Kalendar prikazanja

Naslov originala 

Erich von Daniken:ERSCHEINUNGEN 

Phanomene die die Welt erregen 

Copyright 1974 by Econ – Verlag , Dusseldorf und Wien 

Preveo 

Tomislav Odleščic 

Opremio 

Svetozar Domić

Erich von Daniken 

PRIKAZANJA 

S T V A R N O S T 

ZAGREB

Uvodna riječ 

Tema kojoj je Daniken posvetio ovu knjigu stoljećima je bila predmet rasprava između učenjaka i 

onih koji su »vjerska čuda« smatrali realnom potvrdom postojanja »božje moći«. lako je i sama 

Crkva vrlo često morala izraziti sumnju u takve »dokaze«, ipak su, s vremenom, s crkvene strane, 

brojna prikazanja (najčešće Majke Božje) protumačena kao stvarna Nakon crkvenog blagoslova, 

čudotvorna su mjesta uspješno pretvorena u izvore znatnih sredstava prihoda za lokalno 

stanovništvo, pa čak i vrlo razvijen turistički promet. 

Analizirajući dokumentaciju i osobno posjetivši mnoga mjesta na kojima su se »čuda« zbila, 

razgovarajući sa svjedocima i samim »vidovnjacima«. Daniken ostaje vjeran svojim tezama o 

postojanju kontakta između razvijenih inteligentnih bića u svemiru i naše planete: po njemu prikazanja 

su jedna vrst materijalnog komuniciranja svemi-raca s nama. Prema ovoj tezi možemo biti u 

potpunosti skeptični, možemo je čak smatrati nevjerojatnom, ali brojna pitanja koja ova knjiga 

pobuđuje, navest će nas da sami dolazimo do obrazloženijih mišljenja. 

Zbog toga, bez obzira na svu rezervu prema Danikeno-vim postavkama, vjerujemo da ovom 

knjigom čitatelj proširuje vidokrug svoga gledanja na pojave koje još i danas ponegdje rezultiraju 

zabludama vjerskog fanatizma. 

Uredništvo

Predgovor 

Ovu sam knjigu morao napisati kako bih sebi dao oduška. Deset je godina nosim u sebi. Prije deset 

godina bio sam prvi put u Lourdesu, tom golemom vrtu u kojem, jedno kraj drugoga, uspijevaju 

nada, očaj i profani poslovi. Od tada me progone tamošnji prizori i tužaljke. 

Slijedeći po svim kontinentima tragove svojih bogova-astronauta, nisam propustio ni jednu priliku 

da posjetim sva ona mjesta na kojima su se zbila prikazanja a do kojih sam mogao doprijeti. Kako li 

su slična bila sva ona po svojoj biti! Postajalo mi je sve jasnije i jasnije da se ti fenomeni tiču svih 

nas. Nisam zaboravio svoje bogove-astronaute, no neke knjige dozriju kao jabuke. 

Kakvi su ti Ijudi koji kao da su predisponirani za prikazanja? 

Jesu li psihološki udareni, religiozno opsjednuti? 

Je li vjerodostojna legitimacija na osnovi koje kršćanske crkve, osobito Rimokatolička crkva, 

zarađuju na čudima što ih priznaju kao »vjerodostojna«? 

Treba li smatrati da je Sveto pismo — jedino mjerilo i posljednju instancu crkvenih službenih 

sudova — zaista inspirirao Duh Sveti? 

Jesu li dogme Rimske crkve, koje i pri prikazanjima .graju odlučnu ulogu, nastale uslijed božanskog 

nadah-nuća? 

Jesu li raznovrsna čuda, kakva se nakon prikazanja izvjesno događaju na svetim mjestima, prijevara 

ili sa-moprijevara? 

Postoji li za ta čuda široka osnova medicinsko-prirodo-znanstvenih saznanja, koja te fenomene čini 

vjerojatnima i objašnjivima? 

Dok su se gomilala brda dokaznog materijala, dok sam obilazio mjesta na kojima su se zbila 

prikazanja i dok sam kopao po raznim velikim knjižnicama, nametala mi se prava bujica pitanja. 

Budući da nisam takav da bih na jednostavan, odgojem usađen način mogao vjerovati, već želim 

znati ono što se može objasniti našim bogoda-nim razumom, bez pozivanja na anonimnog i veoma 

kuđenog Svetog Duha, prihvatio sam se posla. Kao radoznao radnik u Božjem vinogradu. Kao 

čovjek za kojeg je Bog suviše uzvišena instanca, a da bi se usudio da ga neprestano spominje kao 

pomagalo pri dokazivanju. 

Poslije višegodišnjeg proučavanja tih fenomena smijem, s vrlo malom rezervom, pretpostaviti da 

ovakva kom-pendija do sada nije bilo. Pitanja oko njega ostaju, razumije se, otvorena, ali se nadam 

da će se u budućnosti pretpo-stavljeni učenjaci, pa i crkvene instance latiti istraživanja uzroka i 

posljedica golemog kompleksa pnkazanja i čuda, kako bi tada, iskreno i pošteno, ispravili lažne 

predodžbe koje postoje. 

Od srca zahvaljujem doktoru prava Robertu Kehlu iz Zuricha na mnogobrojnim poticajima i prilogu 

koji mi je, kao gost-autor, stavio na raspolaganje. Dr Kehl je studirao teologiju, zatim je prešao na 

pravni i državno-pravni fakultet; njegovim se pravničkim komentaruna stalno koriste švicarski 

odvjetnici i sudovi. Pored brojnih drugih publikacija, pročuo se dvama značajnim moralnoteološkim 

djelima. 

Ujedno bih htio zahvaliti dvadesttrojici izdavača, koji će se širom svijeta zauzeti za širenje ove 

knjige. 

Bonsteten kraj Zuricha U kolovozu 1974. 

Erich von Daniken

Prikazanja — da li postoje? 

Na žalost, nisam bio očevidac ni jednog spektakla prikazanja. Mene nije ni jedan jedini put 

pozdravio neki od 12.000 svetaca. Ipak, otkad sam prije deset godina bio prvi put u Lourdesu, 

shvatio sam da se fenomen prikazanja tiče manje-više svih nas. Vidio sam Ijude u ekstazi, čuo 

njihovo čemerno pjevanje, promatrao beskrajnu patnju, i ogadilo mi se iskorištavanje vjerničkih 

stvorenja. Nisam vidio nikakvo čudo. — Prije 125 godina u Lourdesu jedna četrnaestogodišnja 

djevojčica imala vizije, a danas to proštenište posjećuje svake godine pet milijuna hodočasnika. 

»Lourdes« je uzor za stotine i tisuće svetih mjesta na kojima se »trguje« istim ili sličnim dodacima. 

Što objašnjava taj misterij, to »spoznavanje božanske milosti u čovjeku«, da se izrazimo katoličkim 

jezikom? 

U početku postoji uvijek vizija, gledanje, susret pojedinaca ili malih skupina Ijudi s pripadnicima 

božanskih obitelji — na kršćanskom Zapadu osobito s Marijom, Isusovom majkom, s istaknutim 

anđelima ili, čak, pri-kazom Isusa Krista ili Boga Oca osobno. Viđeni u vizijama nisu nikakvi 

neutralni duhovi. Osoblje što se prikazuje ne predstavlja se poput posjetilaca što promatraju, smiješe 

se i samo blagoslivlju — već ono upućuje što Ijudi smiju i treba da učine a što im nipošto nije 

dopušteno. Svaka personificirana prikaza uvjerava da je izaslanik neba i božanski glasnik, koji ima 

moć da liječi, spasi ili, čak, uništi čovječanstvo. One se miješaju u vjerske i političke poslove, 

ovladavaju mozgom čitavih vojski. Obraća li se tu »nebo« zemlji? 

Jurio sam za svojim bogovima-astronautima, ali nisam mogao zaboraviti dojmove iz Lourdesa. 

Skupljao sam »službena« izdanja o prikazanjima i rasprave, što se na svetim mjestima — ondje gdje 

je bilo prikazanja, uvijek nastaju sveta mjesta — nude na prodaju. U svakom slučaju i na svakom 

mjestu izazvali su pojedinačni »vidovnjaci« ili grupice »vidovnjaka« neprekidne procesije, koje ne 

prestaju bez obzira na to 'da lije crkva već priznala »čudo«, zabranila ga ili ga prešutno trpi. »0no 

što ne može spri-ječiti, crkva blagoslivlja« (Kurt Tucholsky). Uvijek je čovječja čežnja da povjeruje 

u čudo jača od bilo kakve zabrane. 

Više od polovine Ijudi vjeruje u čuda 

Prije nekoliko godina izvršeno je u Zapadnoj Njemačkoj, sa Zapadnim Berlinom, reprezentativno 

ispitivanje javnog mišljenja. Pedeset tri posto anketiranih vjeruje u čuda i vizije, 36 posto ih ne 

vjeruje, a 11 posto ih se nije moglo odlučiti. Pretpostavljam da ti rezultati nisu tipični samo za to 

područje i njegove anketirane stanovnike. Postoje zemlje, osobito katoličke oblasti, u kojima je 

mnogo viši postotak onih koji vjeruju u čuda, 

Na kojem prauzroku cvjeta to, psovanje u čudesa? Koja ga, očito izvan vremenska, sila 

potkrepljuje? Neovisno o vremenu, i prostoru, i kulturama? Bez obzira na vrstu i svojstva različitih 

vjera? 

Da bi se uopće mogao shvatiti i obuhvatiti taj fenomen, treba upoznati »vidovnjake«, mjesta i 

okolnosti što sudjeluju pri tome. Stoga stavljam na početak čudnovate detaljizirane skice nekih 

slučajeva prikazanja, koji sa-državaju sve bitne osobine takvih mirakula. 

Rosa mystica

Događaj koji je učinio privlačnim Montichiari — smješten 10 km južno od Brescije, u Italiji — zbio 

se u proljeće 1947. 

Mlada bolničarka Pierina Gilli ugledala je u bolničkoj crkvi neku lijepu ženu u Ijubičastoj haljini 

kako lebdi. Nepoznata je žena plakala; iz grudijoj viriše, prem da nrje tekla ni kap krvi, tri mača. 

Neznanka reče tužno: — Molitva... žrtva... kajanje. 

Pobožna se gospođica Pierina zbunila. Je li to utvara? Prave li od nje budalu oči i razum? Ili ona, 

priprosta Pierina, ima pred sobom »pravu« prikazu? U početku nije nikome odala taj čudni 

doživljaj. 

Trinaestog se srpnja 1947. ponovilo čudo. Ovaj put je lijepa neznanka bila odjevena u bijelo, 

nedostajali su oni strašni mačevi, ali su je ukrašavale tri ruže — jedna bijela, jedna crvena i jedna 

žuta — koje su opet stršile iz grudi. Pierina je uplašeno upitala:— Tko ste vi? — Žena odgovori 

Ijubazno i sa smiješkom: — Ja sam Isusova maj-ka i majka sviju... Želim da se u čast »Tajanstvene 

ruže« (Rosa mystica) svake godine slavi 13. srpnja... — (1) Nakon toga je prikaza polako 

izblijedjela. 

Čudo se ponovilo 22. listopada, 16. i 22. studenog 1947. u seoskoj crkvi. Sada je neznanka 

odgovarala Pierini na niz pitanja. Dramatičan bijaše treći susret, jer je neznanka svečano obećala da 

će se 8. prosinca u podne opet pojaviti u seoskoj crkvi. 

Veliki dan Mon tichiarija 

Vijest o Pierininim neobičnim doživljajima već odavno je postala poznata izvan Montichiarija, 

širom Lombardije. Dakle, nije nikakvo čudo što je 8. prosinca doputovalo nekollko tisuća Ijudi, koji 

su se nagurali u crkvu i zakrčili uličice. Glavno lice te predstave, Pierina Gilli, jedva se uspjela 

probiti kroz Ijudski zid u crkvu. Ondje je klekla nasred crkvenog broda, na onom mjestu na kojem je 

tri-put srela onu lijepu ženu koju su Ijudi odavno prozvali »Bogorodicom«. Zajedno s gomilom 

vjernika i mnogo-brojnim znatiželjnicima, molila je krunicu. Iznenada je uzviknula: — 0, Madona! 

Postade »tiho kao u crkvi«. Nitko nije ništa vidio, to jest — neki nisu bili posve sigurni da ne vide 

nešto. No, svi su se zapiljili u Pierinu, kako im ne bi promakao razgovor njihove zemljakinje s 

Majkom Božjom. Šaptom su se prenosile kratke vijesti gomili što je čekala pred crkvom. 

Pierina je, navodno, vidjela Majku Božju na visoku snježnobijelii stepeništu, opet ukrašenu 

bijelim, žutim i crvenim ružama. S onostranim smiješkom na usnama, Gospa je objavila: — Ja sam 

nevino začeće. Ja sam milostiva Marija, majka svog božanskog sina Isusa Krista. 

Spuštajući se niz bijelo stubište, govorila je ona Pierini: 

— Došavši u Montichiari, želim da me zovu »Tajanstvenom ružom« — A kad je stigla na 

posljednju stepenicu, obećala je: — Tko na ovim opekama bude molio i prolijevao po-kajničke 

suze, pronaći će siguran put u nebo i preko mog majčinskog srca dobiti zaštitu i milost. 

Devetnaest se godina nije ništa dogodilo. Pierini se, kao što je to uobičajeno, jedan dio Ijudi 

izrugivao, dok su je drugi već obožavali kao sveticu. Od onog je 8. prosinca 1947. crkva s 

prikazama cilj onih koji vjeruju u čuda i traže ozdravljenje, jer tu se u Montichiari-ju zbiva čudo za 

čudom, o tome nema sumnje. 

Izvor u Fontanelleu 

»Bijelu nedjelju« 17. travnja 1966. provela je Pierina u susjednom mjestu Fontanelleu, koje je od 

Montichiarija udaljeno samo tri kilometra. Dok je sjedila na stepenicama što vode do malena izvora, 

počela je lebdjeti nad jezercem, za Pierinu posve neočekivano, »Tajanstvena ruža«. Pozvala je

Pierinu da stepenice, odozgo prema dolje, poljubi tri puta i naredila da se kraj posljednje stepenice, s 

lijeve strane, postavi raspelo; svi bolesnici, kazala je prikaza, treba da, prije nego što zagrabe vode s 

izvora kako bi je popili, mole Isusa, Gospodina, za oproštenje grijeha i poljube raspelo. 

Pierina je izvršila naredbu. 

Trinaestog svibnja 1966. oko 11.40 sati, dok je dvadesetak Ijudi molilo s njom pored izvora, 

ponovno se po-javila »Tajanstvena ruža« i izrazila ovu preciznu želju: 

— Želim da tu nastane udoban bazen, kako bi se u njega mogli uranjati bolesnici. — Budući da ju je 

sada već dobro poznala, Pierina je upitala ružama obdarenu Gospu: — Kako da se nazove izvor? — 

Gospa je odgovorila: — Izvor milosti. — Pierina nastavi ispitivati: — Što želite da se dogodi ovdje, 

u Fontanelleu? — Odgovor bješe: — Djela milosrđa prema bolesnicima koji budu dolazili ovamo. 

— (2) Nakon toga nestade božanska djevica. 

Na izvoru u Fontanelleu mogu se izliječiti bolesnici! Munjevito se pronijela zemljom zapovijed: 

Dopremite bolesnike! I, uistinu se dogodiše čudnovata izlječenja. 

Osmi je lipnja 1966, popodne. Više od 100 Ijudi kleči i moli kraj izvora. — Ubrzo poslije 15 sati 

stiže Pierina. Poziva posjetioce da mole s njom krunicu. Već nakon nekoliko trenutaka prekida ona 

molitvu i uzvikuje: — Pogledajte u nebo! 

Kao i Pierina, nekoliko vjernika vidi Majku Božju kako lebdi nad raženim poljem, šest metara 

iznad izvora. 

Hostije za Fatimu, papu i vjernike 

Opet ima Gospa svoje tri ruže i moli da se od raženog klasja naprave hostije. Te hostije, naređuje 

ona, treba odnijeti u Rim a 13. listopada u Fatimu, u Portugalu. Nakon te upute već se hoće udaljiti, 

ali je Pierina moli da još ostane. Sveta se Djevica okreće prema odabranoj Pierini, koja joj sada 

kazuje želje i pitanja vjernika, svećenika i bolesnika. 

Šesti je kolovoza 1966, popodne. Više od 200 osoba moli kraj izvora. Oko 14.30 sati dolazi Pierina i 

poziva opet sve da mole s njom krunicu. Četvrtu molitvu prekida Pierina: — Evo naše blažene 

Djevice Marije! 

Razgovori i molitve utihnuše. Svi slušaju kako Pierina razgovara s bićem koje je nevidljivo za njih. 

Pošto ju je Pierina zamolila da je pobliže uputi što da se učini s domaćim hostijama, »Tajanstvena 

ruža« zahtijeva da se malo raži pošalje njezinu »voljenom sinu papi Pavlu« i da se napomene da je 

raž blagoslovljena njezinom pri-sutnošću. Osim toga, od preostale raži neka se ispeku hljepčići i 

podijele u Fontanelleu za sjećanje na njezin dolazak. 

Od tada Ijudi u Fontanelleu, kao i u Montichiariju, mole i nadaju se. Danju i noću. Kao i na mnogim 

drugim mjestima gdje se dogodiše prikazanja. 

Treba »opkoliti« fenomene 

To je, uzevši u glavnim crtama, klasičan primjer prikazanja. Biće koje je do čudnovatog događaja 

nepoznato, 

vidi »nešto«, priopćava to — uzbuđeno doživljajem — drugima i dozivlje vjernike. Jesu li to Ijudi 

osobitih spo-sobnosti? Jesu li natprosječno smjerni? Jesu li vjerski zanesenjaci? Jesu li 

ekstravertirani i žele biti u prvom planu? 

Metoda kojom se neki problem opkoljava mogućnosti-ma rješenja nije moj izum. Fenomeni što se 

definiraju kao prikazanja, kao »zamjetljivo osjetilima«, kao rijetki do-gađaji i čudesa, zahtijevaju 

metodičan pristup. Treba prikazati činjenično stanje, utvrđeno što je moguće po-mnije. Tek se na

njegovoj osnovi mogu naći definicije vrijednosti koje se nalaze izvan prvobitno prihvaćenog 

područja. 

Deset sam godina skupljao »prikazanja«. Kad sam počeo stvarati taj arhiv, nisam ni slutio kakvo 

me obilje štampana materijala očekuje. Selekcionirao sam, to jest: 

odabrao sam karakteristične slučajeve koji predstavljaju mnogobrojne druge, kako bih iz zbroja 

obilježja mogao ponuditi objašnjenja za te fenomene. 

Ako kažem da, prema procjenama, samo u kršćanskom području ima više od 40.000 (!) prikazanja, 

onda se može naslutiti kako se polisemantički pokazuje ta materija. U smionu usiljenu maršu kroz 

povijest sve do najnovijeg doba, predočujem slučajeve prikazanja što se nalaze u spisima. 0 tome 

kakvi se zaključci mogu izvući, kakva se objašnjenja nude ili su hipotetično zamisliva, moći će se 

odlučiti tek nakon krcenja tog golemog terena. 

Krvava marama iz Iborre 

Šesnaestog kolovoza svake godine izražavaju vjernici , u Španjolskoj, svoje poštovanje prema 

krvlju natopljenoj marami. Ta je relikvija' 1 ' od godine 1010. predmet religioznog obožavanja. 

Tada su, navodno, prečasnog Bernarda Oliviera, dok je za vrijeme mise odzvanjao tintinabulum 

(zvono pre-tvorbe) da bi se crveno vino pretvorilo u Kristovu krv, obuzule sumnje. Od tog se 

trenutka, izvješćuje se, količina krvi počela na zagonetan način povećavati, te se vjernici-ma činilo 

kao da se ona sa svećenikova stola preko oltara slijeva niz stepenice na pod crkvice. Posjetioci se 

crkve zaprepastiše. Mašta se tako razmahala da je nekoliko od-lučnih žena maramama skupljalo krv 

s kamena poda, piše u analima. 0 prikazanju je čuo biskup Solsone, sveti Ermengol, i obavijestio 

papu. Papa Sergije IV (1109—1012) dopustio je javno obožavanje neobične relikvije, krvave 

marame iz Iborre. 

Ne moraju uvijek svete ličnosti izazivati prikazanja, već to mogu i njihovi »rekviziti«. Iborra nije 

nikakav izuzetak. 

Leš koji je fluorescirao 

Pobožni Thierry, rektor pariškog sveučilišta, ubijen je 1073. u Pirlemontu, u Brabantu. Grube su 

ubojice bacile njegovo tijelo u mutnu baru. Pošto su žrtvu dugo tražili uzalud u cijelome mjestu, 

iznenada je zasjalo iz bare neko »čudesno svjetlo« koje je sjalo oko leša. U znak zahval-nosti zbog 

tog čudnovatog otkrića i prikazanja, jedan je umjetnik naslikao na drvenoj ploči Majku Božju kako 

lebdi nad vodom. — Godine 1297. ta je slika premještena u tek sagradenu crkvicu. Za vrijeme 

svečane posvete, tako piše u spisima, sliku je iznenada obavio »neobjašnjiv plameni sjaj« (3). 

Premda to nije zapisano, ja naslućujem da je Djevica, neumorna na svim mjestima, i tu pokazala još 

nekoliko neobičnih majstorija. Možda se osmjehivala skupu, možda je, blagoslivljajući, mahala iz 

okvira. Njezina nadarenost uvijek izlazi iz okvira. 

Prikazanja ostavljaju tragove 

Na brdu Codol, pet kilometara od Javite kraj Valencije, u Španjolskoj, borila se 23. veljače 1239. 

četica kršćanskih ratnika protiv višestruko nadmoćnih muslimana. 

Prije bitke je šest kršćanskih kapetana zatražilo svetu pričest. Stigli su se ispovijediti, ali ne i primiti 

sakrament, jer je baš u tom času dopro u crkvu neprijateljski bojni poklik iz obližnjeg zamka Chio. 

Kapetani pohitaše prema oružju, jer molitve tu više nisu pomagale. — Strahujući da bi muslimani

mogli razoriti crkvu, svećenik je oltarski pokrivač i hostiju sakrio pod hrpu kamenja. Kršćanski 

borci nadvladaše protivnika. Kad je svećenik izvadio oltarski pokrivač iz skrovišta, za nj je bilo 

zalijepljeno šest krvavih hostija. — Čuda nikada dosta! Sutradan dođoše muslimani s velikim 

pojačanjem; položaj se činio beznadnim, te su se kršćani morali povući u zamak Chio što su ga 

osvojili prethodnog dana. Poslušavši neku čudnu pobudu, svećenik je privezao na motku oltarski 

pokrivač, posvećen prikazanjem hostija, i počeo s vijenca na kuli mahati njime prema protivnicima. 

Predaja je zabilježila da su iz pokrivača zasjale u daljinu zrake, tako blještave da su zaslijepile 

neprijatelja i natjerale ga u bijeg. 

Je li to dokaz o iskonskoj snazi prikazanja? Ona mogu nadjačati čitavu vojsku, i pred kršćanskim 

sojem ne po-maže više ni bojni poklik: »Alah je velik!« Ne, prikazanja nisu uvijek miroljubive ćudi. 

Ako treba, šire ona i strah i paniku. Tko god putuje u Španjolsku, može u crkvi u Daroci vidjeti 

oltarski pokrivač sa šest crvenih mrija (4). 

Klasje u cast Gospodaru 

U 14. stoljeću, točan datum nije poznat, kod Trois-Episa u Gornjem Alsaceu, u Francuskoj, smrtno 

se ozlijedio kosom neki kosac. U spomen na tu tragičnu smrt pribiše seljaci raspelo na jedan hrast i 

prozvaše mjesto događaja: 

»K mrtvacu«. — Onuda je, 3. svibnja 1491, projahao ko-vač Dietrich Schore, jak čovjek koji je 

čvrsto stajao na zemlji, kadli mu se prikazao ženski lik u bijelu plaštu, obavijen koprenama; ujednoj 

je ruci nosila ledenu svijeću, a u drugoj je držala tri klasa. Zbunjenom je kovaču izja-vila da će 

svemogući Bog, zbog Ijudskih grijehova i opačina u tom kraju, poslati kao kaznu opake bolesti, 

mnogo kiše i mraz ako se Ijudi ne pokaju i ne učine pokoru; 

međutim, klasovi su, kazala je Gospa, simbol blagoslova i dobre žetve, koju će Bog dati zbog 

njezina zagovora. 

Kovač nije pridao nikakvo značenje toj utvari; seljani-ma Niedermorschweihera nije htio kazati ni 

riječ o tome. No, tada se dogodilo nešto nezgodno. Kupio je na sajmu vreću žita, ali je, premda mu 

je pomagalo nekoliko snažnih momaka, nije mogao podići na konja; vreća je postajala sve teža i 

teža. Nakon toga se, što je posve razumljivo, kovač Dietrich Schore pokorio božanskoj svemoći i ispričao 

Ijudima o svojoj prikazi. Duhovnici spontano shvatiše i okupiše procesiju što će poći »K 

mrtvacu«. Plemenita Gospa, uglavnom, dobro zna kako dišu njezine ovčice. Tko obeća seljacima 

dobru žetvu, unaprijed je pobijedio. 

Trois-Epis je poznato alzaško proštenište (5). 

Obraćanje pomoću prikazanja 

0 svetom Tomi iz Villanueve, nadbiskupu Valencije, go-vori predaja da mu je 1554. neki čovjek na 

samrti ispri-čao ovo: 

»Bio sam Židov, i odgojen sam prema strogim židov-skim zakonima. Trojica smo pošli u šetnju, 

kad li iznenada opazismo da se plavo nebo otvorilo poput zastora. Veoma se uplašismo, jer ni jedan 

od nas nije još nikada vidio takav prizor u prirodi. Uto se pojavi u zraku, nasred modre nebeske 

pozadine, zlatan kalež a nad njim snježno-bijela hostija. Znali smo već da kršćani jedu tu vrstu

'kruha Gospodnjeg', ali sva trojica se jako prestrašismo. Sutra-dan sam se raspitao o mogućnostima 

da postanem krš-ćaninom. Kad sam postao punoljetan, pristupio sam Katoličkoj crkvi. To sam vam 

morao ispričati prije smrti, jer moje je obraćanje sa židovske vjere na kršćanstvo potaklo to 

prikazanje« (6). 

Čemu sve ne služe prikazanja! Dakako, najveći učinak postižu pri obraćenjima... 

Nagrada za vjerničku vjernost 

U svibnju 1594. vladala je u Guadalupeu, u Ekvadoru, strašna glad. Duga je suša posve isušila 

zemlju. Tada je, u krajnjem očaju, skupina pokrštenih Indijanaca odlučila da se odrekne nove vjere i 

zatraži pomoć od starih, pro-kušanih bogova. Dok su pripremali svoje obredne ple-sove, najednom 

se pojavila neka žena, »lebdeći nad zemljom«. Ona je obećala Indijancima da će smjesta prestati 

glad ako oni na tom mjestu podignu u njezinu čast, u čast Djevice, svetište. Prepoznavši odmah u toj 

ženi Majku Božju iz svoje nove vjere, Indijanci učiniše ono što im je naredila. Glad se završila. 

Još danas slave Indijanci svake godine 13. rujna »Gospu od Guadalupea« (7). 

Prikazanja obvezuju. 

Majka Božja u akciji 

Samostan u Concepcionu, u Čileu, pripada sestrama svete Trojice. Ondje je pozlaćen cedrov kip 

okrunjene Majke Božje, izrađen u naravnoj veličini, kojoj ruke nisu sklopljene za molitvu — već 

kao da bacaju nešto! To ima čvrst razlog. 

Kad su 1600. napali neprijatelji grad Concepcion a i crkvicu, u kojoj se tada nalazio cedrov kip, 

navodno je kip na tajanstven način napustio crkvicu i prikazao se na jednom drvetu Indijancima koji 

su bili protivnici. Kopala je zemlju i neumomo je bacala, snažno zamahujući, prema napadačima. 

Okolnost da su se i hrabri Indijanci, ugle-davši tako ratobomu drvenu Gospu, dali u paničan bijeg, 

doimlje se u kronici događaja posve uvjerljivo. Je li to či-njenica ili zgodna legenda, danas se više 

ne može usta-noviti; nepobitno je, međutim, da se »kip koji baca«, iz Concepciona, i dan-danas 

odano obožava (8). 

Mislim da je spomena vrijedno to što prikaze često nemaju baš nikakva »eterična« svojstva- što — 

poput drvene Madone u Concepcićnu — bacaju, čak, i blato, ako im to omogućava da djeluju na 

svoje ovčice. Cilj opravdava sredstva. 

Narodi, popravite se! 

Iz Besanoona, grada u francuskom dijelu Jure, današnjeg sjedišta nadbiskupije, sačuvana je pod 

datumom: 3. prosinca 1712, jedna »strašna zgoda«. 0 tom je prikazanju izvijestio Magopholis u 

svojoj knjizi »Nova galerija nad-naravnog, čudnovatog i tajanstvenog«, što je objavljena u Weimaru 

1860. 

Nebo je bilo vedro i obasjano suncem, kad se oko devet sati ujutro, na visini od »devet kopalja«, 

vidio neki muški lik kako lebdi, i taj je-lik triput doviknuo glasno: — 

Narodi! Narodi! Narodi! Popravite se, ili vam je došao kraj! — To se zbilo jednog sajamskog dana 

i, prema Magopholisu, »pred očima« više od 10.000 Ijudi. Nakon tih oštrih prijetnji nestao je muški 

lik u jednom oblaku, kao da se popeo ravno u nebo. Za jedan sat se tako smra-ćilo da se u krugu od 

30 kilometara nisu mogli razabrati ni nebo, ni zemlja. Evo doslovce Magopholisa: 

»Sve obuze velik strah i silna jeza; mnogi umriješe naprasnom smrću. Stanovništvo je održavalo 

procesije i usrdno se molilo nebu. Napokon, poslije tri dana, raz-vedri se zrak; no, tada se podiže 

grozna oluja, mnogo strašnija od svih oluja kojih su se i najstariji Ijudi u gradu mogli sjetiti, i 

potraja oko sat i po. Nakon toga započe jezovit prolom oblaka, tako da je voda curila iz neba kao 

kad se izlijeva veliko bure, a istodobno nastade silan potres, tako da je cio grad razoren. Na

području koje je dugačko četrnaest milja i široko šet milja, ostadoše samo jedan zamak, jedan 

crkveni toranj i usred tog područja tri kuće. Vide se na okruglu humku; mogu se primijetiti i negi 

dijelovi gradskih zidina, a u tornju i zamku vide se s one strane gdje se nalazi selo Des Quetz, 

zastave i stje-govi što lepršaju. Nitko se ne može približiti. Isto tako, nitko ne može kazati što znači 

sve to i nitko ne može po-gledati onamo a da mu se ne nakostriješe sve vlasi na glavi; jer, to je vrlo 

čudnovata i strašna zgoda.« 

Taj muškarac s neba, kojem nisu identificirani lice ni ime — s obzirom na svoju prijetnju 

(Popravite se, ili vam Je došao kraj!), nesumnjivo je kršćanskog podrijetla — svojom je pojavom 

izazvao veliku zbunje-nost. Onome kojeg treba držati u strahu pred Gospodom potreban je 

povremeno neki jasan znak. Besan on je, za-cijelo, djelovao kao primjer na čitave krajeve. 

Prikazanja u svim vremenima i širom svijeta 

Otkad se izvješćuje o čovjeku kao razumnom biću, po-stoje prikazanja u okolnostima svih religija i 

civilizatorskih činilaca. Ima ih i u najnovije doba, i bit će ih i u buduće. Budući da sam pripadnik 

kršćanskog Zapada, odgojen prema rimsko-katoličkom učenju o otkupljenju i milosti, i budući da 

znam da će ovo izlaganje čitati pretežno či-taoci iz zapadnog svijeta, bavim se ponajviše kršćanskim 

prikazanjima. Međutim, nesumnjivo je, to želim istaći, da bi se o jednakim činjenicama i jednakim 

pitanjima moglo izvijestiti i iz azijskog, afričkog, indijskog i južnoameričkog područja. Dakle — to 

treba odlučno i jasno kazati — pri-kazanja nisu nikakva katolička povlastica. 

Biblijska prikazanja 

Židovi nisu priznali Isusa kao spasitelja, pa nisu znali za njegovu svetu obitelj. Kako to, onda, da je 

Stari zavjet, jednostavno, prepun prikazanja? Abrahamu i Lotu uka-zaše se dva anđela prije 

uništenja Sodome i Gomore. — Jakov, drugi sin praoca izraelskog, onaj koji je od svog brata Ezava 

»za čorbu od sočivice« otkupio pravo prvo-rodstva, morao se na brdu Jabkoku, čak, boriti s jednim 

anđelom. — Mojsije bješe očevidac prikazanja za pri-kazanjem. Najpoznatije je ono s gore Sinaj, 

gdje mu je Jahve dao zadatak da oslobodi svoj narod iz egipatskog sužanjstva. — Predaja kazuje da 

su Izraelci 40 godina trčali za nekim prikazanjem koje je noću blještalo a danju prijetilo kao taman 

oblak (9). — Čak je i Bileam, kojeg je bio glas da je lažan prorok i učitelj pogrešne nauke, doživio 

vidljivu prikazu Boga — a i kralja Nabukadono-zora, koji u povijest nije nipošto ušao kao uzor 

kreposti, iznenadilo je za vrijeme jedne svečane gozbe u Babilonu prikazanje neke »ruke koja piše«. 

— Obojici hrabrih Tobija, ocu i sinu, prikazao se u apokrifnoj knjizi Tobit aihanđeo Rafael (danas 

zaštitnik apotekara). — Pobožnom Davidu se, pored ostalih prikazanja, pokazala vizija Sina 

Covječjeg na oblacima — dakle, u doba kad »kršćanskog« Sina Čovječjeg još i nije bilo! — 

Salomon, kralj područja koje je obuhvaćalo Izrael i Judeju, kojem dugujemo »sa-looionske 

presude« što se, na žalost, vrlo rijetko mogu razaznati, vidio je — prema svom pričanju — 

nekoliko puta »Gospoda«. — Da, treba da spomenemo i ovo: 

Prikazanja su započela već u raju. Našim neodgojenim praroditeljima, Adamu i Evi, prikazaše se 

Bog i razni andeli (10). 

Ovaj popis biblijskih prikazanja nipošto ne teži za tim da bude potpun. 

Tko se sve ne poziva na prikazanja? 

Prema legendi Rim su osnovali Romul i Rem, Marsovi sinovi blizanci. Pošto su napuštena, 

novorođenčad je dojila vučica a othranio ih pastir Faustul. Romulu, koji je, navodno, vladao Rimom

od 753 do 716. prije n. e., pridružila se jednog dana prikaza Servija Tulija, sina Vulkana, koji se 

pokazao u »vatrenu sjaju nad njegovom glavom« 111). — Herodot, koji je živio u četvrtom 

pretkršćanskom sioljeću, bijaše pisac povijesti, mnogo je putovao, a osobito je zabilježio kronološki 

perzijske ratove; on je napisao da su Perzijanci začuli u hramu Atene Pronoie u Delfima tako 

»čudnovatu viku« da su se dali u bijeg. 0 giasovima kojima nedostaju osobe što ih uzrokuju — 

dakle, akusti-čnim prikazanjima — izvješćuje se mnogo puta. U hramo-vuna Eskulapa, boga 

medicine, danomice se prikazivao bog osobno onima koji su tražili izlječenje — tako pri-rodno kao 

što se danas primarijus pojavljuje kraj bo-lesničkih kreveta u suvremenoj bolnici. 

Tri čuvena zakonodavca: Numa Pompilije, prema legendi drugi rimski kralj — Minos, kralj 

Knososa, sin Zeusa i Europe — i Likurg, legendarni spartanski zako-nodavac, dobivali su svoje 

stvaralačke zamisli ponajčešće preko neposrednih prikazanja bogova. — Eneja, junak trojanskog 

ciklusa legendi, prikazao se nakon smrti svom sinu Askaniju u kompletnoj opremi i s pratiocima. — 

Gaj Julije Cezar, rođen 13. srpnja 100. prije n. e. a ubijen 15. ožujka 44. prije n. e., prikazao se 

jednom Tesalcu i dao mu zadatak da javi njegovu posinku Gaju Oktavijanu o predstojećoj pobjedi 

kod Filipa. — Osnivač staroperzijske vjere Zaratustra, koji se oko 600. prije n. e. pojavio kao 

prorok, dobio je bitne odlomke Aveste (vjerski zapisi njegovih sljedbenika) od nekoliko prikazanja. 

— Mu-hammed, oko 570—623, osnivač islama i objavitelj Alaha, jedinog boga, smatrao se od 610. 

pozvanim za nešto više. U Meki je proglasio objave koje je primio preko prikaza-nja, a koje su 

zabilježene u Kur'anu. 

Očito, osnivači vjera nisu mogli bez prikazanja i ona su im bila potrebna kao aktivna potvrda iz 

nadosjetilnog. Time su njihova učenja postajala privlačnija i djelotvor-nija. Njihove bi pametne i 

mudre misli bile veličanstvene i bez oslanjanja na prikazanja — ali je aureola, svetački krug oko 

glave, davala jak poticaj. 

Jesu li prikazanja ekskluzivna? 

Sveto osoblje iz prikazanja vide i čuju, općenito, samo »vidovnjakinje« i »vidovnjaci«. Oni se, 

zbog želje da pri-opće drugima ono što su doživjeli, pretvaraju u poslanike prikazanja i simbol čuda 

što se, htjeli-ne htjeli, pojavljuju ubrzo nakon toga. Naglo se šireći, čudnovate vijesti stižu za vrlo 

kratko vrijeme do velikog broja Ijudi, koji kao da su upravo čekali vijest. 

Fatima 

Tako je počelo i u selu Fatimi u pokrajini Estremadura, n Portugalu. Ondje su tri mala pastira, 

svakog 13. u mje-secu od svibnja do listopada 1917, vidjela Marijinu pri-kazu kao »Majku Božju s 

krunicom«, koja ih je nepre-stano pozivala da podignu crkvicu na mjestu pojavljivanja. DJeca 

živahno i oduševljeno ispričaše o svojim vizijama. Ljeti i u jesen 1917. bijahu središnji događaj 

širom Portu-gala. 

U početku je to troje djece u samoći saobraćalo s pri-kazom, ali ubrzo su, svakog 13. u mjesecu, 

počele dolaziti u Fatimu beskrajne karavane hodočasnika. Prema pouzda-nim izvještajima, 13. 

listopada 1917. okupilo se na mjestu prikazanja 70.000 do 80.000 Ijudi i čekalo čudo. Navodno un 

se to isplatilo, jer ih je očekivao događaj koji će ostaviti Jak dojam ne samo na male pastire.

Suncano čudo iz Fatime 

Lijevali su mlazovi kiše i vladale jadne prilike za pojavu Marije. No, iznenada se razderaše oblaci, 

ukaza se ko-madić čista modra neba i zasja sunce, no nije zasljeplji-valo. Počelo je »sunčano čudo 

iz Fatime«, a sve što spo-minjem nalazi se u spisima o tom velikom danu. 

Sunce je počelo podrhtavati i njihati se. Izvodilo je nagle pokrete ulijevo i udesno i napokon se 

počelo, poput divovskog ognjenog kotača, golemom brzinom vrtjeti oko sebe. Iz njega su izbijali 

zeleni, crveni, plavi i Ijubi-časti slapovi boja i prelili cio kraj nestvarnim — da, tako piše — 

nezemaljskim svjetlom. Vidjeli su to deseci tisuća očevidaca, koji su tvrdili da se sunce na nekoliko 

minuta zaustavilo, kao da želi omogućiti Ijudima predah. Nakon toga se fantastični pokreti 

nastaviše, a i golemi je vatro-met blještava svjetla opet započeo. Taj se spektakl, izja- 

više promatrači, ne bi mogao opisati riječima. Poslije ponovnog zaustavljanja započe sunčani ples i 

treći put, divan kao i dosada. To je sunčano čudo trajalo ukupno 12 minuta, a vidjelo se uokrug 40 

km. 

Usprkos početnu državnu otporu, Fatima je postala cilj hodočašća. Danas spada među 

najpoznatija sveta mjesta na svijetu. Prvog i posljednjeg dana prikazanja, 13. svibnja i 13. listopada 

svake godine, pretvara se u jedan velik vrt očekivanja. Tisuće i tisuće se nadaju pri-kazanju, čudu; 

najradije bi, zacijelo, još jednom prisu-stvovali sunčanom čudu. 

Imaju li djeca prednost kao primaoci prikazanja? Zbroj registriranih prikazanja pokazuje da su u 90 

od 100 slučajeva djeca primaoci i prenosioci transcedentalnih fenomena. 

Treba li iz tog objektivnog zaključka izvući indicij o tome da mladi za vrijeme pretpubertetskog i 

pubertetskog razvoja stvaraju posebne moždane struje koje im olakša-vaju pristup nekoj drugoj sferi 

svijesti (ili podsvijesti)? Ili im naivna radoznalost, povezana s nesputanom djecjom maštom, 

omogućuje posebne dodire s astralnim svijetom? 

Je li moguće da se u mozak nekog djeteta »projiciraju« prikazanja, koja se odande telepatijom — 

dakle, načinom međuljudskog saobraćanja bez podražavanja pet osjetila, načinom koji znanost više 

ne poriče — prenose u mozgove vršnjaka? Je li, uopće, prijeporno da se prikazanja ne mogu 

objektivizirati, ni fotografirati, ni izmjeriti bilo kakvom aparaturom, ali se, ipak, događaju 

subjektivno u »limbskom sustavu« (12) našeg mozga, u arhaičnom moždanom tkivu? 

Ako oni koji se nalaze izvan svega toga ne mogu ob-jektivno kontrolirati vizije, odakle stižu onda 

— preko 

slikovitih prikazanja — riječi, naredbe, želje i konkretne upute? 

Kako može, uopće, u dječjoj glavi nastati apsurdna pomisao da se neka nepoznata žena želi prozvati 

»Tajan-stvenom ružom«? Posjećuju li prikaze patološki predispo-niranu, psihički osjetljivu djecu? 

Ne vjerujem u to, jer se djeca, povezana s prikazanjima, opisuju kao potpuno nor-malni, zdravi i 

obdareni svim obilježjima svoje dobi, ve-seli mali Ijudi. Ispitajmo, dakle, prikazanja koja su doživjela 

djeca, djeca našeg vremena. 

Četiri djevojčice s Calleje

Kao uvertiru ovog dijela opere o prikazanjima, izabrah jedan slučaj koji se kristalizira u trima 

jasnim pitanjima. Treba ga prikazati vrlo potanko. 

Stotinu kilometara jugozapadno od španjolskog grada Santandera u Staroj K-astiliji nalazi se 

mjestance San Se-bastian de Carabanda, ukratko: Carabandal, seoce s ka-menitim uskim ulicama i 

četrdesetak kuća. 

Bijaše nedjelja, 18. lipnja 1961, 16.30 sati. — Na trgu su se igrale četiri djevojčice: Conchita i 

Jacinta, obje dvanaestogodišnjakinje, i Mari-Cmz, jedanestogodišnja-kinja; zovu se Gonzales, ali 

nisu m u kakvu srodstvu, jer prezime Gonzales je tu tako često kao drugdje Smith, Dupont ili 

Miiller. Četvrta se djevojčica zove Marie-Loli Mazon, također dvanaestogodišnjakinja. — Ta su 

djeca odlučila da iz učiteljeva voćnjaka ukradu jabuke. 

Oko 20 sati se, prepunih pregača i vrlo nečiste savjesti, počeše vraćati kamenitim putem, zvanim 

Calleja, u selo. Kako bi suzbile nelagodnost u želucu, podizale su s tla kamenje i bacale ga na 

imaginarne »zle anđele«, što su ih zamišljale na lijevom mbu puta (13). 

Iznenada Conchita zastade i zagleda se u nebo. Reče 

ostalima da vidi ondje »neki vrlo lijep lik u jarku svjetlu«. Njih tri su smatrale to nekom novom 

igrom, no Conchita je tvrdila uzbuđeno: — Ne, ne! Gledajte onamo, onamo! 

Djevojčice pogledaše, trepćući očima, prema oblacima i uzviknuše: — Anđeo! — Nakon toga su 

postale tihe poput bubica i piljile nekoliko minuta u nebo, nepomične kao i anđeo koji se ondje 

pokazao. Fenomen nestade onako brzo kao što se i pojavio. 

Djevojčice otrčaše kući i ispričaše o tome. U prazno-vjernu se selu novost proširila brzinom vjetra. 

Mogu li četiri zdrave i razborite djevojčice imati u isto vrijeme isto »priviđenje«? pitamo se. Zašto 

bi djeca bez razloga lagala, kako im se mogu potpuno podudarati opisi kad mogu očekivati samo 

kaznu zbog krađe jabuka? Kako to da se uporno i nepokolebljivo ponavljaju njihove izjave, kao što 

će se i u budućnosti pojavljivati? Odjek na njihov izvještaj bijaše suzdržana sumnja. 

Djeca žele uvijek sve saznati. .Tako su i te četiri djevoj-čice sutradan otrčale opet uz Calleju, držeći 

među zgrče-nim prstima krunicu. Anđeo se nije pokazao. 

Dvadesetog se lipnja ponovio pohod, a pridružilo se i nekoliko znatiželjnika. Opet se nije ništa 

pojavilo na ne-bu. Kad su razočarana krenula kući, djeca ugledaše iz-nebuha »sjajno svjetlo« na 

nebeskom svodu. Osim njih nije nitko opazio taj fenomen. 

Sutradan je već poveća skupina krenula Callejom. Ovaj put se anđeo pokazao spontano. Pratioci, 

nisu, doduše, opet ništa vidjeli, no nekoliko ih je snimilo ozarena lica djece. 

Izrugivanja prestadoše. Ljude je obuzeo stanovit strah pred nadnaravnim, pred neshvatljivim. Djeci 

se »njihov« andeo pokazao 22, 23, 24. i 25. lipnja na istome mjestu. 

Prema njihovu pričanju, uvijek se pojavljivao isti anđeo, koji je, međutim, zasad bio nijem. 

Anđeo se predstavlja 

Na večernji sastanak 1. srpnja pratilo je djevojčice mnoštvo, željeno senzacije. Anđeo se prikazao i 

ostao puna dva sata. Opet je taj prizor bio rezerviran samo za djecu, no pri-sutni su čuli dijalog s 

anđelom. Zapravo, čuli su pitanja i odgovore djevojčica. Danas je anđeo prvi put progovorio, i 

predstavio se kao arhanđeo Mihael. Sudionici su tog spektakla, podudarajući se u svojim izjavama, 

pričali o neobično neprirodnom držanju djece: Dva su sata klečala, nagnuvši glavu daleko prema 

natrag, dok su im ukočena tijela bila u zgrčenu položaju. 

Procesija u Carabandalu 

Drugog srpnja, u nedjelju, cio Carabandal bješe na nogama; i iz susjednih su sela hitale velike 

skupine Ijudi. Od 15 se sati molila u crkvi krunica. Oko 18 sati krenula je velika procesija, u njoj

liječnici i svećenici, dok su se na čelu nalazile djevojčice. Na mjestu prikazanja već su bila zabijena 

u zemlju četiri stupa i povezana s užadi, kako gomila ne bi zgnječila djecu. 

Marija je uvijek prisutna 

Dogodilo se čudo. 

Tek što su djeca stigla do »ringa«, već im se pokazala »Bogorodica«, a s njezine lijeve i desne 

strane dva anđela. Jedan od njih, Mihael, bijaše poznat djevojčicama, dok su o drugome kazale da 

sliči Mihaelu »kao blizanac«. Tjeralica što su je djeca, neovisno jedno o drugome ali ipak, što se 

tiče činjenica, potpuno sinkrono, izdala, daje opis kakav se, vrlo sličan, neprestano pojavljuje: 

dugačka, 

tamnosmeđa kosa, razdijeljena po sredini, dugoljasto lice uska nosa i mekih usana, potpuno bijela 

haljina i jedno-bojan svijetloplav plašt prebačen preko ramena, na glavi kruna sa zlatnim 

zvijezdama, a dob između 17 i 18 go-dina. Kao i u drugim slučajevima, djeca primijetiše da taj lik, 

kad bi mijenjao položaj, nije pomicao noge — lebdio je. S Bogorodičine desne strane razabraše 

»crvenkastu drhtavu sliku«, na kojoj se isticao trokut s nekim natpi-som koji nisu mogla 

odgonetnuti. — Anđeli su nosili na sebi modru odjeću bez nabora, imali također uska lica i tamne 

(»crne«) oči; nokti bijahu — tako pažljivo su pro-matrala — kratko podrezani (!), dok su iz leđa 

rasla velika ružičasto-crvena krila. 

Preslušavanje i izvještaj 

Djevojčice je preslušao mjesni župnik Don Valentin. 

Izjave, dobivene zasebno, podudarale su se i u pojedinostima.O spektakularnom prikazanju od 2. 

srpnja sastavio je pater Ramon Andreu izvještaj za biskupa Aldazala u Santanderu. U njemu je 

pisalo doslovce: 

»Ni bolnim posjekotinama, grubim guranjem, pa ni opeklinama nisu se mogla djeca osvijestiti. 

Nisu po-mjećivala ništa oko sebe. U to smo se mogli uvjeriti tako što bismo iznenada prešli nekim 

svjetlom ili nekim dru-gim predmetom ispred njihovih očiju. Nije se zamijetilo nikakvo micanje 

kapaka m šarenice« (14). 

Sveti Mihael stiže točno u 20 sati 

Dvadeset sedmog srpnja zbila su se, čak, dva prikazanja. Rano ujutro najavio je anđeo za veče, 

točno u osam, drugo pojavljivanje. Brzo se pronijela vijest o toj poruci. Prema službenim 

procjenama, okupilo se više od 600 Polja na kojima su uporno stajali Ijudi pretvorila su se u meko 

duboko blato. Nitko nije odustajao. Čekali su čudo. No, nije se dogodilo ništa. 

Oko 22 sata pročitana je poruka koju su potpisala djeca, a koju im je, navodno, izdiktirala Majka 

Božja. U njoj su se svi pozivali da podnesu žrtve i čine pokoru, jer će inače — to je sastavni dio svih 

takvih poruka! — čovje-čanstvo zadesiti kazna. 

Ne kanim potanko opisivati mnogobrojna prikazanja u Carabandalu. Zainteresiranima stoji na 

raspolaganju literatura (15). 

Sto je bilo s tim djevojčicama? 

Što je bilo s tim četirma djevojčicama? Conchita se nakon jednog velikog putovanja u svom životu 

— bila je kod pape u Rimu — vratila u selo, ali je uskoro stupila u red »0buvenih karmelićanki od

Pamplone«. Marie-Loli i Jacinta primljene su u jedan samostan kraj Saragosse. Jedino je Mari-Cruz 

ostala kod svojih roditelja, kojima pomaže u kući i na polju. 

Iz »brodskog dnevnika« burnih događaja iz Caraban-dala, važna su mi tri momenta: 

Čudo s hostijama 

1) Čudo s hostijama. Dogodilo se noću 18. srpnja 1962. Oko dva sata se u Conchitinoj sobi, gdje je 

boravilo i ne-koliko rodaka, pojavio arhanđeo Mihael. Iznenada je •djevojčica, piše u izvještajima, 

ozarena lica pohitala niz kućne stepenice, potrčala kroz uličice i najednom se bacila na zemlju. 

Ležeći zgrčena, isplazila je jezik. 

Smjesta su je opkolili lovci na senzacije što su dan i noć vrebali u selu, i svi su se zagledali u nju. 

Očevici te burne noći izjaviše u zapisnik da se na djevojčičinu jeziku 

pojavila u tren oka snježnobijela, prilično debela hostija, koja se vidjela oko dvije minute. Nakon 

toga je Conchita progutala hostiju. 

Tu je materijalizaciju snimio jedan gledalac! Na četrde-setak se slika, doista, vidi na djevojčičinu 

jeziku neki bijeli okrugao »predmet«, nešto što sliči hostiji. Proma-trači izjaviše da Conchita nije 

napravila nikakvu kretnju rukama, a pogotovo dodirnula usta. Osim toga, za vrijeme te »pričesti« 

nije povukla jezik u usta niti pod nepce; 

uostalom, i nezamislivo je da bi nešto tako bijelo skrivala u ustima. — Za mene je amaterski film 

što ga je snimio i razvio u Barceloni izvjesni gospodin Daminas pravo malo čudo: bila je noć, i 

svijetlilo je samo nekoliko džepnih svijetiljki. Zar nije čudo što se na filmu, uopće, nešto vidi? 

Posljednje prikazanje 

2) Kad se posljednji put pojavilo prikazanje, 13. studenog 1965, dobiše djevojčice od Majke Božje 

poruku za papu. U siječnju 1966. otputovala je Conchita, uistinu, u Rim, gdje su je u Vatikanu 

preslušavala više od dva sata pre-časna gospoda iz Vjerske kongregacije, bivšeg Svetog oficija, a 

zatim ju je primio papa. — Iz Rima se Conchita odvezla u San Giovanni Rotondo, kako bi ondje 

posjetila čudesnog patera Pija. 

Mari-Cruz pobija! 

3) Zapravo, apsurdno je u događajima iz Carabandala 

ovo: 

Mari-Cruz, djevojčica koja radi u roditeljskoj kući, iz-nenada poriče da je ikada vidjela neko 

prikazanje! 

Što je uzrok tom pobijanju? 

U katoličkim novinama »Vaterland«, koje izlaze u Luzernu, čitam u izdanju od 17. ožujka 1967. 

pod naslovom 

»U Carabandalu nije bilo nikakvih prikazanja«, ovaj 

tekst: 

»U službenu dopisu od 17. ožujka 1967. ističe biskupski vrhovni pastir, biskup Puchol Montis iz 

Santandera, sli-jedeće tri točke: 1) Nije bilo nijednogjedinog prikazanja, ni svete Djevice, ni svetog 

arhanđela Mihaela, ni bilo koje druge osobe iz neba. 2) Nije priopćena nikakva po-ruka. 3) Svi 

događaji što su se zbili u Carabandalu imaju prirodno objašnjenje.« 

Što nije smjelo biti?

To zapanjuje. 

Postoje iz Carabandala fotografski snimci i magneto-fonske vrpce. Izvršena su razna ispitivanja, čak 

je i Vjerska kongregacija preslušavala. Svi su ispitivači potvrdili pot-punu podudarnost, čak i u 

sićušnim pojedinostima, izjava četiriju djevojčica. Conchitu je primio papa. 

Ne poriče se da su postojali neki »događaji«, ali se za njih pronašlo prirodno objašnjenje. Poželjno 

bi bilo da se u službenim crkvenim ocjenama ne utvrđuje samo ono što nije smjelo biti, već i ono što 

je moglo biti. Uostalom, i radi vjernika. 

Svakako, neću se iznenaditi ako se zbivanjima u Ca-rabandalu za jedno desetljeće ili kasnije, ipak, 

dade pot-vrda o »velikom cudu«. Mudra kao što jest, Crkva se, duga daha, ne žuri; mogla bi od 

puste mudrosti i taktike postati kratka daha. Kad jednog dana bude trebalo efektuirati čudo, možda 

će Mari-Cruz kazati (ili to ostaviti u oporuci) da je radi »iskušavanja vjernika« morala, po izravnom 

nalogu iz neba, lagati i opozvati svoje riječi. — Ostale se tri djevice za to vrijeme pripremaju u 

svojim samostanima za polusvetice, te će u pogodnom trenutku objelodaniti ono pravo. 

Ne samo tog dana. Čak 33 puta pokazala se Gospa djeci, ponekad i dvaput dnevno. 

Beauraing se uzbudio. Ljudi su se lijepili za djecu Degeimbreovih. Doduše, nisu (opet) vidjeli ništa, 

ali su, zaustavljena daha, pratili dijaloge što su ih djeca vodila s nevidljivom. Tako su 2. prosinca 

čuli jedno dijete kako pita: — Jesi li ti čista Djevica? — Priopćilo je zabezeknu-tim promatračima 

da je Gospa kimnula potvrdno. — Dva-deset trećeg prosinca zanimalo je djecu zašto je Djevica 

došla baš u Beauraing. Odgovor bješe vrlo privlačan: — Da bi se hodočastilo ovamo! 

Trećeg se siječnja 1933. Madona pojavila posljednji put. 0 tom je rastanku svako dijete pričalo 

drukčije. To je neobično, jer su inače izvještaji uvijek gotovo podudarni. 

Albertu je Gospa kazala: — Zbogom! Bog vas pratio! — Gilberti: — Obratit ću grešnike! — Andrei 

— Ja sam Majka Božja, kraljica neba! — Femanda je najimpresivnije do-živjela rastanak: najprije 

je vidjela kako se rasprsnula de-bela, dugoljasta i vatrena kugla, a tek tada ju je zapitala Marija: — 

Voliš li mog sina? Voliš li mene? Onda se žrtvuj za mene! 

Ni jedno dijete nije čulo ono što je Djevica istodobno priopćila ostalima troma. Gledaoci su 

doživjeli nešto utje-šno: tvrdili su da su čuli prasak kugle. 

Marija nema razumijevanja za djecu? 

Djecu su pregledavali i ispitivali liječnici i psihijatri, pre-slušivale vlasti, iskušavali od jutra do 

mraka roditelji. Nisu se pojavila — sve do rastanka — nikakva protuslov-Ija, svako je dijete davalo 

jasne iskaze. Međutim, odrasli ih nisu razumjeli. »Većina zaboravi svoje djetinjstvo kao nekakav 

kišobran i ostavi ga negdje u prošlosti. Pa ipak, ni četrdeset, ni pedeset kasnijih godina učenja i 

iskustva ne znače toliko koliko duševna vrijednost prvog desetljeća.« (Erich Kastner) 

No, ni Djevica kao da ne zna baš mnogo o dječjoj psihologiji. »0bratit ću grešnike!« zvuči prije 

kao pri-jetnja negoli kao utjeha. Kako je nepristupačno predsta-vljanje: »Ja sam Majka Bozja, 

kraljica neba!« Kako su tašta pitanja: »Voliš li mog sina? Voliš li mene?« Kako je nemilosrdan 

zahtjev: »0nda se žrtvuj za mene!« Zar je to nježan majčinski način razgovaranja s djetetom? Ne bi 

li bilo bolje da se takvi zahtjevi postave nekom visokom eospodinu iz svete Vjerske kongregacije 

koji je moćan, umjesto preplašenu djetetu? 

Zašto mora Madona, zapravo, zbunjivati simbolima? Na primjer, trima ružama? Znam, Crkva ima 

objašnjenje: 

bijela ruža simbolizira duh molitve, crvena duh žrtve, žuta duh pokore. Zašto se Djevica ne izražava 

jednostavno, bez tajanstvenosti, razumljivo djeci? Čemu simboli koje mora-ju tumačiti tek teolozi? 

I, koje će, dabome, protumačiti onako kako oni žele. Međutim, ako se već služi formula-cijama koje 

djeca ne mogu razumjeti i koje su namijenjene odraslima, zašto to onda ne kaže odraslima izravno? 

Meni se u svim tim priopćenjima ne sviđa ni to što se uvijek predočuju stepenice nebeske 

hijerarhije. Zar te povlastice nikada ne prestaju? Razumije se, u Beauraingu je 1933. sagrađena 

crkva u kojoj od tada kip »Naša Gospa, majka zlatna srca« izaziva izlječenja i saslušava zagovore 

svih vrsta (16).

Prikazanje kao socijalni slučaj 

Slijedeći se događaj zbio u Belgiji u selu Banneux, koje se nalazi u Ardenima, istočno od Liegea, a 

ima 350 sta-novnika. Obitelj Beco je početkom tridesetih godina živjela sa svojih šestero djece na 

drugom katu bijedne radničke kuće. Otac Beco nije bio katolički vjernik (prilika za obraćanje!), te je 

htio da njegova mala Marietta, kojoj bješe 12 godina, ne bude religiozno odgojena; savjetovao joj je 

da više ne prisustvuje vjerskoj obuci. — Prečasni je rektor Jamin molio s ostalim vjernicima za 

izgubljenu ovcu, onako kako se u katoličkim molitvama uvijek moli za otpadnike. 

Petnaestog siječnja 1933. čuvala je Marietta već usnulu braću i kroz prozor, prekriven ledenim 

šarama, gledala u snježnu noć, jer još nije došao kući njezin mlađi brat. Tada se zbilo ono. 

S desne strane, u vrtiću, ugledala je Marietta nešto što se micalo poput lepršave koprene, a onda je 

uskoro počelo tinjati neko svjetlo u kojem se pojavila, malo nagnuta ulijevo, divna žena sklopljenih 

ruku. Pozvala je majku, koja je, također, imala za tren dojam da vidi neku ženu zastrtu velom. 

Marietta je ispričala: — Ona ima na sebi snježnobijelu haljinu, nabranu od plava pojasa prema 

dolje; krajevi pojasa vise sprijeda. Glava je pokrivena bijelim velom, koji pada na ramena i ruke. 

Desno joj je stopalo golo i na njemu je zlatna ruža. Preko desne ruke visi krunica. Djevica me gleda 

smiješeći se. (17) 

Od te se večeri Marietta izmijenila. Mnogo je molila i više nije propuštala ni jedan sat vjerske 

nastave. Tri dana *kasnije klečala je u vrtu i ugledala — kao što je izjavila za vrijeme ispitivanja — 

»u daljini Majku Bozju, okruženu svjetlom, kako silazi s neba«. Udaljena samo metar i pol, 

lebdjelaje prikaza na oblačiću iznad tla. Djevicaje uhvatila Mariettu za ruku, odvela je do jednog 

izvora i naredila: — Uroni ruke u vodu!... Ovaj je izvor namijenjen meni. Laku noć... do viđenja! 

Mariettina se prikazanja ponoviše 19. i 20. siječnja, 11, 15. i 20. veljače, te posljednji put 2. 

ožujka 1933. Gospa 'c- između ostaloga, kazala da je »... Spasiteljeva majka, Majka Božja... 

Djevica siromašnih... Izvor je za sve na-rode... kako bi ublažio patnje bolesnicama...« 

Treba li da napišem da je bezvjerni otac opet postao prvorazredan katolik? Začudo, Marietta nije 

otišla u sa-mostan, već se udala i postala poštovana majka. 

Rim je 22. kolovoza 1949. službeno priznao »istinitost« prikazanja iz 1933. 

Na mjestu prikazanja podignuta je crkva; na izvoru se zbivaju izlječenja koja liječnici u ne baš 

malenu broju slučajeva smatraju čudima. Banneux se u svim leksikonima spominje kao proštenište. 

Zašto se Rim ovaj put tako požurio s priznanjem? Ah, zaboga, Djevica siromašnih može se vrlo 

dobro iskoristiti. Rim poznaje svoje kršćansko socijalno učenje, koje izvrsno pristaje u politički 

krajolik. Rim ima smisla za publicitet. 

Zašto nema prikazanja na Petrovu trgu? 

I u onim prikazanjima koja je ispitala i priznala Vjerska kongregacija, skriva se protuslovlje. Majka 

Božja se nepre-stano poziva na moć koju su joj dodijelili Bog Otac ili njezin sin Isus Krist. Ako 

raspolaže njome i usrdno želi da je širom svijeta intenzivnije obožavaju vjernici, zašto se onda 

pokazuje stalno na zabitnim mjestima i, osim toga, ponajčešće siromašnim jadnicima koji mogu vrlo 

malo pri-donijeti ostvarenju njezine želje, koja se ponekad izrodi i u naredbu? 

Ja bih, bez bilo kakva prosvjetljenja s onog svijeta, pro-našao bolju priliku da jednim udarcem 

ostvarim želju za publicitetom. Evo sjajne mogućnosti:

Kad papa za velikih crkvenih blagdana, s balkona svoje palače na Vatikanskom brdu, dijeli 

stotinama tisuća na Petrovu trgu blagoslov urbi et orbi (gradu [Rimu] i čita-vom svijetu), 

televizijske postaje prenose taj najviši crkve-ni čin milosrđa na sve kontinente. Papa govori iz crkve 

koja je sagrađena nad grobom apostola Petra. Zaista, postoji li uopće neko uspješnije, djelotvomije 

mjesto za prikazanja, kad već ona stižu iz nebeskog kraljevstva i uvijek posjećuju odabrane? Ne 

pruža li se tu, u srcu Rima, izvrsna mogućnost da se ispuni Marijina usrdna želja? 

Ja ne mogu pojesti jezgru slatkog ploda prikazanja. Gorka je. Ne mogu prihvatiti to da upravo 

Majka Božja zahtijeva da je više i intenzivnije mole i obožavaju. Je li »božanski« kad odlučno 

prijeti da će njezin moćni sin uni-štiti čovječanstvo ako se ne ispuni njezina želja? Odgovara li to 

ponašanje predodžbi o Bogu i Sinu Božjem, o nji-hovoj svemoći i dobroti? 

Što se tu zbiva? Zar je prikazanjima potreban misterij u smislu svog prvobitnog značenja, naime: 

tajni kult koji je pristupačan samo posvećenima i odražava osoban odnos prema obožavanu 

božanstvu? H. U. von Balthasar kaže o tome pametno: 

»Svugdje gdje čovjek poštuje rijetkosti, dragocjenosti i svetosti, on dijeli i odabire; ono što je 

posvećeno, uskra-ćuje pogledima javnosti; skriva to u ćeliji svetišta, u polu-tami sakralne prostorije; 

odvaja to čudnovatom legen-dom od svagdašnjosti obične priče; okružuje to taj-nom...« (19) 

Tajna je uvijek poželjna. 1 najbezazleniji spisi postaju zanimljivi za čitanje ako je na njima otisnut 

žig »strogo povjerljivo«. Priprosti bi čovjek htio sudjelovati u »tajni«, čezne za tim da uđe u krug 

upućenih. Tajne religije, tajni savezi, tajni muški savezi, tajni agenti itd. imaju u sebi 

Sunčano čudo godine 1950. 

Djeca se rado povjeravaju. Tajni režiseri znaju da su ona zbog toga, ali i zato što su nevina i čista, 

osobito pogodna kao objavljivači velikog tamtama, izložbe čudnovatoga, raznih tobože 

transcedentalnih doživljaja što su na mnogim mjestima mogući, tolerirani ili forsirani. 

U selu Acquaviva-Platani na Siciliji pokazao se dva-naestogodišnjoj Tini Malliji, pet puta oko dva 

sata po podne, izvan naselja kod Casalicchija ženski lik. Tina se, dabome, izbrbljala o svojim 

doživljajima. — Petnaestog travnja 1950. pratila ju je već poveća gomila do mjesta pri-kazanja. 

Okupilo se osobiti mnogo Ijudi zato što je Gospa najavila da će tog popodneva dati neki znak. 

Lukavo smiš-Ijeno. Gomila se nije razočarala. 

Iznenada se rascijepio jedan rijedak oblak, a iza njega je zasjala svijetla — da, tako se izvješćuje — 

jarka zvijezda. Ubrzo se mutno sunce poče okretati, čas ulijevo, čas udesno, približavalo se vijugavo 

zemlji i zatim penjalo opet, u ludim kapriolama, prema nebu. Očevici kažu da se sunce bljeskalo u 

svim bojama, dok nije napokon, kao kolut koji se vrti oko sebe, odjurilo u svemir. To sunčano čudo 

ponovilo se istog dana u 16 sati i 21 min. 

Je li se nakon tog prizora moglo i htjelo spriječiti da Casalicchio kraj Acquaviva-Platanija, na 

Siciliji podložnoj čudima, postane cilj hodočasnika? (20) Bilo kako bilo, mafija ne poduzima ništa 

protiv, a i to je već nešto. 

Priča poput krimića 

Događaji iz Heroldsbacha su klasičan primjer o dikta-torskom ponašanju Rimske crkve. Tu priču 

kao da je iz-mislila Agatha Christie ili Georges Simenon. 

Selo Heroldsbach nalazi se u Srednjoj Franačkoj, u Bavarskoj. 

Bijaše 9. listopada 1949. 

Djeca: Marie Heilmann, 10 godina, Kuni Schleicher, 11, Grete Gugel, 11, i Erika Miiller, 11, 

skupljala su ujesenjoj šumi lišće različitog drveća za školski sat botanike. Vra-ćajući se kući, 

ugledala su nad krošnjama sjajna slova, »kao kad sunce sija kroz zelenu pivsku bocu«, tri slova:

IHS. Ta slova iščeznuše. Lebdeći nad brezovom šumom, pojavila se »bijela žena, koja izgleda poput 

bijele sestre«. (21) Prikaza je polako lebdjela amo-tamo. 

Razborita su djeca vladala sobom; počela su brojiti, obavještavala jedno drugo o zvukovima koje su 

čula i otrčala do ribnjaka, gdje je, kao i uvijek, plivalo sedam pataka. Ne, nisu sanjala. Kad su se 

vratila na brdašce, »ondje gore« još je lebdio onaj ženski lik, sve više i više, dok nije uronio u plavo 

nebo. Prikazanje je trajalo četvrt sata. 

Djeci nisu kod kuće povjerovali ni riječ. Majke odlučno krenuše kako bi, uvjerivši se svojim očima, 

prekinule priče o utvari. Na brdašcu su opazile kako djeca — razu-mije se, »iznenada« — gledaju 

napeto prema šumi: Opet su primijetila prikazu. Majke su mogle ustanoviti samo neko neobično 

ganuće svoje djece, koje ih je dirnulo. U zapisnicima su se, sastavljenima odvojeno, naŠli istovjetni 

dječji opisi tog fenomena. 

10. listopada. 

Kuni Schleicher i jedna prijateljica pođoše na brdašce. Za njima su krenula četiri dečka, zadirkujući 

ih: trinaestogodišnji Andreas Biittner, te dvanaestogodišnjaci Michael Lindenberger, Adolf 

Messbacher i Heinz Muscha. Sva su djeca vidjela nad vrhovima stabala Gospu, udaljenu samo deset 

metara, koja se polako kretala prema zemlji. 

12. listopada. 

Djevojčice su vidjele samo »bijelu koprenu«, dok su Michael Lindenberger i njegov brat Martin, 

navodno, vidjeli »bijelu ženu«. 

13. listopada 

Antonie Saam (krug vidovite djece se povećavao) upi-tala je prikazu: — Kakva je tvoja želja? — 

Sva su djeca čula odgovor: — Neka Ijudi uporno mole! 

Djeca zamoliše mjesnog župnika Gailera da pođe s njima na brdašce. Duhovnik je to odbio, ali je 

obavijestio svoje starješine, biskupski ured u Bambergu. 

16. listopada 

Djecu je, obuzetu ekstazom za vrijeme prikazanja, pro-matrao gospodin Kiimmelmann, kojegje 

poslao kaptol. 

Slijedećih su se mjeseci i godina ponavljala prikazanja, a povećavao se i broj onih koji su ih, 

navodno, vidjeli. — Zabilježeni su ovi datumi: 13. siječnja 1950 — 5, 9, 17. i 18. velj'ače — 4, 16. i 

25. svibnja — 15, 16, 24, 25. i 26. lipnja — 10. srpnja — 7. i 8. listopada. Sve do posljednje pojave, 

31. listopada 1952, bila su vrlo česta prikazanja. Nakon toga je u Heroldsbachu zavladao mir. 

Zar uistinu? Saznat ćemo. 

Nisu se prikazivali uvijek isti likovi; ponekad se vidjela Majka Božja s malim Isusom i bez njega, 

ponekad istaknuti anđeli, ponekad Trojstvo a ponekad, čak, otac Josip. — Na Božić 1949. se, 

navodno, priča o Kristovu rođenju odvijala pred dječjim očima kao film. 

Što su čuvari pečata Duha Svetoga učinili od Herolds-bacha? Suvremenu inkviziciju. 

