok je Quimby bio još urar, vidio je<br />
predstavu nekog mesmerijanca koji je hipnotizirao svoje pacijente. Urar je zaključio da bi i on to<br />
mogao, pa je sa-tove objesio o klin i postao čudotvorni iscjelitelj. Jadna Mary je isprosila novac za<br />
put i odvezla se drndavim vla-kom u Portland, gdjeje, ovaj put doista »a bout du souffle«, majstorovi<br />
pomoćnici dovukoše u ordinaciju. Za tjedan je dana Mary bila sasvim zdrava.<br />
Čime je Quimby postigao to »čudo« od izlječenja?<br />
Liječi sam sebe: »Meni je sve bolje i bo!je!«<br />
To nije ostvario Quimby. Mary je na to posljednje putovanje krenula u onom istom duševnom stanju<br />
u kakvu se hodočasnici upućuju na mjesta <strong>prikazanja</strong>: to je posljednja postaja, ovaj put ili nikad<br />
mora uslijediti »čudesno izlje-čenje«. Naime, Quimby nije učinio ništa drugo negoli i Emile Coue<br />
(1857—1926): sugestivno je naredivao bole-snima da treba da ozdrave i da moraju ozdraviti — a to<br />
je načelo Coue obrnuo tako što je bolesniku savjetovao autosugestiju: »Ja ozdravljujem. Meni je sve<br />
bolje i bolje. Ja sam zdrav!« (Kueizam je dvadesetih godina bio tako popularan da su njegovi<br />
»recepti« o autosugestiji postali parole u običnom govoru.)<br />
Mudri je Quimby prozreo one koji traže izlječenje:<br />
većina je dolazila zbog umišljenih bolesti (kao Mary!), i njih je, naravno, mogao izliječiti sugestijom.<br />
Maryn odlučni čas<br />
Bio je to odlučan čas za Marynu spasonosnu ideju, jer čitava »Christian-Science« nije ništa drugo<br />
doli sugestija primijenjena s tamjanovim mirisom vjerskog čaranja. Recept bješe dirljivo
jednostavan: Liječi sam sebe! Mary nije imala, kao što je nepokolebljivo tvrdila, m od božan-skog<br />
duha dobiveno »poslanstvo«, što je ona shvaćala u smislu poruke o spasenju. Bila je to stara, vječno<br />
mlada petlja: Mary se htjela napokon izliječiti od svojih umišlje-nih bolesti, ozdravila je, spoznala<br />
uzrok i iz toga stvorila — vjerna svojoj namjeri, koja ju je pratila cijelog života, da ostvari nešto<br />
izvanredno — objavu spasenja. Otkrivanje petlje je u Americi, naviknutoj na publicitet, dabome neusporedivo<br />
elegantnije i lakše nego u ograđenim oblastima dobro čuvanih fenomena <strong>prikazanja</strong> nad<br />
kojima bdiju stražari u crnome.<br />
Maryn je put do vjerskog hita strm i kamenit, kao što očito, prema nepisanim ali uspješnim<br />
zakonima, moraju biti putovi svih objavitelja spasa, svetaca i vidovnjaka.<br />
Ona posuđuje sredstva za život, ne ispušta svoj cilj više ni za tren iz vida, počinje — kao<br />
pedesetogodišnjakinja — pisati svoju »Bibliju«, terorizira svakoga na koga naiđe, traži oglasom<br />
učenike (jednako: »sljedbenike«) kojima obećava da će im za plaću po satu utuviti u glavu svoje<br />
učenje o spasu.<br />
Uto se javlja i dvadeset jednogodišnji radnik Richard Kennedy, koji na svaki način želi uložiti<br />
svoju ušteđevinu. Mary sklapa s njim fifti-fifti ugovor o budućim prihodima:<br />
poučava »dra« Kennedyja u svojim »principles of Science«, tako da ga može uskoro, programiranog<br />
na vjersku na-uku »holy Mary«, pustiti pred spremnu klijentelu.<br />
Mladi radnik, »dr« Kennedy, tako je uspješan da Mary počinje zavidjeti svom učeniku. Kompleks<br />
može ugušiti samo ako poveća vojsku apostola. Za 100 do 300 dolara održava »Mother<br />
Mary« brze tečajeve, jutarnje, podnevne i večernje. Tema: »Moral Science«. Iz tog pojma stvara<br />
kasnije vrlo prihvatljivu marku »Christian-Science«. Priljev je golem, pa ona osniva podružnice,<br />
koje kasnije postaju »crkvene« općine.<br />
Biblija »HoIy Mary« stiže na tržište<br />
Godine 1875. izlazi »prvobitni tekst« njezine Biblije »Science and Health«. (Kao što se pristoji, i<br />
Maryna Bibli-ja ima prvobitan tekst koji se neprestano ispravljao.) Na svakom primjerku,<br />
objavljenom u vlastitoj nakladi, za-rađuje objaviteljica spasenja jedan sjajan dolar, a to je 1875. bila<br />
velika svota novca. Od tada počinje uspon (kao kod svake vjerske družbe koja se služi čudima).<br />
Dolar se obrće. Mary propovijeda za honorar, a 1877. se udaje za Gilberta Eddyja (na čijoj će<br />
bolesničkoj postelji potpuno iznevjeriti njezino čudesno liječenje, jer Eddy je uistinu bolestan te<br />
uinire). Introvertirana i usredotočena na svoje<br />
spasonosno poklisarstvo, živjela je od neiscrpne zalihe svo-je silne energije, dok nije, navršivši 89<br />
godina, umrla kao mnogostruka dolarska milijunašica. Prije toga si je uspjela pribaviti još jedan<br />
užitak: zatražila je darove za gradnju matične crkve u Bostonu (prema modelu firentinske katedrale!).<br />
Za dva je mjeseca prispjelo na račune više od dva milijuna dolara, pa je gradevina mogla biti<br />
viša, veća i skuplja nego bilo koja druga (tadaŠnja) gradevina u Bostonu.<br />
»Prvi put u suvremeno doba podigoše vjernici svetište jednoj živoj ženi: nije čudo što je uskoro<br />
zovu već sveti-com...«,<br />
piše Stefan Zweig (34) u svom istaknutom biografskom eseju »Mary Baker-Eddy« u svojoj knjizi<br />
»Liječenje du-hom«. On opisuje i obilježja priprostog »učenja«, temelja vjere, »Mother Mary«:<br />
»... sve je strašno jednostavno: Bog je, kao što znate, načelo dobroga. Dakle, čovjek može biti<br />
jedino bo-žanski, a budući da je sve božansko dobro, kako bi u toj slici Božjoj moglo imati svoje<br />
mjesto nešto tako zlo kao što su bolesti, slabost, umiranje i starenje? Čovjek može sebi samo<br />
umisliti, može si — svakako — svojim lažljivim osjetilima predočiti da mu je tijelo bolesno...«<br />
Budući da je to iskušala na sebi, »the Holy Mary« je to, zacijelo, znala. Mi, međutim, znamo da taj<br />
vjerom mer-kantilizirani način liječenja nije nipošto nerazuman. Sva-kako treba imati u vidu ovo:
ako jedna častoljubiva dama našeg doba može svojim znanjem o sugestivnom i auto-sugestivnom<br />
liječenju izliječiti bolesne i zahvaljujući tom (čudesnom) ugledu osnovati religiju (!) koja ima<br />
pristaše širom svijeta, koliko lakše uspijevaju onda izlječenja na mjestima <strong>prikazanja</strong>, pomoću<br />
tamjanova dima i prokušanih<br />
obreda iz dvijetisućugodišnje tradicije sa svim optičkim i akustičnim dodacima...<br />
Kopno na vidiku<br />
Suvremena prometna sredstva i opće uživanje u puto-vanjima zbližili su Ijude. 0 susjedu se zna više<br />
nego ikada prije. — Mlađahan momak koji će sutra stajati pred bazi-likom u Fatimi i prisustvovati<br />
mirakulu, nehajno će slegnuti ramenima: »A što će mi to? Vidio sam to već prije četiri tjedna u<br />
Karačiju!« — Indijskom svamiju, koji hrani misterioznim pričama svoju publiku koja ga napeto<br />
sluša, već odavno su jaka konkurencija parapsihološki instituti, koji bi njegove čudesne priče mogli<br />
potpuno ogoliti. Ono što se u dalekoistočnim zemljama još može prodati kao čudo i božansko<br />
nadahnuće, na Zapadu je odavno trijezna znanost.<br />
lako vjernici primitivnih religija još misle da im bogovi šalju bolest i da je samo bogovi mogu<br />
ponovno uzeti, me-dicina će, korak po korak, ukloniti jednog dana vjersko praznovjerje i u onim<br />
oblastima koje do sada nije dosegla civilizacija. Budući da primitivac nije mogao osobno iza-zvati<br />
izlječenje, potražio bi svećenika, koji je trebalo da posreduje između njega i neodredivog, jako<br />
dalekog boga. Za prosvijećenog su čovjeka »posrednici« pri uklanjanju bolesti liječnici opće prakse,<br />
liječnici specijalisti, psiholozi i psihoterapeuti. U njihovim se ordinacijama, možda, osjeća smrad<br />
etera ili kloroforma — no miris tamjana, koji zbu-njuje duh, nije im potreban. Oni liječe bez velike<br />
buke. Kažem sasvim otvoreno: Tko danas osniva religiju zato što umije liječiti, varalica je.<br />
Može li se to uopće izraziti jasnije nego što je učinio Richard Serjeant u svojoj knjizi »Bol«?<br />
»Sve vjere obećavaju budući život; sve smatraju da od-ređene osobe mogu određenim naukom ili<br />
vježbama do-biti neposredan pristup višim stanjima postojanja. Te su osobe svećenici, adepti, sveci<br />
itd. Takvi su izuzeci karakteristični za primitivno praznovjerje, za grčku mitologiju, budizam,<br />
katolicizam i većinu dmgih vjera... Čim neka vjera pokuša postati racionalnom ili 'realisti-čkom',<br />
njezina moć oslabi.«<br />
Oni koji čeznu za cudima uvijek su spremni<br />
Mnogi Ijudi našeg doba, premda se to čini nemogućim, još i danas su spremni da nasjednu<br />
»čudotvomim uteme-Ijiteljima vjere« u sektama i savezima, samo ako oni ne-pokolebljivo tvrde da<br />
svoj nauk i spoznaje dobivaju ne-posredno od boga, da je put na koji mame Ijude prvi i jedini i da<br />
jamči spasenje pokojnih. Takvih »modernih« čudotvornih sekti (35) ima svugdje na svijetu. Evo<br />
neko-liko etiketa njihovih »crkvi«:<br />
Maharaši Dži (Divine-Light-Mission)<br />
Children of God<br />
Jesus people<br />
Univerzal Life Church<br />
Filognozija<br />
Djeca Lou i Mien<br />
Scientology<br />
Church of Satan<br />
Order of Dog Blood<br />
Fountains of the World
Final Church of Judgement<br />
San Mjung Mun<br />
Hare Kriša itd., itd.<br />
To nije ni približno potpun popis. Ne zna se koliko je milijuna pobožnjačkih sektaša, željnih čuda.<br />
Zna se, me-<br />
dutim, da spretni »osnivači vjere« ubiru novac, ubiru, ubi-ru... prema uzvišenom primjeru velikih.<br />
— Čini mi se da je poučna činjenica da zapadni osnivači sekti što su nastale posljednjih godina<br />
pridaju još i sada Isusu nad-naravno štovanje, iako za sebe tvrde da nisu »kršćani«. Obuzeti svojom<br />
fanatičnom samovlasnošću, osnivači sekti očito ne opažaju da usred rijeke mijenjaju samo konje, a<br />
ne i smjer, put, cilj.<br />
Na svetim izvorima<br />
U neposrednoj vezi s prikazanjima događa se često već prvo vidljivo čudo: vidovnjakinja ili<br />
vidovnjak otkrivaju izvor! Voda koja »iznenada« štrca iz zemlje, i koja kasnije izaziva tobože<br />
čudesna izlječenja, nije »čudo« prouzro-kovano božanskom voljom.<br />
Ne miješajući se u prepirku učenjaka o uzrocima fe-nomena vilinskih rašlji, imam u vidu to da<br />
djelotvornost vilinskih rašlji (»magična riža«) postoji od pamtivijeka.<br />
Mojsije dobiva na caroban način vodu iz stijene<br />
Mojsije je vodio zajednicu djece Izraelove kroz pustinju, a nije bilo vode. Narod je gunđao i<br />
zahtijevao od njega da im, jer ih je on nagovorio da odu iz Egipta, ugasi žeđ.<br />
»Istupi pred narod — rekne Jahve Mojsiju. — Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi<br />
u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi (5). A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na<br />
Horebu. Udari po pećini:<br />
iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije... (6)« (Druga knjiga Mojsijeva, 17, 1—6)<br />
Odakle praocu Mojsiju znanje o paranormalnim moćima vilinskih rašlji?<br />
O suvremenom pandanu izvješćuje Werner Keller (36):<br />
Za vrijeme prvog svjetskog rata ponestalo je britanskom ekspedicionom korpusu na turskom<br />
poluotoku Gelibo-luu, u doba žege, vode. Civilni inženjer Sapper S. Kelley iz Melburnea uzeo je<br />
savijenu bakrenu žicu i pretražio okolicu. Nedaleko od divizijskog štaba rašlje su se žestoko trznule,<br />
pa počeše kopati i naiđoše na izvor, koji je davao na sat 10.000 1 bistre i hladne vode. Kelley je<br />
nastavio tragati, i za tjedan je dana našao 32 podzemna izvora. »0tkrili su takve zalihe vode da su<br />
dnevno mogli opskrbiti 100.000 Ijudi, i to svakog sa četiri i pol litre.«<br />
Potrebna je nadarenost<br />
Premda se vode prepirke o načinu na koji se to zbiva, nepobitno je da je rukovanje vilinskim<br />
rašljama prirođena nadarenost, dakle: ne može se naučiti. Profesor J. Walther smatra da je 10—15<br />
posto svih Ijudi obdareno tom spo-sobnošću iako to ne znaju i ne služe se njome. Isto tako je jasno<br />
da medijalno obdareni Ijudi moraju mnogo puta ići na isto mjesto kako bi pronašli nešto. (I izvori na<br />
mjesti-ma <strong>prikazanja</strong> pojavljuju se tek nakon ponovljenih posjeta vidovnjaka!)<br />
Tko je pobožan, ne treba rašlje
Za moje razmatranje nije zanimljivo da li su rašlje od drveta, riblje kosti ili žice — ali je meni<br />
zanimljiva misao jezuita Athanasiusa Kirchera (1601—1680) u njegovoj knjizi »De arte magnetica«<br />
da djeluje »motorički utjecaj ispara-vanja i para« i vrlo je zanimljiva tvrdnja mineraloga Agri-cole<br />
(1494—1555) u njegovoj knjizi »De re metallica« dapo-boznu rudaru nisu potrebne rašlje (37).<br />
Upitnici<br />
Nijedan učenjak ne poriče da ima fizikalno-tehnički ne-razjašnjenih fenomena. Za sada nitko ne<br />
može objasniti kako za vrijeme pokusa dopiru elektromagnetski valovi do Ijudi koji sjede u<br />
Faradayevim olovnim kavezima. Može li se ozbiljno pobijati radiestezija, osjetljivost na zračenje?<br />
Zašto ne bi na obdarene Ijude »utjecao pad elek-tričnog vertikalnog potencijala u području vode«?<br />
U mozgu je 14 milijardi neurona (osnovnih elemenata živčanog sustava) povezano sa stotinama<br />
drugih neurona. »Podražaj neurona... vjerojatno izazivaju ioni. Šalje se istosmjerna struja i<br />
privremeno pretvara u izmjenične struje, koje nose signal do kraja podražajnog voda« (38).<br />
Nijedan čovjek nije jednak drugome. Tko je, molim, tako smion da ospori mogućnost osobitih<br />
nadarenosti — s.amo zato što JOŠ nije dokazano da postoje i što nisu izmjer-Ijive? Vrlo vjerojatno,<br />
gotovo sigurno, postoje »čestice energije bez mase« koje stupaju u vezu s našim moždanim živcima.<br />
Zar ne mogu one dozvati iz našeg golemog kom-pjutora-mozga informacije (= znanje) što su<br />
pohranjene ondje? Ako postoji ta mogućnost, onda postoji i jedno polje sila koje još nije znanstveno<br />
provjereno. Andreas i K-ilian upozoriše na eksperimentalne rezultate koji nago-vješćuju postojanje<br />
još nedefiniranih finotvarnih tijela, preko kojih neometano stižu informacije u našu svijest —<br />
»finotvarni prijenos informacija izvan sadašnjih tehničkih mogućnosti«.<br />
»Tragači« za svetim izvorima<br />
Vidovnjakinje i vidovnjaci su živčano vrlo osjetljive liS-nosti. U tom, ali samo u tom smislu. oni su<br />
od prirode »odabrani«. Ponovo i ponovo idu na »svqja« mjesta <strong>prikazanja</strong> i ondje provode sate i sate<br />
u zanosu, oboža-<br />
vanju, meditiranju i autosugeriranju. Neprestano ih pri-vlači ono isto mjesto, i jedino ondje imaju<br />
svoje vizije. Izaziva li tu vezanost uz uvijek isto mjesto vodena žila, koju nesvjesno naslućuju?<br />
Djeluje li tu, možda, neki fluid sličan elektricitetu? Postižu li tu broj titraja finotvarnih čestica (39)?<br />
— Ne, vizionarima nisu potrebne rašlje da bi otkrili svete izvore. Istinu govoreći, one nisu potrebne<br />
ni rašljarima, jer su — zapravo — samo optički pojačivači minimalnih promjena napetosti, prema<br />
ideomotoričkim zakonima*, u mišićima.<br />
Čudo na kruški Mame Rose<br />
Jedno mi se »čudo« razjasnilo doslovce na cesti. Kad sam se u proljeće vozio uz Bodensko jezero<br />
između rascvalog drveća, lijepog kao u snu, sjetio sam se svojega ožujskog posjeta »Mami Rosi« u<br />
San Damianu i čuda koje je ondje učinila »Gospa«: kruške koja je procvala u listopadu 1964. —<br />
Zaustavih se na rubu ceste, ispričah jednom vo-ćaru, sažeto kao u brzojavu, činjenice i upitah ga da<br />
li postoji nešto takvo — plodovi i istodobno cvjetovi. Čovjek kimnu i reče da je to »prisilno<br />
cvjetanje«, ali da ne zna kako nastaje. Ipak, saznao sam da kruška Mame Rose koja je procvala u<br />
listopadu ne može biti jedinstvena, ne može biti »kršenje prirodnih zakona« u smislu čuda kakvo<br />
prihva-ća Crkva.<br />
Raspitao sam se kod botaničara.<br />
Kruška i šljiva (koja je, također, procvala u listopadu!) pripadaju porodici ruža (Rosaceae). Kruška<br />
pripada među biljke s dubokim korijenjem; potrebno joj je toplo tlo, u koje prodire korijenje i 3 m<br />
duboko. Podzemna se voda ne smije dići iznad te visine jer su kruške osjetljive na nju.<br />
• Nauka o »pokretnoj sili predodžbi«.
Šljiva uspijeva najbolje na umjereno vlažnu tlu, ali joj je potrebna — kao i srodnoj kruški — topla<br />
klima. Objema je voćkama dovoljno 600 mm oborina tijekom godine. Ispune li se ti uvjeti,<br />
dozrijevaju plodovi prema stalnom redu godišnjih doba — a osobko dobro u onakvu pod-neblju<br />
kakvo je jugozapadno od Milana.<br />
Taj se ritam osjetno poremeti ako u neprikladno vri-jeme zavlada hladnoća s neuobičajenim<br />
oborinama, a zatim uslijedi toplina — onakva kakva je u jesen u Italiji. Zbog iznenadne hladnoće i<br />
kiše — obiju je bilo u rujnu 1964. u milanskom području! — drveće se priprema za proljetnu<br />
aktivnost, uslijed hladnoće i vlažnosti tla zapo-činju biokemijski procesi izmjene tvari: stvaraju se<br />
hor-moni za cvjetanje. Zahvati li tada voćke opet jesenja sunča-na toplina, nastaje botaničkofiziološko<br />
»čudo« jesenjeg cvata s istodobnim plodovima. Cvjetovi se »iznenada« otvaraju i isto<br />
tako brzo otpadaju; ne donose plod, jer su se pčele i bumbari odavno povukli.<br />
lako je uloga enzima i hormona u rastu biljki još i sada zagonetka, sasvim je sigurno da procvala<br />
kruška i šljiva Mame Rose nisu nebesko čudo, nego nesumnjivo objašnjiv događaj, koji je voćar s<br />
Bodenskog jezera jednostavno nazvao »prisilnim cvjetanjem«.<br />
Eto, kako brzo padaju čuda sa stabla spoznaje!<br />
Bolest — dar Božji?<br />
»Bolestan je čovjek dar Božji nama, neposredna milost, pa tako treba i da ga prihvatimo. On<br />
(bolesnik!) jest milost Božja ukazana nama, prije svega time što nam daje mo-gućnost da ostvarimo<br />
onu otvorenost srca što se zove milosrdnost...« (40) — tvrdi isusovac Ladislaus Boros, predavač<br />
vjerskih znanosti u Innsbrucku. Tko još nije bo-lestan, razboljet će se od takvih teoloških brbljarija.<br />
Međutim, toj smo vrsti sumnjive duševne masaže podvrgnuti od dječjih vrtića nadalje. Kao sjena<br />
nad svim postupcima, prati kršćanina na svakom koraku irealni pojam »nasljed-nog grijeha« (»sine<br />
metu Dei, sine fiducia, cum concu-piscentia« — »bez bogobojaznosti, bez povjerenja, s požudom«).<br />
Onome koji je odgojen u takvu duhu potrebna je golema hrabrost da bi se duševno oslobodio svih<br />
pri-jetnji.<br />
U duhu je vremena da se napuhava seksualna sputanost kršćana. Dakako, i to pripada oslobođenju<br />
ličnosti, ali nije ključ kojim se mogu otvoriti vrata osobne slobode i vlas-tite odgovornosti nasuprot<br />
moralnim zakonima. Isključi-vost (u to doba!) revolucionarne postavke Sigmunda Freu-da da se sve<br />
može objasniti nagonskim životom, odavno su premašile nove naučne spoznaje.<br />
Dvijetisućugodišnja kršćanska tradicija, sa svojim rafi-niranim dogmama, duboko se ugnijezdila u<br />
nesvjesnome. U sivim moždanim stanicama i onih kršćana koji više ne idu u crkvu pohranjena je kao<br />
uzor ponašanja dirljiva le-genda o Isusu, s Marijom koja trpi, apostolima koji trpe i svecima koji<br />
trpe.<br />
Za onog kršćanina koji ide u crkvu znači to progra-miranje mozga, međutim, trajnu spremnost da<br />
vjeruje u čuda i čudesna izlječenja kao dokaz milosti Božje. Prije nego što se neki »Lazar«, vjernik,<br />
pridruži hodočašću na mjesto <strong>prikazanja</strong>, doživi pranje mozga: obitelj, prijatelji i svećenici, svi istog<br />
mišljenja, upečatljivo-Tnu razjasne zašto je hodočašće »posljednji spas«. Bolesnik je, mučen bolima,<br />
danju i noću zaokupljen sugeriranom nadom u čudo;<br />
napokon se greevito hvata za tu spasonosnu misao. Ako su djeca iz Fatime i mala Bernadette iz<br />
Lourdesa pomogli drugima, zašto ne bi i meni? Kraj bolesničke postelje — dje-lotvorne li pobožne<br />
terapije! — pjevaju se marijanske<br />
pjesme, moli se krunica... a proračunava se i obećava i dar za moguće izlječenje. Bolesnik ne sluti da<br />
je, možda, već započelo samoizlječenje, da je on osobno pokrenuo mehanizam liječenja (psihofeedback!).
Ono što je tako lukavo i vješto pripremljeno u bole-sničkoj sobi, na mjestu <strong>prikazanja</strong> pojačava<br />
svoje djelo-vanje zajedničkim osjećajima bezimenog, ali jednako ras-položenog mnoštva onih koji<br />
vjeruju u čudesa. To smo već opisali. Isus, Marija i sveci »osjećaju« se na cilju spasonos-nog<br />
putovanja jače nego ikada prije u kršćanskoj svag-dašnjici, čak jače nego u zavičajnoj crkvi.<br />
Događaju se — povremeno — iz motiva koji su nam poznati — izlječenja... kakva se, u drugim<br />
okolnostima i S drugim znamenjem, stalno zbivaju i drugdje.<br />
Duhovni iscjelitelji<br />
U Americi, Evropi i Aziji ima nekoliko tisuća »duhovnih iscjelitelja«. Upoznao sam desetak takvih<br />
Ijudi, i ustanovio da su spremni da pomognu, često plahi i uvijek skromni, te da se bave svojim<br />
zanimanjem bez vjerskog kulta i sve-čanog ponašanja. Razumije se, za svoje djelovanje uzimaju<br />
honorar, jer nisu sveci i ne mogu živjeti od zraka i Ijubavi. — 1 ja s.am bio sumnjičav prema<br />
njihovim, fizikalno-medi-cinski neodređenim Ijekovitim moćima. Stoga sam se u jednom restoranu<br />
u Aarauu sastao s mladim, čilim, u mojoj švicarskoj domovini poznatim duhovnim iscjelite-Ijem:<br />
Marcusom Broglerom. Zadirkivao sam ga i upitao da li i on vjeruje u svoje čaranje. Tada je ustao i<br />
postavio se iza mene. — Što radiš tu? — rekoh mu. — Ostani sje-diti u istom položaju — odgovorio<br />
je. — Neću te ni do-dirnuti. — Pio sam pivo. Nije prošla ni minuta, a meni se učinilo kao da mi<br />
netko vrućim glačalom prelazi po kra-Iješnici gore-dolje. Okrenuh se. Marcus se vrati na svoje<br />
mjesto, naruči još jedno piće i zapita podrugljivo: Jesi li sada osjetio čaroliju?<br />
Dakle, živimo baš usred labirinta od čarolija i čudesa. Poput toplih žemički stižu iz krušnih peći<br />
velike ko-njunkture pečeni i polupečeni, više ili manje ukusni kruščići — točnije: stižu iz tiskara<br />
knjige koje izvješćuju o tajanstve-nom djelovanju telekineze i telepatije, koje nastoje čuda spustiti na<br />
sag pod našim nogama ili ih objasniti kao izvediva, koje javljaju o radu »duhovnih kirurga« s<br />
Filipina i koje obrađuju široko polje parapsihologije. Kad bih htio pridonijeti nešto tim istraživačkim<br />
oblastima, bilo bi to kao da dajem sove Ateni, precizne kronometre Ženevi, elegantne žene Parizu ili<br />
pivo Munchenu. Ostajem unutar zastavica kojima sam označio svoje područje: PRIKA-ZANJA.<br />
Neistrunuta tijela svetaca<br />
Yogananda Paramahansa, koji je pisao vrlo pametno o sugestivnom liječenju, umro je 7. ožujka<br />
1952. u Los Ange-lesu. 0 njegovu se tijelu izvješćuje — što se vrlo često do-gađa poslije smrti Ijudi<br />
koje smatraju svetima — da se nakon tri tjedna nisu vidjeli nikakvi znaci raspadanja. Harry T. Rowe,<br />
upravitelj groblja Forest Lawn Memorial Park u Los Angelesu, zaključio je u svom izvještaju (41):<br />
»Izostanak bilo kakvih znakova raspadanja na tijelu Yoganande Paramahanse za nas je najneobičniji<br />
slučaj u cjelokupnoj našoj praksi... Ni dvadeset dana nakon nje-gove smrti nisu se mogli ustanoviti<br />
nikakvi znaci tjelesnog raspadanja... Cijelo se vrijeme nije mogao zamijetiti nikakav smrad truleži...«<br />
Materijal od kojeg se stvaraju sveci!<br />
Inge Santner javlja u ciriškom časopisu »Die Welt-woche« (42) o predavanju koje je bečki<br />
psihijatar i neurolog dr Gerhard Kaiser, docent sudske medicine na Salcbur-škom sveučilištu, održao<br />
na Bečkoj katoličkoj akademiji.<br />
Dr Kaiser se pozabavio pitanjem zašto sveci nisu de-setljećima m stoljećima nakon smrti izgubili<br />
svoj tjelesni oblik. Kurt Tucholsky (43) piše u divnu izvještaju o Lour-desu u svojoj »Knjizi o<br />
Pirenejima« ovo: ..........
