Kalendar prikazanja

Poznato je da liječnički ured obavlja vrlo stroge i pomne pretrage i da među medicinarima ima onih
koji ne vjeruju i sumnjaju. Ne uzima se u obzir ni jedan slučaj izlječenja pri kojemu se bolest ne
opisuje liječničkim svjedodžbama prije tog događaja. Nedostatak tih svjedodžbi jest u tome
što su rijetko novijeg datuma, ponajčešće su stare nekoliko godina — iz doba kad je nastala i razvila
se bolest; u naj-povoljnijem su slučaju izdane nekoliko tjedana prije odluke da se pođe na hodočašće
u Lourdes. — No, postavlja se i pitanje da li liječnici uopće mogu dati »nepogrešivu« dijag-nozu,
koja obuhvaća sve simptone bolesti. Kakvu dija-gnostičku vrijednost ima, na primjer, ocjena da
gospođa Couteault tog 16. svibnja 1952. izgleda izliječena? Nalazima lurdskog liječničkog ureda
mogao bi se pridati visok stu-panj znanstvene pouzdanosti samo kad bi oni isti liječnici koji utvrđuju
spontano uspješno liječenje, osobno pro-matrali bolesnika već duže vrijeme prije čuda. No, ta je
strogo znanstvena metoda, s obzirom na to što u Lourdes stižu tisuće bolesnika iz cijelog svijeta,
neprovediva.
Otkad je najprije u Americi, zatim u Njemačkoj uvede-no u medicini učenje o psihosomatici, što su
ga razvili F. G. Alexander i V. von Weizsacker, u mnogobrojnim se kliničkim pokusima dokazalo da
na tjelesne procese i or-ganske bolesti neposredno utječu psihički poticaji. Suge-stijom (hipnozom)
mogu se izmijeniti učinak mišića, rad srca, izlučivanje probavnih sokova itd.
Pomna su promatranja pokazala da se organske bolesti često razvijaju u kriznoj situaciji u životu,
čak je sasvim nesumnjivo da su određene organske bolesti povezane s određenim psihičkim
situacijama. »Psihpsomatika zahvaća subjekt koji sam stvara 'svoju' bolest a nije pasivno 'na-padnut'
njome; svaka se bolest bitno izražava psihičkim očitovanjem živog organizma.«
Dijagnoze (grčki: razlikovanje) utvrđuju karakteristična obilježja nekog stanja, i na 'njihovoj se
osnovi može odre-diti liječenje koje je moguće i koje obećava uspjeh; dija-gnoze nemaju zadatak i
ne mogu uvijek uputiti na uzrok neke bolesti ili patnje, no tek bi ta krajnja i apsolutna
spoznaja mogla pouzdano donijeti izlječenje. Kad bi li-ječnici uvijek mogli spoznati sve uzroke
bolesti, uskoro više ne bi bilo bolesnih.
Kad liječnički odbor u Lourdesu uspoređuje nalaze iz razdoblja prije i poslije izlječenja, uspoređuje
dva stanja. Iz toga se, M uz najbolju volju, ne mogu izvući uzroci obrata.
Je li već nada u izlječenje u Lourdesu pripremila »čudo«?
I prije nego što se bolesnik odluči na naporan put, već dugo mu se vrzmaju po glavi pitanja,
sumnje i nade. Zar se nije odavno pomirio sa svojom sudbinom? Zar nije već_ posjetio sve liječnike
koje su mu preporučili? Bez uspjeha? Da hodočašćem posljednji put pokuša izmijeniti sudbinu? Bi li
ga neko čudo moglo doista spasiti boli? Kad u toj borbi sumnje i nade sazri odluka o hodočašću, zar
ne po-činje već u tom trenutku čudesno izlječenje? Ne mijenja li se već tu psihološki stav prema
bolesti?
Na takvu mogućnost odgovara dr Alphoriso Olivieri (3) »da hipoteza o autosugestiji ili
heterosugestiji nije nimalo vjerojatna«; upozoruje na gospođu Couteault, koja je jasno spoznala da
boluje od neizlječive bolesti, ali dodaje da se ona»otkadje krenula na put i za vrijeme svog hodočašća
bezgranično pouzdavala u djelotvomost kupki« u Lourdesu.
U tim se recima skriva znatno protuslovlje! Zašto i zbog čega se može autosugestija ili
heterosugestija kategorički isključiti kao uzrok izlječenja, kad se istodobno priznaje da se bolesnica
»bezgranično pouzdavala u djelotvornost kupki«? »Bezgranično pouzdanje« je donekle akademski
ukrašen opis »vjerovanja«, a »vjerovanje« je, smatra Crkva, osobno uvjerenje, naslućivanje protivno
od znanja. Prema tome, »vjerovanje« je utjecanje na samog sebe, a to je
autosugestija. Zašto se, dakle, jedno bitno objašnjenje o uzrocima izlječenja odbacuje tako dvoličnim
jezikom?
Gabriel Gargam — sjajan primjer?
Čudesno izlječenje Gabrićla Gargama zauzima posebno mjesto u lurdskim godišnjacima, jer
Gargam nije bio vjernik a ipak je izliječen.