Inkvizicija u Heroldsbachu 

30. listopada 1949 — Biskupski ured iz Bamberga opominje vjemike da ne idu na mjesto 

prikazanja. 

10. siječnja 1950 — S propovjedaonica se objavilo da bis-kupska istraga nije utvrdila ništa što bi 

upućivalo na postojanje vizija nadnaravna podrijetla. Zabranjene su procesije i hodočašća. 

2. ožujka 1950 — Biskupskom je odlukom zabranjeno svim duhovnicima da sudjeluju ili surađuju 

u vjerskim pri-redbama koje su povezane s prikazanjima. 

6. ožujka 1950. — Nadbiskup, dr Kolb, poziva mjesnog župnika Gailera i zabranjuje mu da 

ubuduće odlazi na brdašce prikazanja.

2. listopada 1950. — Nadbiskup dobiva dopis Svetog oficija, datiran 28. rujna. U njemu piše; 

»Sveti oflcij potpuno odobrava ono što je Vaša eksce-lencija (= bamberški nadbiskup) naredila u 

ovoj situ-aciji, te hvali kler i članove Katoličke akcije, koji su se savjesno pridržavali nadbiskupovih 

propisa. Međutim, ostale vjernike, koji se do danas opiru odlukama crk-venih vlasti, treba upozoriti 

da ih poslušaju... Dodaje-mo da se moljenje na brdašcu doimlje poput priznanja istinitosti vizija, pa 

se treba uzdržati od njega...« 

12. listopada 1950 — Crkvene vlasti zahtijevaju da izra-žavanje pobožnosti na brdu prikazanja, 

koje se odavno zbiva bez svećenika, izbjegavaju i vidovita djeca. 

4. kolovoza 1951 — Sijedi župnik Gailer, koji se 38 godina brinuo za župu i kojeg su voljeli 

njegovi župljani, smjesta je premješten zbog toga što je zastupao »istinitost« 

prikazanja. — Osam godina kasnije vratio se kao mrtvac u svoju župu. 

15. kolovoza 1951 — Objelodanjuje se nov dekret Svetog oficija: 

»U srijedu, 18. srpnja 1951, na zasjedanju najviše kon-gregacije Svetog oficija, njihove su 

eminencije, prečasna gospoda kardinali, kojima je povjeren vrhovni nadzor nad vjerom i 

ćudorednošću, nakon ispitivanja spisa i dokumenata... zaključili: Nesumnjivo je da spomenuta 

prikazanja nisu nadnaravna. Stoga se njihov kult u spomenutom mjestu, a i drugdje, zabranjuje. 

Svećenici koji ubuduće budu sudjelovali u tom nedopuštenom kultu, smjesta će izgubiti pravo da 

posvećuju. U če.vr-tak, 19. istog mjeseca i godine, za vrijeme uobičajene audijencije, odobrene 

njegovoj ekscelenciji, gospodinu asesoru Svetog oficija, njegova Svetost božanskom providnošću, 

papa Pio XII, odobrio je, potvrdio i na-redio da se objavi predočeni mu dekret. 

Izdano u Rimu, u palači Svetog oficija, 25. srpnja 1951.« 

22. kolovoza 1951 — Nakon inkvizitorskog preslušavanja uskraćuje upravitelj župe, dr Schmitt, 

vidovitoj djeci pri-manje sakramenata i zahtijeva da se ona ne samo klone brda s prikazanjima, već i 

da ubuduće izjavljuju da nisu nikada vidjela Majku Božju. 

15. svibnja 1953 — Odlukom u procesu koji je pokrenuo nadbiskupski ured, naređuje se prisilno 

raščišćavanje brda (uklanjanje Marijina kipa, oltarcića itd.). 

4—6. veljače 1957. Pred sudom prvog stupnja u Forch-heimu održava se suđenje umirovljenu 

državnom činovniku Paulu Schneideru, kojije 1954. objavio djelo (22) o Heroldsbachu. U tom se 

procesu zbog uvrede časti pdjavio opet kao tužitelj nadbiskupski ured. — Među svjedocima bijaše i 

.vidovite djece, kojoj je sada — 1957 — bilo već 17 ili 18 godina. Ona su potvrdila prikazanja iz 

razdoblja 1949—1952. 

/ u Heroldsbachu se zbilo sunčano cudo 

Treba još spomenuti da se 8. prosinca 1949. zbilo i u Heroldsbachu sunčano čudo, koje je 

promatralo 10.000 Ijudi. 0 tome je župnik Gailer unio u zapisnik ovo: 

»Sunce nam se približavalo i pri tome jako pucketalo. Vidio sam u njemu vijanac od ruža, širok 20 

cm. Antonie Saam vidjela je u suncu Majku Božju s djetetom. Bilo nas je gore petorica svećenika. 

Dokle god budem živ, svje-dočit ću o tome.« Dr. J. B. Walz, profesor teologije, daoje ovaj opis 

(23): 

»Bilo je sve svjetlije i svjetlije, sve blještavije. Činilo mi se da sunce postaje sve blještavije i veće 

i da nam se pri-bližava. Kao da me zaslijepilo. Potpuno je ovladao mno-me dojam da se radi o 

izvanrednu događaju, i povjerovao sam da će se iznenada dogoditi nešto izvanredno strašno. 

Prestrašio sam se... Uto se sunce poče okretati, vrlo brzo i u krugu, a okretanje bijaše tako izrazito 

i brzo da mi se činilo kao da sunčev kolut vrti vrlo hitro i jednolično neki motor. Pri tome se 

sunčev kolut poka-zivao u prekrasnim bojama.«

Cuius regio — eius religio 

Mogu Svetom oficiju predočiti desetke slučajeva prikazanja koji nisu tako pomno dokumentirani 

kao onaj u Heroldsbachu i koje je promatralo manje sudionika, a koji su odavno priznati kao 

»istiniti«. 

To ovisi, vjerojatno, o vrsti izvještaja nadležnih crkvenih vlasti, a one nisu, unatoč karizmi gospode 

koja ondje rade, imune na zablude. Što se iz Bamberga pisalo Rimu? Jesu li vidovita djeca bila 

neposlušna zato što nisu opisivala uvijek isto prikazanje? Zato što su postrojila nad krošnja-ma 

cijelu svetu obitelj? Ili su, zapravo, u zatajenim zapisni-cima poruke koje se ne mogu uskladiti s 

vjerskim učenjem? Kako tajenje u Svetom oficiju, prema tradiciji, bolje uspi-jeva nego u svjetovnim 

ministarstvima i kancelarijama, i bez žiga stroge povjerljivosti, ovaj put nećemo nikada saznati 

pojedinosti. 

Rim je u pravu. Premda se, inače, uvijek ostavljaju odškrinuta stražnja vratašca kako bi se, ako bude 

potrebno, presuda mogla izmijeniti na dobrobit Crkve, vrata su se — što se tiče Heroldsbacha — 

snažno zalupila kad je papa Pio XII osobno postao čuven. Cuius regio — eius religio! (Treba da 

prihvatiš vjeru onog vladara na čijem području živiš!) Mnogo puta prokušano rimsko načelo... 

Pa ipak, sve naredbe bijahu uzaludne: U Heroldsbachu se još i danas moli, još i danas dolaze 

hodočasnici na brdaš-ce prikazanja i još i danas se događaju čudnovata izlječenja... 

Prikazanja za odrasle 

Kako bi se i u ovom izvještaju zadržao statistički odnos primalaca prikazanja, koji iznosi — djeca : 

odrasli treba spomenuti šumskog nadglednika Matouša Lašuta, koji radi u Turzovki, južno od 

Krakova, na moravsko--slovačkoj granici. 

Lašutu bijahu 42 godine kad je 1. lipnja 1958. prvi put ugledao prikazu Majke Bozje, u »moru 

ruža«. lako otac triju kćeri, bio je, dok su mu se od lipnja do kolovoza 1958. pokazivala sedam puta 

prikazanja, uvijek sam, te 

otpada mogućnost da su se »slike« telepatijom prenosile iz nekog dječjeg mozga. Jedno Isusovo 

prikazanje opisao je Lašut ovako (24): 

»... odjeven u bijelu odjeću, nosi crven plašt, prebačen preko desnog ramena i lijeve ruke. S 

njegove lijeve strane stoji tanak križ, visok kao i on. Cijelo je prikazanje u ve-liku, 

zasljepljujućem, sjajnu istostraničnu trokutu, ko-jem su stranice dugačke desetak metara.« 

Prikazanja ne poznaju granice 

lako čehoslovačke vlasti nisu znale što bi s vizijama, te su — posve razumljivo — nastojale na 

svaki način spriječiti da prikazanja iz Turzovke postanu popularna, često bi se ondje okupilo i 

10.000 hodočasnika. — Prikazanja ne poznaju granice ni političke sisteme, pojavljuje se i na 

Zapadu, i na Istoku. Nije li to čudnovato? 

Prikazanje izabire obraćenika 

Bruno Cornacchiola rodio se 19. svibnja 1913. u Rimu i odrastao je u siromaštvu. Prvobitno katolik, 

oženio se 1936. i otputovao sam u Španjolsku, te se samo povremeno vraćao kući i dokazivao svoju 

plodnost. U Španjolskoj se obratio na protestantizam i postao, kao i većina onih koji prijeđu na 

drugu vjeru, agresivan antikatolik. Njegova djeca nisu bila vjerski odgojena. Taj je slučaj zanimljiv 

zato što trideset četverogodišnji Bruno C., odrastao čovjek kad je doživio dva prikazanja, pored 

svega nije bio ni katolik.

Dvanaestog travnja 1947. je tramvajac Bruno C. sa svojom djecom: četverogodišnjim 

Gianfrancom, sedmo-godišnjim Carlom i dvanaestogodišnjom Isolom, krenuo na izlet u »Tre- 

Fontane« kraj Rima. Dok su se djeca lop-tala, on se udubio u sportske novine. Lopta se otkotrljala 

u jednu spilju, a Gianfranco je otrčao za njom. Međutim, nije izlazio. Isola i Carlo zamoliše tatu da 

im pomogne u potrazi za bratom i loptom. Zlovoljan zbog toga što su ga djeca omela pri čitanju. 

Bruno C. je pošao prema spilji, ali mu Gianfranco nije odgovarao na odlučno dozivanje. Tada se 

sagnuo i ugledao sina kako stoji uzdignutih ruku i pilji u neku točku, tepajući joj zaneseno: — 

Lijepa, lijepa gospo, lijepa gospo... — Htio je već uhvatiti dječačića za ruku kadli se kraj njega, 

Isola i Carlo, također, spustiše na koljena. Sada su sve troje mrmljali: — Lijepa gospo, lijepa 

gospo... 

Brunovu bi temperamentu, vjerojatno, bilo odgovaralo da otvori pravu paljbu talijanskih kletvi, ali 

se, gledajući blijeda dječja lica, obuzdao. Blago je pokušao povesti sa sobom Carla, no nije ga 

mogao ni pomaknuti s mjesta. Iznenada je i njega zaslijepilo blještavo svjetlo, u kojem su se djeca 

razabirala još samo kao fantomski obrisi. 

Kasnije je Bruno C. opisao to stanje kao dojam da mu se svijest odvojila od tijela (!). Kad je nešto 

zaslonilo to jarko svjetlo, ugledao je ženski lik naopisive Ijepote, obrubljen zlaćanim sjajem. 

Tjeralica što ju je dao o Madoni taj odrasli čovjek nije se u biti gotovo nimalo razlikovala od opisa 

kakve daju djeca: 

»... crna kosa, sjajna bijela haljina, opasana ružičastom vrpcom s dvjema petljama, plašt zelen poput 

livade... Gospine su bose noge počivale na pršincu; njezino je lice izražavalo majčinsku 

dobrohotnost, istodobno s tihom sjetom; u desnoj je ruci držala omanju knjigu, koju je naslanjala na 

grudi...« (25) 

Uvjeren da je sve to besmislica, Bruno C. se htjede po-buniti, ali kad je gospa progovorila, shvatio 

je da je pred njim Majka Božja. U trenutku kad mu je nestala s vidika, nekatolik Bruno C. je klečao 

na tlu. 

Šestog svibnja 1947. je Bruno C. doživio drugo i po-sljednje prikazanje u spilji. Tada je bio sam. 

Predodređenost? 

Matouš Lašut i Bruno Cornacchiola bijahu odrasli. Otpada telepatsko prenošenje fantazmagorija iz 

dječjih mozgova, jer obojica su doživjela prikazanja (Bruno C. 6. svibnja) kad nisu prisustvovala 

djeca. 

Kao i pri drugim opisima, i za oba ova slučaja sam — na osnovi spisa — izvijestio o okolnostima, 

kako bih po-kazao da za prikazanja, očito, ne postoje nikakve predod-ređene situacije, niti okultna 

pomračenja svijesti, niti spiritualizirajuće vjerske lokacije, pogodne za to. Je li tome tako? 

Prikazanja su se, kad god i gdje god to bilo, uvijek zbivala naglo. Barem se u zapisnicima 

neprestano susreće riječ »iznenada«. 

Koje slobode ima nebesko osoblje? 

Nakon proučavanja stotina zapisnika o prikazanjima, nesumnjivo je da — što se tiče priznavanja ili 

nepriznavanja tih fenomena — Katolička crkva čuva za sebe ekskluzivno pravo, bez obzira na 

činjenicu da je prikazanja bilo i ima ih kod svih naroda i svih vjera. Odlučila je da ni Majci Božjoj, 

ni Isusu Kristu, ni arhanđelima ne prepusti na volju da se pokazuju kome i gdje žele. Osim toga, oni 

koji vide vizije ne smiju osobno prosuđivati o »istinitosti« onog što su vidjeli. (To je, otprilike, kao 

kad i svećenstvo odlučuje o kontroli rađanja: ono osobno nije pogođeno!). 

Pravo da jedino ona može uočiti »istinitost« fenomena, Katolička crkva izvodi iz svog zadatka da 

poučava. Kad — na primjer — Majka Božja, prikazavši se nekom djetetu, priopći neku poruku 

sadržaj koje ne odgovara prisvojenom zadatku poučavanja, tada se prikazanje u svakom slučaju 

ocjenjuje kao »neistinito« i odbija, prešućuje ili zabranjuje; nije se zbilo. Horribile dictu: apsurdne li 

logike!

Ako, međutim, doživi prikazanje netko tko ne vjeruje u jednu spasonosnu crkvu, taj se posjećeni 

jadnik može samo obratiti psihijatru... ili mora odmah postati ka-tolikom. 

To se može pročitati i u raspravi što je redovnici prodaju pred spiljom u kojoj je tramvajac Bruno 

Cornacchiola doživio oba svoja prikazanja: 

»0dlučno se držeći puta koji vodi u propast, Bruno je ugledao pred sobom sjajnu i jednu cestu koja 

vodi do spasa: rimsku, katoličku, apostolsku crkvu.«. 

Duh sveti — glavni svjedok za sve 

Uostalom, pisac i katolik Rudolf Kramer-Badoni pita također: 

»Smije li se crkva vladati kao nekakav klub i izdavati propise koje treba da prihvati pri ulasku 

svaki član kluba?« 

Oholost crkvenih vlasti vrijeđa. Ono što nije po volji i zapovjedi, nisi smio vidjeti — sadržaje 

poruka koji nisu dobili blagoslov — nisi smio čuti. I, uvijek prosvijetli go-spodu s karizmom Duh 

Sveti! Taj neuhvatljivi glavni svje-dok za sve. Evo još jednom K.ramer-Badonija, u njegovoj knjizi 

»Breme onih koji su katolici«: 

»Ima li crkva pravo da za svaku pravnu odluku poziva Duha Svetog kao svjedoka? Kako to, onda, 

da stalno nastaje tradicionalistička zbrka koju treba neprestano raščišćavati (kako bi se dalo 

mjesta novoj besmislici)?« 

Visoka politika oko prikazanja 

Kratak prikaz prošlih i sadašnjih slučajeva prikazanja imao bi nedopustivu rupu ako bi u njemu 

nedostajale dvije slavne dame: Katarina Sijenska i Ivana Orleanska. 

Prikazanja tih djevica nadmašuju vjerski relevantne fe-nomene i zauzimaju posebno mjesto, jer su 

obje, te dame, pozivljući se na svoje vizije, ostvarile izrazit politički utje-caj. Uvijek je vrijedilo 

načelo jezuitskog patera Hermanna Busenbauma (1600—1668) iz njegovih »Medula theologiae 

moralis« (»0 teologiji morala«): »Cum finis est licitus, etiam media sunt licita« »Kad je cilj 

dopušten, dopuštena su i sredstva«). Crkvena je strategija vrijedna divljenja, a izražava se osobito 

upečatljivo u retrospektivi. 

Katarina Sijenska 

Siena, grad u Toscani, u Italiji, bila je u 13. stoljeću na vrhuncu svoje političke moći — a u 14. 

stoljeću, u kojem se rodila Katarina, u sjaju svog umjetničkog procvata. Bila je suparnica Firenze, 

dok nije 1559. pretrpjela poraz i postala samo provincijsko središte poljoprivredno bogate okolice. 

Još i danas se svatko tko putuje Italijom oduševlja-va tim gotskim gradom s palačama Pubblico, 

Buonsignori i Piccolomini, crkvama San Domenica, San Francesco i San Maria dei Servi, te Torre 

del Mangia, visokim 102 m. Razumije se, Siena je, na trima brdima na razvođu između Else i 

Ombronea, sjedište nadbiskupije. 

Katarina se rodila 1347. kao 23. ili 24. dijete (imala je sestru blizanku) bojadisara Benincase. K.ao 

sedamnaesto-godišnjakinja pristupila je Trećem dominikanskom redu, koji je služio milosrđu bez 

samostanskoga zajedničkog života i posebnih pravila; posvetila se, priča se, »potpuno ^vojim 

mističkim razmišljanjima«. 

U djelu »Katarina Sijenska — politička pisma« (26), koje je odobrio za tiskanje kurski biskup 6. 

prosinca 1943, može se pročitati:

»0ko 1370. doživjela je 'mističku smrt', i od svog volje-nog učitelja primila poruku o novom životu 

apostolata«. 

Godine 1357. Katarina se hvalila neposrednim druže-njem sa svojim »zaručnikom« Isusom 

Kristom, s kojim je zamijenila srce i čije je rane dobila. Spominje se da se već kao dijete razlikovala 

od druge djece: 

»Tek što je toliko odrasla da se mogla koristiti razu-mom, ukazuje joj se Gospodin, odjeven u 

papsko ruho i okrunjen tijarom. Blagoslivljajući, pruža ruku prema njoj. Taj prizor jedinstva Krista i 

Crkve urezuje joj se neizbrisivo u srce, u papi vidi od tada pojavu »K-rista na zemlji'...« 

Pri tako korisnim povlasticama pada mi na um Psalam 4, 4: »Bog čudesno vodi svoje svece«, ali bih 

rado izmije-nio malo tekst: »Crkva čudesno vodi svoje svece!« — Ka-tarina nije skrenula s puta. 

»To je posve mističko razdoblje njezine mladosti, koje dostiže svoj vrhunac mističkom smrću, 

velikom prekret-nicom njezina života. Četiri je sata smatraju mrtvom. Za to vrijeme Gospod joj 

pokazuje svetost svetih . . . « 

U bijeloj vunenoj haljini, zaogrnuta crvenim plaštem, hitala bi Katarina kroz Sienu. 0 njezinim se 

vizijama i ekstazama pričalo, pa je bila poznata u cijelom gradu. »0čima koje su prisiljavale« 

ostvarivala je neodoljiv utje-caj. U njezinoj se prisutnosti događalo čudo za čudom. Narod je 

hodočastio k njoj. 

Od 1347. priznavala se »njezma buduća svjetska misija«, koja se najprije sastojala u tome da 

diktira angažirana 

vatrena pisma — »politička pisma« — kraljicama i kralje-vima, papama i biskupima (tek potkraj 

života naučila je koliko-toliko pisati). Strasno je poticala na sudjelovanje u križarskom ratu: 

»Bog to hoće i ja to hoću.« 

Kao što se vidi, Katarina nije nipošto bila kršćanski ponizna i skromna. Ono što je izazvala iz 

navodno vjerskih pobuda imalo je u stvamosti političke posljedice. 

Papa Grgur XI (1370—1378) živio je s papskom vladom u izgnanstvu u Avignonu. Potaknuta 

svojim zadatkom iz prikazanja, Katarina je htjela, radi jedinstvene moći Crkve, vratiti papu u Rim, 

kako bi on primat mogao opet braniti iz srca Crkve: Rima. Agitirala je za svoju crkvenopolitičku 

misiju po dvorcima moćnog plemstva i kod svih onih od kojih je očekivala svjetovnu moć. Putovala 

je i »u blistavo--svjetovni dvor papa u Avignonu... Katarina je uvijek i prije svega obdarena 

mističarka... Samo tako se mogu shvatiti njezine političke misije...« 

Sumnjivo bijelo rublje! 

Katarina se godinu dana borila ogorčeno za povratak ape. Godine 1377. postigla je cilj. Rim je opet 

bio Rim, a Crkva u sjedištu svoje moći. 

Dok se neprestano i previše jasno ističe njezina vjerska naivnost i spominju njezina prikazanja kao 

prvorazredna preporuka za njezino političko angažiranje, umata se Ka-tarina Sijenska kao političko 

oruđe u neprovidno debelu crnu vatu. Ako vizije nisu dokazive, crkvenopolitička moć što su je 

postigle — jest. Trebalo bi da to prozre svatko tko nije »zaslijepljen« (Prva knjiga Mojsijeva — 19, 

11). 

Ivana iz Domremyja 

Tada se pojavila seljančica Ivana, koja nije bila politički manje aktivna i koja je postala svjetska 

zvijezda među 

vidovnjakinjama. Rodila se između 1410. i 1412. u selu Domremyju na Maasu, u istočnoj 

Francuskoj. Domremy se danas zove »Domremy-la-Pucelle« (la pucelle = dje-vica), ima oko 280 

stanovnika, koji rado pokazuju stran-cima rodnu kuću svoje čuvene suseljanke.

Seljančica iz Domrćmyja — u crkvenoj i svjetovnoj literaturi poznata kao Jeanne d'Arc, sveta 

Ivana ili Djevica Orleanska, središnji lik velikih drama — umiješala se, kao opunomoćenik prikaza, 

u visoku evropsku politiku. 

Kad joj bješe 13 godina, Ivana je doživjela svoja prva prikazanja, čula je glasove. Izjave borbene 

djevice na sudu zapisane su u »Rukopisima Kraljevske knjižnice« (27): 

Iz sudskog zapisnika 

»Kad mi je bilo trinaest godina, javio mi se u očevu vrtu u Domremyju neki glas. Dopirao je zdesna, 

s one strane gdje je crkva, a pratila ga je jaka svjetlost. U po-četku sam se bojala, ali sam ubrzo 

spoznala da je to glas nekog anđela, koji me nakon toga vodio i poučavao. Bio je to sveti Mihael. 

Vidjela sam i svetu Katarinu (Sijensku!) i svetu Margaretu, koje su mi se obraćale, opominjale me i 

upravljale svim mojim postupcima. Lako prepoznam prema glasu da li sa mnom razgovara anđeo ili 

svetica. Ponajčešće, ali ne uvijek, prati ih svjet-losi. Njihovi su glasovi blagi i dobri. Anđeli mi se 

pri-kazuju s prirodnim glavama. Vidjela sam ih, a vidim ih svojim očima...« 

»... Nakon pet godina, kad je Ivana čuvala marvu, reče neki glas: Bog sažaljeva francuski narod, i 

ona mora poći da ga spasi. Kad se potom rasplakala, naredio joj je glas da ode u Vaucouleurs, gdje 

će naći jednog kapetana koji treba da je, bez ikakvih zapreka, odvede kralju...« »... Od tog je doba 

sve što činim posljedica primljenih objava i prikazanja, a i za vrijeme cijelog ovog sudskog procesa 

govorim samo ono što su mi savjetovali da kažem...« 

Za vrijeme opsade Orleansa prorekla je Ivana zauzima-nje grada, a i to da će joj iz grudi poteći krv. 

Sutradan je ranjena; jedna joj se strelica zabila »šest palaca« u rame. 

Neprestano u vezi sa svojim glasovima, Ivana je dva-tri puta tjedno slušala zahtjeve da započne 

političku dje-latnost. Potkraj 1428. postadoše te naredbe tako konkretne da su joj dale dužnost da 

smjesta pritekne u pomoć svojim zemljacima: trebalo je da dokrajči englesku opsadu Orieansa. 

Ivana između fronta 

Lako je glasovima bilo naređivati, ali za običnu seljančicu bješe to težak politički zadatak, jer je 

Francuska bila po-dijeljena na dvije stranke. Postojala je Orleanska stranka pod vodstvom mlitavog 

dofena (naslov negdašnjeg fran-cuskog prijestolonasljednika), kojeg je Ivana 1422, okrunila u 

Reimsu kao kralja Karla VII. Zatim, postojala je bur-gundska stranka pod vodstvom Henrika V, u 

savezu s Englezima. 

Djevojku su uporno poticala stalna prikazanja. U svo-jim seljačkim dronjcima, vrlo je oštroumno 

nadmudrila dvorske ulizice i prodrla do infantilnog dofena, kojeg je uvjerovala dokle god je nije 

imenovao za »Chefe de guerre«. 

Ivana pobjeđuje! 

Nalazeći se na čelu 4.000 ratnika, Ivana je prisilila Engleze, »te prokletnike«, da se povuku iz 

Orleansa. Ta je pobjeda značila obrat u stogodišnjem ratu Francuske protiv En-gleske. Ivanina 

slijedeća politička želja da ponovno ujedinjena Francuska, Orleans i Burgundija unište Englesku, 

propala je zbog slabog kralja. 

Još jednom je srčana djevojka krenula u boj, ali je kod Compiegnea zarobiše Burgunđani. »Njezin« 

tupoglavi kralj nije poduzeo ništa da je izbavi iz zarobljeništva. Burgun-đani je prodaše za veliku 

svotu novca Englezima. (Sveci imaju svoju cijenu!) Njima je ta djevica priredila takve neugodnosti 

da nisu štedjeli novac kako bi je zbog prag-matičko-političkih razloga dobili u svoje ruke. Znali su

da Francuska bez Ivane (i njezinih prikazanja!) više nema sile koja bi potakla na ujedinjenje. — 

Britanci su zaroblje-nicu smatrali čarobicom; zbog opreznosti je staviše u željezni kavez! 

Unakrsno ispitivanje o prikazanjima 

Pod predsjedanjem biskupa iz Beauvaisa započeo je 21. veljače 1431. sudski proces kojem je cilj 

bila lomača. Za-pisnici (28) pokazuju da su glavni dokaz bile Ivanine pri-kazanja i glasovi. 

22. veljače 1431 — zamak u Rouenu 

Preslušavatelj: Kad ste prvi put čuli glasove? 

Ivana: Bilo mi je trinaest godina kad mi se oglasio jedan božanski glas kako bi mi po- 

mogao da ispravno živim. Preslušavatelj: Je li vas često posjećivao taj glas? Ivana: 

Dva-tri puta tjedno mi je govorio: »Treba 

da napustiš svoje selo i pođeš u Francusku!« 

Preslušavatelj: Što vam je još priopćavao? Ivana: Kazao mi je da treba da prekinem opsadu 

Orleansa... 

Prikaza je dala Ivani jasan politički zadatak! — Kad su joj 28. ožujka zaprijetili mučenjem kako bi 

je osudili kao krivovjerku, odrekla se svojih prikazanja. 

Ivana: Budući da svećenici tvrde da moja prika-zanja i objave nisu vjerojatni niti se mogu 

zagovarati, neću ni ja upomo ustrajati na njima. 

Drugog travnja porekla je poricanje koje su iznudili od nje: 

Biskup: Jeste li poslije četvrtka čuli glasove svete 

Katarine i svete Margarete? 

Ivana: Bog mi je preko tih svetica objasnio kak-vu sam bijednu izdaju počinila kad sam se 

pod zakletvom odrekla svoje izjave ka-ko bih spasila svoj život. 

U dogovoru s kršćanskim izvršiteljima pravde zapa-liše svjetovni krvnici 30. svibnja 1431. lomaču. 

Ivana je umrla vičući: — Isuse! Isuse! 

Dvadeset godina kasnije jedan je sudski poslužitelj izjavio u zapisnik da je Ivanino srce, usprkos 

potpunom uni-štenju tijela, ostalo čitavo. 

Nisu potrebna nikakva nategnuta tumačenja ni naga-danja da bi bilo jasno da su likovi iz Ivaninih 

prikazanja htjeli postići političke učinke. Zbog čega bi to moglo za-nimati »sretnike na nebu«? 

Godine 1456. Crkva je uočila priliku da jednu sveticu i narodnu junakinju vrati u svoje krilo. 

Opozvala je pre-sudu koja je njezinu vjernicu dovela na lomaču. Godine 1894. proglasila ju je 

blaženom, a 1920. sveticom. 

Joseph Smith — osnivac vjere na temelju vizija 

Prorok Joseph Smith (1805—1844) osnovao je »Isusovu crkvu suvremenih svetaca«. U noći 21. 

rujna 1823. doživio je prikazanje (29): 

»Posve se predavši molitvi Bogu, opazih da se u mojoj sobi pojavilo neko svjetlo, koje se 

pojačavalo' dok nije u prostoriji postalo svjetlije negoli u podne, a potom se ubrzo stvori kraj mog 

kreveta andeo, stojeći u zraku, jer nogama nije dodirivao pod. Imao je na sebi široku halju, 

izvanredno bijelu. Bila je bjelja nego išta što sam vidio u životu; osim toga, ne vjemjem da bi bilo 

što ze-maljsko moglo biti tako izrazito bijelo i sjajno. Šake mu bijahu gole, a i ruke do malo iznad 

zglavka. 1 stopala mu bjehu bosa, a i noge do malo iznad gležnjeva. Glava i vrat bijahu, također, 

goli. Mogao sam razabrati da osim te halje nema ništa drugo na sebi, jer je bila otvorena, te mu

vidjeh grudi... Nazvao me imenom i kazao mi da je poslan k meni kao vjesnik Božje prisutnosti i da 

se zove Maroni; Bog želi da učinim jedno djelo. Kazao je da je sačuvana jedna knjiga napisana na 

zlatnim ploča-ma, koja izvještava o bivšim stanovnicima ovog konti-nenta i njihovu podrijetlu; u 

njoj je sadržano obilje vječnog evanđelja, kakvo je Spasitelj objavio onim sta-rim stanovnicima... 

Nakon tih sam priopćenja spazio kako se svjetlo u sobi oko njega, kojije govorio sa mnom, počelo 

skupljati, i to je potrajalo dok se u prostoriji nije opet smračilo, osim oko njega. Tada sam iznenada, 

kao kroz rudarsko okno, ugledao nebo, a posjetilac se poče penjati, sasvim nestade, i sobu ispuni 

mrak kao i prije prikazanja nebeskog svjetla...« 

Gdje u tom izvještaju postoji neka razlika s obzirom na rimokatolička službeno priznata 

prikazanja? 

Joseph Smith je i ubuduće doživljavao pnkazanja, za vrijeme kojih su mu pokazane zlatne ploče, 

tekstove kojih je prenio. Tako je 1830. nastala mormonska Biblija »The Book of Mor-mon«. 

Kršćanska mormonska zajednica naselila se 1848, poslije dugih lutanja, u pustinji pored Slanog 

jezera u Uta-hu, u SAD, i osnovala mormonsku državu Utah, sa sredi-štem u Dalt Lake Cityju, 

naselju koje se naglo širilo. Mor-monska crkva ima danas više od milijun i pol sljedbenika, 

raspršenih širom svijeta. Mormoni doista žive prema svo-jim kršćanskim zakonima, i nisu obična 

sekta koja bi se mogla odbaciti kao »quantite negligeable« (zanemariva količina, nap. prev.). 

Sadržaj te »Book of Mormon«, dobivene od prikazanja, donosi takvo obilje povijesnih događaja s 

datumima, imenima i zemljopisnim podacima da nije baš vjerojatno da bi taj kompendij mogao 

nastati na osnovi znanja jednog sedamnaestogodišnjaka. Kao i pri svim prikazanjima, i tu je 

postojalo »nešto«. To »nešto« treba ispitati. Nesumnjivo je da se ne radi ni o kakvu očitovanju 

pakla, jer prouzro-kovalo se, zapravo, nešto pozitivno. To bi bila, da se iz-razimo jezikom crkvenih 

otaca, »contraria contrariis« (boriti se protiv suprotnosti suprotnošću)! 

Prikazanja u Kairu 

Koptska je crkva kršćanska nacionalna crkva Egipta, s više od milijun vjernika. Njome upravlja 

aleksandrijski pa-trijarh, koji od 11. stoljeća ima sjedište u Kairu. 

Drugog travnja 1968. gledali su prolaznici nad kupolama stare koptske crkve u kairskom 

predgrađu Zeitunu oblike slične bijelim golubovima, koji su imali promjenjljive obrise i polako se 

stopili u magli. Nakon sablasne metamorfoze poprimila je magla oblik čovječjeg lika; tako je sjala 

da su gledaoci bili zaslijepljeni i mogli promatrati taj fenomen 

samo stisnutih očiju. Prikazanje se nekoliko večeri po navljalo na istom mjestu i na isti način. 

Koptski je patrijarh Kiril VI Sesto smjesta sazvao ko-misiju od svećenika, učenjaka i vjernika. Ta je 

komisija kao i tisuće kairskih građana — Kopta, muslimana, hin-duista, kršćana svih boja, 

pripadnika raznih sekta — po-svjedočila da je nad crkvenim kupolama vidjela »lijepu gospu«, ženu 

koja je zračila iznutra. To je bilo prije šest godine. Uvečer 12. travnja snimio je egipatski 

fotoreporter Vagih Risk Mata, u lovu na senzacije, prvi put Marijinu prikazu na nebu. — 

Četrnaestog je travnja pokazao patrijarh na konferenciji za štampu dokumentarnu sliku: na njoj se, 

pred trima kupolama na donjem rubu slike, nad crkvenim krovom, vidio jarkobijel oblik s nekim 

likom koji se nije mogao identificirati. Očevici potvrdiše opsežnim popisom potpisa da su vidjeli 

neki »lijep ženski lik«« (30). 

Čudu za petama

Bio sam u Lourdesu i Fatimi. Za svojih putovanja po kon-tinentima nisam propustio m jedno mjesto 

prikazanja, ka-ko bih mogao kritički i pažljivo pregledati okolicu i povi-jest »čuda«. Međutim, 

nikada nisam imao priliku da bu-dem nepristran sudionik nekog »iznenadnog« fenomena prikazanja 

ili da razgovaram s nekom aktivnom vidovnja-kinjom ili aktivnim vidovnjakom. No, neprestano su 

mi pristizali na pisaći stol aktualni izvještaji o djelovanju »Mame Rose«, koja se smatra 

vidovnjakinjom. Je li mi se tu ukazivala mogućnost da zakrpam jednu rupu u svom znanju? 

Dvadeset drugog ožujka 1974. posjetih zabačeno mje-stance San Damiano. Teško sam ga pronašao, 

jer ni je-dan putokaz ne upućuje prema njemu. Ubrzo ustanovih da tu putokazi i nisu potrebni, jer 

svatko koga upitate zna za posjed obitelji Quattrini, na kojem živi i djeluje Mama Rosa. (San 

Damiano se nalazi južno od Piacenze, a Piacenza jugozapadno od Milana.) — Amo pristižu, kao i 

ja, hodočasnici iz svih zemalja svijeta; to dokazuje parkiralište s automobilima svih marki i 

registarskih tablica svih narodnosti. 

Kroz prozor seljačke kuće dopire jednolično moljenje krunice: »Kojeg si, Djevice, po Duhu Svetom 

začela — Kojeg si, Djevice, k Elizabeti nosila — Kojeg si, Djevice, rodila — Kojeg si, Djevice, u 

hramu žrtvovala...« 

Hodočasnici ritmički mrmljaju. 

Južni je zid prekriven zavjetnim pločama (posvetni darovi za nekog sveca na prošteništu): »Marija 

je pomogla! Izliječen od teške bolesti! Vječna hvala! Opet sam zdrav! Položio ispit!« Na 

zahvalnicama su svi meni poznati jezici. Mama Rosa, zacijelo, izaziva čuda. Na pravom sam 

mjestu... 

Na željeznoj polici s nekoliko pregrada treperi dugačak niz crvenih uljanica. Iza nje su na stolu 

dvije velike plas-tične boce s »čudnovatom vodom« iz San Damiana. Ona se dobiva besplatno, kod 

Mame Rose se ništa ne prodaje. Devocionalija i suvenira ima u malobrojnim trgovinama u selu. 

Na kamenu postolju iza žičane ograde, zatvoren kao neka rijetka životinja u zoološkom vrtu, 

ustoličen je bijeli kip okrunjene Majke Božje, koja — okružena cvijećem — kao da poziva 

kretnjom, dok je u objema rukama po jedna ruža. S njezine desne strane postoje klupe za moljenje, 

iza kojih počinje »križm put«: u cijevi od plastične mase pri-kazuju figure Isusova stradanja. Tu i 

pred kipom kleče na betonskom podu hodočasnici, lica okrenutih prema re-šetki. 

Molim vas, htio bih razgovarati s Mamom Rosom Dočekala me neka seljanka s keceljom, a može joj 

biti oko 50 godina. Sudeći prema snimkama koje sam vidio, mogla bi biti sestra Mame Rose. 

Obratih joj se: »Excusa, signora...« Doputovao sam iz Švicarske kako bih Mami Rosi postavio 

nekoliko pitanja. — »Ne! Ne!« To ne dolazi u obzir, Mama Rosa sada moli-ti. Neka, pričekat ću 

nekoliko sati ili se vratiti sutra. Ja sam pisac i bavim se prikazanjima kakva je imala Mama Rosa... 

Ljuta kao ris, ona poče uporno sipati riječi: Ne možete razgovarati s Mamom Rosom, ona je 

bolesna, sada je ionako bolesna... Ostadoh uporan. Za djelić mi sekunde prođe kroz glavu misao da 

bi, možda, trebalo da se poslužim s nekoliko novčanica lira, koje u Italiji, inače, otvaraju i najčvršće 

zatvorena vrata. Odustadoh od toga, kako ne bih, možda, sve upropastio; ipak sam na čude-snom 

mjestu. Međutim, nisam uspio. 

Prije nego što sam došao ovamo, saznao sam već iz objavljenih djela (31) što se, navodno, dogodilo 

u San Damianu i zbog čega je Mama Rosa postala magnet za one koji vjeruju u čudesa: 

Kruška koja je cvala u jesen 

Dvadeset devetog se rujna 1961. gospođa Rosa Quattrini grcila od boli na svom krevetu, a sutradan 

je trebalo da joj u bolnici operiraju kilu. Gospođa Rosa je rodila troje djece pomoću carskog reza. 

Najstariji je tada učio već u sjemeništu u Piacenzi, dok se o malima brinula tetka

Adele. 

U kući je uvijek nedostajalo novca, a tog se dana prikupilo jedva jedvice 1000 lira, koje je trebalo 

da ona po-nese u bolnicu. 

U kuhinji kraj spavaće sobe kuhala je tetka Adele oskudan obrok, kad je na vratima pokucala neka 

mlada žena; zamolila je milostiv dar za crkvu Santa Maria della Grazie u San Giovanni Rotondu, 

gdje je djelovao čudesni pater Pio. Tetka Adele, kojoj novac bješe »svet« kao i svim siromasima, 

upitala je Rosu što da odgovori molite-Ijici. Rosa se bez razmišljanja odrekla pola gotovine. 

Neznanka je prišla bolesnici kako bi joj zahvalila i počela je sokoliti da ustane. Napokon ju je, 

gotovo na silu, iz-vukla iz kreveta: »Kćeri moja, ti si izliječena!« — Boli nestadoše kao da ih je 

vjetar odnio, te se operacija nije ni obavila. 

Mlada je žena preporučila gospođi Rosi da posjeti patera Pija. Ozdravivši na tako čudesan način, 

Rosa je otputovala u San Giovanni Rotondo, gdje jo je pater Pio, kojeg slave zbog liječenja na 

daljinu, savjetovao da se, ako je ne sprečavaju obiteljske obaveze, posveti njegovanju bolesnika. 

Tri je godine život na posjedu u San Damianu tekao svojim uobičajenim tokom. 

Šesnaestog listopada 1964. zatekla se gospođa Quattrini s jednom susjedom u voćnjaku. Obje su 

opazile — kako drukčije negoli »iznenada«? — maglenu koprenu, neobičan oblačić koji je obavio 

granje šljive. Tada se taj osebujni oblik, lebdeći, preselio do kruške, i ondjb se — »iznenada« — 

pokazao u oblaku, koji se počeo zgušćivati, sjajan ženski lik s dvjema obaveznim mžama u ruci i 

kmnom na glavi. Gospa je zaprijetila: — Došla sam da opomenem svijet da moli, jer približava se 

kazna! — Domišljata je Rosa upi-tala: — Kako će povjerovati meni, ubogoj ženi? — Ma-dona joj 

je odgovorila jasno i razgovijetno: — Ne boj se, dat ću znak. Učinit ću da procvate kruška! — 

Nakon toga je prikaza izblijedjela. 

U listopadu je drvo imalo na sebi, doduše, još punu košaru zrelih krušaka, ali — navodno — ni 

jedan jedini cvjetni pupoljak. Pa ipak, drvo je procvalo, ne polako, već — kao što su izjavili očevici 

— u tren oka. Čudo se sutradan ponovilo na šljivi. 

Mama Rosa čavrlja s majkom Marijom 

Nakon jesenjeg cvjetanja voćki ne prestaju za Rosu Quat-trini prikazanja. Gotovo svakog utorka 

razgovara Mama Rosa s Majkom Božjom, te prima od nje upute i poruke, saopćenja za određene 

osobe i prijetnje za one koji nisu pravovjerni. 

Tumaram kroz vrt čudesa, kroz dvorište. Kroz prozor dopire iz kuće litanija: »Kojeg si, Djevice, u 

hramu našla — Koji se za nas krvlju znojio — Koji je za nas bio biče-van...« Dva francuska 

svećenika, u potpunom svečanom ruhu, kleče pred ograđenim Marijinim kipom. 

Mama Rosa zadaje podosta teškoća Rimu. Poruke što ih, navodno, prima od majke Mahje, 

proturječne su, na-ivne, često samovlasne, katkad začinjene strogim prijet-njama. Zapisnka 

dokazuju da bi sve to, takva brbljavost, teško mogla potjecati iz dodira s nekakvim božanskim 

nadahnućem. Pa ipak, u San Damianu se, tako se priča, zbivaju čudesna izlječenja. Pa ipak, stotine 

su očevidaca doživjele dva sunčana čuda. 

Suzdržljivost Crkve 

Crkva još zadržava odstojanje. »0sservatore Romano« je 16/17. studenog 1970. objavio izjavu 

biskupa iz Piacenze: 

»Tobožnje pomke, vizije i čuda nemaju nikakve veze s nadnaravnim... Rosa Quattrini je danomice i 

javno odbijala poslušnost svom biskupu. Ovime objavljujemo službeno Rosi Quattrini da smo 

prisiljeni na to da joj uskratimo otajstva i pristup u crkvu... Svećenik Edgardo Pellacini, bivši župnik 

San Damiana, dobio je u rješenju o smjenjivanju, što ga je potvrdila Sveta stolica, služben nalog da 

se više ne bavi takozvanim 'događajima iz San Damiana'... Zatim, opominjemo sve ostale sljedbenike 

i odgovome osobe... svećenike i laike... da ne šire vijest o tobožnjim prikazanjima i

porukama Majke Božje i da ne priređuju putovanja onamo... inače ćemo biti prisiljeni da im 

zabranimo pristup u crkvu i otaj-stva. Svećenicima koji budu postupali suprotno ovome prijeti, osim 

toga, suspenzija 'a divinis'.« 

Pričekajmo nekoliko godina, nekoliko desetljeća... 

Dvorištem tumara vitak mlad kapucin u smeđoj mantiji s bijelom pletenom vrpcom oko pojasa; 

promatram ga već satima, i osmjehuje mi se. 

Svugdje se čuje to uspavljujuće moljenje krunice: »Koji je za nas okrunjen trnjem — Koji je za nas 

teški križ nosio — Koji je za nas raspet — Koji je ustao od mrtvih...« 

Obraćam se kapucinu. Još se nadam da ću ostvariti intervju s Mamom Rosom. Možda mi može 

pomoći taj pobožni čovjek, koji se tu vlada kao kod kuće. — Ne, ne možete ka gospođi Quattrini, 

ona mora moliti. Za koga pišete? Kako vam je, kažete, ime?... Ne, nitko ne može k njoj, ona ne 

prima nikoga, razgovara s Marijom. — Rim se, kažem, vrlo jasno distancira od San Damiana. — 

Ka-pucin sliježe ramenima, kao da želi kazati: »Hja, bože moj...« Smatra da je to, ipak, uobičajeno 

ponašanje Crkve, treba pričekati nekoliko godina, nekoliko deset-Ijeća... 

Što radi, onda, tu crkveni promatrač? Satima ga gle-dam. Pred kime i pred čime treba da zaštiti 

staricu, o ko-joj kaže da razgovara s Marijom? 

Pola sam dana vrebao priliku da porazgovaram s Ma-mom Rosom. Međutim, izolirali su je. Kad 

sam napokon odustao, opet sam čuo jednolično moljenje, koje je kao iscrpljujuća zvučna kulisa 

ispunjavalo dvorište. Bez pre-stanka. »Koji je ustao od mrtvih — Koji je na nebo uza-šao — Koji 

nam je Duha Svetoga poslao — K.oji je tebe, Djevice, na nebo uzeo — Koji je tebe, Djevice, na 

nebu okrunio.« 

Šest se sati čulo to monotono govorenje, kao da se vrti nekakav molitven mlinac. Kroz glavu mi 

prođe zlobna misao: Nije li u kući uključen magnetofon? 

Ispravno je napomenuo kapucin. Čekat će se. Godine. Desetljeća. Stoljeće. Tek tada će Mama Rosa 

iz San Damiana dati svoj prilog tome da se u mnoštvu svetaca potvrdi jedina istinita crkva. 

Vrlo rado bih za 100 ili 200 godina prelistavao samo jedan sat popis svetaca, ako nešto takvo bude 

tada još postojalo. Vjerojatno bih tada našao na njemu ovjekovje-čenu Mamu Rosu. 

Crkveni učenjaci, poput povjesničara i hagiografa Waltera Nigga (32), obrađuju tlo na kojem mogu 

nepre-stano uspijevati čuda i rasti sveci: 

»Sveci utjelovljuju kršćansko postojanje, najbolje nas uče o saobraćanju s Bogom i vode nas 

neposredno pred zapaljeni trnov grm. Nema ničeg zornijeg ni životnijeg od svetaca; oni su uzorni 

Ijudi, kojima je Bog jasan kao da ga vide.« 

Mogu li se objasniti fenomeni? 

Sastavio sam kratak pregled karakterističnih slučajeva prikazanja sa spektrom njihovih mogućnosti. 

Treba li da se sada suglasimo s Franzom Werfelom, piscem romana 

o Lourdesu: »Pjesma o Bemadetti«? »Za onog koji vjeruje, objašnjenje nije potrebno. Za onog koji 

ne vjeruje, objašnje-nje nije moguće.« Zar uistinu nije? 

Samo u kršćanskom je području utvrđeno toliko pri-kazanja i toliko ih je u ovom stoljeću 

potkrijepljeno do-kazima, da me mišljenje i reagiranje mnogih znanstvenika samo zapanjuje. 

Odavno sam se odučio da se »čudim« tome. Ono što je u početku nedokučivo i neodredivo, što se 

ne može izmjeriti ni fizikalno registrirati, ne postoji. Dakle, može biti riječ samo o 

fantazmagorijama, a o njima se ne govori. Međutim, ne smije se sve tako pojednostaviti. Pošto sam 

proučio brda dokumenata, meni J'e nepobitno jasno da su se subjektivno primijećena prikazanja

zbila. Vjerojatno i u ovom trenutku, 17. travnja 1974, dok ovo pišem, negdje na svijetu pronalazi 

neko prikazanje svog primaoca. 

Treba ispitati kakvu ulogu kod tih osoba igra vjersko--zanesenjačko uobražavanje, što su u 

subjektivnom doživ-Ijaju izazvali okolina, odgoj i utjecaj. Materijalističko sta-jalište onih koji 

poriču sve što se ne može izmjeriti više nije na razini današnjih istraživanja. 

Privlačno je na kućnim zabavama, za vrijeme čavrljanja, zbijati šale na račun fenomena koji se ne 

shvaćaju, a niti se pokušavaju shvatiti. A »davanje istraživanju« novih tema, fenomena i problema 

prepušta se, očito, tankokožnim slonovima. 

Opremljeni ispitivačkim razmišljanjima možemo opko-liti fenomen PRIKAZANJA. Bez sumnje, 

može se doka-zati koje uzroke treba isključiti. Započnimo sa »Svetim pismom«... 

Evanđelistički izvještaj + Apostolska pisma + Proročke knjige + 

Prvobitni tekstovi = »Riječ Bozja«? 

Više od milijardu Ijudi na ovom svijetu naziva se kršća-nima. Kako su vezani uz svoju vjeru? Za to 

je potrebna neka zajednička osnova. Ta je osnova bila i jest Biblija. 

Riječ »biblija« potječe iz grčkog: ta biblia, knjige. U leksikonu piše o riječi Biblija: »Knjiga nad 

knjigama, Sveto pismo, zbirka zapisa koje kršćanske crkve smatraju poveljama božanske objave, 

riječju Božjom, i obaveznima za vjeru i život...« 

U crkvama se, protiv vlastitog uvjerenja, ori da Biblija sadržava i da jest »nječ Bozja«. Kad to 

izreknu pomazana teološka usta, priprostom kršćaninu zvuči to u ušima i u bezazlenu srcu tako kao 

da je dragi Bog osobno nadahnuo i/ili, čak, diktirao Knjigu nad knjigama, i ostaje u uvjere-nju, što 

se tiče Novog zavjeta, da su suputnici Isusa iz Nazareta stenografirali njegove govore, životna 

pravila i »proročanstva«, promatrali njegova »čuda« i ubrzo nakon toga zabilježili sve to u kronici 

čudesnih događaja. Kršća-nin treba da prihvati 'K-njigu nad knjigama kao zbirku autentičnih 

izvještaja. Ta, i profesor Hans Conzelmann, profesor za Novi zavjet, iz Gottingena, priznao je da 

krš-ćanska zajednica živi, zapravo, od toga što su joj u veli-koj mjeri nepoznati rezultati kritičkih 

ispitivanja Biblije. To, doduše, nije baš kršćanski, ali tako je. 

Tajna nauka? 

Biblija nije onakva kakvom se — još i danas, i to nepre-stano — prikazuje, a ni Duh Sveti nije više 

ono što je prvo-bitno trebalo da bude. Moji će stručni kritičari: teolozi, znam to već sada, ozlojeđeno 

dići pogled i kazati: Pa, to znamo, to piše u našoj stručnoj teološkoj literaturi. 

U pravu su. Međutim, velike i male kršćanske crkve žive u javnosti i od javnosti, tu prate priprostog 

čovjeka od kolijevke do groba, tu čine sebe — pomoću ceremonija u lukavo odabranim trenucima u 

životu — »prijeko po-trebnima«, tu — u javnosti — koriste se svojom moći, tu pune crkvene 

blagajne. Prema tome, nije nimalo pošteno izjaviti da se sve zablude biblijskog vjerskog učenja (u 

javnosti prikazanog kao konačna istina) mogu pročitati — i da se priznaju — u knjigama 

bogoslovnih knjižnica. Ta, koji od onih milijardu kršćana ulazi u arhiv teološke nauke? 

Neznanje krsćana

Joachim Kahl (1), promovirani bogoslov s marburškog sveučilišta »Philipps«, zaključuje: 

»Neznanje kršćana uve-liko počiva na nedovoljnim obavještenjima što ih pružaju teolozi i crkveni 

povjesničari, koji u svojim radovima ni-ječu skandalozne činjenice na dva načina. Ili izvrću stvarnost 

i pretvaraju je upravo u njezinu suprotnost, ili je prikrivaju.« — Ja nazivam oba ta postupka 

varanjem vjernika. 

Laik ima pravo na to da ga oslobode pogrešnih i odavno zastarjelih kršćanskih dogmi; može 

zahtijevati, budući da se to zbiva u Božje ime, da mu se — bez zamršenih i ne-ponovljivih teoloških 

gimnastičkih vježbi — kaže istina na razumljiv način i razumljivim jezikom; laik smije očeki-vati 

da će ga sada osloboditi bojazni, starih gotovo dvije 

tisuće godina, koje nisu predviđene, ali su uspješno pri-mjenjivane. 

Još i danas: nepogrešiva 

U koncilskoj konstituciji o Crkvi od 21. studenog 1964, u izjavi od 28. studenog 1965. o odnosu 

prema nekršćan-skim vjerama, te u svečanom kredu pape Pavla VI od 30. lipnja 1968, opet se 

izrazito utvrđuje: 

Katolička je crkva jedina istinita crkva; 

K-atolička crkva jedina objavljuje nepogrešivu istinu; 

Katolička je crkva prijeko potrebna za spas; 

Katoličkoj je crkvi povjerena cijela riznica nebeskih dobara; 

Katolička je crkva jedina prava nasljednica božanskog obećanja; 

Katolička crkva jedina posjeduje Kristov duh; 

Katoličkoj je crkvi jedinoj povjerena dužnost nepogrešiva poučavanja; 

Katolička crkva jedina posjeduje potpunu i cijelu istinu. 

Osamnaestog studenog 1965. objavilaje Katolička crkva, u dogmatičkoj konstituciji, svečano i 

vrlo službeno: 

da je začetnik Biblije Bog, 

da je Biblija u svim dijelovima sveta, 

da je Biblija u svim dijelovima stvorena pod utjecajem 

Duha Svetog, 

da sve ono što izjavljuju nadahnuti autori Biblije treba da 

vrijedi kao da je to napisao Duh Sveti, i 

da Biblija uči pouzdano, vjerno i bez pogresaka. 

Kako bi tu ekskluzivnu imovinu mogli zastupati pred zajednicom od milijardu vjemika, upućuju 

bogoslovi, ne obazirući se na saznanja svojih istraživanja Biblije, na evanđeliste, na apostolska 

pisma i na čudnovati »prvo-bitni tekst« Svetog pisma. 

Istini za volju 

Međutim, — istini za volju! — ni jedan evanđelist nije bio Isusov suvremenik, a ni jedan 

suvremenik nije napisao izvještaj o onome što je vidio svojim očima. Tek pošto je rimski car Tito 

(39—81. n. e.) razorio 70. n. e. Jeruzalem, započeše zapisivanja o Isusu i njegovoj družbi. Prihvati li 

se, međutim, da je Sin Božji umro 30. n. e., tada je Mar-ko, kao prvi biblijski autor, napisao svoje 

evanđelje naj-manje 40 godina poslije Isusove smrti na križu. 0 tome dr Johannes Lehmann (2), 

jedan od prevodilaca suvre-menog izdanja Biblije, kaže ovo: »Evanđelisti su tumači, a ne biografi; 

oni nisu rasvijetlili ono štoje postalo mračno tijekom naraštaja, već su zamračili i ono što još bješe 

jasno. Oni nisu pisali povijest, već su povijest stvarali. Nisu željeli izvještavati, nego ispravljati.«

Osebujni prvobitni tekstovi 

Često korišteni i u teološkoj rabulistici vrlo izdašni »prvo-bitni tekstovi«, uopće ne postoje. Što 

imamo u ruci? Pri-jepise koji su bez iznimke nastali između četvrtog i desetog stoljeća naše ere. A 

tih približno 1500 prijepisa opet su pri-jepisi prijepisa, i ne postoje dva prijepisa koji se međusobno 

podudaraju. Izbrojeno je više od 80.000 (!) razlika. Ne postoji ni jedna jedina stranica tih 

»prvobitnih tekstova« na kojoj se ne pojavljuju proturječnosti. Uživljavajući se, autori su — od 

prijepisa do prijepisa — drukčije shvaćali stihove i preinačivali ih prema suvremenim potrebama. 

Biblijski su »prvobitni tekstovi« prepuni tisuća i tisuća lako dokazivih i dobro poznatih pogrešaka. 

Najistaknutiji prvobitni tekst: Codex Sinaiticus — nastao kao Codex Vaticanus u četvrtom stoljeću 

naše ere — pronađen je 1844. u samostanu na Sinaju. On sadržava 16.000 ispra-vaka, koji potječu 

od sedam različitih korektora kao»autora«. Neka su mjesta izmijenjena čak triput i zamije-njena 

četvrtim »prvobitnim tekstom«. Friedrich Delitzsch (3), trgovac jednog hebrejskog rječnika i 

prvorazredan stručnjak, ustanovio je sam u »prvobitnom tekstu« oko 3.000 pogrešaka pri 

prepisivanju. 

Profinjeno zavođenje u bludnju 

To s »prvobitnim tekstom« jest simptom profinjenog na-čina teološkog zavođenja u bludnju. Svaki 

normalan smrtnik podrazumijeva pod pojmom »prvobitnog teksta« nekakvu ispravu, nekakav 

besprijekoran original, svakako neosporen i neosporan dokument. što bi rekao kršćanski laik kad bi 

mu s propovjedaonice otvoreno kazali da »prvobitan tekst« u takvu smislu ne postoji? 

Genijalan je i, zaista, dokaz blistave inspiracije način — neusporediv u 7.000 godina Ijudske 

povijesti — na koji se održala bajka o Bibliji kao »riječi Božjoj«. Među-tim, to što se čak i 

»prvobitni tekstovi«, prepuni protu-slovlja i krivotvorina, još i danas reklamiraju kao »riječ Božja«, 

graniči se shizofrenijom. Znam da je krivotvorenje teška riječ. Krivotvorenje znači upravo namjemo 

zavo-đenje u bludnju. Čemu to? Crkveni su se od već u prvim stoljećima naše ere, iako su se 

prepirali o uzrocima, slagali barem u tome da su »prvobitni tekstovi« krivotvoreni; 

oni govore još otvoreno o »umetanju, oskvmjavanju, uni-štavanju, ispravljanju, kvarenju, 

ispuštanju« — no otada je prošlo mnogo vremena, a cjepidlačenje nije moglo tada, niti može danas 

izmijeniti objektivne činjenice o krivo-tvorenjima. 

Kršćanski bogoslovi, to je razumljivo, nerado slušaju o krivotvorinama u »prvobitnim 

tekstovima«. Uzimaju krivotvoritelje pod svoje cme skute i šapuću o »svjesnim izmjenama«, 

umataju u vatu od riječi one koji su mijenjali 

tekst i tvrde da su oni postupili u smislu i interesu prave riječi Božje — riječi Boga do kojeg su tada, 

mnogo poslije Isusa, vjerojatno imali pristup. 

Što se tiče krivotvorenja, dr Robert Kehl (4), iz Zuricha, piše: »Prilično se često događalo da je isto 

mjesto jedan korektor 'ispravio' u jednom smislu, a drugi u posve suprotnom, ili je prihvatio prvi 

smisao, ovisno o tome koje se dogmatsko shvaćanje zastupalo u toj školi. Svakako, već 

pojedinačnim, a — dabome — još više planskim 'is-pravcima', izaziva se potpun kaos u tekstu i 

nerazmrsiva zbrka.« A župnik Jean Schorer (5), dugogodišnji duhovnik iz katedrale Saint-Pierre u 

Ženevi, zaključio je da je ne-održiva postavka o potpunoj nadahnutosti Biblije i shva-ćanje da je 

Bog njezin tvorac; to shvaćanje tako vrijeđa osnovne spoznaje zdravog čovječjeg razuma i čak ga 

Biblija pobija tako jasno, da ga mogu zastupati još samo neuki evanđelisti i one ovčice kojima 

nedostaje bilo kakvo opće obrazovanje. 

Koliko je sveto Sveto pismo?

U nekim novijim izdanjima Biblije — kao što je pučko izdanje ciriške Biblije — barem se priznaje 

da je neke odlomke umetnula »kasnija ruka«. No, i taj je podatak tek vrlo plah nagovještaj golemih 

manipulacija oko biblijskih tekstova. U nizu zapisa »Vjera suvremenog čovjeka« (6), dr Robert 

Kehl prikazuje u bitnim crtama ono što se doista dogodilo. Citiram: 

»Većina onih koji vjeruju u Bibliju naivno vjeruju da Biblija od početka postoji u onom obliku u 

kojem im se danas predočuje. Smatraju da je Biblija uvijek sadržavala sve one dijelove koji su u 

njihovu vlastitom primjerku Biblije. Ne znaju — a ponajčesće i ne žele znati — da prvi lcršćani 

dugo, oko 200 godina, nisu osim Starog zavjeta 

imali nikakve 'zapise', 

da ni starozavjetni kanon u doba prvih kršćana nije još bio napokon utvrđen, da su 'novozavjetne' 

bilješke nastajale tek vrlo sporo, da dugo nitko nije pomišljao na to da i te 'novozavjetne' 

zapise smatra svetim pismom, da se, međutim, s vremenom uobičajilo da se ti zapisi čitaju u 

zajednicama, ali još ni tada nije nitko pomišljao na to da ih kao svete zapise izjednači sa Starim 

zavjetom, da se ta misao rodila tek kad su se počeli sukobljavati različiti pravci u kršćanstvu i kad se 

pokazala potreba za nečime obaveznim na što bi se mogli osloniti, da su se na taj način one bilješke 

polako počele smatrati Svetim pismom tek oko 200. n. e..« 

Krsćanska naivnost 

Nema, dakle, nikakva nadahnuća duhom, pogotovo ne Duhom Svetim. »Riječ Bozja« je nastajala 

kao pri tajnu glasanju bijelim i cmim kuglicama. To su činjenice. Svjet-skim organizacijama koje 

sebe pretvaraju u čuvare ko-načne i jedine istine, zacijelo bi — s obzirom na prisvajanje takvih 

prava — dolikovalo da o povijesnim činjenicama ne govore samo u svojim dijalektički savršenim, 

laiku ne-razumljivim stručnim raspravama, dakle: u tajnosti. Tre-balo bi da svojim prvorazrednim 

sredstvima za utjecanje na javno mišljenje saopće »običnom puku« činjenice opće-nito razumljivim 

jezikom! Zar im nedostaje građanske hrabrosti? Pribojavaju li se da bi udruženje izgubilo po-slovnu 

osnovu, tako reći: uloženi kapital, kad bi se priz-nalo da Biblija nije »riječ Božja«, jer to prema 

dokazanom načinu svog nastanka ne može biti? Kako dugo će još crk-veni rukovodioci istrajati u 

zabludi da se vjemici mogu 

zadržati u stanju kršćanske poniznosti i naivnosti? Kako dugo će se još smatrati da se proturječnosti 

i krivotvorine mogu objašnjavati kao »Božja volja«, kao nešto »radi spasa vjemika« ili kao da je to 

nadahnuo »Duh Sveti«? Ako teološko istraživanje tako postupa s činjenicama, kakve još ima veze s 

naukom? Ipak, teologija ima naučni fakultet na sveučilištima, a financira je porezni obveznik, koji 

se ponajčešće naziva i kršćaninom. Pretpostavljam da se studentima teologije na fakultetima 

otvoreno saopća-vaju naučna saznanja. Kakav je, onda, transmisijski ure-đaj postavljen između 

akademskog učenja i pučke pro-povijedi? Gdje je, na kojem mjestu, programiran nestanak znanja, 

koji izaziva zaboravljanje činjenica i, zapravo, dopušta da s propovjedaonica odjekne stara pjesma o 

Bibliji kao pravoj riječi Božjoj? 

Kako su postavljene skretnice? 

Sve je počelo s koncilima, »saborima vrhovnih crkvenih pastira radi rješavanja važnih crkvenih 

pitanja«. — Da bi crkveni službenik bio pozvan, preduvjet je da ima »ka-rizmu«, da je dobio 

»božanski milodar«. Prema tome, na koncilima je, u tako uzvišenom krugu, Duh Sveti na potenciran 

način svugdje prisutan i djelotvoran među sudioni-cima i preko njih. Tako bi trebalo zaključiti. 

Na saborima prvih pet ekumenskih (to jest: čitave ka-toličke crkve) koncila mladoga kršćanskog 

svijeta postav-Ijene su skretnice za sadržaj i organizaciju nove vjere.

Najstarija vjerska učenja, koja su do danas zadržala svoju dogmatsku vrijednost, proglašena su u 

Nikeji (325. n. e.), u Carigradu (381), u Efezu (431), u Halcedonu (451) i još jednom u Carigradu 

(553). Isplati se saznati, u sažetu prikazu, kako su nastali koncili i što se na njima — vje-rojatno, za 

sva vremena — zaključilo. 

1. koncil 

Prvi ekumenski koncil u Nikeji — Koncil je sazvao car Konstantin (288—337), pokršten tek na 

samrti, jer je htio učvrstiti Rimsko carstvo pomoću ekspanzivnog i per-spektivnog kršćanstva. Kad 

je odabrao za koncil 318 biskupa i pozvao ih, osnova bijaše obična imperijalistička politika, a 

nipošto ne vjerski porivi. No, to je moralo biti jasno i karizmatskim biskupima, jer je car ne samo 

pred-sjedao zboru, već je vrlo carski objavio izričito da je nje-gova volja crkveni zakon. Vrhovni ga 

pastiri prihvatiše čak i nekrštenog kao »univerzalnog biskupa« i dopustiše mu da kao svjetovni 

vladar sudjeluje pri glasanjima o crkvenom učenju. Duhovni i zemaljski interesi stvoriše — već 

tada! — čudnovatu simbiozu. 

Pri svemu tome nije Konstantin imao blage veze o Isusovu učenju. Bio je privržen sunčanom kultu 

Mitre (staroiranski bog svjetlosti); još dugo se u kršćanskom dobu prikazivao na kovanu novcu i 

obožavao kao »ne-pobjedivo sunce«. Kad je starogrčkom trgovačkom gradu Bizantionu dao svoje 

ime i pretvorio Konstantinopol (330) u glavni grad Rimskog carstva, naredio je, potpuno zanemarivši 

kršćansku skromnost, da se za posvećenje metro-pole podigne golem stup — a na njemu car 

s nepobjedi-vim suncem. U njegovu se čast lelujao kroz uličice dim tamjana i prolazile su procesije 

sa svijećama. — Pontifeks nije, usprkos kršćanskoj Ijubavi prema bližnjemu, niti ukinuo ropstvo; 

propisao je da se onim robovima koje uhvate kako kradu hranu nalije u usta rastopljeno olovo, i 

dopustio je roditeljima da, u doba oskudice, prodaju svoju djecu. (Ako je i pročitao Mateja (18, 23), 

možda ga je pogrešno shvatio: »Zato je kraljevstvo nebesko slično kralju koji odluči urediti račune 

sa svojim slugama.«) 

Pri kojima je crkvenopolitičkim odlukama sudjelovao taj paša? 

Isus se izjednačuje s Bogom 

Do Nikeje je vrijedila dogma Arija iz Aleksandrije: Bog i Isus nisu istobitni, nego samo slični. 

Konstantin je pri-silio koncil da zaključi o istobitnosti (homouzija = ni-kakve razlike) Boga Oca i 

Isusa. Carskim je državnim zakonom ta promjena, koja se tiče biti, pretvorena u crkvenu dogmu. 

Tako je Isus izjednačen s Bogom. Na osnovi toga prihvatiše biskupi aklamacijom »nikejsku vjeroispovijest«. 

Nekršćanin Konstantin učinio je Crkvi još jednu og-romnu uslugu: do tada je bilo nepoznato mjesto 

gdje je po-lcnpan Isus. Međutim, rimski car je 326. n. e., upućen »božanskim nadahnućem« (gle!), 

otkrio grob Isusa koji je upravo izjednačen s Bogom. (Godine 330. je Konstantin zapovjedio da se u 

Jeruzalemu podigne crkva na Kristovu grobu.) Ipak, to čudnovato otkriće nije moglo spriječiti 

Konstantina da iste godine ubije nekoliko bliskih rođaka — sina Krispa, ženu Faustu koju su, po 

njegovoj naredbi, uronili u kipuću vodu, dok je tasta Maksimijana strpao u tamnicu i prisilio ga na 

samoubojstvo. 

Tako izgleda car i pontifeks koji je stvorio »nikejsku vjeroispovijest« i koji je — pošto se završio 

koncil — okružnicom objavio kršćanskim zajednicama da je su-glasnost 318 biskupa »odluka 

Božja«. 

Konstantin Veliki je, inače, izabran za sveca armenske, grčke i ruske crkve. 

2. koncil

Drugi ekumenski koncil u Carigradu — Taj je koncil sazvao car Teodozije 1 (347—395), kojem je 

Crkva dala kićeni nadimak »Veliki«. Prema svojim moralnim osobinama taj rimski imperator nije 

zaostajao za kolegom Konstanti-nom. Bio je, to bilježi povijest, pravi gulikoža u odnosu prema 

siromasima; nametao je narodu nepodnošljive daće, koje su njegovi poreznici mučenjem grubo 

utjerivali. Svom strogošću svoje carske moći zabranjivao je da se tim napaćenim stvorenjima pruži 

skrovište. Ako bi se to dogodilo, naredio bi da se pobije stanovništvo čitavih sela. Godine 390 

(dakle, gotovo deset godina nakon po-božnog koncila) naredio je da se u cirkusu grada Te-salonike 

(Soluna), u groznu krvoproliću, pogubi 7.000 po-bunjeničkih građana — u isto vrijeme kad se u 

kršćanskim crkvama udomaćuje »aleluja«... »hvalite Boga«. — Teo-dozije je kršćansko učenje 

proglasio državnom religijom (zbog toga je »Veliki«) i naredio Ambroziju, milanskom biskupu, da 

nasilno razori sva poganska svetišta. S ob-zirom na svoje metode, Teodozije bi se, doista, mogao 

smatrati praocem inkvizicije. No, ako je Isus propovijedao radosnu vijest za siromašne i potlačene, 

onda je Teodozije bio Antikrist glavom. Pa ipak, taj je nesveti duh sazvao 2. koncil u Carigradu. 

Što se dogodilo ondje? 

Otac, Sin i Duh Sveti 

Taj zbor vrhovnih pastira, koji bogoslovni stručnjaci na-zivaju kmjim koncilom, uveo je u crkveno 

učenje odlučan vjerski element: doktrinu o trojstvu Oca, Sina i Duha Svetoga. Ona je pretvorena u 

»nikejsko-carigradsku vjero-ispovijest«. A istobitnost (iz Nikeje) — eto nečega za teo-loške 

sladokusce — postaje sada istovjetnost Oca, Sina i Duha Svetoga. Crkva još i danas živi od te, tako 

dobivene teze o Trojstvu. 

ali je u stvarnosti rukovodila zborom opet djevičanska Pulherija, koja se nakon Teodozijeve smrti 

udala za Marci-jana. Ona je znala bolje nego biskupi što hoće. Bogoslov Eduard Schwartz (7) 

zaključuje da je Pulherija nametnula i sazvala koncil protiv volje raznih crkvi i da je čvrsto držala 

uzde na tom vijećanju. Što se dogodilo u Halcedonu? 

Isusova dvostruka narav — Primat Rimu Papa Lav 1 inicirao je svojom »Epistula dogmatica« (Dogmatskim 

pismom) vjersku formulu o Isusovoj dvostrukoj naravi. Koncil je objavio dogmu da su u 

Isusovoj osobi »nepomiješano i nerazdvojno« sjedinjene božanska i čo-vječja narav. Kao 

»halcedonska vjerska formula« živi ta dvostnika narav do danas- — Napokon, a to nije nevažno, u 

Halcedonu je čuvanje jedinstvenosti učenja povjereno papi na taj način što se u svako doba mogao 

umiješati. Tako je nastao primat Rima. Utvrđeni su temelji budućeg razvitka. Trebalo bi da su u 

Vatikanu još i danas zahvalni nesvetoj Pulheriji, koja je svojim spletkama nametnula Halcedonski 

koncil... 