»Sada su je (Bernadettu Soubirous), u povodu lanjskog proglašenja blaženom, ekshumirali: tijelojoj<br />
bješe dobro očuvano, lijevo oko, koje je bilo okrenuto prikazanju, navodno bješe otvoreno, a grob joj<br />
je tako mirisao na cvijeće da su, priča se u Lourdesu, mirisala i pisma što su ležala ondje . . .«<br />
(Bernadette u to vrijeme nije još bila svetica; postala je tek 1933.)<br />
Prema mišljenju bečkog učenjaka nisu potrebna nikakva čuda da bi se konzervirali čovječji posmrtni<br />
ostaci tako da se mogu očuvati desetljećima i stoljećima bez vidljivih zna-kova raspadanja. Dr<br />
Kaiser je ispitao ove slučajeve:<br />
Franjo Saleski, umro 1622, pri iskapanju 1632. pronađen<br />
»kao živ«. Tijelo se raspalo u prah tek 1656, »izvanredno<br />
mirišući«.<br />
Franjo Caracciola, umro 1608. Pri iskapanju 1628. bijahu meso i žile nepromijenjeni. Kad su<br />
zarezali meso,potekla je krv.<br />
Karlo Boromejski, umro 1584, a pri liječničkom pregledu 1606. ustanovilo se da je, unatoč napuklu<br />
lijesu, »nad naravno gibak«. Dvjesta pedeset godina kasnije, to jest 1880, tijelo je još izgledalo kao.<br />
nekoć.<br />
Johannes von Kreuz, koji je umro 1591. imao je pri iskapanju 1859 (!) ružičastu kožu, a tijelo mu je<br />
natapala mirisna tekućina.<br />
Maria Magdalena de Pazzi, umrla 1607, imala je, doduše pri iskapanju 1663. pocrnjelo lice, ali se na<br />
njemu još vidio »nadasve blag izraz«.<br />
Bernadette Soubirous, mrtva od 1879, doimala se, kad su je iskopali, kao da samo spava, lice joj je<br />
malo potamnjelo, a čak je i odjeća ostala neoštećena.<br />
Čudotvornost se može izbaciti<br />
Čudnovati i neugodni čudesni zaključci? Dr Gerhard Kaiser kaže: »Gdje god se mogu rekonstruirati<br />
dogadaji, mogu se prilično sigurno izbaciti indiciji o čudotvomosti.«<br />
Evo znanstvenih činjenica:<br />
Tjelesne reakcije poslije smrti nisu ništa izvanredno. Prestanak rada srca ne utječe istodobno na sva<br />
tkiva: cijele skupine stanica prežive kraj još mnogo sati. Spermiji se kreću još i 28 sati nakon smrti<br />
organizma. Poznato je (ne-ugodno) uzdisanje pokojnih dok ih oblače za posljednje putovanje i pri<br />
tome ih miču. Često se prestraše pokojnikovi rođaci kad opaze promjene položaja, koje nastaju zbog<br />
vrućine. Prividna smrt? Kad umre trudnica, mogu u lijesu plinovi truljenja istisnuti iz tijela zametak.<br />
Samo prividna smrt? Ne, to je kemijsko-fizikalni proces.<br />
Redovno počinje vrlo brzo nakon pouzdanih znakova smrti (hladnoća tijela, mrtvačka ukočenost,<br />
prestanak ku-canja srca i disanja, crveno-modre mrlje na koži, nikakve oscilacije na instrumentu)<br />
proces truljenja. Mikroorga-nizmi u tijelu izazivaju prljavozelenu boju. Uskoro slijedi mjehurasto<br />
podizanje kože i stvaranje plinova — često sa znatnim tlakom u tjelesnim šupljinama.<br />
Proces truljenja potiče prije svega zrak: on sadržava bakterije, a kisik pokreće kemijsko pretvaranje.<br />
Viaga i toplina ubrzavaju raspadanje, a kad se tijelo napokon nađe pod zemljom, pobrinu se za dalje<br />
razaranje crvi, kuso-krilci i strvožderci. Mravi potpuno ogole kostur za tri dana! Općenito se<br />
mekušina raspada za tri do četiri godine, a masnoća u kostima mnogo kasnije. Moždano tkivo i mož-<br />
dana opria izdrže desetljećima, a bjelančevina u kostima drži se 100 i više godina. Od mrtvaca koji<br />
se položi u običan grob preostane napokon samo kostur.<br />
Posebno izrađeni grobovi
Sveti Ijudi, koji su već za života pokazali spektakulamim djelima svoju osobitost, ne pokapaju se,<br />
dakako, u običnim grobovima ili grobnicama. To je, međutim, neuralgična točka s koje dr Kaiser<br />
stiže do svojih uvjerljivih zaključaka.<br />
Najvažniji uvjet da se očuva mrtvo tijelo jest da se izbjegnu bakterije; spriječi li im se ili smanji<br />
pristup, proces truljenja se znatno uspori. No, kako se može utjecati na prilike u okolini tako da se<br />
smanji ili onemogući pristup malim razornim bićima?<br />
Suhim zrakom i stalnim jakim propuhom izaziva se prirodno mumificiranje,- kojim se očuvaju<br />
osobito oni dijelovi tijela na kojima ima malo mesa (uši, nos, prsti na mkama i nogama). Okolinu<br />
mrtvog tijela rashlađuje stalno tekuća hladna voda, te rastjeruje muhe i crve.<br />
Ta hladnoća koja konzervira i koči bakterije može se pojačati ledom. (Na ledenjacima su mrtva tijela<br />
i poslije mnogo godina neraspadnuta.)<br />
Sudska medicina izvješćuje o mrtvim tijelima koja su pronađena u katranu, doduše izmijenjene boje,<br />
ali potpuno očuvana.—Poznata su i mrtva tijela iz tresetišta, koja su se sačuvala zbog humusnih<br />
kiselina koje se su-protstavljaju truljenju.—Ugljični monoksid sprečava zgrušavanje krvi: u onih koji<br />
se otruju ugljičnim monoksidom, može još dugo poslije smrti teći krv iz po-sjekotina.<br />
U metalnim se lijesovima stvaraju metalne soli, koje zaustavljaju raspadanje deset godina. Soli iz tla.<br />
(arsenik iz izvora koji sadržavaju željezo) ili morske soli prouzrokovale su, zajedno sa suhom<br />
klimom, to da su pri iskapanjima u području Lime pronadene stotine lubanja, pokopanih u doba<br />
Inka, s nedirnutom mekuši-nom i svom kosom. — Održavanje mrtvih tijela natro-nom, asfaltom i<br />
cedrovim proizvodima bilo je poznato u Egiptu od trećeg tisućljeća prije n. e. — (Danas je<br />
jednostavnije: mumificira se formalinom, sredstvom koje ubija klice. Rođaci mogu u mnogim<br />
američkim »Me-morial-Parks« izvući iz trezorskih pretinaca pokojnike, čarobno našminkane, i<br />
gledati ih u »živoj ljepoti«... smrt na holivudski način!)<br />
Dr Kaiser vjeruje da je velik dio neraspadljivih svetaca<br />
sahranjen u takvim okolnostima.<br />
Nesumnjivo je da je tijelo »Rose iz Lime« preživjelo zbog soli. (Ta opatica, koja je 18 mjeseci ostala<br />
neoštećena, ležala je u istoj slanoj zemlji u kojoj su pronađene in-kaske lubanje.) Svetu Klaru iz<br />
Monte Falca mumificirao je suh zrak, te je pronađena »osobito lijepa lica«. Nad njom je visjelo<br />
njezino izvađeno srce kao relikvija, koje se navodno »osušilo i pokazivalo lice raspetog Krista«.<br />
»0sušenog na dimu (kađenog) župnika St. Thomasa« iz Donje Austrije učiniše kemikalije —<br />
katranaste tvari — nerazorivim.<br />
Je li puki slučaj što su sveci sahranjeni u okolini koja je vrlo pogodna za konzerviranje? Postoje<br />
dokazi o tome da se prikladnim postupcima pripomoglo da se sveto tijelo održi. — Kapucini u Italiji<br />
i Moravskoj sagradiše mrtva-čnice u svojim samostanima tako da kroz njih neprestano struji suh<br />
zrak. — Mišljenje dra Kaisera da su mrtva tijela mnogih svetaca balzamirana esencijama, mirisnim<br />
uljima, pomastima i miomirisima ne samo radi uklanjanja smrada<br />
što se širi iz leša nego i zato što se znalo kako konzervira ta »kozmetika«, može se prihvatiti kao<br />
pouzdano.<br />
Profani pogledi razaraju čudo<br />
Kad se tijela uzvišenih crkvenih Ijudi raspadnu pošto ih pogledaju profane Ijudske oči, nije to —<br />
prema dru Kai-seru — nikakav »Bozji znak«. Otvaranjem se groba pre-kidaju i završavaju one<br />
okolnosti koje sprečavaju raspa-danje, a koje su stvorene pri pokopu. Na primjer, sveti Vinzenz von<br />
Paul se, očito, raspao zbog iznenadnog pri-stupa zraka kad su 25 godina nakon njegova posljednjeg
ukopa otvorili lijes. »Ponovno otkriveni grobovi običnih Etrušcana, kojima nitko ne pripisuje<br />
nikakvu posebnu svetost, pokazaše isti fenomen. Mrtva tijela, koja su neoš-tećena počivala na<br />
kamenim ležajevima, pretvoriše se još za razgledavanja grobnica u prah. Navodno je prostoriju<br />
ispunila mirisna zlaćana para.«<br />
Smatrao bih sjajnom zamisli i odvažnim djelom kad bi bogata Katolička crkva, koja se tako brine<br />
o nepovredivo-sti i božanskoj uzvišenosti svojih svetaca, pripremila jedan fond za istraživanje da se<br />
može na širokoj osnovi ispitati posmrtno ponašanje svetih tijela.<br />
Tada bi se jednog dana moglo odgovoriti i na lukavo pitanje bečkog istraživača: »Zašto bi Bog<br />
očuvao tijelo baš onih Ijudi čije duše uzima najkraćim putem k sebi?«<br />
Ni Isus nije vjerovao u čuda<br />
Ni Isus, Učitelj, nije vjerovao u čuda..., ali je znao kakvo<br />
je djelovanje sugestije!<br />
Došla je k njemu, izvješćuje Marko (5, 23 i dalje), neka žena koja je ležala »na umoru«. 0 Isusu,<br />
kao čudesnom iscjelitelju, pronio se glas i svugdje pripremao tlo za nje-gove direktne sugestije.<br />
Zamoliše ga da položi ruku i<br />
izliječi ženu, koja je već 12 godina bolovala od krvarenja;<br />
odnijela je mnogo novca liječnicima, ali oni joj nisu mogli pomoći. Kao i uvijek, narod — pun<br />
očekivanja — okružuje Učitelja: Ž.eli vidjeti čudo! A bolesnica želi doživjeti ču-desno izlječenje!<br />
»Govorila je u sebi: Dotaknem li se samo i njegovih haljina, ozdravit ću!« (28)<br />
Dakle, postoji njezina spremnost kao uvjet za čudesno izlječenje.<br />
»0dmah joj prestade teći krv, i ona na svom tijelu osjeti da je ozdravila od bolesti.« (29)<br />
Isus je vrlo dobro znao odakle to djelovanje što se pripisuje njemu, jer je pitao po redu tko mu se<br />
dotače haljina:<br />
»0n baci pogled naokolo da vidi onu koja to učini.« (32) Tada čudesni iscjelitelj objasni vrlo<br />
moderno i posve pra-vilno zagonetku izlječenja:<br />
»Kćeri, tvoja te vjera ozdravila! Hajde u miru i budi iscijeljenja od svoje bolesti!«<br />
Nazarenac nije znao o mehanizmima djelovanja autosu-gestije i heterosugestije, ali je pouzdano<br />
naslutio njihovu čudotvornost. Ako se današnji duhovni iscjelitelji služe Biblijom kao udžbenikom,<br />
mogu u njoj naći mnogo pro-kušanih uputa. »Po svojoj volji nitko ne trpi rado. Osim ako uopće ne<br />
trpi, već se pokorno veseli tome. Uživa i u udarcima, čak kao prijeko potrebnima da bi duševno nabujao.<br />
Patnički pogled nije tada samo pomirljiv, nego i zahvaljuje. Baš ta zahvalnost čini se<br />
podmuklom«, kaže Ernst Bloch (44), a njegovi se zaključci podudaraju s mo-jim zapažanjima.<br />
Ja vjerujem u boga<br />
Ako mi se predbacuje da bi trebalo da više poštujem re-ligije, mogu pošteno i iskreno izjaviti da<br />
veoma poštujem sve one religije koje postuju i vjernike.<br />
Međutim, kad se vjerničko neznanje prezire i b.estidno iskorištava, kad se čudima, koja to nisu,<br />
izvode hokus-po-kusi, kad se iz obučavanjem nametnutog učenja izvlači novac, kad religije, prijeteći<br />
kaznama na drugom svijetu, tlače svoje sljedbenike na ovom svijetu — u svim takvim primjerima ne<br />
mogu religije, ma koje one boje bile, pošto-vati. Ja tražim iskrenost, i htio bih pomoći onima koji su<br />
— kao i ja — još u djetinjstvu potpali pod vlast vjerskog nauka, koje se tobože nitko ne može<br />
osloboditi — osim pod cijenu vječnog prokletstva.<br />
Oslobodenje od vjeroispovjednih spona ne znači ni-pošto napuštanje vjerovanja u boga kao iskonsku<br />
snagii sveg postojanja.
Ne! »Cudesna izlječenja« nisu nikakav dokaz o istinitosti nekog <strong>prikazanja</strong>.<br />
Da bi se rasvijetlila tama oko misterioznih tobožnjih čuda, treba nastojati da se uđe u trag<br />
fenomenima prika-zanja, koji ih navodno omogućuju.<br />
Prikazanja postoje<br />
Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god<br />
naume izvesti. (Prva knjiga Mojsijeva, 11, 6)<br />
Prikazanja postoje.<br />
Nastaju u razumnom mozgu.<br />
Svaki razuman mozak ispunjava uvjete za nastanak pri-kazanja.<br />
Poticaj kojim se izazivaju <strong>prikazanja</strong> jest izvanzemaljskog podrijetla.<br />
Vjerska <strong>prikazanja</strong> nastaju uslijed idealne predodžbe vidovnjaka, koju on — dobivajući sugestije<br />
svoje religiozne okoline — nosi u sebi.<br />
Skrivaju li te moje postavke u sebi skup proturječnosti? Na prvi se pogled, možda, čini da je tako.<br />
Kako bih lo-gično spojio indicije i dokaze i tako učinio razumljivima postavke, treba da počnem<br />
graditi od temelja svoje teorije.<br />
Što se tiče postanka svemira, astrofizika danas nudi uglavnom tri teorije (1): teoriju o »praprasku«,<br />
teoriju »steady-state« i teoriju o »oscilacijama«. Ni jedna od tih triju teorija (niti druge teorije) o<br />
nastanku svemira ne ob-jašnjava odakle potječe tajanstvena pramaterija cjelokupnog kozmosa i što<br />
je postojalo prije njezina postanka. Iz NIČEGA nastaje NIŠTA.<br />
Kao što je beznačajno za moje postavke pitanje koja među djelomično naučno pptkrijepljenima, ali i<br />
mnogo-struko spekulativnim teorijama ima najveće pravo da se prizna, kao što mi je nevažno da li je<br />
univerzum nastao<br />
prije pet, deset ili dvadeset milijardi godina, tako mi se čini sporednim i to da li je materija konačna,<br />
ili beskrajna, ili se stalno obnavlja. Moje je pitanje: Od čega je nastala pramaterija? Zatim: Što je<br />
postojalo prije pramaterije?<br />
41 redak znanstvene fantastike<br />
Svoje sam gledište s obzirom na to pitanje razjasnio u raspravama jednom pojednostavljenom<br />
slikovitom pre-dodžbom. Predložio sam da se zamisli kompjutor sa 100 milijardi misaonih jedinica<br />
(stručnim jezikom: bitova), kompjutor koji može misliti, dakle ima »osobnu svijest« (profesor<br />
Michie s Edinburškog sveučilišta). Ta je svijest vezana uz milijarde mjesta ukapčanja, te bi se<br />
razorila kad bi kompjutor sam sebe digao u zrak. Međutim, naš uzorni kompjutor posjeduje vrlo<br />
visoku inteligenciju i sposobnost munjevita reagiranja: ne postoji ništa što on ne zna.<br />
Unatoč svijesti i sveznanju misaoni kompjutor nije »sretan«, jer usprkos svom vrhunskom obliku ne<br />
može nešto iz-misliti, iz-računati, is-kombinirati: ISKUSTVO. Međutim, njega želi prikupiti. Budući<br />
da mu nije poznata nikakva dorasla ili bar približno slična konkurencija kod koje bi ga mogao dobiti,<br />
odlučuje da onih 100 milijardi bitova iz svog središnjeg tijela pošalje eksplozijom u izvi-^anje,<br />
zacijelo znajući da bi time zauvijek izgubio svoju osobnu svijest... kad ne bi, nenadmašivo mudar,<br />
davno prije toga programirao budućnost poslije samorazaranja, to jest masovnog slanja bitova.
Prije nego što je bitove izbacio na veliko iskustveno putovanje, pametni je kompjutor programirao u<br />
njima magnetske impulse s naredbom da se svi ponovo okupe na mjestu x u vrijeme y. Dakle, kad<br />
kucne taj čas, vraćaju se milifarde bitova poslušno — uostalom, tko se može<br />
oduprijeti programu? — u složenu mašineriju s njezinom »osobnom sviješću« i donose — kao pčele<br />
med u košnicu<br />
— iskustva.<br />
Od časa eksplozije do časa povratka nije »znao« ni jedan bit da je bio i da će opet biti sićušan djelić<br />
jedne veće svijesti. Za tuje »spoznaju« nedostajala bitovima potrebna koherencija. Ako je pojedini<br />
bit svojom malom sposobno-šću mišljenja postavio sebi pitanje: »Što je smisao i svrha moje<br />
jurnjave?« ili »Tko me je stvorio, odakle stižem?«<br />
— nije mogao dobiti odgovor. Tako je, dakle, golemo pu-tovanje bilo početak i kraj jednog čina,<br />
jedne vrste »stva-ranja« svijesti, umnožene faktorom ISKUSTVO.<br />
Ta smiona usporedba iz skladišta naučne fantastike treba da pomogne pri razmišljanju kako bi se<br />
ušlo u trag fe-nomenu koji je postojao prije pramaterije. Terrible simpli-ficateur. Molim da mi se<br />
oprosti, ali to će nam pomoći.<br />
U početku bješe samo »duh«<br />
Nema ni jednog Ijudskog predanja koje ne uvjerava da je prije početka, dakle prije nastanka<br />
materije, postojao »duh« (ili sveobuhvatan sinonim »bog«). (Pra)duh je tada odlučio da postane<br />
materija, da se preobrazi. (... 1 riječ je postala meso...) »Duh« se ne može uhvatiti, ne može se<br />
izmjeriti instrumentima. Kako da se predoči? U plinovitu stanju? Gotovo je nemoguće, jer i<br />
molekule su plina već materija. Međutim, zamislivo je da je »duh«, to nepoznato tajan-stveno ONO<br />
(duh mora biti srednjeg roda!), na prvom stupnju svoje materijalizacije prešao u plinovito agregatno<br />
stanje.<br />
Ta pretpostavka, međutim, nema više nikakve, baš ni-kakve veze s naučnom fantastikom, jer sve<br />
astrofizikalne teorije o postanku svemira počinju plinovitim stanjem pramaterije — molekulama<br />
plina koje se pronalaze, te polako i stalno skupljaju u grude materije. No, ako je plinovito stanje<br />
utvrđeno prastanje (2) sve materije i ako je u početku bilo »duh«, to bi značilo — kratko i jasno —<br />
da svu postojeću materiju prožima praduh, a ta se tvrdnja očituje u svim teozofskim i ezoteričnim<br />
religijama. Na taj bi način materija bila, grubo rečeno, kristaliziran subli-miran duh.<br />
Nije bitno na koju se vrstu materije misli — da li na lavu, kamenje, biljke, životinje ili Ijude — jer<br />
sva potječe, za-pravo, iz istog prastanja. Svejedno je, čak, da li se razmatra materija s našeg planeta,<br />
s Jupitera, Alfa Centaurija ili iz Andromedine maglice. Materija je stvaranje sama po sebi, a i<br />
proizvod stvaranja.<br />
Materija je prošla milijunostruke putove evolucije. Kamen, proizvod istog podrijetla i istog<br />
prastanja, ne može sebi postaviti nikakva pitanja. Međutim, život se nesumnjivo razvija iz »mrtve«<br />
materije, o tome nema više baš nikakvih akademskih sumnji. Živa materija, možda stanica, razvila se<br />
tijekom milijardi godina u složene orga-nizme. Razvitkom i reakcijama organizama upravljaju<br />
mozgovi s milijardama stanica u svojoj sivoj masi, te ke-mijsko-električnim promjenama u tvari<br />
stvaraju »osobnu svijest«. Tek kad je nastala osobna svijest, pojavio se ra-zum koji može postavljati<br />
pitanja. (Descartes: v>Cogito, ergo sum.«. — Mislim, dakle postojim.)<br />
Znači, prema povijesti razvoja, razum je nadmoćan svoj materiji koja se nalazi ispod njegova stanja<br />
svijesti. On vlada materijom. Sličniji je praduhu nego mrtva ma-terija — razumi mogu međusobno<br />
saobraćati, mogu na visokom nivou pitati: »Tko me je stvorio? Što je smisao i svrha postojanja?« —<br />
U mojoj utopijskoj predodžbi: bi-tovi traže svojim senzorijima kontakt s izvornom svijesti, ne<br />
shvaćajući da su oni sastavni dio te svijesti, traže »duh«,
traže ONO, sinonim za stvoritelja ili boga, ali ne »opažaju« da je ono što traže oko njih i u njima<br />
samima.<br />
Apsurdna misao?<br />
Neka odgovore znanstvenici.<br />
Tvar od koje se sastoji svijet<br />
Sir Arthur Eddington (1882—1944), engleski astronom i fizičar, direktor zvjezdarnice u<br />
Cambridgeu (3), otkrio je vezu između mase i sjaja zvijezda i utemeljio teoriju o pulsiranju Cefeida.<br />
Zastupao je »selektivan subjektivi-zam« prirodne zakonitosti, smatrajući da fizikalne temeljne<br />
zakone bitno određuje i struktura spoznajnog procesa, te je tvrdio:<br />
»Tvar od koje se sastoji svijet jest tvar duha.« Filozof prirode Bernhard Bavink (1879—1947), koji<br />
se trudio da zatvori jaz između prirodne znanosti i religije, zastupao je ovo gledište (4):<br />
»Materijalni svjetski poredak čini nam se danas kao<br />
možda prolazna materijalizacija jednog posve duhovnog<br />
koncepta.«<br />
Max Planck (1858—1947), kojije svojom kvantnom teori-jom otvorio fizici nove putove i 1918.<br />
dobio Nobelovu na-gradu za fiziku, priznao je:<br />
»Kao fizičar, dakle kao čovjek koji je cijelog života služio najtreznijoj znanosti, to jest istraživanju<br />
materije, zacijelo ne mogu biti osumnjičen kao vjerski zanesenjak. Stoga vam kažem nakon svojih<br />
istraživanja atoma ovo:<br />
Ne postoji materija sama po sebi! Sva materija nastaje i postoji samo uslijed sile koja izaziva titranje<br />
atomskih čestica i drži ih na okupu u atomu kao najsićušniji Sunčev sistem. No, kako u cijelom<br />
svemiru nema ni razumne, ni vječne sile same po sebi, moramo pretpo-<br />
staviti da je' iza te sile neki svjestan razuman duh. Taj je duh prauzrok sve materije . . . «<br />
Sir James Hopwood Jeans (1877—1946), engleski mate-matičar, fizičar i astronom, koji je krčio<br />
putove prije svega na području termodinamike, stelarne dinamike i kozmo-gonije, postao je poznat<br />
osobito zbog svoje teorije o na-stanku planeta (5). Onje smatrao:<br />
»Danas postoji prilična suglasnost, a na fizikalnoj strani znanosti gotovo potpuna, da rijeka znanja<br />
teče prema nemehaničkoj stvarnosti: svemir postupno sliči prije velikoj misli negoli veliku stroju.«<br />
»Duh« = energija<br />
Ako je, dakle, materija proizvod »duha« i — vice versa — duh proizvod materije, onda su duh i<br />
materija istog sastava — samo u drugom agregatnom stanju? Prije 50 godina se pitalo: Može li se<br />
energija pretvoriti u materiju? Odgovor koji je izmijenio svijet, dala je Einsteinova for-mula E ==<br />
mc2. Vodikove su bombe dokaz koji se ne može previdjeti ni prečuti. Smije li se danas pitati: Može<br />
li se »kristaliziram« duh osloboditi? Posve je jasan zaključak analogijom: Materijaje oblik energije<br />
kao i »kristalizirani« duh; prema tome, duh je jednak energiji a energija duhu. Svijest, koja se<br />
definira kao nesumnjivo srodna s »duhom«, zacijelo je neki drugi (premda još nepoznat) oblik<br />
energije.<br />
Energija se ne gubi
Nizozemski se fizičar i matematičar Christiaan Huygens (1629—1695) smatra tvorcem »teorema o<br />
energiji« (prin-cipa energije), prema kojem je ukupna energija univerzuma konstantna i svi su oblici<br />
energije pretvorivi jedan u drugi. To osnovno načelo nadopuniše Hermann von Helmholtz<br />
(1821—1894) i Albert Einstein (1879—1955). — Pretposta-vi li se da je svijest (sva istraživanja<br />
koja su u toku nago-vješćuju taj rezultat) oblik energije, tada se empirijski, mnogo puta potvrđeni<br />
»teorem o energiji« može primijeniti i na nju. Budući da ukupnost sve energije mora ostati<br />
konstantna, vjerojatno znači taj dokaz, koji se meni čini odlučnim, upravo to da je svijest (neki je<br />
mogu zvati i »dušom«) besmrtna! Energija se ne gubi, ne može nestati, ne može »umrijeti« i<br />
rasplinuti se u ništa — ona će se sva-kako pretvoriti u drugi oblik.<br />
Pretvorena energija više nije ono što je bila prije toga. Svijest, doduše, gubi smrcu svoje prvobitno<br />
energetsko djelovanje, više nije »svijest«, ali je od sada pretvorena energija. (Para je drugo<br />
agregatno stanje leda, a led je dru-go agregatno stanje vode. Para, led i voda se s malenim trudom<br />
mogu pretvoriti u drugi oblik, no njihovo se dJe-lovanje međusobno potpuno razlikuje.)<br />
Je li ultima ratio, konačni zaključak: SVE je JEDNO i JEDNO je SVE? Ako je tome tako — a što<br />
govori protiv te logike? — nije li tada neizbježno da svjesni razumni oblik energije može djelovati<br />
na nesvjesni? To se pomoću tehnike i mehanike dogada svakog časa svuda oko nas:<br />
kad drvosječa ruši stablo, koristi se svojom svjesnom ra-zumnom energijom kako bi srušio<br />
nepomično drvo — a kovač svojom svjesnom razumnom energijom iskorištava druge oblike energije<br />
(vatru, čekić, nakovanj) kako bi potkovi promijenio oblik.<br />
Svjesna razumna energija koristi se uvijek svim oblicima pretvaranja energije koji su u konkretnom<br />
slučaju svrsi-shodni i poznati. Ako mehanika i tehnika obavljaju po-moću svjesnog razuma sasvim<br />
prirodno procese pretvorbe, zar ne bi tada trebalo da svjestan razuman oblik energije<br />
bude isto tako sposoban i za to da potakne druge oblike energije na željene reakcije?<br />
Upitnik je suvišan, jer takve su se reakcije stalno izazi-vale u Ijudskoj povijesti a zbivaju se i u naše<br />
doba. Uvijek su postojali (i postoje) Ijudi koji su ulazili u trag tajnama što ih skriva »energijska<br />
zvijer mozak«, kako bi tada, svjesno ili nesvjesno, novim saznanjima i moćima zapa-njivali<br />
suvremenike, pomagali im, unapređivali ih. No, ondje gdje se još i danas iskorištavaju tako stečena<br />
sa-znanja i moći kako bi se stvorile nove religije i stare mi-steriozno »osvježile«, radi se — po mom<br />
ukusu — o naj-podlijoj vrsti suvremenog gangsterizma, jer se tu bezob-zirno poigravaju s<br />
neupućenima.<br />
Fenomeni materijalizacije<br />
Dr Albert von Schrenck-Notzing (1862—1929) smatra se osnivačem danas vrlo popularne<br />
parapsihologije. Bilo mu je posve jasno kakvim se napadima izlaže kad je objavio svoj izvještaj o<br />
tjelesnim pojavama što su se u prisutnosti jednog medija pokazale u obliku magličaste mase (teleplazma<br />
ili ektoplazma). Osobno je sudjelovao u Rimu i Parizu pri raskrinkavanju šarlatana koji su,<br />
koristeći se pomagalima, simulirali materijalizacije. Znao je sve tri-kove kojima tobožnji mediji<br />
vuku za nos budalaste su-dionike seansi.<br />
Taj je liječnik promatrao Evu C. Seanse su se 1909. održavale u pariškom stanu dramatičara<br />
Alexandera Bissona. Uvijek je sudjelovalo — kao i kasnije u Munchenu i Londonu — nekoliko<br />
osoba, među njima liječnici. Stalno se nadzirala odjeća Eve C., rasvjeta, zidovi, provjeravalo se da li<br />
su zaključana vrata itd. — Prije početka bi se Eva C. pojavila neodjevena. Gospođa Bisson bi<br />
izvršila gine-kološki pregled, istražila međicu i anus. Osim toga: »Prije
svake je seanse autor pregledavao kosu, nosnice (nare-đivao je da se puše kroz njih), vanjske ušne<br />
kanale, usnu šupljinu, zube, pazuha, stopala, šake i nokte... prigovor da je medij mogao negdje<br />
sakriti smotane kuglice, čini se neosnovanim.«<br />
Nakon tih vrlo pomnih ispitivanja zašili bi jadnu Evu C. u crnu odjeću koju nije do tada ni dirnula.<br />
»Pripazili se na to da medij nema' na tijelu ništa bijelo (ni košulju, ni maramicu), onda se<br />
materijalizacijske tvorevine, sive i bijele, pokazuju uvjerljivo na crnoj pozadini.«<br />
Schrenck-Notzing je iskoristio jednu tehničku tekovinu svog doba: snimke pomoću blijeska<br />
magnezija u prahu. Te su fotografije, djetomično odvratne, dodane kao dokaz njegovoj knjizi<br />
»Fenomeni - materijalizacije« (6).<br />
Dobro, što se događalo na tim seansama s medijem?<br />
Bez mreže i dvostrukog poda<br />
Evo nekoliko primjera iz zapisnika:<br />
17. svibnja 1910... Za vrijeme duboka disanja i grčevita naprezanja mišića stvorila se neposredno<br />
pred mojim očima velika, prugasta, pahuljičasta supstancija, koja kao da je izvirala iz njezinih usta,<br />
povećavala se i zgušći-vala. Ta tvorevina bješe široka otprilike pet do osam centimetara i dugačka<br />
četrdeset do pedeset centimetara. Približih svoJu glavu na 15—20 centimetara kako bih mogao<br />
jasnije vidjeti, i opazih kako ta masa, sporo se mičući i izgledajući kao hrpa vrlo tankih, prugastih sivih<br />
velova, polako pada. Masa je slijedila svaki pokret koji bi medij učinio glavom, a ipak se činilo<br />
da se odvaja od nje... Na svoje čuđenje, više nismo mogli razabrati crte lica; jer cijelu je glavu<br />
obavio velik koprenast oblak, s kojeg su krpe i vrpce visjele preko prsa do koljena.<br />
Pred našim se očima rasplinula ta slika, kao kad se raziđe magla, i lice se opet vidjelo jasno...<br />
1. lipnja 1910... Pri slijedećoj pojavi je svijetli sjaj iza-šao najprije iz njezina krila i desnog boka...<br />
Usta nisu bila spojena s tim tkivom, u što sam se uvjerio stavivši prst u usta...<br />
2. rujna 1910... Gospođa Bisson je održala seansu, na kojoj je Eva C. imala na sebi samo kućnu<br />
haljinu... Gospođa Bisson je naredila hipnotiziranom mediju da rastvori kućnu haljinu, te sam prvi<br />
put imao priliku promatrati emanaciju teleplazme na golom tijelu . . . izvirala je u prvom redu iz<br />
tjelesnih otvora, usta, bra-davica na dojkama i genitalija... Emanacija jest poput dima ili plina, stvara<br />
oblake od kojih nastaju koprenaste materijalne tvorevine i svakakvi oblici, slični čovječjim<br />
udovima...<br />
Na seansi 5. studenog 1910. sudjelovao je profesor Charles Richet (1850—1935). Taj francuski<br />
fiziolog spoznao je zaštitno djelovanje krvi od inficiranih pokusnih životinja i otkrio anafilaksiju*.<br />
Za to je 1913. dobio Nobelovu na-gradu.<br />
»Danas seanse počinju odmah fisnomemma... Tada, pošto je napredovao proces zgušćivanja sivog<br />
materi-jalnog agregata, vidimo bijel sjaj što prelazi u ružičasto, kao 6d bijelog šifona ili<br />
koprenastog tkanja...«<br />
U Parizu su gotovo svakoj seansi prisustvovali liječnici sa svih zamislivih fakulteta, ali i<br />
prirodoznanci kao što je profesor Fontenay, koji je ispitao fizikalne okolnosti. Za vrijeme seansi u<br />
Miinchenu, dr von Schrenck je privukao sveučilišne docente poput dra Spechta i dra K-afke.<br />
* Pretjerana osjetljivost tijela na stranu bjelančevinu koja se ne prima kroz želudac i crijeva.<br />
Tijekom godina je Eva C. počela stvarati obrise likova i, fotografski uhvaćena, jasno raspoznatljiva<br />
lica. Sumnji-čavi pariški i londonski liječnici temeljito je pregledaše i istražiše njezinu blisku<br />
okolinu, no fenomeni su se po-navljali u svim uvjetima.
