Kalendar prikazanja

Šljiva uspijeva najbolje na umjereno vlažnu tlu, ali joj je potrebna — kao i srodnoj kruški — topla
klima. Objema je voćkama dovoljno 600 mm oborina tijekom godine. Ispune li se ti uvjeti,
dozrijevaju plodovi prema stalnom redu godišnjih doba — a osobko dobro u onakvu pod-neblju
kakvo je jugozapadno od Milana.
Taj se ritam osjetno poremeti ako u neprikladno vri-jeme zavlada hladnoća s neuobičajenim
oborinama, a zatim uslijedi toplina — onakva kakva je u jesen u Italiji. Zbog iznenadne hladnoće i
kiše — obiju je bilo u rujnu 1964. u milanskom području! — drveće se priprema za proljetnu
aktivnost, uslijed hladnoće i vlažnosti tla zapo-činju biokemijski procesi izmjene tvari: stvaraju se
hor-moni za cvjetanje. Zahvati li tada voćke opet jesenja sunča-na toplina, nastaje botaničkofiziološko
»čudo« jesenjeg cvata s istodobnim plodovima. Cvjetovi se »iznenada« otvaraju i isto
tako brzo otpadaju; ne donose plod, jer su se pčele i bumbari odavno povukli.
lako je uloga enzima i hormona u rastu biljki još i sada zagonetka, sasvim je sigurno da procvala
kruška i šljiva Mame Rose nisu nebesko čudo, nego nesumnjivo objašnjiv događaj, koji je voćar s
Bodenskog jezera jednostavno nazvao »prisilnim cvjetanjem«.
Eto, kako brzo padaju čuda sa stabla spoznaje!
Bolest — dar Božji?
»Bolestan je čovjek dar Božji nama, neposredna milost, pa tako treba i da ga prihvatimo. On
(bolesnik!) jest milost Božja ukazana nama, prije svega time što nam daje mo-gućnost da ostvarimo
onu otvorenost srca što se zove milosrdnost...« (40) — tvrdi isusovac Ladislaus Boros, predavač
vjerskih znanosti u Innsbrucku. Tko još nije bo-lestan, razboljet će se od takvih teoloških brbljarija.
Međutim, toj smo vrsti sumnjive duševne masaže podvrgnuti od dječjih vrtića nadalje. Kao sjena
nad svim postupcima, prati kršćanina na svakom koraku irealni pojam »nasljed-nog grijeha« (»sine
metu Dei, sine fiducia, cum concu-piscentia« — »bez bogobojaznosti, bez povjerenja, s požudom«).
Onome koji je odgojen u takvu duhu potrebna je golema hrabrost da bi se duševno oslobodio svih
pri-jetnji.
U duhu je vremena da se napuhava seksualna sputanost kršćana. Dakako, i to pripada oslobođenju
ličnosti, ali nije ključ kojim se mogu otvoriti vrata osobne slobode i vlas-tite odgovornosti nasuprot
moralnim zakonima. Isključi-vost (u to doba!) revolucionarne postavke Sigmunda Freu-da da se sve
može objasniti nagonskim životom, odavno su premašile nove naučne spoznaje.
Dvijetisućugodišnja kršćanska tradicija, sa svojim rafi-niranim dogmama, duboko se ugnijezdila u
nesvjesnome. U sivim moždanim stanicama i onih kršćana koji više ne idu u crkvu pohranjena je kao
uzor ponašanja dirljiva le-genda o Isusu, s Marijom koja trpi, apostolima koji trpe i svecima koji
trpe.
Za onog kršćanina koji ide u crkvu znači to progra-miranje mozga, međutim, trajnu spremnost da
vjeruje u čuda i čudesna izlječenja kao dokaz milosti Božje. Prije nego što se neki »Lazar«, vjernik,
pridruži hodočašću na mjesto prikazanja, doživi pranje mozga: obitelj, prijatelji i svećenici, svi istog
mišljenja, upečatljivo-Tnu razjasne zašto je hodočašće »posljednji spas«. Bolesnik je, mučen bolima,
danju i noću zaokupljen sugeriranom nadom u čudo;
napokon se greevito hvata za tu spasonosnu misao. Ako su djeca iz Fatime i mala Bernadette iz
Lourdesa pomogli drugima, zašto ne bi i meni? Kraj bolesničke postelje — dje-lotvorne li pobožne
terapije! — pjevaju se marijanske
pjesme, moli se krunica... a proračunava se i obećava i dar za moguće izlječenje. Bolesnik ne sluti da
je, možda, već započelo samoizlječenje, da je on osobno pokrenuo mehanizam liječenja (psihofeedback!).