Peti ekumenski koncil u Carigradu — Inscenirao ga je istočnorimski car Justinijan 1 (483—565). 

Bio je izrazit apsolutist, ali je — unatoč tome ili baš zbog toga — slušao hirove svoje supruge i 

suvladarice Teodore (497 do 548). Ta je kćerka cirkuskog čuvara stekla velike zasluge u muževim 

očima jer mu je za vrijeme ustanka »Nika« (532), kad su se cirkuske stranke »Zelenih« i »Plavih« 

pobunile protiv tiranina, spasila prijestolje. Nakon tih je zasluga mogla pustiti uzde svojoj, kao 

pomahnitaloj 

volji i iskorijeniti ostatke poganstva, što su vrhovni pastiri na koncilu podržali širokim osmijesima. 

Inače, biskupi nisu na 5. koncilu imali ni o čemu odlu-čivati, baš ni o čemu. Ono što je htio postići, 

Justinijan je već odavno objavio u carskim dekretima i zakonima; 

poprilična je ironija što se ta priredba prikazuje u litera-turi kao »aklamacijski koncil«.

Justinijan je naložio papi Vigiliju (537—555) — »nedo-stojnom vršiocu svoje dužnosti«, koji je 

kasnijim protiv-nicima papske nepogrešivosti služio kao jasan primjer — da se preseli u Carigrad. 

Vigilije i biskupi jednodušno se pokriše imperijalističkim interesima tog cara, koji je tada — zbog 

svojih nemilosrdnih zakona o hereticima — ušao u povijesne knjige. »Heretik« je bio svatko tko je 

poricao kršćanske dogme: Kažnjavao se smrću i giibio je nasljedno pravo. Čitava vojska rimskih 

činovnika tražila je inovjerce, okupljala ih i po Justinijanovoj ih naredbi, na silu, kršta-vala. 

Bizantski povjesničar Prokopije (oko 490—555) napisao je jedno djelo o Justinijanovu ratovanju 

protiv Perzijanaca, Vandala i Gota, jednu knjigu o Justinijanovim građevi-nama (Aja Soflja!), ali je 

stvorio i jedan pamflet protiv Justinijana i njegove žene Teodore. Opisao je Justinijana, a po svoj 

prilici je dobro poznavao svog vladara, kao gor-da, licemjerna, nepravedna, podmukla, okrutna i 

krvo-žedna. Kršćanski tumači historije rado zaobilaze Proko-pijeve opise. Dabome! Jer, Justinijan 

je — kao i carevi Konstantin i Teodozije — izabran za sveca. 

Što se dogodilo na koncilu? 

Oni koji odstupaju od riječi Božje jesu heretici 

Grčki crkveni pisac Origen (oko 185—254), učitelj u ka-tehetskoj školi u Aleksandriji, bio je 

najznačajniji teolog kršćanskog starog vijeka i prvi zastupnik kritičkog raz-matranja Biblije. 

Zahvaljujući svojem platonističkom obra-zovanju, djelomično je — pomoću alegorijskih tumačenja 

— učinio shvatljivim i spiritualizirao Sveto pismo. Koncil ga je osudio zbog odstupanja i ocijenio 

njegove egzegeze kao nepravovjerne. 0 tome što će ubuduće biti pravovjemo odlučuje jedino 

crkveno vodstvo, nadahnuto Duhom Svetim, a o tome tko je nadahnut, odlučuje ono poziva-njem. 

— Pošto je donesena ta koncilska odluka, više se nisu progonile samo mnogobrojne Origenove 

pristalice, već je to bio znak za hajku na sve inovjerce. — Simbol 

-»vjenčanja« s Crkvom postaje u to doba prsten, koji nose biskupi. Bio je to, čini mi se, osebujan 

brak između čo-vjeka i Duha Svetog... 

Biblija nije »riječ Božja«. Osim toga, vjerska načela što ih je na prvih pet koncila stvorila gomila 

visokih crkvenih dostojanstvenika, nije — usprkos tobožnjoj karizmi su-dionika — nadahnuo Duh 

Sveti. To je za priprostog vjer-nika, jer ga ponajčešće zatekne nepripremljenog, mučan šok. Što 

preostaje? 

Što je s Isusom? Je li postojao? Je li iskrvario na križu »zbog naših grijeha«? Je li ono što piše u 

Novom zavjetu uistinu propovijedao osobno? Međutim, ako tekstovi što se smatraju Isusovim 

besjedama ne potječu od njega, odakle onda 1500 prijepisa prijepisa »prvobitnih tekstova«? Nešto 

se, zacijelo, dogodilo. Jedan jedini lik među mnogo-brojnima koji su umrli raspeti na križu ne bi 

mogao razviti, zadržati i potvrditi tako golem kult ličnosti. Tu su sudje-lovale neke pametne glave. 

Postoji velik broj knjiga o Isusu iz Nazareta. Onakav Isusov životopis kakav se može rekonstruirati 

prema najnovijim istraživanjima, predočili su u najnovije doba autori poput Johannesa Lehmanna 

(8), Joela Carmichaela 

(9) i Rudolfa Augsteina (10). Tim je kritičarima tumačenja o Isusu koja dovode u zabludu, 

prigovorila — razumije se — teološka strana; no, razmotre li se, na primjer, izvrda-vanja autorskog 

kolektiva (11) koji je iznio svoje mišljenje o Augsteinovu djelu »Isus, Sin Čovjecji«, tada se u tom 

pokušaju pobijanja razaznaje, ipak, samo ona prastara tehnika koju Joachim K-ahl naziva 

»prikrivanjem«. 

Dogma o Isusu 

Kršćanski bogoslovi pretvaraju dogmu o Isusu — usta-novljeni vjerski nauk koji treba da vrijedi 

bezuvjetno, neprovjerenu tvrdnju (12) — u bit kršćanske vjere. 1 to mi se čini shvatljivim, iako

lakomislenim, jer bi se svih onih stotinu tisuća pastira svih kršćanskih crkvi odreklo sebe i svog 

posla kad više ne bi mogli postupati »u ime Isusovo«. Naime, morali bi pošteno kazati malom 

čovjeku u 17. redu crkvenog broda da Isus iz Nazareta nije bio »jedino-rođeni sin Božji« i nikada se 

nije predstavljao takvim. Zapravo, previše bi bilo očekivati takvu izjavu s propo-vjedaonice. Što je, 

onda, bio pravi Isus? 

Rudolf Augstein (13) pita: »... odakle kršćanskim crkvama pravo da se pozivaju na jednog Isusa 

koji ne postoji, na učenje koje nije on širio, na punomoć koju nije dao i na božansko podrijetlo koje 

on nije svojatao za sebe.« 

Za upućene to nisu nikakve novosti. Ja se, međutim, obraćam neupućenima, laicima, koji ne znaju 

i ne razumiju teološki romanski jezik. Još jednom preuzimam na svoja široka leđa teret da 

katedarske mudrosti prevedem na opće razumljiv jezik — znajući kakve ću Ijute batine izvući od 

kršćanskih stručnjaka. Ja, jednostavno, ne mogu vje-rovati »po nalogu muftije«. 

Teološko znanje i teološke spoznaje tiskani su u heka- 

tombama knjiga, koje se nalaze u arhivima. Da bi me svi razumjeli, treba da počnem od nule. 

Istočni grijeh 

Kršćanima se već gotovo dva tisućljeća daje na životni put jedno nepodnošljivo opterećenje; oni su, 

kljuka se njihova savjest, »od rođenja« praćeni istočnim grijehom, te im je, kako bi se riješili tog 

opterećenja, potreban. 

»spasitelj«. 

Svi smo mi učili u školi i crkvi da je Bog početak i kraj svega, da je alfa i omega, da je svemoguć, 

predobar, bes-krajno pravedan, sveznajući, uzvišen, vječan i svugdje prisutan. 

Dovde prihvaćam bez ograničenja tumačenje pojma bog. Međutim, bog je i bezvremenski, jer je 

vječan; za njega ne postoji jučer, danas ni sutra. Vječnom i svugdje prisutnom Bogu nije potrebno 

da čeka posljedice svojih postupaka i da se pita: »Kako li će se to svršiti?« — jer unaprijed zna 

rezultat. 

Adam i Eva u raju 

Vrlo sam zainteresirano slušao u kršćanskoj školi, u koju sam išao, uzbudljivu i dražesnu priču o 

tome kako je Bog, u svojoj dobroti, darovao dvoma bezazlenim sitnim Iju-dima boravak u raju, na 

mjestu radosti i blaženstva: Ti odabranici, Adam i Eva, živješe bezbrižno, ništa im nije nedostajalo, 

nisu imali nikakvih želja niti su čeznuli za bilo čime. Bog, otac, strogo im je zabranio samo jedno: 

nisu smjeli jesti plodove s drveta spoznaje. Bio je to prvi »zabranjen pristup«! 

To zbunjuje. Zašto je Svemogući postavio tu strogu zabranu? Je li ga radovao taj dječji vrtić prvih 

Ijudi? Je li Bog mogao osjećati čovječju sreću u kojoj su uživali Adam 

i Eva u rajskom vrtu? lako je — uzvišen — visoko iznad Ijudi? Zašto je htio »spoznaju« uskratiti 

svojim prvim proizvodima? 

Bogoslovi imaju odgovor na to. Bog je htio »pokloniti ljubav« i želio je da njih dvoje »sudjeluju« 

u njegovu kraljevstvu. Trista mu muka. Prema tom tumačenju, Bog je čeznuo za Ijubavlju... i 

osjećao se osamljenim. Mislim da ti osjećaji ne priliče Bogu, jer upravo on je, u svojoj svemoći, 

sretan i bez želja. Za isključivog Boga ne postoji nekakva sredina, nešto kao: »malo Ijubavi ne bi 

bilo naodmet« i »dosadno je, pa bi dobro došli drugovi za igru«. Što je, dakle, htio postići s tim 

sitnim Ijudima u raju? 

Nedobrovoljni prvi grijeh

Teolozi to dobro znaju. Bog je htio dovesti Adama i Evu u iskušenje, htio ih je provjeriti. Poštovana 

gospodo, ne može to tako. Zar tako malo cijenite Boga? Ta, »iskušava-nje« i »provjeravanje« bili bi 

nečista igra, jer Bog je — sveznajući — zacijelo znao unaprijed rezultat iskušavanja i 

provjeravanja. Odgovor da je Adamu i Evi bilo prepušte-no na volju da li će se osladiti plodovima 

sa stabla spo-znaje ili neće, ne dolazi u obzir, jer bi Bog bio i o tome unaprijed obaviješten. 

Pozabavimo se, međutim, mišlju da — slobodno odlučivši — nisu zagrizli u rajsku jabuku. Bi li se 

tada Adam i Eva igrali još i danas golišavaca u raju? Što bi se dogodilo da, ne okusivši voće, nisu 

spoznali svoju sramotnu golotinju, a na taj način ni mogućnost rasplođivanja? Bi li Bog tada morao 

— oprostite, tekućoj vrpci — »stvarati« sve više i više Ijudi? Ljudi koji opet, zahvaljujući svojoj 

slobodnoj volji, ne bi težili prema »spoznaji«, već bi se poslušno pridržavali Božje zabrane? Bog je, 

zacijelo, predvidio »istočni grijeh«, jer je sveznajući. Inače ne bi danas mnogi krajevi ne zemlji bili 

pre-trpani pučanstvom... 

Odakle se pojavio đavao — odakle zmija? 

Adam i Eva nisu tek tako uzeli jabuku s grane. Postojali su napasnici, đavao ili zmija. Međutim, 

sve stvoreno po-tječe od Boga. Tako smo učili. Prema tome, logično je da su i đavao ili zmija Bozje 

tvorevine. Zar j'e blagi Bog bio tako podao da je stvorio đavla ili zmiju kako bi s njihovom pomoću 

nasamario dvoje bezbrižnih Ijudi? A ako je to učinio, zašto se poslije tog vegetarijanskog obroka 

tako uvrijedio da je sada »grijeh« neiskorjenjiv (dok ne stigne spasitelj) u njegovu svijetu. Ta, ON je 

znao una-prijed kako će se sve završiti... 

Za rukav me vuku teoluzi: Nije bilo tako! Lucifer, đavao, bio je, kažu oni, otpadnik u kraljevstvu 

Božjem. Zar otpadnik u Božjem nebeskom kraljevstvu? Kako to? Ako je »kraljevstvo nebesko« 

jednako »blaženstvu« (tako nam obećavaju), onda ne može biti ondje nikakva pro-tivljenja, 

nikakvih neprijateljski raspoloženih bića, ni-kakvih otpadnika. Ili — ili. Ako kraljevstvo Božje 

jamči stanje potpune sreće, onda Luciferu ne bi, bez sumnje, palo na pamet da se usprotivi Bogu. 

Međutim, ako u kraljevstvu nebeskom nije bilo apsolutne sreće, to znači da Bog nije bio dovoljno 

svemoguć da bi stvorio tu klimu. 1 tu je u bogoslovnim raspravama slaba točka; ne mo.gu sukob 

Boga i Lucifera nikamo smjestiti ni logično obrazlo-žiti. Prije nego što se Lucifer zavodljivo prikrao 

rajskom paru, Bog je, svakako, znao da će Luciferu uspjeti njegova vragolija. Ono o Adamovoj i 

Evinoj »slobodnoj volji« ostaje — i pošto se uključio Lucifer — neka vrsta deus ex machina, jer su 

Lucifer, Adam i Eva ili zmija postupili po volji i nalogu sveznajućeg 

Izvještaji Filona iz Aleksandrije 

»Palestinska Sirija, u kojoj živi bitan dio vrlo brojnog židovskog naroda, nije neplodna m što se tiče 

stvara-nja kreposti. Neke u tom narodu, ima ih više od 4000, nazivaju esenima; mislim da to ime, 

iako — istinu go-voreći — nije grčka riječ, potječe od riječi 'svetost'; 

uistinu su to Ijudi koji na posve poseban način služe Bogu; ne prinose životinje kao žrtvu, nego 

smatraju ko-risnijim da posvete svoje misli... Ne gomilaju srebro ni zlato, niti stječu velika imanja 

da bi iz njih izvlačili prihode, nego se brinu samo za osnovne životne potrebe. Gotovo osamljeni 

među svim Ijudima, žive bez dobara i imovine... ali smatraju sebe bogatima, jer za njih su pravo 

bogatstvo skromnost i dobrodušnost... Odbacuju sve što bi u njima moglo probuditi lakomost... 

Nemaju ni jednog jedinog roba, već su svi slobodni i pomažu se međusobno... Njihovu Ijubav 

prema Bogu pokazuje tisuću primjera... Preziranje bogatstva i počasti, ga-đenje prema užicima... 

Imaju jednu blagajnu za sve i zajedničke troškove... zajednički i jedu... te dijeljenje istog krova, 

istog načina života i istog stola nije, zaista, nigdje ostvareno bolje...«

Izvještaji Flavija Josipa 

1 židovski je povjesničar i vojskovođa Flavije Josip (37 do 97) u svojim djelima »Povijest 

židovskog rata« i »Židovska arheologija« posvetio posebnu pažnju esenskoj zajednici. 

U osmom poglavlju druge knjige »Povijesti židovskog ra-ta« (15) iznosi pojedinosti o toj vjerskoj 

zajednici, koje treba prihvatiti od riječi do riječi: 

»Kod Židova postoje, naime, tri vrste filozofskih škola; 

jednu tvore farizeji, drugu saduceji, a treću, koja živi prema osobito strogim pravilima, takozvani 

eseni. Ovi su, također, rodeni Židovi, ali su međusobno povezani Ijubavlju još više nego drugi... 

Brak ne cijene baš osobito, ali prihvaćaju tuđu djecu dok su još malena i sposobna da se obrazuju, 

postupaju s njima kao da su im rodbina i usađuju im svoje običaje... Bogatstvo preziru. Postoji 

propis da svatko tko želi pristupiti sekti, mora predati svoju imovinu zajednici... Pripadnicima reda 

koji dođu odnekuda, na raspolaganju je sve ono što nađu kod svojih drugova kao da je to njihova 

vlastita imovina... Što se tiče odijela i cjelokupne vanjštine, doimlju se poput dječaka... Odjeću i 

cipele mijenjaju tek kad ih sasvim poderu... Prije jela govori svećenik molitvu... Poslije jela moli 

opet... Samo za dvoje imaju potpuno slobodu: za pružanje pomoći i iskazivanje milo-srđa... 

Izvanredno cijene mir... Vrlo rado se posvećuju proučavanju zapisa starih naroda, osobito zato da bi 

dokučili što je spasonosno za tijelo i dušu... Boli svla-davaju duševnom snagom, a slavna smrt im je 

draza negoli i najduži život. To njihovo shvaćanje je osobito došlo na vidjelo u ratu protiv Rimljana. 

Mučili su ih, rastezali im udove, palili ih, lomili im kosti; mrcvarili su ih svim zamislivim mučilima 

kako bi ih natjerali da hule protiv zakonodavaca ili da okuse neko njima zabranjeno jelo... Ni jednu 

ružnu riječ nisu uputili svojim mučite-Ijima... Naime, oni čvrsto vjeruju da je tijelo, doduše, 

podložno raspadanju i da je prolazno, ali da dusa živi navijeke... Ima... među njima i takvih... koji 

tvrde da unaprijed znaju budućnost. Uistinu se rijetko dogodi da se njihovo proročanstvo ne 

ispuni...« 

Slučajni nalazi na Mrtvome moru 

Flavije Josip, koji je sastavio zapise 77. n. e., bio je tako dobro obaviješten o esenima zato što je, 

prema vlastitom kazivanju, tri godine živio među njima. Vrlo je vjerojatno da je znao i za pismena 

predanja na kožnim svicima iz vremena oko 100. prije n. e., koje je zajednica, za vrijeme jednog 

ustanka (66) koji ju je ugrozio, sakrila — spremljene u vrčeve — u susjednim spiljama. 

Tempirana na 2000 godina, eksplodirala je — ne mogu se drukčije izraziti — ta teološka bomba. 

Godine 1947. slučajno su u spiljama u Vadi Kumranu pronađeni do-kumenti koje su sakrili eseni, a 

koji su danas poznati kao »svici s Mrtvog mora«. Više se ne mogu ukloniti iz teološko- 

-povijesne literature. Cijelu tu pustolovinu oko kumran-skih zapisa opisao je Heinrich Alexander 

Stoll u svojoj knjizi »Spilja na Mrtvom moru« (17). Taj nečuveno drago-cijeni »Priručnik o 

poučavanju«, koji su već eseni opskrbili komentarom(!), obišao je pola svijeta, razmatrao se na 

sveučilištima i u samostanima, dok nije, nakon svakakvih spletki i hazardiranja novcem, dospio u 

dobre mke, u ruke objektivnih učenjaka kao što su profesori Andre Dupont- 

-Somer (18) i Millar Burrovvs (19). 

Isus je epigon? 

Prijevod kumranskih svitaka nesumnjivo pokazuje da: 

bitni dijelovi Evanđelja potječu iz esenske škole, Isusov način života i ponašanje bili su u skladu s 

esen-skim običajima,

usporedbe kojima se služio Isus, čak cijele propovijedi što mu se pripisuju, kazivali su mnogo prije 

njega eseni. Svaki bi redovni sud podudarnosti u tekstu kumranskih svitaka i Novog zavjeta priznao 

i potvrdio kao nesumnjive — ali ne i kršćanski bogoslovi. Kao da bi bila sramota ako kazivanja 

Isusa iz Nazareta ili Betlehema sadrže učenje asketske esenske zajednice! No, tu se ispriječila i 

Isusova izjednačenost s Bogom, zaključena u Nikeji. Eseni bijahu jednostavni monasi, koji su imali 

svoje učenje davno prije Krista. Zar je Isus epigon? To ne smije biti, to kršćanski čuvari Isusove 

čiste nauke smatraju nepodno-šljivim. Albert Schvveitzer (20), očito, nije bio dovoljno jasan kad je 

kazao: »Suvremeno kršćanstvo treba da ne-prestano računa s mogućnošću eventualnog napuštanja 

Isusove povijesnosti.« 

Je li Isus zivio među esenima? 

Evo nekoliko primjera o nesumnjivim podudarnostima između esenskog i Isusova učenja: 

Eseni nisu krstili. Ni Isus to nije činio. 

Eseni su se odrekli teologa svog doba, saduceja i farizeja. I Isus je to učinio. 

Eseni su propovijedali krotkost i poniznost da bi se ugodilo Bogu. 1 Isus je to činio. 

Eseni su upozoravali na »ognjeni sudnji dan« što se približava. Isus također. 

Eseni su kazali da treba voljeti brata kao samog sebe. To je bila osnovna tema svih Isusovih govora. 

Eseni su govorili o »sinovima svjetla«, koji se bore protiv »sila tame«. Tko ne poznaje tu metaforu 

iz Isusovih govora? 

Eseni su propovijedali o »duhu istine« i obećavali »vječni život«. Upravo to je činio Isus. 

Eseni su govorili o »članovima Novog saveza« i o »svetom duhu«. A što je činio Isus? 

Eseni su slavili zajednički obrok moljenjem za stolom 

— kao i Isus večeru. 

Eseni su govorili o temelju »koji neće ništa uzdrmati« 

— a Isus o stijeni (Petru), koju neće ništa savladati. U četvrtoj kumranskoj spilji pronađena su 

»veličanja blaženstava«, u kojima svaka rečenica počinje riječju »blažen« — početnom riječi koju 

je Isus upotrijebio u propovijedi na gori. 

Eseni su od svakog novog člana koji bi pristupio njiho-voj zajednici zahtijevali da prizna svoje 

grijehove — što je čvrst zakon kršćanstva. 

S obzirom na tako brojne dokaze (to nisu indiciji!), jednostavno se nameće pitanje, nije li i Isus — 

kao povjesni-čar Flavije Josip — živio neko vrijeme kod esena. Više od 19 kršćanskih stoljeća 

odgonetavale su pametne glave iz-vještaje Flavija Josipa; o esenima se nije znalo ništa, ne spominju 

se ni u Evanđeljima, ni u Djelima apostolskim. Zar je taj Flavije Josip izmislio naučno-fantastičnu 

priču o nekom redu koji nije postojao? Pronadeni kumranski svici su ga posmrtno potvrdili kao 

pažljiva historičara. 

Dan kada sam se zbunio 

Dobro se sjećam onog dana kad sam, kao intemist na strogo katoličkom koledžu Saint-Michel u 

Fribourgu, prvi put čuo Isusov dirljiv oproštajni govor, upućen nje-govim učenicima, u kojem im 

najavljuje »sudnji dan« i proriče da će Gospodin »postaviti ovce sebi s desne strane, a jarce s lijeve« 

(Matej, 25, 33 i dalje). 

»Nakon toga će kralj reći onima s desne strane: Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed 

kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta! Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah 

žedan, i napojiste me; 

bijah putnik, i primiste me; bijah g6, i obukoste me; 

bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni.«

Prefekt koledža opomenuo nas je da treba da svakog dana živimo tako da u svako doba možemo 

čista srca stati pred Boga, jer nikada nismo posumnjali u njegovu riječ, jer vjerujemo u riječ Božju 

ne odstupajući nimalo od Svetog pisma. 

Za vrijeme te prodike postade mi jasno da bih ja ne-sumnjivo stajao s lijeve strane, jer sam pun 

sumnji. Je li tome tako, mozgao sam, je li prefekt u pravu kad kaže da će Bog nagraditi one vjernike 

koji ne sumnjaju? Hoće li oni koji su u stanju da vjemju bez pogovora, stajati Bogu s desne strane? 

Samo zato što su uvijek vjerovali? Istina, prefekt se neprestano poziva na riječ. Božju, ali on nije 

prisustvovao ni nebeskom izboru niti nagradivanju vjernika! Mogao se prevariti. Opravdava se, 

doduše, pozivanjem na riječ Božju, ali moj bi mudri i svemogući Bog (koji je još zadržao ponešto 

od dobroćudnog starca duge bijele brade) kazao: »Djeco moja, dao sam vam razum da se njime 

koristite. Stvorio sam vas pametnijima od ži-votinja kako biste mislili i pitali. Oni među vama koji 

su bili prevelike kukavice da bi razmišljali, ne spadaju u moje kraljevstvo, oni koji se nisu koristili 

svojim razumom, prokleti su.« — Od tada je prošlo 20 godina, no jezgra se mog dijetinjeg mišljenja 

sačuvala: ja mislim i pitam. 

Usprkos svim sumnjama, tada bijah uvjeren da je Isus, Sin Božji, skovao one divne i dirljive 

riječi. Danas znam da i taj tekst potječe iz takozvane »Josipove oporuke« (21). Navodim: 

»Prodali su me kao roba, ali me Gospodin oslobodio; 

zarobili su me, ali mi je pomogla njegova snažna ruka; 

mučila me glad, ali me Gospodin nahranio; bio sam 

sam, ali me Gospodin tješio; bio sam bolestan, ali me posjetio Svevišnji; bio sam u zatvoru, ali me 

Izbavitelj pomilovao.« 

Isus Krist, superstar 

Jesu li potrebni još neki dokazi o tome da Isusove riječi nisu rođene u njegovu »božanskom duhu«? 

One su se davno prije njega upotrebljavale vjerski. U kolu objašnje-nja trebalo bi još da se 

protumače dubinskopsihološki kao arhetipske uspomene iz nesvjesnoga (C. G. Jung), ali ni tada ne 

bi bile božanskog podrijetla. 

Meni se čini izvjesnim da je Isus pohađao esensku školu i vrlo, vrlo dobro poznavao njihovo 

učenje. Na taj je način čovjek iz Nazareta ili Betlehema, na osnovi predajom sacuvanog vjerskog 

duha, raspirio plamen kršćanstva. Zar bi to bilo tako strašno? Samo ako Isusova izjednačenost s 

Bogom mora ostati temelj kršćanskog nauka. 

Blagonaklono se gleda na val zanimanja za Isusa, kao da on znači okretanje mladeži prema vjeri. 

Dopušta se da se u crkvama izvode mjuzikli s Isusom Kristom, super-starom. Ja ne bih htio da moj 

Bog bude našminkan, da pleše, pjeva i dere se. Moje je vjerovanje u božansku sve-moć, ipak, 

preveliko, čak vrio staromodno: za mene je on nepovrediv. To bi neprirodno lakrdijanje bilo suvišno 

kad bi se na pitanja o riječi Božjoj odgovorilo iskreno i, nakon najnovijih istraživanja, nesmiljeno 

otvoreno. Uvjerenje je danas privlačnije nego vjerovanje. 

Rezime mog gledista

Isus se, kao vanbračno dijete djevojke Marije, rađa na nepoznatome mjestu. Premda siromašna, 

Marija želi omo-gućiti dječaku dobar odgoj; zna da eseni primaju tuđu djecu dok su još malena i 

sposobna da se obrazuju. 

Isus se osamostaljuje 

Kao tridesetogodišnjak napušta Isus esensku zajednicu, te kreće kao propovjednik kroz zemlju. 

Odabire (bez sum-nje, ne onako jednostavno kao što se prikazuje u Novom zavjetu) 12 drugova. Ti 

»apostoli« nisu nipošto bili nevina janjad, već kolovođe lokalne gerile; najmanje četvorica su 

identificirana kao »zeloti«, pripadnici narodne stranke što se odupirala Rimljanima, kao Ijudi što su 

se služili bodežima (22). Ta je tjelesna straža bila tako savršeno organizirana, tako vješta 

govomištvu i obuzeta takvim misionarskim žarom, da se Isus prvi među svojim isto-mišljenicima 

usudio stupiti u grad. Svoje, zapravo poli-tičke, govore prikrivao je pred rimskim vojnicima — ako 

su, slučajno, razumjeli njegov jezik ili imali tumača — vjer-skim izrekama. Međutim, njegove su 

opomene čuli i ra-zumjeli i saducejski i farizejski bogoslovi. Uznemirio ih je, jer oni se bratime s 

Rimljanima i stoga nimalo ne žele da im politički smeta taj lutajući propovjednik. Između 

židovskoga gornjeg sloja i rimske oficirske kaste postojao je prešutan džentlmenski sporazum: 

domaće je visoko društvo zadržalo svoje svetinje i smjelo je nastaviti svoje djelovanje u 

hramovima; poljodjelstvo, te trgovina i nov- 

čani promet odvijali su se na uobičajeni način. Rimljani su samo ubirali danak, prilično mastan 

porez. Kako god bilo, židovsko vodstvo nije htjelo da se povrijedi taj raz-mjerno podnošljivi status 

quo, jer bilo mu je dobro. Tada se, najednom, pojavio u Jeruzalemu, na najživljim grad-skim 

mjestima, Isus sa svojom tjelesnom stražom i počeo držati buntovničke, iako vjerski prikrivene, 

govore. 

Kako da se otarase tog neugodnog lutajućeg propovje-dnika? 

Isus pod nadzorom 

Može se pretpostaviti da su građani, ako nikako drukčije a ono došaptavajući se tajno, saznali da je 

Isus esen i da svakako umije esenska načela o životu u krotkosti, pra-vednosti, jednostavnosti i 

Ijubavi ispreplesti sa svojim političkim načelima. Rimljani, naprotiv, nisu dugo za-mjećivali što se 

zbiva; smatrali su tog esenskog propovjed-nika bezazlenim svećenikom, koji svojim govorima ne 

dira rimske interese i vladarska prava. Kad-tad je netko — možda, čak, neki pripadnik židovskoga 

gornjeg sloja — upozorio opsadne vlasti na dvoličnost te djelatnosti, oči-glednu dobrim 

poznavateljima situacije. Od tog je dana Isus bio pod nadzorom. 

Najdramatičniji prizor u svjetskoj literaturi 

Iz Evanđelja se ne može razabrati što se dogodilo. Vje-rojatno je bilo dovoljno da bude obaviješten 

rimski na-mjesnik pokrajine Judeje, Poncije Pilat (26—36), pa da on smjesta poduzme korake. Je li 

židovski veliki sudac K-aifa (18—36) dao mig namjesniku? Je li on objasnio Pilatu što smjerni esen 

želi postići svojim besjedama koje zvuče tako krotko? Je li Isus — kao što tvrdi Joel Carmichael 

(23) — navalio sa svojim pristalicama na hram? Bilo kako 

bilo, zacijelo se radilo o političkoj denuncijaciji, jer Rim-Ijani se nisu miješali u vjerski život. 

Nesumnjivo je, međutim, da se nije moglo raditi o narodnom ustanku, revoluciji ili pobuni protiv 

Rimljana. To bi bilo zapisano u rimskoj povijesti. Događaj je, svakako, bio relativno nevažan. No, 

nesumnjivo je i to da se Isus iznenada morao skrivati sa svojim pristašama. Zbog čega?

Evanđelja opisuju Isusa kao blaga čovjeka, spremna da pomogne, koji govorima potiče na čist život, 

liječi teške bolesnike i oživljava mrtve. Isus osobno zna da mu je život u opasnosti. Sa svojom se 

pratnjom povlači na Maslinovu goru s tri vrha, istočno od doline Kidron kraj Jeruzalema. Riskantna 

je igra završena. 

Opis jedne od najdramatičnijih akcija u svjetskoj lite-raturi poznaje svatko: potpomognuti Židovima 

kojima je poznat teren, Rimljani traže Nazarenca. U svom skro-vištu apostoli, iscrpljeni 

uzbuđenjima i naporima proteklih dana, padaju u dubok san. Jedino se Isus ne može smiriti, znoji se 

»krvlju«. Treperavo svjetlo luči sablasno osvjetljava scenu. Uto se čuju vojnički povici i zveckanje 

oružja. Bun-tovnici su opkoljeni. 

Iz gomile progonitelja istupa Juda Iskariot, apostol, prilazi Isusu i Ijubi ga. (Judin je poljubac postao 

pojam sramotne i podmukle izdaje.) 

To je strašan trenutak, no treba se upitati što je, zapravo, mogao izdati Juda. Jednog miroljubivog 

čovjeka kojeg je volio narod? Čovjeka koji je činio samo dobro? Osim toga, Isus je djelovao sasvim 

javno; narod, bogoslovi i Rimljani dobro su poznavali njega i njegov lik. Rimljani su ga svaki dan 

mogli uhapsiti ili odvesti na saslušanje. Zašto je trebalo da Juda poljupcem pokaže da je učitelj onaj 

za kojim se traga? Evanđelisti izvještavaju da je Juda kazao starješinama i pismoznancima: »Koga 

ja poljubim, 

taj je.« — Upućuje li to odavanje poljupcem na zaključak da se Isus zakrabuljio i preobukao? 

Ta noćna scena postaje buma. U Novom zavjetu piše: 

»Tada Petar izvuče mač koji je imao sa sobom te udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu 

desno uho« (Ivan, 18—10). Zarje Petar, član te miroljubive gilde, imao mač? Po svoj prilici je cijela 

pratnja bila naoružana. 

Isus je gospodar situacije; uviđa da je otpor uzaludan, te naređuje: »Stavi mač u korice!« 

Isusa hapse i odvode. U metežu, apo'-.toli bježe kroz go-milu znatiželjnika i vojnika. Jedino borbeni 

Petar želi sa-znati što će biti s njegovim gospodarom; prerušen, pomiješa se s rimskim vojnicima 

kraj logorske vatre: 

»Pošto ga uhvatiše, odvedoše ga i dovedoše u kuću ve-likog svećenika. Petar ga je izdaleka slijedio. 

A oni nasred dvorišta nalože vatru te posjedaju naokolo. 1 Petar je sjedio među njima. Kad ga vidje 

neka sluškinja gdje sjedi kraj vatre, uprije u nj oči pa reče: 'I ovaj je bio s njim!' On zanijeka: 'Ženo, 

ne poznajem ga!' Malo zatim opazi ga netko drugi pa reče 'I ti si njihov!' Petar odgovori: 

'Čovječe, nisam!' Kad prođe oko sat vremena, opet netko ustvrdi: 'Zbilja, i ovaj je bio s njim; ta, i 

Galilejac je!' No, Petar odgovori:'Čovječe, neznam što govoriš.'« (Luka, 22, 54 i dalje) 

Okolnost da je Petar uspio provesti najmanje dva sata među rimskim legionarima kraj logorske 

vatre, dokazuje da je bio lukavac. 

Isusa vuku pred dva suda, preslušavaju ga, izruguju mu se, muče ga, proglašuju ga krivim i pribijaju 

na križ. Carmichael (24) uvjerljivo je utvrdio da je raspinjanje bilo rimski način izvršavanja kazne; 

nakon rimske osude iz-vršiše rimski vojnici pribijanje na križ. To se, pretpostavlja teologija, zbilo 

gcdine 32. Kao što nagovješćuje natpis na 

križu, Isus je pogubljen zbog političkog prijestupa... kao »kralj židovski« (Ivan, 19, 19—22). 

Izjava 

Da bi se dopunio ovaj kratki prikaz, treba kazati da je Isus bio tankoćutan, vješt liječenju i 

poznavalac Svetog pisma, parapsiholoških sposobnosti i vrlo nadaren govor-nik. Nitko ne može 

poreći apsolutno poštenje i smjernu bogobojaznost ako se on ocjenjuje kao povijesna ličnost. Kao 

esen ili dobar poznavalac pravila njihova reda, os-tvarivao je zapovijedi o Ijubavi prema bližnjemu, 

uzdržlji-vosti i spremnosti da se pomogne. Međutim, otkad su pred nama kumranski tekstovi, zna se 

i to da su zastupnici esen-skog učenja, unatoč svoj svojoj miroljubivosti, bili anga-žirani protivnici

Rimljana: htjeli su poganske okupatore i njihovo mnogoboštvo izbaciti iz obećane zemlje. Pomiješali 

su se vjerski i politički interesi, i to je prije ili kasnije moralo izazvati eksploziju. Vjera i 

politika nisu, pomije-šane, nikada donosile dobar rezultat. 

Mene zanima Isus iz kršćanske nauke 

Neću ovdje raspravljati o tome da li je Isus, kao što pret-postavlja Augstein, »od nekoliko likova i 

strujanja sin-tetizirana pojava... kao personificirano očekivanje spasa«. 

Jer, profesor Gunther Bornkamm (25) smatra: »Kad bismo predanje htjeli kritički reducirati na 

ono što se više nikakvim povijesnim razlozima ne može pobijati, onda bi nam napokon preostao 

samo torzo, koji s onom pripo-vijesti iz Evanđelja ima još vrlo malo zajedničkog.« 

Stoga želim ovdje samo jasno utvrditi da je Isus bio pobožan čovjek, ali ne i »jedinorođeni sin 

Bozji« — da je bio politički krivac, a ne »spasitelj«. Taj će ustanovljeni podatak jako zaprepastiti 

ortodoksne kršćane, jer i sumnje 

su već grijeh »protiv Duha Svetoga«. Stotine se milijuna kršćana zadržavaju, izmišljenim sistemom 

učenja, već dvije tisuće godina na primitivnu vjerskom stupnju, iako su dobro obaviješteni 

bogoslovi mogli već odavno »objaviti« istinu. Taje ju. Dvije tisuće godina pogrešna poučavanja — 

to je već prava tradicija! 

Vjerovanje i religija 

Odgojen kao rimokatolik, bavim se upravo onakvim Isu-sovim likom kakav smo svi mi prihvatili u 

kršćanskoj tradiciji, premda smo »posve prirodno... obuzeti toliko svojom vlastitom tradicijom da se 

evanđelistima i cjelo-kupnom Novom zavjetu gotovo i ne možemo približiti bez predrasuda« 

(Carmichael). 

Vjerovanje se defmira kao unutrašnja izvjesnost bez obzira na dokaze, kao uvjerenje na osnovi 

osjećanja. Na vjerovanje se apelira, vjerovanje se zahtijeva od onih koji ne znaju. Vjerovanje znači 

»povjerenje«. To pozivanje, u smislu vjerovanja, na neku višu moć, na nepojmljivost nastajanja i 

umiranja, početak i kraj svega postojanja, jest dobro, potrebno i vječno. To vjerovanje pruža svakom 

čovjeku u svako doba utjehu i pomoć, sreću i korist. Me-đutim, takvo vjerovanje nema nikakve veze 

s vjerskom svadljivošću. Kršćanski se vrhovni pastiri i egzegeti — fa-natično naređujući: »moraš, 

trebaš, ne smiješ!« — upustiše u veliki beskrajni vjerski rat. Tvrdoglavo tvrdeći da su oni jedini 

objavitelji riječi Božje koja jedina spašava, prisvojili su za sebe prevelika prava. 

S druge strane, nije istina ono što govori većina protiv-nika vjerovanja, to jest da je »religija« kao 

takva donijela čovječanstvu tugu i jad, s progonima, mučenjima, suzama i krvlju. Da nisu vjernici, 

potaknuti zanesenjacima, stvo-rili sebi sliku Boga, nikada ne bi bilo vjerskih ratova.

Jer, religija u smislu vjerovanja u neku stvaralačku i sre-đujuću silu ne svojata pravo da objavljuje 

krajnu isti-nu; osim toga, ona ne poznaje nikakve tiskane svestrane savjete za razne sićušne jade ni 

preuzetne mudre izreke za sve prilike. Ona treba da vodi računa samo o uzviše-nosti svemogućeg 

Boga. 

Usporedbe teksta za kritičke čitatelje Biblije 

I prije nego što su kumranski tekstovi s Mrtvog mora, pronađeni 1947, unijeli potpuno nove aspekte 

u kršćansku teološku stručnu diskusiju, kritički su Ijudi zdrava razuma, koji su htjeli saznati istinu, 

otkrili nerazmrsiva protuslovlja u Novom zavjetu. To ne bi potreslo nikoga kad se ne bi, navodno, 

radilo o Božjim, odnosno Isusovim riječima. Budući da su Otac i Sin istovjetni (2. carigradski 

koncil), oni su sveznajući, premudri, svugdje prisutni, bez zabluda, ukratko: nepogrešivi. — Takve 

ocjene nadahnutih autora određuju mjerilo koje treba primijeniti na Sveto pismo. Je li to visoko 

mjerilo opravdano? 

Očevi, Očevi! 

Matejevo evandelje počinje podrijetlom Isusa, »sina Da-vidova, sina Abrahamova« (1)*. Nabrajaju 

se praoci, dok »Jakov rodi Josipa, muža Marije« (16). Kakva korist od tog Josipa kad on ne smije 

biti Isusov otac? Priprostom tesaru, kojem je ipak bio poznat uobičajeni način stva-ranja djece, nije 

sinulo da mu je ženu oplodio Duh Sveti: 

»Nato Josip, muž njezin, jer je bio pravedan i jer je nije htio javno osramotiti, naumi je potajno 

napustiti« (19). Bračnuje sreću spasio anđeo: »Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti 

ženu svoju Mariju jer je ono, što je 

• Brojke u zagradi odnose se na stih citiranog evandelista.* Brojke u zagradi odnose se na 

stih citiranog evandelista. 

ona začela, od Duha Svetoga« (20). — Josip je poslušao saopćenje snoviđenja. 

Josipovo podrijetlo kao da, uistinu, nije onako jasno kao što bi se moglo poželjeti, a kod Luke se 

izvješćuje i o izvjesnoj sumnji s obzirom na to da li je on otac malog Isusa: »Isusu je na početku 

njegova djelovanja bilo otpri-like trideset godina, a bijaše — kako se držalo — sin Jo-sipov, sin 

Helijev« (Luka, 3, 23). — Luka pripisuje Josipu 76 (Matej: 42) predaka. Stalno se javljaju znatne 

poteškoće pri utvrđivanju rodoslovnog stabla do Josipa. 

Nevino začeće 

Suvremeni teolozi (26) kažu da se ono o »nevinom začeću« ne smije tako shvatiti kao da Josip nije 

ni dimuo svoju Mariju. Da li (zato što je taj događaj vrlo neuvjerljiv) iz-vještačeno tumače riječi 

koje je nadahnuo Bog? Ta, Matej kaže posve jasno: »Njegova majka Marija bijaše zaručena s 

Josipom, no prije nego sto se sastadoše, pokaza se da je začela po Duhu Svetom« (1, 18). Vrio 

izričan zaključak. 

Rupa u Ivanovu pamćenju 

Matej opširno izvještava o tome da je Ivan krstio Isusa i o načinu na koji je to učinio. Ivan zna tko je 

pred njim: 

»... ali onaj koji dolazi poslije mene jači je od mene. Ja nisam dostojan skinuti mu obuću« (3, 11). 

Obraća se i izravno Isusu: »Treba da ti krstiš mene, a ti dolaziš 'k meni!« (3, 14) Nakon krštenja se 

otvoriše nebesa, i Duh Božji siđe »kao golub«, a jedan glas reče s neba: »0vo je Sin moj, Ljubljeni 

moj, koga sam odabrao« (3, 17). Ivan prepoznaje svog. krštenika, kojeg čak i Svevišnji označuje 

kao Sina Božjeg; jasnije ne može biti.

Tog istog Ivana hapsi Herod Antipas (4. prije n. e. do 40. n. e.) i kasnije, na nagovor svoje žene, čak 

naređuje 

da se krstitelju odsiječe glava. U tamnici se Ivan, najednom, više ne sjeća Isusa; šalje »dva učenika« 

da pitaju Isusa: 

»Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da drugoga čekamo?« (11, 3) — Dojam koji je Nazarenac — 

obdaren takvom karizmom — ostavio za vrijeme obreda krštenja na Ivana činio se tako trajnim da 

je teško razumjeti rupu u pam-ćenju. 

Pogledajmo kod Mateja! 

Pogledajmo kod Mateja, carinika (9, 9) s Genezaretskog jezera te kasnijeg apostola i navodnog 

evanđelista! — Isus je obilazio »cijelu zemlju galilejsku« i »poučavao u nji-hovim školama« (4, 

23), koje su tada gostovale u sina-gogama. A sinagoge su bile u vlasti svećenika i pismozna-naca. 

Nitko nije mogao ex cathedra odlučiti da poučava ondje; trebalo je da ga pismoznanci provjere i 

priznaju svojim. Odakle Isusu smjelost da taj ceh, o kojemu je ovisilo njegovo naučavanje, grdi 

ovako: »Ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti književnika i farizeja, si-gurno nećete ući u 

kraljevstvo nebesko« (5, 20). 

Blagi Isus 

Matej izvještava u svom evanđelju o Isusovim govorima, koji izazivaju opravdane sumnje u 

njegovu blagost. Jedna zapovijed o ponašanju iz usta Sina Božjeg glasi: »... Tko nazove brata 

luđakom, odgovarat će za to u ognju pakle-nom« (5, 22). — Ako se sa svim kršćanima koji u srdžbi 

glasno psuju, dajući sebi oduška, postupa tako, onda je pakao, bez sumnje, ogroman krematorij. 

Nemilosrdno, vrlo nemilosrdno! 

Matej prenosi u 5. poglavlju savjete kojih se, koliko je meni poznato, nisu nikada pridržavali ni 

nasmjemiji kršćani niti ih se, usprkos Božjoj zapovijedi, mogu pridrža-vati: »Ako te tvoje desno oko 

navodi na grijeh, iščupaj ga i baci od sebe (29)... ako te tvoja desna ruka navodi na grijeh, odsijeci je 

i baci od sebe (30)... udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi (39); tko bi te htio tužiti da 

se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač (40); ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde 

dvije (41).« 

Uvijek se prenerazim kad se na pogodno mjesto u »priči uzetoj iz svagdanjeg života« stavljaju 

Učiteljevi citati ko-jima je izopačen smisao i zatim se vjeruje u njih kao u »riječ Bozju«. Ja nisam 

sreo još ni jednog propovjednika koji bi doslovce shvaćao te riječi. 

Da, da — ne, ne! 

Isus nekoliko puta opominje svoje slušatelje da govore jasno, da njihov govor ne smije biti »mlak«: 

»Vaš go-vor neka bude: da, da — ne, ne! Što je više od toga, od zloga dolazi« (8, 37). Nazarenac se, 

međutim, nipošto ne pridržava svog savjeta, već se služi usporedbama, govori dvolično. Primjer: 

Isus liječi polaganjem ruke jednog gu-bavca. Tada naređuje izliječenome (8, 4): »Pazi, nikomu to ne 

kazuj«, ali u istom dahu nastavlja: »Idi i pokaži se svećeniku.« — Početna je zapovijed o šutnji bila, 

ionako, besmislena, jer je tom čudesnom izlječenju prisustvovalo »veliko mnoštvo naroda« (5, 1). 

Da — ne? 

Isus izjavljuje da nije došao da se obrati pravednima, nego grešnicima: »Želim milosrđe, a ne 

žrtve.« No, prema Mateju, to milosrđe nije osobito, jer Isus prijeti zbog sitnih grijeha: »Sinovi 

kraljevstva bit će bačeni u krajnju tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba« (8, 12).

Narcis 

Ljubite se... Ijubi bližnjega svoga kao samog sebe... to su parole pod kojima kršćanske crkve od 

početka do danas šire svoje učenje u narodu. Zašto i kako to da čita-telji Biblije ne uviđaju da je 

Isus nesumnjivo bio Narcis i da se on, premda je trebalo da bude primjer, nije pridr-žavao tih 

kategoričkih imperativa? Naime, Isus kaže: 

»Tko više Ijubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan. Tko više Ijubi sina ili kćer nego mene, 

nije me dostojan« (10, 37). Može li se sve to usuglasiti s »riječju Božjom«, ili Sinu Božjem treba 

Ijubav? 

Bez zajedničkog nazivnika 

Građani Korozaina, Betsaide i Kafamauma nisu, očito, dočekali Isusa i njegove učenike onako 

Ijubazno kao što dolikuje. Zbog toga ih Sin Božji, ne baš uzvišeno, proklinje i određuje im za 

Sudnji dan pakao (11, 20 i dalje). 

Matej, koji — navodno — pošteno zapisuje djela Sina Božjeg, mora bilježiti protuslovlje za 

protuslovljem. Isus je poslao svoje vjesnike vjere opomenuvši ih: »... Budite mudri kao zmije, a 

bezazleni kao golubovi« (10, 16). To nazivam dvoličnim savjetom! Zatim proriče da će ih svi 

»mrzjeti zbog mene« (10, 22), ali ne treba da se boje smrti. — Zašto Isus navješćuje svojim Ijudima 

tako groznu sud-binu, kad uskoro nakon toga tvrdi povišenim glasom: 

»Jaram je moj sladak, a moje breme lako« (11, 30)? Očito, već tada, blizu tih navodnih događaja, 

nije bilo lako svesti na jedan nazivnik »riječ Božju«. 

Čovjek s ulice 

Čemu Matejev opis jedne grozne nepravde? »Isus im po-novno poče govoriti u usporedbama i reče 

(22, 1): 'Kraljev-stvo je nebesko slično kralju koji priredi svadbu svome sinu'« (2). — Ta 

»usporedba« donosi jednu lijepu svadbu s lijepom poantom. — Pripremljena je svadbena gozba, 

ali pozvani gosti ne dođoše. Kralj ponovno posla glasnika po goste, ali uzvanici prezreše poziv i, 

čak, ubiše nekoliko onih koji ih dođoše pozvati. Kako bi se napokon održala svetkovina, kralj 

naredi: »Zato iziđite na raskršća putova te pozovite na svadbu koga god nađete« (9). U dvoranu 

dotjeraše puk s ulice. »Tada uđe kralj da pogleda goste... i nađe ondje jednog čovjeka koji ne bijaše 

obučen u svad-beno ruho...« (11). Bijesan kao ris, kralj zapovjedi: »Sve-žite mu noge i ruke te ga 

bacite van, u tamu gdje će biti plač i škrgut zuba« (13). — A kakva je poanta te Isusove 

»Usporedbe«? »Jer, premda su mnogi zvani, ipak ih je malo odabranih« (14). Ma kako komentari i 

recepti za propovijedi okretali i izvrtali tu riječ Božju, ona za mene, priprosta čitatelja Biblije, ostaje 

primjer odvratno asocijal-nog ponašanja. Ne želim nikakve upute o tome što se »mislilo« time; ta, 

znam čitati. 

Nedjelja za kapitaliste 

Čini mi se da još jedna pripovijest što nam je saopćava Matej nije nadahnuta Duhom Svetim. 

Ukratko ću ispričati tekst iz 25. poglavlja, 14—30. — U toj »usporedbi« bogati gospodar odlazi na 

dopust a prije polaska povjerava slu-gama, svojim namještenicima, svoj novac. Kad se vratio, 

dodoše da mu podnesu izvještaj: jedan, kojem je gospodar povjerio pet talenata (=srebmi novac od 

6000 drahmi), iskoristio je to vrijeme da od njih stvori deset. Tašta po-hvala! Drugi je od dva 

povjerena mu talenta privredio četiri. Tašta radost! Samo jedan nije povećao kapital. On je, očito

antikapitalist, plašljivo zakopao novac, te je vratio onaj talent koji je i dobio. Tada reče gospodar: 

»Nevaljali i lijeni slugo, znao si da žanjem gdje nisam sijao i da kupim gdje nisam vijao (26), prema 

tome si morao moj novac uložiti kod mjenjača, kako bih ja nakon povratka uzeo 

moje kamate (27). Dakle: oduzmite mu taj talenat i po-dajte ga onomu koji ima deset talenata (28)! 

Jer svakomu tko ima dat će se još pa će obilovati, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima (29). 

Nekorisnog slugu bacite van, u tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba« (30). — Ta se priča ne može 

uklopiti u ideologiju poklonika Isusa o antikapitalističkom Isusu, ali se 27. nedjelje poslije Triniteta, 

blagdana sv. Trojice, čita kao evanđelje s propo-vjedaonica. Kapitalisti svih zemalja, hvalite 

božansku riječ! Umnožavajte svoje talente! 

Utvara? 

Evo i posljednje Matejeve zagonetke (28, 16—17) koja se spominje ovdje. — Jedanaest se učenika 

(12manje Juda) popelo na gom u Galileji, kamo ih je pozvao Isus. Ugledali su ga i pali pred njim na 

koljena. »A neki bijahu sumnjali.« Otkad proučavam Bibliju, ne mogu pronaći odgovor na pitanje 

zbog čega bi neki, ugledavši Ijusko biće koje je bilo raspeto i pokopano a koje sada stoji živo i 

zdravo pred njima, mogli posumnjati. Zar nisu vjerovali svojim očima, zar su smatrali utvarom to 

što su mrtvaca opet vidjeli živog? 

»0n je izvan sebe«~ 

Marko priča o nekoliko zgoda vrijednih pozornosti. Nesumnjivo utvrđuje da je Isus imao braću (3, 

31—32), koja se pojavljuju s majkom u tom prizoru dok Isus jede sa svojim Ijudima. 

O čudotvorcu se pronio glas, te na ulici zija radoznalo mnoštvo naroda. »Njegovi« htjedoše izaći i 

domoći se Isusa, »jer se govorilo da je izvan sebe« (3, 21). Zar su Isusa privremeno smatrali 

nenormalnim? (Psihologija bi danas mogla navesti važne razloge u prilog tome.) Učitelj ne 

želi ni čuti za majku i braću, koji ga, ostavši vani, zovu nekoliko puta. Neljubazno ih odbijajući, 

postavlja svima retoričko pitanje: »Tko je moja majka i moja braća?« (33), i potom skreće u 

općenitost: »Tko god vrši volju Bozju, on mi je brat, sestra i majka« (34). Ni tu se ne može opaziti 

zahvalnost prema majci, koja ga je rodila u škak-Ijivim okolnostima. 

Zar je Sin Božji bio grijesan? 

Ivan je krstio Ijude u Jordanu; dolazili su k njemu u go-milama. Svima je propovijedao »krštenje u 

znak obra-ćenja za oproštenje grijeha« (1, 4). Znamo — a saznajemo to opet kod kroničara Marka 

— da je Isus poslušao taj poziv i krstio se. Ne javlja li se tu pitanje: Ta, zar je Sinu Bozjem trebalo 

oprostiti grijehe? 

Jesu li učenici razumjeli Isusove riječi? 

Proturječnosti što se pojavljuju vremenski i tekstovno razmaknute, oprostive su. Međutim, kad 

slijede u jednom dahu, onda su, vjerojatno, potrebna teološka veranja da bi se dosegnula 

objašnjenja. Prema Marku, Isus reče svojim učenicima: »Vama je priopćena tajna — kraljevstvo 

Božje, a svima ostalima prispijeva uopće u usporedbama« (4, 11). Znači, vi, prijatelji, razumijete 

svaku riječ, a narodu ih moram objasniti pomoću usporedbi. No, već u 13. stihu Isus se Ijuti na 

svoje učenike zato što ne shvaćaju jednu usporedbu: »Ne razumijete ove usporedbe? Kako ćete 

onda uopće usporedbe razumjeti?« 

Pitanje da li su apostoli, uopće, dobro razumjeli Isusa, ostaje otvoreno. Prema Mateju (13, 11), Isus 

smatra:

»Vama je dano da upoznate tajne kraljevstva nebeskog, a njima nije dano.« Uzdiže učenike iznad 

drugih, koji ga ne razumiju, i hvali ih, jer »blago vašim očima jer vide i ušima jer čuju« (16). Nakon 

toga bi trebalo pretpostaviti da je saobraćanje u užem kmgu prvorazredno tako da se razu-miju šifre 

kojima se Isus danomice služi. A, ne! Čak i bistri Petar mora zamoliti: »Protumači nam tu 

usporedbu« (15, 15). Isus začuđeno pita: »Pa ni vi još ne shvaćate!« (16) Jesu li sada shvatili »rije6 

Božju« ili nisu? Vjerojatno nisu, jer čak i nakon uskrsnuća, kad više ne mogu moliti učitelja za 

dodatna objašnjenja, Ivan (20, 9) zaključuje da drugovi nisu razumjeli. 

Nikad vas nisam poznavao... 

Marko izvještava da je Ivan obavijestio Isusa da su vidjeli jednog čovjeka koji u njegovo uzvišeno 

ime izgoni đavla i da su mu to zabranili (9, 38). Isus odgovara vrlo svrsishod-no: »Nemojte mu 

braniti! Jer nema nikoga tko bi činio čudo u moje ime i onda ubrzo mogao o meni zlo govoriti« 

(39). — Kod Mateja piše drukčije: Tu su, naime, stranci po Isusovu nalogu proricali, izgonili đavla i 

postupali u njegovo ime (7, 22). Odgovorje savršeno demagoški: »Tada ću im kazati: 'Nikad vas 

nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori!'« (23) To mogu biti gerilski običaji — no božanski 

nije da se Ijudima dadu zadaci i da se potom porekne bilo kakvo poznanstvo s njima. 

Obaviješten s najvišeg mjesta Kršćanski se laik teško probija kroz guštaru protuslovlja u Novom 

zavjetu. Upućenim bogoslovima je to jedno-stavnije, oni imaju, bez sumnje, crveni telefon preko 

kojeg mogu dobiti obavještenja s najvišeg mjesta. Kroz njihova usta i usta onih koje poučavaju, 

saznaju djeca na vjerona-uku i vjernici u crkvama kako sve treba razumjeti i kako se razumjeti 

nipošto ne smije. Kompetentno tumačenje je do-prinos vjerovanju. Samo, kad bi barem bogoslovi 

bili složni! No, oni se, prema tome kojoj crkvi pripadaju, svađaju, žestoko i srdito braneći svoje 

stajalište. A ono što se ne može smjestiti pod tijaru niti bilo kako objasniti, predo-čuje se onima 

»koji su vani« kao iskušavanje vjere. Kako ono bješe? »Vaš govor neka bude: da, da — ne, ne!« 

Ti kažeš 

U objavi svete nječi kaže se da je Isus jedinorođeni sin Božji, a on je to i osobno priznao u 

preslušavanju pred Velikim vijećem. Zapravo, ispravan prijevod Isusove izjave ne glasi: »Ja sam«, 

nego: »Ti kažeš.« Bilo bi već nepošteno zaključivanje kad se ne bi shvatilo što to znači, naime: 

Ja to nisam nikada tvrdio, vi mi to podmećete! — Jer, i kod Marka se može pročitati: »Zašto me 

zoveš dobrim? — reče mu Isus. — Samo je jedan Dobri, Bog« (10, 18). Isus jasno ističe da on nije 

Bog, ali nije, dabome, znao što će uskoro stvoriti od njega koncilski zaključci... 

Oni nisu »jedno« 

Dogmama da su Otac i Sin »jedno« i trojstvu Oca, Sina i 

Duha Svetog, protivi se jedno Isusovo iskreno priznanje: 

»Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna; 

ni anđeli na nebu, ni Sin već jedino Otacv. (Marko, 13, 32). Da su »jedno«, bio bi svaki od njih 

obaviješten o danu i času daleka događaja. 

Glasine iz sudnice 

Veliki svećenici osuđuju Isusa — jer nisu pronašli nikakav 

drugi razlog — zbog toga što je »hulio Boga«. Veliki je 

svećenik upitao da li je Krist Sin Božji. Odgovor prema Mateju (26, 64): »Ti kaza.« Odgovor prema 

Marku (14, 62): »Jesam.« Odgovor prema Luki (22, 70): »Vi kažete da sam ja.«

Proturječnosti kod evanđelista jesu razumljive, jer ni jedan od njih nije prisustvovao suđenju, već 

izvještavaju o glasinama. 

Što vam kažem u tami... 

Ivan je imao malo opširnije podatke, on izvještava da se Isus branio pred Velikim vijećem. »Ja sam 

uvijek učio u sinagogi i u hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa ni-sam rekao tajno« (18, 20). Po 

svoj prilici nije to bila baš prava istina, već obrambeni odgovor pobunjenika. Možda je i Vijeće znalo 

za Isusovu podrivačku djelatnost kakvu navješćuje Matej: »Što vam kažem u tami, recite na svjetlu, što 

čujete u skrovitosti, propovijedajte na krovovima« (10, 27). Pobunjenici koji su se bavili subverzivnom 

djela-tnošću uvijek su dospijevali pred sud. Možda je u tome razlog optužbe? 

Optužen bez razloga? 

Evanđelisti suglasno zaključuju da je Isus bez razloga uhapšen. Veliki svećenici i Vijeće trudiše se da 

pronađu razloge za optužbu: »Glavari svećenički i cijelo Veliko vije-će tražili su svjedočanstvo protiv 

Isusa da ga ubiju. Ali ga ne nađoŠe« (Marko, 14, 55). 

Sto je, zapravo, bilo s Judom? 

Do sada nije razjašnjeno što je kobno mogao izdati Juda; 

on se za vrijeme suđenja nije pojavljivao nigdje, nije pri-sustvovao ni jednom saslušavanju, nije nigdje 

nastupio kao svjedok optužbe. Doduše, iz sudnice je doprlo da su mu starješine isplatile 30 srebrnika. 

Ali, za što? Zacijelo, ne za to što je identificirao čovjeka koji bješe poznat ci-jelom gradu. Međutim, da 

je — a tu postaje i ostaje sve nerazumljivo — osim izdajničkog poljupca pružio i neki 

čvrst razlog za optužbu, ne bi vlast bila onako bespomoćna. Osim toga, Juda ne bi, bez sumnje, postao 

izdajicom zbog pišljivih srebrnjaka. Tu je, svakako, postojalo još nešto, što nećemo, po svoj prilici, 

nikada saznati. Juda bi se bio lako dokopao novca, i to veće svote nego što je 30 sre-brnika: kao što su 

eseni svoj zajednički život organizirali tako da su imali centralnu blagajnu, tako je i Juda vodio 

knjigovodstvo Isusove čete. Ne, tu je, svakako, postojalo još nešto... 

Nejasan postupak Osuda i pogubljenje ostaju obavijeni tajanstvenošću. 

Isusa su predali Ponciju Pilatu, koji ga, doduše, smatra nevinim, ali napokon, ipak, naređuje da ga 

raspnu. Prema Ivanovu izvještaju, namjesnik se brani: »Uzmite ga vi i razapnite! Ja na njemu ne 

nalazim krivnje« (19, 6). Rimski je namjesnik bio tako dugo u toj zemlji da je znao da Ži-dovi ne smiju 

nikoga raspeti. Pribijanje na križ bješe rimski način izvršenja kazne, pa je ponuda bila besmislena. 

Židovi uporno optužuju: »Mi imamo Zakon, i po tome Zakonu mora umrijeti, jer se pravio Sinom 

Božjim« (7). Što se to tiče Rimljanina? Njega ne zanimaju vjerske pre-pirke. Pa ipak, Ivan tvrdi: »Kad 

Pilat ču tu riječ, još više se poboja« (8). Ta, čega se boji? Ima vojnu i političku vlast, te policiju. Kaže 

šutljivom Isusu: »Ne znaš li da imam vlast osloboditi te i da imam vlast razapeti te?« (10) Zaista, zašto 

bi se Pilat bojao? Vladao je tako despotski da je kasiiije opozvan. Da je Isusa doista smatrao nevinim, 

bio bi ga oslobodio unatoč židovskom prosvjedovanju. Budući da je ipak izvršio rimsko raspinjanje, 

zacijelo je imao po-litičke razloge, a politički razlozi, kao što se zna, često ostanu nepoznati. 

se na koljena, no »neki bijahu sumnjali«. Zar još i sada? Matej ne zna ništa dodatno o uzašašću na 

nebo. 

Marko (16, 19) spominje samo jednom rečenicom taj važni događaj: »Pošto im je ovako govorio, 

Gospodin Isus bi uznesen na nebo i sjede Bogu s desne strane«. Tako jednostavno bješe to. 

Prema Luki (24, 50—51), Isus osobno vodi učenike »u blizinu Betanije. Dok ih je blagoslivljao, 

rastade se od njih: bi uznesen na nebo.«

Ivan (21) ne spominje nikakvo uzašašće na nebo. 

Najvažniji događaji u Isusovu životu (onakva Isusa kakav je u skladu s »rijecju Bozjom« — što sam 

smjerno uzimao u obzir pri ovim uspoređivanjima teksta) bijahu, bez sumnje, uskrsnuće i uzašašće na 

nebo. Evanđelisti su za-pisali toliko sporednosti da nije jasno zbog čega nisu dva središnja događaja, 

oko kojih je sagrađeno kršćansko učenje, opisali potanko, slikovito i uzbudljivo, te zaista nadahnuto. 

Crux interpretum 

Da se Isus pred očima sviju, ili barem u krugu učenika, popeo u nebo, ta bi se vijest još istog dana bila 

munjevito proširila jeruzalemskim ulicama, jer narod je živo sudjelo-vao na suđenju i pri raspinjanju. 

Međutim, ni jedan rimski ni židovski povjesničar nije zapisao ni jednu jedinu riječ o tim zbivanjima što 

su mijenjala svijet! 0 svemu tome zna-ju evanđelisti tek veoma malo, a ni oni ne bijahu očevidci. To je 

crux interpretum. 

Jedan među milijunima 

Ja sam jedan od stotina milijuna »kršćana« koji se organi-ziraju od kolijevke i za to plaćaju poreze, ali 

ne mogu vjerovati u smislu organizirane religije. Nisam ateist. Di- vim se veličanstvenoj dramskoj 

poeziji što je nastala oko Isusa iz Nazareta kao središnjeg lika; divim se svjedo-čanstvima kršćanske 

kulture u slikarstvu, kiparstvu i glazbi. Priznajem većinu zakona i pravila o životu u Ijudskoj zajednici 

(svojstvenih svim religijama, mitovima i legen-dama svih naroda) što su zabilježeni u kršćanskom vjerskom 

kodeksu. 

Međutim, crkvi u kojoj sam rođen pobijam pravo da jedino ona spašava, jer — da spomenem samo dva 

primjera 

— nimalo ne potcjenjujem Budina i Muhamedova učenja i vjerska načela. 

Milijuni kršćanskih vjemika ne znaju ništa ili premalo o pozadini Biblije. Tako odgojeni, prihvaćaju je 

od poko-Ijenja do pokoljenja kao »riječ Bozju«; smatraju Isusa iz-vorriim objaviteljem svog nauka. No, 

dokazano je da je on, da se izrazimo vrlo suzdržljivo, usvojio bitne dijelove od esena s Mrtvog mora. 

Činjenicu da su kršćanska učenja i običaji većinom pozajmice iz starijih religija, dokazuje 

dokumentacija koju mi je stavio na raspolaganje dr Robert Kehl (27), a pojedinosti što ih vadim iz nje 

tek su malen dio prikupljenog materijala. 

»Biblija ne sadržava ni jednu jedinu vjersku ili ćudorednu misao koja ne bi već bila sadržana u 

nekakvu obliku u sve-tim zapisima ranijih ili suvremenih religija. Neposredno hranjivo tlo — da ne 

kažemo: skladište i arsenal — za današnji »kršćanski«, to jest paulinski vjerski, općinski i kultni život 

bijahu ponajviše helenistički misterijski kul-tovi (koji su, opet, u velikoj mjeri preuzeti od egipatsko- 

-orijentalnih kultova). Osobito se u kultovima Atisa, Dioniza, Mitre i Izide može naći gotovo sve ono 

što tvori današnje paulinsko kršćanstvo (a)*: 

Glavni lik pojedinih misterijskih kultova uvijek bješe spasitelj poput paulinskog Krista, bješe »sin 

božji« i na-zivao se »gospodarom«. Pri tome su odlučnu ulogu igrali patnja i umiranje tih »božjih 

sinova«, a tu je riječ i o ras-petim bogovima. — Općenito raširena predodžba bješe putovanje boga u 

pakao (»...sišao u pakao...«), a isto je tako uzašašće na nebo spadalo u priču o spasenju u svim 

misterijskim kultovima. Kao u starom Egiptu, bio je i misterijskim kultovima poznat trinitet (trojnost, 

troj-stvo). tJ Mitrino i Dionizovo ime liječili su se bolesni, uskrsavali mrtvi, smirivalo more, pretvarala 

voda u vino itd. Postojao je i Uskrs (svetkovina uskrsnuća); pri čemu je uskrsnuće boga bilo zamišljeno 

kao i kod kasnijeg kršćanstva (uskrsnuće trećeg dana, prazan grob, od-maknut kamen). Učenje o 

izbavljenju, koje se smatra osobitošću kršćanske religije, nalazi se sa svojim poje-dinostima u

misterijskim religijama. Čak ni temeljna kršćanska dogma o nasljednom grijehu nije bila, zapravo, ništa 

novo (Mitra). — Helenistički su misterijski kultovi poznavali krštenje, kojem su prethodili post i 

pokora. Sveti se obrok, nazvan i »gospodarovim jelom«, »obrokom blaženih« ili »obrokom svetih«, 

znatno podudara s (kas-nijom!) kršćanskom pričesti. No, osobito je važno to što je taj obrok, i prema 

misterijskim religijama, istodobno predstavljao jedenje tijela i pijenje krvi njihova boga (pričešćivanje). 

Pričesni se kruh djelomično davao, tako-đer, u obliku hostija sa znamenjem križa. Utvrđeno je da se i 

to »gospodarovo jelo« djelomice smatralo sakramen-talnim nekrvnim obnavljanjem žrtve bogu. 

Ustanovljene su, čak, bitne osobine izreke o pretvorbi iz današnje kato-ličke mise: »Kaži sedam puta: 

Ti si vino; nisi ti vino, nego krv Atenina. Ti si vino; nisi ti vino, nego krv Ozirisova, utroba Jaoa.« 

Tim su se »obrokom blaženih« vjemici »ponovno rađa-li« i smatrali se, suprotno izgubljenom svijetu 

koji očekuje zla sudbina, »otkupljenima, spašenima, besmrtnima«. — Posvećeni iz misterijskih kultova 

postajali su tim obrokom »djeca božja«. Bog se nastanio u njima; sjedinili su se s njim. Taj se obrok 

smatrao i blagovanjem s bogom osobno. 

Život pojedinih sinova božjih, odnosno osnivača vjera pokazuje ne samo u misterijskim religijama, 

nego i u isto-čnim i dalekoistočnim pretkršćanskim vjerama zapanju-juće podudamosti s Isusovim 

životom. To počinje već s proročanstvima o »otkupitelju i spasitelju čovječanstva« (b). 1 vjernicima 

Zaratustrine religije se, na primjer, go-vorilo: »Svijet ga nestrpljivo očekuje; onje prorok Mazda.« — 

Većinom se izvještava o nadnaravnu rađanju (c) boga spasitelja a osobito je nevino začeće bilo poznato 

davno prije Isusa, na primjer: s obzirom na Budu i Zaratustru. K-od Bude se, navodno, oplodnja zbila 

prodiranjem bo-žanske zrake u tijelo .djevičanske majke. Još upadljivija je konkordancija u opisima 

Zaratustrina rođenja (d). — Pored Isusa, i drugi su osnivači vjera rođeni u staji, po-loženi u jasle i 

umotani u pelene; i u drugim je religijama mjesto rodenja »obasjalo jarko svjetlo«; i kod drugih se 

osnivača vjera ukazaše »nebeski zborovi divno pjevajući«; 

nije izostalo, čak, ni štovanje koje iskazuju pastiri. — Kako pri Isusovu rođenju, tako i kad se rodi 

Krišna (8. zemaljska pojava Višne, jedne od glavnih pojava božanskog u hin-duizmu), jedan 

Ijubomoran kralj nareduje da se ubije sva muška novorođenčad. — Pokazivanje djeteta u hramu je, 

također, utvrđeno. Osobito je sve utemeljitelje vjera isku-šavao đavo, ponajviše u pustoši gdje su postili 

(e). 1 tu se pojedinosti podudaraju s Biblijom, s obzirom na to što đavao, kako bi naveo na popuštanje, 

nudi najprije jelo, a onda svjetovnu moć. 