Eva C. je živjela u sređenim prilikama, nije imala ni-kakvih novčanih teškoća, nikada nije nastupala<br />
za plaću, ali se pokazivala svim liječničkim udruženjima a i novina-rima. Na popisima seansi nalaze<br />
se i imena profesora Ecka Dumoira van Tvvicka, iz haškog Društva za psihička pro-učavanja,<br />
profesora Courtiera, direktora Sorbonskog fizi-ološkog laboratorija, čak i Sir Williama Crookesa<br />
(1832 do 1919), člana Engleskog društva za psihičko istraživanje. Crookes je 1861. otkrio talij, a<br />
1874. izumio radiometar. Britanski odbor pozvao je Evu C. u svoju kuću u Londonu, 20 Hanover<br />
Square. Ondje su se održavale seanse uz vrlo stroge znanstvene uvjete.<br />
Za vrijeme seansi 10. svibnja 1920. upotrijebljene su četiri kamere, među njima i jedna steroskopska.<br />
Na je-dnom se snimku vidjela »malena šaka na lijevom ramenu«, a na drugom »plamteća sjajna<br />
masa«. Dvadeset osmog svib-nja Evinu su glavu prekrili velom i zašili ga, te se »uočilo da je objekt<br />
iz njezinih usta prodro kroz veo«.<br />
Bilo je sumnjičavaca i skeptika, ali ni oni nisu mogli pronaći objašnjenje pojava kod Eve C.<br />
Englesko je Dru-štvo objavilo izvještaje u svom periodiku i u posebnim iz-danjima.<br />
U Parizu su Evinim demonstracijama prisustvovali pro-fesor H. Clararčde iz Ženeve i profesor de<br />
Fontenay sa Sorbonne, te istaknuti liječnici iz pariških bolnica. Liječnik dr Bourbon je izvijestio:<br />
»sve što sam vidio na brojnim seansama, više je ne-<br />
go dovoljno za moje uvjerenje da se tu suočavamo s<br />
pojavama koje potječu iz nekog još sasvim nepoznatog<br />
područja biologije...«<br />
Nobelovac Charles Richet napisao je dru von Schrenck--Notzi-ngu:<br />
»... Što se tiče mojih negdašnjih pokusa... nije po-trebno da opozovem ni jednu jedinu riječ. Pri<br />
tome se pozivam na velikpg i plemenitog učenjaka Williama Crookesa, koji je baš nedavno izjavio:<br />
'Ne opozivljem ništa od onog što sam kazao'. — Potrebna je kritika, jer ona je i uvjet znanosti.<br />
Istina će u svoj svojoj Ijepoti izaći na vidjelo; međutim, to neće postići nesposobne osobe,<br />
neznalice koje nisu ništa vidjele, ništa kontroli-rale, ništa provjeravale, koje nisu, čak, ni pažljivo<br />
pro-čitale zapisnike o ispitivanjima; postići će to znanstvenici koji su uistinu radili i neprekidno<br />
eksperimentirali, koji daju prednost istini pred vjerojatnošću... Svakako, nismo mi krivi ako<br />
metafizičko područje pruža toliko nevjerojatnosti i protuslovlja...«<br />
Koliko je pristupačna dokumentacija o Evi C., može se objektivno zaključiti da se hipoteze o<br />
prijevari nisu mogle održati, da je Eva C. ispunjavala sve želje naučnih udruže-nja, da je<br />
materijalizacije promatrao i potvrdio broj osoba koji, prema rnojoj procjeni, znatno nadmašuje 100.<br />
Čini mi se uvjerljivim jedan argument koji je liječnik dr von Schrenck-Notzing ispustio: Zašto se<br />
Eva C., ne dobivajući od toga baš nikakvu korist, podvrgla opisanim odvratnim provjeravanjima?<br />
Ta, za koga je izvodila predstavu? Po-stoji velik broj navodnih fenomena materijalizacije. No, slučaj<br />
Eve C. je do danas zadržao posebno mjesto, jer ostali nisu tako potanko zabilježeni ni<br />
dokumentirani. Stoga se i pojavljuje neprestano kao primjer u parapsihološkoj znan-stvenoj<br />
literaturi.<br />
Preostaje nam zaključak profesora Mikuske, sa Đenov-skog sveučilišta, o slučaju Eve C.:<br />
»Tako je dosuđeno jednoj okultnoj biologiji budućnosti da istraži tu životnu zagonetku, vezu<br />
između duha i materije, između duše i tijela, između živog i neživog. Ta biologija nam već danas<br />
pokazuje da je duh, ideja, volja pokretna sila za nastajanje teleplastičnih tvorevina, a ona će nam,<br />
nadamo se, u ne baš dalekoj budućnosti približiti i veliku tajnu kako stvaralačkim voljnim či-nima<br />
svjetskog duha nastaju cjelokupan svemir i kozmički procesi, beskrajnog razvitka i usavršavanja.«<br />
Pretvoreni oblici energije pokojnih
Materijalizacije kakvih je bilo mnogo puta u slučaju Eve C., nemaju sa spiritizmom* baš nikakve a i<br />
s okultizmom** tek vrlo ograničene veze, jer su te fenomenalne pojave bile vidljive, opipljive i<br />
mogle se snimiti. Ono štoje u opisanom slučaju uspjelo i ispitalo se, zacijelo nije jedinstvenost.<br />
Fenomen se mogao i može ponoviti. Ja ne sumnjam u dokumentarne izvještaje dra von Schrenck-<br />
Notzinga i znanstvenika koji su sudjelovali pri tome — samo postav-Ijam pitanje koje se tada nije<br />
još pojavilo u raspravi: Koji je oblik energije tu djelovao? Eva C. je na tim seansama bila hipnozom<br />
dovedena u trans, dakle u stanje svijesti koje isključuje slobodno odlučivanje. Kao oblik energije (za<br />
stvaranje materijalizacija) može se zamisliti podsvijest, iako to za sada još nije dokazano. No, ne<br />
dolaze li, možda, u obzir pretvoreni oblici energije pokojnih? Oprostite, ni.je<br />
* Spiritizam tvrdi da se fenomeni koje zastupa svode na uplitanje duhovnog svijeta u ovaj svijet.<br />
*• Latinski: occultum == skriveno — Učenje da u današnjoj naučnoj sistematici nema prirodnih i<br />
psihičkih činjenica koje spadaju u nju. Danas se nastoje okultne pojave ispitati znanstvenim<br />
metodama.<br />
to baš tako apsurdna pomisao; to je, zapravo, dosljedno uvođenje »teorema o energiji« u do sada<br />
gotovo neistra-ženo novo područje. Ako se svi oblici energije mogu pre-tvarati jedan u drugi — a to<br />
je jedan od vrlo malobrojnih prirodnih zakona koji se potpuno priznaju i ne pobijaju! — onda je<br />
pretvoriva i energija svijesti pokojnih.<br />
Tisućljećima se, izuzmu li se maglovite filozofske i re-ligiozne spekulacije, nije znalo što se poslije<br />
smrti događa sa sviješću. (»Duša« putuje u nebo. Dakle, besmrtnost se uvijek pripisivala svijesti =<br />
duši!) Suvremeno se istra-živanje priprema da oprezno ukloni crne marame što su prostrte preko<br />
tobože neobjašnjiva misterija, a ono što je već do sada iznijelo na vidjelo dokazuje, čini se, da svijest<br />
(ergo: energija svijesti) pokojnih nipošto nije »mrtva«! Je li, možda, takva energija svijesti pokojnih<br />
djelovala i pri »čudu s hostijama« u noći 18. srpnja 1962. u Cara-bandalu, kad se na jeziku<br />
djevojčice Conchite materijali-ziralo nešto poput hostije? — Gdje su danas istraživanja tih<br />
fenomena?<br />
Izvještaji s »drugog svijeta«<br />
Prividne smrti nastaju pri zastoju disanja zbog paralize centra za disanje (asfiksija), pri srčanim<br />
infarktima, ozlje-dama u nesrećama (traume), otrovanjima ili poslije greeva itd. Kao što izvješćuje<br />
Jean-Baptiste Delacour (7), svi koji su spašeni takve prividne smrti izjavljuju da su za pri-vremenog<br />
boravka na »dnigom svijetu«, doduše, zadržali svijest, ali je bila potpuno drukčija nego njihova<br />
»živa« svijest. Onostrani se svijet osjetio kao bezvremenski, kao nekakav svijet titraja, harmonija i<br />
boja, kao svijet u kojem očito bezbrojne svijesti saobraćaju međusobno, razgo-varaju međusobno i<br />
— bestjelesne i bez osjetila — vide druge i mogu s njima izmijeniti sjećanja. Svima koji su se<br />
vratili s »drugog svijeta« bio je nagli povratak na tvrdo tlo ovozemaljskih činjenica neugodan,<br />
mrzak i odvratan. »Na drugoj je strani« sve bilo neizmjerno Ijepše.<br />
Liječnici kažu da su takvi opisi ponovo oživjelih nevažni i bezvrijedni kao izjave o »drugom<br />
svijetu«, jer u mozgu prividno mrtvih još funkcionira razina svijesti i iz dubo-kih slojeva mozga<br />
donosi kratkotrajno »mrtvima« varljive slike iz svijeta bajki.<br />
Ako su liječnici u pravu, onda je to za mene gadna mi-sao: ležim dolje u svom drvenom apartmanu,<br />
ličinke i crvi goste se mojim mesom, a dublji slojevi mog mozga još rade. Vrlo neugodno. Tko zna<br />
kako dugo rade? To se, hvala bogu, pri stvarnom egzitusu događa brže nego kod prividno mrtvih...<br />
No, što je s energijom svijesti onih osoba koje su već godinama i desetljećima mrtve?<br />
Transcendentalni glasovi
Godine 1964. je Švedanin Friedrich Jiirgenson (8) nepo-kolebljivo izjavio da mu je pošlo za rukom<br />
da pomoću mikrofona i magnetofona uhvati glasove odavno umrlih.<br />
Taj je fenomen privukao pažnju kritičkog parapsiho-loga dra Constantina Raudivea. — Raudive se<br />
rodio 1909. u Letgalenu na ruskoj granici, napustio je kao mladić domovinu, studirao u Parizu i<br />
Madridu, gdje je susret s Ortegom y Gassetom (1883—1955) postao za njega odlučan doživljaj.<br />
(Ortegaje zastupao antropološko učenje da »duh« tvori jezgru ličnosti.) Raudive je nastavio<br />
studiranje u Edinburghu i Uppsali, vratio se u Rigu i za izdavače pre-vodio na letonski jezik djela<br />
Miguela Unama, Ortege y Gasseta i Goethea. Danas živi u Njemačkoj, u Bad Krozingenu, i bavi se<br />
svojim istraživanjima.<br />
Raudive je utrošio četiri godine na provjeravanje tvrdnji Šveđanina Jurgensona; uredio je studio za<br />
snimanje u koji ne mogu prodrijeti baš nikakvi vanjski zvukovi i koristio se magnetiziranim pločama<br />
koje su s mikrofona i objektiva za snimanje isključivale i smetnje minimalnih sporednih šu-mova.<br />
Godine 1968. objelodanio je Raudive (9) rezultate svojih istraživanja, koji su bez iznimke dobiveni u<br />
pouzda-nim znanstvenim okolnostima. Stotine su promatrača po-tvrdile egzaktnost njegovih metoda,<br />
medu njima i ličnosti kao što su profesor Hans Bender, upravitelj Instituta za granične znanosti, iz<br />
Freiburga, fizičar dr G. Ronicke, dr phil. Juliane Bieber, dr med. Arnold Reincke, dr med. Hans<br />
Naegeli, predsjednik Svicarskog parapsihološkog društva, profesor Atis Teichmanis, kirurg profesor<br />
Wemer Brunner iz Zuricha, profesor Alex Schneider iz St. Gallena, pro-fesor Walter H. Uphoff iz<br />
Bouldera u SAD, dr Jule Eisenbund iz Denvera u SAD, dr Wilhelmine C. Hen-nequin, specijalist za<br />
anesteziju, dr R. Fatzer iz Wadenswila u Švicarskoj itd., itd.<br />
Constantin Raudive zabilježioje 72.000 glasova! 0 rezul-tatu kaže Alex Schneider, profesor fizike na<br />
Švicarskoj visokoj tehničkoj školi, ovo:<br />
»Za sada flzika ne otkriva nikakva protuslovlja s ob-zirom na glasovni fenomen. Međutim, napeto<br />
se oče-kuju buduća istraživanja, pogotovo zato što će proširiti i naše shvaćanje elektromagnetskog<br />
zračenja.«<br />
Svatko može loviti glasove<br />
Svatko može, bez velikih troškova, u svoja četiri zida krenuti u lov na glasove — otprilike prema<br />
receptu: odabe-re se vrijeme i prostorija s malo vanjskih zvukova koji sme-taju; uzmemo u ruku<br />
mikrofon, sami ili u društvu ko-<br />
liko god želimo osoba, i glasno pozovemo pokojne (ili »duhove«) da se jave; magnetofonska se<br />
vrpca može već tiho okretati. Pričekamo i nakon pola minute ponovimn poziv onostranima. Opet<br />
pričekamo. To pozivanje i tra-ženje neka ne traje duže od pola sata...<br />
Premota se vrpca i na veliko zaprepaštenje se čuju, ako se odmah uspostavio kontakt i dobila jeka, u<br />
onim se-kundama koje nisu ispunjene pozivima drugom svijetu:<br />
žurno izgovorene riječi na različitim jezicima. Snimljeni su odlomci govora izrečeni tako brzo da je<br />
u početku po-trebno poprilično truda da bi se u zbrci vlastitih poziva, šumova u prostoriji i smetnji<br />
iz etera razabrale riječi ili rečenice: glasovi, riječi i dijelovi rečenica često su pro-siktani, katkad i<br />
samo skromno prošaputani, a izgovaraju ih različiti glasovi.<br />
Trebalo bi ono što se čuje zapisati, jer se tek tada može prepoznati jezike, narječja i kratice. Najbolji<br />
se rezultati postižu ako se identificirani glasovi presnime na drugu vrpcu i pri tome se izrežu pozivi,<br />
sporedni šumovi itd. Ne bih htio da se pomisli kako se u, tako reći, čistu tekstu mogu razumjeti<br />
saopćenja glasova. U eteru je prilično burno, nakon Nietzschea se javlja pradjed tetke Emme, zatim<br />
Carusov glas ili glas nekog pokojnog prijatelja. Karakteristično je da ni jedan glas ne dopušta<br />
drugome da do kraja izgovori svoje. Očito, i na drugom je svijetu po-prilična strka...
Postoji jedna praktična metoda hvatanja glasova: pri-ključi se kabel magnetofonskog mikrofona na<br />
radio i na skali odabere mjesto između dvaju odašiljača. Taj postu-pak ima, doduše, nedostatak da su<br />
glasovi opterećeni atmosferskim smetnjama, ali i prednost da je isključeno eventualno utjecanje<br />
prisutnih na mikrofon. Ustanovilo se da se i pored sveg atmosferskog škripanja hvataju glasovi iz<br />
etera (10). To je vesela društvena igra i mnogo uzbudljivija nego kad se na ekarteu, bingu ili<br />
bekgemonu gubi novac!<br />
Radi se samo o energiji svijesti<br />
Za vrijeme pokusa u studiju dra Raudivea nije bilo ni-kakvih šumova, a akademski sudionici nisu<br />
progovorili ni riječ: prepoznali su se glasovi pokojnih prijatelja ili rođaka. Ako je te fenomene<br />
izazvao neki nadsvjesni ili podsvjesni oblik energije, to se svakako dogodilo nesvjesno — nije ni<br />
važno, jer i to bi bio dokaz o pretvaranju energije svijesti u energijski oblik tehničkog medija:<br />
magnetofbna!<br />
Procjenjuje se da se širom svijeta čuva oko 100.000 magnetofonskih zapisnika s onostranim<br />
glasovima. Dakle, postoji obilje dokaza — no njihovo je tumačenje otvoreno pitanje. Nezgoda je u<br />
tome što se za sada ne može »znan-stveno pouzdano« kazati da transcendentalni glasovi doista<br />
pripadaju pokojnicima. Zamislivo je i lako shvatljivo da energija svijesti živih (uključivši podsvijest<br />
i nadsvijest) djeluje izravno na elektroniku. Možda je, čak, dovoljno da negdje netko, netko tko i ne<br />
prisustvuje pokusu, kombi-nacijom misli potakne nesvjesnu energiju, koja se pretvara u<br />
elektromagnetske titraje, a oni se očituju na magnetskoj vrpci. Za moj način promatranjaje gotovo<br />
sasvim svejedno da li se tu magnetski bilježe glasovi pokojnih ili djelići svijesti suvremenika. Ovako<br />
i onako utvrđuje se energija svijesti, koja izaziva posljedice a da ih nije svjesno prouzro-kovala.<br />
Lov na glasove iz duhovnog svijeta nastavlja se. U svibnju 1974. je dr Constantin Raudive (11)<br />
napisao:<br />
»Prvi put imamo u posmrtnom istraživanju jedan objekt<br />
koji pokazuje obilježje ponovljivosti, što se može sm trati važnim dokazom o postojanju tog<br />
objekta. Time nam se ukazuje mogućnost sistematskog, intenzivnog istraživanja na tom području.<br />
Iz rezultata tog ispitivanja može se zaključiti da li je ova ili ona pretpostavka is-pravna ili pogrešna;<br />
činjenice su pravi jezik znanosti.«<br />
Hipnozom u prošlost?<br />
Dakako, zarazna rasprava i istraživanje o oblicima svi-jesti poslije smrti, bez religioznih arabeski,<br />
nipošto se ne sastoje samo u anketiranju prividno mrtvih i hajci na trans-cendentalne glasove. —<br />
Hipnotizeri vraćaju pokusne oso-be, u stanju sužene svijesti uslijed hipnoze, ne samo u njihovu<br />
mladost, nego preko života u maternici u posto-janje prije rođenja.<br />
Thonvald Dethlefsen (12), mlad hipnotizer iz Munche-na, ima pomno zapisane izjave svjedoka o<br />
hipnotizerskim seansama na kojima se hipnotizirana osoba vraćala naj-prije u doba kad je bila<br />
dojenče, a zatim su joj se postavljala pitanja o postojanju prije rođenja. Ta bi hipnotička retrospektiva<br />
obuhvatila dva ili tri rođenja! Osobe koje su ispitivane u transu uvjeravale su da su prije<br />
svog subjek-tivnog rođenja živjele pod drugim imenom na nekom dru-gom mjestu, često i drugog<br />
spola; spominju imena i da-tume rođenja iz tog »predživota« a govore i nekim njima stranim<br />
jezikom, naime jezikom one zemlje u kojoj su živjele prije dvaju ili triju rođenja. Kakve li jeze, oni<br />
opi-suju svoju vlastitu, često višestruku smrt! Istraživanje postaje, dakle, prilično sablasno...
Morey Bernstein (13) vratio je hipnozom gospođu Ruth Simmons u dob od četiri, tri, dvije ijedne<br />
godine. Natjerao ju JE da se sjeti još dalje prošlosti, i prije rođenja. Iznenada je počela pričati pod<br />
drugim imenom — kao Bridey<br />
Murphy — o jednom drugom životu u Irskoj sredinom 19. stoljeća.<br />
Sve što je ispričala snimilo se na magnetofonskoj vrpci, prepisalo i u Irskoj na licu mjesta<br />
provjerilo... uspo-redbom jezika (gaelski!), uvidom u crkvene knjige i op-ćinske isprave. Opisi<br />
mjesta i osoba što ih je dala Ruth Simmons, alias Bridey Murphy, podudarali su se s nalazima u<br />
Irskoj. Razumije se, »žrtva« hipnoze Ruth Simmons nije nikada vidjela te stare dokumente; nije ih<br />
mogla primiti ni telepatskim putem, jer se nitko nije zanimao za te praš-njave spise, dakle nije<br />
postojao medijalni »odašiljač«. .<br />
Je li Ruth Simmons sve opise iz transa proživjela u »inkarnaciji« u prošlom stoljeću? — Čini se da<br />
bi, budući da se previše napreže mašta i postavljaju preveliki zahtjevi našem realističkom svijetu<br />
predodžbi, pretjerano bilo pri-hvatiti nešto takvo. Medutim: »0no što svi smatraju ri-ješenim treba<br />
baš najviše ispitivati«, rekao je flzičar Georg Christoph Lichtenberg (1742—1799).<br />
Moje trojstvo<br />
Stara je pjesma da oni koji se intenzivno bave razjašnja-vanjem takvih fenomena ne troše svoje<br />
vrijeme na to da uvjere materijaliste, koji u materijalnome priznaju jedino metafizički stvarno a<br />
odbacuju kao običnu besmislicu sve ono što se ne može prikazati njihovim formulama, masama i<br />
težinama. Ja mislim, međutim, da bi trebalo da se upravo materijalisti suglase s »mojim« trojstvom<br />
duh-materija--energija — ta,, ono cilja gotovo u središte njihova nazora o svijetu. Vodit ću paradnog<br />
»Znanost je ustanovila da ništa ne može nestati bez traga. Priroda ne poznaje uništenje, samo<br />
pretvaranje.«<br />
Suprotno vjerskoj interpretaciji (»duša« je besmrtna), ja smatram u fizikalnom smislu vrlo vjerojatnim<br />
da se u našem četverodimenzionalnom svijetu može energija svi-jesti pokojnih, po svoj prilici, održati<br />
pretvaranjem u neki drugi oblik energije. Ako se energija iz »drugog svijeta« može očitovati među<br />
nama, zacijelo je prohodan i obmut put — od zemlje do »drugog svijeta«. Naša su stanja svijesti vezana<br />
uz četvrtu dimenziju, protjecanje vremena, a ta čvrsta veza, možda, ne vrijedi na »drugom svijetu«.<br />
Pedesetogodišnji francuski vidovnjak Belline, poznat u svijetu, izgubio je 1969. u automobilskoj nesreći<br />
svog dvadesetogodišnjeg jedinca. Dvadeset mjeseci nakon toga pokušao je svojim telepatskim<br />
sposobnostima stupiti u vezu s Michelom. Uzalud. No, najednom je osjetio »ne-vidljivu blizinu«, koju je<br />
opisao kao »treće uho« ili »para-normalan sluh«. Uplašio se da je podlegao iluziji prouzro-kovanoj<br />
svojom tugom. Počeoje snimati na magnetofonsku vrpcu razgovore što ih je u transu vodio s Michelom;<br />
objavljeni su 1973. u knjizi (15) kojoj je predgovor napisao Gabriel Mareel iz Institut de France,<br />
dobitnik nagrade za mir Njemačkog knjižarstva, a predgovoru je 90 ličnosti iz znanosti i umjetnosti<br />
dodalo svoje mišljenje o tom po-kusu.<br />
:<br />
konjića na dugom užetu za poučavanje u jahanju, a neću ga jahanjem mrcvariti, po-gotovo kad
»8.<br />
travnja<br />
BELLINE<br />
:<br />
MICHEL:<br />
zemaljsko dobro. To je neka vrsta beza-vičajnosti, neka vrsta sna u bezbrojnim dimenzijama i<br />
vibracijama... Ovdje se vrije-me, onakvo kakvim ga ti u ovom času pre-dočuješ sebi, pretvara u<br />
karikaturu. Ne mogu tome ništa dodati.«<br />
Utopijske činjenice?<br />
1971, 8 sati ujutro<br />
Michel, kakav je taj — 'onaj svijet'? To<br />
je drukčiji svijet, san koji se riječima ne<br />
može opisati. Jezik. Kretanje,<br />
prozračnost, misli. Ovdje ne postoji ni<br />
zemaljsko zlo, ni<br />
Ako se jednog dana uspije usmjeriti energija svijesti odavde na »drugi svijet« kako bi ondje,<br />
pretvorena u druge oblike energije, uspostavila vezu s pokojnicima, tada bi trebalo da postane<br />
moguće da se od tih onostranih egzistencija saznaju podaci o prošlosti, ali i budućnosti. Razlog.<br />
Onostrani postoje u bezvremenskoj dimenziji, njihovo sta-nje — čini se — nije prikovano uz<br />
protjecanje vremena. Fizikalno je to posve moguće. Različita stanja energije<br />
— na primjer, elementarne čestice koje se mogu pretvo-riti jedna u drugu: neutron u proton, elektron<br />
u neutrino<br />
— imaju sasvim različita »vremena života«. Neka od njih imaju tako kratak život da, zapravo, ne bi<br />
ni smjela po-stojati. Životni vijek jednog pozitrona ili sigma-čestice iznosi trilijunti dio sekunde.<br />
Kako se to uopće može pre-dočiti? Milijun x milijun x milijun — jedna 10 s 18 ništica! Neutralni<br />
pion »živi« tek 10- 15 (deset na minus petnaestu) sekundi, a kobni neutrino nema u stanju mirovanja<br />
(masa mirovanja = 0) više nikakvo trajanje života. No, ako se takav neutrino ubrza, ponovo »živi«.<br />
Usprkos tom gotovo besmisleno sićušnom trajanju po-stojanja, elementarne čestice sadržavaju i<br />
do 1022 (jedna 10 s 22 ništice) elektronvolti; probijaju iz svemira sunca i planeti i pretvaraju se u<br />
mione i neutrine — u stotisućinki sekunde.<br />
Još prije 40 godina fizika je bila uvjerena da je u atomu<br />
otkrila najmanju osnovnu česticu. Danas fizičari znaju da postoji subatomski svijet, koji je sićušniji<br />
od atomske jezgre i bogatiji energijom nego sve što se dosada moglo zamisliti pod »oslobadajućom<br />
energijom«.<br />
U tom čudesnom svijetu postaju pojmovi o vremenu ne-prikladni. Fizičari više ne znaju kako i<br />
kamo da uvrste elektron, osnovni djelić atomskog omotača. Pri matema-tički utvrđenim česticama<br />
koje imaju brzinu veću od brzine svjetlosti — kao što su tahioni, tardioni i luksioni, koje je<br />
izračunao Gerlad Feinberg — napokon se ruše svi pojmovi o vremenu: one se ponašaju baš obratno<br />
od naših »nor-malnih« elementamih čestica.<br />
Umjesto da pri brzini svjetlosti pokažu beskrajnu masu i time beskrajnu energiju — kako što je<br />
prora-čunao Einstein — te čestice, što su brže, gube masu i energiju. Evo nečega što se uopće ne<br />
može predočiti:<br />
brzina svjetlosti je donja granica njihova ubrzanja — a iznad nje bi mogle postići i trilijun puta veću<br />
brzinu od brzine svjetlosti. Naši su pojmovi o vremenu potpuno uzdrmani već budućim<br />
međuzvjezdanim svemirskim pu-tovanjem, a pri bavljenju česticama koje su brže od svjet-losti<br />
nastaje među tim pojmovima prava zbrka. Svaki je normalan čovjek uvjeren — dosada opravdano!<br />
— da prije neke posljedice mora postojati uzrok koji izaziva tu posljedicu. Uskoro će svijet biti<br />
okrenut naglavce: kod čestica bržih od svjetlosti može nastati najprije posljedica a zatim uzrok.<br />
Dogada se nešto, ali se ne zna pouzdano što.<br />
Kao što fizika općenito priznaje postojanje antimateri-je*, moglo bi se za daleku budućnost<br />
petpostaviti i anti-
* Materija od atoma, koja se sastoji samo od antičestica, a u prisutnosti normalne materije ne može postojati.<br />
vrijeme, u kojem usporedno sa svakim »normalnim vre-menom« teče »protuvrijeme«. Tada ne<br />
postoji više — samo, kako da se to shvati razumom? — prošlost, sadašnjost ni budućnost. Sjećanja<br />
na budućnost zbivaju se danas, sada, u ovom trenutku! Pojam vremena postaje subjektivan tok stanja<br />
svijesti. Ako se u takvu kontekstu još i može go-voriti o svijesti...<br />
Na početku je uvijek hipoteza<br />
Ako energija svijesti pokojnih postoji izvan svih vremenskih veza i zemaljska energija svijesti može<br />
s njom uspostaviti vezu, bila bi riješena zagonetka svih proročanstava. Ono što je još hipoteza,<br />
moglo bi se rezultatima tehničkog istra-živanja u budućnosti ne samo dokazati, nego i ostvariti.<br />
Hipoteze u smislu »pretpostavljenog suda« jesu pretpo-stavka svakog razvitka. Potrebno je samo<br />
malo hrabrosti kako bi se započeo razgovor o njima. Ja imam hrabrosti.<br />
Jedna predodžba<br />
Jedna onostrana svijest je zbog nekakva razloga zaintere-sirana za to da utječe na ponašanje jednog<br />
ili više Ijudi ili jedne skupine (narode, zemlje, religije, kraljevstva), te na-pušta svoje »bezvremensko<br />
stanje« i stupa u vezu s jednom ovostranom sviješću. Zamisliv je i obratan put: energija svijesti neke<br />
zemaljske osobe (tko drugi to može biti nego prorok?) mogla bi u konkretnim situacijama saobraćati<br />
s bezvremenskom energijom svijesti nekoga s onog svijeta. Od pokojnog kolege i njegove nedirnute<br />
energije svijesti (0, neka mi se ne spominje »duša«!) mogao bi saznati što će se dogoditi u<br />
budućnosti: iz povijesnog iskustva zna da se taj događaj, priopćen energijom, još nije mogao zbiti,<br />
pa ga najavljuje (»proriče«) za budućnost.<br />
Proricanje bez šansi<br />
Paradoksalno je što se prorečeni događaj nikada ne može zaustaviti ni spriječiti. Tako svet nije ni<br />
jedan vidovit svetac.<br />
Neki čovjek umre. Njegova svijest dospijeva (u obliku energije) u »bezvremensko stanje«. U tom<br />
stanju »vidi« on kako njegov rodni grad poplavljuje voda. Budući da se ta katastrofa nije zbila za<br />
njegova života, mora se dogoditi u budućnosti. Kada je u budućnosti predviđen termin katastrofe, to<br />
svijest — koja je od smrti bezvremenska — ne može znati. Onostrane svijesti još imaju (uslijed svoje<br />
energije) vezu sa živom djecom, rodbinom i prijate-Ijima. Nastoje utjecati na Ijude na staroj zemlji,<br />
povezati se s njima energijom svijesti, jer ih žele upozoriti na kata-strofu koja (u nekom Času)<br />
prijeti.<br />
Zemaljski stanovnici, uvijeni u jednoličnu svagdašnjicu, ne vježbaju moždane funkcije kojima se<br />
mogu zamijetiti takvi fenomeni, pa impulsi, emitirani s drugog svijeta pretvorbom energije (teorem o<br />
energiji), ne stižu. Onostrani se moraju javiti preko nekog medija (koji vježba one di-jelove<br />
sposobne za primanje). U transu, stanju koje razvija paranormalne sposobnosti, »vidi« medij, uslijed<br />
energija koje djeluju, kako njegov grad poplavljuje voda, ali ne zna kada će se to dogoditi — što je<br />
razumljivo, jer to ne znaju ni onostrani u svom bezvremenskom stanju. Dakle, kad neki medij<br />
(prorok, svećenik,vidovnjak) propovijeda:<br />
Molite se! Molite se usrdno, inače će vaš grad poplaviti voda! — to je, doduše, privlačna ponuda, no<br />
njezin je sadržaj laž, jer će ovako ili onako grad kad-tad propasti pod vodom. Kad bi bilo drukčije,<br />
ne bi bezvremenski ono-strani mogli nagovijestiti katastrofu.
Razgledajmo taj primjer s druge strane. Neki ovoze-maljski prorok pruža svoja (uvježbana)<br />
duhovna ticala<br />
pretvorbom energije do drugog svijeta, »vidi« događaje koji mogu imati svoje mjesto jedino u<br />
budućnosti, jer se u pro-tekloj povijesti (koju prorok poznaje ili ju je doživio) nisu zbili. Dakle, ni<br />
medijalni vidovnjak ne saznaje kada bi dan X »viđenih« događaja trebalo prekrižiti crvenom<br />
olovkom u kalendaru. On ima samo jednu mogućnost da kaže preciznije »poruku«, i to ako su<br />
događaji koje je »vidio« tako precizni da on, kao pametan suvremenik, mo-že na osnovi okolnosti<br />
koje vrlo dobro poznaje kombini-rati i potom ocijeniti za koje bi se vrijeme, otprilike, mo-gao<br />
odrediti rok iz »poruke«. Jedno, međutim, ne može učiniti ni najdomišljatiji i medijalno<br />
najuvježbaniji pro-rok: otkloniti »viđeni« događaj! Naime, kad ne bi bio programiran tek za<br />
neodredivu budućnost, ne bi ga ono-strana energija svijesti mogla poslati a ovostrana »vidjeti«. Bio<br />
bi to lanjski snijeg kad bi se priopćavali događaji ko-ji su već odavno zapisani u povijesnim<br />
knjigama.<br />
Zar ta fizikalno-metafizička hipoteza ne objašnjava sasvim uvjerljivo zbog čega saopćenja<br />
»<strong>prikazanja</strong>«, do-duše, najavljuju buduće događaje i prijete njima, ali ih nikada ne mogu zaustaviti?<br />
Ne uviđa li se na taj način i zašto su poruke proroka i vidovnjaka tako nejasne, tako »misteriozne« i<br />
mnogostrukih značenja? Vidovnjaci i pro-roci svojom energijom svijesti, istina, opažaju buduće događaje,<br />
ali ih ne mogu »iskoristiti«... osim za opskurna gatanja i neprovjerljiva proricanja.<br />
Ivan bez tehničkog rječnika<br />
Kao dodatak Novom zavjetu postoji »Ivanovo otkrive-nje«. Radi se 0 »vidovnjačkoj« knjizi. Prorok<br />
slikovito vidi onečišćivanje okoline, avione, helikoptere, atomske eks-plozije itd. Riječima opisuje te<br />
vizije, onako kako su mu dostavljene energijom svijesti.<br />
»... Pojavi se tuča i oganj, smiješani s krvlju, i to bi bačeno na zemlju. Tad izgorje trećina stabala,<br />
izgorje sva zelena trava... Nešto kao velika užarena gora bi-jaše bačeno u more, te trećina mora<br />
postade gorka (ra-dioaktivna!)... tako poginu trećina živih u moru i pro-pade trećina lađa...« (8.<br />
poglavlje) »A skakavci su imali oklope slične željeznim oklopima, i šum je njihovih krila sličio<br />
drndanju kola sa mnogo konja... i imali su repove i žalce slične onima u šti-pavca...« (9. poglavlje)<br />
»I vidjeh konje; nosili su oklope, plavetne i sumporne boje, glave su konja sličile glavama lavova,<br />
a iz usta im izlazio oganj, dim i sumpor...« (16. poglavlje).<br />
Nije li posve jasno zašto je Ivan vrlo točne opise iz svog svijeta pojmova izrazio svojim riječima?<br />
Nije poznavao suvremeni tehnički riječnik. — Zanimljiva je vijest da je atomski fizičar Bernhard<br />
Philberth (16) suvremeno pro-tumačio Ivanovo Otkrivanje. Pri njegovoj tehnološkoj egzegezi smeta<br />
jedino to što za sva proročanski-apoka-liptična tumačenja iskorištava stalno dragog Boga osobno.<br />
Meni je to vrlo neugodno. Jednostavno, ne podnosim kad se Bog, krajnja i najviša instanca<br />
postajanja, nudi kao put (bolje: kao izlaz) za sva moguća objašnjenja iako se i razumom može<br />
doprijeti do cilja.<br />
Justinus Kerner i vidovnjakinja iz Prevorsta<br />
Što se tiče tumačenja somnambulnih pojava, tu igra ulogu vrijeme u kojem se one tumače i znanje<br />
koje u svakom slučaju tada postoji.
