Kalendar prikazanja

Pri tome je Mary Baker bila, prema liječničkom mišlje-nju, psihopatološki slučaj. Kao sedmo dijete,
bila je »stra-no tijelo« u puritanskoj obitelji. Kad bi je korili ili samo glasno opomenuli, djevojčica bi
reagirala histerično — već smo upoznali simptome histerije — i bacila se na pod. Znamo da tako
obdareni Ijudi mogu hotimice (poreme-ćenjem ravnoteže izmedu kiselina i lužina) izazvati grče-vitu
ukočenost. Mary je to mogla potpuno po volji. Dugo su roditelji, zabrinuti zbog kćerkina stanja, bili
obazrivi, čak su smatrali malu histerikinju nečime posebnim... dok je nije raskrinkao jedan liječnik,
koji je ustanovio bespri-jekorno zdravlje i spoznao da ona postiže grceve potpu-nom autosugestijom.
Ta je dijagnoza malo pomogla. Mala je Mary godinama provodila tom metodom svoju volju, a kad
bi postigla cilj, bila bi oličenje krotkosti. — Farmerska obitelj bješe vrlo radosna kad se poslovni
čovjek Washington Glover oženio tom dvadeset dvogodišnjom ekscentričnom mladom da-mom.
Sreća Bakerovih zbog toga što su se oslobodili Mary potrajala je samo dvije godine: Glovera je
1844. ubola mušica i zarazila ga žutom groznicom.
Mary je opet bila sama, pa ju je sestra Abigail primila k sebi. Tada je Mary ponovno počela uporno i
neobuz-dano bježati u bolest. Bilaje prava muka za okolinu. Uživa-jući, tako se uživljavala u svoje
umišljene bolesti da je mišić je otkazalo poslušnost, te su čak i liječnici posumnjali na mijelitis
(upala leđne moždine). Koliko je pravih bo-lesti a koliko autosugestije bilo u njezinim stanjima
tijekom života, tu je tajnu »The holy Mary« ponijela sa sobom u grob.
Bilo kako bilo, njezina je besprimjerna energija jednog dana bila dovoljna da se »digne« s trajne
bolesničke po-stelje i zatraži savjet od putujućeg čudotvornog doktora Pattersona. Budući da je
uvijek postizala ono što bi sebi zabila u glavu, nije samo primila savjet, nego je i pokazala svoje
draži (koje su uvijek bile pri ruci): čudotvorni se vrač oženio tom trideset dvogodišnjakinjom. Za
vrijeme građan-skog rata (1861—1865) stupio je Patterson u vojsku, in-terniranje, i više nije bilo od
njega nikakvih znakova života. Kod Mary se nije pojavilo baš nikakvo božansko na-dahnuće!
Naslađujući se, opet se predala svojim bolestima. Uvijek bi pronašla neke dobroćudne i zabrinute
duše. Ponovno je saznala za nekog čudotvornog liječnika, nekog Phineasa Quimbyja, koji je u
velikim gradovima primao pacijente, i posao mu je cvjetao. Dok je Quimby bio još urar, vidio je
predstavu nekog mesmerijanca koji je hipnotizirao svoje pacijente. Urar je zaključio da bi i on to
mogao, pa je sa-tove objesio o klin i postao čudotvorni iscjelitelj. Jadna Mary je isprosila novac za
put i odvezla se drndavim vla-kom u Portland, gdjeje, ovaj put doista »a bout du souffle«, majstorovi
pomoćnici dovukoše u ordinaciju. Za tjedan je dana Mary bila sasvim zdrava.
Čime je Quimby postigao to »čudo« od izlječenja?
Liječi sam sebe: »Meni je sve bolje i bo!je!«
To nije ostvario Quimby. Mary je na to posljednje putovanje krenula u onom istom duševnom stanju
u kakvu se hodočasnici upućuju na mjesta prikazanja: to je posljednja postaja, ovaj put ili nikad
mora uslijediti »čudesno izlje-čenje«. Naime, Quimby nije učinio ništa drugo negoli i Emile Coue
(1857—1926): sugestivno je naredivao bole-snima da treba da ozdrave i da moraju ozdraviti — a to
je načelo Coue obrnuo tako što je bolesniku savjetovao autosugestiju: »Ja ozdravljujem. Meni je sve
bolje i bolje. Ja sam zdrav!« (Kueizam je dvadesetih godina bio tako popularan da su njegovi
»recepti« o autosugestiji postali parole u običnom govoru.)
Mudri je Quimby prozreo one koji traže izlječenje:
većina je dolazila zbog umišljenih bolesti (kao Mary!), i njih je, naravno, mogao izliječiti sugestijom.
Maryn odlučni čas
Bio je to odlučan čas za Marynu spasonosnu ideju, jer čitava »Christian-Science« nije ništa drugo
doli sugestija primijenjena s tamjanovim mirisom vjerskog čaranja. Recept bješe dirljivo