Kad se krsti Buda, nasrtaje potres, a bog objavljuje: 

»Nađena je besmrtnost.« (Kod Isusa: »... Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj...«) — Upadljiva se sličnost 

može ustano-viti i što se tiče smrti božanskih likova koji se slave kao spasitelji svijeta. — Pri 

Cezarovoj se smrti govori o tami i o tome da se »zemlja raspukla« i »vratili se umrli« (f). — Uskrsnuća 

božjih sinova, koji su lutali ovom zemljom, općenito su poznata u antici prije Isusa. 1 uskrsnuli se 

Apolonije, Isusov suvremenik i neka vrsta dvojnika, uka-zao svojim sljedbenicima. 

Misterijske su religije, a prije njih egipatsko-babilonske kulture, poznavale i.misao: »Ja sam čokot«, te 

pastirski motiv: »Ja sam dobar pastir« (g). — Svećenici ustaljenih religija progonili su sljedbenike 

misterijskih religija isto tako kao i kršćane. — Ruganje Dionizu koji pati sliči zapanjujuće izmgivanju 

Isusu. — Većina osnivača vjera i božjih sinova koje poznaje antika a i daleki istok prije Isusa, bijahu 

čudotvorci kao i Isus (h). Čudo s vinom ima svoju paralelu u legendi o Dionizu. Bolesni ozdravlju-ju, 

starci skakuću, gladni se hrane, slijepi progledavaju, hromi hodaju, nijemi govore. Događaju se 

izlječenja na daljinu kao kod Isusa. Izliječeni odnose nosila, ukroćuje se more, čudnovato se hrani čak 

300.000 osoba, ijoš mnogo preostaje.

(Sumnjičavi) Petar koji tone u vodu, javlja se već u budizmu. Kao i Isus, Buda naziva sebe »istinom«. 1 

Za-ratustra je navijestio da će se »vratiti sa svetim anđelima«. Napokon, već je Krišna objavio da ga 

svijet »ne može pre-poznati« (i). 

Na završetku usporedimo nekoliko tekstova iz svetih zapisa drugih starih religija s odgovarajućim 

tekstovima iz Biblije i osobito Evanđelja.

BIBLIJA 

Tebi, Gospodine, nije nitko 

jednak. 

Jer tvoje je kraljevstvo, i 

moć, i vječna divota, amen. 

Ti ostaješ isti, i tvojim godinama 

nema kraja. 

Što je krivo, treba ispraviti. 

Rodi vam se spasitelj.. 

Blagoslovljena si među ženama. 

Tko vidi mene, vidi onog koji 

me poslao. 

Jer Bog nije poslao svog sina 

na svijet da sudi svijetu, 

nego da preko njega spasi 

svijet. 

Ja sam svjetlo svijeta. 

Vrijeme je isteklo. 

Idite, poučavajte sve narode i poučite ih da zadrže sve ono što sam vam zapo-vjedio. 

Tko ima uši da čuje, neka čuje. 

Tko traži, nađe. 

Tko položi ruku na plug i osvme se, ne zaslužuje kra-Ijevstvo Božje. 

Ljudima vlada grijeh. 

Čak i ako je tvoja krivnja crvena kao skrlet, postat će bijela poput vune. 

Ako je Bog za nas, tko li je protiv nas? 

Tko mu se povjeri, neće nikada propasti. 

IZ DRUGIH SVETIH 

ZAPISA 

Nitko ti nije jednak na svi-jetu. 

(Hi) 

Vaša je vlast i vaša je moć, o, 

Mazda. (Z) 

0, Ahura Mazda, koji si vječno 

isti. (Z) 

Što je krivo, ispravlja se. (T) 

Danas vam se rodio spasi-telj. 

Rodila ga je djevica; 

svjetlo jača. (M) 

UzviŠena si nad svim zemaljskim 

ženama (misli se na 

Budinu majku). (B) 

Tko vidi mene, vidi učenje. (B) 

Jer Logos (Heraklo) nije tu da 

nudi ili kazni, nego da spasi. 

(M) 

Ja sam oko svijeta. (B) 

Vrijeme je isteklo. (Asurbanipal) 

Vaš otac zna što vam je potrebno, i prije nego što ga molite.

Ono što ste vidjeli i saznali od mene, treba da objavite svim Ijudima. (Hi) 

Tko ima uši, čuje riječ i vje-ruje. (B) 

Tko traži, naći će na njemu (Taou). (T) 

Jer, tko je još zaokupljen (stvarima ovog svijeta), ne-prikladan je za kraljevstvo. (T) 

Njima vlada slobodno gri-jeh. (Hi) 

1 ako si zlikovac i imaš teške grijehe, splav spoznaje lako će te prenijeti preko svakog mora 

grijehova. (Hi) 

Od boga dobivamo snagu; 

tko će biti protiv nas? (Z) 

Jer, vjeruj mi, nikad neće propasti onaj koji mi se po-vjeri. (Hi) 

... Jer, unaprijed znam tvo-ja pitanja i žalbe. (Z) 

Blaženi su oni koji su čista 

srca, jer će ugledati Boga. 

U kući mog oca mnogo je 

stanova. 

Nebesko se kraljevstvo nalazi 

u vama. 

Tko me želi slijediti, neka 

uzme svoj križ i pođe za 

mnom. Tko položi mku na 

plug i osvme se, nije me 

do-stojan. 

On ostaje u meni i ja u 

njemu. 

Ženo, zašto plačeš? Ja odlazim 

k svom ocu. 

Oče, u tvoje ruke 

predajem 

duh svoj. 

Svršeno je.

Općenito važenje kršćanske vjere? 

Blažen ovdje i blažen 

posli-je smrti onaj koji je 

cista srca. (Z) 

Andeo Ijubavi... 

pripremio je za nas lijepe 

stanove. (Z) 

Nebo je u tebi. (B) 

Bodhisatva (biće 

određeno za 

prosvjetljenje) odlučuje: 

Preuzimam na sebe teret 

svih patnji. Neću se okrenuti 

ni pobjeći. (B) 

Ostani kod mene u mojoj 

duši. (M) 

Ne jadikuj, majko; sada se 

penjem u nebo. (M) 

Uzmi moj duh, molim te, 

gore k zvijezdama. (M) 

Svršeno je. (M) 

Skraćenice znače: 

B == budizam 

Hi = hinduizam 

M = misterijske religije 

T == taoizam 

Z = zaratustrizam 

Pedesetogodišnji Roland Puccetti, profesor filozofije i teologije u Singapuru, bavi se bitnim 

pitanjem kršćanske vjere, to jest: može li se opravdati pravo na općenito važenje. 1 ako se 

pretpostavi to pravo, smatra Puccetti, ipak bi većina čovječanstva bila isključena iz otkupljenja, jer 

nije nikada imala priliku da čuje »radosnu vijest« o Kristovu rođenju i učenju. Puccetti (28) kaže: 

»Čak i kad bi se evanđelje raširilo po cijelom našem planetu — što se, kao što se zna, nije dogodilo 

— saznao bi za njega tek neznatan dio svih razumnih bića u svemiru, dok pravo na općenito važenje 

sadržava, međutim, i dužnost i za-datak da sva živa bića upoznaju vjersku nauku i da su-djeluju u 

njoj.« 

Profesor E. L. Mascall (29) kaže da se u tradiciji kršćan-ske teologije kao pravo značenje 

otkupljenja stalno ističe činjenica da se Sin Božji izjednačio s rodom koji je htio spasiti. Sin je Božji 

postao čovjek, analizira Mascall, kako bi Ijudi preko njega mogli postati djeca Božja. No, ne smije 

nas preplašiti mogućnost bezbrojnih inkamacija i raspinjanja u univerzumu. Jer, smatra taj teolog, 

kad bi tome tako bilo, »već bi činjenica da je na našem pla-netu pobjedonosno izbavljenje 

čovječanstva napokon zajamčeno Kristovim uskrsnućem opravdala ponavljanje na drugim 

mjestima.. . Dmgim riječima: Ako se jednom mogu sjediniti prolazno i vječno, zašto se to ne bi 

moglo dogoditi i više puta?«

Koliko inkarnacija Sina Božjeg? 

Nastavljajući tu misao, profesor Puccetti zaključuje da jedna jedina organska osoba svakako može 

biti samo jedna organska osoba, ma koliko bestjelesnih osoba ona istodobno predstavljala... 

»Bestjelesne osobe mogu u 

svako doba biti svugdje. Međutim, tjelesne osobe mogu u isto vrijeme boraviti uvijek samo na 

jednom mjestu u svemiru.« Kao teolog vrlo hrabar, Puccetti uvodi u svoja vjersko-filozofska 

tumačenja najnovija naučna sa-znanja, pokušava razjasniti središnje pitanje »kako bi bilo moguće da 

Sin Božji postane u svemim mnogo puta čovjek — možda na 10 18 mjesta — a da istodobno bude 

samo jedna organska osoba.« Zaključuje da to, naravno, nije moguće, ali kaže: »Uzme li se kao 

osnova spomenuti broj mogućih društava izvanzemaljskih prirodnih osoba u poznatim galaksijama 

(koje iznose, otprilike, desetinu svih galaksija) i pretpostavi li se da životni vijek Isusa iz Nazareta 

predstavlja prosječno trajanje inkarnacije Sina Božjeg, onda bi trebalo 34 puta 10i 8 godina da Sin 

Božji na svim tim planetima, redom, provede vrijeme od rođenja do uskrsnuća. Pretpostavljeno 

trajanje života onih zvijezda čiji planetski sustavi možda ispunjavaju uvjete za razvitak razumnih 

živih bića, iznosi u našoj vlastitoj galaksiji samo (1—5) puta 10 10 godina; uzme li se taj broj kao 

prosjek i za preostali poznati interga-laktički univerzum, trebalo bi da se od danas do gašenja života 

na svim tim zvijezdama dogodi istodobno između 680000000 i 3400000000 inkamacija! Oduzmu li 

se ranije inkarnacije, taj se broj malo smanjuje, ali ne toliko da bi to bilo bitno . . .« 

Ako Bog nije prihvatio samo izgled pripadnika poje-dine razumne tjelesne vrste, nego je preko 

svog Sina u sva-kom slučaju »prihvatio njihovo biće«, čime je toj vrsti prenio »svoju ličnost«, iz 

toga bi trebalo zaključiti da se istodobno nalazi u univerzumu mnogo organskih osoba koje su u 

kršćanskom smislu »božanska bića«. Što bi to značilo za kršćanstvo, vrlo je jasno iz slijedeće 

predodžbe: 

pretpostavimo da bismo mogli stupiti u dodir s nekim 

društvom koje je udaljeno o'd nas 50 svjetlosnih godina i priopćiti mu tekst Novog zavjeta. Kao 

odgovor bismo dobili televizijsku sliku njihova Krista. On ima devet prstiju na svakoj ruci, četiri 

noge, debelu plavu kožu i dugačke kosti. Na to bismo teško mogli odgovoriti: »Da, to je Krist«, osim 

ako bismo time mislili: »To je Sin Božji, onakav kakav se vama ukazao«, što bi opet bio pravi doketizam*. 

S druge strane, ne bismo mogli poreći njegov božanski status (pretpostavimo da je održao 

svoju »pro-povijed na gori«, umro na križu zbog njihovih grijehova i ponovno uskrsnuo itd.), jer on 

bi imao jednako pravo na to kao i Isus iz Nazareta. Što bismo, dakle, mogli učiniti? Mi bismo imali 

Isusa iz Nazareta, a oni svog »X Krista«, obojica bi bila od Boga prihvaćena bića, a obje bi vrste bile 

uključene u Kristovu »čovještvu«, odnosno njegovu »X biću«, kao odvojene inkarnacije riječi Božje 

. . . Medutim, ako je Sin Božji jedinstven, kako može onda istodobno biti potpuno čovjek i potpuno 

»X«, to jest postojati kao dvije različite tjelesne osobe? Dvije tjelesne osobe nisu jedna. Treba još 

dodati da bismo tada imali isto toliko razloga da se molimo tom pretpostavljenom »X Kristu« koliko 

i svom Isusu Kristu, a kršćanstvo više ne bi sadržavalo trojstvo, nego četvoricu. 

Rizik kršćanstva 

A to ne kažem ja (premda i ja tako mislim!), to kaže teološki učenjak Puccetti, koji je zabrinut za 

opstanak kršćanstva u budućnosti: 

»Kršćanstvo može učiniti to da potpuno zanemari vje-rojatno postojanje izvanzemaljskih razumnih 

bića... Mo- 

* Doketizam je učenje koje se zastupalo u kršćanskom starom vijeku, a prema kojem je Bog samo 

prividno postao u Isusu čovjek. 

glo bi se, zaista, dogoditi da se kršćanstvo — možda jedino među velikim postojećim religijama — 

nakon pokusa međuzvjezdanog saobraćaja pokaže kao neistinito...«

Kozmonaut Isus Krist 

U štampi i stručnoj literaturi pojavljuje se već neko vri- 

jeme, katkad prihvaćena a katkad s nepovoljnim tumače- 

njem, poput nemani iz Loch Nessa, vijest da je Isus bio 

astronaut. 

Izumitelj tog najnovijeg Isusova kulta jest sovjetski filolog dr Vječeslav Zajcev, sa sveučilišta u 

Minsku. Zajcev vjeruje da je Isus stigao iz svemira, da je bio predstavnik neke više civilizacije i da 

to objašnjava, donekle, i njegove natprirodne moći i sposobnosti. Evo doslovce Zajceva (30): 

»Drugim riječima, silazak Boga na zemlju jest, uisti-nu, kozmički događaj.« 

Članci dra Vjačeslava Zajceva o »Svemirskom brodu na Himalaji« i »Anđelima u svemirskim 

brodovima« u sov-jetskom časopisu »Sputnik« potakli su me Ijeti 1968. da otputujem u Moskvu. Što 

se tiče najnovijih Zajcevljevih spekulacija, ne mogu se složiti s njim. 

Sve se može »dokazati« 

Zajcev se, dakako, oslanja na zapise evanđelista. Što se, uopće, pomoću njih ne bi moglo dokazati? 

Potrebna je samo marljivost da bi se tekstom »dokazalo« da li je Isus bio ratnik, vojskovođa ili kralj, 

politolog ili tragač za isti-nom, iscjelitelj, čarobnjak ili vrač, propovjednik neke sekte ili — 

posljednje, ali ne i najmanje važno — Sin Božji. Može se »dokazati« i da je Isus bio »astronaut«. 

Onda, što vam se najviše sviđa? Kakve je razloge pronašao Zajcev u prilog svojim po- 

stavkama? Mateja (1, 20), prema kojemu se Josipu ukazuje »anđeo Gospodnji«? Anđeo je, dakle, 

astronaut. 

Ili izvještaj o »bezgriješnom začeću«? U astronautskoj verziji nastaje iz njega, »naravno«, umjetna 

oplodnja. Što bi drugo? 

Ili oblak iz kojeg, kad Ivan krsti Isusa (Matej, 3), viče neki glas nad Jordanom? 

Što drugo može to biti negoli svemirski brod, iz kojeg je prema Zemlji uperen zvučnik? 

Ili »dva čovjeka u blistavu odijelu«, koji se pojavljuju kod Luke (24)? Astronauti! 

Ili anđeo kod Mateja (28), koji izgleda »kao munja a odijelo mu bijaše bijelo kao snijeg«? Još jedan 

Nezemlja-nin u zaštitnom odijelu! 

Ili Isusova izjava: »U kući mog Oca jest mnogo sta-nova«? Ta, time se može misliti jedino na 

bezbrojne na-seljene planete u svemiru. 

Ili Markova tvrdnja (13) da će »Sin Gospodnji doći na oblacima, s velikom moći i slavom«? 

Situacija je jasna: 

Vrhovni zapovjednik šalje svog sina u svemirskom brodu. 

Dovoljno je. 

Popis bi se mogao nastaviti proizvoljnim brojem »do-kaza«. 

Prava besmislica Moj stav: 

1) Treba vjerovati u evanđelističke zapise da bi se iz njih moglo steći tobožnje znanje i činjenice kao 

što su: Marija je nevina začela Isusa, oblak iz kojeg je vikao glas lebdio je nad Gospodinom, u grobu 

je bio bijel svjetlucav anđeo, Isus je učinio djela koja mu se pripisuju i doista izgovorio riječi koje se 

posmrtno navode kao njegove. Tko ne vje-ruje tim zapisima od riječi do riječi, tko zna kako je 

nastala 

»riječ Božja«, ne može te opise smatrati stvarnošću. Tko nastoji iz Evanđelja izvesti »astronauta 

Isusa«, čini istu glupost kao suci koji iz krivotvorenih spisa izvode i do-nose osudu. (Uostalom, za 

sovjetskogje građanina Zajceva »vjerovanje« contradictio in adjecto\) 

2. Što je trebalo da postigne na Zemlji astronaut Isus? Da donese religiju, kršćanska ili moralna 

načela? Nije donio ništa novo. Nakon usporedivanja teksta iz Evanđelja i kumranskih zapisa, zna se

da srž onog što je poučavao Isus potječe iz esenske zajednice. Osim toga, dodaci ne bi bili nikakav 

napredak. Da bi se prijetilo kaznama, širio strah, pretvorio pakao u krajnju postaju za inovjerce, nije 

bilo potrebno da se pošalje kozmonaut Isus! 

3. Međuzvjezdani bi astronauti bili postupali prema pre-ciznom programu, no pomagaČi iz 

svemirskog broda sti-goše prekasno da bi svog važnog čovjeka mogli spasiti smrti. Da je astronaut 

Isus mogao računati s pravodobnom pomoći svoje braće iz svemira (o kojo je, svakako, trebalo da 

zna), ne bi bio cijelog života govorio o svojoj neizbjež-noj smrti. Pretpostavka da su astronauti 

ostavili na cjedilu važnog posebnog izaslanika znači ipak potcjenjivanje izvan-zemaljskih bića. 

4. Apsurdno bi bilo da se, čak, i uskrsnuće iskorištava kao dokazno sredstvo. Ipak, pretpostavimo da 

su izvanze-maljska bića, zahvaljujući svojim osobitim i razvijenim medicinskim sposobnostima 

(konzervama krvi, transplan-tacijama itd.), uspjela oživiti Isusovo mrtvo tijelo. Zar bi tada propustila 

priliku da u javnosti pokažu svoju moć i nad smrću? Samo neki, a i oni još sumnjaju, znaju o čudu 

uskrsnuća. Zar ne bi izvanzemaljska bića, kojima se to posrećilo, opet odvela Isusa u Jeruzalem, 

pokazala ga ondje i kazala mu da propovijeda? Bez demonstriranja nji-hovih nadmoćnih 

sposobnosti, njihovo je impresivno djelo ostalo nepoznato. Čak ni medicinsko oživljavanje, prema 

Djelima apostolskima, nije imalo nikakvih posljedica. Uče-nici ostaju zbunjeni, ne usude se izaći u 

javnost. 

5) Izvanzemaljska razumna bića, koja su ovladala sve-mirskim putovanjima na međuzvjezdanim 

razdaljinama, ne bi bila tako budalasta da se pojave samo na jednoj točki na našoj Zemlji i započnu 

lokalno širenje vjere. Da bi mogli uspješno djelovati, uputili bi se na različita geo-grafska mjesta, što 

bi im bilo vrlo lako a pružilo bi im jedi-nu mogućnost za veliku operaciju radi osnivanja vjere. Ni u 

judejskom području, ni na drugim mjestima nisu u povijesnim djelima zabilježena iz Isusova doba 

slijetanja svemirskih brodova, opažanja svemirskih brodova, UFO* ili sličnih svojstava. One ludorije 

koje su vjerski zanese-njaci objelodanili nakon Isusove smrti — Isus u Indiji, Isus u Srednjoj 

Americi — treba odbaciti kao tlapnje, jer ti se »utemeljitelji vjere« pozivaju opet na mnogostruko 

krivotvorene evanđelističke tekstove, koje Isusa upravo stvaraju »Sinom Božjim« i »0tkupiteljem«. 

On nije bio ni jedno, ni drugo. 

6) Da je astronautski Isus, Ijudima u Judeji intelektualno znatno nadmoćan, htio upozoriti na 

budućnost, zacijelo bi bilo trebalo da radi predaje sakrije riječi i formule u svojim usporedbama, da 

sakrije formule i šifre, koje bi razumjele daleke generacije. Koje bi morale razumjeti! »Slušajte, 

sinovi i kćeri«, mogao je kazati, »kad dode vri-jeme da vaši učenjaci budu znali cijepati i najmanji 

djelić materije, iz oblaka će se pojaviti Sin Božji.« Ni učenjaci 

* Nepoznatih letećih predmeta 

neće poreći da bi nezemaljska bića, koja su stvarala pla-nove, upoznala astronauta Isusa sa 

saznanjima budućeg razvitka razumnih bića na našem planetu. Kad bi u Evan-đeljima postojala 

jedna jedina takva formula, bar tako kratka kao što je Einsteinova E == mc 2 , bio bih na Zajcevljevoj 

strani. 

7. Da su, to je i kraj te mudrosti, nezemaljska bića doista poslala svog čovjeka Isusa u Jeruzalem 

kako bi, primjenivši moćna tehnička sredstva, širio vjersko učenje, onda bi bila zadržala pod svojim 

nadzorom to razvojno područje. Međutim, Isusovo se učenje nije našlo ni pod kakvim nadzorom. 

Kršćanstvo je bujno izraslo iz Pavlovih do-dodataka, i ubrzo dalo maha groznoj nečovječnosti. 

Nisu samo Rimljani, kao što uzbudljivo piše u vjerskim knjigama, progonili kršćane. Uskoro su i 

milosrdni kršćani klali one koji bi odstupili bd prihvaćene vjere i sve nekršća-ne. Ne postoji svetački 

popis nekršćanskih mučenika, vjerojatno ih je bilo previše... 

Ne. Priču o astronautu Isusu treba da brzo zaboravimo, jer on nije postojao kao ni spasitelj Isus.

Cetiri točke 

Ja sam želio razjasniti četiri okolnosti s obzirom na Isusov 

lik kakav nam predstavlja Crkva: 

a) Isus nije bio »jedmorođeni Sin Božji«, jer svemogući Bog, »stvoritelj neba i zemlje«, nema 

sinova ni kćeri; 

b) Isus nije mogao imati ulogu »spasitelja«, jer misao o »nasljednom grijehu«, koji prijeti kaznama 

i izaziva od-mazde a koji se može i mora »izbrisati« jedino krvlju i mukama, ne može se spojiti s 

uzvišenom predodžbom o . svemogućem i bezvremenskom Bogu; 

Isus i kršćanstvo, inicirano njegovim životom na zemlji, nisu božanskog podrijetla kao što ni 

Biblija ne sadržava »riječ Bozju«. Kako ta osnova otpada, ne mogu se, dakle, prikazanja pripisati ni 

Bogu Ocu, ni Bogu Sinu, ni Majci Božjoj Mariji. 

Treba ih drukčije obrazložiti. 

ČUDO je najdraže dijete VJERE 

Ne nalazim ni trag 

Nekakva duha, i sve je vježba. 

(Goethe, »Faust«) 

Ako Isus nije »jedinorođeni Sin Bozji« — ako svemogući Bog nema sinova ni kćeri — ako Marija, 

dakle, ne može pripadati nebeskom osoblju, a pogotovo se anđeli ili arhanđeli ne mogu ubrojiti u 

legatski krug proširene krš-ćanske obitelji, onda otpadaju svi ti vjesnici spasa kao aktivni uzročnici 

prikazanja. Time se, svakako, oduzima osnova objašnjenju, koje ima dobru prođu i u koje se vrlo 

popustljivo vjeruje, o prikazama iz svetog kršćanskog an-sambla. Međutim, činjenica je da se na 

kršćanskim mjesti-ma prikazanja zbivaju čuda i medicinski neobjašnjiva izlje-čenja. — Nisu li takvi 

fenomeni ipak dokaz o djelovanju »nebeskih sila« i time opet potvrda o »istinitosti« prikaza iz 

kršćanske hijerarhije? 

Dok sam proučavao sva tumačenja zapuhnuta već vrlu-danjem teološke rabulistike, preda mnom 

se, kao izbočen bedem, ukazalo i ovo pitanje: Ako se na pretpostavljenu mjestu prikazanja nisu zbila 

»prava« prikazanja — dakle, s Bogorodicom, Isusom i arhanđelima — ili ako personifi-cirano 

prikazanje nije istovjetno s likovima koje »vidov-njaci« opisuju i unose u zapisnik, kako se mogu 

onda u ime onog što se tobože ukazalo, ipak, događati »čuda« ili »čudesna izlječenja«? 

Lourdes 

Orijentirao sam se na licu mjesta. 

Lourdes, u francuskim Pirenejima, najpoznatije je pro-štenište na svijetu. Svake godine putuje 

onamo, sa svih strana svijeta, čak pet milijuna hodočasnika.

Od Tarbesa, glavnog grada departmana Hautes Pyre-nees, vodi široka auto-cesta do prošteništa, u 

koje se, razumije se, može stići i vlakom ili avionom. 

Tko očekuje grad zapahnut Duhom Svetim, razočarat će se. Lourdes ima obilježja velikog godišnjeg 

sajma, na kojem se kao atrakcije — puna li pogotka! — nude čuda. Na lurdskim je ulicama uvijek 

gužva i vreva, čak i noću, premda noćni život ne pruža nikakva veća uzbuđenja nego što je striptiz. 

Posao s čudesima cvjeta već 125 godina, uvijek je vrlo konjunkturan. U bezbrojnim trgovinama 

ima raspela sva-kakve izrade, a model Madone što je postavljena u mjestu postoji serijski izrađen, u 

svim veličinama, za ormare i vrtove pred kućom; Nema besklasnih jedinstvenih krunica, ima ih vrlo 

skupih za imućne i drukčijih za siromašrie; 

koje su djelotvornije, ne znam. Maštovito i nepregledno se nude svakakvi predmeti: svetačke slike i 

klompe, torbe, zvona i tanjuri, naočale protiv sunca, satovi i privjesci, te svijeće svih vrsta: tanke i 

debele, dugačke i kratke, Iju-bičaste i ružičasto-crvene, izdužene i umjetnički vretenaste, sa zlatnim 

natpisom. Na svemu i svačemu — »made in Luordes« — Madona! Njena će slika na svijećama 

jednog dana kapati u voštanim suzama, no na klompama i ta-njurima je trajnija. 

Poznajem barove širom svijeta, pa i onaj u Acapulcu, koji tvrdi za sebe da ima na policama boce 

svih oblika i svih sadržaja iz cijelog svijeta. Što se tiče oblika boca, ja mislim da se ni jedan lokal ne 

može natjecati s Lourdesom: 

nigdje drugdje nisam vidio takvu zbirku različitih boca! Trbušaste boce i okrugle poput balona, 

četvrtaste i tro-kutaste, džepne, litrene i višelitrene, svih boja, svih veli-čina. Nasuprot bocama s 

privlačnim sadržajem u čude-snom baru u Acapulcu, sve ove boce sadržavaju isključivo »čudesnu 

lurdsku vodu«. 

Poslovni Ijudi znaju što duguju ugledu mjesta i što osi-gurava i povećava prodaju. Stoga su nazvali 

svoje trgovi-ne: »Raj« — »Sveta Odila« — »Sveta Camilla« — »Sveti papa Pavao X«! — »Svjetski 

mir« — »Sveta krunica« — i bez premca po svojoj jednostavnosti: »Svetica iz spilje«. Otkad su onu 

koja je vidjela Madonu proglasili sveticom, u Lourdesu je cjelokupno licemjerno ponašanje sakrosanktno. 

Čak ni hoteli nemaju uobičajena imena zemaljskih prenoćišta; jedan se, na primjer, zove 

čak »H6tel du Va-tican«. Rimska gospoda nose široke ogrtače, pod koje pristaje nešto takvo, te u 

Svetom oficiju ne crveni ni jedan kardinal. Poslovni su interesi u Lourdesu potpuno sin-kronizirani s 

automatskim mjenjačem. 

Osjećajući gađenje prema tako ekshibicionističkom po-slovanju, ostavih auto u svetoj garaži jednog 

svetog hotela za nesvet novac. Usrdno se nadajući da će me unatoč sve-mu ispuniti neko unutrašnje 

prosvjetljenje, umiješah se u mnoštvo Ijudi pred bazilikom. Barem tu, na »svetoj površini«, nema 

tezgi ni letećih trgovaca. Sve zamagljuje i omamljuje miris svijeća i tamjana. Iz stereofonskih zvučnika, 

odjekuju stare, međunarodno poznate crkvene pje-sme, pomiješane i povezane molitvama. 

Dojmovi zbunjuju. Kamo da se najprije pogleda? 

Mimo nas prolazi niz podjednakih bolesničkih kolica, dugačak zaista nekoliko kilometara, koja vuku 

ili guraju pratioci. Očenaš. Na velikoj se ledini priprema procesija sa zastavama, križem i kipom 

Madone na čelu, a jedan svećenik govori molitve kroz ručni zvučnik. Velika insce-nacija, koja se 

svaki dan ponavlja nekoliko puta. 

U redovima po deset pomiču se korak po korak prema naprijed oni koji se nadaju, koji vjeruju u 

čudesa, koji traže izlječenje, a ja među njima, i strpljivo čekaju da na slavinama, što su usađene u 

zid, napune svoje šarene plas-tične boce svetom vodom iz Lourdesa. Neki je piju ili je hvataju 

rukama i polijevaju njome glavu ili noge. lako smo na otvorenome, svečano je kao u brodu 

katedrale. Uokolo gore svijeće, stotine i tisuće, nepregledan ples plamičaka. Samo se šapuće, moli i 

pjeva. Natpisi na nekoliko jezika objavljuju da smo na svetom tlu, a one koji to zaborave, odmah 

kore strogi čuvari reda; oni se brinu i o tome da se oni kojima se žuri ne guraju naprijed. 

Stigao sam i ja do vodenog mlaza, ali nemam bocu, pa mi voda teče u ruke. Promatram Ijude oko 

sebe. Lica su obilježena patnjom i zanosom, pobožnošću i obožavanjem, srećom i ponosom što su 

napokon tu. Tako blizu čuda. — Voda se ovdje sprema u boce od jednog galona i od deset litara. Za

vlastite potrebe? Ili, prodavajući je kod kuće u malim količinama, nadoknađuju njome troškove 

dalekog putovanja? 

Falanga onih koji se nadaju primiče se, korak po korak, velikom cilju: spilji. Ona je dugačka osam 

metara, visoka šest i široka dvanaest. Na visini od oko tri metra, s desne strane ulaza, stoji bijeli 

mramomi kip Majke Bozje, baš na onom mjestu i navodno u istom položaju u kakvu se za 18 

prikazanja između 11. veljače i 16. srpnja 1858. pokazivala maloj Bernadetti Soubirous (1). — 

Stijene su vlažne i cakle se, a vjernici ih Ijube, kleče na tlu i ushićeno pilje u mramorni kip; mole, a 

poneki glasno plaču, Od vre-mena do vremena bacaju se u metalnu košaru u stražnjem dijelu spilje 

omotnice — molbe Majci Božjoj. Oslobođene od poštarine. — U sredini se spilje nalazi oltar, pred 

kojim gore svijeće, stotine svijeća, zbog kojih je vlažni zrak zagušljivo vruć. To plameno more, 

onakvo kakvo ga vidjeh u tom trenutku, svijetli bez prestanka od 18. veljače 1858. Ako postoji 

»vječno« svjetlo, onda je ono u lurdskoj spilji. 

Koliko mi se ogadio gotovo orijentalni bazar u gradu, toliko me sada obuzima ova atmosfera, dah 

smjernosti na hodočasničkom cilju. Nitko ne može biti tako okorio da ga ne bi dirnulo ono što se 

zbiva oko slavina, u spilji, na velikom trgu i u bazilici. Koliko je jada i koliko boli dovučeno ovamo, 

koliko zajedničkih nada ujedinjuje vjer-nike! Koliko će razočaranja ponijeti kao tešku prtljagu na put 

kući... Sjedam na zid, 100 m od spilje. Deset sati, du-boko u noć, čučim ondje. Pošto se smračilo, 

rijeka hodo-časnika se smanjuje, a sjaj svijeća, koje gore posvuda, po-jačava se, pretvara u velik 

plamen, zasljepljuje oči, potiče dojam onoga što tvori Lourdes. Stalno dopiru iz spilje jecanje i plač 

nepoznatih bližnjih, čak i mnogo poslije po-noći, kad krećem u svoj sveti hotel. 

Lurdski magnet jest sveta Bernadette 

Koji magnet ima tu golemu snagu da, godinu za godinom, 

dovlači na to mjesto milijune hodočasnika? 

Četrnaestogodišnjoj pastirici Bernadetti Soubirous (1844 do 1879) ukazala se Madona 18 puta u 

spilji, teje primala poruke od nje. Bernadette je 8. prosinca 1933. papa Pio XI proglasio sveticom. 

Tim je činom Crkva priznala isti-nitost prikazanja, a i neka čudesna izlječenja koja su za-bilježena u 

Lourdesu. Bila je to, bez sumnje, najdjelotvor-nija agitacija u prilog Lourdesu koju je mogla 

započeti centrala u Rimu. Dokle god seže ruka Crkve, organiziraju se u svim dijecezama hodočašća i 

hodočasnički vlakovi (s jeftinijim putnim kartama). 

Godine 1858. zabilježeno je više od 100 izlječenja, a sedam ih je Sveti oficij priznao kao »čudo«. 

(»Čudo« je, prema katoličkoj definiciji, uvijek bilo oznaka za »kršenje prirodnih zakona«; budući da 

je danas taj pojam prirodo-znanstveno sumnjiv, tumači Crkva danas »čudo« kao nešto »potpuno 

neobjašnjivo«.) 

Od 1866. se izlječenja neprestano objavljuju u »Journalu de la Grotte«. Od tisuća tobožnjih 

izlječenja priznala je Crkva službeno u 63 slučaja da se radi o čudu. — Dr Al-phoriso Olivieri, 

dugogodišnji- predsjednik »Bureaua des Constatations Medicales«, kazao je 1969. da se još i danas 

zabilježi godišnje prosječno 30 izlječenja (2). Međutim, liječnički ured u Lourdesu nema cjelokupan 

pregled nad svim pojedinostima o stvarnim ili tobožnjim izlječenjima, jer dobiva podatke samo od 

onih bolesnika koje mogu pri-miti u utočište »Notre Dame« ili u bolnicu »Blažena Djevica Marija za 

sedam boli«. Ondje je 1970. smješteno točno 49.036 bolesnih, a 1971. godine 44.731. 

Kako se zbiva Sudo Kako se odvija »čudo koje priznaje Crkva«? 

Gospođa Alice Couteault je u svibnju 1952. pošla iz Poitiersa, u Francuskoj, na organizirano 

hodočašće u Lour-des. Bile su joj 34 godine i već je tri godine bolovala od multiple skleroze*. To

putovanje s mnogobrojnim teškim bolesnicima bilo je za gospođu Couteault pravo mučenje. Bez 

prestanka se molilo, pjevale su se pjesme o Bogorodici i jadikovalo se. 0 bolesnima su se brinuli 

rođaci i pratioci. Ta atmosfera patnje i boli izazivala je potištenost, ali je, ipak, u svih bolesnika bila 

budna i prisutna nada u Lour- 

• Dugotrajna bolest mozga i leđne moždine, u kojima se stvaraju upalna središta. Pojavljuje se 

uzetost. Uzrok: nerazjašnjen. 

des. Već u trenutku dolaska osjećala se gospođa Couteault bolje. 

Rano ujutro 15. svibnja odvezli su je kolicima, jer nije mogla hodati ni govoriti, do piscine, do 

bazena. Kad je uroniše u vodu, umalo se onesvijestila, a svi su joj se udovi trzali. Nakon kupanja se 

osjećala kao preporođena. Od-vezoše je kolicima opet u utočište. Po podne je sama pro-šetala malo 

kroz trijem utočišta, a to ni jedan liječnik nije smatrao mogućim. 

Pred večer je sudjelovala u sakramentalnoj procesiji, u kojoj svi hodočasnici dobivaju blagoslov. 

Iznenada je ima-la dojam da bi mogla opet progovoriti, ali se nije odvažila, bojeći se da će »pojedine 

riječi izgovoriti pogrešno i tako učiniti sebe smiješnom«. — Njegovateljice je odvezoše natrag. Pred 

glavnim je vratima sišla s kolica i bez pomoći ušla u utočište. 

Šesnaestog se svibnja gospođa Couteault prijavila liječ-ničkom uredu. Pod vodstvom predsjednika 

— bio je to dr Alphoriso Olivieri — ustanoviše različiti liječnici različi-tih narodnosti bolesničino 

stanje. (Svaki liječnik koji do-đe u Lourdes može sudjelovati pri pregledima.) Pročitaše se potvrde i 

dijagnoze liječnika koji su liječili gospođu Couteault prije hodočašća. Postojala su stručna mišljenja 

kirurga dra Chauveneta, neurologa dra Delmas-Marsalata i profesora Beauchanta iz njezina 

zavičajnog grada Poi-tiersa. U dosjeu su se nalazili laboratorijski nalazi. Jedno-glasna dijagnoza: 

multipla skleroza, neizlječiva. Tog dana, 16. svibnja, unesoše liječnici u zapisnik: »Hodanje i držanje 

pri hodanju su normalni. Ne postoje nikakve kon-trakture. Patelami refleksi (iverni refleksi) su 

normalni...« 

Slijedećih su godina nanovo pregledavali pacijenticu u Lourdesu, i njezino su izlječenje potvrdili 

liječnici. Desetog svibnja 1955. je 15 liječnika, koji su izvršili pregled, utvrdili da su »nestali svi 

subjektivni znakovi bolesti«. 

0 takvim se izlječenjima izvještava međunarodni odbor, kojem pripada oko 10.000 liječnika, 

stomatologa, stude-nata medicine, farmaceuta itd.; jedna poveća grupa, uvijek druga, dobiva potanke 

bilješke o pretpovijesti bolesti i iz-Iječenju u Lourdesu. Petnaestog kolovoza 1955. je profesor 

Thićbaud, sa sveučilišta u Strasbourgu, ustanovio: »Preg-led je pokazao da kod pacijentice ne 

postoje nikakvi fun-kcionalni poremećaji. Osobito čuje i vidi dobro, govori pravilno artikulirajući...« 

Dvadeset trećeg lipnja 1956. okupila se u Poitiersu komisija koju je odredio monsignore Vion, 

biskup iz Poitiersa. Uzevši u obzir liječničko stručno mišljenje, ko-misija je postavila izlječenje 

gospode Alice Couteault »iz-van i iznad prirodnih zakona«. 

Monsignore Vion je 16. srpnja 1956. svečano objavio: 

»Na osnovi autoriteta koji nam je u tom pogledu do-dijelio Tridentski koncil (= nadahnutost Svetim 

pis-mom), podvrgavajući svoju ocjenu Papinom autoritetu, ovime izjavljujemo svečano da je 

izlječenje gospođe Alice Couteault, koje se 16. svibnja 1952. dogodilo u Lourdesu, čudesno i da se 

treba pripisati naročitu oči-tovanju preblažene Djevice i Majke Božje Marije.« 

Odbrojavanje za čudo Što da se kaže na to?

Poznato je da liječnički ured obavlja vrlo stroge i pomne pretrage i da među medicinarima ima onih 

koji ne vjeruju i sumnjaju. Ne uzima se u obzir ni jedan slučaj izlječenja pri kojemu se bolest ne 

opisuje liječničkim svjedodžbama prije tog događaja. Nedostatak tih svjedodžbi jest u tome 

što su rijetko novijeg datuma, ponajčešće su stare nekoliko godina — iz doba kad je nastala i razvila 

se bolest; u naj-povoljnijem su slučaju izdane nekoliko tjedana prije odluke da se pođe na hodočašće 

u Lourdes. — No, postavlja se i pitanje da li liječnici uopće mogu dati »nepogrešivu« dijag-nozu, 

koja obuhvaća sve simptone bolesti. Kakvu dija-gnostičku vrijednost ima, na primjer, ocjena da 

gospođa Couteault tog 16. svibnja 1952. izgleda izliječena? Nalazima lurdskog liječničkog ureda 

mogao bi se pridati visok stu-panj znanstvene pouzdanosti samo kad bi oni isti liječnici koji utvrđuju 

spontano uspješno liječenje, osobno pro-matrali bolesnika već duže vrijeme prije čuda. No, ta je 

strogo znanstvena metoda, s obzirom na to što u Lourdes stižu tisuće bolesnika iz cijelog svijeta, 

neprovediva. 

Otkad je najprije u Americi, zatim u Njemačkoj uvede-no u medicini učenje o psihosomatici, što su 

ga razvili F. G. Alexander i V. von Weizsacker, u mnogobrojnim se kliničkim pokusima dokazalo da 

na tjelesne procese i or-ganske bolesti neposredno utječu psihički poticaji. Suge-stijom (hipnozom) 

mogu se izmijeniti učinak mišića, rad srca, izlučivanje probavnih sokova itd. 

Pomna su promatranja pokazala da se organske bolesti često razvijaju u kriznoj situaciji u životu, 

čak je sasvim nesumnjivo da su određene organske bolesti povezane s određenim psihičkim 

situacijama. »Psihpsomatika zahvaća subjekt koji sam stvara 'svoju' bolest a nije pasivno 'na-padnut' 

njome; svaka se bolest bitno izražava psihičkim očitovanjem živog organizma.« 

Dijagnoze (grčki: razlikovanje) utvrđuju karakteristična obilježja nekog stanja, i na 'njihovoj se 

osnovi može odre-diti liječenje koje je moguće i koje obećava uspjeh; dija-gnoze nemaju zadatak i 

ne mogu uvijek uputiti na uzrok neke bolesti ili patnje, no tek bi ta krajnja i apsolutna 

spoznaja mogla pouzdano donijeti izlječenje. Kad bi li-ječnici uvijek mogli spoznati sve uzroke 

bolesti, uskoro više ne bi bilo bolesnih. 

Kad liječnički odbor u Lourdesu uspoređuje nalaze iz razdoblja prije i poslije izlječenja, uspoređuje 

dva stanja. Iz toga se, M uz najbolju volju, ne mogu izvući uzroci obrata. 

Je li već nada u izlječenje u Lourdesu pripremila »čudo«? 

I prije nego što se bolesnik odluči na naporan put, već dugo mu se vrzmaju po glavi pitanja, 

sumnje i nade. Zar se nije odavno pomirio sa svojom sudbinom? Zar nije već_ posjetio sve liječnike 

koje su mu preporučili? Bez uspjeha? Da hodočašćem posljednji put pokuša izmijeniti sudbinu? Bi li 

ga neko čudo moglo doista spasiti boli? Kad u toj borbi sumnje i nade sazri odluka o hodočašću, zar 

ne po-činje već u tom trenutku čudesno izlječenje? Ne mijenja li se već tu psihološki stav prema 

bolesti? 

Na takvu mogućnost odgovara dr Alphoriso Olivieri (3) »da hipoteza o autosugestiji ili 

heterosugestiji nije nimalo vjerojatna«; upozoruje na gospođu Couteault, koja je jasno spoznala da 

boluje od neizlječive bolesti, ali dodaje da se ona»otkadje krenula na put i za vrijeme svog hodočašća 

bezgranično pouzdavala u djelotvomost kupki« u Lourdesu. 

U tim se recima skriva znatno protuslovlje! Zašto i zbog čega se može autosugestija ili 

heterosugestija kategorički isključiti kao uzrok izlječenja, kad se istodobno priznaje da se bolesnica 

»bezgranično pouzdavala u djelotvornost kupki«? »Bezgranično pouzdanje« je donekle akademski 

ukrašen opis »vjerovanja«, a »vjerovanje« je, smatra Crkva, osobno uvjerenje, naslućivanje protivno 

od znanja. Prema tome, »vjerovanje« je utjecanje na samog sebe, a to je 

autosugestija. Zašto se, dakle, jedno bitno objašnjenje o uzrocima izlječenja odbacuje tako dvoličnim 

jezikom? 

Gabriel Gargam — sjajan primjer? 

Čudesno izlječenje Gabrićla Gargama zauzima posebno mjesto u lurdskim godišnjacima, jer 

Gargam nije bio vjernik a ipak je izliječen.

Sedamnaestog prosinca 1899. naletio je na pruzi Bor-deaux-Pariz ekspresni vlak na jedan vlak 

koji se zbog kvara zadržao na željezničkoj postaji Angouleme. Želje-znički sprovodnik pošte Gabriel 

Gargam odletio je iz smrskanog poštanskog vagona 20 m daleko u snijeg. Na-đoše ga nakon 

nekoliko sati, onesviještena. U bolnici nisu liječnici ustanovili ni lom, ni luksaciju (iščašenje) 

kralješni-ce, ali su utvrdili uzetost donjih udova i potmulu bol u bubregu; bila je slomljena ključna 

kost, a tijelo prekriveno rasjeklinama. 

Gargam je mjesecima ležao u bolnici. Nije mogao gu-tati, pa su ga umjetno hranili; smršavio je i 

postao kostur. Noge su mu bile kao drvene. U kolovozu 1901. otpustiše ga iz bolnice jer je odbio 

operaciju. — Od Francuske državne željeznice dobio je odštetu od 60.000 franaka i godišnju rentu 

od 6000 franaka (4). — Popustivši nagova-ranju obitelji, osobito majke, dopustio je protiv volje da 

ga odvezu u Lourdes. Ondje su ga 20. kolovoza 1901. umočili u lurdsku vodu. Onesvijestio se. Za 

vrijeme po-podnevne sakramentalne procesije iznenada se digao s nosila, počeo gegati i zatražio 

jela. Za tri je mjeseca dobio deset kilograma. Trajno se izliječio. 

Gargamov je slučaj suprotan izlječenju gospođe Cou-teault. Ona je donijela »bezgranično 

pouzdanje«, dakle sposobnost za autosugestivno izlječenje — a on nije vjero- 

vao, nevoljko je dopustio da ga povedu u Lourdes. Pa ipak, dogodilo se čudo? 

Dr Franz L. Schleyer (5), koji je s vrsnim liječnicima is-pitao 232 izlječenja, zaključio je da su se 

kod Gabriela Gargama »očito na osnovi teške traume (šoka s tjelesno--duševnom reakcijom) 

pokrenuli psihogeni mehanizmi«, čiji su poremećaji, pošto su se organske posljedice traume već 

prije toga izliječile u velikoj mjeri, napokon uklonjeni potpuno u Lourdesu. 

Psihogene su smetnje izazvane duševno. Za vrijeme trajnog boravka u bolnici i kasnije Gargam se u 

sebi opirao izlječenju; bio je obeshrabren i uvjeren da ostatak života mora provesti u invalidskim 

kolicima. Predao se. (Takav je »bijeg u bolest« baš u naše doba značajan fe-nomen!) Međutim, 

Gargamovim se pristankom da ga odvedu u Lourdes već slomio otpor ozdravljenju. Po-stupno je 

motorni živčani sustav preuzeo opet svoju funk-ciju. Preostalo (pozitivno) učinio je »šok« pri 

kupanju u lurdskoj vodi. Ponovno se pojavila želja za zdravim ži-votom. Čudo? Završetak jedne 

patnje koji je izazvalo sredstvo što ga ni jedan liječnik ne može napisati na re-ceptu. 

Glavni klijenti — žene! 

Dr Schleyer je pri svojim ispitivanjima otkrio da »većinu lurdskih bolesnika tvore žene u dobi 

između 16 i 45 go-dina«. Od 232 ispitana slučaja, 185 ihje pripadalo ženskom spolu. Dr Schleyer to 

objašnjava ovako: 

»0čito je da se kod lurdskih bolesnika radi pretežno o jednom posve određenom tipu mladih žena, 

obilježenu neobično lakim izazivanjem vegetativnih reakcija, riječ je o asteničarkama (osobe slabe 

tjelesne građe) koje godina-ma boluju i kojima su — često tek površno obrazložene 

— postavljene dijagnoze svakakvih ozbiljnih bolesti (kat-kad začuđuje koliko je različitih bolesti 

jedna jedina pa-cijentica navodno imala prije svog hodočašća u Lourdes).« 

U početku je Crkva odbijala da izlječenje živčanih bo-lesti prizna kao čudesno izlječenje. Tu joj se 

ispriječilo medicinsko istraživanje. Otkad medicina zna da neuroze mogu izazvati i organske bolesti 

uzroci kojih se mogu nedvojbeno objasniti bolesnikovim životom i konfliktnim situacijama, da se 

neuroze mogu obrazložiti pacijentovom ličnošću i da se ponajčešće ne može doprijeti do njih ni 

lijekovima, ni operacijom, više nisu sva čudesna izlječenja čudo. Usporedo s napretkom medicine 

bit će sve manje i manje pravih čudesnih izlječenja. Na um mi pada mudra izreka starog Seneke, 

koju smo učili u školi: »Felix, qui potuit rerum cognoscere causas.« — Sretan onaj koji je mogao 

spoznati uzroke! 

Čudesna voda — voda za piće!

Voda (osobito izvori što su se iznenada pojavili) igra le-gendarnu ulogu na mjestima prikazanja. 

Hidrološki in-stitut koji je fizikalno i kemijski ispitao lurdsku čudotvor-nu vodu, dao je 8. listopada 

1964. ovu analizu: 

Voda gotovo neutralne pH-vrijednosti (mjera za koncen-traciju slobodnih vodikovih iona); 

malen sadržaj slobodnog ugljičnog dioksida; 

bez plinovitog ugljičnog dioksida; 

voda osrednje kalcijske tvrdoće (oko 14'); 

lagana mineraliziranost, uglavnom kalcijev karbonat; 

količina sulfata i klorida vrlo malena; 

količina otopljenog željeza i organskih tvari normalna; 

nikakav utjecaj građevnog materijala ili kanala. 

Zaključak: Posve obična pitka voda, koja ne mo'že imati nikakvo balneološko djelovanje! 

Zašto ni jedno pravo čudo? 

Lourdes je sa svojim čudesnim izlječenjima poznat širom svijeta, ali nije osamljen slučaj. Gdje god 

se na mjestima prikazanja postavi »čudotvorna Madona«, događaju se svakakva čuda, izvješćuje se 

ubrzo o izlječenjima. Slika je malo naherena, ali ima tu prednost da izražava što se događa: ondje 

gdje su vidovnjaci imali svete vizije, niču iz zemlje kapelice i crkve. Jedva se čeka da se onome što 

se želi, u što se vjeruje i što se nestrpljivo očekuje sagradi prikladna dekoracija. U tren oka izraste 

bigotan svijet, za koji vrijedi izraz »shizofrenički« u smislu »rascijepljenog duševnog života«. 

Sastavljaju se molitve s konkretnim že-Ijama — i uslišavaju. Zavjetne ploče, te vrlo često zgodne i 

naivno naslikane zahvalnice svecima koji udijeliše čudo, ukrašavaju u dugim nizovima crkvene 

zidove kao po-tvrda primljenih dobroČinstava. Priznanice za mala i ve-lika čuda. Nigdje nema 

zidova za ploče sa žalbama svih onih kojima nisu uslišane molbe. To je i razumljivo s ob-zirom na 

sveto udruženje kućevlasnika: neispunjene nade nisu gotovinski ulog za religiju koja, navodno, i 

omogućuje čuda. 

Meni nije poznato ni jedno pravo čudo, na primjer: 

da je netko kome je amputirana ruka ili noga ponovno dobio svoj ud. Ipak, takva prava čuda ne bi, s 

obzirom na prvorazredne adrese čudotvoraca, koji se svi oslanjaju na svemogućeg Boga, smjela biti 

ni nemoguća, ni čarolija. 

Lurdski kroničari, vjernici (6, 7, 8, 9), prigovaraju da sumnjičavce ne bi ni takvo čudo moglo 

uvjeriti: eto, Isus je uskrsnuo Lazara, a ipak svi oni koji nisu prisustvovali tome nisu vjerovali u to 

nečuveno čudo (Ivan 11, 1 i dalje). 

To što se pri onakvu nastanku »riječi Božje« posumnjalo, čak, i u Isusa, zapravo je sasvim 

razumljivo. Među skep-ticima koji nisu smatrali istinom da je Isus uskrsnuo na-šao se i apostol 

Toma: »Dok ne vidim na rukama nje-govim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i 

ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati« (Ivan, 20, 25). Isus se pojavio i pozvao one koji 

nisu vje-rovali da mu stave ruke u rane. Dakle, prema Evanđe-Ijima je Sinu Božjem bilo veoma stalo 

do toga da uvjeri sumnjičavce. Zašto se zapravo, kad se već svojata spo-sobnost da se čine teško 

provjerljiva čuda, ne bi barem jednom — jednom za svagda! — nesumnjivim, očiglednim čudom 

uvjerio i neki sumnjičav liječnik znanstveno potko-van, netko tko ne donosi ni trun vjerovanja ali 

velik udio znanja? 

Izlječenje ili euforija? 

Od listopada 1917. događaju se u Fatimi u Portugalu, 170 km sjeverno od Lisabona, čudesna 

izlječenja. Evo sa-mo dvaju apsurdnih primjera iz spisa:

Budući da je dvadeset dvogodišnja gospođica Cecilia Augusta Goveia Trestes iz Torrea Novas 

bolovala već go-dinama od plućne tuberkuloze, upale potrbušnice i vo-dene bolesti, obitelj je, 

pravilno ocijenivši situaciju, već naručila lijes. Premda liječnici nisu mogli pomoći, gospo-đica 

Trestes je 13. srpnja 1923. prevezena u Fatimu. 

Na čudotvomom se mjestu nije ništa dogodilo. Među-tim, na povratku kući pojavila se u djevojke, 

dotad bez apetita, prava pravcata proždrijivost. Pohlepno je progu-tala hranu pratilaca. Nakon 

polsatna probavljanja po-stade šutljiva Cecilia Augusta blagoglagoljiva, čak sepoče smijati i pjevati. 

Za tjedan je dana bila zdrava (10). 

Je li tu iznenađujuću promjenu — na što upućuju svi znaci — izazvala medicini dobro poznata 

euforija, izne-nadan subjektivan dojam zdravlja u teških bolesnika, ne piše u spisima, a ne piše ni to 

kada je i gdje podlegla na-pokon svojoj bolesti. 

Rakijska čuda? Ludorija! 

Jedan tridesetogodišnjak iz Camare de Lobos na otoku Madeiri bješe kroničan alkoholičar. Liječnici 

su mu pro-rekli neizbježnu cirozu jetara i smrt. No, taj je mladi čo-vjek nastavio mimo piti, svaki 

dan po jednu bocu rakije. Tada se umiješala njegova žena, vjemica: u dnevni obrok rakije stavila je 

nekoliko kapi vode iz Fatime. Kakva li čuda, od tog se časa pijancu ogadio alkohol. Doživio je 70 

godina (11). 

Ja ne vjerujem u čuda. Ona se ne događaju sama od sebe, već se stvaraju, imaju uvijek neki uzrok, 

koji se po-najčešće može i otkriti. Medutim, rakijsko čudo ne spada ni u jednu shemu, pa ga stoga i 

spominjem. Tu se zapreka do čuda ne savladava vjerovanjem, autosugestijom ili histeričnim 

umišljanjem. No, bio bi to svjetski šlager: 

uzme se nekoliko kapi vode iz Fatime... i alkoholizam bi se mogao skinuti s popisa bolesti Svjetske 

zdravstvene or-ganizacije. Napokon jedna temeljita reforma koja ništa ne stoji. 

Rakijska su čuda ludorija. U literaturu — a povremeno i u službene spise — unose ih čudnovatim 

pričama (osobno sam to vidio!) Ijudi koji su skloni okultnome. »Izlječenja« te vrste nikada se ne 

mogu preispitati, ali se upomo po-tvrđuju u bajkama o čudesima. Osobe o kojima je riječ i koje bi se 

mogle pitati, odavno su umrle — a rođaci, polaskani time što se u obitelji zbilo čudesno izlječenje, 

kimaju ozarena lica: Da, da, to se priča o pokojniku... 

Pa ipak, i rakijska čuda jesu i ostaju materijal za stručne rasprave. 

Vidovita su djeca aktivna 

Od 1940. je u Fatimi zabilježeno okruglo 1500 izlječenja, tobožnjih izlječenja. K-ao i u Lourdesu, 

liječničkoj je ko-misiji poznat samo razmjerno malen broj »izlječenja«, a odnos »izlječenih« žena 

prema muškarcima procjenjuje se i tu na 70 : 30. U čemu je razlog? Zar žene mole usrdnije? Ili 

Evine kćeri donose pred Madonu više (umišljenih) bo-lesti koje su potvrdili očajni liječnici pošto 

nisu pronašli ništa konkretno? 

Treba istaći: ne poriču se izvanredna izlječenja na mjesti-ma prikazanja. No, treba još jednom istaći i 

ovo: kako članovi svete obitelji nisu uzrok prikazanja, ne mogu biti ni uzrok čudesnih izlječenja koja 

nastaju na osnovi pri-kazanja. 

Unatoč tome, čuda se zbivaju u ime kršćanskih svetih likova. Časopis »Djeca iz Fatime« (12) donosi 

periodički saopćenja o izlječenjima, potvrđuje nove zavjetne ploče i donosi navode iz pisama onih 

osoba koje tvrde da su moljenjem i dozivanjem kršćanskih likova dobile pomoć ili izlječenje. U tim 

se biltenima mogu pročitati ne samo imena Marije, Isusa, arhanđela i nekih svetaca! Često se 

svečane pismene zahvale upućuju i pokojnoj vidovitoj djeci, koja odmah ispunjavaju molbe svih 

vrsta iako ih Crkva nije dosada proglasila ni blaženima, ni svetima, pa djeluju, dakle, još bez 

dopuštenja i odobrenja.

Dječak Francisco, koji je 1917. s djevojčicama Jacintom i Lucijom prisustvovao prikazanjima u 

Fatimi, umro je kao jedanaestogodišnjak 4. travnja 1919. — Vjernici do-zivlju u molitvama 

Francisca i tvrde da su izliječeni nje- 

govim zagovorom. Evo primjera o Franciscovu marljivu 

djelovanju: 

J. N. R., Madeira, izmolio je zagovorom pastirčeta Francisca milost izlječenja za svog teško 

bolesnog sina. 

A'. R. C., Minho, molio je Francisca kako bi svojim za-govorom poštedio jednu njegovu prijateljicu 

operacije. Molba je uslišana. 

M. A., Utrecht, Nizozemska — Dopremljenje u bolnicu radi operacije, koja je, medutim, zbog 

Franciscova za-govora postala suvišna. 

L. P., Ljubljana, Jugoslavija — Zahvaljujući Francisco-vu zagovoru nestadoše boli u jetrima i 

mjehuru. 

D. G., Sidney, Australija — Zahvaljujući Franciscovu zagovoru preživio je sin automobilsku nesreću 

opasnu za život. 

Dječak Francisco ima na svom računu već stotinjak slu-čajeva u kojima je djelotvorno pružio 

pomoć. 1 njegovu prijateljicu Jacintu, koja je umrla kao desetogodišnjakinja, dozivlju, te ona 

uslišava isto tako revno želje i molbe ho-dočasnika. 

Crkva sakuplja potvrde Crkva brižljivo sakuplja sve potvrde o zahvalnosti, jer su one potrebne 

zastupniku svetih interesa pri proglašavanju blaženih i svetih. Uslišani zagovori nisu indiciji, već 

dokazi — prema tome, svi slučajevi spadaju u spise! — Priprema se proglašenje blaženima 

Francisca i Jacinte. Ni jedan poznavatelj te materije ne sumnja u to da će oba vido-vita djeteta 

kasnije dobiti i štovanja vrijedno mjesto na svjetskoj rang-listi svetaca. Do tada će, dakako, proći još 

mnogo vremena, a njih dvoje treba da valjano čine čuda. 

Crkva u nervnom središtu svoje vidljive moći 

Crkva ne odlučuje samo o tome što su »prava« prikazanja, nego i o tome što je »čudo«. Godine 

1870. je u Vatikanu zapisana definicija onog što treba da se smatra čudom: 

čudo »proturječi prirodnim zakonima«. 1 točka. No, ta je definicija stara više od 100 godina, na njoj 

se uhvatila patina kao na crkvenim tornjevima. Čovjek sve više i više otkriva prirodu, čak uči kako 

će prirodnim zakonima upravljati po svojoj volji. Stoga se opravdano nadam da se za 100 godina 

više ništa neće moći označiti kao »čudo«. 

Trenutno se u Vatikanu odvija oko 1200 (!) postupaka radi proglašenja blaženima ili svetima. 

A postoji već oko 12.000 (!) svetaca. 

Otkad je papa Benedikt XIV objavio 1738. djelo »0 proglašenju blaženima i svetima slugu 

Božjih«, vrijedi pra-vilo da za svakog sveca treba nakon njegove smrti utvrditi barem dva čuda. 

Svima onima koji sada čekaju na popisu 1200 »gotovo svetaca«, mnogo je teže nego njihovim prethodnicima. 

Ono što se ranije lako prihvaćalo kao čudo da-nas može postići svaki malo bolji 

medicinar. Dakle, ni svecem se više ne postaje onako jednostavno kao nekoć. Sjećam se školske 

parole: »Tempora mutantur, nos et mutamur in illis.« Vremena se mijenjaju, a i mi u njima... 

Pater Pio 

Što poduzima Crkva kad neki njezin sluga već za života čini čudo za čudom? Kad ga vjernici bez 

vrhovnog bla-goslova obožavaju kao sveca i mole mu se? Ona to trpi. 

U posvećenim se krugovima smatra apsolutno sigurnim da je Francesco Forgione, koji je svjetski 

glas stekao pod imenom pater Pio, primljen u zajednicu svetaca. Pater Pio je za svog života izazvao 

toliko čuda da je davno prije kanonizacije pretvoren u (živog) sveca.

Francesco Forgione se rodio 25. svibnja 1887. u Pietrel-cini — a umro je kao pater Pio 23. rujna 

1968. u samostanu San Giovanni Rotondo, gotovo na dan pedeset godina pošto je dobio 

Gospodinove brazgotine« (13). 

0 Francescovoj se mladosti, namjerno ili slučajno, zna malo; on je govorio o sebi da je bio 

»maccherone senza sale« (mlitav momak). Kapucini ne govore o razvitku svog »svetačkog brata«, 

ali je već za vrijeme njegova novi-cijata prodrla van glasina da se mladi brat ističe »neobič-nim 

fenomenima«, jer se »taj blijedi i izmožđeni novak da-nima i danima odriče jela... U Venafm živi 21 

dan samo od svete pričesti«. Zbog lošeg zdravlja pati od iznenadnih napadaja groznice, pri čemu 

»redovno pucaju samostanski termometri«; pater bolničar je upotrijebio stabilan termo-metar iz 

kupaonice, na kojem se živa popela na 48 (!) stupnjeva. Noći u samostanskim ćelijama bijahu 

uzbudljive. »Sa svih su se strana pojavljivala strašna čudovišta kad bi on, slušajući sveto pravilo, 

pokušao malo počinuti.« 

Brazgotine u vinogradu Pater Pio je radi oporavka boravio na seljačkom imanju svojih roditelja. 

Dvadesetog rujna 1915, kad ga je majka pozvala na ručak, izašao je iz kolibe u vinogradu »mašući 

rukama kao da se opekao«. Majka ga je upitala što se dogodilo, a on joj je odgovorio da osjeća samo 

neznatno bockanje. »Međutim, pater Pio je upravo dobio nevidljive brazgotine«, piše u knjizi koja je 

dobila najviši crkveni imprimatur. Ti se nevidljivi madeži kasnije otvoriše i pro-krvariše dok je u 

zbom svoje braće sjedio u posljednjem redu. Kad je istupio, krvarile su mu ruke, na stopalima se 

vidjele brazgotine a na desnom boku duboka rasjeklina. 

»Pater Pio 6 un santo!« uzviknula je gomila. Pater Pio je svetac. 

Snimci brazgotina dospješe pred Sveti oficij. (Danas ured Vjerske kongregacije, prije sveta 

inkvizicija.) Pateru Piju narediše da ga pregledaju liječnici i da izbjegava zna-tiželju vjernika. 

Liječnici su ispitivali i zapečatili madeže zavojima. Napokon se ustanovilo da »ta vrsta lezija« 

(ozljeda) izmiče »zahvatu znanosti«. Pater Pio je svaki dan gubio punu šalicu krvi. Danju je nosio 

preko vidljivih madeža kestenjaste rukavice. 

Univerzalna nadarenost Pater Pio je posjedovao gotovo sve sposobnosti koje bi znanost danas 

obuhvatila skupnim pojmom »parapsiho-loški fenomeni«. Bio je istodobno vidovnjak i prorok, telekinet 

i telepat, čudotvorac i iscjelitelj na daljinu. Nije znao engleski jezik, ali je razumio što su mu 

govorili ame-rički momci. Znao je već unaprijed što će mu skrušeni župljani priznati ili prešutjetj. 

Jednom je čovjeku rekao bez okolišanja da se bavi mišlju da ubije svoju ženu. A jednoj ženi, koju je 

očekivala teška ginekološka operacija, spontano prestadoše krvarenja, i pater Pio joj je prorekao da 

će roditi sina. Godinu dana kasnije donijela mu je u samostan dječaka. 

Alberto de Fante, službeni kroničar San Giovanni Rotonda, izvještava da je neki čovjek u Pijevoj 

ispovjedao-nici molio pomoć za svog nećaka nevjernika, koji se borio sa smrću i od kojeg su 

liječnici digli ruke. Dvadeset četiri sata kasnije je nećak »nepobitno« izliječen. 

Jednu ženu koja je, pošto joj je ured za predbilježbe odredio tri dana čekanja — jer je Pio bio 

uvijek zauzet nekoliko tjedana unaprijed, htjela skratiti to Čekanje tako što se, glasno plačući, 

ugurala u gomilu, zaustavio je pater Pio i zapovijedio joj da brzo pođe kući jer je sve u redu.

Kad se žena vratila kući, njezin je muž, za kojeg je htjela moliti, bio izliječen.

Velik je broj tih čudnovatih izvještaja. Na primjer, je-dan je čovjek uvečer, nakon ispovijedi, 

izašao iz samostana i tada ga je iznenadio prolom oblaka; pričekao je jer nije htio pokisnuti do kože. 

U tom času pristupio mu je pater Pio i kazao da može mirne duše krenuti, da će ga on pra-titi. Kad je 

neznanac stigao u svoje prenoćište, začudiše se Ijudi što nije mokar kao miš. Domaćini odmah 

shvatiše: 

»Dakle, ako vam je to kazao pater Pio...« Međutim, pater Pio je mogao čarati i na obratan način. 

Jednog zimskog jutra stigla je za vrijeme pljuska u samostan neka pokajni-ca. Pio joj je dodimuo 

rame, i, na veliko iznenadenje pri-sutnih, njezina se odjeća »u tren oka potpuno osušila«. 

Ni bilokacija* nije, očito, bila strana patem Piju. Auto-rica imprimiranog izvještaja tvrdi da je pater, 

na veliko čuđenje mnoštva koje ga je čekalo, mogao »proći i kroz zatvorena vrata«, te bi tako »na 

otmjen način skrenuo sa svog traga dosadne i oslobodio se znatiželjnih«. »Ta, gdje ste bili, padre? 

Posvuda smo vas tražili!« — Pater Pio bi se osmjehnuo: »Išao sam ispred vas gore-dolje, ali vi to 

niste opazili.« 

Čak je i miomirise stvarao patnički pater (»Ja patim kad ne patim« — Pio o Piju) u smradljivim 

sobama. — Liječnik, dr Romanelli, smatrao je nepriličnim što pater Pio, kao što je pomislio, 

upotrebljava parfem. Tada mu je jedan kapucin objasnio da je Pijeva krv ispunjena »tim 

miomirisima«. Kad je neki dr Festa ponio u Rim komad platna, natopljen Pijevom krvlju, kako bi ga 

ispitao u la-boratoriju, suputnici upitaše što miriše tako ugodno. — U srpnju 1930. zamirisala je 

iznenada jedna soba u Rimu na ruže i sunovrate. Upravo se vratila iz San Giovanni Ro-tonda jedna 

bolesnica. Nebeski je miris potrajao četvrt sata, a onda je djevojka mogla opet micati bolesnom rukom. 

U taj se fenomen mirisa ne smije sumnjati, jer je broj svjedoka u toku četiri desetljeća bio vrlo 

velik. Očito je, da se poslužimo riječima Michaela Faradaya (1791 do 1867), da »ništa nije tako 

čudnovato da ne bi bilo istinito«. 

A papa Benedikt XV unaprijed je odbacio bilo kakve rasprave: »Pater Pio je, uistinu, čovjek 

Bozji.« 

Brazgotine stigmatiziranih 

Pater Pio je nosio Kristove brazgotine pred očima suvre-menika. Prve stigme koje su zabilježene 

imao je njegov čuveni preteča Franjo Asiški (1182—1226); proglašen je svetim već dvije godine 

poslije smrti. Njegovi su ožiljci legenda, i taj svetac, koji »je razgovarao sa pticama«, pjeva već 

odavno u zboru anđela. Otkad su Franju obi-Iježile brazgotine, bilo je, navodno, 350 slično 

opterećenih. — Nisu svi stigmatizirani imali na sebi »prava« znamenja. Tako je, navodno, Therese 

Neumann (1898—1962) iz Konnersreutha u Gomjoj Falačkoj, u Njemačkoj, o kojoj su se pisali 

članci na naslovnim stranicama, bila varalica. Teolog drJosephHanauer(14)izražava sumnju da je 

sama sebi sfvarala grebenjem rane, jer je često tjerala iz sobe posjetioce i zatim im, kad bi se vratili, 

pokazivala krvave rane. Neslužbeno se govorka da je stigme dobila za vrijeme korizme 1926. i da je 

petkom izvan kršćanskog doba svet-kovina imala prikazanja Gospodinovih muka. 

Izvještaji o pobožnima koji su imali na šakama, stopa-lima i pod srcem ožiljke raspetog na križu 

tako su česti i potvrduje ih toliko svjedoka da se ne mogu odbaciti kao besmislica. 

»Biljezi Isusovi« (Poslanica Galaćanima 6, 17) bole, navodno, kao rane bičevanja, krunjenja 

trnjem i pribijanja na križ; krvare osobito petkom i ne mogu se, kaže se, izli-ječiti. 

Nalazimo li se sada pred tvrđavom neosvojiva čuda? Unaprijed treba priznati dajoš ne postoji 

nedvojbeno obja-šnjenje stigmatskih fenomena; obavija ih suviše gust, dobro čuvan okultni veo. 

Sveta bolest

Treba znati da su se nekoć kultni, vjerski postupci pripi-sivali Ijudima koje su tobože opsjeli demoni. 

Epilepsija (padavica s iznenadnim grčenjem) prozvana je morbus sanctor, »sveta bolest«, jer su 

oboljeli od nje često vidjeli prikazanja Lucifera, duhova, bogova i anđela. »Poznato je da je i 

Muhamed patio od epileptičkih napadaja, i zbog toga ga je njegov narod smatrao bliskim bogu. On 

osobno izvješćuje u Kuranu o svom boravku u raju« (15). Profesor 0. Prokop kaže da su doživljaji za 

epileptičnih pomračenja svijesti ponajčešće vjerski i da takvi Ijudi naginju askezi. (Obilježje 

stigmatiziranih!) Tehnikom disanja mogu se — »zbog poremećaja ravnoteže kiselina i lužina« — 

izazvati demonski napadaji. 

Tri oblika bolesti 

I katatonija, jedan oblik shizofrenije, obilježena uznemi-renošću i uzbuđenjem, djeluje na vjerske 

zanesenjake tako što razvija posebnu, usmjerenu snagu. »0pčinjenost je, zacijelo, još veća... zato što 

shizofreničar, ne gubeći inteli-genciju, djeluje na svoju okolinu.« 

Profesor Prokop i drugi spominju kao treći oblik bolesti histeriju, i to kao pravu psihičku bolest. 

Histericima pri-pisuju »izrazitu želju da budu poštovani, voljeni, hvaljeni i priznati, zatim uživanje u 

sposobnosti da svojim 'dražima' privuku Ijude... te se tako može objasniti zašto su reli-giozni 

mučenici ne samo podnosili svoje muke, već su ih 'radosno očekivali'«. Zatim, mnogo je puta 

utvrđeno da histerici gotovo i ne osjećaju bol. 