Pjesnik Justinus Kerner (1786—1862) bješe glavni pri-padnik »Švapske pjesničke škole«. Mnoge<br />
su se njegove<br />
pjesme naraštajima nalazile u školskim čitankama, a neke su se proširile u narodu poput narodnih<br />
pjesama. Justinus Kerner, iiječnik, posvetio se posebnom području istraži-vanja: nadosjetilnome; o<br />
svojim je zapažanjima vodio, zna-nstveno pomno, dnevnik. Godinama je promatrao trgov-čevu ženu<br />
Friederike Hauffe: zabilježioje njezine somnam-bulne pojave u djelu od dva sveska: »Vidovnjakinja<br />
iz Prevorsta«. Ja imam prvo izdanje iz 1829, pa mi nije po-trebno da se služim izvacima iz<br />
Kernerova rada u znan-stvenim publikacijama, koje često posežu za njim.<br />
Friederike Hauffe potjecala je iz sela Prevorsta, blizu virtemberškog grada L6wensteina, iz<br />
brdovitog kraja stanovnici kojega su — prema Kerneru — bili podložni magnetskim i sideričkim (=<br />
u vezi sa zvijezdama) utjecaji-ma. Otac Hauffe bješe okružni šumar. Friederike je odgo-jena<br />
»jednostavno i neizvještačeno«. Budući da je nisu razmazili, raslaje kao »jedro, veselo« dijete. Dok<br />
su njezina braća imala »priviđenja«, ta se neobičnost nije mogla usta-noviti u Friederike, ali je ona<br />
razvila sposobnost naslu-ćivanja koja se izražavala u snovima što bi predviđali bu-dućnost. »Udala<br />
se za obrtnika«, rodila djecu, vodila građanski život, no njezin se osjećajni život tako razvio da je<br />
»osjećala i čula sve i na vrlo velikim udaljenostima«. Više nije mogla podnijeti svjetlo: kad je<br />
jednom neki ro-đak, svećenik, u podne otvorio prozorske kapke, ukočila se i taj je grč potrajao tri<br />
dana.<br />
Traganje onostrane energije svijesti?<br />
»U to je doba osjećala da je svake večeri, u sedam sati, tijekom sedam dana, magnetizira jedan duh<br />
kojeg je samo ona vidjela. Duh je to činio s tri prsta, koje je širio poput zraka.« (Po svoj prilici,<br />
pripremanje i prvo traganje ono-strane energije svijesti.)<br />
Pošto je uslijed tog duhovnog magnetiziranja pala u dubok san, izjavila je da se samo<br />
»magnetiziranjem može održati«. Tim je senzorijem, izvješćuje Kerner, ujedno vi-djela iza svake<br />
osobe koju bi ugledala, drugu osobu kako lebdi »također čovječjeg lika, ali kao preobraženu«. (Taj<br />
fenomen spominju mnogi vidovnjaci.)<br />
»Treba da priznam«, piše liječnik, »da sam tada još i ja dijelio mišljenje okoline i vjerovao u laži o<br />
njoj, te sam savjetovao da se na njezino, već dugotrajno bunovno sta-nje... ne obaziru.« — Dvadeset<br />
petoga studenog 1826. primio je Kerner u svoju kuću gospođu Hauffe »potpuno iscrpljenu... i<br />
nesposobnu da leži«. Objasnio joj je da se on ne obazire »na ono što ona govori u snu, da me i ne<br />
zanima što ona govori, i da njezin somnambu'izam, koji na žalost njezine rodbine traje već vrlo<br />
dugo, mora napokon pre-stati«.<br />
Nakon tjedana i tjedana liječničke i psihičke terapije upitao ju je Kerner, dok je duboko spavala, da li<br />
osjeća »da bi je ponovno, ali pravilno magnetsko liječenje još moglo spasiti. Odvratila je: o tome<br />
može izvijestiti tek kad sutra uvečer u sedam sati dobije sedam magnetiziranja... (Zar joj se najavila<br />
onostrana energija svijesti?)... Tih se-dam primljenih magnetiziranja imalo je takve posljedice da je<br />
već sutradan ujutro, na svoje veliko čuđenje — jer ni ona nije znala kako se to zbilo, opet mogla<br />
sjesti u krevetu i osjećala se mnogo jačom nego poslije svih sred-stava koja je do tada dobivala...«<br />
K.erner je uveo redovitu magnetsku terapiju* glađenjem od sljepoočica do srca. »Gospođa H. je<br />
uslijed moje mag-netske terapije živjela tako duboko somnambulno da nije<br />
* I najmanja količina električne struje stvara magnetsko polje. Pri ravnom vodiču (ruka!) tvore silnice<br />
koncentrične krugove.<br />
nikada bila u budnom stanju, iako se činilo da jest. Da-kako, bila je budnija nego drugi Ijudi, jer je<br />
čudno nazivati to stanje, koje je upravo najveća budnost, nebudnim, no bilo je to unutrašnje stanje.«
Vidovnjakinja o svom polozaju U stručnoj literaturi nema podataka o duševnom stanju vidovnjaka.<br />
Friederike Hauffe je o njemu izjavila u zapisnik:<br />
»Često mi se čini kao da sam izvan sebe, lebdim tada nad svojim tijelom, a i razmišljam o svom<br />
tijelu. Međutim, nije mi to nimalo neugodno, jer svoje tijelo, ipak, još po-znajem. Kad bi mi, barem,<br />
duša bila čvršće vezana uz ner-vni duh (!), tada bi se čvršće vezala i uz živce, no veza mojih<br />
nervnih duhova postaje sve labavija.«<br />
U magnetskom je snu Hauffeova mogla vidjeti i dijelove tijela: "<br />
»Jednom... kako se čini, u budnom stanju, sklopiše<br />
se gospođi H. oči, te ih nije mogla otvoriti. Kazala je da sada vidi u području želuca sunce koje se<br />
polako miče i da želi jedino da može otvoriti oči kako više ne bi gledala to sunce. 1 kasnije joj se<br />
često događalo da u području sun-čanog spleta (plexus solaris) vidi sunce koje se polako kreće.« 0<br />
tome je gospođa H. izjavila: »Rekla sam već da vidim točku poput malena sunca iz kojeg se šire<br />
male zrake, ali što ga jače doživljavam, to budnija postajem...«<br />
Kerner je tijekom godina zabilježio mnogo primjera vi-dovitosti i predviđanja; odnosili su se na<br />
širok krug njoj poznatih i nepoznatih Ijudi. Mnogobrojni liječnici, koje je privukao Kerner,<br />
provjeravali su svaku izjavu i utvrđivali da se one uvijek slažu. »Svi pokusi i pojave kod gospođe<br />
H. upućuju na nervni duh koji je kod nje postojao i oslo-bodio se u vrlo velikom intenzitetu...«<br />
Dokumentiran primjer prekognicije<br />
Ne znam ni za jednu raniju liječničko-znanstvenu doku-mentaciju o nekom »slučaju« poput one<br />
koju je Hječnik Ju-stinus Kerner opisao u svojim dvjema knjigama, sada sta-rim gotovo 150 godina.<br />
Kao liječnik i prirodoznanac ispi-tao je fenomen Friederike Hauffe najprije kao bolest, istra-žio je<br />
mladost i podrijetlo, životne prilike i navike. Htio se oprezno približiti »središtu«. Nakon svih<br />
nastojanja postalo mu je jasno da magnetsko saneno stanje otkriva osobite sposobnosti, to jest<br />
vidovnjačke osobine. Svaki slučaj prekognicije* koji je za njega graničio s čudom ispitivao je tako<br />
precizno i ustrajno kao da je iz Scotland Yarda. Umjesto desetak slučajeva, opisat ću jedan slučaj<br />
koji je zabilježio Kerner.<br />
Friederike Hauffe je 25. studenog 1826. stigla u Keme-rovu kuću u Weinspregu. Nije poznavala to<br />
mjesto niti je imala ondje bilo kakvih znanaca. Stan bješe prizeman, nedaleko od suda. Neki K., koji<br />
je prije nekoliko godina umro u toj kući, bio je vodio poslove nekog gospodina F. na njegovu štetu,<br />
tako da je »trgovačka radnja dospjela na dražbu«. Hauffeova je rekla u magnetskom snu:<br />
»Eno opet onoga i uznemiruje me... Što mi pokazuje? Neki papir, manji od folija, prepun brojki.<br />
Gore, u desnom kutu, papir je malo zavmut, a u lijevom je kutu neka broj-ka... Taj papir leži među<br />
mnogobrojnim spisima, nitko se ne obazire na nj. On želi da to kažem svom liječniku, koji će<br />
upozoriti... Taj je papir u zgradi koja je udaljena od mog kreveta šezdeset koraka. U njoj vidim jednu<br />
veliku, zatim jednu manju sobu. U njoj sjedi za stolom neki vi-soki gospodin i radi. Upravo izlazi, a<br />
sada se vraća unu-tra. Iza te sobe nalazi se jedna još veća, u kojoj su dugo-<br />
Ijaste škrinje. Vidim jedan ormar, na ulazu je, a na njemu su odškrinuta vrata... Na dasci je nešto<br />
drveno... a gore su papiri, vidim tri hrpe. Na desnoj hrpi nema ničega što pripada tom čovjeku, ali na<br />
drugim dvjema slutim njega; na srednjoj hrpi, malo ispod sredine, nalazi se onaj papir koji ga jako<br />
muči.«<br />
Kerner je, doduše, u opisanoj građevini prepoznao sud, ali je tu viziju smatrao snom. Uglavnom<br />
zato da smiri bolesnicu, jer ju je ta priča neprestano mučila, posjetio je suca, koji se odmah zapanjio,<br />
jer je u označenom trenutku, doista, bio otišao u drugu sobu i zatim se vratio na svoje mjesto.
Utvare se opet pojaviše a podaci bijahu sve precizniji. Kerner i sudac pretražiše »onaj snop spisa«<br />
koji je Hauf-feova tako izrazito opisivala. Doživješe iznenađenje kakvu se policijski inspektor nada<br />
u svojim najsmionijim snovi-ma. »U jednom omotu, koji bješe baš onakav kakvim ga je opisala<br />
vidovnjakinja, nađosmo neki papir s brojkama i riječima koje je napisala ruka onog čovjeka... (kojeg<br />
je »vidjela« Hauffeova!)... Taj je papir sadržavao dokaz, i to jedini, da je K. vodio tajnu knjigu, koja<br />
nakon njegove smrti više nije pronađena a u koju je, vjerojatno, unio mnoge podatke koji nisu<br />
objelodanjeni...«<br />
Friederike Hauffe je u somnambulnom stanju izdiktira-la pismo pokojnikovoj ženi: ona je nevina i<br />
može spokojno očekivati dražbu. Sudac je o cijelom događaju napravio »službenu bilješku« dokazne<br />
snage. Gospođa Hauffe kao da je odahnula nakon izvršenog zadatka.<br />
Petoga kolovoza 1829. vidovnjakinja iz Prevorsta umrla je baš na onaj način koji je opisala u<br />
magnetskom snu 2. svibnja.<br />
Zaključci s mog gledišta<br />
Odakle je istaknuti liječnik Justinus Kerner mogao prije 150 godina naslutiti ili čak poznavati<br />
rezultate suvremenog PSI-istraživanja? Što je mogao znati o energetsko-vre-menskoj pretvorbi? Što<br />
se drugo »ukazalo« vidovnjakinji nego energija svijesti pokojnog gospodina F., koji je svo-jim<br />
znanjem htio pomoći na dražbi što se očekuje? Tko je osim gospodina F. znao za onaj »snop spisa« i<br />
pismo koje je bilo odlučno za sudski stečaj?<br />
Slučaj koji je opisao Kerner više je vidovitost nego eg-zaktno znanje o događajima. Razumljivo je<br />
što se Kernerov izvještaj o vidovnjakinji iz Prevorsta neprestano pojavljuje i u današnjoj znanstvenoj<br />
literaturi. Postavio je mjerila za obavljanje pokusa i istraživačko iskorištavanje (kakvo mu je bilo<br />
moguće u njegovo vrijeme). Kroz sve se izvještaje provlači, kao misao vodilja, izjava vidovnjakinje<br />
da sve dojmove i vizije dobiva od »nervnog duha«. Smiono ću pretpostaviti da je Kerner pružio prvi<br />
»dokaz« u prilog mojoj hipotezi da energija svijesti traži sebi prikladne me-dije... i pronalazi ih!<br />
Proroci navjesćuju ponajčešće zlo Čovječanstvo se ne može požaliti da oskudijeva u proro-cima i<br />
njihovim izrazito zastrašujućim priopćenjima. To što proročanstva, koja poput grmljavine tutnje kroz<br />
cijelu povijest, navješćuju zlo, treba obzirno shvatiti: zar bi onostrane energije svijesti uspostavljale<br />
vezu s ovostranima u nekom trenutku samo zato da bi najavile puku radost? Djeco, očekuju vas<br />
divna vremena! Veselite se! Smanjuju se porezi! Ono što danas imate, imat ćete i za 20 godina!<br />
Volite se, jer nećete time uprljati svoj život! Od sada više nema glupih ratova, zagrlite se! Ne, za<br />
takve radosne po-ruke ne treba pokrenuti energetski obavještajni aparat.<br />
»Duhovi s one strane« dostavljali su (i dostavljaju) go-tovo isključivo opise katastrofa kt)je prijete,<br />
opise propasti svijeta, briga i gladi što očekuju zemaljsku djecu. Gadan radio-telegrafistički posao —<br />
ali na radost ne treba upo-zoravati.<br />
Dobro, što »otkriva« pogled, tek kratkotrajan pogled u vidovnjačke anale?<br />
Grcki putujući svećenik Peregrinus Proteus propovije-dao je, pješačeći zemljom, najprije kršćansko<br />
učenje, a onda ga obuzeše sumnje, pa je izmijenio svoj nazor o svi-jetu: postao je kinik, jedan od<br />
onih filozofa koji su ideal nepostojanja bilo kakvih potreba razvili do preziranja pristojnosti.<br />
(Kinicima zahvaljujemo pojam cinika. 1 to je nešto!) Obraćenik nije bio sretan. »Vidio« je — i kao<br />
propovjednik priopćavao to, naravno, svim Ijudima — čovječanstvo »pred propašću«. K-ako nije<br />
htio sudjelovati u masovnom dogadaju, spalio se za vhjeme Olimpijskih igara godine 165.<br />
Frigijski prorok Montan (156) pripadao je prakršćanskoj sekti koja je u narodu probudila<br />
kratkotrajnu nadu u Isusov skori vidljivi povratak. Radi toga, kako bi se dobro pripremili, prorok je<br />
tražio od svojih sljedbenika vrlo strogo isposništvo, jer se inače može očekivati »brzi kraj svijeta«.
. Rimski apostolski otac Hermas pozvao je kršćanstvo 140. u svom djelu »Pastir« (koje se<br />
privremeno uvrštavalo u Novi zavjet) da iskoristi priliku za pokajanje kao po-sljednji spas »pred<br />
bliskim sudnjim danom«.<br />
Prije više od 400 godina (1568) objavljenaje post mortem knjiga »Les Prophćties« (Proročanstva*)<br />
tradamusa (1503—1566), liječnika za kugu, iz južne Fran-cuske (17). Njegova proročanstva koja<br />
sežu i u najnovije doba, a koja se — prema mišljenju Ijudi koji se akademski bave njima —<br />
čudnovato podudaraju s najavljenim či-njenicama, donose beskrajan popis ratova, zaraznih bo-lesti i<br />
zla. Okolnost da se većina događaja zbiva prema planu, nije gotovo nikakva utjeha.<br />
Ostavimo tu zbirku proročkih »porođaja«, jer ona bi mogla svojim opsegom doseći njujorški<br />
telefonski imenik, a prekapanje po strahotama — pogotovo kad nas one još očekuju! — nije nimalo<br />
zabavno. No, zabavno je posjetiti jednu proročicu i razgovarati s njom.<br />
Jeane Dixon, Washington D. C.<br />
Jeane Dixon je Američanka iz više srednje klase, stanuje u tipiziranoj kući od crvenih opeka u<br />
Washingtonu D. C., živi sa svojim mužem Jimmyjem — spretnim poslovnim čovjekom — u uzorno<br />
sretnom braku, voli svog mačka Mikea, odijeva se moderno i radi kao prokurist u tvrtki za promet<br />
nekretninama »James L. Dixon & Comp.«. Pored deset sati rada u uredu, piše članke za 200<br />
američkih dnevnika, tjedno dobiva prosječno 3000 pisama te održa-va — pokraj poslovnopredstavničkih<br />
obaveza — preda-vanja; izračunala je da radi 217 dana više nego njezini sugrađani:<br />
52 subote, 52 nedjelje, 9 blagdana (osim Bo-žića), 14 dana dopusta .(koji ne iskorištava) i 90 dana<br />
koje tvori prekovremeni rad. Ima smisla za šalu i duboko je religiozna.<br />
Jeane Dixon je dospijevala, a i danas dospijeva, na prve stranice novina u cijelom svijetu.<br />
Godine 1944. prorekla je da će Kina postati komunisti-čka (1949. se to dogodilo).<br />
Ljeti 1947. najavila je da će za slijedećih pola godine biti ubijen Mahatma Gandhi. (Ustrijelio ga je<br />
30. siječnja 1948. jedan fanatični Hindus.)<br />
Godine 1961. prorekla je da će Marylin Monroe počiniti samoubojstvo. (Glumica je umrla 5.<br />
kolovoza 1962. zbog prevelike doze tableta za spavanje.)<br />
Početkom rujna 1961. predvidjela je smrt svog prijatelja Billa Rowalla, koji je pripadao pratnji Daga<br />
Hammar-skjolda, generalnog tajnika OUN. (Hammarskjold i nje-gova pratnja stradaše 18. rujna<br />
1961. pri nerazjašnjenom padu aviona kod Ndole u Rodeziji.)<br />
Renć Noorbergen (18) opisuje »dramatično proročan-stvo o smrti predsjednika Johna F.<br />
Kennedyja«, koje je Jeane Dixon izrekla jedanaest (!) godina prije atentata 22. studenog 1963.<br />
Pokušala je preko svih kanala koji joj bjehu pristupačni odvratiti Kennedyja od putovanja u Dallas, u<br />
Texasu. — Jeane Dixon tvrdi da ima osobiti afinitet prema obitelji Kennedy. Tako je, na primjer, na<br />
jednom velikom zboru u siječnju 1968. kazala da Robert K.ennedy neće postati predsjednik SAD,<br />
»jer će u lipnju ove godine biti u Californiji žrtva atentata«. — Petog lipnja je senatora u hotelu<br />
»Ambassaddr«, u Los Angelesu, us-trijelio Bishara Sirhan. Jeane Dixon je unaprijed opisala i mjesto<br />
događaja.<br />
Renć Toorbergen je o fenomenima Jeane Dixon razgova-rao s drom Clydeom Backesterom,<br />
stručnjakom za de-tektore laži i upraviteljem jednog znanstvenog istraživa-čkog instituta. Backster je<br />
izrazio mišljenje da je Jeane Di-xon prodrla u frekventno područje u kojem se zbiva »sao-braćanje u<br />
svemiru«. Backster: »Smatram sigurnim da ta vrsta sporazumijevanja postoji oduvijek. Samo, mi<br />
smo svoja nadosjetilna zapažanja blokirali u sebi predrasuda-ma. Zavaravamo sami sebe — a<br />
znanost i okolina prido-
nose tome — da izvan uobičajenih osjetila praktično ne postoji nikakvo drugo osjetilo... Jeanei<br />
Dixon je, očito, sasvim pristupačna jedna sposobnost kojom smo se u davna vremena općenito<br />
koristili...«<br />
Intervju s vidovnjakinjom<br />
U nedjelju, 5. svibnja 1974, sastao sam se s »otmjenom starom damom« u njezinoj vašingtonskoj<br />
kući radi razgovora.<br />
Gospođo Dixon, sfo se događa kad saznafete svoja pro-ročanstva? Što se tada događa? Cujete li<br />
neku objavu, do-življavate li viziju, prikazanje?<br />
Kad vidim budućnost, to je nešto čudesno. Nije prika-zanje, jer onda bih vidjela neki lik poput duha.<br />
Nije ni objava, jer o njoj odlučuje volja Božja. Ono što vidim jest sudbina koju je Bog unaprijed<br />
odredio vama ili bilo kome drugom, i tu sudbinu ne možete izmijeniti. To sam, uosta-lom, kazala<br />
gospodinu Richardu Nixonu već 1959.<br />
Što se u takvim trenucima događa s vama? Što se zbiva u vašem mozgu?<br />
To je neka vrsta milosti, i ja sam uvijek pripremljena za nju. Osjećam se drukčije, mijenja se moj<br />
stav prema okolini, moja sposobnost logičkog rasuđivanja, pa čak — čini mi se — i zdravstveno<br />
stanje. Jednogjutra, iznenada, znam da slijedi razdoblje nadahnuća. To se razdoblje ne može<br />
usporediti s normalnim vremenom.<br />
Pročitao sam da ste vrlo velik vjernik. Idete li u crkvu?<br />
Idem. Bila sam i jutros u sedam sati.<br />
Dobro, Sto kaže Crkva, što kaže nadležni kardinal o vasim proročanstvima?<br />
Trebalo je da pročitate što su neki svećenici napisali o meni! Najbolje je da ne mislim na to i da<br />
molim za njih.<br />
Jesu li vas, ddista, ozbiljno napali?<br />
Naravno, napali su me ozbiljno, i to s vrlo visokih po-ložaja. Uvijek napadaju oni koji ništa ne<br />
shvaćaju, ali se pretvaraju kao da sve razumiju. Pokvareni uvijek viču najviše...<br />
Zbog čega vas napada Crkva? Vi niste nikada izjavili nesto protiv kršćanstva?<br />
Neću nikada ni izjaviti. 1 ja sam već doživjela vizije Isu-sa, ali se ne mogu usporediti sa stanjem<br />
proricanja.<br />
Upravo sam ovih dana procitao u jednim novinama da ste vi uvjereni u postojanje UFO-a. Možete li<br />
mi reći nešto o tome?<br />
Kažem vam, u mom životu ne postoji više ništa novo. Meni su UFO dobro poznati već godinama i<br />
desetlje-ćima. Ljudi me pitaju kada sam prvi put saznala nešto o UFO-ima^-Na to pitanje ne mogu<br />
odgovoriti, jer za UFO-e znam otkad sam prohodala. Jeste li vi ikada raz-mišljali o tome kada ste i<br />
zbog čega prohodali?<br />
Znači, UFO-i su prema vašem mišljenju stvarnost. Do-bro, odakle stižu?<br />
Uskoro ćemo ustanoviti da potječu s jednog neotkrive-nog planeta u našem Sunčevom sustavu.<br />
Službeno ćemo uspostaviti vezu s posadama i od njih saznati osobito to kako se mogu jednostavnije i<br />
bolje iskoristiti postojeće energije.<br />
Gravitacijski su odnosi u našem Sunčevom sustavu uravno-teženi. Tu nema mjesta nekom<br />
nepoznatom planetu. Osim toga, svemirske su sonde projurile i kroz prostor »iza Sunca« — a nije<br />
primijećen nikakav novi planet.<br />
Ti zaključci nimalo ne mijenjaju činjenicu da ćemo, ipak uskoro otkriti jedan nov planet! On se<br />
nalazi u blizini Jupitera.
Jupiter je veoma udaljen od naseg Sunca. On viSe i ne spada u zonu našeg Sunčeva sustava u kojoj<br />
je moguć život.<br />
Kako bi na toj hladnoći nastala razumna bića?<br />
Pričekajte samo! Inače, UFO-ima upravljaju žene...<br />
Odakle vam tol<br />
Osjećam vibracije, ženske su.<br />
Gospodo Dixon, vi poznajete moje knjige. Sto mislite o mojim teorijama?<br />
Mnoga su vam gledišta potpuno pravilna.<br />
Vjerujete da nas opet posjećuju izvanzemaljska bića?<br />
Da, svakako. U prošlosti su nas posjećivali kao što vi tvrdite... Dajte mi za trenutak ruku. Vidite,<br />
ovdje, na vršcima vaših prstiju, naslućujem energiju vaše nad-nad-svijesti. Vidite, gospodine von<br />
Danikene, slijedeće važno razdoblje vašeg života...<br />
(U tom je času Jeane Dixon zabranila dalje snimanje na magnetofonsku vrpcu, a zabranila je i<br />
objavljivanje tog razgovora koji je potrajao dva sata. Kraj razgovora pro-tekao je ovako:)<br />
Pijete li od vremena do vremena alkohol? f<br />
V cijelom svom životu nisam još popila ni gutljaj! Ne pijem ni kavu, ni čaj. Sjećate se kako je, kad<br />
vam je bilo 19 godina, nastupila velika promjena u vašem životu? Ta-da niste, ipak, vi prouzrokovali<br />
tu promjenu. Ona vas je, tako reći, »obuzela«. U svom budućem životu imat ćete vrlo moćnih<br />
neprijatelja, ali još više snaga koje će vas voditi i pomoći vam. Ne zloupotrijebite svoju nadarenost.<br />
I, napravite pristojan intervju! Ako ono o čemu smo ovdje satima razgovarali prikažete na nepošten<br />
način, bit će to posljednji intervju u mom životu...<br />
»Nešto«<br />
»Nešto« titra iz naših izvor-a energije — »nešto« vidi slike budućih događaja — »nešto« titra iz<br />
stranih onostranih iz-vora energije u naš mozak i stvara vizije. Puke tlapnje?<br />
Ne postoji proricanje, ona malobrojna uspješna pred-viđanja jesu slučajna, nastala u živom<br />
čovječjem mozgu, a proizvode proricanja napuhali su »vidovnjaci«. Zar se ispunilo sve što su<br />
prorekli Jeane Dixon i drugi?<br />
Dakako, nije se ispunilo, ali tko se tome čudi? Ako se zna da je svijet s one strane (do sada) fizikalno<br />
shvatljivog »bezvremenski«, onda je jasno da »primatelj«, doduše, mo-že primiti emitiranu energiju,<br />
ali je ne može ili može tek vrlo teško — slučajni pogoci! — vremenski svrstati na pravo mjesto.<br />
Oblici svijesti onostranih, koji traže vezu s nama, ili su emocionalni, ili nelogični (jer su izvan<br />
zemaljskog iskustva i vremenskih zakona), ili oboje. Inače ne bi upozoravali na tobože buduće<br />
događaje, koji su se u »bezvremenskom sta-nju« već dogodili — ta, tu se više ništa ne bi moglo<br />
izmije-niti.<br />
Ili:<br />
Oblici svijesti ovostranih prodiru u »drugi svijet«, a njihovi se pošiljatelji nadaju da mogu otkloniti<br />
»viden« događaj. To bi, svakako, bio solistički pothvat ovostrane komunikacije, pokušaj. Onostrani<br />
ne bi tada imali nikakve veze s upozorenjima o budućim događajima koji prijete.<br />
Ta mi je druga pretpostavka simpatičnija, jer tu se ne bi naprezali onostrani. Naime, naša bi energija<br />
svijesti, stvo-rena u našem mozgu, bila sposobna da u određenim vre-menskim razmacima stupi u<br />
vezu s »vremenski obrnutim svijetom« (tahioni!) i tako izmami od onostranih svijesti proročanstva.<br />
Mitologija i veze s onim svijetom<br />
Za svoju hipotezu o posjetu izvanzemaljskih bića našem globusu dobio sam mnogo podataka iz<br />
mitologije. To zna-nje starih Ijetopisaca očarava, jer je čovječanstvu predajom sačuvalo stanje stvari
sa sadržajima značenje i domet kojih pisac u svoje doba nije mogao spoznati. Što se tiče veze<br />
između ovog i onog svijeta, mitologija je isto tako bogat rudnik. Evo nekoliko uzoraka.<br />
Indogermansku etničku skupinu Kelte potisnuli su pre-ko Rajne Germani, pa su tada Kelti<br />
zaposjeli britansko otočje. Ti otočni Kelti iz prvih stoljeća naše ere često su se družili s vilama,<br />
lijepim, vještim čaranju, demonskim bićima, prirodnim duhovima, koje su se stalno selile iz<br />
prirodnog u natprirodni svijet i natrag; zapanjivale su otočne Kelte svojim poznavanjem budućnosti<br />
i, kad bi za-uzele zemaljsko mjesto, ulijevale su im veliko strahopošto-vanje, jer su odabrane, čak,<br />
privremeno vabile u svoje »carstvo« i zatim ih vraćale.<br />
Sjeverni Germani bjehu čvrsto uvjereni u postojanje »drugog ja«, koje su zvali »fylgja«; ono je<br />
pratilo Ijude kao nevidljiva sjena. Fylgja je pripadalo osobnoj svijesti, ali se moglo i odvojiti od nje i<br />
pojaviti na bilo kojem mjestu. Skandinavcima je fylgja bilo prisan duh zaštitnik, koji bi, ako je<br />
zatrebalo — prije svega, ako je zaprijetila opas-nost, odjurio na onaj svijet i vratio se s obiljem<br />
obavješte-nja, kojima je mogao izvući iz neprilike ovostrane.<br />
Kod druida, staropoganskih svećenika keltskih naroda, priznavao se kao prosvjetitelj i prorok samo<br />
onaj koji je mogao predočiti takozvani »druidski kotao«, osobitu vrstu čudesnog kotla, koji je bio<br />
napravljen od »duha onostranih«. Onakva proročanstva kakva su druidski vi-dovnjaci kuhali u<br />
svojim kotlovima, ne mogu se danas dobiti ni iz najboljeg termoplastičnog lonca za kuhanje, ne bi ih<br />
dobio ni Uri Geller.<br />
U sablasnoj noći »samhuina« (fenomen iz staroindijskih Veda) pale su, čak, ograde između ovog i<br />
onog svijeta;<br />
