Kalendar prikazanja

Dvanaestog travnja 1947. je tramvajac Bruno C. sa svojom djecom: četverogodišnjim
Gianfrancom, sedmo-godišnjim Carlom i dvanaestogodišnjom Isolom, krenuo na izlet u »Tre-
Fontane« kraj Rima. Dok su se djeca lop-tala, on se udubio u sportske novine. Lopta se otkotrljala
u jednu spilju, a Gianfranco je otrčao za njom. Međutim, nije izlazio. Isola i Carlo zamoliše tatu da
im pomogne u potrazi za bratom i loptom. Zlovoljan zbog toga što su ga djeca omela pri čitanju.
Bruno C. je pošao prema spilji, ali mu Gianfranco nije odgovarao na odlučno dozivanje. Tada se
sagnuo i ugledao sina kako stoji uzdignutih ruku i pilji u neku točku, tepajući joj zaneseno: —
Lijepa, lijepa gospo, lijepa gospo... — Htio je već uhvatiti dječačića za ruku kadli se kraj njega,
Isola i Carlo, također, spustiše na koljena. Sada su sve troje mrmljali: — Lijepa gospo, lijepa
gospo...
Brunovu bi temperamentu, vjerojatno, bilo odgovaralo da otvori pravu paljbu talijanskih kletvi, ali
se, gledajući blijeda dječja lica, obuzdao. Blago je pokušao povesti sa sobom Carla, no nije ga
mogao ni pomaknuti s mjesta. Iznenada je i njega zaslijepilo blještavo svjetlo, u kojem su se djeca
razabirala još samo kao fantomski obrisi.
Kasnije je Bruno C. opisao to stanje kao dojam da mu se svijest odvojila od tijela (!). Kad je nešto
zaslonilo to jarko svjetlo, ugledao je ženski lik naopisive Ijepote, obrubljen zlaćanim sjajem.
Tjeralica što ju je dao o Madoni taj odrasli čovjek nije se u biti gotovo nimalo razlikovala od opisa
kakve daju djeca:
»... crna kosa, sjajna bijela haljina, opasana ružičastom vrpcom s dvjema petljama, plašt zelen poput
livade... Gospine su bose noge počivale na pršincu; njezino je lice izražavalo majčinsku
dobrohotnost, istodobno s tihom sjetom; u desnoj je ruci držala omanju knjigu, koju je naslanjala na
grudi...« (25)
Uvjeren da je sve to besmislica, Bruno C. se htjede po-buniti, ali kad je gospa progovorila, shvatio
je da je pred njim Majka Božja. U trenutku kad mu je nestala s vidika, nekatolik Bruno C. je klečao
na tlu.
Šestog svibnja 1947. je Bruno C. doživio drugo i po-sljednje prikazanje u spilji. Tada je bio sam.
Predodređenost?
Matouš Lašut i Bruno Cornacchiola bijahu odrasli. Otpada telepatsko prenošenje fantazmagorija iz
dječjih mozgova, jer obojica su doživjela prikazanja (Bruno C. 6. svibnja) kad nisu prisustvovala
djeca.
Kao i pri drugim opisima, i za oba ova slučaja sam — na osnovi spisa — izvijestio o okolnostima,
kako bih po-kazao da za prikazanja, očito, ne postoje nikakve predod-ređene situacije, niti okultna
pomračenja svijesti, niti spiritualizirajuće vjerske lokacije, pogodne za to. Je li tome tako?
Prikazanja su se, kad god i gdje god to bilo, uvijek zbivala naglo. Barem se u zapisnicima
neprestano susreće riječ »iznenada«.
Koje slobode ima nebesko osoblje?
Nakon proučavanja stotina zapisnika o prikazanjima, nesumnjivo je da — što se tiče priznavanja ili
nepriznavanja tih fenomena — Katolička crkva čuva za sebe ekskluzivno pravo, bez obzira na
činjenicu da je prikazanja bilo i ima ih kod svih naroda i svih vjera. Odlučila je da ni Majci Božjoj,
ni Isusu Kristu, ni arhanđelima ne prepusti na volju da se pokazuju kome i gdje žele. Osim toga, oni
koji vide vizije ne smiju osobno prosuđivati o »istinitosti« onog što su vidjeli. (To je, otprilike, kao
kad i svećenstvo odlučuje o kontroli rađanja: ono osobno nije pogođeno!).
Pravo da jedino ona može uočiti »istinitost« fenomena, Katolička crkva izvodi iz svog zadatka da
poučava. Kad — na primjer — Majka Božja, prikazavši se nekom djetetu, priopći neku poruku
sadržaj koje ne odgovara prisvojenom zadatku poučavanja, tada se prikazanje u svakom slučaju
ocjenjuje kao »neistinito« i odbija, prešućuje ili zabranjuje; nije se zbilo. Horribile dictu: apsurdne li
logike!