Ja mislim da kratak opis tih bolesti pruža bitne indicije o predisponiranosti onih koji dobivaju 

stigme. Simptomi svih triju bolesti upućuju na oštećenje ili poremećaj živ-čanog sustava. Danas već 

i jednostavni priručnici označuju »stigmatizirane« kao Ijude pretjerano osjetljiva živčanog sustava 

(vegetativno stigmatizirani), koji su skloni tome da na duševne i druge podražaje reagiraju 

poremećenjima (stigmama). Parasimpatikus, dio vegetativnog živčanog su-stava, upravlja — na 

osnovi odgovarajućih podražaja ili naredbi iz mozga — na primjer, sužavanjem očiju, navira-njem 

suza i sline, ali i spolnim organima itd. .. 

U stanju povećane napetosti (vagotonijd) odgovaraju organi o kojima se brine parasimpatički 

živčani sustav već na male podražaje, te mogu nastati organske smetnje. Abnormalna stanja 

napetosti (distonija) mišića i krvnih žila tipična su za oslabljene vegetativne živčane sisteme, i očituju 

se poremećenjima na organima... a na koži kao pre-obilje krvi, navala krvi, zastoj krvi 

(hiperemija). Kako bi se zaokružio taj kratki izlet u medicinu, spomenimo još i hiperesteziju, pri 

kojoj nastaje bolesna preosjetljivost na dodire kao posljedica različitih bolesti živčanog sustava. 

Ključ za rješenje? 

Rezimirajmo. U svim opisima stigmatiziranih koji su meni poznati, zabilježena su spontana 

nadražljivost i nastanak osobitih moći. Nesumnjivo je da su, bez iznimke, očaravali — hotimice ili 

nehotice — okolinu. Nisu li osjećali i smjernu želju »da budu poštovani, voljeni, hvaljeni i priznati«? 

Jesu li mogli zatajiti svoju sposobnost da svojim »draži-ma« (= stigmama) privlače Ijude? Kako su 

drukčije mogli podnijeti boli osim uslijed određene bolesti? Zar nisu i njihove tjelesne funkcije bile 

podvrgnute naredbama i podražajima živčanog sustava? 

Sve su te bolesti, uvjeren sam, dovodile stigmatizirane u stanje stresa, koje utječe na cijelo tijelo. Dr 

Hans Selye, upravitelj Instituta za eksperimentalnu medicinu i kirurgiju Sveučilišta u Montrealu, 

»otac istraživanja o stresu«, opi-suje takvo stanje ovako: »Stres se očituje uvijek sindro-mom, to jest 

zbrojem promjena, a ne jednom jedinom pro-mjenom. Izolirano djelovanje na bilo koju jedinicu 

tijela jest ili oštećenje, ili podražaj na povećanu djelatnost« (16). — S obzirom na današnji opći

stupanj saznanja — na primjer, popularne autogene vježbe — napomenimo tek usput da se svi 

mogući ogranci mogu autosugestijom po-vezati radi krajnjeg učinka. 

Bio-feedback 

Četrnaestog sam listopada 1973. razgovarao u hotelu »Plaza« u New Yorku s profesorom drom 

Josephom Brudnyjem, stručnjakom za rehabilitaciju s Njujorškog sveučilišta. 

Izliječili ste bez kirurškog zahvata jednog mladića koji je zbog slomljene kraljesnice bio već 

godinama prikovan uz invalidsku stolicu. Jeste li čudotvorni doktor? 

Sve to nema baš nikakve veze s čudom. Ako se može govoriti o nekom čudu, onda je to moć mozga 

nad tijelom. Uistinu smatram da je moć mozga posljednja neukroćena zvijer na ovom planetu. čuda 

su objašnjiva 

Optički i akustički signali kakve uvodi suvremena medi-cina pri »bio-feedbacku« i programirana 

želja u čovječjem mozgu za stjecanjem užitka, što ju je dokazao fiziolog Campbell, prema mom 

mišljenju pružaju očigledna objaš-njenja i za »tjeralice« koje vidovita djeca (a i malobrojni odrasli 

vidovnjaci) potanko kazuju u zapisnik: riječ je o »vizijama« predodžbi koje ih prate i progone od 

malih nogu. Njihove »poruke« sadržavaju tekstove i nječi koje ponavljaju, dječji pojednostavljene, 

iz teološkog jezika što ga upijaju s katedre i propovjedaonice. Budući da često ne shvaćaju smisao 

onog što su čuli i naučili, tobože po-pravljaju a zapravo kvare propovijedi i katehističke tek-stove. 

Nastaju zagonetna, nerazumljiva saopćenja, u koja se cjepidlački uvlače nadzemaljske misli, gatanja 

i proro-čanstva. 

S obzirom na dječju psihu, ne iznenađuje to što najmlađi imaju najčešće priliku da se obraduju 

prikazanjima. Oni žive u strahu od purgatorija, »čistilišta kao mjesta obda-renih koji ispaštaju 

neokajane grijehove« (Prva poslanica Korinćanima, 3, 15). Djeca se boje prijetnje da će dospjeti 

onamo. Stoga nastoje na svaki način izbjeći paklenske muke; naivno usrdno i pomoću nesputane 

dječje mašte, predaju se fantastičnim mislima i pothvatima; m za čime ne čeznu više negoli za time 

da se sretnu oči u oči s divnim likovima iz crkvenog svijeta. Svaki dan saznaju iz dirljivih i lijepih 

legendi o obdarenim Ijudima kojima su se ukazali 

članovi svete obitelji. Te su im legende ispričali župnici i vjeroučitelji, crkveni funkcionari, a Crkva 

ne laže. (Bajke okrutna sadržaja mogu, to zna svaki psiholog, izazvati u djece neurotičan strah.) — 

Iz mašte raste sada osjećaj užitka, želja da se izazovu čudesni doživljajj. Djeca do-življuju 

»iznenada«, u potpuno osjetilnom pogledu, isti-nite snove, koji sadržavaju iznenađujuće mnogo 

istine (to jest, likova, simbola i riječi iz njihove religije) »što kao da se nalazi izvan normalne 

pojave«. Psiha onih koji sanjaju već odavno je zabilježila objekte istinitih snova, a sada postaju oni 

najednom »objava stvarnosti nesvjesnoga« (Herder). Težnja za uzitkom, u primjeru djece radost zbog 

vizije, ispunila se. 

Nepravedno je poricati vidovitoj djeci subjektivnu »is-tinu« njihovih vizija. Ako Crkva općenito 

ne želi »prika-zanja«, trebalo bi da izmijeni ili ukine vježbu što izaziva spremnost za doživljavanje, 

želju za suočenjem sa svetom obitelji. Ona to neće učiniti, jer takozvana »prava« prika-zanja može 

vrlo dobro iskoristiti u svojoj propagandi. Već citirani hagiograf Walter Nigg, koji priželjkuje 

povratak svetaca, izražava smjernu nadu koja isto tako vrijedi za »nužnost« prikazanja: »Doduše, 

danas kao da su iščezli, ne priča se o njima ili tek rijetko. No, taj muk neće potra-jati, jer iznenada će 

se opet obratiti ljudima.« — 1 Crkva ima svoju vrlo specifičnu želju za užitkom, uživanjem u čudu. 

Sve postaje jasno! 

U svečani su obred, radi povećanja uživanja u vjero-vanju, uključeni djelotvorni trikovi. Američanin 

Leslie M. Le-Cron (19) smatra da je za poticanje heterosugestije (a što li je drugo molitva?) 

najprikladnija upaljena svijeća; 

treba je tako postaviti da se može udobno promatrati.

»Treperav plamičak svijeće djeluje hipnotički.« Campbell je eksperimentalno ustanovio da bijelo 

svjetlo svojom ve-likom frekvencijom izaziva jak osjećaj užitka: »Svjetlost je suprotna dosadnoj 

monotoniji okoline, te tako izaziva užitak.« 

Razumije se, lukavi crkveni tvorci kulta nisu imali ni-kakvo akademsko obrazloženje kad su 

»lucemu«, vječnu svjetiljku, postavili »u znak K-ristove prisutnosti kao svjetla svijeta«(Ivan, 8,12) 

pred oltare. Međutim, Crkvaje tijekom 2000 godina svoje povijesti pokazala nesumnjiv smisao, šesto 

i sedmo čulo, za postizanje učinka. Već odavno ne svijetli u crkvenoj prostoriji samo vječna 

svjetiljka. Na ula-zu nas dočekuje djelotvoran sjaj svijeća. Nema crkve u kojoj ne plamte pred 

oltarom i glavnim oltarom, pred sli-kama Madone i svetaca, bezbrojne svijeće: one pobuđuju željeno 

ushićenje. 

Na prošteništima stvaraju orgije svijeća orfičke misterije, koji morem plamičaka bude spremnost za 

čudo. Procesije sa svijećama jesu uvod u značajne crkvene svečanosti. Uzme li se u obzir današnje 

znanje o psihologiji, to je dje-lotvoran poticaj da se prouzroči ono stanje »izvan sebe« u kojem se još 

može i u čuda povjerovati. 

Psihodrama 

Treba opkoliti fenomene, osobito one masovne doživljaje čudesnih izlječenja koji dovode na 

poprište velik broj svjedoka; treba ući u trag koheziji. 

Neću se uputiti na široko beskrajno polje psihologije, no htio bih oštro osvijetliti jedno područje koje 

može dati odgovore na pitanja — mislim na psihoterapijsku metodu psihodrame. Skupina pacijenata 

prikazuje glumački svoje konflikte kako bi se na taj način oslobodila frustracija i neuroza. Terapija 

izaziva izlječenje. 

Ta, tako suvremena, misao susreće se već u grčkog fllozofa Aristotela (384. prije n. e. — 322. 

prije n. e.). Aristotel je spoznao da ideje ne djeluju izvan tijela, nego u njemu kao pokretna sila. 

Svoju misao o entelehiji (= stvaralačka snaga), koju je prenio na nauku o prirodi, ostvario je u 

SVOJOJ nauci o ćudoređu koja se održala sto-Ijećima. Prema njoj je duh nematerijalna energija = prva 

stvaralačka sila. Tragedija, kaže Aristotel, postiže katar-zom (= pročišćenjem), odlučivanjem između 

dobra i zla, zdravo čudesno djelovanje. (Psihodrama!) 

Privatni docent dr Ploeger (20) objašnjava taj proces: 

»Prešutan preduvjet za to kod gledatelja je njihovo sa-življavanje (identifikacija) s junakom, čije 

postupke odo-bravaju i utvrđuju njihovu podudarnost sa svojim vlasti-tim idealima i motivima.« 

(Takvih identifikacija ima na svim mjestima prikazanja — i to sa članovima svete obi-telje!) 

Blagotvorni dramski prikaz konflikata u aristo-telskom smislu postiže učinke poput psihodrame koja 

se danas primjenjuje i u zapadnim i u istočnim zemljama. 

Izlječenje daje »tao«, prauzrok svijeta 

U kineskoj filozofiji četvrtog i trećeg stoljeća prije n. e. postojao je pojam »tao«, što znači, otprilike, 

staza ili put. Tao bješe prauzrok svijeta, osnova svih pojava, ali nedo-hvatljiv razumnoj spoznaji. U 

toj je filozofiji »jm jang« (tamno i svijetlo) predstavljalo pozitivno i negativno. Kao što profesor Ilza 

Veith (21) izvještava u svom eseju »Psy-chiatric Thought in Chinese Medicine«, Kinezi nisu nikada 

poput drugih kulturnih naroda zamišljali stvoritelja kao lik koji zahtijeva poslušnost i obožavanje. 

Neometeni u tom praodnosu nikakvim bogom sklonim kažnjavanju i osvećivanju, Kinezi su u 

dodatnoj snazi usuglašenih »du-ša«, u okupljanju svoje obitelji i prijatelja, tražili iz prauzroka svijeta 

autohipnozom duhovno okrepljenje i iz-Iječenje. 1 tu je djelovao duh zajednice, usredotočene na 

jednu misao, a izlječenje se prihvaćalo kao čudo.

To su primjeri razvojnih stupnjeva do psihodrame s njezinim »mehanizmima međuljudskog 

odnosa« (22). 

Autogeno vježbanje i spavanje u hramu 

Čvrstu tradiciju ima i autogeno vježbanje, koje spada u ovu tematiku. Johannes Heinrich Schultz 

(1884—1970), neurolog iz Gottingena, uveo je tu vrstu autohipnoze, koja određenim unutrašnjim 

stavom dovodi do opuštanja, u opću upotrebu. Približna joj je analogija antička inku-bacija, spavanje 

u hramu. To spavanje u hramu donosilo je u snu božanske objave i izlječenja bolesti (»incubare«: 

smjestiti se na nekom posvećenom mjestu). 

Inkubacija se u antici radi opuštanja započinjala kupa-njem. (Lourdes, a i drugdje!) »Prava se 

inkubacija zbivala za vrijeme počinka u abatonu, najsvetijoj prostoriji hra-ma.« (Zar crkve i oltari 

imaju neko dmgo djelovanje?) — Dr von Schumann (23) kaže da su opuštanje mišića i do-življaj 

uspavljivanja pri inkubaciji (a i pri autogenom vjež-banju), zacijelo, uzajamno čvrsto povezani, te su 

se tada, naime, mogli pacijenti, »podložni sugestiji i vjemici, za-uzimajući nekritičan stav prema 

religiozno-magijskom izlječenju«, osloboditi smetnji i ozdraviti. Pri inkubaciji se onaj koji je tražio 

izlječenje vladao pasivno i »očekivao na magijski način od boga Asklepija... ozdravljenje«. — Stavi 

li se, na primjer, umjesto »boga Asklepija« ime »Bernadette Soubirous«, moglo bi se pomisliti da je 

to izvještaj o zbivanjima u Lourdesu. 

Ljubazni bogovi zdravlja 

Bog Asklepije (Eskulap) djelovao je u svetištu posvećenom njemu u Epidauru, u antici čuvenom 

gradu u Saronskom zaljevu; međutim, on je »radio« i u hramovima u Knidu, Kosu, Pergamu, 

Sikionu, Naupaktu i Ateni. Imao je mnogo podružnica, u kojima se liječilo sve što bi se poja-vilo. 

Dolazili su slijepi, hromi i gluhi, oboljeli od vodene bolesti, oni koji su -patili zbog organskih 

bolesti, oni koji su imali trakavicu, a i oni koji su se žalili zbog ispadanja kose. Veoma zaposleni bog 

morao je stalno stvarati čude-sa... kao u današnje doba svetački kipovi na prošteništima. Rabin Ben 

Akiba običavaoje kazati: Sveje već postojalo... 

Epidaurskije hram, s natpisom: »Dođi kao dobar čovjek, otiđi kao još bolji«, od 500. prije n. e. bio 

mjesto na koje su hodočastili oni koji su tražili izlječenje, Lourdes »zlat-nog doba« greke kulture. 

Osim šefa — Asklepija — osobno, čuda su za vrijeme blagotvornog sna činili i »ljubazni bogovi 

zdravlja«. 

Kurt Pollack (24) piše: »Čudesna su se izlječenja javljala ponajviše u slijepih, gluhih, uzetih, onih 

koji su patili od besanice i drugih bolesnika koji bi se danas uvrstili u ve-liko mnostvo neurotičara i 

vegetativno stigmatiziranih. Bo-žanski je liječnik izliječio mnoge kojima zemaljski liječnici nisu 

mogli pomoći... Sposobni Asklepijevi svećenici bi-jahu iskusni poznavatelji Ijudi, i izvrsno su znali 

duševno utjecati na bolesnike. Bili su u određenom smislu, iako to nisu znali ni htjeli, preteče 

današnjih psihoterapeuta.« — Treba li tumačiti tu negdašnju i sadašnju vrstu čudesa? Crkva zna 

povijest. 

Liječenje glazbom 

Pitagorejcima je u šestom stoljeću prije n. e. bilo već poznato psihoterapijsko djelovanje glazbe. 

(Jasno čujem tužaljke iz Lourdesa!) — Sirijski je filozof Jamblih opisao to stanje: 

»Pitagorejci su se koristili glazbom kao lijekom; posto-jale su odredene melodije protiv duševnih 

patnji, a najboIje su pomagale one protiv sjete i velike zabrinutosti — dok su druge bile, opet, protiv 

jakih uzbuđenja i strasti i protiv svakakvih duševnih poremećaja. Pitagorino se sredstvo umirenja i 

liječenja tjelesnih i duševnih bolesti sastojalo u stanovitim melodijama i ritmovima kojima se način

mišljenja i raspoloženja Ijudi poboljšavaju a dušev-no se stanje vraća u početni poredak.« Kako slike 

sliče jedna drugoj! 

Onakva čuda kakva čine danas sveci i njihovi pomoćnici izvršavao je u Epidauru — istim ili sličnim 

metodama, ali bez bilo kakve kršćanske pomoći — Asklepije sa svojim sljedbenicima! 

Na sreću, jer to je dokaz, i oni koji bi ozdravili u antičkim hramovima smatrali su svojom obavezom 

slične zahvale kao oni koji su se izliječili na mjestima prikazanja i ču-desnim mjestima: i oni su se 

zahvaljivali zavjetnim ploča-ma! — Godine 165. n. e. našao se pred epidaurskim ru-ševinama greki 

pisac Pauzariija iz Magnezije u Maloj Aziji. U drugom svesku svog opisa Grčke (Periegesis tes 

Hellados) zabilježio je: 

»U staro je doba bilo unutar ograde svetišta još više is-pisanih ploča nego u moje doba. Sada ih je 

preostalo još samo šest. Na njima su zabilježena imena muškaraca i žena koje je izliječio Asklepije, 

a i bolest koju je svatko od njih imao i kako je izliječena. Ploče su ispisane dor-skim jezikom.« 

Skupna terapija 

Svim tim antičkim Iječilištima zajednički je skupni doži-vljaj. U tome vidim preteče psihodrame 

koja se danas pri-mjenjuje, i to u smislu kako dr Samuel J. Warner (27) opi-suje skupnu terapiju: 

»Skupna je terapija često veoma korisna, jer lakše je nešto spoznati uzajamno, te u uzajamnom 

odnosu 'pere'. tako reći, 'ruka ruku'... Ta je terapija ne samo inte- 

lektualno iskustvo; ona obuhvaća i osjećajni život, jer ličnost nastaje uslijed emocionalnih doživljaja, 

poslje-dica kojih jesu reagiranje žlijezda i druge tjelesne nus-pojave. Kako bi se terapijom izazvala 

temeljita preob-razba ličnosti, treba da terapija nanovo dotakne te snažne, ponavljane i postojane 

emocionalne doživljaje, da bi se iznova zahvatila emocionalna područja lič-nosti i izmijenila.« 

Na svim prošteništima koja sam vidio, taj skupni do-življaj — usmjeren prema određenom cilju — 

zavlači se pod kožu. Čežnja za čudom — kao zajednički emocionalni doživljaj — potiče među posve 

stranim Ijudima uzajaman odnos, koji briše bilo kakvu plahost — čak se ne zazire od glasna 

jadikovanja i plakanja. Ljudi, koji su svaki za sebe — po svoj prilici — većinom mtrovertirani, 

doživljuju mijenjanje ličnosti: Nesputano se predaju općem osjećanju. Tu, na cilju svojih nada, 

uspijevaju u gomili bezimenih patnika izmijeniti stav prema svojoj patnji. Žele je se oslo-boditi, sada 

ili nikada! Ekstatične su emocije na prošte-ništima humusa na kojem nezamislivo može katkad 

postati moguće. 

Sveti rukopolagatelji 

U vezi s tim treba ukratko spomenuti i »animalni magne-tizam«, kojim se služio liječnik Franz 

Anton Mesmer (1734—1815). Netremice bi gledao svog pacijenta u oči, dugo, a onda bi polaganjem 

ruke prenosio čovječju isijanu snagu radi sugeriranog liječenja. (I Isus je liječio polaga-njem ruke. 

K-atolička crkva je 35 hiroteta [rukopolagatelja] proglasila svetima.) Engleski kirurg James Braid 

(1795 do 1860) spoznao je da se pri uspješnim liječenjima tom me-todom ne radi ni o kakvu 

okultnom hokus-pokusu, te ju je okrstio imenom hipnoza (grcki: san). Mesmerizam je 

postao evropska pošast, jer su iz njega stvorili unosan posao i oni koji nisu imali Ijekovitog 

magnetizma. 

Međutim, o tome koliko mogu masovna sugestija i ma-sovna hipnoza utjecati na »čudesna 

izlječenja«, može se pročitati u jednom izvještaju (28) iz 1784: 

Čudotvorni brijest iz Soissonsa

Markiz od Puisequra je svoj zamak kod Soissonsa pretvo-rio u »magnetsko lječilište«, u kojem je 

kao fanatičan pri-staša mesmerističke metode htio pomoći onima koji traže izlječenje. Priljev 

bolesnih bijaše ogroman, te je gomila dupkom ispunila prostorije zamka. Što da se radi? Markizu je 

pala na um čudnovata misao: magnetizirao je jedan lijep brijest u selu! »Tih su dana hrlili prema tom 

magnetskom drvetu, kao prema nekakvoj čudotvornoj slici, patnici s ove i one strane Rajne.« -— 

Bez komentara. No, očito je da ne ostvaruju čudesna izlječenja samo relikvije, svete mumije i 

čudotvorni svetački kipovi. To mogu postići i sta-ri brijestovi, ako onaj koji traži izlječenje »vjeruje« 

u njih. Faustovska rečenica pristaje kao šaka na oko: »Čudo je najdraže dijete vjere!« 

Sugestija, autosugestija, hipnoza 

Na mjestima prikazanja sudjeluju uvijek pri čudesnim izlje-čenjima, htjela to Crkva priznati ili ne (i 

pri potvrđenim »pravim« čudima), sugestija i hipnoza kao posebna vrsta sugestije. Dakle, sugestija 

je, da je točno definiramo, utje-canje na misaone, osjećajne i voljne tokove, koje »dovodi do 

nekritičnog preuzimanja uvjerenja, ocjena o vrijedno-stima i načina ponašanja«. Postoji li afektivna 

naklonost (a ona na prošteništima vrca na sve strane!), »čovjek se nehotice otvara... oblicima pojava 

i idejama. Masovne situacije, a i stanja povećane uzbuđenosti, djeluju pojačano... Autosugestija je 

utjecanje na samog sebe afektiv-nim očekivanjima i željama.« A što može hipnoza? Ona može »lako 

izazvati iluzije i halucinacije. Pamćenje se os-lobađa. Postoji li unutrašnja spremnost, većina se Ijudi 

može hipnotizirati.« 

Te su definicije dijagnoza hodočasnika na prošteništima. 

Međutim, što kaže Crkva? 

Ona tvrdi da »čmjenica velikog čuda u Katoličkoj crkvi mora biti neporeciva za svakog tko je 

ispituje nepristrano« (29). Ja smatram tu preuzetnost Crkve, u najmanju ruku, nespretnom. Ako se u 

naše doba, preopterećenom živčanim bolestima, neurotičnim organskim bolestima i depresijama 

koje štete tijelu, svake godine javi sa svih mjesta prika-zanja samo o 100 izlječenja (iako nisu 

nikakva »čuda«!), postignutih sugestijom, autosugestijom i masovnom hip-nozom, onda crkvena 

sredstva — Madone, relikvije, izvori itd. — ipak služe jednog dobroj, čudesnoj svrsi! Crkva ne gubi 

ništa. 

Već su primitivni narodi znali za čudesna izlječenja 

Čudesna su. izlječenja poznata od pradavnih vremena. Profesor D. Langen (30) kaže: »Hipnoza je 

kao duševno liječenje prastara i nalazi se u medicini etničkih kultura (Šamani) kao i u razvijenim 

kulturama Egipta, Grčke i Rima... U srednjem se vijeku gubi trag... S Franzom Antonom Mesmerom 

počinje novo razdoblje, koje je preko teorije o fluidu i animalnog magnetizma dovelo, s velikim 

teškoćama, do sugestijske teorije o hipnozi koja vrijedi još i danas... Mišljenje ostaje usredotočeno 

na je'dno suženo područje, tako da tu odnos prema ostaloj smanjenoj svijesti postaje vrlo budna 

jezgra svijesti. Ta se jezgra održava ta-ko što se mišljenje prisiljava da se usmjeri na jednu točku, 

odnosno kompleks misli, i da ondje ostane... Meditacija 

je, dakle, suženo razmišljanje, usredotočeno najednu točku, pri smanjenoj budnosti svijesti.« 

Tako mi svih 12.000 svetaca! Ta, zar se ne vidi kako se na mjestima prikazanja mnoštvo, ukočena 

pogleda, usre-dotočuje na jednu »točku«, na primjer: Bogorodičin kip? Zar se ne vidi kako 

autosugestijom dospijeva u hipnotičko stanje odsutnosti? Zar se ne osjeća svim živčanim vlaknima 

kako se opća svijest smanjuje a istodobno se vrlo budno očekuje čudo? Gotovo svi hodočasnici od 

početka padaju pod utjecaj masovne sugestije; ako joj netko i ne podlegne, dospijeva u struju stanja 

svijesti drugih. »Ljudi djeluju preko 'sensoriuma commune' (zajedničkog osjećaja) ne-posredno na 

druge« (31). 

To nisu nikakva nagađanja gospodina von Danikena, već lanac logičnih dokaza što su ga sastavili 

liječnici na osnovi istraživanja. Crkva, doduše, dopušta i »prirodna« objašnjenja, ali pridržava za

sebe priznavanje »pravih« čudesnih izlječenja preko prikazanja uz sudjelovanje svete obitelji i 

pratnje koja pjeva aleluju. 

Nekršćansko Hječenje voljom, koncentracijom i »vjerovanjem« 

Paramahansa Yogananda (32) ubraja se među najčuvenije jogije našeg doba. »Self-Realization 

Fellowship«, koje je on osnovao 1917. i koje je rašireno širom svijeta, zastupa potpuno razborita 

gledista, koja se temelje na osnovnoj misli velikog jogija: 

»Bog pomaže onima koji pomažu sami sebi. On vam je dao snagu volje i koncentracije, vjeru, 

razum i zdrav čovječji um, kako biste pri svim tjelesnim i duševnim patnjama mogli pomoći sami 

sebi; treba da iskoristite sve te sposobnosti dok ga istodobno zovete da vam po-mogne. Kad molite 

ili primjenjujete zdravu meditaciju, uvijek si govorite da se služite svojom vlastitom, ali od boga 

danom, snagom kako biste izliječili sebe ili druge.« 

Yogananda je vrlo dobro poznavao psihološke zakone djelovanja: 

»Nikada se ne može unaprijed znati kad će nastupiti izlječenje, pa se stoga ne smiju postavljati 

nikakva vre-menska ograničenja. 0 trenutku izlječenja odlučit će vjerovanje, a ne vrijeme. Konačni 

rezultat ovisi o pra-vilnom buđenju životne snage i svjesnom i podsvjesnom raspoloženju te osobe.« 

Te spoznaje jednog jogija, kojem je posvećena voda (koja vrijedi kao sakramentalna; dodano joj je 

malo soli) tako strana kao katoličkom svećeniku još i danas bračna sreća, pogađaju bit čudesnih 

izlječenja iz sasvim nekršćanske vjere, koja je, moglo bi se reći, znanje o odlučnim procesi-ma 

autosugestivnih izlječenja. — Yogananda daje svojim drugovima uputu kakva se ostvaruje na svim 

mjestima pri-kazanja i čudesa: 

»Ne zaboravite da treba da spasonosne riječi izgovarate pravilnim naglaskom, najprije glasno, a 

potom sve tiše, dok ih ne budete još samo šaptali, i da su prije svega potrebne velika pažnja i 

prednost. Na.taj način vodite misli, u istinitost koje ste duboko uvjereni, iz sluha u svijest... a odande 

u podsvijest ili automatsku svijest. Tko posjeduje potrebnu vjeru, na taj će se način izlije-čiti...« 

Nisam nikada čuo — a i ne mislim — da je Yogananda ikada bio u Lourdesu, ili u Fatimi, ili na 

nekom drugom mjestu prikazanja. Pa ipak, njegova je metoda baš onakva kakva se primjenjuje 

ondje: mnoštvo Ijudi koje se okuplja na velikim trgovima, glasno pjeva korale, moli krunicu ili 

govori druge pobožne izreke; što je bliže mjesto čudesa, 

to je manje glasnih zborova; njihova pažnja i predanost već se uspravljaju prema cilju; ono što žele, 

prodrlo je »iz sluha u svijest«; sada se još samo šapuće, a pjesme se tek tiho pjevuše. Međutim, 

»vjera« je posve budna i usredo-točena. 

Ponajčešće je dovoljna ta vjera u djelovanje Ijekovite me-tode, na mjestima prikazanja vjera u čudo. 

Zapravo, pod-svijest (odnosno, »automatska svijest«) izaziva kemijsko--električne funkcije mozga: 

»Kad živčani impulsi... stignu u mozak, potaknu različite kemijske reakcije« (Campbell). 

Činjenica da već vjerovanje u djelovanje nekog medika-menta može donijeti izlječenje mnogo se 

puta potvrdila pri kliničkom iskušavanju novih lijekova: osobe se podijele u dvije kontrolne skupine; 

jedna dobiva novi preparat, a druga placebo (imitacija novog medikamenta, bez ikakva djelovanja, 

ponajčešće šećerne pilule »namirisanog« okusa, istog oblika i iste boje). Leslie M. LeCron otkriva 

rezultat: 

»Pri tome se ustanovilo da velik dio kontrolne skupine reagira na placebo baš kao i oni koji su 

uzimali pravo sred-stvo. To se djelovanje osniva na sugestiji.« 

Ono što Vogananda Paramahansa spominje pri uspješ-nom liječenju kao vjeru, snagu volje i 

koncentracije, me-dicina naziva pravim imenom: sugestija. Jogiji i liječnici nemaju nikakve veze s 

kršćanskim čudesnim vladanjem, ali znaju kako nastaju »čudesa«. 

Paracelsus je to znao prije 450 godina

Ne shvaćam tu krutost, to djelomično sljepilo. Ono što teo-lozi još ni danas ne izražavaju jasno o 

tumačenju »čuda«, bilo je poznato već prije 450 godina. 

Theophrastus Bombastus von Hohenheim (1494—1541), zvan Paracelsus, utemeljio je jednu novu 

liječničku znanost: 

istaknuo je primat »duše« (danas bi se kazalo »psiha«) u 

normalnom i bolesnom životu i prvi put spoznao dotada zanemarene patološke veze i nove bolesti, 

kao što su neu-roza i psihoze. U središte je postavio čovjeka kao mikro-kozam. Za njega je izlječenje 

djelo životne snage i životne volje. Koliko su suvremeni bili Paracelsusovi pogledi, po-kazuju 

navodi iz njegove rasprave o »Imaginaciji« (33) (mašti): 

»Čovjek je podložan imaginaciji, a imaginacija, iako nevidljiva, nepojmljiva, djeluje tjelesno u 

supstanciji i sup-stancijom, kao da je ona supstancija. 

Imaginacija može stvoriti bolesti, strašne bolesti, a može stvoriti radost i zdravlje. 

Iz toga slijedi da je imaginacija više nego priroda i da vlada; oduzima urođene osobine, tako da 

liječnik ne pre-poznaje ni nebo, ni zemaljsku prirodu. 

Iz toga slijedi da je liječniku štošta nemoguće, i što jača je imaginacija, to je slabije liječnikovo 

djelovanje. 

Stoga mnogi ozdrave vjerom imaginacije, a mnogi i obole. 

Takvim zamišljanjem (nastaje) i vjerovanje u čudesa svetaca kao u lijek... te ozdravljuju i to 

pripisuju svecima i čudesima... premda sve potječe iz vjere u imaginaciju. 

Hoće li se ispuniti vjera ili ne, ovisi samo o snazi ima-ginacije. 

1 ako lažan prorok može utjecati na narod tako da ga smatra blaženim ili svetim, te djeluje tako što 

se oslanja na vjeru u Ijubav i nadu, ta se čuda ne zbivaju njegovom snagom, nego snagom onih koji 

uspiju tako jako vjerovati. 

Zatim, znamo i to da oni koji vjerom čine tako čudesne znakove i to ne završavaju naredbom u ime 

Isusovo: »Us-tani i budi zdrav«, idu putem lukavštine i lažnosti. Jer, čuda koja čine događaju se 

snagom bolesnih, i to zbog njihove vlastite vjere, koju — misle oni — dobivaju od 

boga; stoga ne doživljuju ozdravljenje darom onog u kojeg polažu nade, već vjerom koju on uzdiže. 

Takvo djelovanje svetaca ne postoji samo kod kršćana, nego i kod Turaka i drugih. Stoga se ne 

smije smatrati uzrokom osoba proroka ili sveca, nego jaka volja onog koji je ozdravio, ne smije 

postojati lažno vjerovanje, jer to je klanjanje kumirima. 

Inače, naime, nema ni jedne bolesti u tijelu koja nije iz-Iječiva, osim one koju daje imaginacija. 

Jer, velika se nerazboritost i nepoznavanje prirode po-kazuju pri onome što se može svaki dan 

ispitati; koliko nekorisnog nastaje kod onog kojim vlada glava bez mozga.« 

Christian-Science 

Ono što je Upanišad oko 2100. prije n. e. naslutio u svom »Razgovoru čovjeka sita života sa svojom 

dušom«. . . što je Grk Aristotel (384—322. prije n. e.) svojom skup-nom psihologijom — već smo je 

prikazali — uzdignuo na znanstvenu razinu . . . 

što su Rene Descartes (1596—1650) i Benedictus de Spi-noza (1632—1677) fllozofski razložili o 

čovječjoj svijesti... što je Gottfried Wilhelm Leibniz (1646—1716) razjasnio uvođenjem pojma 

»svrhovitih uzroka« i prvi put objavio kao postojanje nesvjesnoga... 

što je Englez John Locke (1632—1704) spoznajom »sen-sationa« (osjetilnog zapažanja) i 

»reflectiona« (samo-opažanja) pridonio utvrđivanju subjektivne osjetilne kva-litete... 

što je njegov zemljak David Hume (1711-1776) postigao svojim »Treatise on human nature« kao 

svođenjem svih sadržaja svijesti na dojmove i asocijacije . . . 

»Mother Mary«, kako zovu tu farmersku kćerku iz New Hampshirea, jest dokaz o tome da se 

nepopustljivom odlučnošću, neobuzdanom častoljubivošću i pouzdanim instinktom za djelovanje na 

mase, te dovoljnim afinitetom prema gotovu novcu mogu, čak i u tobože vrlo prosvije-ćenu 19. i 20. 

stoljeću, osnovati još posve svježe »religije«, sa svim sjajem, kultom i obećavanjem spasenja 

(dakako, i s prikazanjima).

Pri tome je Mary Baker bila, prema liječničkom mišlje-nju, psihopatološki slučaj. Kao sedmo dijete, 

bila je »stra-no tijelo« u puritanskoj obitelji. Kad bi je korili ili samo glasno opomenuli, djevojčica bi 

reagirala histerično — već smo upoznali simptome histerije — i bacila se na pod. Znamo da tako 

obdareni Ijudi mogu hotimice (poreme-ćenjem ravnoteže izmedu kiselina i lužina) izazvati grče-vitu 

ukočenost. Mary je to mogla potpuno po volji. Dugo su roditelji, zabrinuti zbog kćerkina stanja, bili 

obazrivi, čak su smatrali malu histerikinju nečime posebnim... dok je nije raskrinkao jedan liječnik, 

koji je ustanovio bespri-jekorno zdravlje i spoznao da ona postiže grceve potpu-nom autosugestijom. 

Ta je dijagnoza malo pomogla. Mala je Mary godinama provodila tom metodom svoju volju, a kad 

bi postigla cilj, bila bi oličenje krotkosti. — Farmerska obitelj bješe vrlo radosna kad se poslovni 

čovjek Washington Glover oženio tom dvadeset dvogodišnjom ekscentričnom mladom da-mom. 

Sreća Bakerovih zbog toga što su se oslobodili Mary potrajala je samo dvije godine: Glovera je 

1844. ubola mušica i zarazila ga žutom groznicom. 

Mary je opet bila sama, pa ju je sestra Abigail primila k sebi. Tada je Mary ponovno počela uporno i 

neobuz-dano bježati u bolest. Bilaje prava muka za okolinu. Uživa-jući, tako se uživljavala u svoje 

umišljene bolesti da je mišić je otkazalo poslušnost, te su čak i liječnici posumnjali na mijelitis 

(upala leđne moždine). Koliko je pravih bo-lesti a koliko autosugestije bilo u njezinim stanjima 

tijekom života, tu je tajnu »The holy Mary« ponijela sa sobom u grob. 

Bilo kako bilo, njezina je besprimjerna energija jednog dana bila dovoljna da se »digne« s trajne 

bolesničke po-stelje i zatraži savjet od putujućeg čudotvornog doktora Pattersona. Budući da je 

uvijek postizala ono što bi sebi zabila u glavu, nije samo primila savjet, nego je i pokazala svoje 

draži (koje su uvijek bile pri ruci): čudotvorni se vrač oženio tom trideset dvogodišnjakinjom. Za 

vrijeme građan-skog rata (1861—1865) stupio je Patterson u vojsku, in-terniranje, i više nije bilo od 

njega nikakvih znakova života. Kod Mary se nije pojavilo baš nikakvo božansko na-dahnuće! 

Naslađujući se, opet se predala svojim bolestima. Uvijek bi pronašla neke dobroćudne i zabrinute 

duše. Ponovno je saznala za nekog čudotvornog liječnika, nekog Phineasa Quimbyja, koji je u 

velikim gradovima primao pacijente, i posao mu je cvjetao. Dok je Quimby bio još urar, vidio je 

predstavu nekog mesmerijanca koji je hipnotizirao svoje pacijente. Urar je zaključio da bi i on to 

mogao, pa je sa-tove objesio o klin i postao čudotvorni iscjelitelj. Jadna Mary je isprosila novac za 

put i odvezla se drndavim vla-kom u Portland, gdjeje, ovaj put doista »a bout du souffle«, majstorovi 

pomoćnici dovukoše u ordinaciju. Za tjedan je dana Mary bila sasvim zdrava. 

Čime je Quimby postigao to »čudo« od izlječenja? 

Liječi sam sebe: »Meni je sve bolje i bo!je!« 

To nije ostvario Quimby. Mary je na to posljednje putovanje krenula u onom istom duševnom stanju 

u kakvu se hodočasnici upućuju na mjesta prikazanja: to je posljednja postaja, ovaj put ili nikad 

mora uslijediti »čudesno izlje-čenje«. Naime, Quimby nije učinio ništa drugo negoli i Emile Coue 

(1857—1926): sugestivno je naredivao bole-snima da treba da ozdrave i da moraju ozdraviti — a to 

je načelo Coue obrnuo tako što je bolesniku savjetovao autosugestiju: »Ja ozdravljujem. Meni je sve 

bolje i bolje. Ja sam zdrav!« (Kueizam je dvadesetih godina bio tako popularan da su njegovi 

»recepti« o autosugestiji postali parole u običnom govoru.) 

Mudri je Quimby prozreo one koji traže izlječenje: 

većina je dolazila zbog umišljenih bolesti (kao Mary!), i njih je, naravno, mogao izliječiti sugestijom. 

Maryn odlučni čas 

Bio je to odlučan čas za Marynu spasonosnu ideju, jer čitava »Christian-Science« nije ništa drugo 

doli sugestija primijenjena s tamjanovim mirisom vjerskog čaranja. Recept bješe dirljivo

jednostavan: Liječi sam sebe! Mary nije imala, kao što je nepokolebljivo tvrdila, m od božan-skog 

duha dobiveno »poslanstvo«, što je ona shvaćala u smislu poruke o spasenju. Bila je to stara, vječno 

mlada petlja: Mary se htjela napokon izliječiti od svojih umišlje-nih bolesti, ozdravila je, spoznala 

uzrok i iz toga stvorila — vjerna svojoj namjeri, koja ju je pratila cijelog života, da ostvari nešto 

izvanredno — objavu spasenja. Otkrivanje petlje je u Americi, naviknutoj na publicitet, dabome neusporedivo 

elegantnije i lakše nego u ograđenim oblastima dobro čuvanih fenomena prikazanja nad 

kojima bdiju stražari u crnome. 

Maryn je put do vjerskog hita strm i kamenit, kao što očito, prema nepisanim ali uspješnim 

zakonima, moraju biti putovi svih objavitelja spasa, svetaca i vidovnjaka. 

Ona posuđuje sredstva za život, ne ispušta svoj cilj više ni za tren iz vida, počinje — kao 

pedesetogodišnjakinja — pisati svoju »Bibliju«, terorizira svakoga na koga naiđe, traži oglasom 

učenike (jednako: »sljedbenike«) kojima obećava da će im za plaću po satu utuviti u glavu svoje 

učenje o spasu. 

Uto se javlja i dvadeset jednogodišnji radnik Richard Kennedy, koji na svaki način želi uložiti 

svoju ušteđevinu. Mary sklapa s njim fifti-fifti ugovor o budućim prihodima: 

poučava »dra« Kennedyja u svojim »principles of Science«, tako da ga može uskoro, programiranog 

na vjersku na-uku »holy Mary«, pustiti pred spremnu klijentelu. 

Mladi radnik, »dr« Kennedy, tako je uspješan da Mary počinje zavidjeti svom učeniku. Kompleks 

može ugušiti samo ako poveća vojsku apostola. Za 100 do 300 dolara održava »Mother 

Mary« brze tečajeve, jutarnje, podnevne i večernje. Tema: »Moral Science«. Iz tog pojma stvara 

kasnije vrlo prihvatljivu marku »Christian-Science«. Priljev je golem, pa ona osniva podružnice, 

koje kasnije postaju »crkvene« općine. 

Biblija »HoIy Mary« stiže na tržište 

Godine 1875. izlazi »prvobitni tekst« njezine Biblije »Science and Health«. (Kao što se pristoji, i 

Maryna Bibli-ja ima prvobitan tekst koji se neprestano ispravljao.) Na svakom primjerku, 

objavljenom u vlastitoj nakladi, za-rađuje objaviteljica spasenja jedan sjajan dolar, a to je 1875. bila 

velika svota novca. Od tada počinje uspon (kao kod svake vjerske družbe koja se služi čudima). 

Dolar se obrće. Mary propovijeda za honorar, a 1877. se udaje za Gilberta Eddyja (na čijoj će 

bolesničkoj postelji potpuno iznevjeriti njezino čudesno liječenje, jer Eddy je uistinu bolestan te 

uinire). Introvertirana i usredotočena na svoje 

spasonosno poklisarstvo, živjela je od neiscrpne zalihe svo-je silne energije, dok nije, navršivši 89 

godina, umrla kao mnogostruka dolarska milijunašica. Prije toga si je uspjela pribaviti još jedan 

užitak: zatražila je darove za gradnju matične crkve u Bostonu (prema modelu firentinske katedrale!). 

Za dva je mjeseca prispjelo na račune više od dva milijuna dolara, pa je gradevina mogla biti 

viša, veća i skuplja nego bilo koja druga (tadaŠnja) gradevina u Bostonu. 

»Prvi put u suvremeno doba podigoše vjernici svetište jednoj živoj ženi: nije čudo što je uskoro 

zovu već sveti-com...«, 

piše Stefan Zweig (34) u svom istaknutom biografskom eseju »Mary Baker-Eddy« u svojoj knjizi 

»Liječenje du-hom«. On opisuje i obilježja priprostog »učenja«, temelja vjere, »Mother Mary«: 

»... sve je strašno jednostavno: Bog je, kao što znate, načelo dobroga. Dakle, čovjek može biti 

jedino bo-žanski, a budući da je sve božansko dobro, kako bi u toj slici Božjoj moglo imati svoje 

mjesto nešto tako zlo kao što su bolesti, slabost, umiranje i starenje? Čovjek može sebi samo 

umisliti, može si — svakako — svojim lažljivim osjetilima predočiti da mu je tijelo bolesno...« 

Budući da je to iskušala na sebi, »the Holy Mary« je to, zacijelo, znala. Mi, međutim, znamo da taj 

vjerom mer-kantilizirani način liječenja nije nipošto nerazuman. Sva-kako treba imati u vidu ovo:

ako jedna častoljubiva dama našeg doba može svojim znanjem o sugestivnom i auto-sugestivnom 

liječenju izliječiti bolesne i zahvaljujući tom (čudesnom) ugledu osnovati religiju (!) koja ima 

pristaše širom svijeta, koliko lakše uspijevaju onda izlječenja na mjestima prikazanja, pomoću 

tamjanova dima i prokušanih 

obreda iz dvijetisućugodišnje tradicije sa svim optičkim i akustičnim dodacima... 

Kopno na vidiku 

Suvremena prometna sredstva i opće uživanje u puto-vanjima zbližili su Ijude. 0 susjedu se zna više 

nego ikada prije. — Mlađahan momak koji će sutra stajati pred bazi-likom u Fatimi i prisustvovati 

mirakulu, nehajno će slegnuti ramenima: »A što će mi to? Vidio sam to već prije četiri tjedna u 

Karačiju!« — Indijskom svamiju, koji hrani misterioznim pričama svoju publiku koja ga napeto 

sluša, već odavno su jaka konkurencija parapsihološki instituti, koji bi njegove čudesne priče mogli 

potpuno ogoliti. Ono što se u dalekoistočnim zemljama još može prodati kao čudo i božansko 

nadahnuće, na Zapadu je odavno trijezna znanost. 

lako vjernici primitivnih religija još misle da im bogovi šalju bolest i da je samo bogovi mogu 

ponovno uzeti, me-dicina će, korak po korak, ukloniti jednog dana vjersko praznovjerje i u onim 

oblastima koje do sada nije dosegla civilizacija. Budući da primitivac nije mogao osobno iza-zvati 

izlječenje, potražio bi svećenika, koji je trebalo da posreduje između njega i neodredivog, jako 

dalekog boga. Za prosvijećenog su čovjeka »posrednici« pri uklanjanju bolesti liječnici opće prakse, 

liječnici specijalisti, psiholozi i psihoterapeuti. U njihovim se ordinacijama, možda, osjeća smrad 

etera ili kloroforma — no miris tamjana, koji zbu-njuje duh, nije im potreban. Oni liječe bez velike 

buke. Kažem sasvim otvoreno: Tko danas osniva religiju zato što umije liječiti, varalica je. 

Može li se to uopće izraziti jasnije nego što je učinio Richard Serjeant u svojoj knjizi »Bol«? 

»Sve vjere obećavaju budući život; sve smatraju da od-ređene osobe mogu određenim naukom ili 

vježbama do-biti neposredan pristup višim stanjima postojanja. Te su osobe svećenici, adepti, sveci 

itd. Takvi su izuzeci karakteristični za primitivno praznovjerje, za grčku mitologiju, budizam, 

katolicizam i većinu dmgih vjera... Čim neka vjera pokuša postati racionalnom ili 'realisti-čkom', 

njezina moć oslabi.« 

Oni koji čeznu za cudima uvijek su spremni 

Mnogi Ijudi našeg doba, premda se to čini nemogućim, još i danas su spremni da nasjednu 

»čudotvomim uteme-Ijiteljima vjere« u sektama i savezima, samo ako oni ne-pokolebljivo tvrde da 

svoj nauk i spoznaje dobivaju ne-posredno od boga, da je put na koji mame Ijude prvi i jedini i da 

jamči spasenje pokojnih. Takvih »modernih« čudotvornih sekti (35) ima svugdje na svijetu. Evo 

neko-liko etiketa njihovih »crkvi«: 

Maharaši Dži (Divine-Light-Mission) 

Children of God 

Jesus people 

Univerzal Life Church 

Filognozija 

Djeca Lou i Mien 

Scientology 

Church of Satan 

Order of Dog Blood 

Fountains of the World

Final Church of Judgement 

San Mjung Mun 

Hare Kriša itd., itd. 

To nije ni približno potpun popis. Ne zna se koliko je milijuna pobožnjačkih sektaša, željnih čuda. 

Zna se, me- 

dutim, da spretni »osnivači vjere« ubiru novac, ubiru, ubi-ru... prema uzvišenom primjeru velikih. 

— Čini mi se da je poučna činjenica da zapadni osnivači sekti što su nastale posljednjih godina 

pridaju još i sada Isusu nad-naravno štovanje, iako za sebe tvrde da nisu »kršćani«. Obuzeti svojom 

fanatičnom samovlasnošću, osnivači sekti očito ne opažaju da usred rijeke mijenjaju samo konje, a 

ne i smjer, put, cilj. 

Na svetim izvorima 

U neposrednoj vezi s prikazanjima događa se često već prvo vidljivo čudo: vidovnjakinja ili 

vidovnjak otkrivaju izvor! Voda koja »iznenada« štrca iz zemlje, i koja kasnije izaziva tobože 

čudesna izlječenja, nije »čudo« prouzro-kovano božanskom voljom. 

Ne miješajući se u prepirku učenjaka o uzrocima fe-nomena vilinskih rašlji, imam u vidu to da 

djelotvornost vilinskih rašlji (»magična riža«) postoji od pamtivijeka. 

Mojsije dobiva na caroban način vodu iz stijene 

Mojsije je vodio zajednicu djece Izraelove kroz pustinju, a nije bilo vode. Narod je gunđao i 

zahtijevao od njega da im, jer ih je on nagovorio da odu iz Egipta, ugasi žeđ. 

»Istupi pred narod — rekne Jahve Mojsiju. — Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi 

u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi (5). A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na 

Horebu. Udari po pećini: 

iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije... (6)« (Druga knjiga Mojsijeva, 17, 1—6) 

Odakle praocu Mojsiju znanje o paranormalnim moćima vilinskih rašlji? 

O suvremenom pandanu izvješćuje Werner Keller (36): 

Za vrijeme prvog svjetskog rata ponestalo je britanskom ekspedicionom korpusu na turskom 

poluotoku Gelibo-luu, u doba žege, vode. Civilni inženjer Sapper S. Kelley iz Melburnea uzeo je 

savijenu bakrenu žicu i pretražio okolicu. Nedaleko od divizijskog štaba rašlje su se žestoko trznule, 

pa počeše kopati i naiđoše na izvor, koji je davao na sat 10.000 1 bistre i hladne vode. Kelley je 

nastavio tragati, i za tjedan je dana našao 32 podzemna izvora. »0tkrili su takve zalihe vode da su 

dnevno mogli opskrbiti 100.000 Ijudi, i to svakog sa četiri i pol litre.« 

Potrebna je nadarenost 

Premda se vode prepirke o načinu na koji se to zbiva, nepobitno je da je rukovanje vilinskim 

rašljama prirođena nadarenost, dakle: ne može se naučiti. Profesor J. Walther smatra da je 10—15 

posto svih Ijudi obdareno tom spo-sobnošću iako to ne znaju i ne služe se njome. Isto tako je jasno 

da medijalno obdareni Ijudi moraju mnogo puta ići na isto mjesto kako bi pronašli nešto. (I izvori na 

mjesti-ma prikazanja pojavljuju se tek nakon ponovljenih posjeta vidovnjaka!) 

Tko je pobožan, ne treba rašlje

Za moje razmatranje nije zanimljivo da li su rašlje od drveta, riblje kosti ili žice — ali je meni 

zanimljiva misao jezuita Athanasiusa Kirchera (1601—1680) u njegovoj knjizi »De arte magnetica« 

da djeluje »motorički utjecaj ispara-vanja i para« i vrlo je zanimljiva tvrdnja mineraloga Agri-cole 

(1494—1555) u njegovoj knjizi »De re metallica« dapo-boznu rudaru nisu potrebne rašlje (37). 

Upitnici 

Nijedan učenjak ne poriče da ima fizikalno-tehnički ne-razjašnjenih fenomena. Za sada nitko ne 

može objasniti kako za vrijeme pokusa dopiru elektromagnetski valovi do Ijudi koji sjede u 

Faradayevim olovnim kavezima. Može li se ozbiljno pobijati radiestezija, osjetljivost na zračenje? 

Zašto ne bi na obdarene Ijude »utjecao pad elek-tričnog vertikalnog potencijala u području vode«? 

U mozgu je 14 milijardi neurona (osnovnih elemenata živčanog sustava) povezano sa stotinama 

drugih neurona. »Podražaj neurona... vjerojatno izazivaju ioni. Šalje se istosmjerna struja i 

privremeno pretvara u izmjenične struje, koje nose signal do kraja podražajnog voda« (38). 

Nijedan čovjek nije jednak drugome. Tko je, molim, tako smion da ospori mogućnost osobitih 

nadarenosti — s.amo zato što JOŠ nije dokazano da postoje i što nisu izmjer-Ijive? Vrlo vjerojatno, 

gotovo sigurno, postoje »čestice energije bez mase« koje stupaju u vezu s našim moždanim živcima. 

Zar ne mogu one dozvati iz našeg golemog kom-pjutora-mozga informacije (= znanje) što su 

pohranjene ondje? Ako postoji ta mogućnost, onda postoji i jedno polje sila koje još nije znanstveno 

provjereno. Andreas i K-ilian upozoriše na eksperimentalne rezultate koji nago-vješćuju postojanje 

još nedefiniranih finotvarnih tijela, preko kojih neometano stižu informacije u našu svijest — 

»finotvarni prijenos informacija izvan sadašnjih tehničkih mogućnosti«. 

»Tragači« za svetim izvorima 

Vidovnjakinje i vidovnjaci su živčano vrlo osjetljive liS-nosti. U tom, ali samo u tom smislu. oni su 

od prirode »odabrani«. Ponovo i ponovo idu na »svqja« mjesta prikazanja i ondje provode sate i sate 

u zanosu, oboža- 

vanju, meditiranju i autosugeriranju. Neprestano ih pri-vlači ono isto mjesto, i jedino ondje imaju 

svoje vizije. Izaziva li tu vezanost uz uvijek isto mjesto vodena žila, koju nesvjesno naslućuju? 

Djeluje li tu, možda, neki fluid sličan elektricitetu? Postižu li tu broj titraja finotvarnih čestica (39)? 

— Ne, vizionarima nisu potrebne rašlje da bi otkrili svete izvore. Istinu govoreći, one nisu potrebne 

ni rašljarima, jer su — zapravo — samo optički pojačivači minimalnih promjena napetosti, prema 

ideomotoričkim zakonima*, u mišićima. 

Čudo na kruški Mame Rose 

Jedno mi se »čudo« razjasnilo doslovce na cesti. Kad sam se u proljeće vozio uz Bodensko jezero 

između rascvalog drveća, lijepog kao u snu, sjetio sam se svojega ožujskog posjeta »Mami Rosi« u 

San Damianu i čuda koje je ondje učinila »Gospa«: kruške koja je procvala u listopadu 1964. — 

Zaustavih se na rubu ceste, ispričah jednom vo-ćaru, sažeto kao u brzojavu, činjenice i upitah ga da 

li postoji nešto takvo — plodovi i istodobno cvjetovi. Čovjek kimnu i reče da je to »prisilno 

cvjetanje«, ali da ne zna kako nastaje. Ipak, saznao sam da kruška Mame Rose koja je procvala u 

listopadu ne može biti jedinstvena, ne može biti »kršenje prirodnih zakona« u smislu čuda kakvo 

prihva-ća Crkva. 

Raspitao sam se kod botaničara. 

Kruška i šljiva (koja je, također, procvala u listopadu!) pripadaju porodici ruža (Rosaceae). Kruška 

pripada među biljke s dubokim korijenjem; potrebno joj je toplo tlo, u koje prodire korijenje i 3 m 

duboko. Podzemna se voda ne smije dići iznad te visine jer su kruške osjetljive na nju. 

• Nauka o »pokretnoj sili predodžbi«.

Šljiva uspijeva najbolje na umjereno vlažnu tlu, ali joj je potrebna — kao i srodnoj kruški — topla 

klima. Objema je voćkama dovoljno 600 mm oborina tijekom godine. Ispune li se ti uvjeti, 

dozrijevaju plodovi prema stalnom redu godišnjih doba — a osobko dobro u onakvu pod-neblju 

kakvo je jugozapadno od Milana. 

Taj se ritam osjetno poremeti ako u neprikladno vri-jeme zavlada hladnoća s neuobičajenim 

oborinama, a zatim uslijedi toplina — onakva kakva je u jesen u Italiji. Zbog iznenadne hladnoće i 

kiše — obiju je bilo u rujnu 1964. u milanskom području! — drveće se priprema za proljetnu 

aktivnost, uslijed hladnoće i vlažnosti tla zapo-činju biokemijski procesi izmjene tvari: stvaraju se 

hor-moni za cvjetanje. Zahvati li tada voćke opet jesenja sunča-na toplina, nastaje botaničkofiziološko 

»čudo« jesenjeg cvata s istodobnim plodovima. Cvjetovi se »iznenada« otvaraju i isto 

tako brzo otpadaju; ne donose plod, jer su se pčele i bumbari odavno povukli. 

lako je uloga enzima i hormona u rastu biljki još i sada zagonetka, sasvim je sigurno da procvala 

kruška i šljiva Mame Rose nisu nebesko čudo, nego nesumnjivo objašnjiv događaj, koji je voćar s 

Bodenskog jezera jednostavno nazvao »prisilnim cvjetanjem«. 

Eto, kako brzo padaju čuda sa stabla spoznaje! 

Bolest — dar Božji? 

»Bolestan je čovjek dar Božji nama, neposredna milost, pa tako treba i da ga prihvatimo. On 

(bolesnik!) jest milost Božja ukazana nama, prije svega time što nam daje mo-gućnost da ostvarimo 

onu otvorenost srca što se zove milosrdnost...« (40) — tvrdi isusovac Ladislaus Boros, predavač 

vjerskih znanosti u Innsbrucku. Tko još nije bo-lestan, razboljet će se od takvih teoloških brbljarija. 

Međutim, toj smo vrsti sumnjive duševne masaže podvrgnuti od dječjih vrtića nadalje. Kao sjena 

nad svim postupcima, prati kršćanina na svakom koraku irealni pojam »nasljed-nog grijeha« (»sine 

metu Dei, sine fiducia, cum concu-piscentia« — »bez bogobojaznosti, bez povjerenja, s požudom«). 

Onome koji je odgojen u takvu duhu potrebna je golema hrabrost da bi se duševno oslobodio svih 

pri-jetnji. 

U duhu je vremena da se napuhava seksualna sputanost kršćana. Dakako, i to pripada oslobođenju 

ličnosti, ali nije ključ kojim se mogu otvoriti vrata osobne slobode i vlas-tite odgovornosti nasuprot 

moralnim zakonima. Isključi-vost (u to doba!) revolucionarne postavke Sigmunda Freu-da da se sve 

može objasniti nagonskim životom, odavno su premašile nove naučne spoznaje. 

Dvijetisućugodišnja kršćanska tradicija, sa svojim rafi-niranim dogmama, duboko se ugnijezdila u 

nesvjesnome. U sivim moždanim stanicama i onih kršćana koji više ne idu u crkvu pohranjena je kao 

uzor ponašanja dirljiva le-genda o Isusu, s Marijom koja trpi, apostolima koji trpe i svecima koji 

trpe. 

Za onog kršćanina koji ide u crkvu znači to progra-miranje mozga, međutim, trajnu spremnost da 

vjeruje u čuda i čudesna izlječenja kao dokaz milosti Božje. Prije nego što se neki »Lazar«, vjernik, 

pridruži hodočašću na mjesto prikazanja, doživi pranje mozga: obitelj, prijatelji i svećenici, svi istog 

mišljenja, upečatljivo-Tnu razjasne zašto je hodočašće »posljednji spas«. Bolesnik je, mučen bolima, 

danju i noću zaokupljen sugeriranom nadom u čudo; 

napokon se greevito hvata za tu spasonosnu misao. Ako su djeca iz Fatime i mala Bernadette iz 

Lourdesa pomogli drugima, zašto ne bi i meni? Kraj bolesničke postelje — dje-lotvorne li pobožne 

terapije! — pjevaju se marijanske 

pjesme, moli se krunica... a proračunava se i obećava i dar za moguće izlječenje. Bolesnik ne sluti da 

je, možda, već započelo samoizlječenje, da je on osobno pokrenuo mehanizam liječenja (psihofeedback!).

Ono što je tako lukavo i vješto pripremljeno u bole-sničkoj sobi, na mjestu prikazanja pojačava 

svoje djelo-vanje zajedničkim osjećajima bezimenog, ali jednako ras-položenog mnoštva onih koji 

vjeruju u čudesa. To smo već opisali. Isus, Marija i sveci »osjećaju« se na cilju spasonos-nog 

putovanja jače nego ikada prije u kršćanskoj svag-dašnjici, čak jače nego u zavičajnoj crkvi. 

Događaju se — povremeno — iz motiva koji su nam poznati — izlječenja... kakva se, u drugim 

okolnostima i S drugim znamenjem, stalno zbivaju i drugdje. 

Duhovni iscjelitelji 

U Americi, Evropi i Aziji ima nekoliko tisuća »duhovnih iscjelitelja«. Upoznao sam desetak takvih 

Ijudi, i ustanovio da su spremni da pomognu, često plahi i uvijek skromni, te da se bave svojim 

zanimanjem bez vjerskog kulta i sve-čanog ponašanja. Razumije se, za svoje djelovanje uzimaju 

honorar, jer nisu sveci i ne mogu živjeti od zraka i Ijubavi. — 1 ja s.am bio sumnjičav prema 

njihovim, fizikalno-medi-cinski neodređenim Ijekovitim moćima. Stoga sam se u jednom restoranu 

u Aarauu sastao s mladim, čilim, u mojoj švicarskoj domovini poznatim duhovnim iscjelite-Ijem: 

Marcusom Broglerom. Zadirkivao sam ga i upitao da li i on vjeruje u svoje čaranje. Tada je ustao i 

postavio se iza mene. — Što radiš tu? — rekoh mu. — Ostani sje-diti u istom položaju — odgovorio 

je. — Neću te ni do-dirnuti. — Pio sam pivo. Nije prošla ni minuta, a meni se učinilo kao da mi 

netko vrućim glačalom prelazi po kra-Iješnici gore-dolje. Okrenuh se. Marcus se vrati na svoje 

mjesto, naruči još jedno piće i zapita podrugljivo: Jesi li sada osjetio čaroliju? 

Dakle, živimo baš usred labirinta od čarolija i čudesa. Poput toplih žemički stižu iz krušnih peći 

velike ko-njunkture pečeni i polupečeni, više ili manje ukusni kruščići — točnije: stižu iz tiskara 

knjige koje izvješćuju o tajanstve-nom djelovanju telekineze i telepatije, koje nastoje čuda spustiti na 

sag pod našim nogama ili ih objasniti kao izvediva, koje javljaju o radu »duhovnih kirurga« s 

Filipina i koje obrađuju široko polje parapsihologije. Kad bih htio pridonijeti nešto tim istraživačkim 

oblastima, bilo bi to kao da dajem sove Ateni, precizne kronometre Ženevi, elegantne žene Parizu ili 

pivo Munchenu. Ostajem unutar zastavica kojima sam označio svoje područje: PRIKA-ZANJA. 

Neistrunuta tijela svetaca 

Yogananda Paramahansa, koji je pisao vrlo pametno o sugestivnom liječenju, umro je 7. ožujka 

1952. u Los Ange-lesu. 0 njegovu se tijelu izvješćuje — što se vrlo često do-gađa poslije smrti Ijudi 

koje smatraju svetima — da se nakon tri tjedna nisu vidjeli nikakvi znaci raspadanja. Harry T. Rowe, 

upravitelj groblja Forest Lawn Memorial Park u Los Angelesu, zaključio je u svom izvještaju (41): 

»Izostanak bilo kakvih znakova raspadanja na tijelu Yoganande Paramahanse za nas je najneobičniji 

slučaj u cjelokupnoj našoj praksi... Ni dvadeset dana nakon nje-gove smrti nisu se mogli ustanoviti 

nikakvi znaci tjelesnog raspadanja... Cijelo se vrijeme nije mogao zamijetiti nikakav smrad truleži...« 

Materijal od kojeg se stvaraju sveci! 

Inge Santner javlja u ciriškom časopisu »Die Welt-woche« (42) o predavanju koje je bečki 

psihijatar i neurolog dr Gerhard Kaiser, docent sudske medicine na Salcbur-škom sveučilištu, održao 

na Bečkoj katoličkoj akademiji. 

Dr Kaiser se pozabavio pitanjem zašto sveci nisu de-setljećima m stoljećima nakon smrti izgubili 

svoj tjelesni oblik. Kurt Tucholsky (43) piše u divnu izvještaju o Lour-desu u svojoj »Knjizi o 

Pirenejima« ovo: ..........

»Sada su je (Bernadettu Soubirous), u povodu lanjskog proglašenja blaženom, ekshumirali: tijelojoj 

bješe dobro očuvano, lijevo oko, koje je bilo okrenuto prikazanju, navodno bješe otvoreno, a grob joj 

je tako mirisao na cvijeće da su, priča se u Lourdesu, mirisala i pisma što su ležala ondje . . .« 

(Bernadette u to vrijeme nije još bila svetica; postala je tek 1933.) 

Prema mišljenju bečkog učenjaka nisu potrebna nikakva čuda da bi se konzervirali čovječji posmrtni 

ostaci tako da se mogu očuvati desetljećima i stoljećima bez vidljivih zna-kova raspadanja. Dr 

Kaiser je ispitao ove slučajeve: 

Franjo Saleski, umro 1622, pri iskapanju 1632. pronađen 

»kao živ«. Tijelo se raspalo u prah tek 1656, »izvanredno 

mirišući«. 

Franjo Caracciola, umro 1608. Pri iskapanju 1628. bijahu meso i žile nepromijenjeni. Kad su 

zarezali meso,potekla je krv. 

Karlo Boromejski, umro 1584, a pri liječničkom pregledu 1606. ustanovilo se da je, unatoč napuklu 

lijesu, »nad naravno gibak«. Dvjesta pedeset godina kasnije, to jest 1880, tijelo je još izgledalo kao. 

nekoć. 

Johannes von Kreuz, koji je umro 1591. imao je pri iskapanju 1859 (!) ružičastu kožu, a tijelo mu je 

natapala mirisna tekućina. 

Maria Magdalena de Pazzi, umrla 1607, imala je, doduše pri iskapanju 1663. pocrnjelo lice, ali se na 

njemu još vidio »nadasve blag izraz«. 

Bernadette Soubirous, mrtva od 1879, doimala se, kad su je iskopali, kao da samo spava, lice joj je 

malo potamnjelo, a čak je i odjeća ostala neoštećena. 

Čudotvornost se može izbaciti 

Čudnovati i neugodni čudesni zaključci? Dr Gerhard Kaiser kaže: »Gdje god se mogu rekonstruirati 

dogadaji, mogu se prilično sigurno izbaciti indiciji o čudotvomosti.« 

Evo znanstvenih činjenica: 

Tjelesne reakcije poslije smrti nisu ništa izvanredno. Prestanak rada srca ne utječe istodobno na sva 

tkiva: cijele skupine stanica prežive kraj još mnogo sati. Spermiji se kreću još i 28 sati nakon smrti 

organizma. Poznato je (ne-ugodno) uzdisanje pokojnih dok ih oblače za posljednje putovanje i pri 

tome ih miču. Često se prestraše pokojnikovi rođaci kad opaze promjene položaja, koje nastaju zbog 

vrućine. Prividna smrt? Kad umre trudnica, mogu u lijesu plinovi truljenja istisnuti iz tijela zametak. 

Samo prividna smrt? Ne, to je kemijsko-fizikalni proces. 

Redovno počinje vrlo brzo nakon pouzdanih znakova smrti (hladnoća tijela, mrtvačka ukočenost, 

prestanak ku-canja srca i disanja, crveno-modre mrlje na koži, nikakve oscilacije na instrumentu) 

proces truljenja. Mikroorga-nizmi u tijelu izazivaju prljavozelenu boju. Uskoro slijedi mjehurasto 

podizanje kože i stvaranje plinova — često sa znatnim tlakom u tjelesnim šupljinama. 

Proces truljenja potiče prije svega zrak: on sadržava bakterije, a kisik pokreće kemijsko pretvaranje. 

Viaga i toplina ubrzavaju raspadanje, a kad se tijelo napokon nađe pod zemljom, pobrinu se za dalje 

razaranje crvi, kuso-krilci i strvožderci. Mravi potpuno ogole kostur za tri dana! Općenito se 

mekušina raspada za tri do četiri godine, a masnoća u kostima mnogo kasnije. Moždano tkivo i mož- 

dana opria izdrže desetljećima, a bjelančevina u kostima drži se 100 i više godina. Od mrtvaca koji 

se položi u običan grob preostane napokon samo kostur. 

Posebno izrađeni grobovi

Sveti Ijudi, koji su već za života pokazali spektakulamim djelima svoju osobitost, ne pokapaju se, 

dakako, u običnim grobovima ili grobnicama. To je, međutim, neuralgična točka s koje dr Kaiser 

stiže do svojih uvjerljivih zaključaka. 

Najvažniji uvjet da se očuva mrtvo tijelo jest da se izbjegnu bakterije; spriječi li im se ili smanji 

pristup, proces truljenja se znatno uspori. No, kako se može utjecati na prilike u okolini tako da se 

smanji ili onemogući pristup malim razornim bićima? 

Suhim zrakom i stalnim jakim propuhom izaziva se prirodno mumificiranje,- kojim se očuvaju 

osobito oni dijelovi tijela na kojima ima malo mesa (uši, nos, prsti na mkama i nogama). Okolinu 

mrtvog tijela rashlađuje stalno tekuća hladna voda, te rastjeruje muhe i crve. 

Ta hladnoća koja konzervira i koči bakterije može se pojačati ledom. (Na ledenjacima su mrtva tijela 

i poslije mnogo godina neraspadnuta.) 

Sudska medicina izvješćuje o mrtvim tijelima koja su pronađena u katranu, doduše izmijenjene boje, 

ali potpuno očuvana.—Poznata su i mrtva tijela iz tresetišta, koja su se sačuvala zbog humusnih 

kiselina koje se su-protstavljaju truljenju.—Ugljični monoksid sprečava zgrušavanje krvi: u onih koji 

se otruju ugljičnim monoksidom, može još dugo poslije smrti teći krv iz po-sjekotina. 

U metalnim se lijesovima stvaraju metalne soli, koje zaustavljaju raspadanje deset godina. Soli iz tla. 

(arsenik iz izvora koji sadržavaju željezo) ili morske soli prouzrokovale su, zajedno sa suhom 

klimom, to da su pri iskapanjima u području Lime pronadene stotine lubanja, pokopanih u doba 

Inka, s nedirnutom mekuši-nom i svom kosom. — Održavanje mrtvih tijela natro-nom, asfaltom i 

cedrovim proizvodima bilo je poznato u Egiptu od trećeg tisućljeća prije n. e. — (Danas je 

jednostavnije: mumificira se formalinom, sredstvom koje ubija klice. Rođaci mogu u mnogim 

američkim »Me-morial-Parks« izvući iz trezorskih pretinaca pokojnike, čarobno našminkane, i 

gledati ih u »živoj ljepoti«... smrt na holivudski način!) 

Dr Kaiser vjeruje da je velik dio neraspadljivih svetaca 

sahranjen u takvim okolnostima. 

Nesumnjivo je da je tijelo »Rose iz Lime« preživjelo zbog soli. (Ta opatica, koja je 18 mjeseci ostala 

neoštećena, ležala je u istoj slanoj zemlji u kojoj su pronađene in-kaske lubanje.) Svetu Klaru iz 

Monte Falca mumificirao je suh zrak, te je pronađena »osobito lijepa lica«. Nad njom je visjelo 

njezino izvađeno srce kao relikvija, koje se navodno »osušilo i pokazivalo lice raspetog Krista«. 