iz ničega su se materijalizirale aveti svih vrsta.<br />
U okultističkoj literaturi svih vremena igra veliku ulogu »astralno tijelo«; taj čudnovati korpus,<br />
piše u literaturi, jest »finotvarni ovoj« tijela i duše. Gnostičko-mitska reli-gija, koja čovjekovu sreću<br />
čini ovisnom o njegovu pozna-vanju svjetskih tajni, tvrdi da astralno tijelo prožima čo-vječje tijelo i<br />
da je neka vrsta veze između zemaljskog i jednog »višeg« tijela.<br />
Astralno tijelo — aura — dah = snaga<br />
Tko spominje astralno tijelo, treba da spomene i auru. Aura znači na grčkom zrak ili dah. 0 tom se<br />
općenito ne-vidljivom ovoju, koji obavija živa bića, ne samo govori od davnine, već se uvijek tvrdilo<br />
da postoji, a upravo se danas bavi njime parapsihološko istraživanje. (Priča se da ovaj ili onaj<br />
pjesnik, učenjak, katkad i političar, ima »stanovitu auru« u smislu karizme!)<br />
Neću tu opisivati sve one postaje na kojima je nedefi-nirana aura, navodno, napokon otkrivena.<br />
Međutim, kao dokaz o tome da su se tim fenomenom bavili ugledni uče-njaci, spomenut ću<br />
prirodoznanca i kemičara Carl-Lud-wiga von Reichenbacha (1788—1869), koji je, uostalom, otkrio<br />
u drvnom katranu parafin i kreotin. Reichenbach je bio tako uvjeren u postojanje te nevidljive (ali<br />
koja može postati vidljiva) iskonske snage, koju je nazvao »snagom daha«, da je njezinu otkrivanju<br />
posvetio čak dva deset-Ijeća svog istraživačkog života. Kao i Franz Anton Mes-mer, vjerovao je da<br />
se snaga daha može prenijeti s jednog čovjeka na drugog. Ipak, ta neobičnost — astralno tijelo, aura<br />
ili snaga daha — tek je slučajno otkrivena tehnički. U naše doba*.<br />
* Vidite knjigu: Peter Andreas — Caspar Kilian: »Fantastična naučna istraživanja«. Izd. »STVARNOST«.<br />
1974. — u prijevodu Tomislava Odlešića (Napomena ured.)<br />
Kirlianov efekt<br />
U drugoj polovici četrdesetih godina primijetio je ruski inženjer Semjonov Davidovič Kirlian iz<br />
Krasnodara na Kubanu da se između tijela jednog pacijenta i elektroda u visokofrekventnom<br />
području aparature za elektroterapijsko liječenje pojavljuju pražnjenja. Zainteresiralo ga je pitanje da
li se ta pojava, koja se opaža očima, može i fotografi-rati; sa svojom ženom Valentinom prihvatio se<br />
muko-trpnog rada.<br />
Kirlianova fotografija, koja se danas upotrebljava po-svuda, pokazuje takozvani Kirlianov efekt. U<br />
poljima iz-mjenične struje visoke frekvencije, koja su neškodljiva za Ijude, životinje i biljke,<br />
dobivaju tijela luminiscenciju, svjetlosnu pojavu, koja se može prikazati fotografski a nije izazvana<br />
povišenom temperaturom. Naziva se i »hladnim sjajem«.<br />
Kako bi se tek nagovijestili fenomeni koje Kirlianova fbtografija može učiniti vidljivima, spomenut<br />
ću snimke na kojima se vidi rascvjetala biljka s mnogo cvjetova i zatim ista biljka pošto je odrezan<br />
jedan cvijet: ondje gdje se nalazio cvijet, vidio se još djelić sekunde nakon rezanja njegov obris,<br />
premda ga više nije bilo. U međuvremenu su širom svijeta napravljene bezbrojne snimke prema<br />
meto-dama koje se osnivaju na Kirlianovu efektu: na njima se vide oko čovječjeg tijela zrake koje se<br />
ne mogu opaziti okom.<br />
Postoji, na primjer, jedna snimka koja je napravljena nakon amputacije šake: na fotografskoj su se<br />
ploči poja-vili obrisi te amputirane šake. Najčudnije je ovo: na di-vanu je ležao jedan čovjek, zatim<br />
je ustao i otišao; na fo-tografiji koja je snimljena u istom času, vide se obrisi tog čovjeka u onom<br />
položaju u kojem je maloprije ležao na divanu. Tu izaziva, očito, neka nepoznata sila fizikalan<br />
fenomen. U daljem će razvoju nastati iz tog sasvim nova kategorija za Ijude, jer je fotografirana aura<br />
— ili ma što to bilo — vrlo različite kvalitete, to jest: jasnoće.<br />
Gdje počinje svijet duhova?<br />
Mene neprestano zapanjuje kako se nerazumljiva priop-ćenja iz mitova i svetih zapisa iz dana u dan<br />
pokazuju sve više kao stvarnost. Govorilo se o auri, zrakastom sjaju ko-ji okružuje određene osobe<br />
— i ona postoji! Može se fotografirati. Kako nastaje Kirlianov efekt, načelno je razjašnjeno. Fizičari<br />
ne poriču da svako tijelo manje ili više »zrači«. Kirlian je, međutim, (^krio postupak kojim se ta<br />
zračenja mogu snimiti.<br />
No, kakav je odgovor na »fenomenalno« pitanje kako može tijelo kojeg više nema (odrezan cvijet,<br />
amputirana šaka, čovjek koji je otišao) još kratko vrijeme zračiti, dakle biti »aktivno« na starom<br />
mjestu? Jer, uvijek je tijelo, tako bi trebalo zaključiti, uzrok zračenja. (Zar je možda obrat-no?)<br />
Kamo se zrači ta energija?<br />
U fizikalnom smislu svako je zračenje »materijalno«;<br />
to vrijedi i za svjetlosna zračenja (kvanti) i sve vrste kor-puskularnih zračenja (zračenja čestica).<br />
Energija zračenja se raspada. U što se raspada? Prema principu energije, ona se ne može rasplinuti u<br />
NIŠTA. Tu ni atomska fizika ne zna dalje: utvrđivanje određenih atomskih čestica na-kon njihove<br />
energetske pretvorbe nije moguće. Jedan fizičar, koji radi u evropskom institutu za atomsko istraživanje<br />
CERN u Ženevi, rekao mi je (zamolivši da mu ne spominjem ime):<br />
»Za nas tu počinju nadzemaljska stanja. Opažamo od-ređena djelovanja i pokušavamo ustanoviti<br />
zakonitost. No, na pitanje o uzrocima tih djelovanja ne možemo odgovoriti. Tu počinje, očito, svijet<br />
duhova.«<br />
Je li se dr Leonid L. Vasiljev, redovni profesor psiholo-gije na Lenjingradskom sveučilištu i nosilac<br />
Lenjinova<br />
ordena, pomirio sa situacijom ili je izrazio nadu kad je rekao:<br />
»0tkriće ESP*- energije bit će isto tako važno kao i otkriće atomske energije.<br />
Jesu li <strong>prikazanja</strong> vezana uz mjesto i vrijeme?<br />
Prividno zaobilazni put preko parapsiholoških fenomena do <strong>prikazanja</strong> nije zaobilazni put.<br />
Prikazanja jesu para-psihološki fenomeni. Podloga svakom prikazanju jest ener-gija. Odakle stiže<br />
ona? Što navodi (u smislu: uzrokuje) nekoliko milijardi atoma da se u određeno vrijeme na
određenom mjestu pokažu kao vidljivi i da pri tom činu očituju razumno ponašanje? Zašto<br />
<strong>prikazanja</strong> vidi uvijek samo malen broj osoba? Zašto stotine i tisuće prisutnih ne primjećuju ništa?<br />
Zašto se <strong>prikazanja</strong> ukazuju vidovnja-cima baš na istom mjestu? Zar ne mogu promijeniti jednom<br />
određeno mjesto? Zovu vidovnjake da dođu u određene dane i određene sate na propisano mjesto.<br />
Zar se (božan-ska!) <strong>prikazanja</strong> ne mogu pojaviti gdje i kad ihje volja?<br />
Majka Božja iz magle i koprena<br />
Što se tiče <strong>prikazanja</strong> koja sam opisao a koja su tek malen izbor s popisa, o njima se može iz<br />
zapisnika utvrditi da u 11 slučaJeva nisu vidovnjaci ni spontano, ni izne-nada »ugledali« potpunu<br />
prikazu, već su prije toga vidjeli »magličastu, neodredivu, sivo-bijelu masu«. Tek nakon<br />
intenzivnog naprezanja (autosugestije!) razabrali su u toj »masi« svoju prikazu.<br />
ESP = engl. Extra Sensory Perception = vanosjetilno opažanje<br />
Malom Albertu iz Beaurainga, koji je 29. studenog 1932. god. »ugledao« Majku Božju, učinilo se<br />
najprije da vidi »bijelu maramu«, koja se potom. pretvorila u Bogo-rodičin lik. — Matouš Lašut,<br />
češki vidovnjak iz Turzovke, »ugledao« je Majku Božju pri prvom prikazanju u »ri-jetkoj,<br />
bjeličastoj maglici«. — Djevojčice iz Heroldsbacha »vidjele« su za vrijeme <strong>prikazanja</strong> 12. listopada<br />
1949. samo »bijelu koprenu«, koja je tek kasnije poprimila oblik — i to vidljiv jedino dječacima —<br />
»bijele žene«. 1 Mama Rosa iz San Damiana izjavila je da je najprije vidjela samo »magličast<br />
oblik«, koji se zatim »zgusnuo« i pretvorio u Majku Božju. (Tu treba podsjetiti na isusovca Athanasiusa<br />
Kirchera, koji je smatrao da pri traženju nalazišta vilinskim rašljama djeluju »isparavanje i<br />
pare«.)<br />
Prikazanja iz električnih izbijanja<br />
Zapisane izjave vidovite djece iz Fatime upućuju na fi-zikalne dogadaje. Prikazanja su se uvijek<br />
najavljivala »munjama«, čija su električna izbijanja bila praćena šuš-tanjem i pucketanjem. Mala je<br />
Lucia rekla da je, kad god bi se prikazanje udaljavalo, čula neki zvuk kao da je u daljini »prasnula<br />
svjetlosna raketa«. Kad su fatimska djeca 13. rujna 1917. doživjela peto prikazanje, nekoliko je tisuća<br />
Ijudi jasno opazilo svijetlu kuglu koja je polako i veličanstveno odlebdjela prema nebu.<br />
Trinaestog svibnja 1924. vidjeli su hodočasnici iznad hrasta, ondje gdje je bilo ustaljeno mjesto<br />
<strong>prikazanja</strong>, »bsebujan bijeli oblak«;<br />
padalo je, rekoše, nešto poput snježnih pahuljica i malo iznad tla rasplinjavalo se u ništa. Lucia je<br />
kasnije napisala da se prikaza Majke Božje uvijek približavala polako u »odrazu nekog svjetla«, a<br />
djeca su uvijek vidjela Bogo-rodicu tek tada kad bi se svijetla točka zaustavila nad hrastom. Kad su<br />
Luciju na preslušavanju upitali zašto<br />
je, za vrijeme <strong>prikazanja</strong>, često spuštala pogled umjesto da netremice gleda Bogorodicu, odgovorila<br />
je: »Zato što bi me povremeno zaslijepila« (19).<br />
Materijalizacije<br />
U primjeru Lourdesa upravo se nuđa na srebmom pla-dnju misao o materijalizaciji nekog stranog<br />
oblika energije! U prvim izještajima, još nekrivotvorenima uljepšavanjem, Bernadete Soubirous je<br />
izjavila — kad su je na saslušanju prikliještili — da je u početku vidjela samo nešto »poput lepršave<br />
bijele marame ili vreće za brašno« (20); osim toga, Čula je pred spiljom prigušenu buku »poput<br />
naleta vjetra«. (Zapisnik liječnika Lacrampea, Balenciea i Peyrusa od 27. ožujka 1858.) Te je<br />
podatke rekla Bernadette i pred drugim osobama (21).<br />
Spoznaje
Ukazuju mi se tri spoznaje:<br />
1) Prikaza se ne pojavljuje iznenada, jer mora najprije poredati svoje atome tako da tvore »sliku«.<br />
(Činjenica da se u zapisnicima često javlja riječ »iznenada«, može se objasniti okolnošću daje onima<br />
koji saslušavaju vidovnjake nevažna »predigra« [magla, koprene, bijele marame itd.];<br />
upornim pitanjima prodiru do cilja, do opisa vizije. Tako nastaju <strong>prikazanja</strong> — bar u zapisnicima —<br />
»iznenada«!)<br />
2) Dok traje prikazanje, nastaje elektromagnetsko, vje-rojatno jako ionizirano polje. Vrlo brzo se<br />
istiskuje zrak;<br />
pri tome nastaju zvučni titraji promjenljive visine i jačine poput »mukla vjetra«. Zrak se kao<br />
sisaljkom isisava, is-tiskuje iz spilje.<br />
3) Kad se prekine prikazanje, jurne zrak u vakuum a magnetsko se polje raspadne samo od sebe.<br />
Stoga su na<br />
nekoliko mjesta <strong>prikazanja</strong> i pasivni promatrači čuli »prasak«.<br />
Već taj kratki rezime dopušta zaključak da nepoznati uzroci <strong>prikazanja</strong> podliježu fizikalnim<br />
zakonitostima. Zar bi se svemogući Bog, ako sudjeluje u tom fenomenu preko glasnika iz svoje<br />
obitelji, jednostavno pokorio tako la-pidarnim zakonima?<br />
Izjave o tobožnjim prikazanjima kojima obmanjuju va-ralice, lažni vizionari i vjerski zanesenjaci ili<br />
koja se zbi-vaju samo u glavama histerika zrelih za bolnicu, treba raz-jasniti i prekinuti na<br />
psihijatarskom kauču. — Uzroci onih fenomena <strong>prikazanja</strong> koje valja ozbiljno shvatiti za-cijelo se<br />
nalaze izvan čovječjeg razuma, čovječjih možda-nih funkcija. lonizirani zrak, praskave eksplozije,<br />
munje u obliku kugle itd. pružaju tako tvrde činjenice da se na nji-ma mogu polomiti zubi. Tko je taj<br />
veliki Manitu, taj moćni »duh« koji, uživajući, stvara fenomene? Smijem li, dakle, tvrditi da ima<br />
pravih <strong>prikazanja</strong>?<br />
Društveni atom<br />
Smijem.<br />
Tisuće onih koji su čuli prasak, vidjeli munju ili pro-matrali sunčano čudo, nisu bili poremećena<br />
uma. Kad su »vidovnjake« pratili na mjesto <strong>prikazanja</strong> Ijudi, nije se ra-dilo samo o stadu vjerničkih<br />
ovčica. Često bjehu prisutni sumnjičavi učenjaci, većinom i kritički novinari, a uvijek velik broj<br />
vjerski necijepljenih nevjernika.<br />
No, masovnoj sugestiji »svetih događaja« podvrgavaju se uvijek samo pobožni, besprijekorni<br />
vjernici — na način koji, u vezi s jednim prikazanjem psihodrame, opisuje Jacques Hochmann (22),<br />
psihijatar i psiholog sa Sveuči-lične klinike u Lyonu, u Francuskoj: Postoji teoretski mo-del<br />
»sociometrije«, u središtu kojega je društveni atom;<br />
taj atom treba shvatiti kao jezgru koja se odnosima pri-vlačenja i odbijanja stvara uokrug<br />
individuuma; ti se odnosi sastoje od interrelativnih* lanaca koje izazivaju afektivne (izazvane<br />
uzbuđenjem) struje. Međutim, homo-gena zajednica »društvenih atoma« nastaje samo na prošteništima<br />
kao što je Lourdes, gdje hodočasnike, sasvim sigurno, povezuju međusobno »afektivne<br />
struje«; ona ne postoji na onim mjestima gdje se okupi šaroliko mnoštvo Ijudi zbog znatiželje i<br />
očekivanja čuda.<br />
Čemu vezanje uz mjesto i vrijeme?<br />
Prikazanja se objavljuju »vidovnjacima« pod hipnotčkom prisilom i — ne mogu to drukčije izraziti<br />
— u stanju stanovite bespomoćnosti. Uvijek određuju mjesto vrijeme.<br />
»Hoću da 13. slijedećeg mjeseca dođete ovamo...« na-redila je prikaza troma fatimske djece.<br />
Bogorodica se toč-no .pojavila na najavljenom mjestu. Pola .dva po podne bješe 13. srpnja 1917. za
geografski položaj Fatime baš astronomsko podne. (Zašto?) Gospa je opet zatražila sastanak s<br />
djecom 13. slijedećeg mjeseca na istom mjestu. Potekla su obavještenja od prikaze (odašiljač)<br />
vidovnja-cima (prijemnici).<br />
Za sada je sve u redu. Međutim, zašto su <strong>prikazanja</strong> vezana uz mjesto i vrijeme? Tu mogu uvesti u<br />
raspravu samo jednu fantastičnu mogućnost koja se, priznajem, prilično loše slaže s takozvanim<br />
priznatim činjenicama. Čini mi se da je bolje ponuditi neku teoriju nego se ku-kavički izvlačiti.<br />
Svladavanje vremena i prostora<br />
Tko hoće pratiti moje spekulativne kombinacije a ima dasku pred očima (taj izraz, zapravo, znači:<br />
biti ogra- ničen; igra riječi — nap. prev.), neka je stavi pod noge.<br />
Na taj će način biti nekoliko centimetara viši i imat ćebolji pregled nad teoretskim poprečnim<br />
spojevima i povezanošću.<br />
U nekom trenutku negdje su u našoj galaksiji nastala prva razumna bića. Astrofizičari znaju da<br />
ima neuspore-divo starijih sunčanih sustava nego što je naš; dakle, po svoj prilici ima — a to se i ne<br />
poriče ozbiljno i odlučno — i mnogo starijih razumnih bića. Prva inteligentna bića počeše (kao što,<br />
vjerojatno, i priliči svim razumnim bići-ma!) postavljati pitanja kako bi povećala svoje znanje. Prije<br />
nego što su ti inteligentni Nezemljani počeli plani-rati svemirska putovanja, bavili su se<br />
astrofizikalnim i astronomskim istraživanjem (kao i naši stručnjaci, prije<br />
nego što su poslali u atmosferu prve rakete). Kad su počeli konstruirati svemirske brodove, njihovi<br />
matematičari i balističari izračunaše da je pri velikim brzinama svemir-skih brodova različito<br />
vrijeme polaznog planeta i brodske posade.<br />
Nerazumljivo?<br />
Znanstveno se odavno dokazalo da pri međuzvjezdanim letovima velikom brzinom vrijede različita<br />
vremena. »Vre-menska dilatacija«, kako se naziva taj vremenski pomak, »otkrivena« je, doduše, tek<br />
u naše doba, ali ona je »vječni« zakon, te je vrijedila već i za prva razumna bića koja su se bavila<br />
astronautikom. Što da se radi? govori Zeus — upitao je Friedrich Schiller u svojoj pjesmi »Dijeljenje<br />
Zemlje«. Što da se radi? pitala su se i izvanzemaljska bića. Kako da ostvare cilj ekspedicije:<br />
povećanje znanja, ako do njihova povratka iz svemira prođu tisućljeća? Ako kod kuće ne bude živio<br />
više nitko tko bi mogao primiti i ocijeniti rezul-tate putovanja?<br />
Prostor i vrijeme, rekoše izvanzemaljski akademici, mogu se pobijediti jedino ako se na što više<br />
mjesta u koz-mosu u različito vrijeme budu pobrinuli za potomstvo — razumije se, »na svoju sliku i<br />
priliku«! Dakle, školovali su se astronauti i dobili zadatak da na dalekom putovanju skrenu prema<br />
svim suncima zavičajnog tipa i da se spuste ondje. Trebalo je da na temeljito istraženim planetima<br />
od-voje najrazvijeniji oblik života i planskom umjetnom mu-tacijom* učine ga razumnim. Prema<br />
kojem uzorku? Da-bome, »na svoju sliku i priliku«.<br />
• Latinski: »mijenjanje«; promjena koja dovodi do nastanka izmije-njenog nasljednog obilježja<br />
Stafete istovrsnih
Tako je prilično jednostavnim trikom svladano vrijeme. Od tada su na različitim planetima, sličnim<br />
zavičaju, u različito vrijeme nastajale skupine razumnih bića njihove »vrste« — napravljene na<br />
njihovu »sliku i priliku«. Krono-loško stvaranje željenog soja omogućilo je da se, unatoč<br />
vremenskom pomaku, prenose tobože bezvremenskom šta-fetom postignuti rezultati iskustva i<br />
znanja. Zajamčen je cilj ekspedicije: povećanje znanja.<br />
Ludo bi bilo tvrditi da je čovjecji razum jedinstven i jedini u svemiru. Mogu postojati u univerzumu<br />
milijuni i milijuni oblika razumnih bića — samo, naš planet nisu posjetili izaslanici drugih razumnih<br />
oblika osim onih ko-jima zahvaljujemo svoj razvitak. Što bi razumna bića s Jupitera radila na<br />
Merkuru kad nisu ispunjene zavičajne pretpostavke? U Homerovoj je »0diseji« recept Nezem-Ijana:<br />
»Kao i uvijek, Bog se druži sa sebi ravnim!«<br />
U našoj galaksiji postoje srodni nam oblici razumnih bića, jer su Nezemljani, ispunjavajući zadatak,<br />
izvršili na nekoliko strateških točaka mutacije, umjetne mutacije na postojećim bićima. Vjerojatno<br />
ima, iako mi to još ne znamo, u našoj galaksiji i drugih inteligentnih bića, koja misle, postupaju i<br />
osjećaju poput nas. Te, nama vrlo srodne kozmičke porodice posjeduju mozak koji funkcionira kao i<br />
nas — ta, istog je podrijetla: načinjen je prema pro-kušanoj »slici i prilici« stranih kozmonauta. Taj<br />
mozak proizvodi iste reakcije na podražaje vanjskog svijeta kao i naš aparat za razmišljanje, koji<br />
užasno štedljivo iskorišta-vamo. Daje li on početno paljenje prikazanjima?<br />
Priroda ne može vračati<br />
Zašto, postavlja se pitanje, nije »kruna stvaranja«, kao što .kažu antropolozi, dospjela do svog<br />
razuma selekcijom*, evolucijom** i mutacijom? Zato što cijela preostala maj-munska porodica (naši<br />
preci!) još i danas živi u prašumi! Zato što joj je stajalo na raspolaganju potpuno isto raz-doblje za<br />
evoluciju! Zato što broj i oblik njihovih kromo-soma*** nije istovjetan s našim!<br />
Naši preci, homoidi, imali su 48 Y-kromosoma — mi imamo samo 46 XY-kromosoma. Usrdno<br />
molim da meni (i antropolozima!) objasni neki genetičar to »čudo« kako je od 48 Y-kromosoma<br />
nastalo 46 XY-kromosoma i kako su se proizvodi parenja nejednakog broja i oblika mogli još i dalje<br />
uspješno razmnožavati. Možda saznam da su slučajno srasla dva Y-kromosoma i stvorila jedan Xkro-mosom.<br />
Zašto ne? Samo, postoji tu jedna nezgoda: biće kojem se slučajno dogodio taj genetički<br />
defekt — nije važno da li je bilo muško ili žensko — »nakon toga« se, zbog nejednakog broja<br />
kromosoma, više nije moglo pariti ni s jednim drugim homoidom.<br />
S tim groteskno nelogičnim objašnjenjem trebalo bi mi tada podvaliti i matematičku nemogućnost<br />
da se taj sas-vim slučajni kromosomski defekt ponovio još jednom, otprilike u isto vnjeme, i da se ta<br />
druga »spontana muta-cija«, opet »slučajno«, srela s prvom! Gospodo, par ima dva dijela; želi li se<br />
razmnožavati, treba da oba dijela budu istih tjelesnih osobina. Nuđanje takva »rješenja« problema<br />
jest pretjeran zahtjev. Onaj koji postavlja ne-<br />
* Znanost o prirodnom odabiranju (darvinizam)<br />
** Razvoj raznih oblika živih bića<br />
*** Dijelovi obojive mase stanične jezgre koji se pojavljuju u stanicama za vrijeme dijeljenja jezgre,<br />
stalnog broja i oblika za svaku vrstu.<br />
ugodna pitanja, često dobiva, kad mu ne znaju odgovariti, ponude takve kvalitete.<br />
0 nastanku razuma objavio je u časopisu »Icarus« (23) britanski istraživač nasljeđivanja Francis<br />
Harry Crick, koji je 1962. dobio za istraživanje kemijskih osnova naslje-đivanja (DNA) Nobelovu<br />
nagradu, svoje uvjerenje da je život na našoj Zemlji napredovao uslijed izvanzemaljskih gena.<br />
Budući da su me upravo zbog te moje postavke že-stoko napadali na mnogim mjestima, mogu<br />
priznati da me članak tog općenito cijenjenog genetičara veoma usrećio.
Trenutak slučajnosti SADA<br />
Prije nego što nastavim obrazlagati zbog čega, prema mom mišljenju, nastanak našeg razuma<br />
posredstvom izvanze-maljskih bića može biti i uzrok pravih <strong>prikazanja</strong>, trebam ukloniti najteži<br />
prigovor mojoj teoriji o kozmonautima.<br />
Poznati astronauti i egzobiolozi kao što je profesor Carl Sagan, iz New Yorka, smatraju da je posjet<br />
izvanze-maljskih bića našem planetu nemoguć već zbog toga što, s obzirom na velik broj pogodnih<br />
planeta, Nezemljani nisu mogli unutar Ijudske povijesti razvoja unaprijed odrediti trenutak<br />
slučajnosti SADA, trenutak u kojem je čovjek postao razuman. Da su, dakle, izvanzemaljska bića,<br />
posjetila Zemlju prije — pretpostavimo — tri milijuna go-dina, tada ne bi izvještaji o tom događaju<br />
mogli ući u mitologiju, kao što ja tvrdim u svojim knjigama. Izvanze-maljska bića ne bi a) mogla<br />
znati da je nas planet vrijedan<br />
cilj niti bi b) znala da su homoidi u svom razvoju upravo stekli razum.<br />
Homo sapiens je razuman tek nakon posjeta izvanze-maljskih bića. Da su ona posjetila Zemlju<br />
prije tri mili-juna godina, tada bi upravo tri milijuna godina postojao<br />
razum. A kad bi nas posjetila tek za pet stotina tisuća godina, tada bi trenutak SADA nastupio tek<br />
tada. Pret-postavke o vremenu su fiktivne. Za koje god se doba odre-dio trenutak slučajnosti SADA,<br />
on je svakako istovjetan sa posjetom izvanzemaljskih bića našim planetima, ne-zavisno od toga kada<br />
je započeo trenutak SADA.<br />
Za međuzvjezdana putovanja bilo je potrebno mnogo više nego što je do sada postigla naša tehnika.<br />
Izvanze-maljska bića koja su nas umjetnom mutacijom učinila razumnima, bila su za nekoliko<br />
stoljeća ispred nas, nas iz današnjeg doba, ne samo u tehnici, nego je i njihovo znanje o<br />
subatomskim svjetovima i o stvarnim sposobnostima mozga bilo, zacijelo, neusporedivo razvijenije<br />
od našeg.<br />
Dodamo li fenomenima čovječjeg mozga, kojima smo do sada ušli u trag, sposobnosti razumnih bića<br />
koja su nam znatno nadmoćna, tada možemo, makar samo pri-bližno, naslutiti kakav su kvocijent<br />
inteligencije imali stvoritelji naše svijesti. Nijedno izvanosjetilno opažanje, danas pod etiketom ESP<br />
predmet vrlo pomnih istraživa-nja, nije ništa novo. Ono što s velikim trudom i znatnim materijalnim<br />
troškovima nastojimo ponovo otkriti i za-tim iskorititi, ovladati time, programirano je u čovječjem<br />
mozgu još od one pradavne planske umjetne mutacije.<br />
Već odavno je općenito poznato da je samo jedna de-setina naše moždane mase aktivna. Što radi<br />
pretežni »ostatak« od devet desetina, kojim bismo mogli raspola-gati? Ta, zašto su selekcija,<br />
evolucija i mutacija stvorile mozak od 1300 do 1800 g težine. ako ga čovjek uopće ne treba? »Zvijer<br />
mozak« može beskrajno mnogo više nego što zahtijeva od njega svagdašnjica. To dokazuju mediji,<br />
vidovnjaci, telepati, hipnotizeri, telekineti... i proroci.<br />
Izvanzemaljsko saobraćanje<br />
Postupkom kojim su »nakalemili« homoidima obilježja svoje vlastite vrste i bića — metodom koja<br />
je u razmjerno malom omjeru preuzeta u uzgoj biljnih kultura i domaćih životinja — prenijeli su<br />
izvanzemaljski kozmonauti i svoje visokorazvijene sposobnosti izvanosjetilnog opažanja — vjerno<br />
»svqjoj slici i prilici«. Nisu uložili taj tmd u ople-menjivanje (= počovječenje) homoida zbog puke<br />
nese-bičnosti, zbog Ijubavi ili kao milostiv dar iz velikog kov-čega svoje svemoći — kao što bi<br />
tvrdile religije.<br />
Za strance je to bio tehnički posao: stalno su stjecali saznanja, koja su htjeli sačuvati. Znajući'da će,<br />
kad se vrate, stanovnici njihova zavičajnog planeta biti odavno prah, stvoriše »spremišta znanja«. Ta<br />
spremišta postadoše komunikacijski centri sve »djece« koju su proizveli na »svoju sliku i priliku«.
Sada su na mnogim mjestima bile postavljene jednako usmjerene postaje za primanje i odašiljanje«.<br />
Međutim, čime se mogla uspostaviti veza? Elektromagnetski valovi nisu dolazili u obzir zbog<br />
velikih udaljenosti i smetnji koje se pri tome neizbježno javljaju. No, za prijenos misli nije bilo<br />
nikakvih zapreka. To su u naše doba dokazali već dovoljno istraživači, na taj način što su se pri<br />
telepatskim pokusima slali »misaoni valovi« od medija-odašiljača mnogo stotina metara kroz<br />
morsku vodu do »prijemnika«. Osim toga, istraživači su zatvorili »prijemnike« u Fara-dayeve<br />
kaveze, olovnim pločama zaštićene od svih vrsta valova: telepatski su signali stizali neometano.<br />
Ipak, za takvo telepatsko prenošenje vijesti bio je ne-savladiva zapreka jezik. Pametni kozmonauti,<br />
stručnjaci za mutaciju, predvidjeli su razvoj različitih jezika. Radeći vrlo precizno prema uzorku,<br />
prema »svojoj slici«, znali su da će nova rasa zbog svojih različitih osobina imati nepri-<br />
jatelje i voditi ratove. Stoga je u porodici naroda, koja je nastajala, razvitak raznih jezika kao neke<br />
vrste tajnog koda bio neizbježan — kao neko osiguranje protiv nepri-<br />
jatelja.<br />
No, na različitim bi jezicima nastali i različiti moralni i etički pojmovi, znanstveno-tehnička<br />
saznanja bi se izra-žavala različitim jezičnim formulacijama. Zbog jezične zapreke ne bi primatelj Y<br />
mogao razumjeti vijest koju bi emitirao pošiljatelj X. Preostala je samo emocionalna i slikovna<br />
telepatija! Priopćeni osjećaji poput Ijubavi, po-vjerenja, mržnje, opasnosti itd. shvatili bi se svugdje<br />
kao slike općenito razumljive.<br />
Osjećaji, slike, simboli i glazba kao sredstva saobraćanja<br />
Svako pravo prikazanje počinje primanjem priopćenja koja smiruju: »Mir s tobom« — »Ne boj se«<br />
— »Iznad sve-ga neka bude ljubav« itd. Između inteligentnih bića je takva emocionalna telepatija<br />
moguća i djelotvorna. Rije-či kao što su »ljubav« ili »mir« ne emitiraju se ni na kojem jeziku, jer se<br />
ne bi razumjele na svim mjestima. (Opće razumljivi esperanto ostaje u getu jezičnih laboranata!)<br />
Stoga se šire osječaji Ijubavi i mira. Emocionalno se zra-čenje pojačava i zgušćuje slanjem slika i<br />
simbola. Slike su internacionalne i interkozmičke. Smiješak Mona Lise pruža užitak u Parizu i u<br />
Tokiju.<br />
Kao treća frekvencija iskorištava se glazba (zvuk). Vi-bracije i isprepletene šokantne harmonije<br />
vjerojatno po-tiču moždane neurone i izazivaju titraje, energetska pre-tvaranja.<br />
Starije među nama često zbunjuje suvremena glazba, koju ne mogu »razumjeti«. Suvremenoj<br />
mladeži otvorila se jedna nova svijest za osebujne titraje; elektronski proizve-<br />
deni, kozmički glazbeni titraji zavlače joj se duboko pod kožu, te se kao u opijenosti drogama<br />
aktiviraju podsvjesni i nadsvjesni slojevi mozga. Ne smije se prečuti da na long-plejkama koje su<br />
najdraže mladeži, orgulje i sintesajzer svojim zvukovnim vibracijama uvijek stimuliraju proširenu<br />
svijest. Neobično je samo to što se takvi novi »svjetovi« otvaraju istodobno i svugdje, a nisu vezani<br />
uz poseban ukus određenih naroda.<br />
Kakva sila navodi iznenada skladatelja u Koreji da ot-krije glazbu koja je srodna muzici njegovih<br />
kolega u Zii-richu, Parizu, New Yorku ili Beriinu? Zbog kojeg razloga prevladavaju najednom u<br />
slikarstvu nadrealizam i apstrak-cija? Odakle stižu ti ipak prepoznatljivi impulsi? Zar je razlog to što<br />
se nova vrsta glazbe ili slikarstva »traži« i što je suvremena? Dobro, a zašto se iznenada »nešto«<br />
traži i zašto je suvremeno? 1 valcer je nekoć bio suvremen i tražen — u zapadnom svijetu, ali nije<br />
zabavljao Indijce i Indijance. Zar nije dopro do slojeva svijesti u kojima je je programiran jedini<br />
zajednički osjećaj?<br />
Otkrivene molekule pamćenja<br />
Usprkos malobrojnim još postojećim rupama u lancu do-kaza, smatram jasnom činjenicom da<br />
čovječji mozak može registrirati teže i finije titraje nego bilo koji vrlo osjetljiv fizikalni mjerni<br />
uređaj. Ni jedan uređaj za mjerenje nije do sada registrirao »ljubav«; budući da Ijubav obuzima i
velemožne znanstvenike, oni ne mogu poreći da ona postoji. U oblasti fizike i kemije pretvorba<br />
elemenata je nepobitna. Zar za čovječji mozak vrijede drukčije kategorije?<br />
Profesor George Ungar (24) s Baylor Medicine Collegea, Sveučilište Houston u Texasu, dokazao je<br />
u tisućama po-kusa na životinjama da uslijed električnih impulsa počinju djelovati kemijski moždane<br />
stanice i da stvaraju novu tvar — molekule pamćenja. Profesor Ungar: »Bilo nam to po volji ili ne,<br />
danas treba da pođemo od toga da je naš mozak, zapravo, spremište i aparat za reproduciranje milijuna<br />
molekula mišljenja.«<br />
U mozgu su molekule mišljenja uklopna mjesta s kojih se može dozvati programirano znanje. One<br />
su materijalne. Kad zatitraju, utječu na fmotvarne dijelove antimaterijal-nog svijeta. Ono što fizičar u<br />
sinkrotronu (akceleratoru za nabijene elementame čestice) postiže elektronvoltom radi elementarnog<br />
punjenja, to u čovječjem mozgu ostvaruju emocije. Svi mi nosimo u sebi i sa sobom takve<br />
pretvarate-Ije energije: mržnju, Ijubav, radost, žalost, suosjećanje, za-vist. — U normalnom stanju<br />
izazivaju emocije normalne re-akcije. Trans, stanje koje se postiže sugestijom ili hipnozom,<br />
potencira paranormalne sposobnosti. To je dokazano, premda se sile koje ih uzrokuju još nisu mogle<br />
uhvatiti.<br />
Levitacije<br />
Engleski fizičar i kemičar Sir William Crookes, o kojem sam već govorio, eksperimentirao je u<br />
svom laboratoriju s medijem Danielom Douglasom Homeom. Zastupao je gledište da postoji neka<br />
sila koja na još nerazjašnjen način održava vezu s tijelom. Pri laboratorijskim je pokusima medij D.<br />
D. Home lebdio — podignut nevidljivim silama — nekoliko decimetara iznad poda. Fizičar<br />
Crookes:<br />
»Taj vrlo čudnovati događaj... nije se zbio jedanput ili dvaput, pri slabu svjetlu, već se dogodio više<br />
od stotinu puta u svim zamislivim okolnostima... Jednom je Home lebdio, čak, na visini od 70 stopa<br />
( = 21 m) izašavši kroz jedan prozor i ušavši kroz drugi. Tu su činjenicu, kao očevici, bili spremni<br />
potvrditi pod zakletvom vrlo časni Ijudi kao što su lord Dunraven, lord Lindsay i kapetan Wynne«<br />
(25). Isto se dogodilo 1938. s engleskim medijem<br />
Collinom Evansom pred 300 gledalaca. Ta je levitacija* snimljena u različitim stadijima.<br />
Teoretizira se, a teoretizirat će se i u buduće, o tome ka-kve sile uzrokuju te fenomene. Na ruleti koja<br />
bira vrstu djelujućih energija, ne bih htio staviti svoj ulog; još je pre-više mogućnosti a premalo šansi<br />
da se pogodi. Nije li dovoljno što se zna da su sile »tu«, da su registrirane i dokazane? Njihovo<br />
postojanje potpuno omogućuje da se ispravno nasluti zbog čega se likovi u vizijama doimlju kao da<br />
lebde i kao da su bez težine. Je li se s Gospinim ki-pom u vrtu u Beauraingu zbila levitacija? Nisu li i<br />
na dru-gim mjestima <strong>prikazanja</strong> levitirale slične vizije uslijed psi-hokinetičkih fenomena? Takvih bi<br />
se otvorenih pitanja trebalo da prihvati suvremeno istraživanje.<br />
Pogreska u planovima izvanzemaljskih bića<br />
Zadržimo se na petpostavkama: izvanzemaljska bića po-sjetiše i druge sunčane sustave i ostaviše na<br />
onim plane-tima koji su im se činili pogodnima sadnice »na svoju sliku«. Nekoliko skupina sadnica<br />
ima prednost pred na-ma. Ukrotile su, razvile i uvježbale »zvijer mozak« ranije nego mi. Ti odlični<br />
đaci ili prezreli inteligenti šalju nama, svojoj braći i sestrama istog podrijetla, energetske misaone<br />
impulse, koji treba da potaknu i prošire našu svijest. Time se prema mom uvjerenju, može objasniti i<br />
neuspjeh svih pokušaja svjetovnih i crkvenih diktatora da čovječju svijest trajno suze i usmjere u<br />
jednom pravcu.<br />
Očekujem pitanje zašto nisu superpametna izvanze-maljska bića, boraveći na Zemlji, ostavila<br />
nekakve ure-<br />
* Slobodno lebdjenje čovječeg tijela, koje se pripisuje pojedinim svecima, fakirima i medijima; u psihokinezi<br />
je ppznata i levitacija predmeta
đaje pomoću kojih bi potomci, stisnuvši puce, mogli u svako doba saobraćati međusobno.<br />
Pa sad, astronauti nikada ne uzimaju na daleko puto-vanje teške aparature, osim ako su potrebne za<br />
navigaciju, pogon itd. vlastitog svemirskog broda. U spomenutom bi slučaju, međutim, bili morali<br />
ponijeti stotine uređaja za odašiljanje i primanje, jer su na mnogim, mnogim mjestima u svemiru<br />
igrali igru stvaranja razuma. Nisu nas doista smatrali svojim isključivim remek-djelom,<br />
jedinstvenom krunom svog stvaranja inteligentnih bića. — Dobro, a zašto nisu sagradili<br />
komunikacijske uređaje?<br />
Unaj trenutak u svjetskoj povijesti u kojem su nas mu-tacijom »na svoju sliku« učinili razumnima,<br />
zatekao je nas, homoidne divljake, nespremnima. Za gradnju tako slo-žene aparature bila bi potrebna<br />
široka tehnička infra-struktura, strojevi koji mogu tiskati integrirane sklopove i proizvoditi kemijske<br />
poluvodiče, izvršiti fuziju jezgri itd. U času »rođenja« našeg razuma nije postojalo ništa od toga.<br />
Čak i ako se pretpostavi da su stranci dovezli neku pri-kladnu odašiljačku i prijemnu postaju, po<br />
svoj je prilici ne bi — ta, nisu bili glupi! — ostavili na planetu Zemlji, koju su očekivali potresi,<br />
katastrofalne poplave i ratovi. 1 vrijeme bi, s promjenom klime, djelovalo razorno. Kablovi i uređaji<br />
koje su ostavili američki astronauti na Mjesecu raspadaju se već danas u prašinu, i to premda Mjesec<br />
nema atmosferu. To je razaranje izazvalo samo izmjenjivanje velike hladnoće i vrućine.<br />
Izvanzemaljskim bićima nije se potkrala greška pri pla-niranju! Znala su da bi sva mehanički<br />
proizvedena odaši-Ijanja pomoću zraka bila vezana uz brzinu svjetlosti — znala su da<br />
elektromagnetski valovi ne bi mogli preko<br />
ogromnih međuzvjezdanih razdaljina stići do prijemnika. Prema tome, čemu besmislena i beskorisna<br />
postrojenja?<br />
Ekstremne sposobnosti mozga<br />
Sredstvo za saobraćanje bješe i jest »zvijer mozak«. S te-kuće vrpce današnjih istraživanja kotrljaju<br />
se znanstveni dokazi da čovjek posjeduje parapsihološke sposobnosti ko-je se protive prirodnim<br />
zakonima. Tek sada, na pragu trećeg tisućljeća, pripremamo se — nalazeći se sasvim na početku —<br />
da otkrijemo nepoznate mogućnosti mozga i da ih kas-nije, nadamo se, i razborito iskoristimo.<br />
Činimo tek prve nesigurne korake prema obostranom komuniciranju.<br />
Malobrojni su »odabrani« — ne govorim o vjerskim li-kovima — uvijek pronalazili prilaz do<br />
čudnovatog nesvjes-noga, iz kojeg su vizionarski dozivali velika otkrića. Danski fizičar Niels Bohr<br />
(1885—1962), koji je stvorio osnove atomske teorije, ispričao je kako mu je, nakon godina i godina<br />
uzaludna traženja, sinula ideja o modelu atoma (26).<br />
Sanjao je da sjedi na suncu od gorućeg plina. Mimo njega su jurili planeti, šišteći i hučeći, a svi<br />
kao da su bili pri-vezani tankim nitima za sunce, oko kojeg su kružili. Me-đutim, iznenada se plin<br />
skrutnuo, sunce i planeti se skupiŠe i postadoše nepomični. U tom se času, kazao je Niels Bohr,<br />
probudio. Odmah je znao da je ono što je vidio u snu, model atoma.<br />
Zbog te je vizije Niels Bohr 1922. proglašen blaženim. Oprostite! Zbog tog je sna dobio 1922.<br />
Nobelovu nagradu za fiziku.<br />
Taj »san« ima za mene obilježja <strong>prikazanja</strong>. Šištanje i hučanje prije događaja, plin koji se skrutne i<br />
pretvori u sliku . . . Sve sam to već čuo pod drugim znamenjem. Fizičari<br />
imaju svoj svijet, svakog dana i svakog sata žive sa »slikama« svojih formula, dijagrama,<br />
planova. Ti ih optički signali prate na svakom koraku. Razgovori i rasprave s kolegama, asistentima i<br />
studentima vrte se oko njihovih fizikalnih problema — ti su akustični signali uvijek prisutni. Pritisak<br />
posla donosi »psiho-feedback«, kojem nikada ne mogu umaći. Stoga može fizičar imati samo vizije<br />
slika iz svijeta svog rada, kao Niels Bohr koji je godinama bio usredotočen na traženje »svog«
atomskog modela. On mu se u jednom prikazanju pokazao. — Znamo odakle vjerski zanesenjaci<br />
dobivaju svoje optičke i akustične signale.<br />
Moje je gledište da su fizičarov »san« izazvali izvanze-maljski impulsi. Iz nesvjesnog su dozvaii<br />
ondje progra-miranu »sliku« — uslijed psiho-feedbacka bješe model atoma pri ruci. Bohrov je<br />
mozak bio izvježban za taj izuzetni slučaj! — Treba se osloboditi budalaste misli da su <strong>prikazanja</strong><br />
vjerska povlastica. Dakako, samo ako se prihvaća preuzetno vjersko polaganje prava na <strong>prikazanja</strong>.<br />
— Velike ličnosti iz intelektualnog svijeta nisu dovoljno lukave da izvuku korist iz svojih vizija.<br />
Sinula im je, eto, iznenada jedna misao... »ugledali« su, iznenada, sasvim jasno »pred očima«<br />
rješenje jednog davnog problema... njihovo nesvjesno im je prišapnulo nešto,i to je »unutrašnji glas«<br />
razgovarao s njima. Sindrom mnogobrojnih vizija nazivaju jednostavno »genijalnom zamisli«.<br />
Kakva bi sve-ca bila stvorila od Alberta Einsteina neka crkvena organi-zacija da je, kao jedna od<br />
njezinih ovčica, iznenada i na-dahnućem dobio svoje genijalne misli! Ta teorija rela-tivnosti tako je<br />
čudesna da je fenjer, kojim se tu rasvjetljuju i vrlo skrivene tajne, zacijelo iz suše nekog člana svete<br />
obitelji.<br />
Što vide vidovnjaci<br />
Čini mi se da je situacija jasna. Izvanzemaljski impulsi po-tiču mozgove da stvaraju <strong>prikazanja</strong>. No,<br />
prikazanje nije izvanzemaljsko: ono »otkriva« vidovnjakovu idealnu sliku. Arapski vidovnjak »vidi«<br />
Muhameda ili njegovu najmlađu kćerku Fatimu, Hindus »vidi« Brahmu, Višnu ili Šivu, Indijanac<br />
svog Manitua... a katolički vidovnjak »vidi« Isusa, majku Mariju, anđele i svece sa svim klerikalnim<br />
dodacima. Svaki primatelj <strong>prikazanja</strong> reproducira svijet vjerskih predodžbi koji mu je usađen<br />
odgojem.<br />
Dopre li vijest o nekom prikazanju kršćanskog soja u javnost a dovoljno je misteriozna i privlačna,<br />
tada se sa crkvene strane prihvati (ako sve pristaje u tradicionalnu shemu) ili se odlučno odbije ako<br />
se vidovnjak ne složi s verzijom koja je postavljena ekstrapoliranim pitanjima.<br />
U trenutku kad vidovnjak dospije u područje izvan-zemaljskog impulsnog polja — ja bih ga tako<br />
nazvao — postane medij; ne može izbjeći impulse koji mu stižu u mozak. Tada mozak počne<br />
stvarati likove koji su vidljivi samo njemu. Prikaze mogu biti nematerijalne ili materi-jalne<br />
(ektoplazmatične materijalizacije) — za vidovnjaka su one uvijek istinite. Nedolično je kad instance<br />
koje se nalaze izvan toga, prisvajaju sebi pravo da sude o tome koja su <strong>prikazanja</strong> istinita a koja nisu.<br />
— Ne zahtijeva Majka Božja: »Molite krunicu!« Taj je plakatni poziv na vjerskoj tapeti kojom je<br />
ukrašen duševni život kršćanskog vidovnjaka. Odande uzima on i slike Gospe, arhanđela i svetaca<br />
koji postaju objekt njegova <strong>prikazanja</strong>.<br />
Što osjećaju vidovita djeca<br />
Što se zbiva u mozgovima mnogobrojne vidovite djece?<br />
»Nešto« bljesne u mozgu (zračenje izvanzemaljskog im-pulsnog polja), ponovi se, i dijete osjeti<br />
strah. Traži utočište. Neočekivano ga ispuni osjećaj smirenosti i sigur-nosti. »Vidi« maglu, tanke<br />
koprene što se miču, zrak kao da treperi, negdje sja svjetlo. Te nestvarne utvare popri-maju<br />
»iznenada« oblike u kojima bi dijete htjelo razabrati njemu bliske portrete Isusa Gospodina ili<br />
Djevice Marije. Napokon, napokon vidi u skrivačici dobro poznate likove. Od njih »čuje« rado<br />
poruke o Ijubavi, miru i povjerenju. Obuzima ga osjećaj sreće, htjelo bi se priljubiti uz te likove.<br />
(Veze brže od svjetlosti proizvele su u podsvijesti i nad-svijesti titraje, uspostavljena je veza s<br />
izvanzemaljskim bi-ćima. Impulsi su izazvali samo slikovite [nijeme] predodžbe mira, Ijubavi i<br />
sigurnosti, koje je zatim djecji mozak našao u likovima svete obitelji.)<br />
U zapisnicima sa saslušanja vidovnjaka to izgleda ovako:
Znam sasvim pouzdano da sam vidio prikazanje.<br />
Znam da me prikazanje najprije uznemirilo (strah), a onda smirilo (Ijubav, mir).<br />
Naslutio sam da je prikaza jaka i moćna, a bila je Ijepša i veća nego išta što sam vidio u svom<br />
životu.<br />
Prikaza nije, zapravo, ništa kazala, ali sam naslutio njezinu želju i volju da širi mir. (Ako se<br />
<strong>prikazanja</strong> dogode u doba rata, onda su te slutnje u vidovnjaka uvijek nurovni poziv — srž općeg<br />
raspoloženja!)<br />
Mislim da bi se svi Ijudi složili s prikazom. (Simbol izvanzemaljskih bića: Mi smo jedinstveni po<br />
podrijetlu.)<br />
Alternativa: DOBRO ili ZLO<br />
Vidovnjaci ne slute kako nastaju njihova <strong>prikazanja</strong>, oni to i ne smiju znati, jer bi obrambenim<br />
reakcijama mogli poremetiti izvanzemaljsko impulsno polje. Za vidovnjaka, suočena s tim<br />
fenomenom, postoji samo alternativa:<br />
DOBRO ili ZLO. Ako je fenomen »dobar«, može se raditi samo o očitovanju Božjem —<br />
pretvorenom u likove poput Isusa, Marije, Bude, Šive, Muhameda... ako je »loš«, može prikazanje<br />
potjecati samo od đavla, a on ima stotine strašnih krinki i opake riječi najeziku. — Ondje gdje su<br />
religiozni vidovnjaci još sumnjičavi pri identifi-ciranju viđenih likova, brine se veoma zainteresirana<br />
vjer-ska okolina za potpunu jasnoću i rastjeruje sumnje.<br />
Odakle želja prikaza da se na mjestu događaja podigne crkva koja će biti cilj hodočašća? Mogu<br />
postojati dva razloga. Vidovnjak je na mjestu <strong>prikazanja</strong> bio vrlo sre-tan, tu je doživio najdivnije<br />
trenutke u svom životu. Jako uzbuđen tom senzacijom (u smislu: osjet), uspijeva tako krasno opisati<br />
ono što je vidio da svi koji bi htjeli sudjelo-vati barem u^ obećanjima i budućim čudima, žele podići<br />
crkvu. A građenju darovanim novcem ne protivi se ni jedna crkva!<br />
Za vidovnjaka je to divno: neprestano će se vraćati na mjesto na kojem je bio tako sretan... poput<br />
zaljubljenika koji stalno posjećuju »svoju« klupu u parku kako bi se još jednom dokopali one<br />
negdašnje sreće. — Može se samo pretpostaviti da su izvanzemaljski partneri zaključili da je to<br />
mjesto osobito pogodno i da su ga htjeli osigurati za obostrano kontaktiranje. Zbivaju li se <strong>prikazanja</strong><br />
zbog tog razloga gotovo isključivo na mjestima »bez smetnji«? Nikome ne bi palo na pamet da usadi<br />
radioastronomske antene u industirski krajolik.<br />
Advocatus diaboli<br />
Pretvaram se u odvjetnika svog vlastitog đavola.<br />
Zašto, uopće, <strong>prikazanja</strong> moraju, mogu ili trebaju imati veze s izvanzemaljskim bićima? Nisu li<br />
<strong>prikazanja</strong> samo tlapanje psihopata? Nisu li, čak, i istinita (fotografirana) <strong>prikazanja</strong> prouzrokovale<br />
nesvjesne sile čovječjeg mozga?
<strong>Kalendar</strong> <strong>prikazanja</strong><br />
Nitko ne poznaje sva, beskrajno brojna <strong>prikazanja</strong>, koja se, očito, od pamtivijeka zbivaju. Kako bih<br />
barem pri-bližno predočio raznoliku paletu <strong>prikazanja</strong> (među kojima od početka naše ere prevladava<br />
Marija), sastavio sam ka-lendar onih slučajeva kojih su mi datumi i podaci dospjeli u ruke pri radu.<br />
Kad bi se, nakon traženja širom svijeta, skupila sva <strong>prikazanja</strong> na središnjem mjestu, nesumnjivo bi<br />
nastala knjiga koja bi svojim opsegom mnogostruko nadmašila djelo »Encyclopaedia Britannica«.<br />
Evo tek kratka pregleda:<br />
Mitologija<br />
Slavenski demoni »suđenice«, koje su se pojavljivale nakon rođenja djeteta, često su se pokazivale<br />
po tri u ponoć.<br />
Mitologi/a Borovit, slavenski šumski duh, ukazivao se kao pastir ili vuk.<br />
Mitologija<br />
Hrvatima, Slovencima i Bjelorusima ukazao se mnogo puta visok, zelen »vodenjak«, s kojeg su<br />
visjele vodene biljke.<br />
Mitologija<br />
Csodasiuszarvar, neka vrsta letećeg jelena, ukazivao se starim Madžarima okružen sjajem.<br />
Mitoiogija Bodb, irska božica rata, prikazivala se povremeno u abliku vrane.<br />
Mitologija<br />
Irske božice-majke Macha ukazivale su se raznim junacima u ružnu liku. Ako junaci ne bi učinili<br />
ono što su tražile, pretvorile bi se u lijepe djevice.<br />
Mitologija<br />
Rimski bog rata Mars prikazao se Numi Pompiliju (715—672.prije n. e.), drugom rimskom kralju.<br />
Mitologija<br />
Valkire su se pojavljivale na letećim divljim konjima i upletale u<br />
bitke.<br />
Mitologija<br />
Kelti su vjerovali da se junak Finn, okrećući svoju kapu, može pretvoriti ujelena Mongana i, tako<br />
preobražen, pojavljivati svugdje.<br />
Mitologija<br />
Pored mnogobrojnih drugih bogova prikazivao se Majama neprestano bog Huracan, »veliki bijelac s<br />
neba«, koji ih je poučavao.<br />
Mitologija<br />
Praroditeljima čovječanstva, Adamu i Evi, prikazaše se nekoliko puta anđeli i arhanđeli, ali i leteći<br />
golemi kotači koji su se vrtjeli.<br />
Oko 5000. prije n. e.<br />
Enme-Karu, vladaru Uruka, ukazala se božanska sestra Inana i dala mu savjete kako će pokoriti<br />
grad Artu.<br />
Oko 4000. prije n. e.
Gilgamešu, kralju Uruka, prikazaše se razna božanstva, mudro ga savjetujući.<br />
Oko 3500. prije n.e.<br />
Sumerski vrtlar Šukalituda vidio je božicu Inanu kako počiva u njegovu vrtu.<br />
Oko 1500. prije n. e.<br />
Pošto je Manu preživio na vrhu Himalaje potop, prikazao mu se vrhovni bog Brahma i priopćio<br />
inu »Manuove zakone«.<br />
727—722. prije n. e.<br />
Tobija, junak apokrifne knjige »Tobit«, ko}i je živio u doba asir-skog kralja Salmanasara, doživio je<br />
u' Mezopotamiji prikazanje od Boga poslanog arhanđela Rafaela.<br />
Oko 550. prije n. e.<br />
Ahura Mazda, vrhovno božanstvo, »gospodar svjetlosti«, prikazao se utemeljitelju vjere Zaratustri,<br />
praćen munjama i grmljavinom.<br />
To je prikazanje nadahnulo Zaratustru da napiše 21 knjigu »Avesta«.<br />
Oko 500 prije n. e.<br />
Buda, Prosvijetljeni, dobio je vizijama svoje mudrosti od »sveduha«.<br />
204. prije n. e.<br />
Ptolemej IV odlučio je pobiti sve egipatske Židove. Pojavila su se dva »sjajna anđela blagotvorna<br />
izgleda« i paralizirala napadačku vojsku.<br />
Oko 287 n. e.<br />
Pod vedrim nebom čuvali su anđeli mrtvo tijelo svetog Vicencija iz Valencije u Španjolskoj.<br />
Oko 300.<br />
Svetom Erazmu, biskupu iz Antiohije, ukazaše se nekoliko puta anđeli i oslobodiše ga iz zatvora.<br />
Oko 300.<br />
Svetoj Regini prikazaše se u tamnici u Alise-St-Reineu, u Francuskoj, Kristov križ i golubica, te joj<br />
obećaše nebesku mučeničku krunu.<br />
Oko 303.<br />
Svetoj Julijani iz Izmida, u Maloj Aziji, ukazao se đavo u anđeoskom Uku.<br />
Oko 303.<br />
Svetom Georgiju iz Lydde (danas Ludd kod Tel Aviva u Izraelu) prikazao se u zatvoru Krist, tješio<br />
ga i jačao.<br />
Oko 303.<br />
Svece Kuzmu i Damjana spasio je iz mora u Egeji, u Maloj Aziji, jedan anđeo.<br />
Oko 303.<br />
Svetog Timoteja iz Rima tješili su anđeli, te je vidio otvoreno nebo i mučeničku krunu koju mu je<br />
pripremio K-rist.<br />
Oko 304.<br />
Svetoj Doroteji iz Cezareje u istočnoj Maloj Aziji prikazao se dje-čačić zlaćanih uvojaka u odjelcu<br />
ukrašenu zvijezdama, s košari-com punom ruža i jabuka.<br />
Oko 304. Svetom Vitusu rasvijetliše anđeli na Siciliji tamu njegove tamnice.<br />
Oko 307.<br />
Svetoj Margareti iz Antiohije u Maloj Aziji prikazao se u zatvoru đavao kao golem zmaj.<br />
Oko 311.<br />
Svetoj Katarini iz Aleksandrije u Egiptu donijela je bijela golubica hranu u tamnicu a anđeo ju je<br />
tješio. — Katarina i carica vidješe anđele koji su im mazali rane.<br />
311. Sveti se Hadrijan prikazao ženi poslije svoje smrti.<br />
Oko 312.<br />
Mrtvo tijelo svete Katarine iz Aleksandrije odnesoše anđeli na goru Sinaj.
Oko 334.<br />
Svetom Martinu iz Amiensa u Francuskoj ukazao se noću Krist,<br />
odjeven u plašt.<br />
7. V 351.<br />
Stanovnicima Jeruzalema prikazao se u po bijela dana, ujutro u osam, sjajan križ.<br />
356.<br />
Kad su sljedbenici pokapali svetog Antonija iz Herakleje, u Egiptu, videni su anđeli kako stoje oko<br />
njega.<br />
Oko 356.<br />
Svetom Servaciju iz Tongema, u Belgiji, prikazao se Petar i pružio mu srebrn ključ.<br />
30. VIIl 357. Sveti Ciprijan je ugledao Boga Oca kako lebdi nad oblacima.<br />
Oko 398.<br />
Svetom Onufriju dao je anđeo u Goremeu, u Kapadokiji, nekoliko puta pričest.<br />
452.<br />
Hunski kralj Atila vidio je kraj svetog Lava u Mantovi, u Italiji, Pavla i Petra s isukanim mačem.<br />
Oko 458.<br />
Svetom Lavu I, rimskom papi, prikazao se Petar i predao mu palij (antički plašt).<br />
5. sloljeće<br />
Sveti Tarzila je na samrtnoj postelji ugledao Isusa kako silazi i viče: Povucite se, povucite se!<br />
Dolazi Isus!<br />
547.<br />
Benediktova braća iz Montecassina, u Italiji, vidješe kako tog sveca nose anđeli po rasvijetljenim i<br />
sagom prekrivenim putovima prema nebu. — Benedikt je vidio dušu svete Skolastike kako leti<br />
prema nebu kao bijela golubica.<br />
589.<br />
Grgur Veliki, rimski papa, svetac, sakrio se u jednoj spilji, ali su ga otkrili po svjetlosnom stupu po<br />
kojem su se penjali i spuštali anđeli.<br />
610.<br />
Muhamedu, osnivatelju islama, ukazaše se Alahovi anđeli.<br />
627.<br />
Sveti Heraklije, bizantski car, vidio je anđela koji mu je otvorio jeruzalemska gradska vrata.<br />
Oko 648.<br />
Svetom Jodoku (St. Josse-sur-.Mer, Francuska) prikazao se Krist triput kao prosjak.<br />
651.<br />
Cuthbert, svetac anglosaksonske i keltske crkve, vidio je u Irskoj, jedne noći, na nebu veliko svjetlo i<br />
anđele koji su se penjali prema nebu i nosili jednu dušu.<br />
735.<br />
Nadgrobni natpis svetog Bede Venerabilisa iz samostana Yarrow u Engleskoj nađen je jednog jutra<br />
dovršen, uklesan anđeoskom<br />
rukom.<br />
Oko 750. Svetom Altu iz Italije prikazao se za vrijeme mise mali Isus.<br />
814.<br />
Ansgaru, velikom misionaru Sjevera, svecu, ukazao se u noći uoči Duhova Krist.<br />
819.<br />
Sveta Cecilija iz Rima prikazala se papi Paskalu 1 dok je tražio njezin grob.<br />
970.<br />
Sveti Otmar pokazao se Wolfgangu von Regensburgu u Einsiedel-nu, u Švičarskoj.
973.<br />
Teško bolesnom svetom Ulrihu ukazaše se u Augsburgu, u Njemačkoj, dva anđela s kaležom i<br />
patenom (pliticom za hostije); ugledao je blagoslivljajuću ruku Božju od zlatnih zraka.<br />
Oko 981<br />
Svetom Wolfgangu se u Regensburgu, u Njemačkoj, dok je molio u crkvi, ukazao vuk, i đavao je<br />
srdito pobjegao.<br />
1008.<br />
Posjetitelji crkve u Valenciennesu, u Francuskoj, vidješe za vrijeme epidemije kuge <strong>prikazanja</strong><br />
Majke Božje.<br />
Oko 1020.<br />
Svetom Bernardu iz Hildesheima, u Njemačkoj, navodno je an- đeo donio relikvijar.<br />
Kolovoz 1060.<br />
Svetom Albertu se u selu Espainu, u Francuskoj, prikazao Isu's s nebeskom kraljicom.<br />
16. 1 + 17. IV 1095.<br />
Svim stanovnicima gradića Arrasa, u Francuskoj, ukazala se u oblacima »kraljica svemira«.<br />
Oko 1100.<br />
Sveti Anzelmo iz Canterburyja, u Engleskoj, vidio je nekoliko puta Mariju.<br />
1110.<br />
Svetom Bernardu iz Clairvauxa, u Francuskoj, ukazala se Bogorodica s anđelima.<br />
Oko 1114.<br />
Dok je sveti Izidor iz Madrida, u Španjolskoj, molio, vidjelo se kako oru dva bijela bika koje je<br />
vodio anđeo.<br />
1117.<br />
U Cremoni, u Italiji, progovorilo je iznenada jednogodišnje dje-tešce i opisalo neku vrlo iijepu gospu<br />
koja nije bila prisutna.<br />
Rujan 1224.<br />
Svetom Franji Asiškom iz samostana Alvema, u Italiji, dao je Isus svojih pet brazgotina.<br />
Oko 1225.<br />
Ludvig Tirinški, muž Elizabete Tirinške, Njemačka, vidio je raspetog Krista kako leži na njegovu<br />
krevetu.<br />
22. XII 1226. Egidiju. iz Assisija, u Italiji, prikazao se nekoliko puta Sin Božji.<br />
Oko 1228.<br />
Dok je sveta Elizabeta Tirinška iz Njemačke ustrajno molila, jedan ju je anđeo prekrio sjajem i<br />
nakitom.<br />
Oko 1232.<br />
Za vrijeme noćnog stražarenja prikazala se Hermannu Josephu iz Hovena u Eifelu. Njemačka,<br />
nekoliko puta Djevica Marija.<br />
Oko 1250. Svetom Bonaventuri iz Pise, u Italiji, dao je jedan anđeo pričest.<br />
1263.<br />
U crkvi sv. Kristine iz Bolsene, u Italiji, navodno se jednom nje-mačkom svećeniku za vrijeme mise<br />
prikazala kap iz kaleža kao krv na marami za hostije.<br />
Oko 1277.<br />
Svetom Nikoli Tolentinškom iz Italije prikazala se nad oltarom zvijezda, a vidio je i anđele oko<br />
oltara.<br />
Oko 1288.<br />
Angeli iz Poligna, u Italiji, ukazao se Krist nekoliko puta i pokazao
joj svoje ožiljke.<br />
Oko 1299.<br />
Gertrudi iz Helfte, u Njemačkoj, prikazivao se počesto Isns u samostanu Helfta.<br />
Oko 1315. Svetoj Birgiti iz Švedske pokazala se, još kao djetetu, Bogorodica.<br />
1320.<br />
Oboljelog od kuge, svetog Roka iz Piacenze, u Italiji, izliječio je<br />
anđeo.<br />
1328.<br />
Na dan njegove prve mise pdkazala se svetom Andriji Corsiniju u Fieso'eu, u Italiji, Gospa. U jednoj<br />
kasnijoj viziji nagovijestila mu je skoru smrt.<br />
Bez dattima<br />
Svetom Egidiju iz St. Gillesa, u Francuskoj, donio je anđeo na oltar, pred kojim je molio, cedulju s<br />
potvrđenim oprostom grijehova.<br />
Oko 1362.<br />
Svetoj Katarini Sijenskoj iz Italije dao je Krist, za vrijeme molitve, vjenčani prsten.<br />
18. VIII 1370.<br />
Svetoj Katarini se, nakon jednog vizionarskog doživljaja, pojaviše na tijelu Gospodinovi ožiljci.<br />
3. X 1399.<br />
Bolesnom Vincenciju Ferreru iz Avignona, u Francuskoj, prikazao se Krist, praćen Dominikom i<br />
Franjom, i dodimuo mu obraze.<br />
Oko 1413.<br />
U Schiedamu, u Nizozemskoj, prikazala se Lidwini Majka Božja sa svojim sinom.<br />
Oko 1424.<br />
Jeanne d'Arc iz Domremyja, u Francuskoj, vidjela je arhanđela Mihaela i druge svece.<br />
26. V 1432.<br />
Gianetta di Pietro Vacchi vidila je u Caravaggiu, u Italiji, Mariju koja obećava mir.<br />
1438.<br />
Nad krovovima Bologne, u Italiji, stanovnici vide jednu »divnum gospu«.<br />
Oko 1440.<br />
Za vrijeme jedne propovijedi svetog Bernardina iz Siene, u Italiji, navodno se nad njegovom glavom<br />
pojavio u zrakastu suncu Kristov<br />
potpis.<br />
2. III 1440.<br />
Sveta Franciska iz Rima vidjela je za posljednje 23 godine svogm života stalno jednog anđela kraj<br />
sebe.<br />
1449.<br />
U Anderiechtu, u Belgiji, prikazala se Marija jednoj ženi i zažeIjela da je štuju kao »Dame de<br />
grace«.<br />
1463.<br />
Caterina iz Bologne, Italija, vidjela je »Gospodina kako sjedi na blistavu prijestolju«.<br />
Oko 1450.<br />
Dok je sveti Didacus, jedan španjolski brat laik, molio u ekstazi,m anđeli su umjesto njega kuhali u<br />
samostanskoj kuhinji.<br />
3. V 1491.<br />
Kovaču Dietrichu Schoreu, dok je jahao na tjedni sajam u Nieder-morschweiru, u Alsaceu, prikazala<br />
se Marija u bijelu plaštu i oba-vijena koprenama; u jednoj je ruci držala ledenu svijeću, a u drugoj tri<br />
klasa.<br />
10. VIII 1519.
Djevica se iznenada pojavila na brežuljcima Mont Vandaille uFrancuskoj, a vidio ju je radnik Jean<br />
de la Baume.<br />
1521.<br />
D. Martin Luther je u zamku kod Eisenacha, u Njemačkoj, dok je prevodio Bibliju, doživio<br />
prikazanje đavla na zidu svoje sobe u kuli; otjerao ga je bacivši tintamicu.<br />
1550—1561.<br />
U Lisabonu, u Portugalu, pokazala se Majka Bozja nekoliko puta Sebastianu Baraddasu i pozivala ga<br />
da pristupi isusovačkom redu.<br />
Oko 1564. Terezi iz Avile, u Španjolskoj, prikazaše se Isus i Petar.<br />
16. stoljeće<br />
Čudotvornu sliku iz Adhvanga, biskupija Linz, Austrija, srušili su protestanti i zakopali je; tek kad<br />
su primjećene tajanstvene svjetlosne zrake, pronađena je pod jednim mravinjakom u crkvi;<br />
navodno su se mravi mogli otjerati tek kad je čudotvorna slika opet postavljena na mjesto koje joj<br />
dolikuje.<br />
Oko 1571.<br />
Ani svetog Bartolomeja prikazao se u Avili, u Španjolskoj, Isus Krist; pozvao ju je da se bori protiv<br />
nevjernika.<br />
1572.<br />
Kapucinu Petm Urbinu ukazaše se na samrtnoj postelji »sotona i njegovi anđeli«.<br />
Oko 1583.<br />
Ani svetog Bartolomeja prikazao se noću u Albi de Tonnes, u Španjolskoj, Isus u svjetlu slave.<br />
1582—1591.<br />
K.roničar kapucinskog reda, Zacharias Boverius, priopćio je da je tijekom mnogo godina 30<br />
poimence spomenute braće vidjelo u različito vrijeme na različitim mjestima različite likove svete<br />
obitelji.<br />
30. X 1593.<br />
Nad Zittauom, u Njemačkoj, pojavio se nepomičan ogroman orao »blistava perja«; sa svih su strana<br />
letjele prema toj ptici strelice, ali joj nisu mogle ništa. Za jedan sat je prikazanje nestalo.<br />
1594.<br />
U Quitu, u Ekvadoru, prikazala se Marija Indijancima koji su htjeli napustiti novu vjem i, spasivši ih<br />
od gladi, sačuvala ih Crkvi.<br />
1596.<br />
Kapucin Ambrozije iz Zirona izvješćuje da je 1580. vidio nekolikom puta »sretnu majku<br />
Gospodinovu«, koja je tražila od njega da poštuje sve redove, ali da ipak pristupi kapucinskom redu.<br />
1600.<br />
Kad su Araukani napali grad Concepcion u Čileu, navodno je Gospin kip napustio crkvicu i pojavio<br />
se na jednom drvetu, odakle je bacao zemlju na Indijance i natjerao ih u bijeg.<br />
10. IX 1602.<br />
Krist se prikazao Marini iz Escobara u liku serafa, iz čijih su rana<br />
sjale zrake.<br />
6. IV 1604.<br />
Pater Jakob Rem iz Ingolstadta, u Njemačkoj, vidio je Mariju kako lebdi nad tlom.<br />
1605. Isusovca Petra d'Anasca »privila je na grudi« Marijina prikaza.<br />
1609110. Zbog dvaju čudesnih <strong>prikazanja</strong> postala je čuvenom u Chiavariju,<br />
u Italiji, jedna čudotvorna slika: Marija s djetetom. Zbili su se »čudnovati događaji».<br />
15. XII 1631.<br />
Nad jednim žitnim poljem kraj Napulja prikazala se skupini isu-sovaca »kraljica neba« i najavila im<br />
skoru erupciju Vezuva.