»0sušenog na dimu (kađenog) župnika St. Thomasa« iz Donje Austrije učiniše kemikalije — 

katranaste tvari — nerazorivim. 

Je li puki slučaj što su sveci sahranjeni u okolini koja je vrlo pogodna za konzerviranje? Postoje 

dokazi o tome da se prikladnim postupcima pripomoglo da se sveto tijelo održi. — Kapucini u Italiji 

i Moravskoj sagradiše mrtva-čnice u svojim samostanima tako da kroz njih neprestano struji suh 

zrak. — Mišljenje dra Kaisera da su mrtva tijela mnogih svetaca balzamirana esencijama, mirisnim 

uljima, pomastima i miomirisima ne samo radi uklanjanja smrada 

što se širi iz leša nego i zato što se znalo kako konzervira ta »kozmetika«, može se prihvatiti kao 

pouzdano. 

Profani pogledi razaraju čudo 

Kad se tijela uzvišenih crkvenih Ijudi raspadnu pošto ih pogledaju profane Ijudske oči, nije to — 

prema dru Kai-seru — nikakav »Bozji znak«. Otvaranjem se groba pre-kidaju i završavaju one 

okolnosti koje sprečavaju raspa-danje, a koje su stvorene pri pokopu. Na primjer, sveti Vinzenz von 

Paul se, očito, raspao zbog iznenadnog pri-stupa zraka kad su 25 godina nakon njegova posljednjeg

ukopa otvorili lijes. »Ponovno otkriveni grobovi običnih Etrušcana, kojima nitko ne pripisuje 

nikakvu posebnu svetost, pokazaše isti fenomen. Mrtva tijela, koja su neoš-tećena počivala na 

kamenim ležajevima, pretvoriše se još za razgledavanja grobnica u prah. Navodno je prostoriju 

ispunila mirisna zlaćana para.« 

Smatrao bih sjajnom zamisli i odvažnim djelom kad bi bogata Katolička crkva, koja se tako brine 

o nepovredivo-sti i božanskoj uzvišenosti svojih svetaca, pripremila jedan fond za istraživanje da se 

može na širokoj osnovi ispitati posmrtno ponašanje svetih tijela. 

Tada bi se jednog dana moglo odgovoriti i na lukavo pitanje bečkog istraživača: »Zašto bi Bog 

očuvao tijelo baš onih Ijudi čije duše uzima najkraćim putem k sebi?« 

Ni Isus nije vjerovao u čuda 

Ni Isus, Učitelj, nije vjerovao u čuda..., ali je znao kakvo 

je djelovanje sugestije! 

Došla je k njemu, izvješćuje Marko (5, 23 i dalje), neka žena koja je ležala »na umoru«. 0 Isusu, 

kao čudesnom iscjelitelju, pronio se glas i svugdje pripremao tlo za nje-gove direktne sugestije. 

Zamoliše ga da položi ruku i 

izliječi ženu, koja je već 12 godina bolovala od krvarenja; 

odnijela je mnogo novca liječnicima, ali oni joj nisu mogli pomoći. Kao i uvijek, narod — pun 

očekivanja — okružuje Učitelja: Ž.eli vidjeti čudo! A bolesnica želi doživjeti ču-desno izlječenje! 

»Govorila je u sebi: Dotaknem li se samo i njegovih haljina, ozdravit ću!« (28) 

Dakle, postoji njezina spremnost kao uvjet za čudesno izlječenje. 

»0dmah joj prestade teći krv, i ona na svom tijelu osjeti da je ozdravila od bolesti.« (29) 

Isus je vrlo dobro znao odakle to djelovanje što se pripisuje njemu, jer je pitao po redu tko mu se 

dotače haljina: 

»0n baci pogled naokolo da vidi onu koja to učini.« (32) Tada čudesni iscjelitelj objasni vrlo 

moderno i posve pra-vilno zagonetku izlječenja: 

»Kćeri, tvoja te vjera ozdravila! Hajde u miru i budi iscijeljenja od svoje bolesti!« 

Nazarenac nije znao o mehanizmima djelovanja autosu-gestije i heterosugestije, ali je pouzdano 

naslutio njihovu čudotvornost. Ako se današnji duhovni iscjelitelji služe Biblijom kao udžbenikom, 

mogu u njoj naći mnogo pro-kušanih uputa. »Po svojoj volji nitko ne trpi rado. Osim ako uopće ne 

trpi, već se pokorno veseli tome. Uživa i u udarcima, čak kao prijeko potrebnima da bi duševno nabujao. 

Patnički pogled nije tada samo pomirljiv, nego i zahvaljuje. Baš ta zahvalnost čini se 

podmuklom«, kaže Ernst Bloch (44), a njegovi se zaključci podudaraju s mo-jim zapažanjima. 

Ja vjerujem u boga 

Ako mi se predbacuje da bi trebalo da više poštujem re-ligije, mogu pošteno i iskreno izjaviti da 

veoma poštujem sve one religije koje postuju i vjernike. 

Međutim, kad se vjerničko neznanje prezire i b.estidno iskorištava, kad se čudima, koja to nisu, 

izvode hokus-po-kusi, kad se iz obučavanjem nametnutog učenja izvlači novac, kad religije, prijeteći 

kaznama na drugom svijetu, tlače svoje sljedbenike na ovom svijetu — u svim takvim primjerima ne 

mogu religije, ma koje one boje bile, pošto-vati. Ja tražim iskrenost, i htio bih pomoći onima koji su 

— kao i ja — još u djetinjstvu potpali pod vlast vjerskog nauka, koje se tobože nitko ne može 

osloboditi — osim pod cijenu vječnog prokletstva. 

Oslobodenje od vjeroispovjednih spona ne znači ni-pošto napuštanje vjerovanja u boga kao iskonsku 

snagii sveg postojanja.

Ne! »Cudesna izlječenja« nisu nikakav dokaz o istinitosti nekog prikazanja. 

Da bi se rasvijetlila tama oko misterioznih tobožnjih čuda, treba nastojati da se uđe u trag 

fenomenima prika-zanja, koji ih navodno omogućuju. 

Prikazanja postoje 

Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god 

naume izvesti. (Prva knjiga Mojsijeva, 11, 6) 

Prikazanja postoje. 

Nastaju u razumnom mozgu. 

Svaki razuman mozak ispunjava uvjete za nastanak pri-kazanja. 

Poticaj kojim se izazivaju prikazanja jest izvanzemaljskog podrijetla. 

Vjerska prikazanja nastaju uslijed idealne predodžbe vidovnjaka, koju on — dobivajući sugestije 

svoje religiozne okoline — nosi u sebi. 

Skrivaju li te moje postavke u sebi skup proturječnosti? Na prvi se pogled, možda, čini da je tako. 

Kako bih lo-gično spojio indicije i dokaze i tako učinio razumljivima postavke, treba da počnem 

graditi od temelja svoje teorije. 

Što se tiče postanka svemira, astrofizika danas nudi uglavnom tri teorije (1): teoriju o »praprasku«, 

teoriju »steady-state« i teoriju o »oscilacijama«. Ni jedna od tih triju teorija (niti druge teorije) o 

nastanku svemira ne ob-jašnjava odakle potječe tajanstvena pramaterija cjelokupnog kozmosa i što 

je postojalo prije njezina postanka. Iz NIČEGA nastaje NIŠTA. 

Kao što je beznačajno za moje postavke pitanje koja među djelomično naučno pptkrijepljenima, ali i 

mnogo-struko spekulativnim teorijama ima najveće pravo da se prizna, kao što mi je nevažno da li je 

univerzum nastao 

prije pet, deset ili dvadeset milijardi godina, tako mi se čini sporednim i to da li je materija konačna, 

ili beskrajna, ili se stalno obnavlja. Moje je pitanje: Od čega je nastala pramaterija? Zatim: Što je 

postojalo prije pramaterije? 

41 redak znanstvene fantastike 

Svoje sam gledište s obzirom na to pitanje razjasnio u raspravama jednom pojednostavljenom 

slikovitom pre-dodžbom. Predložio sam da se zamisli kompjutor sa 100 milijardi misaonih jedinica 

(stručnim jezikom: bitova), kompjutor koji može misliti, dakle ima »osobnu svijest« (profesor 

Michie s Edinburškog sveučilišta). Ta je svijest vezana uz milijarde mjesta ukapčanja, te bi se 

razorila kad bi kompjutor sam sebe digao u zrak. Međutim, naš uzorni kompjutor posjeduje vrlo 

visoku inteligenciju i sposobnost munjevita reagiranja: ne postoji ništa što on ne zna. 

Unatoč svijesti i sveznanju misaoni kompjutor nije »sretan«, jer usprkos svom vrhunskom obliku ne 

može nešto iz-misliti, iz-računati, is-kombinirati: ISKUSTVO. Međutim, njega želi prikupiti. Budući 

da mu nije poznata nikakva dorasla ili bar približno slična konkurencija kod koje bi ga mogao dobiti, 

odlučuje da onih 100 milijardi bitova iz svog središnjeg tijela pošalje eksplozijom u izvi-^anje, 

zacijelo znajući da bi time zauvijek izgubio svoju osobnu svijest... kad ne bi, nenadmašivo mudar, 

davno prije toga programirao budućnost poslije samorazaranja, to jest masovnog slanja bitova.

Prije nego što je bitove izbacio na veliko iskustveno putovanje, pametni je kompjutor programirao u 

njima magnetske impulse s naredbom da se svi ponovo okupe na mjestu x u vrijeme y. Dakle, kad 

kucne taj čas, vraćaju se milifarde bitova poslušno — uostalom, tko se može 

oduprijeti programu? — u složenu mašineriju s njezinom »osobnom sviješću« i donose — kao pčele 

med u košnicu 

— iskustva. 

Od časa eksplozije do časa povratka nije »znao« ni jedan bit da je bio i da će opet biti sićušan djelić 

jedne veće svijesti. Za tuje »spoznaju« nedostajala bitovima potrebna koherencija. Ako je pojedini 

bit svojom malom sposobno-šću mišljenja postavio sebi pitanje: »Što je smisao i svrha moje 

jurnjave?« ili »Tko me je stvorio, odakle stižem?« 

— nije mogao dobiti odgovor. Tako je, dakle, golemo pu-tovanje bilo početak i kraj jednog čina, 

jedne vrste »stva-ranja« svijesti, umnožene faktorom ISKUSTVO. 

Ta smiona usporedba iz skladišta naučne fantastike treba da pomogne pri razmišljanju kako bi se 

ušlo u trag fe-nomenu koji je postojao prije pramaterije. Terrible simpli-ficateur. Molim da mi se 

oprosti, ali to će nam pomoći. 

U početku bješe samo »duh« 

Nema ni jednog Ijudskog predanja koje ne uvjerava da je prije početka, dakle prije nastanka 

materije, postojao »duh« (ili sveobuhvatan sinonim »bog«). (Pra)duh je tada odlučio da postane 

materija, da se preobrazi. (... 1 riječ je postala meso...) »Duh« se ne može uhvatiti, ne može se 

izmjeriti instrumentima. Kako da se predoči? U plinovitu stanju? Gotovo je nemoguće, jer i 

molekule su plina već materija. Međutim, zamislivo je da je »duh«, to nepoznato tajan-stveno ONO 

(duh mora biti srednjeg roda!), na prvom stupnju svoje materijalizacije prešao u plinovito agregatno 

stanje. 

Ta pretpostavka, međutim, nema više nikakve, baš ni-kakve veze s naučnom fantastikom, jer sve 

astrofizikalne teorije o postanku svemira počinju plinovitim stanjem pramaterije — molekulama 

plina koje se pronalaze, te polako i stalno skupljaju u grude materije. No, ako je plinovito stanje 

utvrđeno prastanje (2) sve materije i ako je u početku bilo »duh«, to bi značilo — kratko i jasno — 

da svu postojeću materiju prožima praduh, a ta se tvrdnja očituje u svim teozofskim i ezoteričnim 

religijama. Na taj bi način materija bila, grubo rečeno, kristaliziran subli-miran duh. 

Nije bitno na koju se vrstu materije misli — da li na lavu, kamenje, biljke, životinje ili Ijude — jer 

sva potječe, za-pravo, iz istog prastanja. Svejedno je, čak, da li se razmatra materija s našeg planeta, 

s Jupitera, Alfa Centaurija ili iz Andromedine maglice. Materija je stvaranje sama po sebi, a i 

proizvod stvaranja. 

Materija je prošla milijunostruke putove evolucije. Kamen, proizvod istog podrijetla i istog 

prastanja, ne može sebi postaviti nikakva pitanja. Međutim, život se nesumnjivo razvija iz »mrtve« 

materije, o tome nema više baš nikakvih akademskih sumnji. Živa materija, možda stanica, razvila se 

tijekom milijardi godina u složene orga-nizme. Razvitkom i reakcijama organizama upravljaju 

mozgovi s milijardama stanica u svojoj sivoj masi, te ke-mijsko-električnim promjenama u tvari 

stvaraju »osobnu svijest«. Tek kad je nastala osobna svijest, pojavio se ra-zum koji može postavljati 

pitanja. (Descartes: v>Cogito, ergo sum.«. — Mislim, dakle postojim.) 

Znači, prema povijesti razvoja, razum je nadmoćan svoj materiji koja se nalazi ispod njegova stanja 

svijesti. On vlada materijom. Sličniji je praduhu nego mrtva ma-terija — razumi mogu međusobno 

saobraćati, mogu na visokom nivou pitati: »Tko me je stvorio? Što je smisao i svrha postojanja?« — 

U mojoj utopijskoj predodžbi: bi-tovi traže svojim senzorijima kontakt s izvornom svijesti, ne 

shvaćajući da su oni sastavni dio te svijesti, traže »duh«,

traže ONO, sinonim za stvoritelja ili boga, ali ne »opažaju« da je ono što traže oko njih i u njima 

samima. 

Apsurdna misao? 

Neka odgovore znanstvenici. 

Tvar od koje se sastoji svijet 

Sir Arthur Eddington (1882—1944), engleski astronom i fizičar, direktor zvjezdarnice u 

Cambridgeu (3), otkrio je vezu između mase i sjaja zvijezda i utemeljio teoriju o pulsiranju Cefeida. 

Zastupao je »selektivan subjektivi-zam« prirodne zakonitosti, smatrajući da fizikalne temeljne 

zakone bitno određuje i struktura spoznajnog procesa, te je tvrdio: 

»Tvar od koje se sastoji svijet jest tvar duha.« Filozof prirode Bernhard Bavink (1879—1947), koji 

se trudio da zatvori jaz između prirodne znanosti i religije, zastupao je ovo gledište (4): 

»Materijalni svjetski poredak čini nam se danas kao 

možda prolazna materijalizacija jednog posve duhovnog 

koncepta.« 

Max Planck (1858—1947), kojije svojom kvantnom teori-jom otvorio fizici nove putove i 1918. 

dobio Nobelovu na-gradu za fiziku, priznao je: 

»Kao fizičar, dakle kao čovjek koji je cijelog života služio najtreznijoj znanosti, to jest istraživanju 

materije, zacijelo ne mogu biti osumnjičen kao vjerski zanesenjak. Stoga vam kažem nakon svojih 

istraživanja atoma ovo: 

Ne postoji materija sama po sebi! Sva materija nastaje i postoji samo uslijed sile koja izaziva titranje 

atomskih čestica i drži ih na okupu u atomu kao najsićušniji Sunčev sistem. No, kako u cijelom 

svemiru nema ni razumne, ni vječne sile same po sebi, moramo pretpo- 

staviti da je' iza te sile neki svjestan razuman duh. Taj je duh prauzrok sve materije . . . « 

Sir James Hopwood Jeans (1877—1946), engleski mate-matičar, fizičar i astronom, koji je krčio 

putove prije svega na području termodinamike, stelarne dinamike i kozmo-gonije, postao je poznat 

osobito zbog svoje teorije o na-stanku planeta (5). Onje smatrao: 

»Danas postoji prilična suglasnost, a na fizikalnoj strani znanosti gotovo potpuna, da rijeka znanja 

teče prema nemehaničkoj stvarnosti: svemir postupno sliči prije velikoj misli negoli veliku stroju.« 

»Duh« = energija 

Ako je, dakle, materija proizvod »duha« i — vice versa — duh proizvod materije, onda su duh i 

materija istog sastava — samo u drugom agregatnom stanju? Prije 50 godina se pitalo: Može li se 

energija pretvoriti u materiju? Odgovor koji je izmijenio svijet, dala je Einsteinova for-mula E == 

mc2. Vodikove su bombe dokaz koji se ne može previdjeti ni prečuti. Smije li se danas pitati: Može 

li se »kristaliziram« duh osloboditi? Posve je jasan zaključak analogijom: Materijaje oblik energije 

kao i »kristalizirani« duh; prema tome, duh je jednak energiji a energija duhu. Svijest, koja se 

definira kao nesumnjivo srodna s »duhom«, zacijelo je neki drugi (premda još nepoznat) oblik 

energije. 

Energija se ne gubi

Nizozemski se fizičar i matematičar Christiaan Huygens (1629—1695) smatra tvorcem »teorema o 

energiji« (prin-cipa energije), prema kojem je ukupna energija univerzuma konstantna i svi su oblici 

energije pretvorivi jedan u drugi. To osnovno načelo nadopuniše Hermann von Helmholtz 

(1821—1894) i Albert Einstein (1879—1955). — Pretposta-vi li se da je svijest (sva istraživanja 

koja su u toku nago-vješćuju taj rezultat) oblik energije, tada se empirijski, mnogo puta potvrđeni 

»teorem o energiji« može primijeniti i na nju. Budući da ukupnost sve energije mora ostati 

konstantna, vjerojatno znači taj dokaz, koji se meni čini odlučnim, upravo to da je svijest (neki je 

mogu zvati i »dušom«) besmrtna! Energija se ne gubi, ne može nestati, ne može »umrijeti« i 

rasplinuti se u ništa — ona će se sva-kako pretvoriti u drugi oblik. 

Pretvorena energija više nije ono što je bila prije toga. Svijest, doduše, gubi smrcu svoje prvobitno 

energetsko djelovanje, više nije »svijest«, ali je od sada pretvorena energija. (Para je drugo 

agregatno stanje leda, a led je dru-go agregatno stanje vode. Para, led i voda se s malenim trudom 

mogu pretvoriti u drugi oblik, no njihovo se dJe-lovanje međusobno potpuno razlikuje.) 

Je li ultima ratio, konačni zaključak: SVE je JEDNO i JEDNO je SVE? Ako je tome tako — a što 

govori protiv te logike? — nije li tada neizbježno da svjesni razumni oblik energije može djelovati 

na nesvjesni? To se pomoću tehnike i mehanike dogada svakog časa svuda oko nas: 

kad drvosječa ruši stablo, koristi se svojom svjesnom ra-zumnom energijom kako bi srušio 

nepomično drvo — a kovač svojom svjesnom razumnom energijom iskorištava druge oblike energije 

(vatru, čekić, nakovanj) kako bi potkovi promijenio oblik. 

Svjesna razumna energija koristi se uvijek svim oblicima pretvaranja energije koji su u konkretnom 

slučaju svrsi-shodni i poznati. Ako mehanika i tehnika obavljaju po-moću svjesnog razuma sasvim 

prirodno procese pretvorbe, zar ne bi tada trebalo da svjestan razuman oblik energije 

bude isto tako sposoban i za to da potakne druge oblike energije na željene reakcije? 

Upitnik je suvišan, jer takve su se reakcije stalno izazi-vale u Ijudskoj povijesti a zbivaju se i u naše 

doba. Uvijek su postojali (i postoje) Ijudi koji su ulazili u trag tajnama što ih skriva »energijska 

zvijer mozak«, kako bi tada, svjesno ili nesvjesno, novim saznanjima i moćima zapa-njivali 

suvremenike, pomagali im, unapređivali ih. No, ondje gdje se još i danas iskorištavaju tako stečena 

sa-znanja i moći kako bi se stvorile nove religije i stare mi-steriozno »osvježile«, radi se — po mom 

ukusu — o naj-podlijoj vrsti suvremenog gangsterizma, jer se tu bezob-zirno poigravaju s 

neupućenima. 

Fenomeni materijalizacije 

Dr Albert von Schrenck-Notzing (1862—1929) smatra se osnivačem danas vrlo popularne 

parapsihologije. Bilo mu je posve jasno kakvim se napadima izlaže kad je objavio svoj izvještaj o 

tjelesnim pojavama što su se u prisutnosti jednog medija pokazale u obliku magličaste mase (teleplazma 

ili ektoplazma). Osobno je sudjelovao u Rimu i Parizu pri raskrinkavanju šarlatana koji su, 

koristeći se pomagalima, simulirali materijalizacije. Znao je sve tri-kove kojima tobožnji mediji 

vuku za nos budalaste su-dionike seansi. 

Taj je liječnik promatrao Evu C. Seanse su se 1909. održavale u pariškom stanu dramatičara 

Alexandera Bissona. Uvijek je sudjelovalo — kao i kasnije u Munchenu i Londonu — nekoliko 

osoba, među njima liječnici. Stalno se nadzirala odjeća Eve C., rasvjeta, zidovi, provjeravalo se da li 

su zaključana vrata itd. — Prije početka bi se Eva C. pojavila neodjevena. Gospođa Bisson bi 

izvršila gine-kološki pregled, istražila međicu i anus. Osim toga: »Prije

svake je seanse autor pregledavao kosu, nosnice (nare-đivao je da se puše kroz njih), vanjske ušne 

kanale, usnu šupljinu, zube, pazuha, stopala, šake i nokte... prigovor da je medij mogao negdje 

sakriti smotane kuglice, čini se neosnovanim.« 

Nakon tih vrlo pomnih ispitivanja zašili bi jadnu Evu C. u crnu odjeću koju nije do tada ni dirnula. 

»Pripazili se na to da medij nema' na tijelu ništa bijelo (ni košulju, ni maramicu), onda se 

materijalizacijske tvorevine, sive i bijele, pokazuju uvjerljivo na crnoj pozadini.« 

Schrenck-Notzing je iskoristio jednu tehničku tekovinu svog doba: snimke pomoću blijeska 

magnezija u prahu. Te su fotografije, djetomično odvratne, dodane kao dokaz njegovoj knjizi 

»Fenomeni - materijalizacije« (6). 

Dobro, što se događalo na tim seansama s medijem? 

Bez mreže i dvostrukog poda 

Evo nekoliko primjera iz zapisnika: 

17. svibnja 1910... Za vrijeme duboka disanja i grčevita naprezanja mišića stvorila se neposredno 

pred mojim očima velika, prugasta, pahuljičasta supstancija, koja kao da je izvirala iz njezinih usta, 

povećavala se i zgušći-vala. Ta tvorevina bješe široka otprilike pet do osam centimetara i dugačka 

četrdeset do pedeset centimetara. Približih svoJu glavu na 15—20 centimetara kako bih mogao 

jasnije vidjeti, i opazih kako ta masa, sporo se mičući i izgledajući kao hrpa vrlo tankih, prugastih sivih 

velova, polako pada. Masa je slijedila svaki pokret koji bi medij učinio glavom, a ipak se činilo 

da se odvaja od nje... Na svoje čuđenje, više nismo mogli razabrati crte lica; jer cijelu je glavu 

obavio velik koprenast oblak, s kojeg su krpe i vrpce visjele preko prsa do koljena. 

Pred našim se očima rasplinula ta slika, kao kad se raziđe magla, i lice se opet vidjelo jasno... 

1. lipnja 1910... Pri slijedećoj pojavi je svijetli sjaj iza-šao najprije iz njezina krila i desnog boka... 

Usta nisu bila spojena s tim tkivom, u što sam se uvjerio stavivši prst u usta... 

2. rujna 1910... Gospođa Bisson je održala seansu, na kojoj je Eva C. imala na sebi samo kućnu 

haljinu... Gospođa Bisson je naredila hipnotiziranom mediju da rastvori kućnu haljinu, te sam prvi 

put imao priliku promatrati emanaciju teleplazme na golom tijelu . . . izvirala je u prvom redu iz 

tjelesnih otvora, usta, bra-davica na dojkama i genitalija... Emanacija jest poput dima ili plina, stvara 

oblake od kojih nastaju koprenaste materijalne tvorevine i svakakvi oblici, slični čovječjim 

udovima... 

Na seansi 5. studenog 1910. sudjelovao je profesor Charles Richet (1850—1935). Taj francuski 

fiziolog spoznao je zaštitno djelovanje krvi od inficiranih pokusnih životinja i otkrio anafilaksiju*. 

Za to je 1913. dobio Nobelovu na-gradu. 

»Danas seanse počinju odmah fisnomemma... Tada, pošto je napredovao proces zgušćivanja sivog 

materi-jalnog agregata, vidimo bijel sjaj što prelazi u ružičasto, kao 6d bijelog šifona ili 

koprenastog tkanja...« 

U Parizu su gotovo svakoj seansi prisustvovali liječnici sa svih zamislivih fakulteta, ali i 

prirodoznanci kao što je profesor Fontenay, koji je ispitao fizikalne okolnosti. Za vrijeme seansi u 

Miinchenu, dr von Schrenck je privukao sveučilišne docente poput dra Spechta i dra K-afke. 

* Pretjerana osjetljivost tijela na stranu bjelančevinu koja se ne prima kroz želudac i crijeva. 

Tijekom godina je Eva C. počela stvarati obrise likova i, fotografski uhvaćena, jasno raspoznatljiva 

lica. Sumnji-čavi pariški i londonski liječnici temeljito je pregledaše i istražiše njezinu blisku 

okolinu, no fenomeni su se po-navljali u svim uvjetima.

Eva C. je živjela u sređenim prilikama, nije imala ni-kakvih novčanih teškoća, nikada nije nastupala 

za plaću, ali se pokazivala svim liječničkim udruženjima a i novina-rima. Na popisima seansi nalaze 

se i imena profesora Ecka Dumoira van Tvvicka, iz haškog Društva za psihička pro-učavanja, 

profesora Courtiera, direktora Sorbonskog fizi-ološkog laboratorija, čak i Sir Williama Crookesa 

(1832 do 1919), člana Engleskog društva za psihičko istraživanje. Crookes je 1861. otkrio talij, a 

1874. izumio radiometar. Britanski odbor pozvao je Evu C. u svoju kuću u Londonu, 20 Hanover 

Square. Ondje su se održavale seanse uz vrlo stroge znanstvene uvjete. 

Za vrijeme seansi 10. svibnja 1920. upotrijebljene su četiri kamere, među njima i jedna steroskopska. 

Na je-dnom se snimku vidjela »malena šaka na lijevom ramenu«, a na drugom »plamteća sjajna 

masa«. Dvadeset osmog svib-nja Evinu su glavu prekrili velom i zašili ga, te se »uočilo da je objekt 

iz njezinih usta prodro kroz veo«. 

Bilo je sumnjičavaca i skeptika, ali ni oni nisu mogli pronaći objašnjenje pojava kod Eve C. 

Englesko je Dru-štvo objavilo izvještaje u svom periodiku i u posebnim iz-danjima. 

U Parizu su Evinim demonstracijama prisustvovali pro-fesor H. Clararčde iz Ženeve i profesor de 

Fontenay sa Sorbonne, te istaknuti liječnici iz pariških bolnica. Liječnik dr Bourbon je izvijestio: 

»sve što sam vidio na brojnim seansama, više je ne- 

go dovoljno za moje uvjerenje da se tu suočavamo s 

pojavama koje potječu iz nekog još sasvim nepoznatog 

područja biologije...« 

Nobelovac Charles Richet napisao je dru von Schrenck--Notzi-ngu: 

»... Što se tiče mojih negdašnjih pokusa... nije po-trebno da opozovem ni jednu jedinu riječ. Pri 

tome se pozivam na velikpg i plemenitog učenjaka Williama Crookesa, koji je baš nedavno izjavio: 

'Ne opozivljem ništa od onog što sam kazao'. — Potrebna je kritika, jer ona je i uvjet znanosti. 

Istina će u svoj svojoj Ijepoti izaći na vidjelo; međutim, to neće postići nesposobne osobe, 

neznalice koje nisu ništa vidjele, ništa kontroli-rale, ništa provjeravale, koje nisu, čak, ni pažljivo 

pro-čitale zapisnike o ispitivanjima; postići će to znanstvenici koji su uistinu radili i neprekidno 

eksperimentirali, koji daju prednost istini pred vjerojatnošću... Svakako, nismo mi krivi ako 

metafizičko područje pruža toliko nevjerojatnosti i protuslovlja...« 

Koliko je pristupačna dokumentacija o Evi C., može se objektivno zaključiti da se hipoteze o 

prijevari nisu mogle održati, da je Eva C. ispunjavala sve želje naučnih udruže-nja, da je 

materijalizacije promatrao i potvrdio broj osoba koji, prema rnojoj procjeni, znatno nadmašuje 100. 

Čini mi se uvjerljivim jedan argument koji je liječnik dr von Schrenck-Notzing ispustio: Zašto se 

Eva C., ne dobivajući od toga baš nikakvu korist, podvrgla opisanim odvratnim provjeravanjima? 

Ta, za koga je izvodila predstavu? Po-stoji velik broj navodnih fenomena materijalizacije. No, slučaj 

Eve C. je do danas zadržao posebno mjesto, jer ostali nisu tako potanko zabilježeni ni 

dokumentirani. Stoga se i pojavljuje neprestano kao primjer u parapsihološkoj znan-stvenoj 

literaturi. 

Preostaje nam zaključak profesora Mikuske, sa Đenov-skog sveučilišta, o slučaju Eve C.: 

»Tako je dosuđeno jednoj okultnoj biologiji budućnosti da istraži tu životnu zagonetku, vezu 

između duha i materije, između duše i tijela, između živog i neživog. Ta biologija nam već danas 

pokazuje da je duh, ideja, volja pokretna sila za nastajanje teleplastičnih tvorevina, a ona će nam, 

nadamo se, u ne baš dalekoj budućnosti približiti i veliku tajnu kako stvaralačkim voljnim či-nima 

svjetskog duha nastaju cjelokupan svemir i kozmički procesi, beskrajnog razvitka i usavršavanja.« 

Pretvoreni oblici energije pokojnih

Materijalizacije kakvih je bilo mnogo puta u slučaju Eve C., nemaju sa spiritizmom* baš nikakve a i 

s okultizmom** tek vrlo ograničene veze, jer su te fenomenalne pojave bile vidljive, opipljive i 

mogle se snimiti. Ono štoje u opisanom slučaju uspjelo i ispitalo se, zacijelo nije jedinstvenost. 

Fenomen se mogao i može ponoviti. Ja ne sumnjam u dokumentarne izvještaje dra von Schrenck- 

Notzinga i znanstvenika koji su sudjelovali pri tome — samo postav-Ijam pitanje koje se tada nije 

još pojavilo u raspravi: Koji je oblik energije tu djelovao? Eva C. je na tim seansama bila hipnozom 

dovedena u trans, dakle u stanje svijesti koje isključuje slobodno odlučivanje. Kao oblik energije (za 

stvaranje materijalizacija) može se zamisliti podsvijest, iako to za sada još nije dokazano. No, ne 

dolaze li, možda, u obzir pretvoreni oblici energije pokojnih? Oprostite, ni.je 

* Spiritizam tvrdi da se fenomeni koje zastupa svode na uplitanje duhovnog svijeta u ovaj svijet. 

*• Latinski: occultum == skriveno — Učenje da u današnjoj naučnoj sistematici nema prirodnih i 

psihičkih činjenica koje spadaju u nju. Danas se nastoje okultne pojave ispitati znanstvenim 

metodama. 

to baš tako apsurdna pomisao; to je, zapravo, dosljedno uvođenje »teorema o energiji« u do sada 

gotovo neistra-ženo novo područje. Ako se svi oblici energije mogu pre-tvarati jedan u drugi — a to 

je jedan od vrlo malobrojnih prirodnih zakona koji se potpuno priznaju i ne pobijaju! — onda je 

pretvoriva i energija svijesti pokojnih. 

Tisućljećima se, izuzmu li se maglovite filozofske i re-ligiozne spekulacije, nije znalo što se poslije 

smrti događa sa sviješću. (»Duša« putuje u nebo. Dakle, besmrtnost se uvijek pripisivala svijesti = 

duši!) Suvremeno se istra-živanje priprema da oprezno ukloni crne marame što su prostrte preko 

tobože neobjašnjiva misterija, a ono što je već do sada iznijelo na vidjelo dokazuje, čini se, da svijest 

(ergo: energija svijesti) pokojnih nipošto nije »mrtva«! Je li, možda, takva energija svijesti pokojnih 

djelovala i pri »čudu s hostijama« u noći 18. srpnja 1962. u Cara-bandalu, kad se na jeziku 

djevojčice Conchite materijali-ziralo nešto poput hostije? — Gdje su danas istraživanja tih 

fenomena? 

Izvještaji s »drugog svijeta« 

Prividne smrti nastaju pri zastoju disanja zbog paralize centra za disanje (asfiksija), pri srčanim 

infarktima, ozlje-dama u nesrećama (traume), otrovanjima ili poslije greeva itd. Kao što izvješćuje 

Jean-Baptiste Delacour (7), svi koji su spašeni takve prividne smrti izjavljuju da su za pri-vremenog 

boravka na »dnigom svijetu«, doduše, zadržali svijest, ali je bila potpuno drukčija nego njihova 

»živa« svijest. Onostrani se svijet osjetio kao bezvremenski, kao nekakav svijet titraja, harmonija i 

boja, kao svijet u kojem očito bezbrojne svijesti saobraćaju međusobno, razgo-varaju međusobno i 

— bestjelesne i bez osjetila — vide druge i mogu s njima izmijeniti sjećanja. Svima koji su se 

vratili s »drugog svijeta« bio je nagli povratak na tvrdo tlo ovozemaljskih činjenica neugodan, 

mrzak i odvratan. »Na drugoj je strani« sve bilo neizmjerno Ijepše. 

Liječnici kažu da su takvi opisi ponovo oživjelih nevažni i bezvrijedni kao izjave o »drugom 

svijetu«, jer u mozgu prividno mrtvih još funkcionira razina svijesti i iz dubo-kih slojeva mozga 

donosi kratkotrajno »mrtvima« varljive slike iz svijeta bajki. 

Ako su liječnici u pravu, onda je to za mene gadna mi-sao: ležim dolje u svom drvenom apartmanu, 

ličinke i crvi goste se mojim mesom, a dublji slojevi mog mozga još rade. Vrlo neugodno. Tko zna 

kako dugo rade? To se, hvala bogu, pri stvarnom egzitusu događa brže nego kod prividno mrtvih... 

No, što je s energijom svijesti onih osoba koje su već godinama i desetljećima mrtve? 

Transcendentalni glasovi

Godine 1964. je Švedanin Friedrich Jiirgenson (8) nepo-kolebljivo izjavio da mu je pošlo za rukom 

da pomoću mikrofona i magnetofona uhvati glasove odavno umrlih. 

Taj je fenomen privukao pažnju kritičkog parapsiho-loga dra Constantina Raudivea. — Raudive se 

rodio 1909. u Letgalenu na ruskoj granici, napustio je kao mladić domovinu, studirao u Parizu i 

Madridu, gdje je susret s Ortegom y Gassetom (1883—1955) postao za njega odlučan doživljaj. 

(Ortegaje zastupao antropološko učenje da »duh« tvori jezgru ličnosti.) Raudive je nastavio 

studiranje u Edinburghu i Uppsali, vratio se u Rigu i za izdavače pre-vodio na letonski jezik djela 

Miguela Unama, Ortege y Gasseta i Goethea. Danas živi u Njemačkoj, u Bad Krozingenu, i bavi se 

svojim istraživanjima. 

Raudive je utrošio četiri godine na provjeravanje tvrdnji Šveđanina Jurgensona; uredio je studio za 

snimanje u koji ne mogu prodrijeti baš nikakvi vanjski zvukovi i koristio se magnetiziranim pločama 

koje su s mikrofona i objektiva za snimanje isključivale i smetnje minimalnih sporednih šu-mova. 

Godine 1968. objelodanio je Raudive (9) rezultate svojih istraživanja, koji su bez iznimke dobiveni u 

pouzda-nim znanstvenim okolnostima. Stotine su promatrača po-tvrdile egzaktnost njegovih metoda, 

medu njima i ličnosti kao što su profesor Hans Bender, upravitelj Instituta za granične znanosti, iz 

Freiburga, fizičar dr G. Ronicke, dr phil. Juliane Bieber, dr med. Arnold Reincke, dr med. Hans 

Naegeli, predsjednik Svicarskog parapsihološkog društva, profesor Atis Teichmanis, kirurg profesor 

Wemer Brunner iz Zuricha, profesor Alex Schneider iz St. Gallena, pro-fesor Walter H. Uphoff iz 

Bouldera u SAD, dr Jule Eisenbund iz Denvera u SAD, dr Wilhelmine C. Hen-nequin, specijalist za 

anesteziju, dr R. Fatzer iz Wadenswila u Švicarskoj itd., itd. 

Constantin Raudive zabilježioje 72.000 glasova! 0 rezul-tatu kaže Alex Schneider, profesor fizike na 

Švicarskoj visokoj tehničkoj školi, ovo: 

»Za sada flzika ne otkriva nikakva protuslovlja s ob-zirom na glasovni fenomen. Međutim, napeto 

se oče-kuju buduća istraživanja, pogotovo zato što će proširiti i naše shvaćanje elektromagnetskog 

zračenja.« 

Svatko može loviti glasove 

Svatko može, bez velikih troškova, u svoja četiri zida krenuti u lov na glasove — otprilike prema 

receptu: odabe-re se vrijeme i prostorija s malo vanjskih zvukova koji sme-taju; uzmemo u ruku 

mikrofon, sami ili u društvu ko- 

liko god želimo osoba, i glasno pozovemo pokojne (ili »duhove«) da se jave; magnetofonska se 

vrpca može već tiho okretati. Pričekamo i nakon pola minute ponovimn poziv onostranima. Opet 

pričekamo. To pozivanje i tra-ženje neka ne traje duže od pola sata... 

Premota se vrpca i na veliko zaprepaštenje se čuju, ako se odmah uspostavio kontakt i dobila jeka, u 

onim se-kundama koje nisu ispunjene pozivima drugom svijetu: 

žurno izgovorene riječi na različitim jezicima. Snimljeni su odlomci govora izrečeni tako brzo da je 

u početku po-trebno poprilično truda da bi se u zbrci vlastitih poziva, šumova u prostoriji i smetnji 

iz etera razabrale riječi ili rečenice: glasovi, riječi i dijelovi rečenica često su pro-siktani, katkad i 

samo skromno prošaputani, a izgovaraju ih različiti glasovi. 

Trebalo bi ono što se čuje zapisati, jer se tek tada može prepoznati jezike, narječja i kratice. Najbolji 

se rezultati postižu ako se identificirani glasovi presnime na drugu vrpcu i pri tome se izrežu pozivi, 

sporedni šumovi itd. Ne bih htio da se pomisli kako se u, tako reći, čistu tekstu mogu razumjeti 

saopćenja glasova. U eteru je prilično burno, nakon Nietzschea se javlja pradjed tetke Emme, zatim 

Carusov glas ili glas nekog pokojnog prijatelja. Karakteristično je da ni jedan glas ne dopušta 

drugome da do kraja izgovori svoje. Očito, i na drugom je svijetu po-prilična strka...

Postoji jedna praktična metoda hvatanja glasova: pri-ključi se kabel magnetofonskog mikrofona na 

radio i na skali odabere mjesto između dvaju odašiljača. Taj postu-pak ima, doduše, nedostatak da su 

glasovi opterećeni atmosferskim smetnjama, ali i prednost da je isključeno eventualno utjecanje 

prisutnih na mikrofon. Ustanovilo se da se i pored sveg atmosferskog škripanja hvataju glasovi iz 

etera (10). To je vesela društvena igra i mnogo uzbudljivija nego kad se na ekarteu, bingu ili 

bekgemonu gubi novac! 

Radi se samo o energiji svijesti 

Za vrijeme pokusa u studiju dra Raudivea nije bilo ni-kakvih šumova, a akademski sudionici nisu 

progovorili ni riječ: prepoznali su se glasovi pokojnih prijatelja ili rođaka. Ako je te fenomene 

izazvao neki nadsvjesni ili podsvjesni oblik energije, to se svakako dogodilo nesvjesno — nije ni 

važno, jer i to bi bio dokaz o pretvaranju energije svijesti u energijski oblik tehničkog medija: 

magnetofbna! 

Procjenjuje se da se širom svijeta čuva oko 100.000 magnetofonskih zapisnika s onostranim 

glasovima. Dakle, postoji obilje dokaza — no njihovo je tumačenje otvoreno pitanje. Nezgoda je u 

tome što se za sada ne može »znan-stveno pouzdano« kazati da transcendentalni glasovi doista 

pripadaju pokojnicima. Zamislivo je i lako shvatljivo da energija svijesti živih (uključivši podsvijest 

i nadsvijest) djeluje izravno na elektroniku. Možda je, čak, dovoljno da negdje netko, netko tko i ne 

prisustvuje pokusu, kombi-nacijom misli potakne nesvjesnu energiju, koja se pretvara u 

elektromagnetske titraje, a oni se očituju na magnetskoj vrpci. Za moj način promatranjaje gotovo 

sasvim svejedno da li se tu magnetski bilježe glasovi pokojnih ili djelići svijesti suvremenika. Ovako 

i onako utvrđuje se energija svijesti, koja izaziva posljedice a da ih nije svjesno prouzro-kovala. 

Lov na glasove iz duhovnog svijeta nastavlja se. U svibnju 1974. je dr Constantin Raudive (11) 

napisao: 

»Prvi put imamo u posmrtnom istraživanju jedan objekt 

koji pokazuje obilježje ponovljivosti, što se može sm trati važnim dokazom o postojanju tog 

objekta. Time nam se ukazuje mogućnost sistematskog, intenzivnog istraživanja na tom području. 

Iz rezultata tog ispitivanja može se zaključiti da li je ova ili ona pretpostavka is-pravna ili pogrešna; 

činjenice su pravi jezik znanosti.« 

Hipnozom u prošlost? 

Dakako, zarazna rasprava i istraživanje o oblicima svi-jesti poslije smrti, bez religioznih arabeski, 

nipošto se ne sastoje samo u anketiranju prividno mrtvih i hajci na trans-cendentalne glasove. — 

Hipnotizeri vraćaju pokusne oso-be, u stanju sužene svijesti uslijed hipnoze, ne samo u njihovu 

mladost, nego preko života u maternici u posto-janje prije rođenja. 

Thonvald Dethlefsen (12), mlad hipnotizer iz Munche-na, ima pomno zapisane izjave svjedoka o 

hipnotizerskim seansama na kojima se hipnotizirana osoba vraćala naj-prije u doba kad je bila 

dojenče, a zatim su joj se postavljala pitanja o postojanju prije rođenja. Ta bi hipnotička retrospektiva 

obuhvatila dva ili tri rođenja! Osobe koje su ispitivane u transu uvjeravale su da su prije 

svog subjek-tivnog rođenja živjele pod drugim imenom na nekom dru-gom mjestu, često i drugog 

spola; spominju imena i da-tume rođenja iz tog »predživota« a govore i nekim njima stranim 

jezikom, naime jezikom one zemlje u kojoj su živjele prije dvaju ili triju rođenja. Kakve li jeze, oni 

opi-suju svoju vlastitu, često višestruku smrt! Istraživanje postaje, dakle, prilično sablasno...

Morey Bernstein (13) vratio je hipnozom gospođu Ruth Simmons u dob od četiri, tri, dvije ijedne 

godine. Natjerao ju JE da se sjeti još dalje prošlosti, i prije rođenja. Iznenada je počela pričati pod 

drugim imenom — kao Bridey 

Murphy — o jednom drugom životu u Irskoj sredinom 19. stoljeća. 

Sve što je ispričala snimilo se na magnetofonskoj vrpci, prepisalo i u Irskoj na licu mjesta 

provjerilo... uspo-redbom jezika (gaelski!), uvidom u crkvene knjige i op-ćinske isprave. Opisi 

mjesta i osoba što ih je dala Ruth Simmons, alias Bridey Murphy, podudarali su se s nalazima u 

Irskoj. Razumije se, »žrtva« hipnoze Ruth Simmons nije nikada vidjela te stare dokumente; nije ih 

mogla primiti ni telepatskim putem, jer se nitko nije zanimao za te praš-njave spise, dakle nije 

postojao medijalni »odašiljač«. . 

Je li Ruth Simmons sve opise iz transa proživjela u »inkarnaciji« u prošlom stoljeću? — Čini se da 

bi, budući da se previše napreže mašta i postavljaju preveliki zahtjevi našem realističkom svijetu 

predodžbi, pretjerano bilo pri-hvatiti nešto takvo. Medutim: »0no što svi smatraju ri-ješenim treba 

baš najviše ispitivati«, rekao je flzičar Georg Christoph Lichtenberg (1742—1799). 

Moje trojstvo 

Stara je pjesma da oni koji se intenzivno bave razjašnja-vanjem takvih fenomena ne troše svoje 

vrijeme na to da uvjere materijaliste, koji u materijalnome priznaju jedino metafizički stvarno a 

odbacuju kao običnu besmislicu sve ono što se ne može prikazati njihovim formulama, masama i 

težinama. Ja mislim, međutim, da bi trebalo da se upravo materijalisti suglase s »mojim« trojstvom 

duh-materija--energija — ta,, ono cilja gotovo u središte njihova nazora o svijetu. Vodit ću paradnog 

»Znanost je ustanovila da ništa ne može nestati bez traga. Priroda ne poznaje uništenje, samo 

pretvaranje.« 

Suprotno vjerskoj interpretaciji (»duša« je besmrtna), ja smatram u fizikalnom smislu vrlo vjerojatnim 

da se u našem četverodimenzionalnom svijetu može energija svi-jesti pokojnih, po svoj prilici, održati 

pretvaranjem u neki drugi oblik energije. Ako se energija iz »drugog svijeta« može očitovati među 

nama, zacijelo je prohodan i obmut put — od zemlje do »drugog svijeta«. Naša su stanja svijesti vezana 

uz četvrtu dimenziju, protjecanje vremena, a ta čvrsta veza, možda, ne vrijedi na »drugom svijetu«. 

Pedesetogodišnji francuski vidovnjak Belline, poznat u svijetu, izgubio je 1969. u automobilskoj nesreći 

svog dvadesetogodišnjeg jedinca. Dvadeset mjeseci nakon toga pokušao je svojim telepatskim 

sposobnostima stupiti u vezu s Michelom. Uzalud. No, najednom je osjetio »ne-vidljivu blizinu«, koju je 

opisao kao »treće uho« ili »para-normalan sluh«. Uplašio se da je podlegao iluziji prouzro-kovanoj 

svojom tugom. Počeoje snimati na magnetofonsku vrpcu razgovore što ih je u transu vodio s Michelom; 

objavljeni su 1973. u knjizi (15) kojoj je predgovor napisao Gabriel Mareel iz Institut de France, 

dobitnik nagrade za mir Njemačkog knjižarstva, a predgovoru je 90 ličnosti iz znanosti i umjetnosti 

dodalo svoje mišljenje o tom po-kusu. 

: 

konjića na dugom užetu za poučavanje u jahanju, a neću ga jahanjem mrcvariti, po-gotovo kad

»8. 

travnja 

BELLINE 

: 

MICHEL: 

zemaljsko dobro. To je neka vrsta beza-vičajnosti, neka vrsta sna u bezbrojnim dimenzijama i 

vibracijama... Ovdje se vrije-me, onakvo kakvim ga ti u ovom času pre-dočuješ sebi, pretvara u 

karikaturu. Ne mogu tome ništa dodati.« 

Utopijske činjenice? 

1971, 8 sati ujutro 

Michel, kakav je taj — 'onaj svijet'? To 

je drukčiji svijet, san koji se riječima ne 

može opisati. Jezik. Kretanje, 

prozračnost, misli. Ovdje ne postoji ni 

zemaljsko zlo, ni 

Ako se jednog dana uspije usmjeriti energija svijesti odavde na »drugi svijet« kako bi ondje, 

pretvorena u druge oblike energije, uspostavila vezu s pokojnicima, tada bi trebalo da postane 

moguće da se od tih onostranih egzistencija saznaju podaci o prošlosti, ali i budućnosti. Razlog. 

Onostrani postoje u bezvremenskoj dimenziji, njihovo sta-nje — čini se — nije prikovano uz 

protjecanje vremena. Fizikalno je to posve moguće. Različita stanja energije 

— na primjer, elementarne čestice koje se mogu pretvo-riti jedna u drugu: neutron u proton, elektron 

u neutrino 

— imaju sasvim različita »vremena života«. Neka od njih imaju tako kratak život da, zapravo, ne bi 

ni smjela po-stojati. Životni vijek jednog pozitrona ili sigma-čestice iznosi trilijunti dio sekunde. 

Kako se to uopće može pre-dočiti? Milijun x milijun x milijun — jedna 10 s 18 ništica! Neutralni 

pion »živi« tek 10- 15 (deset na minus petnaestu) sekundi, a kobni neutrino nema u stanju mirovanja 

(masa mirovanja = 0) više nikakvo trajanje života. No, ako se takav neutrino ubrza, ponovo »živi«. 

Usprkos tom gotovo besmisleno sićušnom trajanju po-stojanja, elementarne čestice sadržavaju i 

do 1022 (jedna 10 s 22 ništice) elektronvolti; probijaju iz svemira sunca i planeti i pretvaraju se u 

mione i neutrine — u stotisućinki sekunde. 

Još prije 40 godina fizika je bila uvjerena da je u atomu 

otkrila najmanju osnovnu česticu. Danas fizičari znaju da postoji subatomski svijet, koji je sićušniji 

od atomske jezgre i bogatiji energijom nego sve što se dosada moglo zamisliti pod »oslobadajućom 

energijom«. 

U tom čudesnom svijetu postaju pojmovi o vremenu ne-prikladni. Fizičari više ne znaju kako i 

kamo da uvrste elektron, osnovni djelić atomskog omotača. Pri matema-tički utvrđenim česticama 

koje imaju brzinu veću od brzine svjetlosti — kao što su tahioni, tardioni i luksioni, koje je 

izračunao Gerlad Feinberg — napokon se ruše svi pojmovi o vremenu: one se ponašaju baš obratno 

od naših »nor-malnih« elementamih čestica. 

Umjesto da pri brzini svjetlosti pokažu beskrajnu masu i time beskrajnu energiju — kako što je 

prora-čunao Einstein — te čestice, što su brže, gube masu i energiju. Evo nečega što se uopće ne 

može predočiti: 

brzina svjetlosti je donja granica njihova ubrzanja — a iznad nje bi mogle postići i trilijun puta veću 

brzinu od brzine svjetlosti. Naši su pojmovi o vremenu potpuno uzdrmani već budućim 

međuzvjezdanim svemirskim pu-tovanjem, a pri bavljenju česticama koje su brže od svjet-losti 

nastaje među tim pojmovima prava zbrka. Svaki je normalan čovjek uvjeren — dosada opravdano! 

— da prije neke posljedice mora postojati uzrok koji izaziva tu posljedicu. Uskoro će svijet biti 

okrenut naglavce: kod čestica bržih od svjetlosti može nastati najprije posljedica a zatim uzrok. 

Dogada se nešto, ali se ne zna pouzdano što. 

Kao što fizika općenito priznaje postojanje antimateri-je*, moglo bi se za daleku budućnost 

petpostaviti i anti-

* Materija od atoma, koja se sastoji samo od antičestica, a u prisutnosti normalne materije ne može postojati. 

vrijeme, u kojem usporedno sa svakim »normalnim vre-menom« teče »protuvrijeme«. Tada ne 

postoji više — samo, kako da se to shvati razumom? — prošlost, sadašnjost ni budućnost. Sjećanja 

na budućnost zbivaju se danas, sada, u ovom trenutku! Pojam vremena postaje subjektivan tok stanja 

svijesti. Ako se u takvu kontekstu još i može go-voriti o svijesti... 

Na početku je uvijek hipoteza 

Ako energija svijesti pokojnih postoji izvan svih vremenskih veza i zemaljska energija svijesti može 

s njom uspostaviti vezu, bila bi riješena zagonetka svih proročanstava. Ono što je još hipoteza, 

moglo bi se rezultatima tehničkog istra-živanja u budućnosti ne samo dokazati, nego i ostvariti. 

Hipoteze u smislu »pretpostavljenog suda« jesu pretpo-stavka svakog razvitka. Potrebno je samo 

malo hrabrosti kako bi se započeo razgovor o njima. Ja imam hrabrosti. 

Jedna predodžba 

Jedna onostrana svijest je zbog nekakva razloga zaintere-sirana za to da utječe na ponašanje jednog 

ili više Ijudi ili jedne skupine (narode, zemlje, religije, kraljevstva), te na-pušta svoje »bezvremensko 

stanje« i stupa u vezu s jednom ovostranom sviješću. Zamisliv je i obratan put: energija svijesti neke 

zemaljske osobe (tko drugi to može biti nego prorok?) mogla bi u konkretnim situacijama saobraćati 

s bezvremenskom energijom svijesti nekoga s onog svijeta. Od pokojnog kolege i njegove nedirnute 

energije svijesti (0, neka mi se ne spominje »duša«!) mogao bi saznati što će se dogoditi u 

budućnosti: iz povijesnog iskustva zna da se taj događaj, priopćen energijom, još nije mogao zbiti, 

pa ga najavljuje (»proriče«) za budućnost. 

Proricanje bez šansi 

Paradoksalno je što se prorečeni događaj nikada ne može zaustaviti ni spriječiti. Tako svet nije ni 

jedan vidovit svetac. 

Neki čovjek umre. Njegova svijest dospijeva (u obliku energije) u »bezvremensko stanje«. U tom 

stanju »vidi« on kako njegov rodni grad poplavljuje voda. Budući da se ta katastrofa nije zbila za 

njegova života, mora se dogoditi u budućnosti. Kada je u budućnosti predviđen termin katastrofe, to 

svijest — koja je od smrti bezvremenska — ne može znati. Onostrane svijesti još imaju (uslijed svoje 

energije) vezu sa živom djecom, rodbinom i prijate-Ijima. Nastoje utjecati na Ijude na staroj zemlji, 

povezati se s njima energijom svijesti, jer ih žele upozoriti na kata-strofu koja (u nekom Času) 

prijeti. 

Zemaljski stanovnici, uvijeni u jednoličnu svagdašnjicu, ne vježbaju moždane funkcije kojima se 

mogu zamijetiti takvi fenomeni, pa impulsi, emitirani s drugog svijeta pretvorbom energije (teorem o 

energiji), ne stižu. Onostrani se moraju javiti preko nekog medija (koji vježba one di-jelove 

sposobne za primanje). U transu, stanju koje razvija paranormalne sposobnosti, »vidi« medij, uslijed 

energija koje djeluju, kako njegov grad poplavljuje voda, ali ne zna kada će se to dogoditi — što je 

razumljivo, jer to ne znaju ni onostrani u svom bezvremenskom stanju. Dakle, kad neki medij 

(prorok, svećenik,vidovnjak) propovijeda: 

Molite se! Molite se usrdno, inače će vaš grad poplaviti voda! — to je, doduše, privlačna ponuda, no 

njezin je sadržaj laž, jer će ovako ili onako grad kad-tad propasti pod vodom. Kad bi bilo drukčije, 

ne bi bezvremenski ono-strani mogli nagovijestiti katastrofu.

Razgledajmo taj primjer s druge strane. Neki ovoze-maljski prorok pruža svoja (uvježbana) 

duhovna ticala 

pretvorbom energije do drugog svijeta, »vidi« događaje koji mogu imati svoje mjesto jedino u 

budućnosti, jer se u pro-tekloj povijesti (koju prorok poznaje ili ju je doživio) nisu zbili. Dakle, ni 

medijalni vidovnjak ne saznaje kada bi dan X »viđenih« događaja trebalo prekrižiti crvenom 

olovkom u kalendaru. On ima samo jednu mogućnost da kaže preciznije »poruku«, i to ako su 

događaji koje je »vidio« tako precizni da on, kao pametan suvremenik, mo-že na osnovi okolnosti 

koje vrlo dobro poznaje kombini-rati i potom ocijeniti za koje bi se vrijeme, otprilike, mo-gao 

odrediti rok iz »poruke«. Jedno, međutim, ne može učiniti ni najdomišljatiji i medijalno 

najuvježbaniji pro-rok: otkloniti »viđeni« događaj! Naime, kad ne bi bio programiran tek za 

neodredivu budućnost, ne bi ga ono-strana energija svijesti mogla poslati a ovostrana »vidjeti«. Bio 

bi to lanjski snijeg kad bi se priopćavali događaji ko-ji su već odavno zapisani u povijesnim 

knjigama. 

Zar ta fizikalno-metafizička hipoteza ne objašnjava sasvim uvjerljivo zbog čega saopćenja 

»prikazanja«, do-duše, najavljuju buduće događaje i prijete njima, ali ih nikada ne mogu zaustaviti? 

Ne uviđa li se na taj način i zašto su poruke proroka i vidovnjaka tako nejasne, tako »misteriozne« i 

mnogostrukih značenja? Vidovnjaci i pro-roci svojom energijom svijesti, istina, opažaju buduće događaje, 

ali ih ne mogu »iskoristiti«... osim za opskurna gatanja i neprovjerljiva proricanja. 

Ivan bez tehničkog rječnika 

Kao dodatak Novom zavjetu postoji »Ivanovo otkrive-nje«. Radi se 0 »vidovnjačkoj« knjizi. Prorok 

slikovito vidi onečišćivanje okoline, avione, helikoptere, atomske eks-plozije itd. Riječima opisuje te 

vizije, onako kako su mu dostavljene energijom svijesti. 

»... Pojavi se tuča i oganj, smiješani s krvlju, i to bi bačeno na zemlju. Tad izgorje trećina stabala, 

izgorje sva zelena trava... Nešto kao velika užarena gora bi-jaše bačeno u more, te trećina mora 

postade gorka (ra-dioaktivna!)... tako poginu trećina živih u moru i pro-pade trećina lađa...« (8. 

poglavlje) »A skakavci su imali oklope slične željeznim oklopima, i šum je njihovih krila sličio 

drndanju kola sa mnogo konja... i imali su repove i žalce slične onima u šti-pavca...« (9. poglavlje) 

»I vidjeh konje; nosili su oklope, plavetne i sumporne boje, glave su konja sličile glavama lavova, 

a iz usta im izlazio oganj, dim i sumpor...« (16. poglavlje). 

Nije li posve jasno zašto je Ivan vrlo točne opise iz svog svijeta pojmova izrazio svojim riječima? 

Nije poznavao suvremeni tehnički riječnik. — Zanimljiva je vijest da je atomski fizičar Bernhard 

Philberth (16) suvremeno pro-tumačio Ivanovo Otkrivanje. Pri njegovoj tehnološkoj egzegezi smeta 

jedino to što za sva proročanski-apoka-liptična tumačenja iskorištava stalno dragog Boga osobno. 

Meni je to vrlo neugodno. Jednostavno, ne podnosim kad se Bog, krajnja i najviša instanca 

postajanja, nudi kao put (bolje: kao izlaz) za sva moguća objašnjenja iako se i razumom može 

doprijeti do cilja. 

Justinus Kerner i vidovnjakinja iz Prevorsta 

Što se tiče tumačenja somnambulnih pojava, tu igra ulogu vrijeme u kojem se one tumače i znanje 

koje u svakom slučaju tada postoji.

Pjesnik Justinus Kerner (1786—1862) bješe glavni pri-padnik »Švapske pjesničke škole«. Mnoge 

su se njegove 

pjesme naraštajima nalazile u školskim čitankama, a neke su se proširile u narodu poput narodnih 

pjesama. Justinus Kerner, iiječnik, posvetio se posebnom području istraži-vanja: nadosjetilnome; o 

svojim je zapažanjima vodio, zna-nstveno pomno, dnevnik. Godinama je promatrao trgov-čevu ženu 

Friederike Hauffe: zabilježioje njezine somnam-bulne pojave u djelu od dva sveska: »Vidovnjakinja 

iz Prevorsta«. Ja imam prvo izdanje iz 1829, pa mi nije po-trebno da se služim izvacima iz 

Kernerova rada u znan-stvenim publikacijama, koje često posežu za njim. 

Friederike Hauffe potjecala je iz sela Prevorsta, blizu virtemberškog grada L6wensteina, iz 

brdovitog kraja stanovnici kojega su — prema Kerneru — bili podložni magnetskim i sideričkim (= 

u vezi sa zvijezdama) utjecaji-ma. Otac Hauffe bješe okružni šumar. Friederike je odgo-jena 

»jednostavno i neizvještačeno«. Budući da je nisu razmazili, raslaje kao »jedro, veselo« dijete. Dok 

su njezina braća imala »priviđenja«, ta se neobičnost nije mogla usta-noviti u Friederike, ali je ona 

razvila sposobnost naslu-ćivanja koja se izražavala u snovima što bi predviđali bu-dućnost. »Udala 

se za obrtnika«, rodila djecu, vodila građanski život, no njezin se osjećajni život tako razvio da je 

»osjećala i čula sve i na vrlo velikim udaljenostima«. Više nije mogla podnijeti svjetlo: kad je 

jednom neki ro-đak, svećenik, u podne otvorio prozorske kapke, ukočila se i taj je grč potrajao tri 

dana. 

Traganje onostrane energije svijesti? 

»U to je doba osjećala da je svake večeri, u sedam sati, tijekom sedam dana, magnetizira jedan duh 

kojeg je samo ona vidjela. Duh je to činio s tri prsta, koje je širio poput zraka.« (Po svoj prilici, 

pripremanje i prvo traganje ono-strane energije svijesti.) 

Pošto je uslijed tog duhovnog magnetiziranja pala u dubok san, izjavila je da se samo 

»magnetiziranjem može održati«. Tim je senzorijem, izvješćuje Kerner, ujedno vi-djela iza svake 

osobe koju bi ugledala, drugu osobu kako lebdi »također čovječjeg lika, ali kao preobraženu«. (Taj 

fenomen spominju mnogi vidovnjaci.) 

»Treba da priznam«, piše liječnik, »da sam tada još i ja dijelio mišljenje okoline i vjerovao u laži o 

njoj, te sam savjetovao da se na njezino, već dugotrajno bunovno sta-nje... ne obaziru.« — Dvadeset 

petoga studenog 1826. primio je Kerner u svoju kuću gospođu Hauffe »potpuno iscrpljenu... i 

nesposobnu da leži«. Objasnio joj je da se on ne obazire »na ono što ona govori u snu, da me i ne 

zanima što ona govori, i da njezin somnambu'izam, koji na žalost njezine rodbine traje već vrlo 

dugo, mora napokon pre-stati«. 

Nakon tjedana i tjedana liječničke i psihičke terapije upitao ju je Kerner, dok je duboko spavala, da li 

osjeća »da bi je ponovno, ali pravilno magnetsko liječenje još moglo spasiti. Odvratila je: o tome 

može izvijestiti tek kad sutra uvečer u sedam sati dobije sedam magnetiziranja... (Zar joj se najavila 

onostrana energija svijesti?)... Tih se-dam primljenih magnetiziranja imalo je takve posljedice da je 

već sutradan ujutro, na svoje veliko čuđenje — jer ni ona nije znala kako se to zbilo, opet mogla 

sjesti u krevetu i osjećala se mnogo jačom nego poslije svih sred-stava koja je do tada dobivala...« 

K.erner je uveo redovitu magnetsku terapiju* glađenjem od sljepoočica do srca. »Gospođa H. je 

uslijed moje mag-netske terapije živjela tako duboko somnambulno da nije 

* I najmanja količina električne struje stvara magnetsko polje. Pri ravnom vodiču (ruka!) tvore silnice 

koncentrične krugove. 

nikada bila u budnom stanju, iako se činilo da jest. Da-kako, bila je budnija nego drugi Ijudi, jer je 

čudno nazivati to stanje, koje je upravo najveća budnost, nebudnim, no bilo je to unutrašnje stanje.«

Vidovnjakinja o svom polozaju U stručnoj literaturi nema podataka o duševnom stanju vidovnjaka. 

Friederike Hauffe je o njemu izjavila u zapisnik: 

»Često mi se čini kao da sam izvan sebe, lebdim tada nad svojim tijelom, a i razmišljam o svom 

tijelu. Međutim, nije mi to nimalo neugodno, jer svoje tijelo, ipak, još po-znajem. Kad bi mi, barem, 

duša bila čvršće vezana uz ner-vni duh (!), tada bi se čvršće vezala i uz živce, no veza mojih 

nervnih duhova postaje sve labavija.« 

U magnetskom je snu Hauffeova mogla vidjeti i dijelove tijela: " 

»Jednom... kako se čini, u budnom stanju, sklopiše 

se gospođi H. oči, te ih nije mogla otvoriti. Kazala je da sada vidi u području želuca sunce koje se 

polako miče i da želi jedino da može otvoriti oči kako više ne bi gledala to sunce. 1 kasnije joj se 

često događalo da u području sun-čanog spleta (plexus solaris) vidi sunce koje se polako kreće.« 0 

tome je gospođa H. izjavila: »Rekla sam već da vidim točku poput malena sunca iz kojeg se šire 

male zrake, ali što ga jače doživljavam, to budnija postajem...« 

Kerner je tijekom godina zabilježio mnogo primjera vi-dovitosti i predviđanja; odnosili su se na 

širok krug njoj poznatih i nepoznatih Ijudi. Mnogobrojni liječnici, koje je privukao Kerner, 

provjeravali su svaku izjavu i utvrđivali da se one uvijek slažu. »Svi pokusi i pojave kod gospođe 

H. upućuju na nervni duh koji je kod nje postojao i oslo-bodio se u vrlo velikom intenzitetu...« 

Dokumentiran primjer prekognicije 

Ne znam ni za jednu raniju liječničko-znanstvenu doku-mentaciju o nekom »slučaju« poput one 

koju je Hječnik Ju-stinus Kerner opisao u svojim dvjema knjigama, sada sta-rim gotovo 150 godina. 

Kao liječnik i prirodoznanac ispi-tao je fenomen Friederike Hauffe najprije kao bolest, istra-žio je 

mladost i podrijetlo, životne prilike i navike. Htio se oprezno približiti »središtu«. Nakon svih 

nastojanja postalo mu je jasno da magnetsko saneno stanje otkriva osobite sposobnosti, to jest 

vidovnjačke osobine. Svaki slučaj prekognicije* koji je za njega graničio s čudom ispitivao je tako 

precizno i ustrajno kao da je iz Scotland Yarda. Umjesto desetak slučajeva, opisat ću jedan slučaj 

koji je zabilježio Kerner. 

Friederike Hauffe je 25. studenog 1826. stigla u Keme-rovu kuću u Weinspregu. Nije poznavala to 

mjesto niti je imala ondje bilo kakvih znanaca. Stan bješe prizeman, nedaleko od suda. Neki K., koji 

je prije nekoliko godina umro u toj kući, bio je vodio poslove nekog gospodina F. na njegovu štetu, 

tako da je »trgovačka radnja dospjela na dražbu«. Hauffeova je rekla u magnetskom snu: 

»Eno opet onoga i uznemiruje me... Što mi pokazuje? Neki papir, manji od folija, prepun brojki. 

Gore, u desnom kutu, papir je malo zavmut, a u lijevom je kutu neka broj-ka... Taj papir leži među 

mnogobrojnim spisima, nitko se ne obazire na nj. On želi da to kažem svom liječniku, koji će 

upozoriti... Taj je papir u zgradi koja je udaljena od mog kreveta šezdeset koraka. U njoj vidim jednu 

veliku, zatim jednu manju sobu. U njoj sjedi za stolom neki vi-soki gospodin i radi. Upravo izlazi, a 

sada se vraća unu-tra. Iza te sobe nalazi se jedna još veća, u kojoj su dugo- 

Ijaste škrinje. Vidim jedan ormar, na ulazu je, a na njemu su odškrinuta vrata... Na dasci je nešto 

drveno... a gore su papiri, vidim tri hrpe. Na desnoj hrpi nema ničega što pripada tom čovjeku, ali na 

drugim dvjema slutim njega; na srednjoj hrpi, malo ispod sredine, nalazi se onaj papir koji ga jako 

muči.« 

Kerner je, doduše, u opisanoj građevini prepoznao sud, ali je tu viziju smatrao snom. Uglavnom 

zato da smiri bolesnicu, jer ju je ta priča neprestano mučila, posjetio je suca, koji se odmah zapanjio, 

jer je u označenom trenutku, doista, bio otišao u drugu sobu i zatim se vratio na svoje mjesto.

Utvare se opet pojaviše a podaci bijahu sve precizniji. Kerner i sudac pretražiše »onaj snop spisa« 

koji je Hauf-feova tako izrazito opisivala. Doživješe iznenađenje kakvu se policijski inspektor nada 

u svojim najsmionijim snovi-ma. »U jednom omotu, koji bješe baš onakav kakvim ga je opisala 

vidovnjakinja, nađosmo neki papir s brojkama i riječima koje je napisala ruka onog čovjeka... (kojeg 

je »vidjela« Hauffeova!)... Taj je papir sadržavao dokaz, i to jedini, da je K. vodio tajnu knjigu, koja 

nakon njegove smrti više nije pronađena a u koju je, vjerojatno, unio mnoge podatke koji nisu 

objelodanjeni...« 

Friederike Hauffe je u somnambulnom stanju izdiktira-la pismo pokojnikovoj ženi: ona je nevina i 

može spokojno očekivati dražbu. Sudac je o cijelom događaju napravio »službenu bilješku« dokazne 

snage. Gospođa Hauffe kao da je odahnula nakon izvršenog zadatka. 

Petoga kolovoza 1829. vidovnjakinja iz Prevorsta umrla je baš na onaj način koji je opisala u 

magnetskom snu 2. svibnja. 

Zaključci s mog gledišta 

Odakle je istaknuti liječnik Justinus Kerner mogao prije 150 godina naslutiti ili čak poznavati 

rezultate suvremenog PSI-istraživanja? Što je mogao znati o energetsko-vre-menskoj pretvorbi? Što 

se drugo »ukazalo« vidovnjakinji nego energija svijesti pokojnog gospodina F., koji je svo-jim 

znanjem htio pomoći na dražbi što se očekuje? Tko je osim gospodina F. znao za onaj »snop spisa« i 

pismo koje je bilo odlučno za sudski stečaj? 

Slučaj koji je opisao Kerner više je vidovitost nego eg-zaktno znanje o događajima. Razumljivo je 

što se Kernerov izvještaj o vidovnjakinji iz Prevorsta neprestano pojavljuje i u današnjoj znanstvenoj 

literaturi. Postavio je mjerila za obavljanje pokusa i istraživačko iskorištavanje (kakvo mu je bilo 

moguće u njegovo vrijeme). Kroz sve se izvještaje provlači, kao misao vodilja, izjava vidovnjakinje 

da sve dojmove i vizije dobiva od »nervnog duha«. Smiono ću pretpostaviti da je Kerner pružio prvi 

»dokaz« u prilog mojoj hipotezi da energija svijesti traži sebi prikladne me-dije... i pronalazi ih! 

Proroci navjesćuju ponajčešće zlo Čovječanstvo se ne može požaliti da oskudijeva u proro-cima i 

njihovim izrazito zastrašujućim priopćenjima. To što proročanstva, koja poput grmljavine tutnje kroz 

cijelu povijest, navješćuju zlo, treba obzirno shvatiti: zar bi onostrane energije svijesti uspostavljale 

vezu s ovostranima u nekom trenutku samo zato da bi najavile puku radost? Djeco, očekuju vas 

divna vremena! Veselite se! Smanjuju se porezi! Ono što danas imate, imat ćete i za 20 godina! 

Volite se, jer nećete time uprljati svoj život! Od sada više nema glupih ratova, zagrlite se! Ne, za 

takve radosne po-ruke ne treba pokrenuti energetski obavještajni aparat. 