3. XI 1637.<br />
Bratu Piacreu iz Pariza pokazala se u njegovoj ćeliji Marija s malim Isusom u naručju.<br />
1640.<br />
Jezuitu Brun-Brunu, koji je u etiopskom zatvoru čekao pogublje-nje, ukazao se Isus Krist i ohrabrio<br />
ga.<br />
1654.<br />
Seljak Dietrich Mulfahrt iz Aldenhoveha kod Aachena, Njemačka, našao je za vrijeme lova u krošnji<br />
jedne lipe čudotvornu sliku, pred kojom bi svake večeri, s dvojicom prijatelja, izražavao svoje štovanje<br />
Miserereom. Tada bi se uvijek pojavilo čudnovato svjetlo. Danas se na tom mjestu nalazi<br />
crkva s čudotvomom slikom.<br />
1647.<br />
Jednoj seljančici i jednom bratu laiku prikazala se u Buenos Airesu, u Argentini, Djevica Marija i<br />
pozvala ih da opominju na opću pokoru.<br />
8. XI 1660.<br />
Na nebu nad Goriitzom, u Šleskoj, pojavio se svima vidljiv krvav mač.<br />
1671.<br />
Marguerita Maria Alacoque, iz Prancuske, doživljavala je već u svom svjetovnom životu Marijina<br />
<strong>prikazanja</strong>; kad je pristupila salezijanskom redu, ukazivao joj se Krist.<br />
7679.<br />
Nad proštenišnom crkvom u Albendorfu, u Njemačkoj, vidjele su se nekoliko puta čudnovate<br />
svjetlosne pojave.<br />
Oko 1682.<br />
Veroniki Giuliani ukazao se u Mercatellu, u Italiji, Gospodinm tijela prekrivena ranama.<br />
1696.<br />
Teško bolesni biskup iz Quita, u Ekvadoru, doživio je čudnovato izlječenje. Za večernju su procesiju<br />
donijeli čudotvomu sliku iz Guapula: dok se pjevala glorija, pojavila se Marija kao nebeska kraljica.<br />
21. IX 1823.<br />
Josephu Smithu, osnivaču mormonske religije, prikazao se anđeo, koji je kroz rudarsko okno nestao<br />
prema nebu. K-asnija su <strong>prikazanja</strong> dovela Smitha do jednog tajnog mjesta na kojem je pronašao<br />
zlatne ploče i preveo ih. Tako je nastala monnonska Biblija.<br />
1835.<br />
U Trinitapoliju, u Italiji, savjetovala je Marija šestgodišnjem Joseph-Mariji Leoneu, koji je pao u<br />
jarak, da bude dobar i da se više ne druži s »lošim drugovima«.<br />
28. 1 1840.<br />
Redovnica Justina Bisqueyburu vidjela je u Parizu Mariju plamtećeg srca, probodenog mačem, u<br />
bijeloj haljini i plavom plaštu.<br />
8. V 1840.<br />
Sveti župnik Jean Vianney i gospođa Etiennette Durić iz Arsa, u Francuskoj, vidješe u svečevoj sobi<br />
Marijinu prikazu: Djevicu u bijeloj haljini, prekrivenoj zlatnim ružama; na glavi je imala zvjez-dan<br />
vijenac, a na rukama su joj se sjali dijamanti.<br />
8. IX 1840.<br />
Redovnica Justina Bisqueyburu je u Blangy/Seina-Inferieureu, u Francuskoj, doživjela još jedno<br />
prikazanje. Marija joj se pokazala u zelenu skapuliru (ogrtač preko redovničke odjeće).<br />
20. 1 1842.
Alphons Ratisbonne, bivši Židov, ugledao je u bočnoj kapelici rimske crkve St. Andreas delle Fratte<br />
u veliku sjaju Djevicu Mariju, baš onakvu kakva je bila prikazana na medaljonu što ga je već neko<br />
vrijeme nosio.<br />
14. VIII 1842.<br />
Redovnica, majka Maria-Stanislaus često je vidjela u »učionici siromašnih« u samostanu u Cellesu<br />
kod Toumaia, u Belgiji, Majku Božju.<br />
19. IX 1846. U La Saletti u Isereu, u Francuskoj, prikazala se jedanaestogodišnjem Maximinu<br />
Giraudu i petnaestogodišnjoj Melaniji Calvat Gospa u bijeloj sjajnoj odjeći i razgovarala s njima.<br />
12. V 1848.<br />
Sluga Stichmayer iz Obermauerbacha, Bavarska, vidio je jednog jutra i jednog popodneva na livadi<br />
Mariju u ružičastoj haljini, s bijelim velom i zlatnom krunom. Nepomično je sjedila i plakala.<br />
23. VI 1848.<br />
Jedanaest stanovnika sala Montessea kod Lourdesa, Francuska, vidjelo je nekoliko puta Marijino<br />
prikazanje.<br />
17. VI 1849.<br />
U Dolini kod Poggersdorf-Gurka, Karnten, Austrija, tri su pastirice nekoliko puta doživjele Marijino<br />
prikazanje.<br />
19. V 1853.<br />
Veronica Nucci, Cretto u Toscani, Italija, imala je nekoliko vizija Gospe u plavoj haljini, prekrivenoj<br />
cvijećem, sa zlatnom krunom na glavi.<br />
22. VII 1856.<br />
Maria-Frederika de Bray vidjela je u Assisiju, u Italiji, nakon jednog čudesnog izlječenja Mariju kao<br />
kraljicu anđela.<br />
//. // 1858.<br />
Sveta Bernadetta Soubirous doživjela je u Lourdesu, u Francuskoj, nekoliko <strong>prikazanja</strong> Djevice, koja<br />
se nazivala »nevinim začećem«.<br />
1860.<br />
U Green Bayu, SAD, prikazah se Adelei Brisse Marija u bijeloj haljini sa žutim pojasom.<br />
6. IX 1860.<br />
Mistički vrlo obdarena Paulina Perie vidjela je u Francoulesu, u Francuskoj — nakon višestrukih<br />
Spasiteljevih <strong>prikazanja</strong> — u crkvi Bogorodicu, vrlo mladenačkog izgieda, u haljini posutoj<br />
zvijezdama, sa zlatnom krunom i bijelim evjetićima u ruci.<br />
1863.<br />
Časnom L. E. Cestacu, osnivaču samostana ND du Refuge u Angletu, Francuska, pokazala je Marija,<br />
kao kraljica anđela, kako vragovi pustoše svijet.<br />
13. 1 1866. Tridesetogodišnja Magdalena Kade iz Filipsela, Češka (Čehoslovačka), bila je smrtno<br />
bolesna kad joj se prikazala Marija i izlije-čila je.<br />
/5. IV 1868.<br />
Obdarena mističarka Luisa Lateau, koja je bila i stigmatizirana, do-živjela je u Bois d'Haineu, u<br />
Belgiji, <strong>prikazanja</strong> Isusa, Marije, anđela i svetaca.<br />
2. XII 1870.<br />
Na bojnom polju kod Potay-Loignyja, u Francuskoj, ukazala se ranjenom generalu de Sonisu,<br />
bivšem vođi papskih zuava, Marija i tješila ga.<br />
17. 1 1871.<br />
U Pantamainu, u Francuskoj, vidjelo je sedmero djece Majku Božju<br />
u tamnoplavoj haljini s mutnozlatnim zvijezdama, crnom koprenom, zlatnom krunom i širokim<br />
rukavima »kao u odvjetnika«.<br />
4. VIII 1871.
Maria-Fran^oisa Decotterd, koja je bolovala od mladosti, doživjela je u Chapellesu kod Lausanne, u<br />
Švicarskoj, u svojoj bolesničkoj sobi dva Marijina <strong>prikazanja</strong>.<br />
15. Vin 1871.<br />
Nakon nekoliko <strong>prikazanja</strong> Marije, devetogodišnja Barbara Con-rad iz Walschbronna, u Francuskoj,<br />
najednom je bila izliječena od svoje bolesti.<br />
25. VIII 1871.<br />
Smrtno bolesnoj Therese Schaffer iz St. Louisa, SAD, prikazala se Marija u bijeloj odjeći sa zlatnom<br />
zvjezdanom krunom.<br />
5. XII 1871.<br />
U Parizu je sestra Ther6sa Emmanuel de la Merede Dieu čula objavu o budućoj marijanskoj vojsci<br />
koja će slijediti Djevicu po-put vazala.<br />
7. VII 1872.<br />
Jedanaestogodišnja Clementina G. iz L'Hopitala, u Francuskoj, gledala je jedan sat u crkvi Djevicu u<br />
zlaćanoj halji, s kuglama u ruci, okruženu njemačkim i francuskim vojnicima.<br />
1873.<br />
Ubrzo nakon noćnih Marijinih <strong>prikazanja</strong>, koja su trajala nekoliko dana, umrle su u blizini<br />
Micheisberga u Rixheimu kod Miihlhausena, u Francuskoj, dvije djevojčice.<br />
10. III 1873.<br />
U Bidingu kod St. Avolda, u Francuskoj, ukazala se Catharini Filljung Marija u plavoj haljini s<br />
bijelim velom.<br />
17. III 1873.<br />
Mnogobrojni su vidovnjaci svih uzrasta doživljavali poduže vrijeme u Wittelsheimu, u Alsaceu,<br />
različita <strong>prikazanja</strong>.<br />
14. IV 1873.<br />
Nekoliko vidovnjaka, a osobito Joseph Hoffert iz Walbacha u Alsaceu, Francuska, doživjelo je<br />
<strong>prikazanja</strong> Marije, »naše Gospe s Rajne«, koja je pozivala na kajanje i molitvu.<br />
7. VI 1873.<br />
Dok je radio u vinogradu u Saint-Bauziileu de la Sylvie, Mont-pellier, Francuska, ukazala se<br />
Augustu Arnauldu Marija i zamolila ga da postavi u vinogradu Gospin kip i organizira procesiju.<br />
19. II 1876.<br />
Smrtno bolesna Magd Estella Faguette iz Pellevoisina, Indres, Francuska, doživjela je 15 Marijinih<br />
<strong>prikazanja</strong>.<br />
3. VII 1876.<br />
U Hartehvaldu kod Marpingena, Saarland, Njemačka, vidjelo je troje djece i nekoliko odraslih<br />
mnogobrojne anđele i golubicu nad malim Isusom.<br />
27. VI 1877.<br />
Cetiri vidovnjakinje različite dobi doživjele su u Dietrichswaldeu kod Allensteinu, istočna Pruska<br />
(danas Poljska), tijekom dužeg vremena 160 <strong>prikazanja</strong> Marije, koja je ponekad lebdjela, ponekad<br />
sjedila, a uvijek je bila okružena sjajnim oblakom i praćena anđelima.<br />
21. VIII 1879.<br />
Petnaest .vidovnjaka različite dobi vidjelo je u Conc Mhuireu, Irska, Mariju u bijeloj haljini i s<br />
krunom, uzdignutih ruku dok je nijemo molila. S desne joj je strane bio sv. Josip, s lijeve sv. Ivan,<br />
evanđelist, a postojao je i oltar na kojem bješe žrtvenojanje.<br />
2. / 1882.<br />
Anna-Maria Coste vidjela je u bolnici u Lyonu, u Francuskoj, Mariju na oblaku u prekrasnu ogrtaču<br />
i s velikim dijademom, s malim Isusom u naručju, koji je nosio zemaljsku kuglu sa slomlje-nim<br />
križom.<br />
1884.<br />
Maria Lordeaua iz St. Columbina, u Francuskoj, doživljavala je,<br />
kad joj bješe devet godina, često klasična Marijina <strong>prikazanja</strong>.<br />
29. XI 1886.
Dvadeset sedmogodišnja Maria-Luisa Nerbolliers je u Diemozu,Francuska, vidjela Gospinu prikazu.<br />
22. /// 1888.<br />
Dvije tridesetogodišnje djevice doživjele su u Castelpetrosu, u Italiji, u jednoj spilji prikazanje<br />
Marije kao Pieta, a kasnije kao rastužene majke.<br />
8. V 1890.<br />
Djeci Alfredu i Mariji Caileaux prikazala se u Signyju, u Fran-cuskoj, u svijetlom oblaku Marija,<br />
blješteći, u dugoj kopreni, koju su nosili anđeli, sklopljenih ruku i nijema.<br />
1893.<br />
Za vrijeme božićne mise vidjela je Bertha Petit u Enghienu, u Belgiji, raspetog Spasitelja s Marijom<br />
i Ivanom, a nekoliko godina kasnije Isusovo i Marijino sveto srce, probodeno mačem.<br />
1895.<br />
U Vellanganyju, u Indiji, prikazala. Se bolesnom dvanaestogodišnjem Kršnanestiju Sankaran<br />
arajanamu »naša Gospa s malini Isusom«.<br />
18. III 1896.<br />
Pedesetero školske djece doživjelo je u Tillyju sur Seulles, Bayeux,Francuska, <strong>prikazanja</strong> Marije s<br />
anđelima i svecima.<br />
1906.<br />
Profesoru Charlesu Richetu, nobelovcu, prikazala se bijela sjajna kugla, koja je lebdjela nad tlom.<br />
1906.<br />
Za vrijeme boravka u učionici isusovackog koledža »San Gabriel« u Quitu, u Ekvadoru, vidjeli su<br />
profesori i učenici kako je slika »tugujuće Gospe« nekoliko puta otvorila i zatvorila oči i izmije-nila<br />
izraz lica.<br />
12. IX 1914. Za vrijeme velike bitke na Marni u La Marne, Francuska, vidjeli su mnogi njemački<br />
vojnici na nebu bijelo odjevenu ženu koja je zaustavila njihovo pobjedonosno napredovanje.<br />
13. II 1914.<br />
Seljanki Eudokiji Andrijanovoj iz Počinkija rekao je neki glas da je u Kolomenskom kod Moskve<br />
skrivena jedna crna ikona; ta je ikona pronađena. "<br />
13. V 1917.<br />
Nakon iznenadne munje ugledala su tri pastirčeta u Fatimi, u Portugalu, Mariju u sjajnoj bijeloj<br />
odjeći, s blistavom krunicom, kako lebdi nad hrastom.<br />
22. V 1918.<br />
U Muzillasu kod Vannesa, Francuska, doživjelo je troje djece 65 Marijinih <strong>prikazanja</strong>.<br />
8. XII 1921.<br />
U Bickendorfu kod Triera, Njemačka, vidjela je Anna-Maria Goebel brojna Spasiteljeva <strong>prikazanja</strong>.<br />
10. XII 1925.<br />
Sestri Lucie u Couvent de Tuy, u Španjolskoj, ukazala se Marija s malim Isusom, na sjajnu oblaku.<br />
Srpanj 1926.<br />
U Marlemontu, u Francuskoj, vidjela je šestgodišnja Marija P. dvaput Mariju kako plače; to se tako<br />
dojmilo male Marije P. da je pokušavala pokupiti suze s tla.<br />
2. III 1928.<br />
U Ferdruptu, Vogezi, Francuska, prikazala se Majka Božja djeci u bijelome (bez plašta!), a iz ruku<br />
je sipala zrake.<br />
8. IV 1930.<br />
Sestra Amalia, suosnivačica »Instituta misionarki raspetog Isusa«, doživjela je u Campinasu, u<br />
Brazilu, nekoliko Marijinih <strong>prikazanja</strong>.<br />
22. VI 1931.<br />
Mnogi vidovnjaci svih dobi (među njima i nevjernici) vidjeli su u Ezquiogi, u Španjolskoj,<br />
prikazanje Marije kao Djevice, kao rastu-žene majke, praćene anđelima i svecima.<br />
29. XI 1932. U Beauraingu, u Belgiji, petero je djece Degeimbre vidjelo Mariju
u bijeloj haljini i kopreni, sa zlatnom krunom i katkad zlatnim srcem.<br />
15. 1 1933.<br />
Dvanaestogodišnjoj Marietti Beco u Banneuxu, u Belgiji, pokazala se »majka nebeska«.<br />
16. Vn 1933.<br />
Djeca u Crollonu kod Mont-Michela, u Francuskoj, gledala su bijelo odjevenu Mariju, s vijencem od<br />
ruža na glavi.<br />
4. VIII 1933.<br />
Gospođa Nieke van den Dijk, bolesna majka trinestero djece, do-živjela je u Onkerzeeleu, u Belgiji,<br />
nekoliko Marijinih <strong>prikazanja</strong>. Dvadeset osmoga prosinca vidjela je zeleno-crveno sunce koje se<br />
vrtjelo oko osi.<br />
2. X 1933.<br />
Četrdesetogodišnji Jules de Vuyst vidio je u Herzeleu, u Belgiji, u svojoj sobi Mariju, obasjanu<br />
svjetlom.<br />
22. X 1933.<br />
U Olseneu u Flandriji, Belgija, prikazala se Mauriceu Vandembroecku plavo odjevena Marija u<br />
vijencu od zvijezda.<br />
//. IV 1936.<br />
Emelda i Adelina Pietcquin iz Ham-sur-Sambrea, u Belgiji, vidješe na modru nebu Mariju, okruženu<br />
anđelima.<br />
/. XI 1937.<br />
U Heedeu, Emsland, Njemačka, četiri djevojčice u dobi od 12 do 14 godina vidješe na groblju<br />
Mariju s malim Isusom i zlatnom krunom.<br />
15. VIII 1938.<br />
U Bochumu, u Njemačkoj, vidjela je Ursula Hibbeln nekoliko puta Mariju kao »snježnobijeli Ijiljan<br />
presvetog Trojstva«.<br />
15. IX 1938.<br />
Seljanki Jeanni-Louisi Ramonet iz Kerizinena, u Bretanji, prikazala se »jedna miada žena«, divno<br />
odjevena u plavo.<br />
9. XII 1939.<br />
U Kerrytownu, Donegal, Irska, primjećivali su stanovnici sela duže vrijeme sjajni Marijin lik nad<br />
stjenovitom obalom.<br />
13. V 1940.<br />
Šesnaestogodišnjoj Barbel Ruess iz Pfaffenhofena, u Njemačkoj, prikazala se »kraljica s krunicom«.<br />
Šest godina kasnije doživjela je još neka <strong>prikazanja</strong>.<br />
19. VI 1940.<br />
Theresa Coat iz Bodennoua kod Bresta, u Francuskoj, vidjela je Mariju s djetetom u tamnim<br />
oblacima.<br />
18. VI 1940.<br />
Gospođa Jeannette Tochet iz Ortonocourta gledala je Mariju u svim varijacijama njezine svete<br />
ličnosti.<br />
1943.<br />
Bračni par Debord iz Pariza vidio je Pietu kako promatra njihovo dijete.<br />
8. II 1943.<br />
Stanovnici sela Grinakalmesa, u Litvi, vidješe uvečer nad crkvom Djevicu u aureoli.<br />
13. V 1944.<br />
Adela Roncalli doživjela je u Bonateu kod Bergama, u Italiji, osam Marijinih <strong>prikazanja</strong>; vidjela je<br />
bijelu haljinu, plavi plašt i skupo-cjen dijadem.<br />
27. V 1945.
Najprije je desetogodišnja Marcelina Barosa vidjela, a onda i odrasli, nekoliko Gospinih vizija kao<br />
rastužene majke.<br />
11. VI 1946.<br />
U Pašmanu, u Dalmaciji, vidjeli su odrasli i djeca Mariju u oblaku, okrunjenu zvjezdama.<br />
22. VIII 1946.<br />
U Espisu kod Mossaca, u Francuskoj, promatrali su odrasli i djeca nekoliko godina <strong>prikazanja</strong><br />
Marije, anđela i svetaca; prikaze su se pouzdano pojavljivale svakog 13. u mjesecu.<br />
10. V 1946.<br />
U Vilar-Chau, u Portugal'u, doživjela je bolesna djevojčica Amelia Nahiridade, u prisutnosti tisuća<br />
gledalaca, Manjina <strong>prikazanja</strong>.<br />
12. IV 1947.<br />
Adventist Bruno Cornacchiola, kojem bjehu 34 godine, i njegove troje djece doživješe u spilji »Tre-<br />
Fontane« kod Rima nekoliko<br />
Marijinih <strong>prikazanja</strong>; imala je bijelu haljinu s ružičastim pojasom, zelenu koprenu i knjižicu u ruci.<br />
27. VI 1947.<br />
U Tiromesticama, u Cehoslovačkoj, prikazala se trima malim pastirima Gospa. Četrnaest dana<br />
kasnije mnogi su prisustvovali sunčanom čudu.<br />
27. VI 1947.<br />
Djeci Antonu i Bertusu van der Velden ukazala se u Vorstenboschu, u Nizozemskoj, Marija u<br />
nebeskiplavoj haljini, sa zlatnom krunom od Ijiljana.<br />
2. VII 1947.<br />
Clari Laslone prikazala se u stanu u St. Emmerich-Bergu, u Madžarskoj, Marija i pokazala joj<br />
Ijekovit izvor za bolesne.<br />
4. VII 1947.<br />
Sedmogodišnja Angela Voltini doživjela je u Varziju, u Italiji, nekoliko Marijinih <strong>prikazanja</strong>:<br />
ružičasta haljina, plavi plašt, bijela koprena.<br />
23. VIII 1947.<br />
U Tannhausenu u Švapskoj, u Njemačkoj, vidjela je četrdeset osmogodišnja gospođa T. Paula<br />
nekoliko puta Mariju u vijencu od sjajnih bijelih ruža.<br />
16. XI 1947.<br />
Bolničarki Pierini Gilli prikazala se Marija na ulici, a kasnije u sa-mostanskoj crkvi Milosrdnih<br />
sestara u Montichiariju, u Italiji, kao »Rosa Mystica«.<br />
26. XII 1947. .<br />
Djevojčicama Thercsi Le Cam, Anniki i Moniqui Goasguen iz Pleskopa kod Vannesa, u Francuskoj,<br />
prikazala se Marija kao bezgriješno začeće.<br />
19. V 1948.<br />
U Marti kod Viterboa, u Italiji, vidjelo je Mariju u spilji najprije četvero djece, a onda i mnogi<br />
odrasli stanovnici.<br />
12. IX 1948.<br />
Novakinji Teresiti počesto se prikazivala Marija u Lipi, na Fili-pinima; bila je odjevena u bijelo,<br />
imala zlatno čislo, a mkc joj bjehu najprije sklopljene, zatim raširene.<br />
//. XI 1948.<br />
Muškarci u Aspangu, u Austriji, vidješe kako se jedan oblak za-ustavio nad K.onigsbergom, postao<br />
svjetliji i razdijelio se; iz njega je izašla, lebdeći, Marija u plavu ogrtaču, sa zlatnom krunom i čislom<br />
u sklopljenim rukama. 7. XII 1948.<br />
Louis Mercier, otac obitelji i komunist, vidio je s još jedanaesto-ricom muškaraca u Liartu u<br />
Ardenima, u Francuskoj, šutljivu Gospu.<br />
18. XII 1948.<br />
Gospođa Lucia Manceau, kojoj bijahu 23 godine, doživjela je u St. Jeanu-aux-Bois, u Francuskoj,<br />
kratko prikazanje Marije.
. V 1949.<br />
Za vrijeme građanskog rata ugledali su kršćani u Zoseu, u Šangaju, dok se održavala misa, nad<br />
crkvom rastuženu Mariju.<br />
12. V 1949.<br />
U Fehrbachu kod Pirmasensa, u Njemačkoj, vidjela je Mariju Senta Roos; imala je dugačku bijelu<br />
haljinu, zlatnu krunu i žuto--bijelo čislo.<br />
Srpanj 1949.<br />
U katedrali u Lublinu, u Poljskoj, jedan Marijin kip lio je dva dana krvave suze.<br />
9. X 1949.<br />
U Heroldsbach-Thumu, u Bavarskoj, doživjele su najprije četiri djevojčice, zatim sedam djevojčica,<br />
a kasnije i 300 odraslih, mnogobrojna Marijina <strong>prikazanja</strong>; ponajčešće se pojavljivala kao kraljica<br />
sa širokim plavim plaštom i zlatnom krunom.<br />
14. III 1950. Dvanaestogodišnja Pina Mallia je u Casalicchiu, u Italiji, vidjela<br />
Mariju u bijeloj odjeći, s iskričavim dijademom.<br />
7. IV 1950.<br />
Gospođi Anna-Mariji van Hoof se u Necedahu, Wisconsin, SAD, često prikazivala Marija i<br />
priopćavala joj poruke za papu, biskupe i svećenike.<br />
15. IV 1950.<br />
U Casalicchiu i Acquavivi, u Italiji, navodno su tisuće vidjele oblak koji se razdijelio i u njemu<br />
jednu svijetlu zvijezdu, odnosno sunce što se mutno sjalo, sunee koje se vrtjelo i bacalo zrake u svim<br />
bojama.<br />
11. IX 1950.<br />
Petnaestogodišnjoj učenici Mary-Ellen prikazala se u Denveru, SAD, Marija na oblaku, obavijena<br />
velom; plakala je i prekrižila ruke na prsima.<br />
30. X 1950.<br />
Papa Pio XII je, prema jasnoj izjavi kardinala Tedeschinija, vidio u vatikanskom vrtu nekoliko puta<br />
sunce kako se vrti, slično fa-timskom sunčanom čudu.<br />
Jesen 1951.<br />
Trideset devetogodišnjoj Luigiji Novi ukazala se u Arlunu kraj<br />
Milana, u Italiji, »Djevica siromašnih«.<br />
19. VIII 1951.<br />
U jednoj tvornici vapna u Dugnyju, u Francuskoj, prikazala se trojici radnika Marija s malim<br />
Isusom. Imala je bijelu haljinu i plavi plašt.<br />
l.VII 1952.<br />
Dvadeset šestgodišnja Anneliese Wafzig dobila je y Rodalbenu, u Njemačkoj, u prisutnosti<br />
šezdesetak Ijudi, na bijeloj platnenoj marami krvav crtež srca, kaleža i hostije.<br />
10. VH 1952.<br />
Sedmogodišnja Rosetta Colmet iz Gerpinnesa, Belgija, vidjela je Mariju; imala je na sebi bijelu<br />
haljinu, ukrašenu plavim i crvenim srcima.<br />
Početak 1953.<br />
Desetogodišnji 0. Lavoisier, a kasnije i više od 50 odraslih, vidješe u Hydrequentu kod Calaisa, u<br />
Francuskoj, u jednoj spilji Mariju; plava haljina, bijeli veo.<br />
Kolovoz 1953.<br />
Četrdeset devetogodišnji kuhar Galileo Sacrestani doživio je na Monte Senariju kraj Bivigliana, u<br />
Italiji, nekoliko Gospinih <strong>prikazanja</strong>.<br />
19. VII 1954.<br />
U Pingsdorfu, u Njemačkoj, vidjele su dvije služavke, evangelistkinje, često Mariju u sjajnoj<br />
aureoli.
Jesen 1954.<br />
U Eisenbergu, Gradišće, Austrija, vidjela je šestogodišnja Anna Lex Mariju kako se, lebdeći,<br />
približava u sjajnoj kugli.<br />
1. VII 1958.<br />
Četrdeset dvogodišnji šumarski nadzornik Matous Lašut izjavio je da je od 1. srpnja do kolovoza<br />
1958. vidio u Turzovki, Čehoslo-vačka, sedam puta Isusa u istokračnu trokutu punom ruža. Turzovka<br />
je postala cilj hodočašća.<br />
18. VI 1961.<br />
U Carabandalu, u Španjolskoj, doživljavale su četiri djevojčice danima i tjednima <strong>prikazanja</strong><br />
arhandjela Mihaela i Djevice; sun-čano čudo.<br />
29. XI 1961.<br />
Gospođa Rosa Quattrini iz San Damiana, u Italiji, doživjela je pri-kazanja »kraljice svemira« i raznih<br />
drugih likova iz svete obitelji. 2. IV 1968.<br />
U kairskom predgrađu Zeitunu pokazivala se nekoliko večeri uzastopce nad kupolama koptske crkve<br />
jarka svjetlosna pojava, koju su vjernici identificirali kao Majku Bozju.<br />
12. IV 1974.<br />
U crkvi u Castalnaud-en Guersu, u Francuskoj, prikazalo se svim vjernicima na kaležnoj marami<br />
neko »onostrano« lice.<br />
Prikazanja — da li postoje?<br />
Bibliografija<br />
(Brojke se odnose na brojke iz teksta.)<br />
(1) Franz Tengg, Ich bin die geheimnisvolle Rose, Beč 1973.<br />
(2) o. A., Marienerscheinungen im Montichiari und Fontanelle (Immaculata) Luzern 1967<br />
(3) E. Speelmann, Belgium Marianum, Pariz 1859.<br />
(4) Maria Haesele, Eucharistische Wunder aus aller Welt,<br />
Zurich 1968.<br />
(5) J. Ackermann, Der fromme Wallfahrter nach drei Aehren,<br />
Kolmar 1856.<br />
(6) Maria Haesele, Eucharistische Wunder aus aller Welt,<br />
Zurich 1968.<br />
(7) Konrad Algermassen (i drugi), Lexikon der Marienkunde,<br />
Regensburg 1957.<br />
(8) Konrad Algermassen (i drugi), Lexikon der Marienkunde,<br />
Regensburg 1957.<br />
(9) o. A., Die heilige Schrift des alten und des neuen Testamen-tes Zwingli-Bibel, Zurich 1961.<br />
(10) Emil Kautzsch, Die Apokryphen und Pseudepigraphen des alten Testaments (2 toma),<br />
Hildesheim 1962.<br />
(11) Gustav Mensching, Die Sohne Gottes aus den heiligen Schrif-ten der Menschheit, Wiesbaden o.<br />
J.<br />
(12) H. J. Campbell, Der Irrtum mit der Seele, Bem 1973.<br />
(13) Sanchez-Ventura y Pascual, Carabandal, Pariz o. J.
(14) do.<br />
(15) do., Die Ereignisse in Carabandal, Zurich o. J.<br />
(16) Odo P. Studinger, OSB, Die Mutter mit dem goldenen Her-zen, ihre Erscheinungen in<br />
Beauraing, Wels (A) 1950.<br />
(17) Odilo P. Flagel, OSB, Marias Erscheinungen von Beauraing und Banneux, Altenstadt 1960.<br />
18) L. Arendt, Novene zur Jungfrau von Banneux, Banneux 1958.<br />
(19) H. U. von Balthasar, Wahrheit, Einsiedeln 1947.<br />
(20) Konrad Algermassen (i drugi), Lexikon der Marienkunde, Regensburg 1957.<br />
(21) Christel Altgott, Heroldsbach, eine mutterliche Mahnung Mariens, Rheydt-0denkirchen 1969.<br />
(22) Paul Schneider, Heroldsbach — ein geistiges Bolhverk ge-gen den Bolschewismus, Frensdorf<br />
1954.<br />
(23) Christel Altgott, Heroldsbach, eine mutterliche Mahnung Mariens, Rheydt-0denkirchen 1969.<br />
(24) Franz Grufik, Turzovka, das tschechoslowakische Lourdes, Stein am Rhein, o. J.<br />
(25) Josef Stockert, Jungfrau der Offenbarung, Miinchen 1970 o. A., Die wunderbare Grotte von<br />
Tre-Fontane in Rom, Rim o. J.<br />
(26) Katharina von Siena, Politische Briefe, Einsiedeln 1944.<br />
(27) Justinus Kerner, Die Seherin von Prevorst, 1829.<br />
(28) Hoffmann/Grattan, Geschichte der Menschheit, Hamburg 1961.<br />
(29) o. A., Das Buch Mormon, Kirche Jesu Christi der Heiligen der letzten Tage, 1966.<br />
(30) o. A, DER STERN, Nr. 22, Hamburg 1968.<br />
(31) Jean Gabriel, Presence de la tres Sainte Vierge a San Da-miano, Pariz 1968.<br />
o. A., Marienbotschaften aus San Damiano, (Immaculata) Luzem 1967.<br />
Jean Gabriel, San Damiano, Ruf an die Welt, Bulle (Fri-bourg) o. J.<br />
(32) Walter Nigg, Die Heiligen kommen wieder, Frieburg 1971.<br />
Evanđelistički izvještaj -{ Apostolska pisma + Proročke knjige+Prvobitni tekstovi= »Riječ Bozja«?<br />
(1) Joachim Kahl, Das Elend des Christentums, Reinbek 1968.<br />
(2) Johannes Lehmann, Jesus Report, Diisseldorf 1970. •(3) Friedrich Delitzsch, Die groBe<br />
Tauschung, Stutgart/Berlin 1921.<br />
(4) Robert Kehl, Die Religion des modernen Menschen, Stiftung fiir universelle Religion, Heft 6 a,<br />
Ziirich o. J.<br />
(5) Jean Schorer, Pourquoi je suis devenu un chretien liberal, Genf 1966.<br />
Das Christentum fiir die Welt und in der Welt, 8 Vortrage, Genf 1966.<br />
(6) Robert K-ehl, Die Religion des modemen Menschen, Stiftung fiir universelle Religion, Zurich o.<br />
J.<br />
(7) Eduard Schwartz, Kaiser Konstantin und die christliche Kirche, Berlin 1936.<br />
(8) Johannes Lehmann, Jesus Report, Diisseldorf 1970.<br />
(9) Joel Carmichael, Leben und Tod des Jesus von Nazareth, Munchen 1965.<br />
(10) Rudolf Augstein, Jesus Menschensohn, Munchen 1972.<br />
(11) Rudolf Pesch und Gtinter Stachel (Hrsg.), Augsteins Jesus, Einsiedeln 1973.<br />
(12) Brockhaus 1968.<br />
(13) Rudolf Augstein, Jesus Menschensohn, Munchen 1972.<br />
(14) Philo Judaeus Alexandrinus, Die Werke Philos... in deut-scher Ubersetzung von Leopold Cohn<br />
(6 Bde), Breslau 1909.
(15) Flavii Josephi, Altertumer wie auch Krieg der Juden mit den Romern, derselben Leben, samt<br />
allen ubrigen noch vorhan-denen Werken (6 Bde) von Joh. Baptista Ott, Zurich MDCCXXXV, Phi<br />
Hebraei, Historio de bello Judaico<br />
(16) Eduard Lohse (Hrsg.), Die Texte aus Qumran, Munchen 1964.<br />
(17) Heinrich Alexander Stoll, Die Hohle am Toten Meer, Hanau/ Main 1962.<br />
(18) Andre Dupont-Sommer, Die essenischen Schriften vom Toten Meer, Pariz 1959.<br />
(19) Millar Burrovvs, Mehr K.larheit ilber die Schriftrollen, Munchen 1959.<br />
(20) Albert Sehweitzer, Geschichte der Leben-Jesu-Forschung, Tubingen 1972.<br />
(21) Emil K.autzsch, Die Apokryphen und Pseudepigraphen des<br />
alten Testaments. Die Testamente der zw6lf Patriarchen<br />
(Band 2) Tiibingen 1900.<br />
Joel Carmichael, Leben und Tod des Jesus von Nazareth,<br />
Miinchen 1965.<br />
do.<br />
do.<br />
Gunther Bomkamm, Jesus von Nazareth, Stuttgart 1960.<br />
Norbert Greinacher, Professor fur Pastoraltheologie, Katholisch-Theologischer<br />
Fachbereich, Universitat Tiibingen<br />
(als Beispiel)<br />
Robert Kehl, Dr. jur., Stiftung fur universelle Religion,<br />
FrymannstraBe 82, 8041 Zurich.<br />
Roland Puccetti, AuBerirdische Intelligenz in philosophischer<br />
und religioser Sicht, Diisseldorf 1970.<br />
E. L. Mascall, Christian Theology and Natural Science,<br />
London 1956.<br />
Ostrander-Schroeder, PSI, Bem/Munchen 1971.<br />
Dokumentacija dr Roberta Kehla<br />
Napomene od (a) do (i)<br />
Na ovom bih mjestu htio zahvaliti dru Robertu Kehlu na njegovoj dragocjenoj suradnji i istodobno<br />
upozoriti na njegovu dokumentaciju »Kršćanstvo nije bilo ništa novo«, u izdanju »Stiftung fiir<br />
universelle Religion«, Blumenstrasse 40, 4900 Lengenthal, Švicarska.<br />
Slijedeće se napomene odnose na slova u tekstu. Literatura je u općem popisu literature.<br />
Te se tvrdnje oslanjaju osobito na ove autore: Cumont, Deschner, Glasenapp, Heiler, Leipoldt,<br />
Mensching i Stauffer. Posebno obratiti pažnju na: Deschner, Falke (str. 54), Jordan (str. 150 ff),<br />
Heiler (str. 45, 183, 353, 383, 499), Mensching (str. 43, 126), »Taoteking« (str. 13). Usporedi:<br />
Buddhalehre (str. 15 ff), Deschner (Literatur zu 38), Falke (str. 133), Heiler (str. 209, 323), Jordan<br />
(str. 154), Mensching (str. 211) i »Universelle Religion«, Heft 7/8, 1973.<br />
Usporedi: Falke (str. 54, 133, 135), Heiler (str. 379), Keller (str. 28), Mensching (str. 24, 26),<br />
Stauffer »Jesus...« (str. 40). Usporedi: Buddhalehre (str. 143 ff), Falke (str. 54, 130, 136), Keller (str.<br />
34), Mensching (str. 191), »Universelle Religion«, Heft 7/8, 1973.<br />
Usporedi: Trede (str. 98, 109, (1), Keller (str. 36 0 Usporedi: Leipoldt »Die Religion des Mithra«<br />
und Men-sching »Dionysos« (str. 24).<br />
Usporedi: Falke (str. 54), Jordan (str. 226), Leipoldt »Dio-nysos« (str. 51), Mensching (str. 28),<br />
»Universelle Religion«, Heft 7/8, 1973. Bhagavadgita VII (str. 25).<br />
Maria Winowska, Das wahre Gesicht des Pater Pio, Aschaffenburg<br />
1973.
Raoul Villedieu, Das Geheimnis des Pater Pio, Aschaffenburg<br />
1966.<br />
Dr. Josef Hanauer, Konnersreuth als Testfall, Munchen 1972.<br />
Johannes Steiner, Theres Neumann von Konnersreuth, ein<br />
Lebensbild nach authentischen Berichten, Miinchen 1967.<br />
Prof. Dr. med. 0. Prokop, Medizinischer Okkultismus, Jena<br />
1973.<br />
Dr. Hans Selye, Stress beherrscht unser Leben, Diisseldorf<br />
1957.<br />
Richard Serjeant, Der Schmerz, Bergisch-Gladbach 1970.<br />
H. J. Campbell, Der Irrtum mit der Seele, Bern 1973.<br />
Leslie M. LeCron, Selbsthypnose, Ženeva 1973.<br />
Dr. A. Ploeger, Psychodrama-Therapie, Paderbom 1970.<br />
Prof. Ilza Veith, Psychiatric Thought in Chinese Medicine<br />
(Journal of the History of Medicine and Allied Sciences,<br />
Vol. X, 1955/3.<br />
Dr. G. A. Leutz, Ubertragung, Einfiihrung und Tele im<br />
Psychodrama, Paderbom 1970.<br />
Dr. Dr. H. J. von Schumann, Antike Inkubation und autogenes<br />
Training, Medizinische Monatsschrift 1968/3.<br />
Kurt Pollack, Wissen und Weisheit der alten Arzte, Diisseldorf<br />
1968.<br />
Rudolf Herzog, Die Wunderheilungen von Epidauros, ein<br />
Beitrag zur Geschichte der Medizin und Religion, o. 0., 1973.<br />
Otto Weinreich, Eine delphische Mirakelinschrift und die<br />
antiken Haanvunder, Sitzungsbericht der Heidelberger Akademie<br />
der Wissenschaften, Heidelberg 1925.<br />
Adolf Erman, Agypten und agyptisehes Leben im Altertum,<br />
Tubingen 1923.<br />
Samuel J. Wamer, Ein Psychotherapeut berichtet, Diisseldorf<br />
1969.<br />
T. P. Kleinhans, Der Karlsruher Arztekrieg, Merck-Spiegel<br />
1969/4.<br />
L. Monden, Theologie des Wunders, Freiburg 1961.<br />
(30) Prof. D. Langen, Hypnose und Meditation, Vortrag vor der religios-philosophischen<br />
Gesellschaft, Miinchen 1965.<br />
(31) Dr. E. W. Stiefvater, Beitrage zum Problem des Magnetismus, Erfahrungsheilkunde 1951.<br />
(32) Paramahansa Yogananda, Autobiographie eines Yogi, Weilheim 1971. do., Wissenschaftliche<br />
Heilmeditation, Weilheim 1972.<br />
(33) Theoprastus von Hohenheim (genannt »Paracelsus«), Samt-liche Werke, Hrsg. Karl Siidhoff, I.<br />
Abt. Bd. 7, str. 328-334.<br />
(34) Stefan Zweig, Heilung durch den Geist, Frankfurt 1966.<br />
(35) Friedrich-W. Haack, Von Gott und der Welt verlassen, Dusseldorf 1974.<br />
(36) Wemer Keller, Was gestem noch als Wunder galt, Munchen 1973.<br />
(37) Prof. Dr., med. 0. Prokop, Uber die Wunschelrute, Jena 1973.<br />
(38) Andreas/Kilian, Die Phantastische Wissenschaft, Diisseldorf 1973.<br />
(39) Heinrich Jurgens, Die Wunschelrute, Freiburg 1958.<br />
(40) Ladislaus Boros, Erlostes Dasein, Mainz 1972.<br />
(41) Paramahansa Yogananda, Wissenschaftliche Heilmeditation, Weilheim 1972.<br />
(42) Inge Santner, Als hatte der Tod sie nie beriihrt, DIE WELT-WOCHE, 12. Juli 1974.
(43) Kurt Tuchlosky, Ein Pyrenaenbuch, Reinbek 1962.<br />
(44) Ernst Bloch, Atheismus im Christentum, Reinbek 1970.<br />
Prikazanja postoje<br />
(1) Erich von Daniken, Aussaat und Kosmos, Dusseldorf 1972.<br />
(2) Erich von Daniken, Zuriick zu den Stemen, Diisseldorf 1969.<br />
(3) A. Eddington, Das Weltbild der Physik, Braunschweig 1931.<br />
(4) Berhard Bavink, Die Natunvissenschaft auf dem Wege zur Religion, o. 0., 1946.<br />
(5) J. J. Jeans, Der Weltenraum und seine Ratsel, Stuttgart 1931.<br />
Dr. A. Freiherr von Schrenck-Notzing, Materialisations-<br />
Phanomene, Miinchen 1923.<br />
Jean-Baptiste Delacour, Aus dem Jenseits zuriick, Diisseldorf<br />
1973.<br />
Friedrich Jiirgenson, Rosterna fran Rymden, Stockholm<br />
1964.<br />
Dr. Constantin Raudive, Unhorbares wird horbar, Beitrag<br />
zur experimentiellen Parapsychologie, Remagen 1968.<br />
Franz Seidel, Phanomen Transzendentalstimmen, Stuttgart<br />
1971.<br />
Dr. Constantin Raudive, Erfahrungem mit dem Stimmenphanomen,<br />
Parapsychika Basel 3/1974.<br />
Thonvald Dethlefsen, Das Leben nach dem Leben, Munchen<br />
1974.<br />
Morey Bernstein, Protokoll einer Wiedergeburt, Bem 1973.<br />
Arthur Ford, Bericht vom Leben nach dem Tode, Bem 1973.<br />
Belline, Das dritte Ohr, ein Dialog mit dem Jenseits, Bonn,<br />
1973.<br />
Bernhard Philberth, Christliche Prophetie und Nuklearenergie,<br />
Wuppertal 1966.<br />
Nostradamus, Prophetische Weltgeschichte, Bietigheim 1971.<br />
Rene Noorbergen, Leben und Prophezeiungen der Jeane<br />
Dixon, Bietigheim 1969.<br />
Dr. Rene Lauretin, Les Apparitions de Lourdes, Recit authentique...,<br />
Pariz 1966.<br />
do., Vol. 2, L'enfance de Bemadette et les premićres apparitions,<br />
7 janvier 1844—18 fev. 1858, Pariz/Lourdes, o. J.<br />
do., Lourdes, Documents authentiques, Vol. 1 u. II, Pariz<br />
1957.<br />
Jacques Hochmann, Thesen zu einer Gemeindepsychiatrie,<br />
Frankfurt 1973.<br />
Francis Crick and Leslie Orgel, Directed Panspermia, ICA-<br />
RUS, Vol. 19, str. 341.<br />
Ulrich Schippke, Der Stoff, aus dem Gedanken sind, STERN,<br />
Heft Nr. 28/4. 7. 1974.<br />
(25) Weraer Keller, Was gestem noch als Wunder<br />
galt, Miinchen<br />
1973.<br />
(26) Pauwels/Bergier, Aufbruch ins dritte<br />
Jahrtausend, Bern 1962.<br />
(27) G. B. Shaw, Die Aussichten des Christentums,<br />
Frankfurt 1971.
Agrippa H. C.:<br />
Alfvćn Hannes:<br />
Aram K.:<br />
Amold Frankl., Dr.;<br />
Asimov Isac:<br />
Boxberger und<br />
Glasenapp:<br />
Beal & Schultze:<br />
Baerwald Richard:<br />
Barb A.:<br />
Beck C. H.:<br />
Bender H.:<br />
Bender H.:<br />
Bender H.:<br />
Bender H.:<br />
Magische Werke (1486), Neudruck<br />
An-<br />
ton Hain, Meisenheim, o. J.<br />
Kosmologie und Antimaterie, Frank-<br />
furt 1969.<br />
Magie und Zauberei in der alten<br />
Welt,<br />
Berlin 1927.<br />
Gemeinschaft der Heiligen und Heili-<br />
gungsgemeinschaften, Lichterfelde-<br />
Ber-<br />
lin 1909.<br />
Stemstunden der Forschung, Hamburg<br />
1973.<br />
(Obersetzer): Bhagavad Gita, o. 0.,<br />
1955.<br />
Buddhas Leben und Wirken, Leipzig<br />
1894.<br />
Der Okkultismus in Urkunden (Intel-<br />
lektuelle Phanomene), Berlin 1925.<br />
Klassische Hexenkunst, Beč 1933.<br />
Menschenziichtung, Miinchen 1969.<br />
Biologie und Biochemie der<br />
Mikroorga-<br />
nismen, Weinheim 1970.<br />
Parapsychologie, Bremen 1970.<br />
Unser sechster Sinn, Stuttgart 1971.<br />
Telepathie, Hellsehen und<br />
Psychokinese,<br />
Munchen 1972.
Bender H.:<br />
Benz E.:<br />
Blumrich Joseph:<br />
Bornsen H.:<br />
Braunbeck W.:<br />
Braunbeck W.:<br />
Buttlar Joh. von:<br />
Calder N.:<br />
Calder N.:<br />
Centurio N. A., Dr.<br />
Cordan W.:<br />
Cumont F.:<br />
Daniken E. von:<br />
Daniken E. von:<br />
Daniken E. von:<br />
Daniken E. von:<br />
David-Neel A.:<br />
Davis A.:<br />
Debon (Obersetzer):<br />
Delacour J.-B.:<br />
Delacour J.-B.:<br />
Verborgene Wirklichkeit, Olten 1973.<br />
Die Vision, Erfahrungsformen und Bil-<br />
denvelt, Stuttgart 1969.<br />
Da tat sich der Himmel auf, Die Raum-<br />
schiffe des Propheten Ezechiel und ihre<br />
Bestatigung durch modernste Technik,<br />
Diisseldorf, 1973.<br />
Natunvissenschaft an der Schwelle (Stu-<br />
dien und Versuche, Band 7), Stuttgart<br />
1964.<br />
Korpuskularstrahlen, Stuttgart 1952.<br />
Atom-Energie, Stuttgart 1953.<br />
Reisen in die Ewigkeit, Dusseldorf 1973.<br />
Das Phanomen der kleinen grauen Zel-<br />
len, Diisseldorf 1972.<br />
Das Lebensspiel, Bern 1973.<br />
Nostradamus, Bietigheim 1971.<br />
Das Buch des Rates, Mythos und Ge-<br />
schichte der Maya, Diisseldorf 1962.<br />
Die Mysterien des Mithra, Leipzig 1923.<br />
Erinnerungen an die Zukunft, Diissel-<br />
dorf 1968.<br />
Zuruck zu den Sternen, Diisseldorf 1969.<br />
Aussaat und Kosmos, Diisseldorf 1972.<br />
Meine Welt in Bildem, Dusseldorf 1973.<br />
Meister und Schuler, die Geheimnisse<br />
der Lamaistischen Weihen, Leipzig<br />
1934.<br />
What Your Dreams Mean, New York<br />
1969.<br />
TAO-TE-KING, Das heilige Buch vom<br />
Weg und von der Tugend, o. 0., 1964.<br />
Stimmen aus dem Jenseits, Munchen<br />
1973.<br />
Vom ewigen Leben, Diisseldorf 1974.
Delacour J.-B.:<br />
Deschner Karl-<br />
H.:<br />
Deschner Karl-<br />
H.:<br />
Dieterich A.:<br />
Dopatka Ulrich:<br />
Doyć von Sales<br />
F.:<br />
Drake R. W.<br />
Ducrocq A.:<br />
Eberhardt P.:<br />
Eggenstein K.:<br />
Eibl-Eibesfeld I.:<br />
Eilers W, Dr.:<br />
Einstein A.:<br />
Einstein/Infeld:<br />
Eliade M.:<br />
Emsting Walter:<br />
Falke Robert:<br />
Faraday A.:<br />
Figuier L.:<br />
Die Kunst des Hellsehens und Gedan-kenlesens,<br />
Ženeva 1974. Kirche des Unheils, Argumente um<br />
Konsequenzen zu ziehen, Mtinchen 1974.<br />
Der manipulierte Glaube, Munchen 1971.<br />
Eine Mythrasliturgie, Leipzig 1923. Kontakt und<br />
Echo (als Manuskript), Solothum 1974.<br />
Heilige und Selige der romisch-katho-lischen<br />
Kirche, Leipzig 1929. Gods and Spacemen in the<br />
Ancient East, o. 0. 1968.<br />
Atomwissenschaft und Urgeschichte, Hamburg<br />
1957.<br />
Das Rufen des Zarathustra, Ludwigs-burg o. J.<br />
Der unbekannte Prophet Jakob Lorcher, Bietigheim<br />
1973.<br />
Der vorprogrammierte Mensch, Beč 1973. Die<br />
Gesetzesstelle Hammurabis (in:<br />
Der alte Orient), Leipzig 1932. Die Evolution der<br />
Physik, Reinbek 1966. Die Evolution der Physik,<br />
Hamburg 1956.<br />
Kosmos und Geschichte, Diisseldorf 1959.<br />
Sprung ins Jenseits, Munchen 1967. Buddha,<br />
Mohammed, Christus, Giiters-loh 1908.<br />
Die positive Kraft der Traume, Bem 1972.<br />
Histoire du Merveilleux dans les temps modernes,<br />
Pariz 1860.
Forell U.:<br />
Frese W.:<br />
Friedlander Max:<br />
Frischauer P.:<br />
Gauquelin M.:<br />
Genzmer F.:<br />
Gerber J.:<br />
Graber Rudolf:<br />
Glassenapp H. von:<br />
Glassenapp H. von:<br />
Hadam K.:<br />
Hauck F.:<br />
Hauer J. W.:<br />
Heberer G.:<br />
Heiler Friedrich:<br />
Heindel Max:<br />
Heisenberg W.:<br />
Hell V. und H.:<br />
Hesse P. 0.:<br />
Hiltgart L. Keller v.<br />
Wunderbegriffe und logische Analyse,<br />
Gottingen 1967.<br />
Die Sache mit der Schopfung, Miinchen<br />
1973.<br />
Religionen und Konfessionen, o. A.<br />
Es steht geschrieben. Die groBen Doku-<br />
mente, Ziirich 1967.<br />
Die Uhren des Kosmos gehen anders,<br />
Bern 1973.<br />
EDDA, altnordische Dichtung und Pro-<br />
sa (2 Bde), Dii? 'dorf1963.<br />
Der Verkehr m;; :--r Geistenvelt Gottes,<br />
Teanećk 1970.<br />
Die Weltreligion. im Blickpunkt Albert<br />
Schweitzers, BerUn 1953.<br />
Die nichtchristl; 'hen Religionen, Frank-<br />
furt 1957.<br />
Die groBen Religionen des Ostens (Sep.<br />
Abzug »OrganisatQr« Ziirich), o. J.<br />
Jesus Christus, Dusseldorf 1949.<br />
Theologisches Fach- und Fremdvvor-<br />
terbuch, Munchen-Gottingen 1967.<br />
Toleranz und Intoleranz m den nicht-<br />
christlichen Religionen, Stuttgart 1961.<br />
Homo — unsere Ab- und Zukunft,<br />
Stuttgart 1968.<br />
Die Religionen der Menschheit (Rec-<br />
lam), 1962.<br />
Die Weltanschauung der Rosenkreuzer,<br />
Zurich o. J.<br />
Physik und Philosophie, Berlin 1959.<br />
Die groBe Wallfahrt des Mittelalters,<br />
Tiib.ingen 1964.<br />
Der jiingste Tag, Bietigheim 1967.<br />
Reclams Lexikon der Heiligen und der<br />
biblischen Gestalten, Stuttgart 1968.
Hoenn K.:<br />
Horney K.:<br />
Hubner Paul:<br />
Huson P.:<br />
Jacobson N. 0.:<br />
Jeremias A., Prof.:<br />
Jordan Placidius:<br />
Iranschar H. K.:<br />
Jung-Stilling:<br />
Kahl J.:<br />
Karlins M. und<br />
Lewis:<br />
Kehl Robert, Dr.:<br />
Kehl Robert, Dr.:<br />
Kcmer Justinus:<br />
Keller-Grimm M.:<br />
Koch H., Dr.:<br />
Koestler A.:<br />
Krassa Peter:<br />
Krassa Peter:<br />
Kurth H.:<br />
Sumerische und akkadische Hymnen<br />
und Gebete, Zurich 1953.<br />
Unsere inneren Konflikte, Munchen<br />
1973.<br />
Vom ersten Menschen wird erzahlt,<br />
Diisseldorf 1969.<br />
The Devil's Picture Book, New York<br />
1971.<br />
Leben nach dem Tod? Dusseldorf 1973. '<br />
Der Schleier von Sumer bis heute (in:<br />
Der alte Orient), Leipzig 1932. Antwort auf das Wort, Miinchen 1969.<br />
Zarathustra-Worte, Urtext iibersetzt und ausgelegt, Olten 1968. Theorie der<br />
Geisterkunde, Numberg 1808.<br />
Das Elend des Christentums, Pladoyer fur eine Humanitat ohne Gott,<br />
Hamburg 1968.<br />
Biofeedback, New York 1972. Sexus und falsche Schuldgefuhle, Zurich<br />
1965.<br />
Jesus, der groBte Betrogene aller Zeiten. (Schriftreihe »Stiftung fiir<br />
universelle Religion«) Ziirich o. J. Die somnambulen Tische, Stuttgart 1853.<br />
In Lichte des Meisters, Ratingen 1970. Constantin der Grofle und das<br />
Christen-tum: Ein Vortrag, Miinchen 1913. Die Wurzeln des Zufalls, Bem<br />
1972. Als die gelben Gfitter kamen, Munchen<br />
1973.<br />
Gott kam von den Sternen, Freiburg<br />
1974.<br />
So deute ich Traume, Munchen 1968.
Lehmann Johannes,<br />
Dr.;<br />
Lehmann Johannes,<br />
Dr. Leipoldt J.:<br />
Leipoldt J.:<br />
Leipoldt J.:<br />
Lepoldt J.:<br />
Lestrel H.:<br />
Lindenberg W.:<br />
Lindner H.:<br />
Lindquist S.:<br />
Lobsack Th.:<br />
Lovell Bernh.:<br />
Maeder A.:<br />
Magopholis:<br />
Manns P.:<br />
Mattiessen E.:<br />
Mattiessen E.:<br />
Mensching Gustav:<br />
Monroe R. A.:<br />
Montgomery R.:<br />
Osten-Sacken von<br />
d. P.:<br />
Die Jesus GmbH., Diisseldorf 1972. Jesus Report, Dusseldorf 1970.<br />
Von den Mysterien zur Kirche, Leipzig 1961.<br />
Die Religionen in der Umwelt des Urchristentums, Leipzig 1926.<br />
Dionysos, Angelos-Beiheft 3/1931. Die Religion des Mithra (Im<br />
Bildatlas von Dr. Haas), Leipzig 1930. Fabrikation von Menschen,<br />
Miinchen 1971.<br />
Uber die Schwelle, Munchen 1973. Physik im Kosmos, Leipzig-Koln<br />
1971. Siddhi und Abhinna, eine Studie iiber die klassischen Wunder<br />
des Yoga, Up-sala 1935.<br />
Die unheimlichen Moglichkeiten oder die manipulierte Seele,<br />
Diisseldorf 1967. Signale aus dem Weltall, Munchen 1970.<br />
Selbsterhaltung und Selbstheilung, Mun-chen 1947.<br />
Neue Gallerie des Geheimnisvollen, Weimar 1860.<br />
Die Heiligen in ihrer Zeit, Mainz 1966. Leben und Werke der heiligen<br />
Marga-reta Maria Alcoque, Heidelberg 1926. Das personliche<br />
Uberleben des Todes, o. 0. 1936.<br />
Die Sohne Gottes, Wiesbaden o. J. Der Mann mit den zwei Leben,<br />
Diissel-dorf 1972.<br />
Die Voraussagen der Jeane Dixon, Hamburg 1965.<br />
Die neue Kosmologie, Astronomen auf der Suche nach der<br />
Wirklichkeit unserer Welt, Dtisseldorf 1974.
Pakraduny T.:<br />
Panaillar<br />
Raimundo:<br />
Paul G.:<br />
Paul VI., Papst:<br />
Peek W.:<br />
Popp/Pleticha:<br />
Pruyser P. W.:<br />
Rahner K..:<br />
Rahner K.:<br />
Rebut R.:<br />
Robb St.:<br />
Rosenberg A.:<br />
Riiegg W.:<br />
Riiegg W.:<br />
Ruegg W.:<br />
Sacharow B.<br />
Yogi:<br />
Saher P. J.:<br />
Saher P. J.:<br />
Die Welt der geheimen Machte, Wiesba-den o.<br />
J.<br />
Religiooen und die Religion, Munchen 1965.<br />
Die dritte Entdeckung der Erde, Diis-seldorf<br />
1974.<br />
Das Credo des Gottesvolkes, gesprochen zum<br />
AbschluB des Glaubensjahres am 30. Juni 1968,<br />
Leutesdorf a. Rh. 1968. Ftinf<br />
Wundergeschichten aus dem As-klepieion von<br />
Epidauros, Berlin 1963. Wir leben seit fiinf<br />
Sekunden, Wiirz-burg 1970.<br />
Die Wurzeln des Glaubens, Bem 1968. Visionen<br />
und Prophezeiungen, Basel 1958.<br />
Kleines Konzilskompendium, Freiburg 1968.<br />
Les messages de la vierge Marie, Pariz 1968.<br />
Prophecies on World Events, by Nostra-damus,<br />
New York 1972. Macht und Wirklichkeit des<br />
B6sen Miinchen 19<br />
Die aegyptische Gottenvelt, Ziirich 1959.<br />
Kulte und Orakel im alten Agypten, Ziirich<br />
1960.<br />
Zauberei u. Jenseitsglaube im alten Agypten,<br />
Zurich 1961. Das Offnen des dritten Auges,<br />
Munchen 1958.<br />
Evolution und Gottesidee, Ratingen 1967.<br />
Die verborgene Weisheit, Wuppertal 1971.
Sausseret P. M.:- Apparitions et Revelations de la trts<br />
Sainte-Vierge, Pariz 1854.<br />
Ihr werdet sein wie die Gotter, Dussel-<br />
Schirmbeck H.: dorf 1966.<br />
Sind wir allein im K-osmos?,<br />
Miinchen<br />
Schlemmer J.:<br />
1970.<br />
Das Gilgamesch-Epos, (Reclam) 1958.<br />
Schott Albert Religion ist Einheit, Zurich 1954.<br />
(Obers.): Der achte Tag der Schopfung, Frank-<br />
Schnapper Edith B.: furt 1964.<br />
Schrader H. L.: Die biologische Zukunft des<br />
Menschen,<br />
Schultze H.: Frankfurt 1971.<br />
Die groBen Eingeweihten, Miinchen<br />
Schure E.: 1955.<br />
How to Make EPS Work for You,<br />
Sherman W.: New<br />
York 1964.<br />
Sinclair U.: Radar der Psyche, Bem 1973.<br />
Spalding B.: Leben und Lehren der Meister im Fernen<br />
Osten, Miinchen 1961.<br />
Stabell Th., Dr.: Lebensbilder der Heiligen,<br />
Schaffhausen<br />
Stadler J., Dr.: 1865.<br />
Vollstandiges Heiligen-Lexikon,<br />
Stadler W.: Augs-<br />
Stadter E.: burg 1858.<br />
Botschaft Jesu, Freiburg 1973.<br />
Stauffer Ethelbert: Psychoanalyse und Gewissen, K.oln<br />
1970.<br />
Stauffer Ethelbert: Jerusalem und Rom im Zeitalter Jesu<br />
Christi, Bem 1957.<br />
Stauffer Ethelbert:<br />
Jesus, Gestalt und Geschichte, o. 0.<br />
1957.<br />
Stange Hans 0. H.:<br />
Die Botschaft Jesu damals und heute,<br />
Stearn J.:<br />
Bern 1959.<br />
Stearn J.:<br />
Die Weisheit des K.onfutse, (Insel)<br />
1964.<br />
Der schlafende Prophet, Ženeva 1968.<br />
The Seareh for a Soul, New York<br />
1973.
Steiger Bred:<br />
Stelter A.:<br />
Stiefvater E. W.,<br />
Dr.<br />
Stock's:<br />
Stutterheim W.:<br />
Sullivan N.:<br />
Taylor J.:<br />
Tazzi C.:<br />
Teilhard de<br />
Chardin:<br />
Teilhard de<br />
Chardin:<br />
Teilhard de<br />
Chardin:<br />
Trede Th.:<br />
Tuchlosky Kurt:<br />
Tyrell G. N. M.:<br />
Ullmann L.:<br />
Veith I., Prof.:<br />
Vogt H. H.:<br />
Vries T., de:<br />
Wamer S. J., Dr.:<br />
Mysteries of Time and Space, Engle-wood<br />
Cliffs 1974. PSI-Heilung, Bem 1973. Beitrage<br />
zinn Problem des Magnetismus, o. A.<br />
GroBes illustriertes persisch-agyptisches<br />
Traum-Buch, Beč, ca. 1912. Rama-Legenden<br />
und Rama-Reliefs in Indonesien, Miinchen<br />
1925. Die Botschaft der Gene, Frankfurt 1969.<br />
Die schvvarzen Sonnen, Bem 1974. Soeur<br />
Marie-Madeleine, Pariz 1945. Die Zukunft des<br />
Menschen, Olten 1963. Die Entstehung des<br />
Menschen, Mun-chen 1961.<br />
Der Mensch im Kosmos, Miinchen 1959.<br />
Wunderglaube im Heidentum und in der alten<br />
Kirche, Gotha 1901. Schnipsel, Reinbek 1973.<br />
Mensch und Welt in der Parapsycholo-gie,<br />
Bremen 1947.<br />
Der Koran, das heilige Buch des Islam,<br />
Miinchen 1964.<br />
»Psychiatric Thought in Chinese Medi-cine«,<br />
(Journal of the History of Medi-cine and<br />
Allied Sciences) Vol. X, 1955/3.<br />
Das progranttnierte Leben, Riischlikon 1969.<br />
Der Mensch im vvachsenden Weltal Munchen<br />
1968.<br />
Ein Psychotherapeut berichtet von<br />
Selbstzerstorung und Selbstvenvirkli-chung,<br />
Dusseldorf 1969.
Weigert H.: Kleine K.unstgeschichte der<br />
auBereuro-<br />
paischen Hochkulturen, Stuttgart 1954. Weizsacker-<br />
Gopi Krishna Biologische Basis der Glaubenserfah-<br />
rung, Weilheim 1973. Wettcr G.: Der Sohn<br />
Gottes, Gottingen 1916. Widengren G.:<br />
Iranische Geisteswelt von den Anfangen<br />
bis zum Islam, Baden-Baden 1961. Wimmer 0.:<br />
Handbuch der Namen und Heiligen,<br />
Innsbruck 1966. Zehren E.: Der gehenkte<br />
Gott, Berlin-Griinewald,<br />
o. J. Zink Jorg: Das alte Testament, Stuttgart<br />
1966.<br />
Das Gupta, Essence of Religion, New York 1940.<br />
Die Bibel, von Cansteinsche Bibel-Anstalt, Halle a.<br />
S. 1886.<br />
Casopisi i periodici
Walter Nigg:<br />
Christian Lipp:<br />
Helmut Aichelin:<br />
Friedrich<br />
Baumgartner:<br />
Schmidt K. 0.:<br />
Erich Wunderli:<br />
Francesco Piccolo:<br />
Rudolf Passian:<br />
Verabschiedung des Christentums (in:<br />
Reformierte Schweiz, Zurich, 4/1951).<br />
Sind Katholiken dummer? (in: DIE<br />
WELTWOCHE, 28. 12. 73).<br />
Die Jesus Bewegung — was ist aus ihr<br />
geworden? (u ESOTERA 4/1973).<br />
Wie von einer unsichtbaren Riesenfaust<br />
gehoben (u ESOTERA 9/1973).<br />
Direkte Verbindung von Seele zu Seele<br />
(u: ESOTERA 3/1974).<br />
Beweise fiir die Unsterblichkeit (u:<br />
ESOTERA 5/1974).<br />
Der Nazarener hat gesiegt (u: ESOTE-<br />
RA 6/1974).<br />
Erziehung durch Erinnerung an friihere<br />
Leben (u: ESOTERA 7/1974.
STVARNOST<br />
Zagreb, Rooseveltov trg 4<br />
Za izdavača: Petar Majstorović<br />
Glavni urednik: Marijan Sinković Tehnički urednik: Svetozar Domić<br />
Lektor: Branko Erdeljac<br />
Korektor: Želimir Tješić<br />
Br. M. K. 473-1975