»Duhovi s one strane« dostavljali su (i dostavljaju) go-tovo isključivo opise katastrofa kt)je prijete, 

opise propasti svijeta, briga i gladi što očekuju zemaljsku djecu. Gadan radio-telegrafistički posao — 

ali na radost ne treba upo-zoravati. 

Dobro, što »otkriva« pogled, tek kratkotrajan pogled u vidovnjačke anale? 

Grcki putujući svećenik Peregrinus Proteus propovije-dao je, pješačeći zemljom, najprije kršćansko 

učenje, a onda ga obuzeše sumnje, pa je izmijenio svoj nazor o svi-jetu: postao je kinik, jedan od 

onih filozofa koji su ideal nepostojanja bilo kakvih potreba razvili do preziranja pristojnosti. 

(Kinicima zahvaljujemo pojam cinika. 1 to je nešto!) Obraćenik nije bio sretan. »Vidio« je — i kao 

propovjednik priopćavao to, naravno, svim Ijudima — čovječanstvo »pred propašću«. K-ako nije 

htio sudjelovati u masovnom dogadaju, spalio se za vhjeme Olimpijskih igara godine 165. 

Frigijski prorok Montan (156) pripadao je prakršćanskoj sekti koja je u narodu probudila 

kratkotrajnu nadu u Isusov skori vidljivi povratak. Radi toga, kako bi se dobro pripremili, prorok je 

tražio od svojih sljedbenika vrlo strogo isposništvo, jer se inače može očekivati »brzi kraj svijeta«.

. Rimski apostolski otac Hermas pozvao je kršćanstvo 140. u svom djelu »Pastir« (koje se 

privremeno uvrštavalo u Novi zavjet) da iskoristi priliku za pokajanje kao po-sljednji spas »pred 

bliskim sudnjim danom«. 

Prije više od 400 godina (1568) objavljenaje post mortem knjiga »Les Prophćties« (Proročanstva*) 

tradamusa (1503—1566), liječnika za kugu, iz južne Fran-cuske (17). Njegova proročanstva koja 

sežu i u najnovije doba, a koja se — prema mišljenju Ijudi koji se akademski bave njima — 

čudnovato podudaraju s najavljenim či-njenicama, donose beskrajan popis ratova, zaraznih bo-lesti i 

zla. Okolnost da se većina događaja zbiva prema planu, nije gotovo nikakva utjeha. 

Ostavimo tu zbirku proročkih »porođaja«, jer ona bi mogla svojim opsegom doseći njujorški 

telefonski imenik, a prekapanje po strahotama — pogotovo kad nas one još očekuju! — nije nimalo 

zabavno. No, zabavno je posjetiti jednu proročicu i razgovarati s njom. 

Jeane Dixon, Washington D. C. 

Jeane Dixon je Američanka iz više srednje klase, stanuje u tipiziranoj kući od crvenih opeka u 

Washingtonu D. C., živi sa svojim mužem Jimmyjem — spretnim poslovnim čovjekom — u uzorno 

sretnom braku, voli svog mačka Mikea, odijeva se moderno i radi kao prokurist u tvrtki za promet 

nekretninama »James L. Dixon & Comp.«. Pored deset sati rada u uredu, piše članke za 200 

američkih dnevnika, tjedno dobiva prosječno 3000 pisama te održa-va — pokraj poslovnopredstavničkih 

obaveza — preda-vanja; izračunala je da radi 217 dana više nego njezini sugrađani: 

52 subote, 52 nedjelje, 9 blagdana (osim Bo-žića), 14 dana dopusta .(koji ne iskorištava) i 90 dana 

koje tvori prekovremeni rad. Ima smisla za šalu i duboko je religiozna. 

Jeane Dixon je dospijevala, a i danas dospijeva, na prve stranice novina u cijelom svijetu. 

Godine 1944. prorekla je da će Kina postati komunisti-čka (1949. se to dogodilo). 

Ljeti 1947. najavila je da će za slijedećih pola godine biti ubijen Mahatma Gandhi. (Ustrijelio ga je 

30. siječnja 1948. jedan fanatični Hindus.) 

Godine 1961. prorekla je da će Marylin Monroe počiniti samoubojstvo. (Glumica je umrla 5. 

kolovoza 1962. zbog prevelike doze tableta za spavanje.) 

Početkom rujna 1961. predvidjela je smrt svog prijatelja Billa Rowalla, koji je pripadao pratnji Daga 

Hammar-skjolda, generalnog tajnika OUN. (Hammarskjold i nje-gova pratnja stradaše 18. rujna 

1961. pri nerazjašnjenom padu aviona kod Ndole u Rodeziji.) 

Renć Noorbergen (18) opisuje »dramatično proročan-stvo o smrti predsjednika Johna F. 

Kennedyja«, koje je Jeane Dixon izrekla jedanaest (!) godina prije atentata 22. studenog 1963. 

Pokušala je preko svih kanala koji joj bjehu pristupačni odvratiti Kennedyja od putovanja u Dallas, u 

Texasu. — Jeane Dixon tvrdi da ima osobiti afinitet prema obitelji Kennedy. Tako je, na primjer, na 

jednom velikom zboru u siječnju 1968. kazala da Robert K.ennedy neće postati predsjednik SAD, 

»jer će u lipnju ove godine biti u Californiji žrtva atentata«. — Petog lipnja je senatora u hotelu 

»Ambassaddr«, u Los Angelesu, us-trijelio Bishara Sirhan. Jeane Dixon je unaprijed opisala i mjesto 

događaja. 

Renć Toorbergen je o fenomenima Jeane Dixon razgova-rao s drom Clydeom Backesterom, 

stručnjakom za de-tektore laži i upraviteljem jednog znanstvenog istraživa-čkog instituta. Backster je 

izrazio mišljenje da je Jeane Di-xon prodrla u frekventno područje u kojem se zbiva »sao-braćanje u 

svemiru«. Backster: »Smatram sigurnim da ta vrsta sporazumijevanja postoji oduvijek. Samo, mi 

smo svoja nadosjetilna zapažanja blokirali u sebi predrasuda-ma. Zavaravamo sami sebe — a 

znanost i okolina prido-

nose tome — da izvan uobičajenih osjetila praktično ne postoji nikakvo drugo osjetilo... Jeanei 

Dixon je, očito, sasvim pristupačna jedna sposobnost kojom smo se u davna vremena općenito 

koristili...« 

Intervju s vidovnjakinjom 

U nedjelju, 5. svibnja 1974, sastao sam se s »otmjenom starom damom« u njezinoj vašingtonskoj 

kući radi razgovora. 

Gospođo Dixon, sfo se događa kad saznafete svoja pro-ročanstva? Što se tada događa? Cujete li 

neku objavu, do-življavate li viziju, prikazanje? 

Kad vidim budućnost, to je nešto čudesno. Nije prika-zanje, jer onda bih vidjela neki lik poput duha. 

Nije ni objava, jer o njoj odlučuje volja Božja. Ono što vidim jest sudbina koju je Bog unaprijed 

odredio vama ili bilo kome drugom, i tu sudbinu ne možete izmijeniti. To sam, uosta-lom, kazala 

gospodinu Richardu Nixonu već 1959. 

Što se u takvim trenucima događa s vama? Što se zbiva u vašem mozgu? 

To je neka vrsta milosti, i ja sam uvijek pripremljena za nju. Osjećam se drukčije, mijenja se moj 

stav prema okolini, moja sposobnost logičkog rasuđivanja, pa čak — čini mi se — i zdravstveno 

stanje. Jednogjutra, iznenada, znam da slijedi razdoblje nadahnuća. To se razdoblje ne može 

usporediti s normalnim vremenom. 

Pročitao sam da ste vrlo velik vjernik. Idete li u crkvu? 

Idem. Bila sam i jutros u sedam sati. 

Dobro, Sto kaže Crkva, što kaže nadležni kardinal o vasim proročanstvima? 

Trebalo je da pročitate što su neki svećenici napisali o meni! Najbolje je da ne mislim na to i da 

molim za njih. 

Jesu li vas, ddista, ozbiljno napali? 

Naravno, napali su me ozbiljno, i to s vrlo visokih po-ložaja. Uvijek napadaju oni koji ništa ne 

shvaćaju, ali se pretvaraju kao da sve razumiju. Pokvareni uvijek viču najviše... 

Zbog čega vas napada Crkva? Vi niste nikada izjavili nesto protiv kršćanstva? 

Neću nikada ni izjaviti. 1 ja sam već doživjela vizije Isu-sa, ali se ne mogu usporediti sa stanjem 

proricanja. 

Upravo sam ovih dana procitao u jednim novinama da ste vi uvjereni u postojanje UFO-a. Možete li 

mi reći nešto o tome? 

Kažem vam, u mom životu ne postoji više ništa novo. Meni su UFO dobro poznati već godinama i 

desetlje-ćima. Ljudi me pitaju kada sam prvi put saznala nešto o UFO-ima^-Na to pitanje ne mogu 

odgovoriti, jer za UFO-e znam otkad sam prohodala. Jeste li vi ikada raz-mišljali o tome kada ste i 

zbog čega prohodali? 

Znači, UFO-i su prema vašem mišljenju stvarnost. Do-bro, odakle stižu? 

Uskoro ćemo ustanoviti da potječu s jednog neotkrive-nog planeta u našem Sunčevom sustavu. 

Službeno ćemo uspostaviti vezu s posadama i od njih saznati osobito to kako se mogu jednostavnije i 

bolje iskoristiti postojeće energije. 

Gravitacijski su odnosi u našem Sunčevom sustavu uravno-teženi. Tu nema mjesta nekom 

nepoznatom planetu. Osim toga, svemirske su sonde projurile i kroz prostor »iza Sunca« — a nije 

primijećen nikakav novi planet. 

Ti zaključci nimalo ne mijenjaju činjenicu da ćemo, ipak uskoro otkriti jedan nov planet! On se 

nalazi u blizini Jupitera.

Jupiter je veoma udaljen od naseg Sunca. On viSe i ne spada u zonu našeg Sunčeva sustava u kojoj 

je moguć život. 

Kako bi na toj hladnoći nastala razumna bića? 

Pričekajte samo! Inače, UFO-ima upravljaju žene... 

Odakle vam tol 

Osjećam vibracije, ženske su. 

Gospodo Dixon, vi poznajete moje knjige. Sto mislite o mojim teorijama? 

Mnoga su vam gledišta potpuno pravilna. 

Vjerujete da nas opet posjećuju izvanzemaljska bića? 

Da, svakako. U prošlosti su nas posjećivali kao što vi tvrdite... Dajte mi za trenutak ruku. Vidite, 

ovdje, na vršcima vaših prstiju, naslućujem energiju vaše nad-nad-svijesti. Vidite, gospodine von 

Danikene, slijedeće važno razdoblje vašeg života... 

(U tom je času Jeane Dixon zabranila dalje snimanje na magnetofonsku vrpcu, a zabranila je i 

objavljivanje tog razgovora koji je potrajao dva sata. Kraj razgovora pro-tekao je ovako:) 

Pijete li od vremena do vremena alkohol? f 

V cijelom svom životu nisam još popila ni gutljaj! Ne pijem ni kavu, ni čaj. Sjećate se kako je, kad 

vam je bilo 19 godina, nastupila velika promjena u vašem životu? Ta-da niste, ipak, vi prouzrokovali 

tu promjenu. Ona vas je, tako reći, »obuzela«. U svom budućem životu imat ćete vrlo moćnih 

neprijatelja, ali još više snaga koje će vas voditi i pomoći vam. Ne zloupotrijebite svoju nadarenost. 

I, napravite pristojan intervju! Ako ono o čemu smo ovdje satima razgovarali prikažete na nepošten 

način, bit će to posljednji intervju u mom životu... 

»Nešto« 

»Nešto« titra iz naših izvor-a energije — »nešto« vidi slike budućih događaja — »nešto« titra iz 

stranih onostranih iz-vora energije u naš mozak i stvara vizije. Puke tlapnje? 

Ne postoji proricanje, ona malobrojna uspješna pred-viđanja jesu slučajna, nastala u živom 

čovječjem mozgu, a proizvode proricanja napuhali su »vidovnjaci«. Zar se ispunilo sve što su 

prorekli Jeane Dixon i drugi? 

Dakako, nije se ispunilo, ali tko se tome čudi? Ako se zna da je svijet s one strane (do sada) fizikalno 

shvatljivog »bezvremenski«, onda je jasno da »primatelj«, doduše, mo-že primiti emitiranu energiju, 

ali je ne može ili može tek vrlo teško — slučajni pogoci! — vremenski svrstati na pravo mjesto. 

Oblici svijesti onostranih, koji traže vezu s nama, ili su emocionalni, ili nelogični (jer su izvan 

zemaljskog iskustva i vremenskih zakona), ili oboje. Inače ne bi upozoravali na tobože buduće 

događaje, koji su se u »bezvremenskom sta-nju« već dogodili — ta, tu se više ništa ne bi moglo 

izmije-niti. 

Ili: 

Oblici svijesti ovostranih prodiru u »drugi svijet«, a njihovi se pošiljatelji nadaju da mogu otkloniti 

»viden« događaj. To bi, svakako, bio solistički pothvat ovostrane komunikacije, pokušaj. Onostrani 

ne bi tada imali nikakve veze s upozorenjima o budućim događajima koji prijete. 

Ta mi je druga pretpostavka simpatičnija, jer tu se ne bi naprezali onostrani. Naime, naša bi energija 

svijesti, stvo-rena u našem mozgu, bila sposobna da u određenim vre-menskim razmacima stupi u 

vezu s »vremenski obrnutim svijetom« (tahioni!) i tako izmami od onostranih svijesti proročanstva. 

Mitologija i veze s onim svijetom 

Za svoju hipotezu o posjetu izvanzemaljskih bića našem globusu dobio sam mnogo podataka iz 

mitologije. To zna-nje starih Ijetopisaca očarava, jer je čovječanstvu predajom sačuvalo stanje stvari

sa sadržajima značenje i domet kojih pisac u svoje doba nije mogao spoznati. Što se tiče veze 

između ovog i onog svijeta, mitologija je isto tako bogat rudnik. Evo nekoliko uzoraka. 

Indogermansku etničku skupinu Kelte potisnuli su pre-ko Rajne Germani, pa su tada Kelti 

zaposjeli britansko otočje. Ti otočni Kelti iz prvih stoljeća naše ere često su se družili s vilama, 

lijepim, vještim čaranju, demonskim bićima, prirodnim duhovima, koje su se stalno selile iz 

prirodnog u natprirodni svijet i natrag; zapanjivale su otočne Kelte svojim poznavanjem budućnosti 

i, kad bi za-uzele zemaljsko mjesto, ulijevale su im veliko strahopošto-vanje, jer su odabrane, čak, 

privremeno vabile u svoje »carstvo« i zatim ih vraćale. 

Sjeverni Germani bjehu čvrsto uvjereni u postojanje »drugog ja«, koje su zvali »fylgja«; ono je 

pratilo Ijude kao nevidljiva sjena. Fylgja je pripadalo osobnoj svijesti, ali se moglo i odvojiti od nje i 

pojaviti na bilo kojem mjestu. Skandinavcima je fylgja bilo prisan duh zaštitnik, koji bi, ako je 

zatrebalo — prije svega, ako je zaprijetila opas-nost, odjurio na onaj svijet i vratio se s obiljem 

obavješte-nja, kojima je mogao izvući iz neprilike ovostrane. 

Kod druida, staropoganskih svećenika keltskih naroda, priznavao se kao prosvjetitelj i prorok samo 

onaj koji je mogao predočiti takozvani »druidski kotao«, osobitu vrstu čudesnog kotla, koji je bio 

napravljen od »duha onostranih«. Onakva proročanstva kakva su druidski vi-dovnjaci kuhali u 

svojim kotlovima, ne mogu se danas dobiti ni iz najboljeg termoplastičnog lonca za kuhanje, ne bi ih 

dobio ni Uri Geller. 

U sablasnoj noći »samhuina« (fenomen iz staroindijskih Veda) pale su, čak, ograde između ovog i 

onog svijeta; 

iz ničega su se materijalizirale aveti svih vrsta. 

U okultističkoj literaturi svih vremena igra veliku ulogu »astralno tijelo«; taj čudnovati korpus, 

piše u literaturi, jest »finotvarni ovoj« tijela i duše. Gnostičko-mitska reli-gija, koja čovjekovu sreću 

čini ovisnom o njegovu pozna-vanju svjetskih tajni, tvrdi da astralno tijelo prožima čo-vječje tijelo i 

da je neka vrsta veze između zemaljskog i jednog »višeg« tijela. 

Astralno tijelo — aura — dah = snaga 

Tko spominje astralno tijelo, treba da spomene i auru. Aura znači na grčkom zrak ili dah. 0 tom se 

općenito ne-vidljivom ovoju, koji obavija živa bića, ne samo govori od davnine, već se uvijek tvrdilo 

da postoji, a upravo se danas bavi njime parapsihološko istraživanje. (Priča se da ovaj ili onaj 

pjesnik, učenjak, katkad i političar, ima »stanovitu auru« u smislu karizme!) 

Neću tu opisivati sve one postaje na kojima je nedefi-nirana aura, navodno, napokon otkrivena. 

Međutim, kao dokaz o tome da su se tim fenomenom bavili ugledni uče-njaci, spomenut ću 

prirodoznanca i kemičara Carl-Lud-wiga von Reichenbacha (1788—1869), koji je, uostalom, otkrio 

u drvnom katranu parafin i kreotin. Reichenbach je bio tako uvjeren u postojanje te nevidljive (ali 

koja može postati vidljiva) iskonske snage, koju je nazvao »snagom daha«, da je njezinu otkrivanju 

posvetio čak dva deset-Ijeća svog istraživačkog života. Kao i Franz Anton Mes-mer, vjerovao je da 

se snaga daha može prenijeti s jednog čovjeka na drugog. Ipak, ta neobičnost — astralno tijelo, aura 

ili snaga daha — tek je slučajno otkrivena tehnički. U naše doba*. 

* Vidite knjigu: Peter Andreas — Caspar Kilian: »Fantastična naučna istraživanja«. Izd. »STVARNOST«. 

1974. — u prijevodu Tomislava Odlešića (Napomena ured.) 

Kirlianov efekt 

U drugoj polovici četrdesetih godina primijetio je ruski inženjer Semjonov Davidovič Kirlian iz 

Krasnodara na Kubanu da se između tijela jednog pacijenta i elektroda u visokofrekventnom 

području aparature za elektroterapijsko liječenje pojavljuju pražnjenja. Zainteresiralo ga je pitanje da

li se ta pojava, koja se opaža očima, može i fotografi-rati; sa svojom ženom Valentinom prihvatio se 

muko-trpnog rada. 

Kirlianova fotografija, koja se danas upotrebljava po-svuda, pokazuje takozvani Kirlianov efekt. U 

poljima iz-mjenične struje visoke frekvencije, koja su neškodljiva za Ijude, životinje i biljke, 

dobivaju tijela luminiscenciju, svjetlosnu pojavu, koja se može prikazati fotografski a nije izazvana 

povišenom temperaturom. Naziva se i »hladnim sjajem«. 

Kako bi se tek nagovijestili fenomeni koje Kirlianova fbtografija može učiniti vidljivima, spomenut 

ću snimke na kojima se vidi rascvjetala biljka s mnogo cvjetova i zatim ista biljka pošto je odrezan 

jedan cvijet: ondje gdje se nalazio cvijet, vidio se još djelić sekunde nakon rezanja njegov obris, 

premda ga više nije bilo. U međuvremenu su širom svijeta napravljene bezbrojne snimke prema 

meto-dama koje se osnivaju na Kirlianovu efektu: na njima se vide oko čovječjeg tijela zrake koje se 

ne mogu opaziti okom. 

Postoji, na primjer, jedna snimka koja je napravljena nakon amputacije šake: na fotografskoj su se 

ploči poja-vili obrisi te amputirane šake. Najčudnije je ovo: na di-vanu je ležao jedan čovjek, zatim 

je ustao i otišao; na fo-tografiji koja je snimljena u istom času, vide se obrisi tog čovjeka u onom 

položaju u kojem je maloprije ležao na divanu. Tu izaziva, očito, neka nepoznata sila fizikalan 

fenomen. U daljem će razvoju nastati iz tog sasvim nova kategorija za Ijude, jer je fotografirana aura 

— ili ma što to bilo — vrlo različite kvalitete, to jest: jasnoće. 

Gdje počinje svijet duhova? 

Mene neprestano zapanjuje kako se nerazumljiva priop-ćenja iz mitova i svetih zapisa iz dana u dan 

pokazuju sve više kao stvarnost. Govorilo se o auri, zrakastom sjaju ko-ji okružuje određene osobe 

— i ona postoji! Može se fotografirati. Kako nastaje Kirlianov efekt, načelno je razjašnjeno. Fizičari 

ne poriču da svako tijelo manje ili više »zrači«. Kirlian je, međutim, (^krio postupak kojim se ta 

zračenja mogu snimiti. 

No, kakav je odgovor na »fenomenalno« pitanje kako može tijelo kojeg više nema (odrezan cvijet, 

amputirana šaka, čovjek koji je otišao) još kratko vrijeme zračiti, dakle biti »aktivno« na starom 

mjestu? Jer, uvijek je tijelo, tako bi trebalo zaključiti, uzrok zračenja. (Zar je možda obrat-no?) 

Kamo se zrači ta energija? 

U fizikalnom smislu svako je zračenje »materijalno«; 

to vrijedi i za svjetlosna zračenja (kvanti) i sve vrste kor-puskularnih zračenja (zračenja čestica). 

Energija zračenja se raspada. U što se raspada? Prema principu energije, ona se ne može rasplinuti u 

NIŠTA. Tu ni atomska fizika ne zna dalje: utvrđivanje određenih atomskih čestica na-kon njihove 

energetske pretvorbe nije moguće. Jedan fizičar, koji radi u evropskom institutu za atomsko istraživanje 

CERN u Ženevi, rekao mi je (zamolivši da mu ne spominjem ime): 

»Za nas tu počinju nadzemaljska stanja. Opažamo od-ređena djelovanja i pokušavamo ustanoviti 

zakonitost. No, na pitanje o uzrocima tih djelovanja ne možemo odgovoriti. Tu počinje, očito, svijet 

duhova.« 

Je li se dr Leonid L. Vasiljev, redovni profesor psiholo-gije na Lenjingradskom sveučilištu i nosilac 

Lenjinova 

ordena, pomirio sa situacijom ili je izrazio nadu kad je rekao: 

»0tkriće ESP*- energije bit će isto tako važno kao i otkriće atomske energije. 

Jesu li prikazanja vezana uz mjesto i vrijeme? 

Prividno zaobilazni put preko parapsiholoških fenomena do prikazanja nije zaobilazni put. 

Prikazanja jesu para-psihološki fenomeni. Podloga svakom prikazanju jest ener-gija. Odakle stiže 

ona? Što navodi (u smislu: uzrokuje) nekoliko milijardi atoma da se u određeno vrijeme na

određenom mjestu pokažu kao vidljivi i da pri tom činu očituju razumno ponašanje? Zašto 

prikazanja vidi uvijek samo malen broj osoba? Zašto stotine i tisuće prisutnih ne primjećuju ništa? 

Zašto se prikazanja ukazuju vidovnja-cima baš na istom mjestu? Zar ne mogu promijeniti jednom 

određeno mjesto? Zovu vidovnjake da dođu u određene dane i određene sate na propisano mjesto. 

Zar se (božan-ska!) prikazanja ne mogu pojaviti gdje i kad ihje volja? 

Majka Božja iz magle i koprena 

Što se tiče prikazanja koja sam opisao a koja su tek malen izbor s popisa, o njima se može iz 

zapisnika utvrditi da u 11 slučaJeva nisu vidovnjaci ni spontano, ni izne-nada »ugledali« potpunu 

prikazu, već su prije toga vidjeli »magličastu, neodredivu, sivo-bijelu masu«. Tek nakon 

intenzivnog naprezanja (autosugestije!) razabrali su u toj »masi« svoju prikazu. 

ESP = engl. Extra Sensory Perception = vanosjetilno opažanje 

Malom Albertu iz Beaurainga, koji je 29. studenog 1932. god. »ugledao« Majku Božju, učinilo se 

najprije da vidi »bijelu maramu«, koja se potom. pretvorila u Bogo-rodičin lik. — Matouš Lašut, 

češki vidovnjak iz Turzovke, »ugledao« je Majku Božju pri prvom prikazanju u »ri-jetkoj, 

bjeličastoj maglici«. — Djevojčice iz Heroldsbacha »vidjele« su za vrijeme prikazanja 12. listopada 

1949. samo »bijelu koprenu«, koja je tek kasnije poprimila oblik — i to vidljiv jedino dječacima — 

»bijele žene«. 1 Mama Rosa iz San Damiana izjavila je da je najprije vidjela samo »magličast 

oblik«, koji se zatim »zgusnuo« i pretvorio u Majku Božju. (Tu treba podsjetiti na isusovca Athanasiusa 

Kirchera, koji je smatrao da pri traženju nalazišta vilinskim rašljama djeluju »isparavanje i 

pare«.) 

Prikazanja iz električnih izbijanja 

Zapisane izjave vidovite djece iz Fatime upućuju na fi-zikalne dogadaje. Prikazanja su se uvijek 

najavljivala »munjama«, čija su električna izbijanja bila praćena šuš-tanjem i pucketanjem. Mala je 

Lucia rekla da je, kad god bi se prikazanje udaljavalo, čula neki zvuk kao da je u daljini »prasnula 

svjetlosna raketa«. Kad su fatimska djeca 13. rujna 1917. doživjela peto prikazanje, nekoliko je tisuća 

Ijudi jasno opazilo svijetlu kuglu koja je polako i veličanstveno odlebdjela prema nebu. 

Trinaestog svibnja 1924. vidjeli su hodočasnici iznad hrasta, ondje gdje je bilo ustaljeno mjesto 

prikazanja, »bsebujan bijeli oblak«; 

padalo je, rekoše, nešto poput snježnih pahuljica i malo iznad tla rasplinjavalo se u ništa. Lucia je 

kasnije napisala da se prikaza Majke Božje uvijek približavala polako u »odrazu nekog svjetla«, a 

djeca su uvijek vidjela Bogo-rodicu tek tada kad bi se svijetla točka zaustavila nad hrastom. Kad su 

Luciju na preslušavanju upitali zašto 

je, za vrijeme prikazanja, često spuštala pogled umjesto da netremice gleda Bogorodicu, odgovorila 

je: »Zato što bi me povremeno zaslijepila« (19). 

Materijalizacije 

U primjeru Lourdesa upravo se nuđa na srebmom pla-dnju misao o materijalizaciji nekog stranog 

oblika energije! U prvim izještajima, još nekrivotvorenima uljepšavanjem, Bernadete Soubirous je 

izjavila — kad su je na saslušanju prikliještili — da je u početku vidjela samo nešto »poput lepršave 

bijele marame ili vreće za brašno« (20); osim toga, Čula je pred spiljom prigušenu buku »poput 

naleta vjetra«. (Zapisnik liječnika Lacrampea, Balenciea i Peyrusa od 27. ožujka 1858.) Te je 

podatke rekla Bernadette i pred drugim osobama (21). 

Spoznaje

Ukazuju mi se tri spoznaje: 

1) Prikaza se ne pojavljuje iznenada, jer mora najprije poredati svoje atome tako da tvore »sliku«. 

(Činjenica da se u zapisnicima često javlja riječ »iznenada«, može se objasniti okolnošću daje onima 

koji saslušavaju vidovnjake nevažna »predigra« [magla, koprene, bijele marame itd.]; 

upornim pitanjima prodiru do cilja, do opisa vizije. Tako nastaju prikazanja — bar u zapisnicima — 

»iznenada«!) 

2) Dok traje prikazanje, nastaje elektromagnetsko, vje-rojatno jako ionizirano polje. Vrlo brzo se 

istiskuje zrak; 

pri tome nastaju zvučni titraji promjenljive visine i jačine poput »mukla vjetra«. Zrak se kao 

sisaljkom isisava, is-tiskuje iz spilje. 

3) Kad se prekine prikazanje, jurne zrak u vakuum a magnetsko se polje raspadne samo od sebe. 

Stoga su na 

nekoliko mjesta prikazanja i pasivni promatrači čuli »prasak«. 

Već taj kratki rezime dopušta zaključak da nepoznati uzroci prikazanja podliježu fizikalnim 

zakonitostima. Zar bi se svemogući Bog, ako sudjeluje u tom fenomenu preko glasnika iz svoje 

obitelji, jednostavno pokorio tako la-pidarnim zakonima? 

Izjave o tobožnjim prikazanjima kojima obmanjuju va-ralice, lažni vizionari i vjerski zanesenjaci ili 

koja se zbi-vaju samo u glavama histerika zrelih za bolnicu, treba raz-jasniti i prekinuti na 

psihijatarskom kauču. — Uzroci onih fenomena prikazanja koje valja ozbiljno shvatiti za-cijelo se 

nalaze izvan čovječjeg razuma, čovječjih možda-nih funkcija. lonizirani zrak, praskave eksplozije, 

munje u obliku kugle itd. pružaju tako tvrde činjenice da se na nji-ma mogu polomiti zubi. Tko je taj 

veliki Manitu, taj moćni »duh« koji, uživajući, stvara fenomene? Smijem li, dakle, tvrditi da ima 

pravih prikazanja? 

Društveni atom 

Smijem. 

Tisuće onih koji su čuli prasak, vidjeli munju ili pro-matrali sunčano čudo, nisu bili poremećena 

uma. Kad su »vidovnjake« pratili na mjesto prikazanja Ijudi, nije se ra-dilo samo o stadu vjerničkih 

ovčica. Često bjehu prisutni sumnjičavi učenjaci, većinom i kritički novinari, a uvijek velik broj 

vjerski necijepljenih nevjernika. 

No, masovnoj sugestiji »svetih događaja« podvrgavaju se uvijek samo pobožni, besprijekorni 

vjernici — na način koji, u vezi s jednim prikazanjem psihodrame, opisuje Jacques Hochmann (22), 

psihijatar i psiholog sa Sveuči-lične klinike u Lyonu, u Francuskoj: Postoji teoretski mo-del 

»sociometrije«, u središtu kojega je društveni atom; 

taj atom treba shvatiti kao jezgru koja se odnosima pri-vlačenja i odbijanja stvara uokrug 

individuuma; ti se odnosi sastoje od interrelativnih* lanaca koje izazivaju afektivne (izazvane 

uzbuđenjem) struje. Međutim, homo-gena zajednica »društvenih atoma« nastaje samo na prošteništima 

kao što je Lourdes, gdje hodočasnike, sasvim sigurno, povezuju međusobno »afektivne 

struje«; ona ne postoji na onim mjestima gdje se okupi šaroliko mnoštvo Ijudi zbog znatiželje i 

očekivanja čuda. 

Čemu vezanje uz mjesto i vrijeme? 

Prikazanja se objavljuju »vidovnjacima« pod hipnotčkom prisilom i — ne mogu to drukčije izraziti 

— u stanju stanovite bespomoćnosti. Uvijek određuju mjesto vrijeme. 

»Hoću da 13. slijedećeg mjeseca dođete ovamo...« na-redila je prikaza troma fatimske djece. 

Bogorodica se toč-no .pojavila na najavljenom mjestu. Pola .dva po podne bješe 13. srpnja 1917. za

geografski položaj Fatime baš astronomsko podne. (Zašto?) Gospa je opet zatražila sastanak s 

djecom 13. slijedećeg mjeseca na istom mjestu. Potekla su obavještenja od prikaze (odašiljač) 

vidovnja-cima (prijemnici). 

Za sada je sve u redu. Međutim, zašto su prikazanja vezana uz mjesto i vrijeme? Tu mogu uvesti u 

raspravu samo jednu fantastičnu mogućnost koja se, priznajem, prilično loše slaže s takozvanim 

priznatim činjenicama. Čini mi se da je bolje ponuditi neku teoriju nego se ku-kavički izvlačiti. 

Svladavanje vremena i prostora 

Tko hoće pratiti moje spekulativne kombinacije a ima dasku pred očima (taj izraz, zapravo, znači: 

biti ogra- ničen; igra riječi — nap. prev.), neka je stavi pod noge. 

Na taj će način biti nekoliko centimetara viši i imat ćebolji pregled nad teoretskim poprečnim 

spojevima i povezanošću. 

U nekom trenutku negdje su u našoj galaksiji nastala prva razumna bića. Astrofizičari znaju da 

ima neuspore-divo starijih sunčanih sustava nego što je naš; dakle, po svoj prilici ima — a to se i ne 

poriče ozbiljno i odlučno — i mnogo starijih razumnih bića. Prva inteligentna bića počeše (kao što, 

vjerojatno, i priliči svim razumnim bići-ma!) postavljati pitanja kako bi povećala svoje znanje. Prije 

nego što su ti inteligentni Nezemljani počeli plani-rati svemirska putovanja, bavili su se 

astrofizikalnim i astronomskim istraživanjem (kao i naši stručnjaci, prije 

nego što su poslali u atmosferu prve rakete). Kad su počeli konstruirati svemirske brodove, njihovi 

matematičari i balističari izračunaše da je pri velikim brzinama svemir-skih brodova različito 

vrijeme polaznog planeta i brodske posade. 

Nerazumljivo? 

Znanstveno se odavno dokazalo da pri međuzvjezdanim letovima velikom brzinom vrijede različita 

vremena. »Vre-menska dilatacija«, kako se naziva taj vremenski pomak, »otkrivena« je, doduše, tek 

u naše doba, ali ona je »vječni« zakon, te je vrijedila već i za prva razumna bića koja su se bavila 

astronautikom. Što da se radi? govori Zeus — upitao je Friedrich Schiller u svojoj pjesmi »Dijeljenje 

Zemlje«. Što da se radi? pitala su se i izvanzemaljska bića. Kako da ostvare cilj ekspedicije: 

povećanje znanja, ako do njihova povratka iz svemira prođu tisućljeća? Ako kod kuće ne bude živio 

više nitko tko bi mogao primiti i ocijeniti rezul-tate putovanja? 

Prostor i vrijeme, rekoše izvanzemaljski akademici, mogu se pobijediti jedino ako se na što više 

mjesta u koz-mosu u različito vrijeme budu pobrinuli za potomstvo — razumije se, »na svoju sliku i 

priliku«! Dakle, školovali su se astronauti i dobili zadatak da na dalekom putovanju skrenu prema 

svim suncima zavičajnog tipa i da se spuste ondje. Trebalo je da na temeljito istraženim planetima 

od-voje najrazvijeniji oblik života i planskom umjetnom mu-tacijom* učine ga razumnim. Prema 

kojem uzorku? Da-bome, »na svoju sliku i priliku«. 

• Latinski: »mijenjanje«; promjena koja dovodi do nastanka izmije-njenog nasljednog obilježja 

Stafete istovrsnih

Tako je prilično jednostavnim trikom svladano vrijeme. Od tada su na različitim planetima, sličnim 

zavičaju, u različito vrijeme nastajale skupine razumnih bića njihove »vrste« — napravljene na 

njihovu »sliku i priliku«. Krono-loško stvaranje željenog soja omogućilo je da se, unatoč 

vremenskom pomaku, prenose tobože bezvremenskom šta-fetom postignuti rezultati iskustva i 

znanja. Zajamčen je cilj ekspedicije: povećanje znanja. 

Ludo bi bilo tvrditi da je čovjecji razum jedinstven i jedini u svemiru. Mogu postojati u univerzumu 

milijuni i milijuni oblika razumnih bića — samo, naš planet nisu posjetili izaslanici drugih razumnih 

oblika osim onih ko-jima zahvaljujemo svoj razvitak. Što bi razumna bića s Jupitera radila na 

Merkuru kad nisu ispunjene zavičajne pretpostavke? U Homerovoj je »0diseji« recept Nezem-Ijana: 

»Kao i uvijek, Bog se druži sa sebi ravnim!« 

U našoj galaksiji postoje srodni nam oblici razumnih bića, jer su Nezemljani, ispunjavajući zadatak, 

izvršili na nekoliko strateških točaka mutacije, umjetne mutacije na postojećim bićima. Vjerojatno 

ima, iako mi to još ne znamo, u našoj galaksiji i drugih inteligentnih bića, koja misle, postupaju i 

osjećaju poput nas. Te, nama vrlo srodne kozmičke porodice posjeduju mozak koji funkcionira kao i 

nas — ta, istog je podrijetla: načinjen je prema pro-kušanoj »slici i prilici« stranih kozmonauta. Taj 

mozak proizvodi iste reakcije na podražaje vanjskog svijeta kao i naš aparat za razmišljanje, koji 

užasno štedljivo iskorišta-vamo. Daje li on početno paljenje prikazanjima? 

Priroda ne može vračati 

Zašto, postavlja se pitanje, nije »kruna stvaranja«, kao što .kažu antropolozi, dospjela do svog 

razuma selekcijom*, evolucijom** i mutacijom? Zato što cijela preostala maj-munska porodica (naši 

preci!) još i danas živi u prašumi! Zato što joj je stajalo na raspolaganju potpuno isto raz-doblje za 

evoluciju! Zato što broj i oblik njihovih kromo-soma*** nije istovjetan s našim! 

Naši preci, homoidi, imali su 48 Y-kromosoma — mi imamo samo 46 XY-kromosoma. Usrdno 

molim da meni (i antropolozima!) objasni neki genetičar to »čudo« kako je od 48 Y-kromosoma 

nastalo 46 XY-kromosoma i kako su se proizvodi parenja nejednakog broja i oblika mogli još i dalje 

uspješno razmnožavati. Možda saznam da su slučajno srasla dva Y-kromosoma i stvorila jedan Xkro-mosom. 

Zašto ne? Samo, postoji tu jedna nezgoda: biće kojem se slučajno dogodio taj genetički 

defekt — nije važno da li je bilo muško ili žensko — »nakon toga« se, zbog nejednakog broja 

kromosoma, više nije moglo pariti ni s jednim drugim homoidom. 

S tim groteskno nelogičnim objašnjenjem trebalo bi mi tada podvaliti i matematičku nemogućnost 

da se taj sas-vim slučajni kromosomski defekt ponovio još jednom, otprilike u isto vnjeme, i da se ta 

druga »spontana muta-cija«, opet »slučajno«, srela s prvom! Gospodo, par ima dva dijela; želi li se 

razmnožavati, treba da oba dijela budu istih tjelesnih osobina. Nuđanje takva »rješenja« problema 

jest pretjeran zahtjev. Onaj koji postavlja ne- 

* Znanost o prirodnom odabiranju (darvinizam) 

** Razvoj raznih oblika živih bića 

*** Dijelovi obojive mase stanične jezgre koji se pojavljuju u stanicama za vrijeme dijeljenja jezgre, 

stalnog broja i oblika za svaku vrstu. 

ugodna pitanja, često dobiva, kad mu ne znaju odgovariti, ponude takve kvalitete. 

0 nastanku razuma objavio je u časopisu »Icarus« (23) britanski istraživač nasljeđivanja Francis 

Harry Crick, koji je 1962. dobio za istraživanje kemijskih osnova naslje-đivanja (DNA) Nobelovu 

nagradu, svoje uvjerenje da je život na našoj Zemlji napredovao uslijed izvanzemaljskih gena. 

Budući da su me upravo zbog te moje postavke že-stoko napadali na mnogim mjestima, mogu 

priznati da me članak tog općenito cijenjenog genetičara veoma usrećio.

Trenutak slučajnosti SADA 

Prije nego što nastavim obrazlagati zbog čega, prema mom mišljenju, nastanak našeg razuma 

posredstvom izvanze-maljskih bića može biti i uzrok pravih prikazanja, trebam ukloniti najteži 

prigovor mojoj teoriji o kozmonautima. 

Poznati astronauti i egzobiolozi kao što je profesor Carl Sagan, iz New Yorka, smatraju da je posjet 

izvanze-maljskih bića našem planetu nemoguć već zbog toga što, s obzirom na velik broj pogodnih 

planeta, Nezemljani nisu mogli unutar Ijudske povijesti razvoja unaprijed odrediti trenutak 

slučajnosti SADA, trenutak u kojem je čovjek postao razuman. Da su, dakle, izvanzemaljska bića, 

posjetila Zemlju prije — pretpostavimo — tri milijuna go-dina, tada ne bi izvještaji o tom događaju 

mogli ući u mitologiju, kao što ja tvrdim u svojim knjigama. Izvanze-maljska bića ne bi a) mogla 

znati da je nas planet vrijedan 

cilj niti bi b) znala da su homoidi u svom razvoju upravo stekli razum. 

Homo sapiens je razuman tek nakon posjeta izvanze-maljskih bića. Da su ona posjetila Zemlju 

prije tri mili-juna godina, tada bi upravo tri milijuna godina postojao 

razum. A kad bi nas posjetila tek za pet stotina tisuća godina, tada bi trenutak SADA nastupio tek 

tada. Pret-postavke o vremenu su fiktivne. Za koje god se doba odre-dio trenutak slučajnosti SADA, 

on je svakako istovjetan sa posjetom izvanzemaljskih bića našim planetima, ne-zavisno od toga kada 

je započeo trenutak SADA. 

Za međuzvjezdana putovanja bilo je potrebno mnogo više nego što je do sada postigla naša tehnika. 

Izvanze-maljska bića koja su nas umjetnom mutacijom učinila razumnima, bila su za nekoliko 

stoljeća ispred nas, nas iz današnjeg doba, ne samo u tehnici, nego je i njihovo znanje o 

subatomskim svjetovima i o stvarnim sposobnostima mozga bilo, zacijelo, neusporedivo razvijenije 

od našeg. 

Dodamo li fenomenima čovječjeg mozga, kojima smo do sada ušli u trag, sposobnosti razumnih bića 

koja su nam znatno nadmoćna, tada možemo, makar samo pri-bližno, naslutiti kakav su kvocijent 

inteligencije imali stvoritelji naše svijesti. Nijedno izvanosjetilno opažanje, danas pod etiketom ESP 

predmet vrlo pomnih istraživa-nja, nije ništa novo. Ono što s velikim trudom i znatnim materijalnim 

troškovima nastojimo ponovo otkriti i za-tim iskorititi, ovladati time, programirano je u čovječjem 

mozgu još od one pradavne planske umjetne mutacije. 

Već odavno je općenito poznato da je samo jedna de-setina naše moždane mase aktivna. Što radi 

pretežni »ostatak« od devet desetina, kojim bismo mogli raspola-gati? Ta, zašto su selekcija, 

evolucija i mutacija stvorile mozak od 1300 do 1800 g težine. ako ga čovjek uopće ne treba? »Zvijer 

mozak« može beskrajno mnogo više nego što zahtijeva od njega svagdašnjica. To dokazuju mediji, 

vidovnjaci, telepati, hipnotizeri, telekineti... i proroci. 

Izvanzemaljsko saobraćanje 

Postupkom kojim su »nakalemili« homoidima obilježja svoje vlastite vrste i bića — metodom koja 

je u razmjerno malom omjeru preuzeta u uzgoj biljnih kultura i domaćih životinja — prenijeli su 

izvanzemaljski kozmonauti i svoje visokorazvijene sposobnosti izvanosjetilnog opažanja — vjerno 

»svqjoj slici i prilici«. Nisu uložili taj tmd u ople-menjivanje (= počovječenje) homoida zbog puke 

nese-bičnosti, zbog Ijubavi ili kao milostiv dar iz velikog kov-čega svoje svemoći — kao što bi 

tvrdile religije. 

Za strance je to bio tehnički posao: stalno su stjecali saznanja, koja su htjeli sačuvati. Znajući'da će, 

kad se vrate, stanovnici njihova zavičajnog planeta biti odavno prah, stvoriše »spremišta znanja«. Ta 

spremišta postadoše komunikacijski centri sve »djece« koju su proizveli na »svoju sliku i priliku«.

Sada su na mnogim mjestima bile postavljene jednako usmjerene postaje za primanje i odašiljanje«. 

Međutim, čime se mogla uspostaviti veza? Elektromagnetski valovi nisu dolazili u obzir zbog 

velikih udaljenosti i smetnji koje se pri tome neizbježno javljaju. No, za prijenos misli nije bilo 

nikakvih zapreka. To su u naše doba dokazali već dovoljno istraživači, na taj način što su se pri 

telepatskim pokusima slali »misaoni valovi« od medija-odašiljača mnogo stotina metara kroz 

morsku vodu do »prijemnika«. Osim toga, istraživači su zatvorili »prijemnike« u Fara-dayeve 

kaveze, olovnim pločama zaštićene od svih vrsta valova: telepatski su signali stizali neometano. 

Ipak, za takvo telepatsko prenošenje vijesti bio je ne-savladiva zapreka jezik. Pametni kozmonauti, 

stručnjaci za mutaciju, predvidjeli su razvoj različitih jezika. Radeći vrlo precizno prema uzorku, 

prema »svojoj slici«, znali su da će nova rasa zbog svojih različitih osobina imati nepri- 

jatelje i voditi ratove. Stoga je u porodici naroda, koja je nastajala, razvitak raznih jezika kao neke 

vrste tajnog koda bio neizbježan — kao neko osiguranje protiv nepri- 

jatelja. 

No, na različitim bi jezicima nastali i različiti moralni i etički pojmovi, znanstveno-tehnička 

saznanja bi se izra-žavala različitim jezičnim formulacijama. Zbog jezične zapreke ne bi primatelj Y 

mogao razumjeti vijest koju bi emitirao pošiljatelj X. Preostala je samo emocionalna i slikovna 

telepatija! Priopćeni osjećaji poput Ijubavi, po-vjerenja, mržnje, opasnosti itd. shvatili bi se svugdje 

kao slike općenito razumljive. 

Osjećaji, slike, simboli i glazba kao sredstva saobraćanja 

Svako pravo prikazanje počinje primanjem priopćenja koja smiruju: »Mir s tobom« — »Ne boj se« 

— »Iznad sve-ga neka bude ljubav« itd. Između inteligentnih bića je takva emocionalna telepatija 

moguća i djelotvorna. Rije-či kao što su »ljubav« ili »mir« ne emitiraju se ni na kojem jeziku, jer se 

ne bi razumjele na svim mjestima. (Opće razumljivi esperanto ostaje u getu jezičnih laboranata!) 

Stoga se šire osječaji Ijubavi i mira. Emocionalno se zra-čenje pojačava i zgušćuje slanjem slika i 

simbola. Slike su internacionalne i interkozmičke. Smiješak Mona Lise pruža užitak u Parizu i u 

Tokiju. 

Kao treća frekvencija iskorištava se glazba (zvuk). Vi-bracije i isprepletene šokantne harmonije 

vjerojatno po-tiču moždane neurone i izazivaju titraje, energetska pre-tvaranja. 

Starije među nama često zbunjuje suvremena glazba, koju ne mogu »razumjeti«. Suvremenoj 

mladeži otvorila se jedna nova svijest za osebujne titraje; elektronski proizve- 

deni, kozmički glazbeni titraji zavlače joj se duboko pod kožu, te se kao u opijenosti drogama 

aktiviraju podsvjesni i nadsvjesni slojevi mozga. Ne smije se prečuti da na long-plejkama koje su 

najdraže mladeži, orgulje i sintesajzer svojim zvukovnim vibracijama uvijek stimuliraju proširenu 

svijest. Neobično je samo to što se takvi novi »svjetovi« otvaraju istodobno i svugdje, a nisu vezani 

uz poseban ukus određenih naroda. 

Kakva sila navodi iznenada skladatelja u Koreji da ot-krije glazbu koja je srodna muzici njegovih 

kolega u Zii-richu, Parizu, New Yorku ili Beriinu? Zbog kojeg razloga prevladavaju najednom u 

slikarstvu nadrealizam i apstrak-cija? Odakle stižu ti ipak prepoznatljivi impulsi? Zar je razlog to što 

se nova vrsta glazbe ili slikarstva »traži« i što je suvremena? Dobro, a zašto se iznenada »nešto« 

traži i zašto je suvremeno? 1 valcer je nekoć bio suvremen i tražen — u zapadnom svijetu, ali nije 

zabavljao Indijce i Indijance. Zar nije dopro do slojeva svijesti u kojima je je programiran jedini 

zajednički osjećaj? 

Otkrivene molekule pamćenja 

Usprkos malobrojnim još postojećim rupama u lancu do-kaza, smatram jasnom činjenicom da 

čovječji mozak može registrirati teže i finije titraje nego bilo koji vrlo osjetljiv fizikalni mjerni 

uređaj. Ni jedan uređaj za mjerenje nije do sada registrirao »ljubav«; budući da Ijubav obuzima i

velemožne znanstvenike, oni ne mogu poreći da ona postoji. U oblasti fizike i kemije pretvorba 

elemenata je nepobitna. Zar za čovječji mozak vrijede drukčije kategorije? 

Profesor George Ungar (24) s Baylor Medicine Collegea, Sveučilište Houston u Texasu, dokazao je 

u tisućama po-kusa na životinjama da uslijed električnih impulsa počinju djelovati kemijski moždane 

stanice i da stvaraju novu tvar — molekule pamćenja. Profesor Ungar: »Bilo nam to po volji ili ne, 

danas treba da pođemo od toga da je naš mozak, zapravo, spremište i aparat za reproduciranje milijuna 

molekula mišljenja.« 

U mozgu su molekule mišljenja uklopna mjesta s kojih se može dozvati programirano znanje. One 

su materijalne. Kad zatitraju, utječu na fmotvarne dijelove antimaterijal-nog svijeta. Ono što fizičar u 

sinkrotronu (akceleratoru za nabijene elementame čestice) postiže elektronvoltom radi elementarnog 

punjenja, to u čovječjem mozgu ostvaruju emocije. Svi mi nosimo u sebi i sa sobom takve 

pretvarate-Ije energije: mržnju, Ijubav, radost, žalost, suosjećanje, za-vist. — U normalnom stanju 

izazivaju emocije normalne re-akcije. Trans, stanje koje se postiže sugestijom ili hipnozom, 

potencira paranormalne sposobnosti. To je dokazano, premda se sile koje ih uzrokuju još nisu mogle 

uhvatiti. 

Levitacije 

Engleski fizičar i kemičar Sir William Crookes, o kojem sam već govorio, eksperimentirao je u 

svom laboratoriju s medijem Danielom Douglasom Homeom. Zastupao je gledište da postoji neka 

sila koja na još nerazjašnjen način održava vezu s tijelom. Pri laboratorijskim je pokusima medij D. 

D. Home lebdio — podignut nevidljivim silama — nekoliko decimetara iznad poda. Fizičar 

Crookes: 

»Taj vrlo čudnovati događaj... nije se zbio jedanput ili dvaput, pri slabu svjetlu, već se dogodio više 

od stotinu puta u svim zamislivim okolnostima... Jednom je Home lebdio, čak, na visini od 70 stopa 

( = 21 m) izašavši kroz jedan prozor i ušavši kroz drugi. Tu su činjenicu, kao očevici, bili spremni 

potvrditi pod zakletvom vrlo časni Ijudi kao što su lord Dunraven, lord Lindsay i kapetan Wynne« 

(25). Isto se dogodilo 1938. s engleskim medijem 

Collinom Evansom pred 300 gledalaca. Ta je levitacija* snimljena u različitim stadijima. 

Teoretizira se, a teoretizirat će se i u buduće, o tome ka-kve sile uzrokuju te fenomene. Na ruleti koja 

bira vrstu djelujućih energija, ne bih htio staviti svoj ulog; još je pre-više mogućnosti a premalo šansi 

da se pogodi. Nije li dovoljno što se zna da su sile »tu«, da su registrirane i dokazane? Njihovo 

postojanje potpuno omogućuje da se ispravno nasluti zbog čega se likovi u vizijama doimlju kao da 

lebde i kao da su bez težine. Je li se s Gospinim ki-pom u vrtu u Beauraingu zbila levitacija? Nisu li i 

na dru-gim mjestima prikazanja levitirale slične vizije uslijed psi-hokinetičkih fenomena? Takvih bi 

se otvorenih pitanja trebalo da prihvati suvremeno istraživanje. 

Pogreska u planovima izvanzemaljskih bića 

Zadržimo se na petpostavkama: izvanzemaljska bića po-sjetiše i druge sunčane sustave i ostaviše na 

onim plane-tima koji su im se činili pogodnima sadnice »na svoju sliku«. Nekoliko skupina sadnica 

ima prednost pred na-ma. Ukrotile su, razvile i uvježbale »zvijer mozak« ranije nego mi. Ti odlični 

đaci ili prezreli inteligenti šalju nama, svojoj braći i sestrama istog podrijetla, energetske misaone 

impulse, koji treba da potaknu i prošire našu svijest. Time se prema mom uvjerenju, može objasniti i 

neuspjeh svih pokušaja svjetovnih i crkvenih diktatora da čovječju svijest trajno suze i usmjere u 

jednom pravcu. 

Očekujem pitanje zašto nisu superpametna izvanze-maljska bića, boraveći na Zemlji, ostavila 

nekakve ure- 

* Slobodno lebdjenje čovječeg tijela, koje se pripisuje pojedinim svecima, fakirima i medijima; u psihokinezi 

je ppznata i levitacija predmeta

đaje pomoću kojih bi potomci, stisnuvši puce, mogli u svako doba saobraćati međusobno. 

Pa sad, astronauti nikada ne uzimaju na daleko puto-vanje teške aparature, osim ako su potrebne za 

navigaciju, pogon itd. vlastitog svemirskog broda. U spomenutom bi slučaju, međutim, bili morali 

ponijeti stotine uređaja za odašiljanje i primanje, jer su na mnogim, mnogim mjestima u svemiru 

igrali igru stvaranja razuma. Nisu nas doista smatrali svojim isključivim remek-djelom, 

jedinstvenom krunom svog stvaranja inteligentnih bića. — Dobro, a zašto nisu sagradili 

komunikacijske uređaje? 

Unaj trenutak u svjetskoj povijesti u kojem su nas mu-tacijom »na svoju sliku« učinili razumnima, 

zatekao je nas, homoidne divljake, nespremnima. Za gradnju tako slo-žene aparature bila bi potrebna 

široka tehnička infra-struktura, strojevi koji mogu tiskati integrirane sklopove i proizvoditi kemijske 

poluvodiče, izvršiti fuziju jezgri itd. U času »rođenja« našeg razuma nije postojalo ništa od toga. 

Čak i ako se pretpostavi da su stranci dovezli neku pri-kladnu odašiljačku i prijemnu postaju, po 

svoj je prilici ne bi — ta, nisu bili glupi! — ostavili na planetu Zemlji, koju su očekivali potresi, 

katastrofalne poplave i ratovi. 1 vrijeme bi, s promjenom klime, djelovalo razorno. Kablovi i uređaji 

koje su ostavili američki astronauti na Mjesecu raspadaju se već danas u prašinu, i to premda Mjesec 

nema atmosferu. To je razaranje izazvalo samo izmjenjivanje velike hladnoće i vrućine. 

Izvanzemaljskim bićima nije se potkrala greška pri pla-niranju! Znala su da bi sva mehanički 

proizvedena odaši-Ijanja pomoću zraka bila vezana uz brzinu svjetlosti — znala su da 

elektromagnetski valovi ne bi mogli preko 

ogromnih međuzvjezdanih razdaljina stići do prijemnika. Prema tome, čemu besmislena i beskorisna 

postrojenja? 

Ekstremne sposobnosti mozga 

Sredstvo za saobraćanje bješe i jest »zvijer mozak«. S te-kuće vrpce današnjih istraživanja kotrljaju 

se znanstveni dokazi da čovjek posjeduje parapsihološke sposobnosti ko-je se protive prirodnim 

zakonima. Tek sada, na pragu trećeg tisućljeća, pripremamo se — nalazeći se sasvim na početku — 

da otkrijemo nepoznate mogućnosti mozga i da ih kas-nije, nadamo se, i razborito iskoristimo. 

Činimo tek prve nesigurne korake prema obostranom komuniciranju. 

Malobrojni su »odabrani« — ne govorim o vjerskim li-kovima — uvijek pronalazili prilaz do 

čudnovatog nesvjes-noga, iz kojeg su vizionarski dozivali velika otkrića. Danski fizičar Niels Bohr 

(1885—1962), koji je stvorio osnove atomske teorije, ispričao je kako mu je, nakon godina i godina 

uzaludna traženja, sinula ideja o modelu atoma (26). 

Sanjao je da sjedi na suncu od gorućeg plina. Mimo njega su jurili planeti, šišteći i hučeći, a svi 

kao da su bili pri-vezani tankim nitima za sunce, oko kojeg su kružili. Me-đutim, iznenada se plin 

skrutnuo, sunce i planeti se skupiŠe i postadoše nepomični. U tom se času, kazao je Niels Bohr, 

probudio. Odmah je znao da je ono što je vidio u snu, model atoma. 

Zbog te je vizije Niels Bohr 1922. proglašen blaženim. Oprostite! Zbog tog je sna dobio 1922. 

Nobelovu nagradu za fiziku. 

Taj »san« ima za mene obilježja prikazanja. Šištanje i hučanje prije događaja, plin koji se skrutne i 

pretvori u sliku . . . Sve sam to već čuo pod drugim znamenjem. Fizičari 

imaju svoj svijet, svakog dana i svakog sata žive sa »slikama« svojih formula, dijagrama, 

planova. Ti ih optički signali prate na svakom koraku. Razgovori i rasprave s kolegama, asistentima i 

studentima vrte se oko njihovih fizikalnih problema — ti su akustični signali uvijek prisutni. Pritisak 

posla donosi »psiho-feedback«, kojem nikada ne mogu umaći. Stoga može fizičar imati samo vizije 

slika iz svijeta svog rada, kao Niels Bohr koji je godinama bio usredotočen na traženje »svog«

atomskog modela. On mu se u jednom prikazanju pokazao. — Znamo odakle vjerski zanesenjaci 

dobivaju svoje optičke i akustične signale. 

Moje je gledište da su fizičarov »san« izazvali izvanze-maljski impulsi. Iz nesvjesnog su dozvaii 

ondje progra-miranu »sliku« — uslijed psiho-feedbacka bješe model atoma pri ruci. Bohrov je 

mozak bio izvježban za taj izuzetni slučaj! — Treba se osloboditi budalaste misli da su prikazanja 

vjerska povlastica. Dakako, samo ako se prihvaća preuzetno vjersko polaganje prava na prikazanja. 

— Velike ličnosti iz intelektualnog svijeta nisu dovoljno lukave da izvuku korist iz svojih vizija. 

Sinula im je, eto, iznenada jedna misao... »ugledali« su, iznenada, sasvim jasno »pred očima« 

rješenje jednog davnog problema... njihovo nesvjesno im je prišapnulo nešto,i to je »unutrašnji glas« 

razgovarao s njima. Sindrom mnogobrojnih vizija nazivaju jednostavno »genijalnom zamisli«. 

Kakva bi sve-ca bila stvorila od Alberta Einsteina neka crkvena organi-zacija da je, kao jedna od 

njezinih ovčica, iznenada i na-dahnućem dobio svoje genijalne misli! Ta teorija rela-tivnosti tako je 

čudesna da je fenjer, kojim se tu rasvjetljuju i vrlo skrivene tajne, zacijelo iz suše nekog člana svete 

obitelji. 

Što vide vidovnjaci 

Čini mi se da je situacija jasna. Izvanzemaljski impulsi po-tiču mozgove da stvaraju prikazanja. No, 

prikazanje nije izvanzemaljsko: ono »otkriva« vidovnjakovu idealnu sliku. Arapski vidovnjak »vidi« 

Muhameda ili njegovu najmlađu kćerku Fatimu, Hindus »vidi« Brahmu, Višnu ili Šivu, Indijanac 

svog Manitua... a katolički vidovnjak »vidi« Isusa, majku Mariju, anđele i svece sa svim klerikalnim 

dodacima. Svaki primatelj prikazanja reproducira svijet vjerskih predodžbi koji mu je usađen 

odgojem. 

Dopre li vijest o nekom prikazanju kršćanskog soja u javnost a dovoljno je misteriozna i privlačna, 

tada se sa crkvene strane prihvati (ako sve pristaje u tradicionalnu shemu) ili se odlučno odbije ako 

se vidovnjak ne složi s verzijom koja je postavljena ekstrapoliranim pitanjima. 

U trenutku kad vidovnjak dospije u područje izvan-zemaljskog impulsnog polja — ja bih ga tako 

nazvao — postane medij; ne može izbjeći impulse koji mu stižu u mozak. Tada mozak počne 

stvarati likove koji su vidljivi samo njemu. Prikaze mogu biti nematerijalne ili materi-jalne 

(ektoplazmatične materijalizacije) — za vidovnjaka su one uvijek istinite. Nedolično je kad instance 

koje se nalaze izvan toga, prisvajaju sebi pravo da sude o tome koja su prikazanja istinita a koja nisu. 

— Ne zahtijeva Majka Božja: »Molite krunicu!« Taj je plakatni poziv na vjerskoj tapeti kojom je 

ukrašen duševni život kršćanskog vidovnjaka. Odande uzima on i slike Gospe, arhanđela i svetaca 

koji postaju objekt njegova prikazanja. 

Što osjećaju vidovita djeca 

Što se zbiva u mozgovima mnogobrojne vidovite djece? 

»Nešto« bljesne u mozgu (zračenje izvanzemaljskog im-pulsnog polja), ponovi se, i dijete osjeti 

strah. Traži utočište. Neočekivano ga ispuni osjećaj smirenosti i sigur-nosti. »Vidi« maglu, tanke 

koprene što se miču, zrak kao da treperi, negdje sja svjetlo. Te nestvarne utvare popri-maju 

»iznenada« oblike u kojima bi dijete htjelo razabrati njemu bliske portrete Isusa Gospodina ili 

Djevice Marije. Napokon, napokon vidi u skrivačici dobro poznate likove. Od njih »čuje« rado 

poruke o Ijubavi, miru i povjerenju. Obuzima ga osjećaj sreće, htjelo bi se priljubiti uz te likove. 

(Veze brže od svjetlosti proizvele su u podsvijesti i nad-svijesti titraje, uspostavljena je veza s 

izvanzemaljskim bi-ćima. Impulsi su izazvali samo slikovite [nijeme] predodžbe mira, Ijubavi i 

sigurnosti, koje je zatim djecji mozak našao u likovima svete obitelji.) 

U zapisnicima sa saslušanja vidovnjaka to izgleda ovako:

Znam sasvim pouzdano da sam vidio prikazanje. 

Znam da me prikazanje najprije uznemirilo (strah), a onda smirilo (Ijubav, mir). 

Naslutio sam da je prikaza jaka i moćna, a bila je Ijepša i veća nego išta što sam vidio u svom 

životu. 

Prikaza nije, zapravo, ništa kazala, ali sam naslutio njezinu želju i volju da širi mir. (Ako se 

prikazanja dogode u doba rata, onda su te slutnje u vidovnjaka uvijek nurovni poziv — srž općeg 

raspoloženja!) 

Mislim da bi se svi Ijudi složili s prikazom. (Simbol izvanzemaljskih bića: Mi smo jedinstveni po 

podrijetlu.) 

Alternativa: DOBRO ili ZLO 

Vidovnjaci ne slute kako nastaju njihova prikazanja, oni to i ne smiju znati, jer bi obrambenim 

reakcijama mogli poremetiti izvanzemaljsko impulsno polje. Za vidovnjaka, suočena s tim 

fenomenom, postoji samo alternativa: 

DOBRO ili ZLO. Ako je fenomen »dobar«, može se raditi samo o očitovanju Božjem — 

pretvorenom u likove poput Isusa, Marije, Bude, Šive, Muhameda... ako je »loš«, može prikazanje 

potjecati samo od đavla, a on ima stotine strašnih krinki i opake riječi najeziku. — Ondje gdje su 

religiozni vidovnjaci još sumnjičavi pri identifi-ciranju viđenih likova, brine se veoma zainteresirana 

vjer-ska okolina za potpunu jasnoću i rastjeruje sumnje. 

Odakle želja prikaza da se na mjestu događaja podigne crkva koja će biti cilj hodočašća? Mogu 

postojati dva razloga. Vidovnjak je na mjestu prikazanja bio vrlo sre-tan, tu je doživio najdivnije 

trenutke u svom životu. Jako uzbuđen tom senzacijom (u smislu: osjet), uspijeva tako krasno opisati 

ono što je vidio da svi koji bi htjeli sudjelo-vati barem u^ obećanjima i budućim čudima, žele podići 

crkvu. A građenju darovanim novcem ne protivi se ni jedna crkva! 

Za vidovnjaka je to divno: neprestano će se vraćati na mjesto na kojem je bio tako sretan... poput 

zaljubljenika koji stalno posjećuju »svoju« klupu u parku kako bi se još jednom dokopali one 

negdašnje sreće. — Može se samo pretpostaviti da su izvanzemaljski partneri zaključili da je to 

mjesto osobito pogodno i da su ga htjeli osigurati za obostrano kontaktiranje. Zbivaju li se prikazanja 

zbog tog razloga gotovo isključivo na mjestima »bez smetnji«? Nikome ne bi palo na pamet da usadi 

radioastronomske antene u industirski krajolik. 

Advocatus diaboli 

Pretvaram se u odvjetnika svog vlastitog đavola. 

Zašto, uopće, prikazanja moraju, mogu ili trebaju imati veze s izvanzemaljskim bićima? Nisu li 

prikazanja samo tlapanje psihopata? Nisu li, čak, i istinita (fotografirana) prikazanja prouzrokovale 

nesvjesne sile čovječjeg mozga?

Kalendar prikazanja 

Nitko ne poznaje sva, beskrajno brojna prikazanja, koja se, očito, od pamtivijeka zbivaju. Kako bih 

barem pri-bližno predočio raznoliku paletu prikazanja (među kojima od početka naše ere prevladava 

Marija), sastavio sam ka-lendar onih slučajeva kojih su mi datumi i podaci dospjeli u ruke pri radu. 

Kad bi se, nakon traženja širom svijeta, skupila sva prikazanja na središnjem mjestu, nesumnjivo bi 

nastala knjiga koja bi svojim opsegom mnogostruko nadmašila djelo »Encyclopaedia Britannica«. 

Evo tek kratka pregleda: 

Mitologija 

Slavenski demoni »suđenice«, koje su se pojavljivale nakon rođenja djeteta, često su se pokazivale 

po tri u ponoć. 

Mitologi/a Borovit, slavenski šumski duh, ukazivao se kao pastir ili vuk. 

Mitologija 

Hrvatima, Slovencima i Bjelorusima ukazao se mnogo puta visok, zelen »vodenjak«, s kojeg su 

visjele vodene biljke. 

Mitologija 

Csodasiuszarvar, neka vrsta letećeg jelena, ukazivao se starim Madžarima okružen sjajem. 

Mitoiogija Bodb, irska božica rata, prikazivala se povremeno u abliku vrane. 

Mitologija 

Irske božice-majke Macha ukazivale su se raznim junacima u ružnu liku. Ako junaci ne bi učinili 

ono što su tražile, pretvorile bi se u lijepe djevice. 

Mitologija 

Rimski bog rata Mars prikazao se Numi Pompiliju (715—672.prije n. e.), drugom rimskom kralju. 

Mitologija 

Valkire su se pojavljivale na letećim divljim konjima i upletale u 

bitke. 

Mitologija 

Kelti su vjerovali da se junak Finn, okrećući svoju kapu, može pretvoriti ujelena Mongana i, tako 

preobražen, pojavljivati svugdje. 

Mitologija 

Pored mnogobrojnih drugih bogova prikazivao se Majama neprestano bog Huracan, »veliki bijelac s 

neba«, koji ih je poučavao. 

Mitologija 

Praroditeljima čovječanstva, Adamu i Evi, prikazaše se nekoliko puta anđeli i arhanđeli, ali i leteći 

golemi kotači koji su se vrtjeli. 

Oko 5000. prije n. e. 

Enme-Karu, vladaru Uruka, ukazala se božanska sestra Inana i dala mu savjete kako će pokoriti 

grad Artu. 

Oko 4000. prije n. e.

Gilgamešu, kralju Uruka, prikazaše se razna božanstva, mudro ga savjetujući. 

Oko 3500. prije n.e. 

Sumerski vrtlar Šukalituda vidio je božicu Inanu kako počiva u njegovu vrtu. 


Pošto je Manu preživio na vrhu Himalaje potop, prikazao mu se vrhovni bog Brahma i priopćio 

inu »Manuove zakone«. 

727—722. prije n. e. 

Tobija, junak apokrifne knjige »Tobit«, ko}i je živio u doba asir-skog kralja Salmanasara, doživio je 

u' Mezopotamiji prikazanje od Boga poslanog arhanđela Rafaela. 


Ahura Mazda, vrhovno božanstvo, »gospodar svjetlosti«, prikazao se utemeljitelju vjere Zaratustri, 

praćen munjama i grmljavinom. 

To je prikazanje nadahnulo Zaratustru da napiše 21 knjigu »Avesta«. 

Oko 500 prije n. e. 

Buda, Prosvijetljeni, dobio je vizijama svoje mudrosti od »sveduha«. 

204. prije n. e. 

Ptolemej IV odlučio je pobiti sve egipatske Židove. Pojavila su se dva »sjajna anđela blagotvorna 

izgleda« i paralizirala napadačku vojsku. 

Oko 287 n. e. 

Pod vedrim nebom čuvali su anđeli mrtvo tijelo svetog Vicencija iz Valencije u Španjolskoj. 

Oko 300. 

Svetom Erazmu, biskupu iz Antiohije, ukazaše se nekoliko puta anđeli i oslobodiše ga iz zatvora. 

Oko 300. 

Svetoj Regini prikazaše se u tamnici u Alise-St-Reineu, u Francuskoj, Kristov križ i golubica, te joj 

obećaše nebesku mučeničku krunu. 

Oko 303. 

Svetoj Julijani iz Izmida, u Maloj Aziji, ukazao se đavo u anđeoskom Uku. 

Oko 303. 

Svetom Georgiju iz Lydde (danas Ludd kod Tel Aviva u Izraelu) prikazao se u zatvoru Krist, tješio 

ga i jačao. 

Oko 303. 

Svece Kuzmu i Damjana spasio je iz mora u Egeji, u Maloj Aziji, jedan anđeo. 

Oko 303. 

Svetog Timoteja iz Rima tješili su anđeli, te je vidio otvoreno nebo i mučeničku krunu koju mu je 

pripremio K-rist. 

Oko 304. 

Svetoj Doroteji iz Cezareje u istočnoj Maloj Aziji prikazao se dje-čačić zlaćanih uvojaka u odjelcu 

ukrašenu zvijezdama, s košari-com punom ruža i jabuka. 

Oko 304. Svetom Vitusu rasvijetliše anđeli na Siciliji tamu njegove tamnice. 

Oko 307. 

Svetoj Margareti iz Antiohije u Maloj Aziji prikazao se u zatvoru đavao kao golem zmaj. 

Oko 311. 

Svetoj Katarini iz Aleksandrije u Egiptu donijela je bijela golubica hranu u tamnicu a anđeo ju je 

tješio. — Katarina i carica vidješe anđele koji su im mazali rane. 

311. Sveti se Hadrijan prikazao ženi poslije svoje smrti. 

Oko 312. 

Mrtvo tijelo svete Katarine iz Aleksandrije odnesoše anđeli na goru Sinaj.

Oko 334. 

Svetom Martinu iz Amiensa u Francuskoj ukazao se noću Krist, 

odjeven u plašt. 

7. V 351. 

Stanovnicima Jeruzalema prikazao se u po bijela dana, ujutro u osam, sjajan križ. 

356. 

Kad su sljedbenici pokapali svetog Antonija iz Herakleje, u Egiptu, videni su anđeli kako stoje oko 

njega. 

Oko 356. 

Svetom Servaciju iz Tongema, u Belgiji, prikazao se Petar i pružio mu srebrn ključ. 

30. VIIl 357. Sveti Ciprijan je ugledao Boga Oca kako lebdi nad oblacima. 

Oko 398. 

Svetom Onufriju dao je anđeo u Goremeu, u Kapadokiji, nekoliko puta pričest. 

452. 

Hunski kralj Atila vidio je kraj svetog Lava u Mantovi, u Italiji, Pavla i Petra s isukanim mačem. 

Oko 458. 

Svetom Lavu I, rimskom papi, prikazao se Petar i predao mu palij (antički plašt). 

5. sloljeće 

Sveti Tarzila je na samrtnoj postelji ugledao Isusa kako silazi i viče: Povucite se, povucite se! 

Dolazi Isus! 

547. 

Benediktova braća iz Montecassina, u Italiji, vidješe kako tog sveca nose anđeli po rasvijetljenim i 

sagom prekrivenim putovima prema nebu. — Benedikt je vidio dušu svete Skolastike kako leti 

prema nebu kao bijela golubica. 

589. 

Grgur Veliki, rimski papa, svetac, sakrio se u jednoj spilji, ali su ga otkrili po svjetlosnom stupu po 

kojem su se penjali i spuštali anđeli. 

610. 

Muhamedu, osnivatelju islama, ukazaše se Alahovi anđeli. 

627. 

Sveti Heraklije, bizantski car, vidio je anđela koji mu je otvorio jeruzalemska gradska vrata. 

Oko 648. 

Svetom Jodoku (St. Josse-sur-.Mer, Francuska) prikazao se Krist triput kao prosjak. 

651. 

Cuthbert, svetac anglosaksonske i keltske crkve, vidio je u Irskoj, jedne noći, na nebu veliko svjetlo i 

anđele koji su se penjali prema nebu i nosili jednu dušu. 

735. 

Nadgrobni natpis svetog Bede Venerabilisa iz samostana Yarrow u Engleskoj nađen je jednog jutra 

dovršen, uklesan anđeoskom 

rukom. 

Oko 750. Svetom Altu iz Italije prikazao se za vrijeme mise mali Isus. 

814. 

Ansgaru, velikom misionaru Sjevera, svecu, ukazao se u noći uoči Duhova Krist. 

819. 

Sveta Cecilija iz Rima prikazala se papi Paskalu 1 dok je tražio njezin grob. 

970. 

Sveti Otmar pokazao se Wolfgangu von Regensburgu u Einsiedel-nu, u Švičarskoj.

973. 

Teško bolesnom svetom Ulrihu ukazaše se u Augsburgu, u Njemačkoj, dva anđela s kaležom i 

patenom (pliticom za hostije); ugledao je blagoslivljajuću ruku Božju od zlatnih zraka. 

Oko 981 

Svetom Wolfgangu se u Regensburgu, u Njemačkoj, dok je molio u crkvi, ukazao vuk, i đavao je 

srdito pobjegao. 

1008. 

Posjetitelji crkve u Valenciennesu, u Francuskoj, vidješe za vrijeme epidemije kuge prikazanja 

Majke Božje. 

Oko 1020. 

Svetom Bernardu iz Hildesheima, u Njemačkoj, navodno je an- đeo donio relikvijar. 

Kolovoz 1060. 

Svetom Albertu se u selu Espainu, u Francuskoj, prikazao Isu's s nebeskom kraljicom. 

16. 1 + 17. IV 1095. 

Svim stanovnicima gradića Arrasa, u Francuskoj, ukazala se u oblacima »kraljica svemira«. 

Oko 1100. 

Sveti Anzelmo iz Canterburyja, u Engleskoj, vidio je nekoliko puta Mariju. 

1110. 

Svetom Bernardu iz Clairvauxa, u Francuskoj, ukazala se Bogorodica s anđelima. 

Oko 1114. 

Dok je sveti Izidor iz Madrida, u Španjolskoj, molio, vidjelo se kako oru dva bijela bika koje je 

vodio anđeo. 

1117. 

U Cremoni, u Italiji, progovorilo je iznenada jednogodišnje dje-tešce i opisalo neku vrlo iijepu gospu 

koja nije bila prisutna. 

Rujan 1224. 

Svetom Franji Asiškom iz samostana Alvema, u Italiji, dao je Isus svojih pet brazgotina. 

Oko 1225. 

Ludvig Tirinški, muž Elizabete Tirinške, Njemačka, vidio je raspetog Krista kako leži na njegovu 

krevetu. 

22. XII 1226. Egidiju. iz Assisija, u Italiji, prikazao se nekoliko puta Sin Božji. 

Oko 1228. 

Dok je sveta Elizabeta Tirinška iz Njemačke ustrajno molila, jedan ju je anđeo prekrio sjajem i 

nakitom. 

Oko 1232. 

Za vrijeme noćnog stražarenja prikazala se Hermannu Josephu iz Hovena u Eifelu. Njemačka, 

nekoliko puta Djevica Marija. 

Oko 1250. Svetom Bonaventuri iz Pise, u Italiji, dao je jedan anđeo pričest. 

1263. 

U crkvi sv. Kristine iz Bolsene, u Italiji, navodno se jednom nje-mačkom svećeniku za vrijeme mise 

prikazala kap iz kaleža kao krv na marami za hostije. 

Oko 1277. 

Svetom Nikoli Tolentinškom iz Italije prikazala se nad oltarom zvijezda, a vidio je i anđele oko 

oltara. 

Oko 1288. 

Angeli iz Poligna, u Italiji, ukazao se Krist nekoliko puta i pokazao

joj svoje ožiljke. 

Oko 1299. 

Gertrudi iz Helfte, u Njemačkoj, prikazivao se počesto Isns u samostanu Helfta. 

Oko 1315. Svetoj Birgiti iz Švedske pokazala se, još kao djetetu, Bogorodica. 

1320. 

Oboljelog od kuge, svetog Roka iz Piacenze, u Italiji, izliječio je 

anđeo. 

1328. 

Na dan njegove prve mise pdkazala se svetom Andriji Corsiniju u Fieso'eu, u Italiji, Gospa. U jednoj 

kasnijoj viziji nagovijestila mu je skoru smrt. 

Bez dattima 

Svetom Egidiju iz St. Gillesa, u Francuskoj, donio je anđeo na oltar, pred kojim je molio, cedulju s 

potvrđenim oprostom grijehova. 

Oko 1362. 

Svetoj Katarini Sijenskoj iz Italije dao je Krist, za vrijeme molitve, vjenčani prsten. 

18. VIII 1370. 

Svetoj Katarini se, nakon jednog vizionarskog doživljaja, pojaviše na tijelu Gospodinovi ožiljci. 

3. X 1399. 

Bolesnom Vincenciju Ferreru iz Avignona, u Francuskoj, prikazao se Krist, praćen Dominikom i 

Franjom, i dodimuo mu obraze. 

Oko 1413. 

U Schiedamu, u Nizozemskoj, prikazala se Lidwini Majka Božja sa svojim sinom. 

Oko 1424. 

Jeanne d'Arc iz Domremyja, u Francuskoj, vidjela je arhanđela Mihaela i druge svece. 

26. V 1432. 

Gianetta di Pietro Vacchi vidila je u Caravaggiu, u Italiji, Mariju koja obećava mir. 

1438. 

Nad krovovima Bologne, u Italiji, stanovnici vide jednu »divnum gospu«. 

Oko 1440. 

Za vrijeme jedne propovijedi svetog Bernardina iz Siene, u Italiji, navodno se nad njegovom glavom 

pojavio u zrakastu suncu Kristov 

potpis. 

2. III 1440. 

Sveta Franciska iz Rima vidjela je za posljednje 23 godine svogm života stalno jednog anđela kraj 

sebe. 

1449. 

U Anderiechtu, u Belgiji, prikazala se Marija jednoj ženi i zažeIjela da je štuju kao »Dame de 

grace«. 

1463. 

Caterina iz Bologne, Italija, vidjela je »Gospodina kako sjedi na blistavu prijestolju«. 

Oko 1450. 

Dok je sveti Didacus, jedan španjolski brat laik, molio u ekstazi,m anđeli su umjesto njega kuhali u 

samostanskoj kuhinji. 

3. V 1491. 

Kovaču Dietrichu Schoreu, dok je jahao na tjedni sajam u Nieder-morschweiru, u Alsaceu, prikazala 

se Marija u bijelu plaštu i oba-vijena koprenama; u jednoj je ruci držala ledenu svijeću, a u drugoj tri 

klasa. 

10. VIII 1519.

Djevica se iznenada pojavila na brežuljcima Mont Vandaille uFrancuskoj, a vidio ju je radnik Jean 

de la Baume. 

1521. 

D. Martin Luther je u zamku kod Eisenacha, u Njemačkoj, dok je prevodio Bibliju, doživio 

prikazanje đavla na zidu svoje sobe u kuli; otjerao ga je bacivši tintamicu. 

1550—1561. 

U Lisabonu, u Portugalu, pokazala se Majka Bozja nekoliko puta Sebastianu Baraddasu i pozivala ga 

da pristupi isusovačkom redu. 

Oko 1564. Terezi iz Avile, u Španjolskoj, prikazaše se Isus i Petar. 

16. stoljeće 

Čudotvornu sliku iz Adhvanga, biskupija Linz, Austrija, srušili su protestanti i zakopali je; tek kad 

su primjećene tajanstvene svjetlosne zrake, pronađena je pod jednim mravinjakom u crkvi; 

navodno su se mravi mogli otjerati tek kad je čudotvorna slika opet postavljena na mjesto koje joj 

dolikuje. 

Oko 1571. 

Ani svetog Bartolomeja prikazao se u Avili, u Španjolskoj, Isus Krist; pozvao ju je da se bori protiv 

nevjernika. 

1572. 

Kapucinu Petm Urbinu ukazaše se na samrtnoj postelji »sotona i njegovi anđeli«. 

Oko 1583. 

Ani svetog Bartolomeja prikazao se noću u Albi de Tonnes, u Španjolskoj, Isus u svjetlu slave. 

1582—1591. 

K.roničar kapucinskog reda, Zacharias Boverius, priopćio je da je tijekom mnogo godina 30 

poimence spomenute braće vidjelo u različito vrijeme na različitim mjestima različite likove svete 

obitelji. 

30. X 1593. 

Nad Zittauom, u Njemačkoj, pojavio se nepomičan ogroman orao »blistava perja«; sa svih su strana 

letjele prema toj ptici strelice, ali joj nisu mogle ništa. Za jedan sat je prikazanje nestalo. 

1594. 

U Quitu, u Ekvadoru, prikazala se Marija Indijancima koji su htjeli napustiti novu vjem i, spasivši ih 

od gladi, sačuvala ih Crkvi. 

1596. 

Kapucin Ambrozije iz Zirona izvješćuje da je 1580. vidio nekolikom puta »sretnu majku 

Gospodinovu«, koja je tražila od njega da poštuje sve redove, ali da ipak pristupi kapucinskom redu. 

1600. 

Kad su Araukani napali grad Concepcion u Čileu, navodno je Gospin kip napustio crkvicu i pojavio 

se na jednom drvetu, odakle je bacao zemlju na Indijance i natjerao ih u bijeg. 

10. IX 1602. 

Krist se prikazao Marini iz Escobara u liku serafa, iz čijih su rana 

sjale zrake. 

6. IV 1604. 

Pater Jakob Rem iz Ingolstadta, u Njemačkoj, vidio je Mariju kako lebdi nad tlom. 

1605. Isusovca Petra d'Anasca »privila je na grudi« Marijina prikaza. 

1609110. Zbog dvaju čudesnih prikazanja postala je čuvenom u Chiavariju, 

u Italiji, jedna čudotvorna slika: Marija s djetetom. Zbili su se »čudnovati događaji». 

15. XII 1631. 

Nad jednim žitnim poljem kraj Napulja prikazala se skupini isu-sovaca »kraljica neba« i najavila im 

skoru erupciju Vezuva.

3. XI 1637. 

Bratu Piacreu iz Pariza pokazala se u njegovoj ćeliji Marija s malim Isusom u naručju. 

1640. 

Jezuitu Brun-Brunu, koji je u etiopskom zatvoru čekao pogublje-nje, ukazao se Isus Krist i ohrabrio 

ga. 

1654. 

Seljak Dietrich Mulfahrt iz Aldenhoveha kod Aachena, Njemačka, našao je za vrijeme lova u krošnji 

jedne lipe čudotvornu sliku, pred kojom bi svake večeri, s dvojicom prijatelja, izražavao svoje štovanje 

Miserereom. Tada bi se uvijek pojavilo čudnovato svjetlo. Danas se na tom mjestu nalazi 

crkva s čudotvomom slikom. 

1647. 

Jednoj seljančici i jednom bratu laiku prikazala se u Buenos Airesu, u Argentini, Djevica Marija i 

pozvala ih da opominju na opću pokoru. 

8. XI 1660. 

Na nebu nad Goriitzom, u Šleskoj, pojavio se svima vidljiv krvav mač. 

1671. 

Marguerita Maria Alacoque, iz Prancuske, doživljavala je već u svom svjetovnom životu Marijina 

prikazanja; kad je pristupila salezijanskom redu, ukazivao joj se Krist. 

7679. 

Nad proštenišnom crkvom u Albendorfu, u Njemačkoj, vidjele su se nekoliko puta čudnovate 

svjetlosne pojave. 

Oko 1682. 

Veroniki Giuliani ukazao se u Mercatellu, u Italiji, Gospodinm tijela prekrivena ranama. 

1696. 

Teško bolesni biskup iz Quita, u Ekvadoru, doživio je čudnovato izlječenje. Za večernju su procesiju 

donijeli čudotvomu sliku iz Guapula: dok se pjevala glorija, pojavila se Marija kao nebeska kraljica. 

21. IX 1823. 

Josephu Smithu, osnivaču mormonske religije, prikazao se anđeo, koji je kroz rudarsko okno nestao 

prema nebu. K-asnija su prikazanja dovela Smitha do jednog tajnog mjesta na kojem je pronašao 

zlatne ploče i preveo ih. Tako je nastala monnonska Biblija. 

1835. 

U Trinitapoliju, u Italiji, savjetovala je Marija šestgodišnjem Joseph-Mariji Leoneu, koji je pao u 

jarak, da bude dobar i da se više ne druži s »lošim drugovima«. 

28. 1 1840. 

Redovnica Justina Bisqueyburu vidjela je u Parizu Mariju plamtećeg srca, probodenog mačem, u 

bijeloj haljini i plavom plaštu. 

8. V 1840. 

Sveti župnik Jean Vianney i gospođa Etiennette Durić iz Arsa, u Francuskoj, vidješe u svečevoj sobi 

Marijinu prikazu: Djevicu u bijeloj haljini, prekrivenoj zlatnim ružama; na glavi je imala zvjez-dan 

vijenac, a na rukama su joj se sjali dijamanti. 

8. IX 1840. 

Redovnica Justina Bisqueyburu je u Blangy/Seina-Inferieureu, u Francuskoj, doživjela još jedno 

prikazanje. Marija joj se pokazala u zelenu skapuliru (ogrtač preko redovničke odjeće). 

20. 1 1842.

Alphons Ratisbonne, bivši Židov, ugledao je u bočnoj kapelici rimske crkve St. Andreas delle Fratte 

u veliku sjaju Djevicu Mariju, baš onakvu kakva je bila prikazana na medaljonu što ga je već neko 

vrijeme nosio. 

14. VIII 1842. 

Redovnica, majka Maria-Stanislaus često je vidjela u »učionici siromašnih« u samostanu u Cellesu 

kod Toumaia, u Belgiji, Majku Božju. 

19. IX 1846. U La Saletti u Isereu, u Francuskoj, prikazala se jedanaestogodišnjem Maximinu 

Giraudu i petnaestogodišnjoj Melaniji Calvat Gospa u bijeloj sjajnoj odjeći i razgovarala s njima. 

12. V 1848. 

Sluga Stichmayer iz Obermauerbacha, Bavarska, vidio je jednog jutra i jednog popodneva na livadi 

Mariju u ružičastoj haljini, s bijelim velom i zlatnom krunom. Nepomično je sjedila i plakala. 

23. VI 1848. 

Jedanaest stanovnika sala Montessea kod Lourdesa, Francuska, vidjelo je nekoliko puta Marijino 

prikazanje. 

17. VI 1849. 

U Dolini kod Poggersdorf-Gurka, Karnten, Austrija, tri su pastirice nekoliko puta doživjele Marijino 

prikazanje. 

19. V 1853. 

Veronica Nucci, Cretto u Toscani, Italija, imala je nekoliko vizija Gospe u plavoj haljini, prekrivenoj 

cvijećem, sa zlatnom krunom na glavi. 

22. VII 1856. 

Maria-Frederika de Bray vidjela je u Assisiju, u Italiji, nakon jednog čudesnog izlječenja Mariju kao 

kraljicu anđela. 

//. // 1858. 

Sveta Bernadetta Soubirous doživjela je u Lourdesu, u Francuskoj, nekoliko prikazanja Djevice, koja 

se nazivala »nevinim začećem«. 

1860. 

U Green Bayu, SAD, prikazah se Adelei Brisse Marija u bijeloj haljini sa žutim pojasom. 

6. IX 1860. 

Mistički vrlo obdarena Paulina Perie vidjela je u Francoulesu, u Francuskoj — nakon višestrukih 

Spasiteljevih prikazanja — u crkvi Bogorodicu, vrlo mladenačkog izgieda, u haljini posutoj 

zvijezdama, sa zlatnom krunom i bijelim evjetićima u ruci. 

1863. 

Časnom L. E. Cestacu, osnivaču samostana ND du Refuge u Angletu, Francuska, pokazala je Marija, 

kao kraljica anđela, kako vragovi pustoše svijet. 

13. 1 1866. Tridesetogodišnja Magdalena Kade iz Filipsela, Češka (Čehoslovačka), bila je smrtno 

bolesna kad joj se prikazala Marija i izlije-čila je. 

/5. IV 1868. 

Obdarena mističarka Luisa Lateau, koja je bila i stigmatizirana, do-živjela je u Bois d'Haineu, u 

Belgiji, prikazanja Isusa, Marije, anđela i svetaca. 

2. XII 1870. 

Na bojnom polju kod Potay-Loignyja, u Francuskoj, ukazala se ranjenom generalu de Sonisu, 

bivšem vođi papskih zuava, Marija i tješila ga. 

17. 1 1871. 

U Pantamainu, u Francuskoj, vidjelo je sedmero djece Majku Božju 

u tamnoplavoj haljini s mutnozlatnim zvijezdama, crnom koprenom, zlatnom krunom i širokim 

rukavima »kao u odvjetnika«. 

4. VIII 1871.

Maria-Fran^oisa Decotterd, koja je bolovala od mladosti, doživjela je u Chapellesu kod Lausanne, u 

Švicarskoj, u svojoj bolesničkoj sobi dva Marijina prikazanja. 

15. Vin 1871. 

Nakon nekoliko prikazanja Marije, devetogodišnja Barbara Con-rad iz Walschbronna, u Francuskoj, 

najednom je bila izliječena od svoje bolesti. 

25. VIII 1871. 

Smrtno bolesnoj Therese Schaffer iz St. Louisa, SAD, prikazala se Marija u bijeloj odjeći sa zlatnom 

zvjezdanom krunom. 

5. XII 1871. 

U Parizu je sestra Ther6sa Emmanuel de la Merede Dieu čula objavu o budućoj marijanskoj vojsci 

koja će slijediti Djevicu po-put vazala. 

7. VII 1872. 

Jedanaestogodišnja Clementina G. iz L'Hopitala, u Francuskoj, gledala je jedan sat u crkvi Djevicu u 

zlaćanoj halji, s kuglama u ruci, okruženu njemačkim i francuskim vojnicima. 

1873. 

Ubrzo nakon noćnih Marijinih prikazanja, koja su trajala nekoliko dana, umrle su u blizini 

Micheisberga u Rixheimu kod Miihlhausena, u Francuskoj, dvije djevojčice. 

10. III 1873. 

U Bidingu kod St. Avolda, u Francuskoj, ukazala se Catharini Filljung Marija u plavoj haljini s 

bijelim velom. 

17. III 1873. 

Mnogobrojni su vidovnjaci svih uzrasta doživljavali poduže vrijeme u Wittelsheimu, u Alsaceu, 

različita prikazanja. 

14. IV 1873. 

Nekoliko vidovnjaka, a osobito Joseph Hoffert iz Walbacha u Alsaceu, Francuska, doživjelo je 

prikazanja Marije, »naše Gospe s Rajne«, koja je pozivala na kajanje i molitvu. 

7. VI 1873. 

Dok je radio u vinogradu u Saint-Bauziileu de la Sylvie, Mont-pellier, Francuska, ukazala se 

Augustu Arnauldu Marija i zamolila ga da postavi u vinogradu Gospin kip i organizira procesiju. 

19. II 1876. 

Smrtno bolesna Magd Estella Faguette iz Pellevoisina, Indres, Francuska, doživjela je 15 Marijinih 

prikazanja. 

3. VII 1876. 

U Hartehvaldu kod Marpingena, Saarland, Njemačka, vidjelo je troje djece i nekoliko odraslih 

mnogobrojne anđele i golubicu nad malim Isusom. 

27. VI 1877. 

Cetiri vidovnjakinje različite dobi doživjele su u Dietrichswaldeu kod Allensteinu, istočna Pruska 

(danas Poljska), tijekom dužeg vremena 160 prikazanja Marije, koja je ponekad lebdjela, ponekad 

sjedila, a uvijek je bila okružena sjajnim oblakom i praćena anđelima. 

21. VIII 1879. 

Petnaest .vidovnjaka različite dobi vidjelo je u Conc Mhuireu, Irska, Mariju u bijeloj haljini i s 

krunom, uzdignutih ruku dok je nijemo molila. S desne joj je strane bio sv. Josip, s lijeve sv. Ivan, 

evanđelist, a postojao je i oltar na kojem bješe žrtvenojanje. 

2. / 1882. 

Anna-Maria Coste vidjela je u bolnici u Lyonu, u Francuskoj, Mariju na oblaku u prekrasnu ogrtaču 

i s velikim dijademom, s malim Isusom u naručju, koji je nosio zemaljsku kuglu sa slomlje-nim 

križom. 

1884. 

Maria Lordeaua iz St. Columbina, u Francuskoj, doživljavala je, 

kad joj bješe devet godina, često klasična Marijina prikazanja. 

29. XI 1886.

Dvadeset sedmogodišnja Maria-Luisa Nerbolliers je u Diemozu,Francuska, vidjela Gospinu prikazu. 

22. /// 1888. 

Dvije tridesetogodišnje djevice doživjele su u Castelpetrosu, u Italiji, u jednoj spilji prikazanje 

Marije kao Pieta, a kasnije kao rastužene majke. 

8. V 1890. 

Djeci Alfredu i Mariji Caileaux prikazala se u Signyju, u Fran-cuskoj, u svijetlom oblaku Marija, 

blješteći, u dugoj kopreni, koju su nosili anđeli, sklopljenih ruku i nijema. 

1893. 

Za vrijeme božićne mise vidjela je Bertha Petit u Enghienu, u Belgiji, raspetog Spasitelja s Marijom 

i Ivanom, a nekoliko godina kasnije Isusovo i Marijino sveto srce, probodeno mačem. 

1895. 

U Vellanganyju, u Indiji, prikazala. Se bolesnom dvanaestogodišnjem Kršnanestiju Sankaran 

arajanamu »naša Gospa s malini Isusom«. 

18. III 1896. 

Pedesetero školske djece doživjelo je u Tillyju sur Seulles, Bayeux,Francuska, prikazanja Marije s 

anđelima i svecima. 

1906. 

Profesoru Charlesu Richetu, nobelovcu, prikazala se bijela sjajna kugla, koja je lebdjela nad tlom. 

1906. 

Za vrijeme boravka u učionici isusovackog koledža »San Gabriel« u Quitu, u Ekvadoru, vidjeli su 

profesori i učenici kako je slika »tugujuće Gospe« nekoliko puta otvorila i zatvorila oči i izmije-nila 

izraz lica. 

12. IX 1914. Za vrijeme velike bitke na Marni u La Marne, Francuska, vidjeli su mnogi njemački 

vojnici na nebu bijelo odjevenu ženu koja je zaustavila njihovo pobjedonosno napredovanje. 

13. II 1914. 

Seljanki Eudokiji Andrijanovoj iz Počinkija rekao je neki glas da je u Kolomenskom kod Moskve 

skrivena jedna crna ikona; ta je ikona pronađena. " 

13. V 1917. 

Nakon iznenadne munje ugledala su tri pastirčeta u Fatimi, u Portugalu, Mariju u sjajnoj bijeloj 

odjeći, s blistavom krunicom, kako lebdi nad hrastom. 

22. V 1918. 

U Muzillasu kod Vannesa, Francuska, doživjelo je troje djece 65 Marijinih prikazanja. 

8. XII 1921. 

U Bickendorfu kod Triera, Njemačka, vidjela je Anna-Maria Goebel brojna Spasiteljeva prikazanja. 

10. XII 1925. 

Sestri Lucie u Couvent de Tuy, u Španjolskoj, ukazala se Marija s malim Isusom, na sjajnu oblaku. 

Srpanj 1926. 

U Marlemontu, u Francuskoj, vidjela je šestgodišnja Marija P. dvaput Mariju kako plače; to se tako 

dojmilo male Marije P. da je pokušavala pokupiti suze s tla. 

2. III 1928. 

U Ferdruptu, Vogezi, Francuska, prikazala se Majka Božja djeci u bijelome (bez plašta!), a iz ruku 

je sipala zrake. 

8. IV 1930. 

Sestra Amalia, suosnivačica »Instituta misionarki raspetog Isusa«, doživjela je u Campinasu, u 

Brazilu, nekoliko Marijinih prikazanja. 

22. VI 1931. 

Mnogi vidovnjaci svih dobi (među njima i nevjernici) vidjeli su u Ezquiogi, u Španjolskoj, 

prikazanje Marije kao Djevice, kao rastu-žene majke, praćene anđelima i svecima. 

29. XI 1932. U Beauraingu, u Belgiji, petero je djece Degeimbre vidjelo Mariju

u bijeloj haljini i kopreni, sa zlatnom krunom i katkad zlatnim srcem. 

15. 1 1933. 

Dvanaestogodišnjoj Marietti Beco u Banneuxu, u Belgiji, pokazala se »majka nebeska«. 

16. Vn 1933. 

Djeca u Crollonu kod Mont-Michela, u Francuskoj, gledala su bijelo odjevenu Mariju, s vijencem od 

ruža na glavi. 

4. VIII 1933. 

Gospođa Nieke van den Dijk, bolesna majka trinestero djece, do-živjela je u Onkerzeeleu, u Belgiji, 

nekoliko Marijinih prikazanja. Dvadeset osmoga prosinca vidjela je zeleno-crveno sunce koje se 

vrtjelo oko osi. 

2. X 1933. 

Četrdesetogodišnji Jules de Vuyst vidio je u Herzeleu, u Belgiji, u svojoj sobi Mariju, obasjanu 

svjetlom. 

22. X 1933. 

U Olseneu u Flandriji, Belgija, prikazala se Mauriceu Vandembroecku plavo odjevena Marija u 

vijencu od zvijezda. 

//. IV 1936. 

Emelda i Adelina Pietcquin iz Ham-sur-Sambrea, u Belgiji, vidješe na modru nebu Mariju, okruženu 

anđelima. 

/. XI 1937. 

U Heedeu, Emsland, Njemačka, četiri djevojčice u dobi od 12 do 14 godina vidješe na groblju 

Mariju s malim Isusom i zlatnom krunom. 

15. VIII 1938. 

U Bochumu, u Njemačkoj, vidjela je Ursula Hibbeln nekoliko puta Mariju kao »snježnobijeli Ijiljan 

presvetog Trojstva«. 

15. IX 1938. 

Seljanki Jeanni-Louisi Ramonet iz Kerizinena, u Bretanji, prikazala se »jedna miada žena«, divno 

odjevena u plavo. 

9. XII 1939. 

U Kerrytownu, Donegal, Irska, primjećivali su stanovnici sela duže vrijeme sjajni Marijin lik nad 

stjenovitom obalom. 

13. V 1940. 

Šesnaestogodišnjoj Barbel Ruess iz Pfaffenhofena, u Njemačkoj, prikazala se »kraljica s krunicom«. 

Šest godina kasnije doživjela je još neka prikazanja. 

19. VI 1940. 

Theresa Coat iz Bodennoua kod Bresta, u Francuskoj, vidjela je Mariju s djetetom u tamnim 

oblacima. 

18. VI 1940. 

Gospođa Jeannette Tochet iz Ortonocourta gledala je Mariju u svim varijacijama njezine svete 

ličnosti. 

1943. 

Bračni par Debord iz Pariza vidio je Pietu kako promatra njihovo dijete. 

8. II 1943. 

Stanovnici sela Grinakalmesa, u Litvi, vidješe uvečer nad crkvom Djevicu u aureoli. 

13. V 1944. 

Adela Roncalli doživjela je u Bonateu kod Bergama, u Italiji, osam Marijinih prikazanja; vidjela je 

bijelu haljinu, plavi plašt i skupo-cjen dijadem. 

27. V 1945.

Najprije je desetogodišnja Marcelina Barosa vidjela, a onda i odrasli, nekoliko Gospinih vizija kao 

rastužene majke. 

11. VI 1946. 

U Pašmanu, u Dalmaciji, vidjeli su odrasli i djeca Mariju u oblaku, okrunjenu zvjezdama. 

22. VIII 1946. 

U Espisu kod Mossaca, u Francuskoj, promatrali su odrasli i djeca nekoliko godina prikazanja 

Marije, anđela i svetaca; prikaze su se pouzdano pojavljivale svakog 13. u mjesecu. 

10. V 1946. 

U Vilar-Chau, u Portugal'u, doživjela je bolesna djevojčica Amelia Nahiridade, u prisutnosti tisuća 

gledalaca, Manjina prikazanja. 

12. IV 1947. 

Adventist Bruno Cornacchiola, kojem bjehu 34 godine, i njegove troje djece doživješe u spilji »Tre- 

Fontane« kod Rima nekoliko 

Marijinih prikazanja; imala je bijelu haljinu s ružičastim pojasom, zelenu koprenu i knjižicu u ruci. 

27. VI 1947. 

U Tiromesticama, u Cehoslovačkoj, prikazala se trima malim pastirima Gospa. Četrnaest dana 

kasnije mnogi su prisustvovali sunčanom čudu. 

27. VI 1947. 

Djeci Antonu i Bertusu van der Velden ukazala se u Vorstenboschu, u Nizozemskoj, Marija u 

nebeskiplavoj haljini, sa zlatnom krunom od Ijiljana. 

2. VII 1947. 

Clari Laslone prikazala se u stanu u St. Emmerich-Bergu, u Madžarskoj, Marija i pokazala joj 

Ijekovit izvor za bolesne. 

4. VII 1947. 

Sedmogodišnja Angela Voltini doživjela je u Varziju, u Italiji, nekoliko Marijinih prikazanja: 

ružičasta haljina, plavi plašt, bijela koprena. 

23. VIII 1947. 

U Tannhausenu u Švapskoj, u Njemačkoj, vidjela je četrdeset osmogodišnja gospođa T. Paula 

nekoliko puta Mariju u vijencu od sjajnih bijelih ruža. 

16. XI 1947. 

Bolničarki Pierini Gilli prikazala se Marija na ulici, a kasnije u sa-mostanskoj crkvi Milosrdnih 

sestara u Montichiariju, u Italiji, kao »Rosa Mystica«. 

26. XII 1947. . 

Djevojčicama Thercsi Le Cam, Anniki i Moniqui Goasguen iz Pleskopa kod Vannesa, u Francuskoj, 

prikazala se Marija kao bezgriješno začeće. 

19. V 1948. 

U Marti kod Viterboa, u Italiji, vidjelo je Mariju u spilji najprije četvero djece, a onda i mnogi 

odrasli stanovnici. 

12. IX 1948. 

Novakinji Teresiti počesto se prikazivala Marija u Lipi, na Fili-pinima; bila je odjevena u bijelo, 

imala zlatno čislo, a mkc joj bjehu najprije sklopljene, zatim raširene. 

//. XI 1948. 

Muškarci u Aspangu, u Austriji, vidješe kako se jedan oblak za-ustavio nad K.onigsbergom, postao 

svjetliji i razdijelio se; iz njega je izašla, lebdeći, Marija u plavu ogrtaču, sa zlatnom krunom i čislom 

u sklopljenim rukama. 7. XII 1948. 

Louis Mercier, otac obitelji i komunist, vidio je s još jedanaesto-ricom muškaraca u Liartu u 

Ardenima, u Francuskoj, šutljivu Gospu. 

18. XII 1948. 

Gospođa Lucia Manceau, kojoj bijahu 23 godine, doživjela je u St. Jeanu-aux-Bois, u Francuskoj, 

kratko prikazanje Marije.

. V 1949. 

Za vrijeme građanskog rata ugledali su kršćani u Zoseu, u Šangaju, dok se održavala misa, nad 

crkvom rastuženu Mariju. 

12. V 1949. 

U Fehrbachu kod Pirmasensa, u Njemačkoj, vidjela je Mariju Senta Roos; imala je dugačku bijelu 

haljinu, zlatnu krunu i žuto--bijelo čislo. 

Srpanj 1949. 

U katedrali u Lublinu, u Poljskoj, jedan Marijin kip lio je dva dana krvave suze. 

9. X 1949. 

U Heroldsbach-Thumu, u Bavarskoj, doživjele su najprije četiri djevojčice, zatim sedam djevojčica, 

a kasnije i 300 odraslih, mnogobrojna Marijina prikazanja; ponajčešće se pojavljivala kao kraljica 

sa širokim plavim plaštom i zlatnom krunom. 

14. III 1950. Dvanaestogodišnja Pina Mallia je u Casalicchiu, u Italiji, vidjela 

Mariju u bijeloj odjeći, s iskričavim dijademom. 

7. IV 1950. 

Gospođi Anna-Mariji van Hoof se u Necedahu, Wisconsin, SAD, često prikazivala Marija i 

priopćavala joj poruke za papu, biskupe i svećenike. 

15. IV 1950. 

U Casalicchiu i Acquavivi, u Italiji, navodno su tisuće vidjele oblak koji se razdijelio i u njemu 

jednu svijetlu zvijezdu, odnosno sunce što se mutno sjalo, sunee koje se vrtjelo i bacalo zrake u svim 

bojama. 

11. IX 1950. 

Petnaestogodišnjoj učenici Mary-Ellen prikazala se u Denveru, SAD, Marija na oblaku, obavijena 

velom; plakala je i prekrižila ruke na prsima. 

30. X 1950. 

Papa Pio XII je, prema jasnoj izjavi kardinala Tedeschinija, vidio u vatikanskom vrtu nekoliko puta 

sunce kako se vrti, slično fa-timskom sunčanom čudu. 

Jesen 1951. 

Trideset devetogodišnjoj Luigiji Novi ukazala se u Arlunu kraj 

Milana, u Italiji, »Djevica siromašnih«. 

19. VIII 1951. 

U jednoj tvornici vapna u Dugnyju, u Francuskoj, prikazala se trojici radnika Marija s malim 

Isusom. Imala je bijelu haljinu i plavi plašt. 

l.VII 1952. 

Dvadeset šestgodišnja Anneliese Wafzig dobila je y Rodalbenu, u Njemačkoj, u prisutnosti 

šezdesetak Ijudi, na bijeloj platnenoj marami krvav crtež srca, kaleža i hostije. 

10. VH 1952. 

Sedmogodišnja Rosetta Colmet iz Gerpinnesa, Belgija, vidjela je Mariju; imala je na sebi bijelu 

haljinu, ukrašenu plavim i crvenim srcima. 

Početak 1953. 

Desetogodišnji 0. Lavoisier, a kasnije i više od 50 odraslih, vidješe u Hydrequentu kod Calaisa, u 

Francuskoj, u jednoj spilji Mariju; plava haljina, bijeli veo. 

Kolovoz 1953. 

Četrdeset devetogodišnji kuhar Galileo Sacrestani doživio je na Monte Senariju kraj Bivigliana, u 

Italiji, nekoliko Gospinih prikazanja. 

19. VII 1954. 

U Pingsdorfu, u Njemačkoj, vidjele su dvije služavke, evangelistkinje, često Mariju u sjajnoj 

aureoli.

Jesen 1954. 

U Eisenbergu, Gradišće, Austrija, vidjela je šestogodišnja Anna Lex Mariju kako se, lebdeći, 

približava u sjajnoj kugli. 

1. VII 1958. 

Četrdeset dvogodišnji šumarski nadzornik Matous Lašut izjavio je da je od 1. srpnja do kolovoza 

1958. vidio u Turzovki, Čehoslo-vačka, sedam puta Isusa u istokračnu trokutu punom ruža. Turzovka 

je postala cilj hodočašća. 

18. VI 1961. 

U Carabandalu, u Španjolskoj, doživljavale su četiri djevojčice danima i tjednima prikazanja 

arhandjela Mihaela i Djevice; sun-čano čudo. 

29. XI 1961. 

Gospođa Rosa Quattrini iz San Damiana, u Italiji, doživjela je pri-kazanja »kraljice svemira« i raznih 

drugih likova iz svete obitelji. 2. IV 1968. 

U kairskom predgrađu Zeitunu pokazivala se nekoliko večeri uzastopce nad kupolama koptske crkve 

jarka svjetlosna pojava, koju su vjernici identificirali kao Majku Bozju. 

12. IV 1974. 

U crkvi u Castalnaud-en Guersu, u Francuskoj, prikazalo se svim vjernicima na kaležnoj marami 

neko »onostrano« lice. 

Prikazanja — da li postoje? 

Bibliografija 

(Brojke se odnose na brojke iz teksta.) 

(1) Franz Tengg, Ich bin die geheimnisvolle Rose, Beč 1973. 

(2) o. A., Marienerscheinungen im Montichiari und Fontanelle (Immaculata) Luzern 1967 

(3) E. Speelmann, Belgium Marianum, Pariz 1859. 

(4) Maria Haesele, Eucharistische Wunder aus aller Welt, 

Zurich 1968. 

(5) J. Ackermann, Der fromme Wallfahrter nach drei Aehren, 

Kolmar 1856. 

(6) Maria Haesele, Eucharistische Wunder aus aller Welt, 

Zurich 1968. 

(7) Konrad Algermassen (i drugi), Lexikon der Marienkunde, 

Regensburg 1957. 

(8) Konrad Algermassen (i drugi), Lexikon der Marienkunde, 

Regensburg 1957. 

(9) o. A., Die heilige Schrift des alten und des neuen Testamen-tes Zwingli-Bibel, Zurich 1961. 

(10) Emil Kautzsch, Die Apokryphen und Pseudepigraphen des alten Testaments (2 toma), 

Hildesheim 1962. 

(11) Gustav Mensching, Die Sohne Gottes aus den heiligen Schrif-ten der Menschheit, Wiesbaden o. 

J. 

(12) H. J. Campbell, Der Irrtum mit der Seele, Bem 1973. 

(13) Sanchez-Ventura y Pascual, Carabandal, Pariz o. J.

(14) do. 

(15) do., Die Ereignisse in Carabandal, Zurich o. J. 

(16) Odo P. Studinger, OSB, Die Mutter mit dem goldenen Her-zen, ihre Erscheinungen in 

Beauraing, Wels (A) 1950. 

(17) Odilo P. Flagel, OSB, Marias Erscheinungen von Beauraing und Banneux, Altenstadt 1960. 

18) L. Arendt, Novene zur Jungfrau von Banneux, Banneux 1958. 

(19) H. U. von Balthasar, Wahrheit, Einsiedeln 1947. 

(20) Konrad Algermassen (i drugi), Lexikon der Marienkunde, Regensburg 1957. 

(21) Christel Altgott, Heroldsbach, eine mutterliche Mahnung Mariens, Rheydt-0denkirchen 1969. 

(22) Paul Schneider, Heroldsbach — ein geistiges Bolhverk ge-gen den Bolschewismus, Frensdorf 

1954. 

(23) Christel Altgott, Heroldsbach, eine mutterliche Mahnung Mariens, Rheydt-0denkirchen 1969. 

(24) Franz Grufik, Turzovka, das tschechoslowakische Lourdes, Stein am Rhein, o. J. 

(25) Josef Stockert, Jungfrau der Offenbarung, Miinchen 1970 o. A., Die wunderbare Grotte von 

Tre-Fontane in Rom, Rim o. J. 

(26) Katharina von Siena, Politische Briefe, Einsiedeln 1944. 

(27) Justinus Kerner, Die Seherin von Prevorst, 1829. 

(28) Hoffmann/Grattan, Geschichte der Menschheit, Hamburg 1961. 

(29) o. A., Das Buch Mormon, Kirche Jesu Christi der Heiligen der letzten Tage, 1966. 

(30) o. A, DER STERN, Nr. 22, Hamburg 1968. 

(31) Jean Gabriel, Presence de la tres Sainte Vierge a San Da-miano, Pariz 1968. 

o. A., Marienbotschaften aus San Damiano, (Immaculata) Luzem 1967. 

Jean Gabriel, San Damiano, Ruf an die Welt, Bulle (Fri-bourg) o. J. 

(32) Walter Nigg, Die Heiligen kommen wieder, Frieburg 1971. 

Evanđelistički izvještaj -{ Apostolska pisma + Proročke knjige+Prvobitni tekstovi= »Riječ Bozja«? 

(1) Joachim Kahl, Das Elend des Christentums, Reinbek 1968. 

(2) Johannes Lehmann, Jesus Report, Diisseldorf 1970. •(3) Friedrich Delitzsch, Die groBe 

Tauschung, Stutgart/Berlin 1921. 

(4) Robert Kehl, Die Religion des modernen Menschen, Stiftung fiir universelle Religion, Heft 6 a, 

Ziirich o. J. 

(5) Jean Schorer, Pourquoi je suis devenu un chretien liberal, Genf 1966. 

Das Christentum fiir die Welt und in der Welt, 8 Vortrage, Genf 1966. 

(6) Robert K-ehl, Die Religion des modemen Menschen, Stiftung fiir universelle Religion, Zurich o. 

J. 

(7) Eduard Schwartz, Kaiser Konstantin und die christliche Kirche, Berlin 1936. 

(8) Johannes Lehmann, Jesus Report, Diisseldorf 1970. 

(9) Joel Carmichael, Leben und Tod des Jesus von Nazareth, Munchen 1965. 

(10) Rudolf Augstein, Jesus Menschensohn, Munchen 1972. 

(11) Rudolf Pesch und Gtinter Stachel (Hrsg.), Augsteins Jesus, Einsiedeln 1973. 

(12) Brockhaus 1968. 

(13) Rudolf Augstein, Jesus Menschensohn, Munchen 1972. 

(14) Philo Judaeus Alexandrinus, Die Werke Philos... in deut-scher Ubersetzung von Leopold Cohn 

(6 Bde), Breslau 1909.

(15) Flavii Josephi, Altertumer wie auch Krieg der Juden mit den Romern, derselben Leben, samt 

allen ubrigen noch vorhan-denen Werken (6 Bde) von Joh. Baptista Ott, Zurich MDCCXXXV, Phi 

Hebraei, Historio de bello Judaico 

(16) Eduard Lohse (Hrsg.), Die Texte aus Qumran, Munchen 1964. 

(17) Heinrich Alexander Stoll, Die Hohle am Toten Meer, Hanau/ Main 1962. 

(18) Andre Dupont-Sommer, Die essenischen Schriften vom Toten Meer, Pariz 1959. 

(19) Millar Burrovvs, Mehr K.larheit ilber die Schriftrollen, Munchen 1959. 

(20) Albert Sehweitzer, Geschichte der Leben-Jesu-Forschung, Tubingen 1972. 

(21) Emil K.autzsch, Die Apokryphen und Pseudepigraphen des 

alten Testaments. Die Testamente der zw6lf Patriarchen 

(Band 2) Tiibingen 1900. 

Joel Carmichael, Leben und Tod des Jesus von Nazareth, 

Miinchen 1965. 

do. 

do. 

Gunther Bomkamm, Jesus von Nazareth, Stuttgart 1960. 

Norbert Greinacher, Professor fur Pastoraltheologie, Katholisch-Theologischer 

Fachbereich, Universitat Tiibingen 

(als Beispiel) 

Robert Kehl, Dr. jur., Stiftung fur universelle Religion, 

FrymannstraBe 82, 8041 Zurich. 

Roland Puccetti, AuBerirdische Intelligenz in philosophischer 

und religioser Sicht, Diisseldorf 1970. 

E. L. Mascall, Christian Theology and Natural Science, 

London 1956. 

Ostrander-Schroeder, PSI, Bem/Munchen 1971. 

Dokumentacija dr Roberta Kehla 

Napomene od (a) do (i) 

Na ovom bih mjestu htio zahvaliti dru Robertu Kehlu na njegovoj dragocjenoj suradnji i istodobno 

upozoriti na njegovu dokumentaciju »Kršćanstvo nije bilo ništa novo«, u izdanju »Stiftung fiir 

universelle Religion«, Blumenstrasse 40, 4900 Lengenthal, Švicarska. 

Slijedeće se napomene odnose na slova u tekstu. Literatura je u općem popisu literature. 

Te se tvrdnje oslanjaju osobito na ove autore: Cumont, Deschner, Glasenapp, Heiler, Leipoldt, 

Mensching i Stauffer. Posebno obratiti pažnju na: Deschner, Falke (str. 54), Jordan (str. 150 ff), 

Heiler (str. 45, 183, 353, 383, 499), Mensching (str. 43, 126), »Taoteking« (str. 13). Usporedi: 

Buddhalehre (str. 15 ff), Deschner (Literatur zu 38), Falke (str. 133), Heiler (str. 209, 323), Jordan 

(str. 154), Mensching (str. 211) i »Universelle Religion«, Heft 7/8, 1973. 

Usporedi: Falke (str. 54, 133, 135), Heiler (str. 379), Keller (str. 28), Mensching (str. 24, 26), 

Stauffer »Jesus...« (str. 40). Usporedi: Buddhalehre (str. 143 ff), Falke (str. 54, 130, 136), Keller (str. 

34), Mensching (str. 191), »Universelle Religion«, Heft 7/8, 1973. 

Usporedi: Trede (str. 98, 109, (1), Keller (str. 36 0 Usporedi: Leipoldt »Die Religion des Mithra« 

und Men-sching »Dionysos« (str. 24). 

Usporedi: Falke (str. 54), Jordan (str. 226), Leipoldt »Dio-nysos« (str. 51), Mensching (str. 28), 

»Universelle Religion«, Heft 7/8, 1973. Bhagavadgita VII (str. 25). 

Maria Winowska, Das wahre Gesicht des Pater Pio, Aschaffenburg 

1973.

Raoul Villedieu, Das Geheimnis des Pater Pio, Aschaffenburg 

1966. 

Dr. Josef Hanauer, Konnersreuth als Testfall, Munchen 1972. 

Johannes Steiner, Theres Neumann von Konnersreuth, ein 

Lebensbild nach authentischen Berichten, Miinchen 1967. 

Prof. Dr. med. 0. Prokop, Medizinischer Okkultismus, Jena 

1973. 

Dr. Hans Selye, Stress beherrscht unser Leben, Diisseldorf 

1957. 

Richard Serjeant, Der Schmerz, Bergisch-Gladbach 1970. 

H. J. Campbell, Der Irrtum mit der Seele, Bern 1973. 

Leslie M. LeCron, Selbsthypnose, Ženeva 1973. 

Dr. A. Ploeger, Psychodrama-Therapie, Paderbom 1970. 

Prof. Ilza Veith, Psychiatric Thought in Chinese Medicine 

(Journal of the History of Medicine and Allied Sciences, 

Vol. X, 1955/3. 

Dr. G. A. Leutz, Ubertragung, Einfiihrung und Tele im 

Psychodrama, Paderbom 1970. 

Dr. Dr. H. J. von Schumann, Antike Inkubation und autogenes 

Training, Medizinische Monatsschrift 1968/3. 

Kurt Pollack, Wissen und Weisheit der alten Arzte, Diisseldorf 

1968. 

Rudolf Herzog, Die Wunderheilungen von Epidauros, ein 

Beitrag zur Geschichte der Medizin und Religion, o. 0., 1973. 

Otto Weinreich, Eine delphische Mirakelinschrift und die 

antiken Haanvunder, Sitzungsbericht der Heidelberger Akademie 

der Wissenschaften, Heidelberg 1925. 

Adolf Erman, Agypten und agyptisehes Leben im Altertum, 

Tubingen 1923. 

Samuel J. Wamer, Ein Psychotherapeut berichtet, Diisseldorf 

1969. 

T. P. Kleinhans, Der Karlsruher Arztekrieg, Merck-Spiegel 

1969/4. 

L. Monden, Theologie des Wunders, Freiburg 1961. 

(30) Prof. D. Langen, Hypnose und Meditation, Vortrag vor der religios-philosophischen 

Gesellschaft, Miinchen 1965. 

(31) Dr. E. W. Stiefvater, Beitrage zum Problem des Magnetismus, Erfahrungsheilkunde 1951. 

(32) Paramahansa Yogananda, Autobiographie eines Yogi, Weilheim 1971. do., Wissenschaftliche 

Heilmeditation, Weilheim 1972. 

(33) Theoprastus von Hohenheim (genannt »Paracelsus«), Samt-liche Werke, Hrsg. Karl Siidhoff, I. 

Abt. Bd. 7, str. 328-334. 

(34) Stefan Zweig, Heilung durch den Geist, Frankfurt 1966. 

(35) Friedrich-W. Haack, Von Gott und der Welt verlassen, Dusseldorf 1974. 

(36) Wemer Keller, Was gestem noch als Wunder galt, Munchen 1973. 

(37) Prof. Dr., med. 0. Prokop, Uber die Wunschelrute, Jena 1973. 

(38) Andreas/Kilian, Die Phantastische Wissenschaft, Diisseldorf 1973. 

(39) Heinrich Jurgens, Die Wunschelrute, Freiburg 1958. 

(40) Ladislaus Boros, Erlostes Dasein, Mainz 1972. 

(41) Paramahansa Yogananda, Wissenschaftliche Heilmeditation, Weilheim 1972. 

(42) Inge Santner, Als hatte der Tod sie nie beriihrt, DIE WELT-WOCHE, 12. Juli 1974.

(43) Kurt Tuchlosky, Ein Pyrenaenbuch, Reinbek 1962. 

(44) Ernst Bloch, Atheismus im Christentum, Reinbek 1970. 

Prikazanja postoje 

(1) Erich von Daniken, Aussaat und Kosmos, Dusseldorf 1972. 

(2) Erich von Daniken, Zuriick zu den Stemen, Diisseldorf 1969. 

(3) A. Eddington, Das Weltbild der Physik, Braunschweig 1931. 

(4) Berhard Bavink, Die Natunvissenschaft auf dem Wege zur Religion, o. 0., 1946. 

(5) J. J. Jeans, Der Weltenraum und seine Ratsel, Stuttgart 1931. 

Dr. A. Freiherr von Schrenck-Notzing, Materialisations- 

Phanomene, Miinchen 1923. 

Jean-Baptiste Delacour, Aus dem Jenseits zuriick, Diisseldorf 

1973. 

Friedrich Jiirgenson, Rosterna fran Rymden, Stockholm 

1964. 

Dr. Constantin Raudive, Unhorbares wird horbar, Beitrag 

zur experimentiellen Parapsychologie, Remagen 1968. 

Franz Seidel, Phanomen Transzendentalstimmen, Stuttgart 

1971. 

Dr. Constantin Raudive, Erfahrungem mit dem Stimmenphanomen, 

Parapsychika Basel 3/1974. 

Thonvald Dethlefsen, Das Leben nach dem Leben, Munchen 

1974. 

Morey Bernstein, Protokoll einer Wiedergeburt, Bem 1973. 

Arthur Ford, Bericht vom Leben nach dem Tode, Bem 1973. 

Belline, Das dritte Ohr, ein Dialog mit dem Jenseits, Bonn, 

1973. 

Bernhard Philberth, Christliche Prophetie und Nuklearenergie, 

Wuppertal 1966. 

Nostradamus, Prophetische Weltgeschichte, Bietigheim 1971. 

Rene Noorbergen, Leben und Prophezeiungen der Jeane 

Dixon, Bietigheim 1969. 

Dr. Rene Lauretin, Les Apparitions de Lourdes, Recit authentique..., 

Pariz 1966. 

do., Vol. 2, L'enfance de Bemadette et les premićres apparitions, 

7 janvier 1844—18 fev. 1858, Pariz/Lourdes, o. J. 

do., Lourdes, Documents authentiques, Vol. 1 u. II, Pariz 

1957. 

Jacques Hochmann, Thesen zu einer Gemeindepsychiatrie, 

Frankfurt 1973. 

Francis Crick and Leslie Orgel, Directed Panspermia, ICA- 

RUS, Vol. 19, str. 341. 

Ulrich Schippke, Der Stoff, aus dem Gedanken sind, STERN, 

Heft Nr. 28/4. 7. 1974. 

(25) Weraer Keller, Was gestem noch als Wunder 

galt, Miinchen 

1973. 

(26) Pauwels/Bergier, Aufbruch ins dritte 

Jahrtausend, Bern 1962. 

(27) G. B. Shaw, Die Aussichten des Christentums, 

Frankfurt 1971.

Agrippa H. C.: 

Alfvćn Hannes: 

Aram K.: 

Amold Frankl., Dr.; 

Asimov Isac: 

Boxberger und 

Glasenapp: 

Beal & Schultze: 

Baerwald Richard: 

Barb A.: 

Beck C. H.: 

Bender H.: 

Bender H.: 

Bender H.: 

Bender H.: 

Magische Werke (1486), Neudruck 

An- 

ton Hain, Meisenheim, o. J. 

Kosmologie und Antimaterie, Frank- 

furt 1969. 

Magie und Zauberei in der alten 

Welt, 

Berlin 1927. 

Gemeinschaft der Heiligen und Heili- 

gungsgemeinschaften, Lichterfelde- 

Ber- 

lin 1909. 

Stemstunden der Forschung, Hamburg 

1973. 

(Obersetzer): Bhagavad Gita, o. 0., 

1955. 

Buddhas Leben und Wirken, Leipzig 

1894. 

Der Okkultismus in Urkunden (Intel- 

lektuelle Phanomene), Berlin 1925. 

Klassische Hexenkunst, Beč 1933. 

Menschenziichtung, Miinchen 1969. 

Biologie und Biochemie der 

Mikroorga- 

nismen, Weinheim 1970. 

Parapsychologie, Bremen 1970. 

Unser sechster Sinn, Stuttgart 1971. 

Telepathie, Hellsehen und 

Psychokinese, 

Munchen 1972.

Bender H.: 

Benz E.: 

Blumrich Joseph: 

Bornsen H.: 

Braunbeck W.: 

Braunbeck W.: 

Buttlar Joh. von: 

Calder N.: 

Calder N.: 

Centurio N. A., Dr. 

Cordan W.: 

Cumont F.: 

Daniken E. von: 




David-Neel A.: 

Davis A.: 

Debon (Obersetzer): 

Delacour J.-B.: 


Verborgene Wirklichkeit, Olten 1973. 

Die Vision, Erfahrungsformen und Bil- 

denvelt, Stuttgart 1969. 

Da tat sich der Himmel auf, Die Raum- 

schiffe des Propheten Ezechiel und ihre 

Bestatigung durch modernste Technik, 

Diisseldorf, 1973. 

Natunvissenschaft an der Schwelle (Stu- 

dien und Versuche, Band 7), Stuttgart 

1964. 

Korpuskularstrahlen, Stuttgart 1952. 

Atom-Energie, Stuttgart 1953. 

Reisen in die Ewigkeit, Dusseldorf 1973. 

Das Phanomen der kleinen grauen Zel- 

len, Diisseldorf 1972. 

Das Lebensspiel, Bern 1973. 

Nostradamus, Bietigheim 1971. 

Das Buch des Rates, Mythos und Ge- 

schichte der Maya, Diisseldorf 1962. 

Die Mysterien des Mithra, Leipzig 1923. 

Erinnerungen an die Zukunft, Diissel- 

dorf 1968. 

Zuruck zu den Sternen, Diisseldorf 1969. 

Aussaat und Kosmos, Diisseldorf 1972. 

Meine Welt in Bildem, Dusseldorf 1973. 

Meister und Schuler, die Geheimnisse 

der Lamaistischen Weihen, Leipzig 

1934. 

What Your Dreams Mean, New York 

1969. 

TAO-TE-KING, Das heilige Buch vom 

Weg und von der Tugend, o. 0., 1964. 

Stimmen aus dem Jenseits, Munchen 

1973. 

Vom ewigen Leben, Diisseldorf 1974.


Deschner Karl- 

H.: 

Deschner Karl- 

H.: 

Dieterich A.: 

Dopatka Ulrich: 

Doyć von Sales 

F.: 

Drake R. W. 

Ducrocq A.: 

Eberhardt P.: 

Eggenstein K.: 

Eibl-Eibesfeld I.: 

Eilers W, Dr.: 

Einstein A.: 

Einstein/Infeld: 

Eliade M.: 

Emsting Walter: 

Falke Robert: 

Faraday A.: 

Figuier L.: 

Die Kunst des Hellsehens und Gedan-kenlesens, 

Ženeva 1974. Kirche des Unheils, Argumente um 

Konsequenzen zu ziehen, Mtinchen 1974. 

Der manipulierte Glaube, Munchen 1971. 

Eine Mythrasliturgie, Leipzig 1923. Kontakt und 

Echo (als Manuskript), Solothum 1974. 

Heilige und Selige der romisch-katho-lischen 

Kirche, Leipzig 1929. Gods and Spacemen in the 

Ancient East, o. 0. 1968. 

Atomwissenschaft und Urgeschichte, Hamburg 

1957. 

Das Rufen des Zarathustra, Ludwigs-burg o. J. 

Der unbekannte Prophet Jakob Lorcher, Bietigheim 

1973. 

Der vorprogrammierte Mensch, Beč 1973. Die 

Gesetzesstelle Hammurabis (in: 

Der alte Orient), Leipzig 1932. Die Evolution der 

Physik, Reinbek 1966. Die Evolution der Physik, 

Hamburg 1956. 

Kosmos und Geschichte, Diisseldorf 1959. 

Sprung ins Jenseits, Munchen 1967. Buddha, 

Mohammed, Christus, Giiters-loh 1908. 

Die positive Kraft der Traume, Bem 1972. 

Histoire du Merveilleux dans les temps modernes, 

Pariz 1860.

Forell U.: 

Frese W.: 

Friedlander Max: 

Frischauer P.: 

Gauquelin M.: 

Genzmer F.: 

Gerber J.: 

Graber Rudolf: 

Glassenapp H. von: 

Glassenapp H. von: 

Hadam K.: 

Hauck F.: 

Hauer J. W.: 

Heberer G.: 

Heiler Friedrich: 

Heindel Max: 

Heisenberg W.: 

Hell V. und H.: 

Hesse P. 0.: 

Hiltgart L. Keller v. 

Wunderbegriffe und logische Analyse, 

Gottingen 1967. 

Die Sache mit der Schopfung, Miinchen 

1973. 

Religionen und Konfessionen, o. A. 

Es steht geschrieben. Die groBen Doku- 

mente, Ziirich 1967. 

Die Uhren des Kosmos gehen anders, 

Bern 1973. 

EDDA, altnordische Dichtung und Pro- 

sa (2 Bde), Dii? 'dorf1963. 

Der Verkehr m;; :--r Geistenvelt Gottes, 

Teanećk 1970. 

Die Weltreligion. im Blickpunkt Albert 

Schweitzers, BerUn 1953. 

Die nichtchristl; 'hen Religionen, Frank- 

furt 1957. 

Die groBen Religionen des Ostens (Sep. 

Abzug »OrganisatQr« Ziirich), o. J. 

Jesus Christus, Dusseldorf 1949. 

Theologisches Fach- und Fremdvvor- 

terbuch, Munchen-Gottingen 1967. 

Toleranz und Intoleranz m den nicht- 

christlichen Religionen, Stuttgart 1961. 

Homo — unsere Ab- und Zukunft, 

Stuttgart 1968. 

Die Religionen der Menschheit (Rec- 

lam), 1962. 

Die Weltanschauung der Rosenkreuzer, 

Zurich o. J. 

Physik und Philosophie, Berlin 1959. 

Die groBe Wallfahrt des Mittelalters, 

Tiib.ingen 1964. 

Der jiingste Tag, Bietigheim 1967. 

Reclams Lexikon der Heiligen und der 

biblischen Gestalten, Stuttgart 1968.

Hoenn K.: 

Horney K.: 

Hubner Paul: 

Huson P.: 

Jacobson N. 0.: 

Jeremias A., Prof.: 

Jordan Placidius: 

Iranschar H. K.: 

Jung-Stilling: 

Kahl J.: 

Karlins M. und 

Lewis: 

Kehl Robert, Dr.: 

Kehl Robert, Dr.: 

Kcmer Justinus: 

Keller-Grimm M.: 

Koch H., Dr.: 

Koestler A.: 

Krassa Peter: 

Krassa Peter: 

Kurth H.: 

Sumerische und akkadische Hymnen 

und Gebete, Zurich 1953. 

Unsere inneren Konflikte, Munchen 

1973. 

Vom ersten Menschen wird erzahlt, 

Diisseldorf 1969. 

The Devil's Picture Book, New York 

1971. 

Leben nach dem Tod? Dusseldorf 1973. ' 

Der Schleier von Sumer bis heute (in: 

Der alte Orient), Leipzig 1932. Antwort auf das Wort, Miinchen 1969. 

Zarathustra-Worte, Urtext iibersetzt und ausgelegt, Olten 1968. Theorie der 

Geisterkunde, Numberg 1808. 

Das Elend des Christentums, Pladoyer fur eine Humanitat ohne Gott, 

Hamburg 1968. 

Biofeedback, New York 1972. Sexus und falsche Schuldgefuhle, Zurich 

1965. 

Jesus, der groBte Betrogene aller Zeiten. (Schriftreihe »Stiftung fiir 

universelle Religion«) Ziirich o. J. Die somnambulen Tische, Stuttgart 1853. 

In Lichte des Meisters, Ratingen 1970. Constantin der Grofle und das 

Christen-tum: Ein Vortrag, Miinchen 1913. Die Wurzeln des Zufalls, Bem 

1972. Als die gelben Gfitter kamen, Munchen 

1973. 

Gott kam von den Sternen, Freiburg 

1974. 

So deute ich Traume, Munchen 1968.

Lehmann Johannes, 

Dr.; 

Lehmann Johannes, 

Dr. Leipoldt J.: 

Leipoldt J.: 

Leipoldt J.: 

Lepoldt J.: 

Lestrel H.: 

Lindenberg W.: 

Lindner H.: 

Lindquist S.: 

Lobsack Th.: 

Lovell Bernh.: 

Maeder A.: 

Magopholis: 

Manns P.: 

Mattiessen E.: 

Mattiessen E.: 

Mensching Gustav: 

Monroe R. A.: 

Montgomery R.: 

Osten-Sacken von 

d. P.: 

Die Jesus GmbH., Diisseldorf 1972. Jesus Report, Dusseldorf 1970. 

Von den Mysterien zur Kirche, Leipzig 1961. 

Die Religionen in der Umwelt des Urchristentums, Leipzig 1926. 

Dionysos, Angelos-Beiheft 3/1931. Die Religion des Mithra (Im 

Bildatlas von Dr. Haas), Leipzig 1930. Fabrikation von Menschen, 


Uber die Schwelle, Munchen 1973. Physik im Kosmos, Leipzig-Koln 

1971. Siddhi und Abhinna, eine Studie iiber die klassischen Wunder 

des Yoga, Up-sala 1935. 

Die unheimlichen Moglichkeiten oder die manipulierte Seele, 

Diisseldorf 1967. Signale aus dem Weltall, Munchen 1970. 

Selbsterhaltung und Selbstheilung, Mun-chen 1947. 

Neue Gallerie des Geheimnisvollen, Weimar 1860. 

Die Heiligen in ihrer Zeit, Mainz 1966. Leben und Werke der heiligen 

Marga-reta Maria Alcoque, Heidelberg 1926. Das personliche 

Uberleben des Todes, o. 0. 1936. 

Die Sohne Gottes, Wiesbaden o. J. Der Mann mit den zwei Leben, 

Diissel-dorf 1972. 

Die Voraussagen der Jeane Dixon, Hamburg 1965. 

Die neue Kosmologie, Astronomen auf der Suche nach der 

Wirklichkeit unserer Welt, Dtisseldorf 1974.

Pakraduny T.: 

Panaillar 

Raimundo: 

Paul G.: 

Paul VI., Papst: 

Peek W.: 

Popp/Pleticha: 

Pruyser P. W.: 

Rahner K..: 

Rahner K.: 

Rebut R.: 

Robb St.: 

Rosenberg A.: 

Riiegg W.: 

Riiegg W.: 

Ruegg W.: 

Sacharow B. 

Yogi: 

Saher P. J.: 

Saher P. J.: 

Die Welt der geheimen Machte, Wiesba-den o. 

J. 

Religiooen und die Religion, Munchen 1965. 

Die dritte Entdeckung der Erde, Diis-seldorf 

1974. 

Das Credo des Gottesvolkes, gesprochen zum 

AbschluB des Glaubensjahres am 30. Juni 1968, 

Leutesdorf a. Rh. 1968. Ftinf 

Wundergeschichten aus dem As-klepieion von 

Epidauros, Berlin 1963. Wir leben seit fiinf 

Sekunden, Wiirz-burg 1970. 

Die Wurzeln des Glaubens, Bem 1968. Visionen 

und Prophezeiungen, Basel 1958. 

Kleines Konzilskompendium, Freiburg 1968. 

Les messages de la vierge Marie, Pariz 1968. 

Prophecies on World Events, by Nostra-damus, 

New York 1972. Macht und Wirklichkeit des 

B6sen Miinchen 19 

Die aegyptische Gottenvelt, Ziirich 1959. 

Kulte und Orakel im alten Agypten, Ziirich 

1960. 

Zauberei u. Jenseitsglaube im alten Agypten, 

Zurich 1961. Das Offnen des dritten Auges, 

Munchen 1958. 

Evolution und Gottesidee, Ratingen 1967. 

Die verborgene Weisheit, Wuppertal 1971.

Sausseret P. M.:- Apparitions et Revelations de la trts 

Sainte-Vierge, Pariz 1854. 

Ihr werdet sein wie die Gotter, Dussel- 

Schirmbeck H.: dorf 1966. 

Sind wir allein im K-osmos?, 

Miinchen 

Schlemmer J.: 

1970. 

Das Gilgamesch-Epos, (Reclam) 1958. 

Schott Albert Religion ist Einheit, Zurich 1954. 

(Obers.): Der achte Tag der Schopfung, Frank- 

Schnapper Edith B.: furt 1964. 

Schrader H. L.: Die biologische Zukunft des 

Menschen, 

Schultze H.: Frankfurt 1971. 

Die groBen Eingeweihten, Miinchen 

Schure E.: 1955. 

How to Make EPS Work for You, 

Sherman W.: New 

York 1964. 

Sinclair U.: Radar der Psyche, Bem 1973. 

Spalding B.: Leben und Lehren der Meister im Fernen 

Osten, Miinchen 1961. 

Stabell Th., Dr.: Lebensbilder der Heiligen, 

Schaffhausen 

Stadler J., Dr.: 1865. 

Vollstandiges Heiligen-Lexikon, 

Stadler W.: Augs- 

Stadter E.: burg 1858. 

Botschaft Jesu, Freiburg 1973. 

Stauffer Ethelbert: Psychoanalyse und Gewissen, K.oln 

1970. 

Stauffer Ethelbert: Jerusalem und Rom im Zeitalter Jesu 

Christi, Bem 1957. 

Stauffer Ethelbert: 

Jesus, Gestalt und Geschichte, o. 0. 

1957. 

Stange Hans 0. H.: 

Die Botschaft Jesu damals und heute, 

Stearn J.: 

Bern 1959. 

Stearn J.: 

Die Weisheit des K.onfutse, (Insel) 

1964. 

Der schlafende Prophet, Ženeva 1968. 

The Seareh for a Soul, New York 

1973.

Steiger Bred: 

Stelter A.: 

Stiefvater E. W., 

Dr. 

Stock's: 

Stutterheim W.: 

Sullivan N.: 

Taylor J.: 

Tazzi C.: 

Teilhard de 

Chardin: 

Teilhard de 

Chardin: 

Teilhard de 

Chardin: 

Trede Th.: 

Tuchlosky Kurt: 

Tyrell G. N. M.: 

Ullmann L.: 

Veith I., Prof.: 

Vogt H. H.: 

Vries T., de: 

Wamer S. J., Dr.: 

Mysteries of Time and Space, Engle-wood 

Cliffs 1974. PSI-Heilung, Bem 1973. Beitrage 

zinn Problem des Magnetismus, o. A. 

GroBes illustriertes persisch-agyptisches 

Traum-Buch, Beč, ca. 1912. Rama-Legenden 

und Rama-Reliefs in Indonesien, Miinchen 

1925. Die Botschaft der Gene, Frankfurt 1969. 

Die schvvarzen Sonnen, Bem 1974. Soeur 

Marie-Madeleine, Pariz 1945. Die Zukunft des 

Menschen, Olten 1963. Die Entstehung des 

Menschen, Mun-chen 1961. 

Der Mensch im Kosmos, Miinchen 1959. 

Wunderglaube im Heidentum und in der alten 

Kirche, Gotha 1901. Schnipsel, Reinbek 1973. 

Mensch und Welt in der Parapsycholo-gie, 

Bremen 1947. 

Der Koran, das heilige Buch des Islam, 


»Psychiatric Thought in Chinese Medi-cine«, 

(Journal of the History of Medi-cine and 

Allied Sciences) Vol. X, 1955/3. 

Das progranttnierte Leben, Riischlikon 1969. 

Der Mensch im vvachsenden Weltal Munchen 

1968. 

Ein Psychotherapeut berichtet von 

Selbstzerstorung und Selbstvenvirkli-chung, 

Dusseldorf 1969.

Weigert H.: Kleine K.unstgeschichte der 

auBereuro- 

paischen Hochkulturen, Stuttgart 1954. Weizsacker- 

Gopi Krishna Biologische Basis der Glaubenserfah- 

rung, Weilheim 1973. Wettcr G.: Der Sohn 

Gottes, Gottingen 1916. Widengren G.: 

Iranische Geisteswelt von den Anfangen 

bis zum Islam, Baden-Baden 1961. Wimmer 0.: 

Handbuch der Namen und Heiligen, 

Innsbruck 1966. Zehren E.: Der gehenkte 

Gott, Berlin-Griinewald, 

o. J. Zink Jorg: Das alte Testament, Stuttgart 

1966. 

Das Gupta, Essence of Religion, New York 1940. 

Die Bibel, von Cansteinsche Bibel-Anstalt, Halle a. 

S. 1886. 

Casopisi i periodici

Walter Nigg: 

Christian Lipp: 

Helmut Aichelin: 

Friedrich 

Baumgartner: 

Schmidt K. 0.: 

Erich Wunderli: 

Francesco Piccolo: 

Rudolf Passian: 

Verabschiedung des Christentums (in: 

Reformierte Schweiz, Zurich, 4/1951). 

Sind Katholiken dummer? (in: DIE 

WELTWOCHE, 28. 12. 73). 

Die Jesus Bewegung — was ist aus ihr 

geworden? (u ESOTERA 4/1973). 

Wie von einer unsichtbaren Riesenfaust 

gehoben (u ESOTERA 9/1973). 

Direkte Verbindung von Seele zu Seele 

(u: ESOTERA 3/1974). 

Beweise fiir die Unsterblichkeit (u: 

ESOTERA 5/1974). 

Der Nazarener hat gesiegt (u: ESOTE- 

RA 6/1974). 

Erziehung durch Erinnerung an friihere 

Leben (u: ESOTERA 7/1974.

STVARNOST 

Zagreb, Rooseveltov trg 4 

Za izdavača: Petar Majstorović 

Glavni urednik: Marijan Sinković Tehnički urednik: Svetozar Domić 

Lektor: Branko Erdeljac 

Korektor: Želimir Tješić 

Br. M. K. 473-1975

Kalendar prikazanja

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?